Otkud ti taj paradajz?

Ne znamo u kakvim uvjetima nastaje naša odjeća niti kako se tretira hrana koju u sebe unosimo (pa čak i gdje se uzgaja). Iz tih se razloga već dulje vrijeme javlja potreba za vlastitom proizvodnjom i kontrolom proizvodnog procesa. Nadalje, pandemija je u potpunosti izmijenila smjer razvoja stanovanja te umjesto nomadskog, freelancerskog razvoja društva, naši stanovi i kuće postali su najvažnije i najproduktivnije mjesto našeg djelovanja. Možemo li stoga očekivati da će se unutar stambenog prostora pojaviti potreba za nekom vrstom proizvodnog pogona za vlastite potrebe? Pred-pandemijska kultura stanovanja razvijala se u smjeru privremenog smještaja i postupne nomadizacije suvremenog društva. Nekoliko je faktora koji su uvjetovali takav smjer kretanja. Prvi je vezan za samo mjesto stanovanja. Posjedovanje nekretnine je financijski sve zahtjevnije, a zajedno s nesigurnošću stalnog zaposlenja, iznajmljivanje smještaja je postojalo sve učestaliji oblik stanovanja. Takvim načinom života, pojedinac je širio svoje opcije zaposlenja jer više nije bio ograničen na traženje posla samo u mjestu stanovanja, već se selio s obzirom na mjesto zaposlenja. Više nije poanta zarađivati tamo gdje se živi, nego živjeti tamo gdje se radi. Drugi faktor je upravo ta nesigurnost zaposlenja. Posao nije zagarantiran niti je stalan pa je nesigurnost stalnih prihoda prouzročila prilagodbu stanovništva tržištu rada u nadi za povećanjem opcija zaposlenja, a vezanost za mjesto stanovanja je nešto što znatno sužava te mogućnosti. Posljednji faktor je internet - prostor u kojem se odvija veći dio interakcija, razmjene podataka i pohrane informacija. Laka dostupnost i fleksibilnost pristupa internetu omogućuje da mu se s gotovo bilo kojeg mjesta može pristupiti, odraditi posao te obaviti sve potrebne financijske transakcije. Internet je možda i najveći faktor nomadizacije stanovništva jer gotovo sve što posjedujemo u fizičkom svijetu moguće je pronaći ili pohraniti u digitalnom obliku. Stoga, u selidbi više nije potrebno sa sobom nositi, primjerice, glazbene kolekcije ili knjige, već je dovoljno ponijeti laptop i odjeću - ostalo će biti dostupno u mjestu zaposlenja. Zanimljivo je razmišljati u kojem bi smjeru tekao razvoj takvog načina života. Projektirani stanovi su postajali sve manji, no do koje mjere bi se smanjivali? Bismo li u jednom trenutku došli do stanova u obliku Capsule Cityja, s minimalnim životnim prostorima? Bismo li se osjećali slobodnije zbog velikog izbora mjesta za život? Bi li globalizacija otišla toliko daleko da bi sva urbana područja postala preplavljena sličnim privremenim smještajima koji bi odgovarali takvom načinu života? Kako bi se tretiralo stanovništvo koje konstantno fluktuira između država? Čiji bi to državljani bili? Bismo li se konstantno selili iz stana u stan ili bismo svi živjeli u malim domovima na kotačima?

No, dolaskom pandemije i kompletnog lockdowna, država, stan i stambeni prostor postaju čitav čovjekov svijet, a internet mijenja svoju ulogu s jednostavne dostupnosti podataka neovisno o mjestu bivanja na jedinu moguću vezu pojedinca s ostatkom svijeta. Posao, nabavka, potrošnja, socijalizacija, zabava, sve se to prebacilo u virtualnu sferu, jačajući neke druge aspekte interneta poput online kupovine, sustava dostava, video poziva i pretplate na streaming servise. Život je postao takav da se nije niti trebalo izaći van iz doma kako bi se ”normalno“ živjelo. S time su došla i pitanja preoblikovanja i modificiranja stambenog prostora jer prostor koji se do tada smanjivao na samo nužne potrebe, sada postaje premaleno, skučeno i gotovo nehumano mjesto za život. Potreba za kvalitetnim osvjetljenjem prostora, mogućnošću provjetravanja te smanjena kvadratura otkrile su manjkavosti sve manjih stanova suvremene gradnje. Nadalje, pojavila se potreba za integracijom

novih prostora unutar samog stanovanja, poput mjesta za rad, tjelovježbu i boravak na zraku u vidu terasa ili vrtova. Daljnjim razvojem takvog ekstremno sjedilačkog načina života, u kojem je dom mjesto gotovo cjelodnevnog boravka stanovnika, postavlja se pitanje kako bi takav stambeni prostor trebao izgledati i koje bi se sve funkcije trebale integrirati u stanovanje za mogućnost odvijanja normalnog života. Takvo razmišljanje dovodi do ideje stambene proizvodnje. Ideja proizvodnje za vlastite potrebe u vlastitom domu nije nova niti je revolucionarno otkriće, već naprotiv - ideja koja se promovira već duže vrijeme, ali nikako da se integrira u širu kulturu niti dobije prednost pred masovnom proizvodnjom i potrošnjom. Primjeri takve proizvodnje su tehnologija 3D printa, koja omogućuje printanje predmeta od plastike za svakodnevnu uporabu ili čak hrane, odjeće i građevinskih materijala. Unazad par godina ta tehnologija postaje dostupna široj populaciji u obliku manjih kućnih 3D printera s jednostavnim načinom korištenja. Potom, urbano vrtlarstvo u stanovima, ideja iz koje su nastali brojni načini uzgoja hrane za vlastite potrebe poput vertikalnog uzgoja, zelenih terasa ili uzgoja nutritivnih algi u kuhinji. Sistemi vertikalnog uzgoja omogućuju rast povrća čak i u potpunom mraku uz pomoć tehnologije UVlampi i hranjivih nutrijenata, i to na puno manjem prostoru nego što tradicionalan uzgoj zahtijeva. Popularnim postaje i uzgoj vlastitog povrća na balkonima i terasama, način uzgoja koji se promovira u mnogim teorijskim arhitektonskim i urbanističkim projektima, no rijetko se provodi kolektivno - na takvom načinu uzgoja obično ustraje pojedinac sam. I posljednji primjer je ideja uvođenja nutritivnih algi koje su jednostavne za uzgoj i održavanje, a iznimno bogate za ishranu. Promotori ovakve prehrane također razvijaju modele implementacije takvih sustava uzgoja unutar stambenog prostora pojedinca. Razlog slaboj implementaciji ovih tehnologija je dominacija velikih industrija na tržištu koje svojom masovnom proizvodnjom, jeftinim proizvodima te širokom dostupnošću i dalje imaju prednost nad proizvodnjom kojom upravlja pojedinac. No i ta industrija ima svoje mane, ponajviše manjak kontrole nad procesom nastanka nekog proizvoda. Kupac proizvoda ne zna kako, kada niti u kojim uvjetima je proizvod nastao, a niti može pouzdano znati sastav tog proizvoda. Svjedočimo trendu dokumentarnih filmova koji uzimaju za misiju rasplesti proces masovne proizvodnje od modne industrije i certifikata za organski pamuk, do popularnog Netflixovog dokumentarca Seaspiracy koji razotkriva probleme riblje industrije i brojnih, lažnih certifikata na konzervama tune. Pogledate li pet takvih dokumentaraca zaredom, shvaćate da ne znate apsolutno ništa o stvarima koje posjedujete, hrani koju konzumirate ni odjeći koju nosite. Neki su se stoga već odvojili od takve konzumacije i kroz ”zelene“ pokrete odbacili deterdžente, procesuiranu hranu i plastiku iz svoje svakodnevne uporabe te pribjegli upravo prije navedenim tehnologijama. Počeli su uzgajati sami svoju hranu, šivati odjeću i općenito izrađivati predmete kojima su s većom sigurnošću mogli znati sastav i podrijetlo. Naposljetku, ukoliko se načete teme objedine, dobiva se slika razvoja ovakvog stanovanja. Značenje stambenog prostora i njegova kvaliteta u toj bi budućnosti bile naglašene i vrednovane više nego danas. Kvadrature prostora bi se povećale kako bi se omogućio što udobniji produljen period boravka u njima te bi se obogatili novim funkcijama – osobnim proizvodnim pogonima. Ti bi pogoni prvotno postali proširenja postojećih funkcionalnih jedinica, poput kuhinja, vanjskog prostora ili dnevnog boravka te bi postepeno dolazilo do njihovog povećanja i odvajanja u zasebne jedinice. Internet bi postao glavno mjesto prodaje namirnica i materijala za te osobne tvornice, dok bi svaki pojedinac postao slobodan sam kontrolirati uvjete izrade ili uzgoja konačnih životnih potrepština. Za kraj, još nešto optimistično što povlači ova tema – širenje određenih znanja i vještina o proizvodnom procesu, nešto što je u današnjem društvu uzeto zdravo za gotovo ili se o tome niti ne razmišlja. Možda bi poticanjem vlastite proizvodnje odgovori na pitanja poput ”Kada su paradajzi u sezoni?“ postali opće poznati, a ne nešto što moramo guglati.