Zajedničko dobro

s an itar i j e vanjski p . komunikacije osobni prostori KOLIČINA VREMENA postotak dana proveden u određenom prostoru

VELIČINA PROSTORA standardne kvadrature zajednički prostori prema POS-u

franken-

k i p r os tor i za j ed n i č sanitarije vanjski p.

osobni prostori

Definicija pojma vremena ima puno, a njihovih tumačenja još i više. “Vrijeme je dimenzija Univerzuma prema kojoj je uređen nepovratni slijed pojava.” Vrijeme je jedina stvarna konstanta realnosti, koja ironično garantira njenu stalnu promjenu. Baš zato čovječanstvo oduvijek svijet oko sebe stavlja u odnos s vremenom, ne bi li uvelo smisao u stvari poput trajanja, granica, promjena, prostora, života... Većina “vremenskih” pojmova i njihove primjene su društveni konstrukti, te kao takvih ih ima jako puno.

Znate kak’ se veli: 100 ljudi – 100 tumačenja koncepta vremena i njegovih implikacija. Kako bi izgledao pravilnik POS-a (hrvatskog standarda izgradnje stanova za programe poticajne stanogradnje) kad njegove kvadrature ne bi bile diktirane minimalnim uporabnim površinama i ekonomskom računicom, već vremenom koje provodimo u stanu?

Podešavanjem standardnih kvadratura tako da njihovi odnosi odgovaraju onima provedenog vremena u stanu, konstruirali smo frankenstan – shematski prikaz idealnog dvosobnog stana za prosječnog korisnika.

No, istraživanjem dnevnih rutina i potreba brzo dolazimo do zaključka da ovakvih dijagrama ima koliko i ljudi na svijetu. Kako jedan (standardizirani) stambeni prostor ikad može zadovoljiti potrebe svih njegovih potencijalnih stanara? Odgovore na to pitanje možda možemo pronaći u pristupima Yone Friedmana ili Alejandra Aravene – projektiranje definiranog, ali fleksibilnog okvira koji se dalje ispunjava prema potrebama i mogućnostima korisnika.

Mogu li se neki od servisnih prostora stana prebaciti u javnu sferu, kako to zagovara Karel Teige? Stan postaje individualna stambena jedinica/ soba sa komunalnim sanitarijama, kuhinjama, blagovaonicama? Može li se stanaru omogućiti izbor između korištenja komunalnih i privatnih servisa? Može li stambena zgrada postati simbiotska zajednica, živi organizam koji se sa svojim stanovnicima mijenja, raste, smanjuje, živi i umire? Postoji li arhitektonski okvir koji može ostvariti stambene snove svakog pojednica, obitelji, kolektiva?

stan

ZAJEDNICKO

U svijetu arhitekture u kojem djelujemo postoji nesklad između utopijskog svijeta kojeg stvaramo u našim fakultetskim projektima i stvarnosti svijeta u kojemu naša struka radi. Arhitekt se smatra sredstvom za donošenje zarade investitorima, dok arhitekturu zapravo kontrolira onaj koji posjeduje zemlju i novac. Kako bismo promatrali nejednakost u graditeljstvu i stanovanju, moramo doći do njenog porijekla u povijesnoj podjeli zemljišta.

Zemljište nije uvijek bilo gledano samo kao način zarađivanja. U Engleskoj je nekoć postojala velika količina zajedničkih dobara (eng. commons) - zemljišta na koju su svi članovi zajednice imali pravo korištenja na određene načine, kao što je sakupljanje drva za ogrjev, lov riba, sakupljanje plodova, puštanje stoke na pašu, uzgoj hrane za domaćinstvo, i slično. No zajedničko dobro nije određeno samo površinom zemljišta, već ono uključuje prirodne resurse - vodu, šume, zrak, podzemna dobra, te skupljena znanja i ideje koje idu u korist zajednici.. Nakon vala privatizacije, otimanja i ograđivanja zemljišta, u Engleskoj danas postoji mnogo manje zajedničkih dobara nego što je nekoć bilo.

Ograđivanje zemljišta uzelo je javno dobro kojem su svi imali pravo pristupa i učinili ga nepristupačnim. Onako kako se danas borimo za to da nam se ne naplaćuje zrak oko glave ili voda koju pijemo, tada je ograđivanje zemljišta bilo jednako nedopustivo i nezamislivo.

Naš slomljeni sustav vidio je kako samo najbogatiji drže zemlju (a posljedično time i moć) u svojim rukama još od 11. stoljeća, kada su feudalni kompići Vilima Osvajača među sobom podijelili Englesku. Tadašnja politika stvorila je temelje za razvijanje ekonomskog sustava baziranog na neoliberalnim vrijednostima i individualnim iskorištavanjem javnog dobra. Posljedično, stabilnost današnje globalne ekonomije ovisi o kontinuiranom iscjeđivanju vrijednih resursa iz okoliša putem privatnog vlasništva.

DOBRO

Nejednakost u vlasništvu nije stvorila samo okvir za pretjerano iskorištavanje zemljišta u Velikoj Britaniji, već je Britansko Carstvo izvezlo svoj moral ostatku svijeta kao alat za kontrolu stanovništva. Odrasta se s idejom da je privatno vlasništvo nad kućom glavni kriterij uspješnog života, dok većina stanovnika to ni ne može postići sa trenutnom količinom dostupnog zemljišta. Time se stvara velika nejednakost u društvu, zbog čega Ujedinjeno Kraljevstvo i Irska danas trpe veliku krizu stanovanja.

Ovakva ovisnost o zemljištu i o tržištu stanova dovodi do sustava gdje se nekretnine grade isključivo s ciljem profitiranja, što dovodi do nejednakosti i iskorištavanja u arhitekturi.

Kako stvoriti arhitekturu za društvo unutar sistema koji se bazira na nabavi zemljišta koje služi samo zaradi? Kako stvoriti izdašnu i obilnu arhitekturu za sve, kada polovicu Engleske posjeduje 1% njenog stanovništva?

EASA Commons