Arhitektura samoizolacije

SAMOIZOLACIJE ARHITEKTURA

Četiri zida moje bijedne sobe istodobno su ćelija, krevet i lijes. Moji najsretniji trenuci su oni kada ništa ne mislim, ništa ne želim i ništa ne sanjam, izgubljen u tromosti kao neka slučajna biljka, poput obične mahovine koja raste na površini života.

FERNANDO PESSOA

Pretpostavka je svake arhitekture, bez obzira na njen stil, vrijeme nastanka, aktualnu politiku i kontekst, da afirmira život i udovoljava objektivnim ljudskim potrebama i subjektivnim željama. Iz te afirmacije životne zbilje nužno proizlazi činjenica da je sva arhitektura u samoj svojoj naravi optimistična, svjesno ili nesvjesno vođena idejom osobne ili kolektivne utopije, kao apsolutnog uprizorenja savršenstva.

No što se događa s arhitekturom kod pojedinaca koji su volju okrenuli ka nemoći, koji u sreću kao takvu ne vjeruju te negiraju ideju napretka, baš kao i smisao kako individualnog života, tako i ljudske vrste u najširem smislu? Kako ostvariti arhitekturu za cinike, pesimiste i nihiliste, koji su odustali od svakog smisla, vjere i nade?

Možemo li promatrati arhitekturu kao nasilno preispitivanje društvenog poretka i svega onoga što “dom” predstavlja i jača? Jer dom je skladište kako naših posjeda, tako i naših institucija, kao što su brak, seksualnost, obitelj, obrazovanje... Što onda predstavlja aseksualno prebivalište za jednu osobu lišenu svih posjeda i dekoracija? Što predstavlja ćelija, ako ne i namjerni izbor marginalnosti putem samoizolacije, u svrhu poništavanja društvenih, identitetskih i ekonomskih normi?

DIOGENOVA SAMOIZOLACIJSKA BAČVA

Diogen iz Sinope bio je jedan od glavnih osnivača ciničke škole misli, koja, za razliku od kolokvijalne uporabe riječi “cinizam”, predstavlja jedan cjeloviti sustav misli i filozofskog stava prema svijetu i životu. Starogrčki κυνισμός znači “nalik psu”, a postoji nekoliko razloga zbog kojih su Cinici i zaslužili taj naziv. Prvenstveno zbog indiferentnosti njihovog načina života: poput pasa hrane se i vode ljubav u javnosti, hodaju bosi i spavaju u javnom prostoru. Pas je spontano besramna životinja. S druge strane, pas je i dobar čuvar, a cinici čuvaju i baštine načela ove filozofije. Cinične ideje neodvojive su od prakse. Prema tome, ono što znamo o Diogenu sadržano je u anegdotama i izrekama koje su mu pripisane u velikom broju raspršenih klasičnih izvora. Diogen je tvrdio da je umjetni razvoj civilizacije nespojiv sa srećom i da moral podrazumijeva povratak jednostavnosti prirode. Također, on je zaslužan za prvu poznatu uporabu riječi kozmopolit, jer bi na pitanje odakle dolazi odgovarao sa: “Ja sam građanin svijeta” (grč. κοσμοπολίτης) - što je bila naročito radikalna tvrdnja u svijetu u kojem je čovjekov identitet bio prisno vezan za njegovo državljanstvo, tj. pripadnost određenom polisu (gradu-državi). Od svih ciničkih vrlina, upravo je besramnost lajtmotiv većine Diogenovih didaktičkih performansa, koji među ostalima uključuju i defekaciju pred ljudima, uriniranje i masturbiranje u javnosti (“…kada bismo barem i glad mogli utažiti samo trljanjem!”).

Iz Diogenove biografije proizlazi jedan zanimljiv detalj - a to je da je živio u bačvi kao svojevrsnoj ready-made kapsuli. Odustajanje od društva i tekovina civilizacije, otuđenje i put prema samodostatnosti, logično povlače za sobom i odbacivanje dominantnih formi života, pa tako i u prostornom smislu – arhitektonskih tvorevina, u kojima su naši društveni odnosi zatočeni.

“Život je doživotna kazna. Život je traćenje vremena. Život je slobodno razmišljanje.” - Tovey

Ovim riječima Tehching Hsieh, tajvansko-američki umjetnik performansa, predočava krajnji zaključak svojeg umjetničkog istraživanja egzistencije. U dva navrata, njegovi su performansi bili usko vezani za temu samoizolacije.

U svom prvom jednogodišnjem performansu, Hsieh se zaključao u drveni kavez, opremljen samo umivaonikom, lampom, kantom i krevetom. Tijekom godine dana sebi nije dozvoljavao da priča, čita, piše, sluša radio ili gleda TV. Angažirao je i odvjetnika koji je ovjerio čitav postupak i osigurao da umjetnik tijekom te godine nikad nije napustio kavez. Njegov je pomoćnik svakodnevno dolazio poslužiti mu hranu i ukloniti fekalije, te uslikati jednu fotografiju kako bi dokumentirao projekt. Godinu dana kasnije, u sada već legendarnom drugom jednogodišnjem performansu, poznatijem kao “Timeclock Piece”, Hsieh je svakih sat vremena udarao u sat. Svaki put kada je udario sat, mehanizam bi okinuo jedan autoportret, što je u konačnici rezultiralo šestominutnim filmom stop-animacije. Obrijao je glavu prije početka ovog performansa, tako da je jedino njegova rastuća kosa odražavala prolazak vremena, budući da je tijekom čitave ove godine Hsieh bio uniformiran.

SAMOIZOLACIJA KAO PERFORMANS

KUĆA S POGLEDOM

Njegovi performansi nisu podvizi izdržljivosti, niti su svjesno motivirani željom za patnjom, iako su od strane samog Hsieha opisani kao iskušenja. Oni su prije vezani uz istraživanje vremena i borbe s istim. Osjećajem trajanja i čiste prolaznosti. Zanemarivanjem i ukidanjem potreba, radikalnim minimalizmom i praksom uskraćivanja do razine svođenja života na čisto održavanje elementarnih fizioloških funkcija. Ne čudi da je i sama Marina Abramović u jednom od intervjua Hsieha proglasila “majstorom”, uzevši u obzir visoku prisutnost asketskih praksi i pesimistične linije misli u njenom radu. U njenom poznatom performansu “Luk”, u kojem se jada o životu i pritom jede luk s ljuskom, očiju uprtih u nebo, nabraja niz patetičnih izjava o stvarima kojih joj je dosta u životu, a tekst završava izjavom: “Želim da ostarim, stvarno ostarim, tako da mi više ništa ne bude važno. Želim da razumem i jasno uvidim šta se krije iza svega ovoga. Želim da više ne želim.”

Za temu samoizolacije indikativan je performans “Kuća s pogledom na okean”, u kojem autorica živi 12 dana u tri izgrađene sobe okrenute prema ulici, pritom ne uzimajući hranu, već isključivo održavajući tijelo i psihu u stanju homeostaze kroz elementarne radnje: spavanje, meditiranje, tuširanje i korištenje toaleta, koje je publika mogla promatrati. Performans je proizašao iz želje da se propita mogućnost samopročišćenja putem upražnjavanja običnih svakodnevnih disciplina, pravila i ograničenja.

NA OKEAN

ABSALONOVE SAMOIZOLACIJSKE ĆELIJE

Nakon što je kasnih osamdesetih napustio svoj rodni Izrael, umjetnik Absalon seli u Pariz, gdje je počeo kratku ali intenzivnu kiparsku karijeru. “Ćelije” (Cellules) predstavljaju njegovo posljednje i najpoznatije djelo, nastalo neposredno prije smrti uzrokovane posljedicama AIDS-a. Absalon je kroz istraživanja pokušavao pronaći idealan namještaj koji bi optimalno zauzimao limitiran prostor bez da se javlja kao smetnja. Projekt se može shvatiti kao traženje savršeno podešenog prostora koji je u potpunosti skladan i objedinjen s koreografijom svakodnevnih radnji ljudskog tijela. Ćelije su zamišljene kao potpuno funkcionalna staništa, opremljena strujom i vodom, komunalno opremljena i interijerski uređena. Svaka ćelija sadrži isključivo funkcije namijenjene zadovoljavanju osnovnih fizioloških potreba ljudskog tijela: spavanje, pranje, rad i prehrana. Sve dimenzije izračunate su shodno proporcijama umjetnikovog tijela, tako stvarajući restriktivne, neugodne i ograničene uvjete. Ćelija tako stvara striktno okruženje koje u potpunosti uvjetuje ponašanje osobe koja ju nastanjuje. Pojam udobnosti, sigurnosti i prisutnosti na određenom mjestu u ovom projektu dovedeni su do krajnjeg preispitivanja. Uklopljeni i projektirani unutar tako uskog, asketskog, skučenog, bijelog i pročišćenog prostora, svaki pokret, radnja i aktivnost zahtijevaju posebne napore da bi bili provedeni: savijanje, istezanje, ugibanje, puzanje, penjanje ili koračanje potrebno je precizno primjenjivati kako bi se ćelija dobro koristila. Po tom pitanju Absalon je jednom prilikom dao sljedeću izjavu:

“Volumeni su konstruirani na takav način da mi, unatoč relativno maloj veličini, ne nameću osjećaj klaustrofobije ... Ćelija je mehanizam koji određuje moje pokrete. S vremenom i redovitom upotrebom, ovaj mehanizam postat će moja udobnost.” (Vergne)

Paradoks Absalonovog projekta leži u idućem: ćelija pruža zaštitu od izvanjskog svijeta, a time ne podrazumijeva njegovo totalno odbacivanje, već dobrovoljnu suspenziju, ali ovo odstupanje istovremeno poprima restriktivni ili čak zatvorski ton. Absalon je predstavio sljedeći uvid: “Želio bih od ovih ćelija stvoriti svoje domove, u kojima ću definirati svoje osjećaje te kultivirati svoje ponašanje. Te će kuće biti mehanizmi otpora prema društvu koje me sprečava da postanem ono što moram postati.” (Vergne) Iako iz same izjave, a naročito i zbog njegove preuranjene smrti, nije jasno što on to točno “mora postati”, sama izjava ukazuje na nešto puno važnije: njegovu težnju za samonadilaženjem, volju za promjenom i stremljenju novom. Ali izjava također svjedoči o vjeri da sama arhitektura kao alat omogućava ispunjenje te spomenute težnje.