MJESTO RADNJE: DOMA INT. STAN - VEČER Stan je skroman, življen, ali uredan. Garsonijera na najvišem katu stambene zgrade; jedna soba i kupaonica, kuhinja od tri elementa. Danas, kao ni jučer, nisi bila vani. Tijelom u kontrapostu ostavljaš otisak na kauču. Jednom rukom pridržavaš glavu, drugom mobitel. U polumraku sobe blješti svjetlo ekrana. Čitaš najnovije vijesti. Izvanredno stanje, restriktivne mjere, karantena, lockdown. [...]
U grčkoj mitologiji Pan, jedan od najljenijih bogova, dane provodi u šumi, drijemajući, svirajući frulu i družeći se s nimfama. Poznat kao vrstan plesač i ljubitelj glazbe, uglavnom ugodno društvo, dokle god nesmetano uživa u dokolici. One koji ga neočekivano probude iz sna kažnjava vriskom, toliko strašnim da ih istog trenutka obuzima panika. Bogata aristokratkinja naslikana uljem na platnu, ispružena u luksuzno tapeciranom naslonjaču u još raskošnijoj odjeći, bezizražajnog lica. Promatrač slike divi se njenoj ljepoti i slatkom besposličarenju kakvo priliči samo nekome njenog statusa.
6
Nerad je privilegija bogova i bogatih, za sve ostale nerad je lijenost, a dosada korijen sveg zla1. Kao da je riječ o moralnom kvaru ili zaraznoj bolesti, društvo u kojem živimo opsesivno pokušava iskorijeniti dosadu. Radom bježimo od dosade ili ju mijenjamo posebnim oblikom aktivne dokolice, stanjem neprekidne stimulacije koje se po svojoj svrsi ne razlikuje puno od one iste dosade od koje toliko strahujemo. Kierkegaard definira dosadu ne kao nedostatak stimulacije, već kao ispraznost i nedostatak smisla, što objašnjava kako je moguće dosađivati se i kada smo pretjerano stimulirani.
Acedija, melankolija, weltschmerz, spleen, ennui... Dosada je koncept mnogih imena i još mnogobrojnijih tumačenja. Latinski taedium (dosada) i starogrčki akedia (lijenost) označavaju stanje inertnosti oslobođeno od svake boli i brige. U srednjem je vijeku acedija poprimila izrazito kršćanski moralni ton. Opisivala je istovremenu bezvoljnost i nemir kronične dosade; stanje u kojem bi se našli oni, smatralo se, koji se nisu umjeli oduprijeti kušnji smrtnog grijeha lijenosti. U renesansi ona je postala simptom melankolije, medicinskog stanja bliskog depresiji, tada obično rezerviranog za intelektualnu elitu.
