ARHITEKTURA
SAMOIZOLACIJE P
“
Četiri zida moje bijedne sobe istodobno su ćelija, krevet i lijes. Moji najsretniji trenuci su oni kada ništa ne mislim, ništa ne želim i ništa ne sanjam, izgubljen u tromosti kao neka slučajna biljka, poput obične mahovine koja raste na površini života.
FERNANDO PESSOA
60
“
retpostavka je svake arhitekture, bez obzira na njen stil, vrijeme nastanka, aktualnu politiku i kontekst, da afirmira život i udovoljava objektivnim ljudskim potrebama i subjektivnim željama. Iz te afirmacije životne zbilje nužno proizlazi činjenica da je sva arhitektura u samoj svojoj naravi optimistična, svjesno ili nesvjesno vođena idejom osobne ili kolektivne utopije, kao apsolutnog uprizorenja savršenstva. No što se događa s arhitekturom kod pojedinaca koji su volju okrenuli ka nemoći, koji u sreću kao takvu ne vjeruju te negiraju ideju napretka, baš kao i smisao kako individualnog života, tako i ljudske vrste u najširem smislu? Kako ostvariti arhitekturu za cinike, pesimiste i nihiliste, koji su odustali od svakog smisla, vjere i nade? Možemo li promatrati arhitekturu kao nasilno preispitivanje društvenog poretka i svega onoga što “dom” predstavlja i jača? Jer dom je skladište kako naših posjeda, tako i naših institucija, kao što su brak, seksualnost, obitelj, obrazovanje... Što onda predstavlja aseksualno prebivalište za jednu osobu lišenu svih posjeda i dekoracija? Što predstavlja ćelija, ako ne i namjerni izbor marginalnosti putem samoizolacije, u svrhu poništavanja društvenih, identitetskih i ekonomskih normi?
