Loggiastan

Arhitekt šeta gradom – ili vozi bicikl. Gleda ispred sebe, lijevo i desno, gleda u pod, gleda u zrak. Vidi zemlju i nebo, i pokoju zgradu što se ukrsti između njih. Čita harmoniju pročelja i zamišlja život koji se iza njega krije. Mir mu kvari tek jedna loggia. Ili balkon. Ili soba. Zbunjuje ih metalna ograda s plastičnom žardinjerom, zbunjuju ih neožbukane betonske blokete (umetnute tik uz ogradu) – i jedan PVC prozor bijele boje. U stvorenom prostoru dogodila se neka nova aktivnost. Netko je dobio prostor za rad – ili je netko dobio prostor za san. Lacaton i LOGGIAS T A N Vassal iz kućne radinosti.

Arhitekti bi voljeli čistu estetiku – no ne zaboravljaju nužno etiku. Oni bi rušili ono što svakako nije bilo zamišljeno, ali bi i gradili i drugima činili dobro. Ne mogu pomiriti te dvije suprotnosti; najradije bi pobjegli u paralelni svijet u kojem mogu činiti što žele. Maštaju o svijetu savršenih balkona i loggia čistih linija, ali maštaju i o svijetu u kojem svatko ima prostor koji mu je potreban.

Dosta je dvojbe, misli si arhitekt. Možda postoji svijet u kojem je svaki balkon balkon, a svaka loggia loggia; gdje sam može rušiti i uklanjati sve što smatra nepotrebnim, bez straha i posljedica. Gdje ostaju samo zadovoljstvo, prašina u zraku i jedan bijeli PVC prozor na podu. I tako zadovoljan nastavlja šetnju gradom (ili vožnju biciklom). Možda se iza ugla krije odgovor. Ili neka loggia. Ili neki balkon. Ili soba.