Na vlastitu odgovornost

20

tapamo se u kolotečini konzumerističkih sranja, nisko kvalitetnih proizvoda štetnih za naše fizičko i mentalno zdravlje.

Kroz čitavu povijest možemo svjedočiti bezbrojnim neetičkim projektima, od nacističkih logora i klaonica sve do današnje arhitekture protiv beskućnika u SADu. Svi ti zastrašujući i demoralizirani projekti nisu niknuli sami od sebe. Netko ih je projektirao. Tko? Jednako demoralizirani arhitekt ili pak projektant kojeg jednostavno nije briga i ”samo radi svoj posao“? U čemu je uopće razlika?

Sloboda odabira je ono što razlikuje čovjeka od ostalih živih bića. Zašto ju odbacuješ? Zašto se bojiš? Kao pojedinci, možemo se angažirati oko poboljšanja stanja na planeti kroz mnogobrojne udruge i pokrete na koje nailazimo svakodnevno. No, možemo li djelovati i kroz svoju struku?

Niti jedan pokret nije krenuo od mase ljudi istog mišljenja, već od male grupe ljudi ili pojedinaca koji nisu odustali od svojih uvjerenja. Oni svojim primjerom potiču druge na djelovanje ili barem na razmišljanje o vlastitim postupcima i utjecaju na okolinu. Činjenica je da konzumiranje mesa uzrokuje klimatske promjene i lagano propadanje našeg okoliša. Samo zamisli što bi se sve moglo sagraditi ili, još bolje, uzgajati na površinama koje su trenutno zarobljene kompleksima farmi i klaonica! Istina, ovakvi stavovi provociraju određena uvjerenja i preispituju naš moral. No, nije li to sastavni dio projektiranja - konstantno preispitivanje općeprihvaćenih vrijednosti?

Prihvaćanjem ili odbijanjem projektiranja klaonica i sličnih nehumanih građevina, arhitekt značajno doprinosi boljoj ekološkoj svijesti. Istina je, ako odbiješ projekt, najvjerojatnije će ga netko drugi prihvatiti. Ili ga možda nitko ne prihvati? Trebamo li ignorirati upozorenja i jednostavno se prihvatiti posla za koji smo se školovali ili ćemo postati primjer, ne samo za naše kolege, već i širu javnost? Kako bilo koja profesija koja prividno nema pretjerani utjecaj na žive organizme oko sebe, ipak može pridonijeti i nešto promijeniti?

Civilizirano društvo se konstantno razvija, a s njim i etički principi – stvaraju se nova pravila. Ako trenutno vrijeme zahtjeva radikalne promjene i prilagodbe, što čekamo? Zašto preispitujemo prijeko potrebne promjene, umjesto da usmjerimo energiju na rješavanje problema uzrokovanih krivim uvjerenjima prošlosti? Neupitno je da su kriva, jer da nisu, trenutno ne bi bili u ovakvoj situaciji - bijednoj.

Tužno ali istinito, no u neznanju je spas. Ipak, to nije izlika, a kamoli načelo projektiranja. Zar ćemo si tako lako priznati da nemamo snage živjeti, nego samo preživljavati?

Sloboda je akt odbacivanja egoizma pomoću koje imamo mogućnost djelovati u sferi istinskih moralnih vrijednosti. Dakle, prilikom djelovanja ne smijemo štetiti nikome – tek tada smo zapravo slobodni. Bilo koje djelovanje koje rezultira oduzimanjem slobode nekome drugom, automatski nije djelovanje u slobodi, jer iako ju nismo oduzeli sebi, nekog drugog smo lišili vlastite slobode. Arhitekti moraju odbaciti sve egoistične elemente, arhitektura mora prestati služiti i zadovoljavati samu sebe. Arhitektura postaje etička onog trenutka kada prestane štetiti svojoj okolini. Tek tada arhitektura ostavlja dojam, poručuje, dira. Tek tada postaje slobodna.

Istinske moralne vrijednosti ne možemo naučiti, podučiti, uvjeriti. One ne spadaju u domenu znanosti, u domenu kognitivnog. One su uvjerenja, u nama, dio nas samih, ono što nas definira kao pojedinca. Iako ih drugima ne možemo direktno prenijeti, možemo ih navesti na razmišljanje. Navesti ih da obrate pozornost, ”baciti bubu u uho“. Tu leži prava snaga pojedinca. Uvjerenje da mi sami nećemo ništa postići, odnosno promijeniti, je krivo i trebalo bi biti zabranjeno. Moć pojedinca je beskrajna! Da nije, još uvijek bismo bili u špilji.