Mjesto radnje: doma

INT. STAN - VEČER

Stan je skroman, življen, ali uredan. Garsonijera na najvišem katu stambene zgrade; jedna soba i kupaonica, kuhinja od tri elementa. Danas, kao ni jučer, nisi bila vani. Tijelom u kontrapostu ostavljaš otisak na kauču. Jednom rukom pridržavaš glavu, drugom mobitel. U polumraku sobe blješti svjetlo ekrana. Čitaš najnovije vijesti. Izvanredno stanje, restriktivne mjere, karantena, lockdown. [...]

U grčkoj mitologiji Pan, jedan od najljenijih bogova, dane provodi u šumi, drijemajući, svirajući frulu i družeći se s nimfama. Poznat kao vrstan plesač i ljubitelj glazbe, uglavnom ugodno društvo, dokle god nesmetano uživa u dokolici. One koji ga neočekivano probude iz sna kažnjava vriskom, toliko strašnim da ih istog trenutka obuzima panika.

Bogata aristokratkinja naslikana uljem na platnu, ispružena u luksuzno tapeciranom naslonjaču u još raskošnijoj odjeći, bezizražajnog lica. Promatrač slike divi se njenoj ljepoti i slatkom besposličarenju kakvo priliči samo nekome njenog statusa. Nerad je privilegija bogova i bogatih, za sve ostale nerad je lijenost, a dosada korijen sveg zla1. Kao da je riječ o moralnom kvaru ili zaraznoj bolesti, društvo u kojem živimo opsesivno pokušava iskorijeniti dosadu. Radom bježimo od dosade ili ju mijenjamo posebnim oblikom aktivne dokolice, stanjem neprekidne stimulacije koje se po svojoj svrsi ne razlikuje puno od one iste dosade od koje toliko strahujemo. Kierkegaard definira dosadu ne kao nedostatak stimulacije, već kao ispraznost i nedostatak smisla, što objašnjava kako je moguće dosađivati se i kada smo pretjerano stimulirani. Acedija, melankolija, weltschmerz, spleen, ennui... Dosada je koncept mnogih imena i još mnogobrojnijih tumačenja. Latinski taedium (dosada) i starogrčki akedia (lijenost) označavaju stanje inertnosti oslobođeno od svake boli i brige. U srednjem je vijeku acedija poprimila izrazito kršćanski moralni ton. Opisivala je istovremenu bezvoljnost i nemir kronične dosade; stanje u kojem bi se našli oni, smatralo se, koji se nisu umjeli oduprijeti kušnji smrtnog grijeha lijenosti. U renesansi ona je postala simptom melankolije, medicinskog stanja bliskog depresiji, tada obično rezerviranog za intelektualnu elitu.

INT. KUHINJA - PONOĆ

Kapljice znoja skupljaju se na čelu i miješaju s brašnom. Stan si transformirala u improviziranu pekarnicu. Svaka horizontalna površina ili je prekrivena brašnom, ili zakrčena printanim receptima i ambalažom sastojaka za sourdough kruh. U pozadini se vrte glasovi entuzijastičnih Youtube home cook instruktora. Pokušavaš ignorirati grčeve u mišićima dok mijesiš tijesto, po treći put danas. Kažu da svaki pekar, profesionalac ili amater koji iole drži do sebe svoj kruh pravi isključivo rukama, a ti ionako ne posjeduješ mikser za tijesto. [...]

Rijetki su oni koji ne poznaju taj osjećaj, tu neugodu jednako toliko tjelesnu koliko i psihičku. U još jednoj interpretaciji iz antičkog doba, Seneka izjednačava dosadu s posebnom vrstom mučnine, točnije, s morskom bolesti, takozvanom nausiom (ναυσία)2 .

Ne iznenađuje, stoga, to što danas imamo znanstvene teorije koje, u njenu obranu, stavljaju dosadu uz bok gadljivosti kao jednom od nagona za preživljavanje živih bića. Ako je gadljivost evolucijski mehanizam koji nas upozorava na potencijalne izvore zaraze, tada je i dosada svojevrsno upozorenje na štetnost monotone, predvidljive, suhoparne okoline. Situacije koje izazivaju dosadu čovjeku su odbojne na sličan način na koji je odbojno truplo koje se raspada. Međutim, dosada u suštini, kao opomena, kao emocija, je dobra.

Neupitna je veza između dosade i kreativnosti. Ta je veza osobito istaknuta u djetinjstvu, kada se dosada manifestira kao svojevrstan katalizator mašte u dječjoj igri. Ona je ključna u razvoju vještina inovacije, rješavanja problema i sposobnosti zapažanja svijeta oko sebe. Um koji se dosađuje jest um koji traži i otkriva. Dosada je privremena faza koja otvara vrata sanjarenju, stanju bliskom kontemplaciji i nagrada za one koji uspješno otrpe prolazak kroz umnu pustoš dosade.

Ipak, čovjek i dalje strahuje od dosade, jer lijenost je zlo, i dosada je zlo, i da bi se ono iskorijenilo, obično se predlaže rad. Naporan rad. Ideja da ono što je teško ujedno je i dobro (i što teže, to bolje) postoji još od antike, kada smo dobili prvu skicu idealnog radnika - Heraklo, grčki junak, nadljudskim naporom savladava dvanaest teških zadataka i zauzvrat biva uzvišen u božansku sferu.

INT. SOBA - TRI POPODNE

Udobno si smještena pred ekranom računala. Uz tebe je svježe pripremljena šalica vrućeg čaja i čitavo pakiranje tamne čokolade. Stol je čist, soba provjetrena. Unutarnja temperatura je savršenih 21°. Ukućani su vani, mobitel je na nečujnom u drugoj sobi. Literatura je pročitana, bilješke su napisane. Osigurala si sve preduvjete za uspjeh. Danas ćeš prekinuti višemjesečnu spisateljsku blokadu i napisati ovaj članak. Zuriš u prazan Word dokument. Uspravna crtica trepćućeg pokazivača otkucava sekunde na ekranu. [...]

No čovjek ne shvaća da što se više trudi odagnati dosadu, to se više ukopava u istu. Kierkegaard tvrdi da neka aktivnost u koju se ulazi kao lijek za dosadu paradoksalno može biti njen uzrok, jer ona je tada tek diverzija od vlastitog nezadovoljstva trenutačnim stanjem. To što se rad predlaže kao lijek za dosadu proizlazi iz kulturološki uvjetovanog mišljenja da su rad i dokolica međusobno isključivi, to jest, da jedno nastupa kada drugo prestaje. K tomu rad podrazumijeva sve ono što čovjek čini da bi zaradio za kruh, dok je dokolica ono čime si popunjava slobodno vrijeme koje mu preostaje.

Unatoč tomu što se često izjednačava s besposlicom i lijenosti, dokolica nije tek puki nerad. Nije rezultat slobodnog vremena, vikenda ili godišnjeg odmora. Nije pauza od rada, niti u svrhu rada. Isto tako nije neproduktivna, niti je naporna. Za njemačkog filozofa Josefa Piepera dokolica je oblik kontemplativnog promatranja i prihvaćanja onoga što nam se u tom promatranju ‘otkriva’ kao istina, bez truda ili napora s naše strane.3 No, je li moguće obraniti pravo na dokolicu u svijetu ‘totalnog rada’ koji zadire u svaku sferu života?

Ovo pitanje, dakako, nije novo. Dio je socioloških, filozofskih i drugih promišljanja unazad sto godina i više. No, nedavno smo se našli u jedinstvenoj situaciji kada su mnogi, uslijed proglašenja pandemije i ‘zaključavanja’, bili prisiljeni besposličariti - osim što nismo znali kako. Kao u nekakvom grozničavom snu, brže-bolje započinjali smo hobije za koje prije nismo nalazili vremena i jednako ih brzo odbacivali; slavne osobe dosađivale su se u svojim vilama i plakale o tome na javnoj televiziji. U trenutku kada nam se ukazala prilika da radimo manje, opčinjeni gospelom rada, nismo znali što bismo sa sobom i kako si ispuniti dane. No, problem je zapravo rješenje - moramo se dosađivati da bismo stvarali. Umjesto nastojanja da u potpunosti iskorijenimo ‘spore trenutke’ iz naših života, moć je u prihvaćanju istih kao priliku za neopterećeno promatranje, za sanjarenje na razini dječje igre koje i najmanju sitnicu može učiniti novom i uzbudljivom.