Tristotrojka

tristotrojka - studentski Ä?asopis - arhitektura, dizajn i umjetnost - broj 4 - godina 2 - april 2015. godine

ISSN 2303-5412

IMPRESSUM

303 tristotrojka

studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 4, godina 2, april 2015.

Glavni i odgovorni urednik: Dina Haljeta Zamjenik glavnog urednika: Mirza Spužić Izvršni urednik: Ajla Sinan Urednici: Jasmin Ružnić, Dino Jozić, Kerim Karajko Tehnički urednik: Ena Hadžić Grafički dizajn i priprema: Emina Alić, Ermina Bajramović, Ena Hadžić, Ajla Sinan, Jelena Šarović, Irhana Šehović Dizajn naslovne stranice: Amar Zuka Saradnici: Ena Kukić, Amina Dropić, Asmir Voljevica, Dino Kovačić, Katarina Bošnjak, Iva Carević, Jelena Šarović, Dunja Krvavac, Merima Tica, Emina Isić, Jasmin Ćehajić Vanjski saradnici: Dubravko Aleksić, Ema Alihodžić, Lejla Bečar, Jasna Bulić, Saša Džino, Damir Hadžimehmedović, Monika Mađar, Dragan Marković, Dejan Mitov, Ervina Muftić, Dragana Pantović, Harun Sabljaković, Jovan Tomić, Nika Žagar Lektura i prevod: Mirza Spužić Korektura: Haris Bulić, Dea Dudić, Dina Haljeta, Ajla Sinan, Mirza Spužić Stručni savjetnici: Bojan Hadžihalilović Nadzorni odbor: Haris Bulić, Dea Dudić, Ena Hadžić Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Štampa: Štamparija “OFF-SET” d.o.o Tuzla Izlazi: tri puta godišnje Tiraž: 1000 Štampanje ovog broja omogućili: Inside by Ećo ahA+knAp d.o.o. „PLAN“ d.o.o Konjic dobrovoljne donacije Zahvaljujemo se: „Herceg“ d.o.o Srebrenik, Aida Mia Alić, Nina Ugljen Ademović, LIFT – prostorne inicijative, Omladinska Novinska Asocijacija, Senka Ibrišimbegović, Duška Nađ, Studio Zec, Emir Ramović, Asmir Šabić, Nermina Zagora, Zulejha Zatrić, Hana Čolić, Haris Dedović, Anida Kapo online: visit read follow like watch

www.tristotrojka.com www.issuu.com/tristotrojka www.tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka www.vimeo.com/tristotrojka

Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com

Mišljenja i stavovi izneseni u tekstovima predstavljaju mišljenja i stavove autora i nisu nužno i stavovi redakcije Tristotrojke.

Riječ uredništva Četvrti broj Tristotrojke je prvi broj u 2015. godini a poseban je po tome što je na njemu radila nova urednička postava, uz nove i stare članove redakcije. Manji broj dosadašnjih članova uredništva, koji su bili značajni za prva tri broja, završavaju studij arhitekture i svoje ambicije i energiju usmjeravaju na druge projekte te im ovim putem želimo mnogo sreće i uspjeha u ostvarivanju istih. To nam ostavlja prostor i potrebu za novim saradnicima pa vas ovom prilikom pozivamo da nam se javite putem e-maila ili porukom na facebook page, ukoliko imate želju da postanete saradnik Tristotrojke.

Iako je u redakciji došlo do promjena, ovaj broj ne zaostaje po pitanju kvalitete sadržaja i izrade časopisa. Kao i u prethodnim brojevima, sadržaj je raznovrstan. U mogućnosti ste pročitati veliki broj zanimljivih članaka sa raznovrsnim temama, intervjue sa studentima izvan države ili pregledati aktuelne studentske radove iz regiona. Članci četvrtog broja Tristotrojke su popraćeni skicama, koje služe kao medij prenošenja sirove misli kada riječi nisu dovoljne za opis vizije. Skica je uvijek bila alat arhitekte, koji je svjestan svakog aspekta svoje profesije i koji ima samopouzdanja u svoje sposobnosti i vizije. Međutim, u današnjem vremenu skica je potisnuta sve više u drugi plan, a mijenjaju je detaljni i sjajni 3D modeli i animacije. Danas se efekti mnogo više cijene od izvorne misli izražene najjednostavijim medijem, linijom na papiru.

SADRŽAJ : Tour de Culture

2

Kameni čuvari historije Bosanski slog

4

6

Juraj Neidhardt

8

Sakralna arhitektura Zlatka Ugljena

12

(Ne)modernost pravoslavne sakralne arhitekture

16

Transformacija sakralnih objekata

18

Intervju | Amir Vuk Zec i Emir Ramović

20

Intervju | Karim Rashid

28

Intervju | OSA lampe

34

Nova škola arhitekture

38

Studentska anketa

40

Studentski radovi

43

Brodski kontejneri kao dio savremene arhitekture

80

Fenomen Etno selo

82

Kowloon vs. Kontrolisani grad

84

Maketa pešačke zone Novog Sada

90

Intervju | Arhijed Intervju | Edvin Granulo Reportaža sa izložbe Ken Adam

92 94 96

Dani i Noći arhitekture

98

Izvori

100

Prezentacija kulturne baštine

fotografija sa Tour de Culture Kosovo

Nakon lekcija o zaštiti kulturno-historijskog naslijeđa tokom kojih smo prošli sve faze od pasivne preko fizičke do aktivne zaštite, dolazimo do lekcije koja predstavlja važnost prezentacije kulturne baštine te ujedno i važnost podizanja građanske svijesti o istoj. S obzirom da je kulturno-historijsko naslijeđe pripadalo nekomercijalnoj grani kulture i kao takvo je bilo neodrživo, 80-tih godina 20. stoljeća u upotrebu ulazi pojam Kulturni turizam, koji se odnosi na putovanja motivisana kulturom, sa ciljem upoznavanja i prezentacije kulturnog i prirodnog naslijeđa određenog područja, a što je direktno vezano i za njegovo očuvanje. Međusobna povezanost kulturne baštine i turizma se ogleda i u sve većoj potrebi za revitalizacijom vlastitog identiteta određene zajednice koji je čini jedinstvenom u svijetu, gdje je potreba za njim rezultat negativnih posljedica globalizacije te niza drugih faktora. Revitalizacija i očuvanje kulturne baštine predstavlja dugotrajan proces, a njena prezentacija i interpretacija je jedan od ključnih faktora u tome.

Ove godine po prvi put u Bosni i Hercegovini, u sklopu projekta „Učini svojim“, Cultural Heritage without Borders organizuje Tour de Culture Bosna i Hercegovina, a koji predstavlja jedan od mogućih načina prezentacije kulturne baštine. Aida Mia Alić, press officer za CHwB BiH, je u razgovoru rekla: „Tour de Culture Bosna i Hercegovina je rekreativni biciklistički događaj, namijenjen profesionalcima i amaterima svih uzrasta te osobama sa invaliditetom, kako bi se svi slojevi društva uključili u promociju kulturnog naslijeđa. Cilj ovog događaja je promocija prirodnog i kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, promocija nemotorizovanog prijevoza i promocija zaštite životne sredine. Ova aktivnost će se održati u drugoj

2 broj 4, april 2015.

MOSTAR

BLAGAJ

NEVESINJE

MEĐUGORJE

POČITELJ

MOGORJELO

STOLAC

METKOVIĆ

polovini mjeseca maja ove godine sa startom u Počitelju gdje će se svi učesnici okupiti dan ranije, a nastavlja preko Mogorjela i Blagaja do Mostara. Ono što je specifično za sve navedene lokalitete jeste činjenica da svaki od njih ima status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine. Tokom posjete ovim lokalitetima, bit će organizovane različite aktivnosti za učesnike u suradnji sa lokalnim zajednicama, gdje će svi zainteresovani moći dobiti i osnovne informacije o značaju lokaliteta kao i pojedinačnih spomenika, a osim materijalnog, bit će prezentovano i nematerijalno naslijeđe ovog područja. Također, za sve učesnike koji dolaze iz drugih gradova, dan prije će biti organizovan prijevoz iz Sarajeva do Počitelja te nazad iz Mostara, gdje tura završava, do Sarajeva.“ Historijsko gradsko područje Počitelja potječe još iz 14. stoljeća i kao takvo

predstavlja nacionalni spomenik BiH, sa velikim brojem pojedinačnih spomenika koji dominiraju stjenovitom liticom koja se spušta ka obali rijeke Neretve.

Nakon Počitelja tura će nastaviti put do Čapljine, tačnije do utvrđene kasnoantičke vile Mogorjelo, koja predstavlja jedinstven arheološki spomenik Bosne i Hercegovine s početka IV stoljeća. Blagaj je grad čija historija seže još od antičkog doba, a učesnici će, između ostalog, imati priliku da vide Stjepangrad, rodno mjesto kraljice Katarine Kosače-Kotromanić, staru dervišku Tekiju na vrelu Bune te druge spomenike ovoga grada.

Kao posljednja stanica ove ture, planiran je spomenik koji se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine. To je Stari most u Mostaru kojeg je 1556. godine dao sagraditi Sultan Sulejman I, a most je u vrijeme gradnje bio najveća lučna konstrukcija u

svijetu. Ovaj jedinstven događaj u Bosni i Hercegovini u fokusu ima edukaciju i prezentaciju kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine te njegovog značaja za cjelokupnu zajednicu. S obzirom na pozitivna iskustva, koja učesnici Tour de Culture Kosovo u organizaciji CHwB-a već sedmu godinu nose sa sobom, vrijeme je da i kulturno-naslijeđe Bosne i Hercegovine bude prezentovano na adekvatan način.

Ovogodišnji Tour de Culture Bosna i Hercegovina, s obzirom da se po prvi put održava u BiH, ograničen je na 100 učesnika, a više informacija saznajte na web stranici CHwB-a (www.chwb.org/bih).

Ajla Sinan, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

3 broj 4, april 2015.

Kulturno-historijsko naslijeđe/Stećci

Nekropola stećaka Blidinje

“I SE LEŽI STIPKO RADOSALIĆ.

BOŽE, DAVNO TI SAM LEGAO I VELE TI MI JE LEŽATI” (Premilovo polje, Ljubinje)

“SE LEŽI IVAN NA SVOJEJI ZEMLJI. BRATIJA I DRUŽINO, ŽALITE ME.JA SAM BIL JAKO, VI ĆETE BITI KO I JA. SE PISA RADIČ” (Prečani, kod Prečkog polja)

4 broj 4, april 2015.

Kameni čuvari historije Krajem januara ove godine Centar za svjetsko naslijeđe u Parizu je primio Nominacijski dosije i Plan upravljanja za upis nekropola sa stećcima na Listu svjetske baštine UNESCO-a. Svečana promocija uspješne nominacije stećaka održana je 10. marta 2015. godine u Sarajevu. Tokom ljeta 2015. godine se očekuje posjeta stručnjaka iz UNESCO-a nekropolama, a konačna odluka o ovoj nominaciji bi u idealnim uslovima mogla biti saopćena tokom 2016. godine. Potencijalni pozitivan odgovor od strane UNESCO-a bi bio veliki trijumf za stručnjake iz regiona i garancija za 22 nekropole iz Bosne i Hercegovine, 3 iz Crne Gore, 2 iz Hrvatske i 3 iz Srbije, no nameće se pitanje šta je sa ostalim nekropolama i pojedinačnim primjercima ovog kamenog blaga iz doba Srednjeg vijeka?

U posljednjih nekoliko godina, stećci su bili u žiži interesovanja bosanskohercegovačkih medija. Možda to zvuči malo preuveličano, ali gledajući općenito na interesovanje medija i javnosti za kulturno-historijsko naslijeđe naše države, stećci su, bez konkurencije, udarna vijest. Poražavajuća je činjenica da su prisutni samo iz 2 razloga: kandidatura za UNESCO, što je u svakom slučaju vrlo pozitivna vijest, i pitanje religijske odnosno “nacionalne pripadnosti” stećaka, što je samo po sebi apsurdno za svaku osobu koja posjeduje zdrav razum i osnovno razumijevanje historije i historijskih procesa. U vrtlogu članaka o stećcima koji se nalaze po web portalima nedostaje jedna osnovna tema, jedan osnovni problem koji svakog stručnjaka muči a skoro ni jednog novinara ne zanima, to je pitanje zaštite stećaka. Kako objasniti nekom čovjeku da ovi nadgrobni spomenici, koji se pojavljuju početkom XII stoljeća, svoj vrhunac doživljavaju u XIV i XV stoljeću i polako nestaju tokom XVI, neće preživjet test vremena prepušteni sami sebi.

Surova stvarnost Prof. dr. Dubravko Lovrenović inicijator je projekta popisa stećaka na području Bosne i Hercegovine, koji je pokrenut skoro uporedo sa pripremanjem dokumentacije za kandidaturu selektovanih nekropola. Uz njegovo vodstvo izvršena je evidencija brojnosti i stanja očuvanosti ovih spomenika na području tri općine: Jajce, Zenica i Ključ. Rezultati su poražavajući: od 147 stećaka koje je evidentirao historičar Šefik Bešlagić 1980-tih godina, na području općine Zenica sačuvano je njih 69. U općini Ključ situacija je slična, od 25 nekropola pronađeno je 15, od kojih je jedna do sada neevidentirana sa 50 stećaka i nalazi se ispod zemlje. Od ukupnog broja stećaka koje je zapisao Bešlagić, 283 stećka, arheolozi Dijana Koljić i Edin Bujak su zatekli

“VA IME OTCA I SINA I SVETAGO DUHA. A SE DVOR VOJEVODE MASNA I NJEGOVIJU SINOVA RADOSLAVA I MIROSLAVA. SE PISA RAB BOŽI I SVETAGO DIMITRIJA U DNI GOSPODINA KRALJA UGARSKOGA LOJŠA I GOSPODINA BANA BOSANSKOGA TVRTKA. TKO BI TO POTRAL. DA JE PROKLET OTCEM I SINOM I SVETIM DUHOM” (Spomenik sa lokaliteta Donja Drežnica)

Nekropola stećaka Boljuni, foto: Ajla Sinan

samo 153. Prof. dr. Lovrenović za projekat popisa stećaka u općini Jajce kaže: “Među stećcima koji su pronađeni ima takvih oblika, ukrasa koji su, očito je, specifični samo za to područje. Prije evidencije po nekoj našoj procjeni očekivali smo između 550 i 600 stećaka. Međutim, iako su otkrivene neke nove nekropole, koje prije nisu bile evidentirane, taj broj iznosi oko 350/340 stećaka.”

O uzrocima rapidnog propadanja i nestajanja stećaka doktorantica studija arheologije iz oblasti Srednjeg vijeka Maja Čilić iz Širokog Brijega kaže: ”Brojni stećci su uništeni dejstvom prirode - utonuli su u zemlju, prekriveni su mahovinom, čak smo zabilježili slučajeve u kojima je drvo izraslo kroz sredinu spomenika i prepolovilo isti. Ono što više zabrinjava je ljudski faktor. Mnogi primjerci su premješteni jer su smetali prilikom izgradnje kuća, garaža i drugih objekata. Neki su premješteni zbog vjerovanja da se ispod nalazi neka vrsta blaga. Strahovito je i razmišljati o broju stećaka koji su, uz pomoć bagera, dislocirani i iskorišteni u sekundarne svrhe.” Šta dalje?

Naredni koraci stručnjaka iz ove oblasti predstavljeni su naporima da se evidencija stećaka uradi na području cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj projekat, nažalost, u najvećoj mjeri zavisi od općina koje trebaju dati odobrenje i finansijsku pomoć

u realizaciji. Da ovaj proces ne teče uvijek glatko i ne nailazi na konkretnu podršku općinskih i kantonalnih službi govori primjer općine Visoko. Projekat je urađen početkom prošle godine, za njega su odvojena sredstva iz kantonalnog budžeta no nikada nisu uplaćena te je realizacija projekta odgođena do daljnjeg. Evidencija stećaka i potencijalno uvršavanje odabranih nekropola na Listu svjetske baštine UNESCO-a je samo početak.

Evidencijom se neće riješiti pitanje zaštite ovih nadgrobnih spomenika, a uvrštavanjem na Listu će biti zaštićene samo pojedine nekropole. Ostaje pitanje šta je sa ostalima i šta možemo uraditi mi, mladi stručnjaci, u što kraćem vremenskom roku? Konzervacija bi bila najlogičniji odgovor s obzirom na stanje u kojem se većina primjeraka nalazi, no to je odgovor koji vam većina stručnjaka iz Bosne i Hercegovine, koji su upoznati s ovom problematikom, neće dati. Postoje dva razloga za to. Jednostavna računica količine novca koju država investira u očuvanje kulturnohistorijskog dobra i cijene koju adekvatna konzervacija zahtijeva; te primjer neprimjerene konzervacije koja je urađena na Radimlji kod Stoca, najpoznatijoj nekropoli stećaka. Ono što se može uraditi i ono što su preporučili svi stručnjaci pomenuti u ovom članku, ali i drugi, jeste edukacija. Dodatni problem koji doprinosi uništavanju jeste

to da ljudi nisu svjesni kulturno-historijske vrijednosti stećaka, ali ni činjenice da su to ipak nadgrobni spomenici i da se ispod njih nalaze posmrtni ostaci naših predaka.

Edukacija je jedino riješenje i treba se vršiti kako na lokalnom nivou, tako i na drugim nivoima. Stručnjaci bi prenijeli znanje o stećcima koje bi omogućilo da ljudi zaista razumiju šta predstavljaju ti nadgrobni spomenici. Da saznaju nešto o umjetničkoj vrijednosti dekorativnih motiva sa stećaka kao jednog od predstavnika bosanskog stila koji reprezentuje mješavinu gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog stila. Da čuju univerzalnu poruku koja je ispisana na epitafima stećaka, a prisutna je na epitafima svih perioda, ostajući kao svjedok o nepromijenjenoj ljudskoj prirodi, koja se ne pokorava adaptacijama bez obzira na vrijeme i prostor gdje obitava. Jer ljudi ono što razumiju cijene, a ono što cijene žele i zaštititi. Mnogo toga nas uče epitafi sa stećaka, na nama je da naučimo kako da ih sačuvamo da budu učitelji i našoj djeci.

Lejla Bečar, druga godina master studija Filozofski fakultet Sarajevo, Odsjek za historiju – Katedra za arheologiju

5 broj 4, april 2015.

Arhitektura

Prizemni prozori Hadin Ali-pašinog vakufa, Josip Pospišil, 1910. Sarajevo; Ilustracija: Harun Sabljaković, treća godina bachelor studija, AFS

bosanskog sloga Dolaskom Austrougarske na vlast, počinju da se grade objekti raznih stilova. Objekti koji su obilježili ovaj period uglavnom su bili stambenog karaktera, preciznije, stambene palate koje su odisale bogatstvom i monumentalnom ljepotom koja bi mamila pogled i najčešćih prolaznika. Tokom ovog perioda, gradilo se nekoliko tipova palata, od palata u bloku, preko stambeno-poslovnih, do palata u monumentalnoj kompoziciji. Uglavnom je preovladavao secesionistički stil u kojem se mogao prepoznati arhitektonski stil koji prati srednjoevropske uzore i potpuno pripada toj kulturnoj baštini, ne praveći nikakvu diferencijaciju i stil koji uspostavlja vezu sa formalnim elementima tradicionalnog graditeljstva na ovom tlu.

Potreba da se uspostavi bosanski stil povećala je kompleksnost arhitektonske situacije u Bosni i Hercegovini, te prvi pokušaji nastaju sa neomaurskim stilom koji nije ostvario želje za povezivanjem tadašnje arhitekture sa autohtonim objektima. Začeće ideje o bosanskom stilu može se najprije naći u govoru Josipa Vancaša sa jednog njegovog predavanja koje je održao u Zagrebu, a objavio 1929. godine. Na tom predavanju

6 broj 4, april 2015.

Vancaš govori kako mu je jedan holandski ministar građevina oko 1900. godine, prilikom posjete Sarajevu, rekao da se u Bosni i Hercegovini suviše gradi tuđinskim građevnim slogovima, a premalo se cijeni, uvažava i upotrebljava narodni čin građenja: “Ako vi arhitekti budete dalje zanemarivali domaću narodnu umjetnost, a više cijenili tuđe slogove, neće više biti interesantno putovati svijetom jer će jedan grad biti sličan drugom.” Pored ove kritike gradnje u historijskim stilovima, Vancaš navodi i kritike njemačkog arhitekte Gurlitta, koji spominje kako arhitektura treba da duševno raste odozdo prema gore, a ne izvana prema unutra, arhitektura mora da se razvija iz narodne duše, iz narodnog osjećaja za gradnju, a ne iz tuđih običaja iz dalekih krajeva. Obzirom na drugačije društveno-ekonomske odnose i kriterije vrednovanja u Bosni i Hercegovini, formiranje novog inovativnog stila nije uslijedilo odmah nakon kritika, već se taj put može posmatrati kroz jedan evolutivni proces. Prvi spomen naziva „bosanski slog“ možemo naći upravo kod Vancaša iz njegove rezolucije Zemaljskom saboru 1911. godine, tako da sam pojam kao oznaka pojave, može se odnositi na vrijeme od 1910. godine. Ova

godina predstavlja prelaz iz secesijskog u novi stilski izraz, koji se ističe kroz kameno prizemlje, doksatima, ponekad urađenim kompletno u drvetu kao divanhane bosanskih kuća, tavanskim prozorima i istaknutim strehama.

Odmak od secesijskog pročelja vidi se na nekadašnjem Hotelu Stari grad u Sarajevu.

Izražen je kroz slobodnu ritmizaciju zidnih planova i drvenog doksata koji se proteže kroz dvije etaže. Odlike čistog „bosanskog sloga“ Vancaš primjenjuje na objektu Hrvatskog doma u Kiseljaku, ne dajući mu nikakvo dodatno nacionalno obilježje, čime pokazuje da bosanski slog nije nacionalni, već regionalni izraz, što nije bio slučaj sa neomaurskim.

Pored Vancaša veliki doprinos novom stilu dali su Josip Pospišil, Rudolf Tönnies, Hans Berger i Ludwig Huber. Pospišilov doprinos bio je više teoretske prirode, sa svojim oštrim kritikama historicizma, te je zbog istog smatran zečetnikom savremene arhitektonske misli. Zgrada Halid Ali-pašinog vakufa, na uglu ulica Čauševića i Mis Irbina, predstavlja suštinu ideje o bosanskom stilu. Fasada je očišćena od nepotrebnih i nefunkcionalnih dekorativnih elemenata secesije, reducirani su i elementi preuzeti iz bosanske stambene

Doksat Hadin Ali-pašinog vakufa, Josip Pospišil, 1910. Sarajevo Ilustracija: Harun Sabljaković, treća godina bachelor studija, AFS

kuće, da bi se dobila jednostavna forma.

Prozori su usječeni u ravan zida, visoko prizemlje je obloženo kamenom, sjeverna fasada je predstavljena dinamičnije kroz doksat i drvenu lođu. Čitava kompozicija završena je karakterističnim bosanskim krovom sa naglašenom strehom. Djela Rudolfa Tönniesa pokazala su izraženo osjećanje za duh mjesta, što pokazuje sa svojim objektom na uglu Logavine i Toromanove ulice, gdje stilsku i vremensku diferencijaciju stvara sa komponiranjem otvora na pročelju čime naglašava da je objekat stvaralački produkt jednog tipa, a ne modela. Tönniesovi objekti rađeni u bosanskom slogu prepoznaju se uglavnom po obliku zašiljenog luka iznad otvora, kojima on daje znatno viši oblik od onih kakve nalazimo na tradicionalnim monumentalnim objektima širom Bosne i Hercegovine. Bosanski slog najviše se oblikovao na osnovu tipa gradske begovske kuće, dok su ostali stambeni oblici zanemareni, zbog čega je značajan rijetki primjer stambene zgrade Ludwiga Hubera u ulici Višnjik, oblikovana po uzoru na feudalnu rezidenciju koja se nalazi na isturenom dijelu padine.

Rezidencija је imala dvostruku ulogu, stambenu i odbrambenu.

Početak Prvog svjetskog rata značio je kraj svake kulturne djelatnosti pa tako i arhitektonske. Zemaljska vlada je pokušavala održati kontinuitet kulturnog i umjetničkog života organizirajući izložbu pod nazivom „Bosanska kuća“, u kojoj je trebao biti predstavljen moderan način građenja u duhu bosanskog sloga, ali se zbog većih ratnih troškova odustaje od njene realizacije. Nastavak misli bosanskog sloga pojavljuje se ponovo tridesetih godina kod Dušana Grabrijana koji je napravio zanimljive prijedloge o modernom shvatanju stare bosanskohercegovačke arhitekture.

Polivalentni prostor, minimalističniji pristup u enterijeru, ugradba plakara, prostorno preklapanje, preklapanje eksterijera i enterijera, pravo na vidik i zelenilo kao element kompozicije, samo su neka od Grabrijanovih načela koja su uzeta kao osnovne postavke savremene arhitekture primijenjene u stambenoj jedinici. 1938. godine Grabrijanu se pridružuje Juraj Neidhardt. Kao iznimno kreativan arhitekta, koji donosi praktično iskustvo iz ateljea Pitera Behrensa i Le Corbusiera, nadopunjavao se sa teoretičarom Grabrijanom u potrazi za modernom arhitekturom koja odgovara Bosni i Hercegovini. U novije doba, najbolja djela savremene arhitekture ostvarena kroz tradicionalno graditeljstvo dao je Zlatko Ugljen.

Dino Kovačić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

7 broj 4, april 2015.

Skica radničke kuće - Juraj Neidhardt

Juraj Neidhardt „Školovano neznanje je naša najveća bolest!“, često je znao govoriti Juraj Neidhardt, potomak ugledne zagrebačke porodice zanatlija i trgovaca porijeklom iz njemačke pokrajine Würtenberg, rođen 15.10.1901. u Zagrebu. Poznat je bosanskohercegovačkoj javnosti kao jedan od najvećih arhitekata koji su živjeli i djelovali u Bosni i Hercegovini u dvadesetom vijeku.

Student arhitekture Završivši svoje srednjoškolsko obrazovanje u Zagrebu, sa diplomom Tehničke srednje škole, dobro informisan o stanju arhitektonske struke i visokoškolskog obrazovanja u zemlji i inostranstvu, Neidhardt se odlučio da izabere Majstorsku školu za arhitekturu na Bečkoj akademiji. Njegovom izboru je bilo presudno ime profesora i direktora ove škole, Petera Behrens-a, učitelja generacije arhitekata kojoj su pripadali Gropius, Le Corbusier i Mies van der Rohe. Promjene na duhovnom planu velikih evropskih centara i nova pomodna arhitektura secesije, opozicija arhitekturi poznatih historijskih stilova,

8 broj 4, april 2015.

doprinijeli su da period Neidhardt-ovog studiranja u Beču od 1921. do 1924. godine bude zasnovan na stanovištima modernog shvatanja arhitekture, tehnologije gradnje i konstruktivnih mogućnosti, što je suštinski uticalo na razvoj mladog arhitekte i na njegov kasniji odnos prema prioritetima struke.

Juraj Neidhardt je bio zapažen student na Bečkoj akademiji, to pokazuje Lilienthalova nagrada za rad koji doprinosi razvoju tehničkih disciplina, koju je dobio za svoj studentski rad: projekat za moderni civilni aerodrom.

Riznica iskustva Po završetku studija Neidhardt se vraća u rodni grad gdje dobija posao u Građevinskom preduzeću Lubinski Rudolfa, u kojem je bio zaposlen od oktobra 1924. do januara 1926. godine. Početkom 1926. godine, zagrebački nadbiskup šalje poziv Neidhardt-u da projektuje svoju prvu veliku ralizaciju, Sjemenište na Šalati u Zagrebu. Paviljonski osmišljen prostorni koncept sjemenišnog kompleksa, razrada socijalnog aspekta, te prostorna i materijalna ekonomičnost građenja ovog projekta u cijelosti odražavaju težnje moderne arhitekture. Naporan posao na izvođenju Sjemeništa je bio vjerovatno glavni razlog što je arhitekta dobio tuberkulozu, te je po savjetu ljekara od 8.2.1929. prijavljen na liječenje u sanatorijum doktora R. Wolfer-a u švicarskom gradiću Davosu. Svoj

je oporavak, uz podršku liječnika, pretvorio u stvaralački rad. Naime, doktor Wolfer je, ocijenivši da će produktivan rad mladom arhitekti skratiti bolovanje, od njega naručio projekat za svoju novu kliniku. 1930. godine Behrens zapošljava Neidhardt-a u svom birou u Berlinu. Sa svojim profesorom je Neidhardt sarađivao na mnogim projektima, između ostalog, na projektu preuređenja čuvenog Aleksanderplatz-a u Berlinu. Rad kod Behrens-a na prvi pogled ne ostavlja jednako velik trag na njegov pristup rješavanju problema i način izražavanja u poređenju sa kasnijom praksom kod Le Corbusier-a, no neosporno je da Neidhardt-ovo umijeće u prenošenju znanja na putu stvaranja moderne arhitekture potiče od Behrens-a. Nakon prakse u ateljeu u Wiehmannstrasse 7 u

Berlinu, sa preporukom Peter-a Behrens-a, polazi u Pariz kod Le Corbusier-a. Za vrijeme dok je Neidhardt bio zaposlen u Le Corbusier-ovom ateljeu, od 1935. do 1939. godine, sudjelovao je u izradi raznih njegovih projekata.

Posebno je značajna njihova saradnja na projektu Ville Radieuse. To je projekt „idealnog utopističkog grada”, sastavljenog od nizova visokih zgrada između kojih su bile velike zelene površine i otvoreni prostori. Le Corbusier nikada nije uspio do kraja realizirati ovaj projekt, no ipak, i dan danas pojedini dijelovi Sarajeva, kao što je Marindvor, odišu idejom utopizma, što uopšte ne čudi s obzirom na značajnu ulogu koju je u izgradnji današnjeg Sarajeva igrao Neidhardt, učenik slavnog arhitekte.

Aksonometrija Titove ulice - Juraj Neidhardt

9 broj 4, april 2015.

Dolazak u Bosnu i novi tip radničke kuće Na poziv kolega iz struke, a ponajviše na nagovor Dušana Grabrijana, Neidhardt 1939. godine dolazi u Bosnu, tačnije u Zenicu, gdje postavlja koncept nove stambene arhitekture za radničke porodice uz slogan „na malim stvarima leži svijet“. Ta arhitektura je snažno prožeta domaćom tradicijom u koju je ukomponovao najprogresivnije trendove svjetske arhitekture. Njegove su radničke kuće sinteza saznanja stečenih praksom u inostranstvu i samostalnog istraživanja kulture stanovanja u Bosni, a njegova savremena arhitektura vodila se načelima narodne tradicije koja je proizašla iz kulta komšiluka. Novi tip stambene zgrade, radnička kuća s dva stana, za koju je najviše zaslužan Neidhardt, postao je osnova socrealističke stambene arhitekture u Bosni i Hercegovini i prostire se širom naše zemlje. Najupečatljiviji primjer ovog načina razmišljanja u arhitekturi je gradić Ilijaš, sa svojim parkovskim naseljima i jednospratnim radničkim kućama građenim s vidljivim elementima bosanske arhitektonske tradicije.

Svako ko se razumije u arhitekturu u njima će prepoznati djelo ruke Juraja Neidhardt-a.

Značajan dio života i radnog vijeka je bio vezan za gradić Vareš, gdje se i oženio. Malo je poznato da je Neidhardt na poziv direktora investicijske izgradnje Vareša, Vinka Lekkija, dvije godine nakon Drugog svjetskog rata projektirao samački hotel za 250 radnika. „Hotel za bećare“, kako ga je nazivao, je bio prvi te vrste u Jugoslaviji. Zanimljivo je da je

Saradnja Behrens - Neidhardt

10 broj 4, april 2015.

Neidhardt nakon završetka idejnog projekta hotela u Varešu uhapšen. Vinko Lekki mu je u tim teškim danima davao podršku i u zatvor donosio tuš i papir, pa je Neidhardt na podu radio izvedbene nacrte tog objekta koji je uveliko poboljšao životni standard radnika Vareša. Sam je objekt, arhitektonskim i funkcionalnim rješenjem, postao jedno od njegovih najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja u BiH. Marijin Dvor, najveća ostvarenja i neostvarene zamisli „…Naša je dužnost da novu stvarnost osim njene svrsishodnosti, oplemenimo i humaniziramo i da od naše svakodnevne urbanističke zbrke pređemo na misaoni pristup s više srca i razuma…“, smatrao je Juraj Neidhardt.

Na svojim realizacijama je pokazao visok, profinjen smisao za oblikovanje prostora i dokazao da je uvijek išao ukorak s progresijom arhitektonske misli u svijetu. Razvijajući svoj urođeni ekpresionistički talenat, strastveno je tragao za različitim manifestacijama ljudske kreativnosti u najraznovrsnijim društveno-kulturološkim sredinama. Uzevši u obzir ovakvu strast i njegovu potkovanost u struci, uopšte ne začuđuje virtuoznost kojom odišu i plijene pozornost njegova najveća ostvarenja poput Filozofskog fakulteta u Sarajevu, zdravstvenih i rekreacionih

objekata na Boračkom jezeru i u Travniku, te zgrade Parlamentarne skupštine i nebodera institucija BiH na Marijin Dvoru. Radeći na projektu monumentalne zgrade parlamenta, nebodera institucija i trga Bosne i Hercegovine, Neidhardt je morao odgovoriti na veoma kompleksne funkcionalne zahtjeve i zadovoljiti visoke vizuelne kriterije, te je stoga po završetku izgradnje BiH dobila prvu modernističku zgradu parlamenta u ovom dijelu Evrope. Neidhardt-ove zgrade na Marijin Dvoru svojim karakterističnim likovnim govorom i kreativnim potencijalom tvore jedan djelotvoran, nerazdjeljiv prostorni sklop u jedinstvenoj kompoziciji. Cjelina ansambla je postignuta naglašavanjem kontrasta horizontale zgrade parlamenta i vertikale nebodera institucija sa prostorom trga. Neidhardt-ovo je neponovljivo graditeljsko umijeće, kroz igru linija, ploha, volumena, formi i proporcijskih relacija, uvjetovalo bezvremenski arhitektonski kvalitet građevina, te, bez obzira što institucije koje operiraju u njima kontinuirano zanemaruju svoje dužnosti prema narodu, ova remek djela arhitekture i dan danas vrše svoju funkciju za te institucije.

Osim zgrade parlamenta i nebodera institucija, radio je i niz varijanti urbanističkih rješenja Marijin Dvora, dijelom prema investicijskim i urbanističkim zahtjevima, a dijelom i razvijajući svoje stvaralačke vizije.

Marindvor - fotomontaža

Marijin Dvor predstavlja protutežu kulturološkog i graditeljskog izraza staroj čaršiji, pa je logično predviđen za upravnopolitički i društveni centar Sarajeva.

Neidhardt kroz svoje tridesetogodišnje studije nepokolebljivo tvrdi da bi bila epohalna šteta taj dio grada načičkati zgradama, da taj prostor treba spasiti ostvarivši prodor zelene vrpce od Crnog vrha do Trebevića, povezavši tako naspramna brda sa dolinom grada.

On je, kao izraziti protivnik „amerikanskog stila“ gradnje visokih zgrada koje naglašavaju ekonomsku moć, razradio urbanističku viziju Sarajeva kao razvijenog „srednjeevropskog“ grada u kom je favorizirao pješaka kroz mogućnost potpuno ozelenjenih avenija.

Potencirao je potrebu za poštovanjem već izgrađenih objekata na Marijin Dvoru, da neboderi koji bi se tu gradili periferno prate „vizuelni lijevak“ zelenila koje bi spajalo Trebević i Crni vrh i da osnova urbanističke koncepcije bude pitoma razigranost građevinskih masa.

Njegova vizija ovog prostora nikada nije zaživjela jer su članovi gradske urbanističke službe, koji su se vremenom smjenjivali, imali različita gledišta na razvoj grada.

Prethodno usvojena rješenja su se mijenjala pod pritiskom investitora, zbog manjkavosti zakona ili političke volje, te su na Marijin Dvoru uništeni svi potencijali o kojima je Neidhardt govorio. To se sve ispoljilo na

fizionomiju Marijin Dvora, te danas u prostoru koji predstavlja srce grada, umjesto oaze svjetlosti i zelenila, raste svojevrstan tumor koji samo što nije metastazirao.

Akademik, profesor, arhitekta, ali prije svega čovjek 1953. godine se posvetio plemenitom zvanju prenošenja znanja i zaposlio se kao profesor na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je i penzionisan 1973. godine.

Rezultate svojih istraživanja folklorne istorijske arhitekture u BiH objavio je u knjizi „Arhitektura Bosne i put u savremeno“, u saradnji s Dušanom Grabrijanom 1957. godine u Sarajevu. Kako je običavao hodati čitav život, početkom jula 1979. godine je otišao u bolnicu pješke. Akademik, profesor, arhitekta i prije svega čovjek, Juraj Neidhardt je umro 13. jula 1979. godine u Vojnoj bolnici u Sarajevu. Uz sve uspjehe u polju arhitekture i pokušaje da svoje humanističke tendencije približi i prenese na širu javnost, njegov životni vijek ipak nije bio dovoljno dug da odgovori na ogromnu želju za promijenom svijeta u kojem živimo.

„… Naša je dužnost da novu stvarnost osim njene svrsishodnosti, oplemenimo i humaniziramo i da od naše svakodnevne urbanističke zbrke pređemo na misaoni pristup s više srca i razuma…“, smatrao je Juraj Neidhardt.

Da je živ, Juraj Neidhardt bi zasigurno i dan danas ponavljao svoju misao „Školovano neznanje je naša najveća bolest!“.

Dino Jozić, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

11 broj 4, april 2015.

Sakralna arhitektura

Zlatka Ugljena Arhitektura oslobađanja

Skica - Vjersko i kulturno središte Plehan na Plehanu

Zlatko Ugljen je rođen 15.09.1929. godine u Mostaru. Diplomirao je 1958. godine na Tehničkom fakultetu u Sarajevu, na arhitektonskom odsjeku. Od 1960. godine počinje raditi na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, kao asistent na predmetu Projektovanje 1, gdje 1970. godine postaje docent. Tu dobiva zvanje vanrednog profesora 1975. godine, a zatim i zvanje redovnog profesora 10 godina kasnije. Od 2001. godine je profesor emeritus. Redovan je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine te dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Uz rad na fakultetu djeluje i kao arhitekt projektant na Institutu za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, a kasnije i samostalno. Dobitnik je devet nagrada iz oblasti arhitekture, od kojih je svakako najznačajnija Aga Khanova nagrada za arhitekturu 1983. godine za Šerefudinovu Bijelu džamiju u Visokom.

Započinjem putovanje pisanom riječi kroz arhitekturu profesora Zlatka Ugljena, arhitekturu koja u mnogo čemu definiše i čini jasnim kontekst bosanskohercegovačke arhitektonske scene, kao i tumačenja njene historije i burne prošlosti. Profesor Zlatko Ugljen je jedini arhitekt koji je ispravno znao slijediti svog učitelja Juraja Neidharta, (d)oživljavajući na senzibilan način bosansku autohtonu arhitekturu, te stvarajući svojim pristupom izvrsna ostvarenja sa daškom starog u novoj, savremenoj arhitekturi. Objektima različitih namjena arhitekt oživljava mirni, a istovremeno buntovnički duh bosanskog čovjeka, stvarajući takvu arhitekturu koja posmatraču zaustavlja dah, čak i onda kada stoji pred ruševnom Titovom vilom iznad Bugojna, koja je još uvijek besprijekorno veličanstvena. To upravo dokazuje i objašnjava činjenicu da je Vrijeme, čak i kada biva razorno i surovo, ipak i dalje najbolji pokazatelj prave arhitektonske vrijednosti jednog njenog ostvarenja. U mnogo čemu posebni objekti profesora Ugljena su objekti sakralne arhitekture, koji omogućavaju jedinstven doživljaj i za projektanta i za korisnika. „Sakralni objekti, kao ni jedna druga vrsta arhitekture, imaju specifičnu duhovnu percepciju.

Ta činjenica može biti vrlo poticajna, za mene i relaksirajuća u traganju za transcedentnim...

Možete si priuštiti znatno širi horizont, manje prinude uobičajenoga, egzaktnog. Posebno kada

12 broj 4, april 2015.

pravite određeni otklon od dogmatičnog. Tu zamamnost otkrio sam početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada, skoro paralelno, radim idejni projekt za Katoličku katedralu u Mostaru i Bijelu džamiju u Visokom. Otkrivam tada kako se sa svjetlom i magijom sjena može „klesati“ prostor sintetizirajući fizičko i metafizičko, gradeći transcedentnost od emfaze numinoznog.

Impuls je dosta jedinstven. Bilo da se radi o islamskoj ili kršćanskoj bogomolji, idem istim putem – gradim prostor duhovnog smiraja.

A, koliko znam, svaka bogomolja teži upravo tome specifičnom senzibilitetu.“ Džamija Behrambegove medrese u Tuzli Da je arhitektura ključ i put do materijalizovane i ostvarene fantazije jasno svjedoči džamija Behrambegove medrese u Tuzli. U sklopu cijelog kompleksa, sakrivena od olakih pogleda javnosti, priča svoju priču savršeno uklopljenog objekta u kontekst bogomolje namijenjene prvenstveno učenicima Medrese. Na ovom objektu, putem sinteze tri materijala - betona, stakla i drveta, arhitekt uspijeva ostvariti smiraj koji je neophodan jednom vjerskom objektu, a koji je istovremeno jako teško postići. Protkana lakoća kojom odiše kompletan objekat je u potpunosti definisala značenje savremene sakralne bosanskohercegovačke arhitekture.

Višenamjenski prostor u funkciji sekvence i zone između ulaznog prostora i glavnog molitvenog prostora ima poseban značaj jer je vizuelno povezan sa eksterijerom te se tako stiče osjećaj prozračnosti i slobode.

Istovremeno, svojom mirnoćom, ovaj je prostor priprema za ono što slijedi u glavnom molitvenom prostoru – prava rapsodija jednostavnog savršenstva komponovanja.

Katolička crkva sv. Petra i Pavla sa samostanom u Tuzli Sa glavne saobraćajnice prilično skromnog urbanističko – arhitektonskog ostvarenja grada Tuzle, vrlo jasno se sagledava još jedno remek djelo arhitekture Zlatka Ugljena, za koje je zaista upitno da li ga prosječni mentalitet grada zapravo i zaslužuje. Crkva, samostan i oratorij, tri zasebna kompoziciona volumena, u definiciji enterijera čine jedinstvenu funkcionalnu i oblikovnu cjelinu. Putem dubokih zakošenja i stvaranjem impresivnih sjena na glavnom portalu naglašen je profesorov beskrajni senzibilitet kada je riječ o sakralnoj arhitekturi. Glavni molitveni prostor priča svoju priču o punoj snazi i jedinstvu čovjeka sa prostorom. Šerefudin Bijela džamija u Visokom Obgrljen obroncima planina, Visoko je mali grad centralne Bosne te je pritom izuzetno zanimljivo područje za arhitektu tako istančanog osjećaja i razumijevanja za duh mjesta. Na mjestu stare Bijele džamije, profesor projektuje novi objekat 1969. godine koji se realizuje u toku 1979. godine. Godina 1983. je posebno značajna jer tada profesor, upravo za ovaj objekat, osvaja prestižnu

Džamija Behrambegove medrese u Tuzli - enterijer

13 broj 4, april 2015.

Šerefudin Bijela džamija u Visokom

Aga Khan-ovu nagradu. Lična definicija Bijele džamije u Visokom je svevremenost. Arhitekt virtuozno povezuje mjesto, vrijeme, prirodu i ljudsku ruku, te stvara vrhunsko djelo umjetnosti, čija se impresivnost jedino može porediti sa klasičnom muzikom – vječno postojana, vječno savršena i vječno sposobna da slušaocu oduzima dah. Koncept je jasno prepoznatljiv – sinhronizovani kompozicioni volumeni, zasebni u eksterijeru a jedinstveni u enterijeru. Posebnu pažnju privlače konkavne površine unutar molitvenog prostora, koje kao da se otvaraju prema nebu, sjedinjujući energije dotokom svjetla.

Minimalizam u molitvenom prostoru, tek uz naznake pažljivo rađenih detalja, pokazuje važnost izražaja funkcije kroz formu. Šerefudinova Bijela džamija je tako prirodna u svom prirodnom okruženju, tako logična i dosljedna, da se prosto pitamo kako je uopšte moguće da se ne nalazi oduvijek tu, od postanka vremena. Priroda je prihvatila ovaj objekat i diše sa njim – definiše svoje postojanje kroz nevjerovatno arhitektonsko ostvarenje.

Vjersko i kulturno središte Plehan na Plehanu Još jedan izuzetan arhitektonski poduhvat arhitekte Zlatka Ugljena je upravo vjerski centar Plehan, smješten na lokaciji crkve i samostana na Plehanu, razorenih tokom 1992. godine. Arhitekt je ponovo vješto ukomponovao prošlost i sadašnjost, te ih implementirao u ovaj vjerski centar, definisan kroz crkvu Svetog Marka, samostan i kulturno središte. Kroz studije proporcija te kroz plastično oblikovanje masa i volumena, arhitekt ponovo pokazuje svoj besprijekoran i nepogrješiv osjećaj za mekoću arhitektonske kompozicije. Objekat kao da izranja iz tla; biva njegov dio, ali i izuzetno individualna komponenta, snažno pokrenuta masa koja jednako svjedoči o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prostora.

Arhitektonsko stvaralaštvo Zlatka Ugljena je svevremeni svjedok postojanja i življenja arhitekture na vječito drhtavom tlu Bosne i Hercegovine. Vremenom smo navikli da slobodom i umjetnošću nazivamo samo ono što nam je bivalo nametnuto. Vječno ustrojavani i usmjeravani na čudne i strane pravce i načine života, vječno na razmeđu vremena, prostora, epoha i civilizacija. Ipak, nešto je uporno disalo i živjelo u svima nama – osjećaj i želja za istinskom ljepotom i očuvanjem vijekovima ljuljanog identiteta. Upravo taj identitet se ogleda i definiše u svakom njegovom objektu. Identitet vječne borbe za premoć čistog i nevinog, koji ujedinjuje ono što je oduvijek pokušavalo biti razjedinjeno, koji je oličenje hrabrosti postojanja svakoga i svega na ovim prostorima. Arhitektura akademika Zlatka Ugljena svjedoči o poeziji, istini i ljubavi ujedinjenim u duhu vremena i mjesta, na najljepšem podneblju svijeta.

Amina Dropić, prva godina master studija, Carinthia University of Applied Sciences, Austria

Katolička crkva sv. Petra i Pavla sa samostanom u Tuzli

Vjersko i kulturno središte Plehan na Plehanu- enterijer

Vjersko i kulturno središte Plehan na Plehanu

15 broj 4, april 2015.

Između tradicije i savremenog

(Ne)moderna pravoslavna

sakralna arhitektura Vječna je samo promjena Međutim, te promjene moramo da budemo dostojni, dovoljno profesionalni, hrabri i dovoljno obrazovani da možemo da promovišemo pomak, makar on bio samo pola koraka. U sadašnjosti, sve vezano za građevinu se mijenja, kako stilovi tako načini izvođenja ali, po pitanju sakralne arhitekture smo još uvijek u srednjem vijeku. Žalosno je što arhitektura kao profesija nije iskoristila veliku ekspanziju novih invenstitora koji su se probudili prije dvadeset godina i nije im pomogla da naprave pomak.

Nakon napuštanja komunističke ideologije okrećemo se vjeri praočeva, za svega dvadeset godina izgrađeno je više stotina sakralnih objekata različitih vjeroispovjesti. Samo u Srbiji je izgrađeno nekoliko stotina crkava, što je više nego u cijelom XX vjeku.

Tlocrt i presjek - Crkva rođenja Bogorodice sa Boračkim grobljem u Velikoj Moštanici

Skica - Crkva Rođenja presvete Bogorodice u Štipini nadomak Knjaževca

16 broj 4, april 2015.

Budućnost nam donosi veliki broj promjena od kojih zastrašeno bježimo, veličamo neka prošla vremena i ne gradimo za sadašnjost, ne vjerujemo u budućnost. Najprije treba da se zapitamo gdje smo i šta smo: gdje smo u arhitekturi, koji profil arhitektonskog obrazovanja, kakvu atmosferu gradimo, što podrazumijeva preispitivanje etike, morala, obrazovanja, porodičnog vaspitanja, vremena u kome smo i našeg mjesta u njemu.

Osnovni zahtjevi Ne postoji zakon koji uslovljava projektanta da projektuje u određenom stilu ili da upotrebljava određene oblike i materijale, osnovni uslovi za izgradnju pravoslavnog hrama jesu da mora imati pripratu (ulaz), brod koji je odvojen od oltara ikonostasom kao i pravilnu orijentaciju zapad (ulaz)-istok (oltar). Priprata je ulazni dio, nekada namenjen ‘’oglašenima’’ – nekrštenima, odnosno onima koji se za krštenje pripremaju. Danas se u njoj prodaju svijeće i razni religiozni suveniri – crkveni kalendari, brošure i brojanice. Naos ili brod je centralni dio hrama gdje se nalaze vjernici za vrijeme liturgije, dok oltar služi za tihi dio obreda te sadrži časnu trpezu, gdje se u toku liturgije, sakriveno od očiju vjernika, osvještava vino i nafora i gdje se sveštenici pričešćuju. Lijevo i desno od oltara se nalaze proskomidija i đakonikon, u kojem se pripremaju hljeb i vino za pričest i odlažu odežde, liturgijske knjige i rekviziti.

Najčešće se iznad broda nalazi kupola na

kojoj je po pravilu oslikan Pantokrator, koji vjernike blagosilja. Kupola nije obavezan element crkve iako pojedini konzervativni invenstitori smatraju da crkva ne može biti crkva bez ovog srednjovjekovnog elementa.

Svaki pravoslavni hram mora biti osvještan, a osvještavaju ga isključivo arhijerije, čime pokazuje da se hram gradi sa njihovim blagoslovom i to u dva navrata: prvo se osvještavaju temelji, a kasnije završena crkva.

Crkve raškog stila iz doba Nemanjića građene su od kamena i pod snažnim romaničkim uticajem, jer su majstori bili ‘’iz Mletaka’’.

Kasnije su mletački majstori zamjenjeni vizantijskim te su crkve građene od kamena i opeke u srpsko-vizantijskom stilu. Nakon toga građene su moravskim stilom, koji je nadgradnja srpsko-vizantijskog i za koji se kaže da je autentično srpski, a nastao je zahvaljujući majstorima koji su se pred Turcima sa juga na sjever povlačili. Za ‘’turskog vakta’’, crkve su građene od drveta sopstvenim snagama, a crkve izgrađene u novom vjeku i kasnije su barokne, ciglom ozidane.

U arhitektonskom smislu napravljen je ‘’korak nazad’’ stoga većina novoizgrađenih crkava oblikom podseća na one srednjovjekovne iz doba Nemanjića, kao da nije moguće u savremenom vremenu napraviti sakralni objekat koji afirmiše sve što je svetovno.

Treba nametnuti ozbiljan arhitektonski stav koji je podržan znanjem, poznavanjem materijala i uranjanjem u problematiku, te samim tim sigurno može da kaže mnogo više u funkcionalnoj i prostornoj nadgradnji.

Konzervativizam U srpskoj pravoslavnoj crkvi dominira konzervativan odnos prema izgradnji novih hramova. Preovladava stav da treba graditi po ugledu na istorijske takozvane srpskovizantijsko-moravske tradicije, u skladu sa strogim kanonima prošlosti. Crkveni zakon nalaže da se pravoslavni hram može graditi samo uz blagoslov episkopa eparhije u kojoj se crkva gradi, i bez obzira na to ko finansira samu gradnju hrama, vjerni narod ili konzervativni biznismen koji većim djelom odlučuje kako će crkva izgledati ili zapravo

Crkva Rođenja presvete Bogorodice u Štipini nadomak Knjaževca

na koju će tačno ličiti. Međutim, ako ne bude kako on kaže, crkve neće ni biti, te je najčešće ovo razlog što su novoizgrađene crkve kopija, odnosno kompilacija ranije izvedenih. Takođe su crkve raspisivale konkurse, ali su nekim čudom prve nagrade uvijek dobijali oni koji nisu tragali za nečim novim, već bjesomučno kopirali vizantijski stil. Za ovakvo stanje u crkvenom graditeljstvu danas najveću odgovornost snosi crkvena jerarhija, odnosno njen konzervativni dio koji je u većini.

Nešto drugačije Ruku na srce, postoje crkve, arhitekte, eparhije i invenstitori koji su uspjeli da izvuku kompromis, izgrade nešto bolje i naprave malen korak prema naprijed u pravoslavnoj sakralnoj arhitekturi. Najbolji primjer te promjene je djelo Branislava Mitrovića, profesora Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, sa crkvom Rođenja presvete Bogorodice u Štipini nadomak Knjaževca.

Profesor pomjera granice u sakralnoj arhitekturi, razbija kliše koji je u Srbiji na djelu i postaje uzor novih generacija. Prilikom projektovanja crkve „Presveta Bogorodica“, Branislav Mitrović je posvetio veliku pažnju u želji da napravi nešto novo i drugačije, što je i na kraju uspio. Prilikom građenja crkve on dobar dio vremena provodio na gradilištu pomno pazeći da se njegov projekat izvede kako treba, od linije na papiru do zida.

U uvodnom tekstu monografije arhitekture

Branislav Mitrović je napisao: ’’Crkva u Štipini je projektovana sa strepnjom da ne bude prihvaćena. Njena realizacija je srećna okolnost rizika i hoda po ivici sa nesigurnim ishodom, ali sa namerom da se ustaljeni odnosi dovedu u pitanje i omoguće promene na širem planu. Bio bih srećan ukoliko bi ovaj mali korak doprineo ka drugačijem tretmanu arhitekture u projektovanju crkvenih objekata, kao i razvoja duhovne kulture u budućnosti.’’

Proporcija objekta i razmjera unutrašnjeg p ro sto ra h ra m a s u d i m e n z i o n i s a n i oslanjajući se na istorijska pravila građenja.

Ideja objekta se identifikuje sa monaškom i duhovnom jednostavnošću i čistotom koja karakteriše pravoslavnu crkvu. Konture i forme su podudarne arhetipu kuća ili prvih hrišćanskih bogomolja jer to stvara vizuelnu i mentalnu vezu sa prošlim, prepoznatljivim i bliskim. Primenjeni su materijali malter, drvo i lim koji se prepoznaju i na tradicionalnim objektima iz prošlosti. Poštujući stroge liturgijske kanone i organizaciju unutrašnjeg hrama, autor je pokušao da vizuelno asocijacijom na arhetipske hrišćanske bogomolje i prepoznatljivom tekstu materijala ostvari artefakt koji je na granici između prošlog i mogućeg drugog. Pravoslavni hram Rođenja presvetle Bogorodice u selu Štipina kod Knjaževca nosilac je priznanja 28. Salona Arhitekture u Beogradu za doprinos tumačenja arhitekture pravoslavnog hrama.

Postoji još par objekata koji su istupili iz srpsko-vizantijskog stila, uveli nove elemente i napravili nešto drugačije. Jedan od tih primjera je pravoslavna crkva u Tirani (Albanija), kao i pravoslavna crkva u Skoplju (Makedonija).

Autocenzura autora Teško je reći gdje je srž problema: da li u investitoru, odnosno crkvenoj hijerarhiji, ili u projektantima. Problem je svakako prisutan u naručiocu projekta i njegovom eventualnom ekstremnom konzervativizmu, ali su problem i projekti koji su kompromisno, bez ličnih stavova koji bi mogli da odbrane pred investitorom, voljni da učine sijaset ustupaka direktno na štetu kvaliteta proizvoda. Ali loš proizvod, naročito ako je reč o sakralnom objektu, šteti svima, a ponajviše investitoru.

Prema tome, nije problem u investitoru, u ovom slučaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, već u projektantima kod kojih je autocenzura vrlo jaka, i zato mnogi autori govore jezikom arhitektonski minulog vremena. Oblik i forma se ne mogu promjeniti preko noći i prilagoditi današnjem vremenu, ali nužan je barem malen iskorak koji bi vremenom doveo do stvaranja nove i autentične sakralne arhitekture.

Jovan Tomić, četvrta godina studija, Arhitektonski fakultet, Tehnički Univerzitet Novi Sad

17 broj 4, april 2015.

Prenamjena kao rezultat kreativnog poduhvata

Transformacija

sakralne arhitekture

Diljem Europe i Amerike katolički sakralni objekti redovno bivaju napušteni, što oduzimanjem licence, što premještanjem crkvenog osoblja u modernije objekte ovog tipa. U državama poput Njemačke i Velike Britanije, arhitekti putem natječaja imaju priliku adaptirati interijer kao i eksterijer sakralnih objekata. Prilikom tog procesa, investitori često u tim objektima vide veliki potencijal privatne ili javne namjene, čiji se krajnji rezultat ističe kvalitetom i estetikom u odnosu na svoju neposrednu okolinu.

House in a church - Ruud Visser Architects - enterijer

18 broj 4, april 2015.

Velika Britanija kao inicijator transformacija Za vrijeme Viktorijanskog razdoblja u Velikoj Britaniji su izgrađeni brojni sakralni objekti, koji su i tokom tog perioda bili suvišni, te je početkom dvadesetog stoljeća donesen zakon o alternativnim funkcijama sakralnih objekata, nakon čega je adaptirano preko dvije stotine objekata ovog tipa, koji trenutno imaju javnu ili stambenu namjenu.

Sakralni objekti iz navedenog razdoblja posjeduju specifičan eksterijer koji je naglašen u odnosu na javne i stambene objekte u neposrednoj okolini i stoga se može uzeti kao unikatan, prilikom čega on posjeduje sekularnu, a ne sakralnu namjenu.

Nedugo zatim se ostatak Europe pridružio Velikoj Britaniji, primarno Njemačka, gdje katolički sakralni objekti dobivaju javnu namjenu u vidu pub-ova i hotela. U ostatku svijeta, primjerice u Americi i Australiji, investitori su ‘’na svoju ruku“ naseljavali sakralne objekte, prilikom čega su vršili odgovarajuće izmjene i adaptacije.

Prilikom adaptacije sakralnih objekata je poželjno da eksterijer ostane netaknut, odnosno, potrebno je sačuvati izvorni oblik uz minimalnu adaptaciju otvora i fasade, koja je u većini slučajeva degradirana.

Postoje tri vrste adaptacije eksterijera: obnova postojećeg materijala (rekonstrukcija otvora se prakticira samo pri nužnoj potrebi), parcijalno nadograđivanje i rekonstrukcija elemenata na fasadi (zamjena određenih djelova fasade suvremenim materijalima ili spajanje sa suvremeno sagrađenim objektom pokraj crkve u svrhu proširenja prostora) te potpuna rekonstrukcija eksterijera (podrazumijeva mijenjanje svih materijala i otvora, te se

teži da bude sačuvana silueta crkve).

Transformacija interijera sakralnih objekata ima skoro bezgranični potencijal. Mogu se realizirati u vidu dodavanja pregrada ili odjeljivanjem prostorija atrijuma, koji je prisutan skoro u svakom od ovih objekata.

Upravo on ima veliki potencijal prilikom preuređivanja prostora, zahvaljujući primarno visokoj stropnoj konstrukciji.

Građevinski materijali, kao što su tamna opeka i kamen, u interijeru imaju potencijal za uklapanje u minimalistički pristup, izražen u vidu bijelih zidnih i podnih obloga, koji vizuelno pospješuje efekat veličine prostora.

Primjeri iz prakse

Jedan od suvremenijih pristupa transformaciji sakralnih objekata je djelomično nadograđivanje fasade “House in a Church”, objekta projektovanog od strane arhitektonskog biroa Ruud Visser Architects koji je savršen primjer transformacije crkve sagrađene 1930. godine u luksuzan stambeni objekt za četveročlanu obitelj.

Kompletna fasada je zamijenjena staklom koje otvara pogled prema jezeru. Izvorni transept crkve se nalazi na nivou galerije, te funkcioniše kao prostor koji omogućuje privatnost. Posmatrano spolja, transept je naglašen i savršeno se uklapa u ostale elemente crkvene konstrukcije. Enterijer crkve “House in a Church” je suvremen, gdje se posebno ističu izvorni rešetkasti prozori i par jarko-narančastih izvornih drvenih svodova i konstruktivnih elemenata na zidovima koji su očuvani.

Arhitekti Dap Studio iz talijanskog grada Lonatte Cepino su izvršili transformaciju bivše kapelice u javnu knjižnicu grada. Crkva je renovirana, prilikom čega su obnovljeni svi materijali zajedno sa kompletnim enterijerom crkve, s tim da je dodan potpuno suvremeni objekt sa dominantnim elementima od aluminija. On funkcioniše kao ekstenzija postojećeg objekta, te svojim apsolutnim minimalizmom i savremenom reflektirajućom fasadom kontrira povijesnoj fasadi romanične crkve. Drveni ‘’mostovi’’ povezuju crkvu i objekt na obje etaže, s tim da je crkva organizirana na

četiri odjeljka: prostor za čitanje i učenje, prostor sa arhivom lokalnih novina, prostor dječje biblioteke i na prostor sa knjigama.

Etažna visina omogućava organiziranje knjiga po visini na drvenim policama koje se svojom materijalizacijom savršeno uklapaju u povijesni ambijent. ‘’Ekstenzija’’ crkve se koristi kao prostor koji sadrži stubište, ured i toalet, sa ciljem da se prostor same crkve u punom potencijalu koristi kao biblioteka. ‘’Izazov je bio u poštivanju povijesnog objekta, ali također i prezentacija njegove nove namjene sa dodatkom suvremenog elementa javnosti’’, prema riječima arhitektice Elena Sacco, koja je bila suradnik na projektu.

Arhitektonski studio iz Australije Williams Boag se suočio sa ovim problemom na suvremeni način, pritom poštivajući estetiku povijesne crkve John Knox Church izgrađenu 1876. godine, koja je između ostalog ukrašena raznobojnim prozorima po uzoru na mozaik, fasadom obloženom crvenom opekom, oštrim krovovima, te vrlo strogim sakralnim enterijerom.

Prilikom redizajna arhitekti su eksterijer ostavili u autentičnom stanju sa neophodnim obnovama. Enterijer je obnovljen sa minimalnim promjenama u kompleksnoj konstrukciji crkve, prilikom čega je prostor maksimalno iskorišten putem dodavanja pregrada i obnove stubišta sa suvremenim materijalima. Raznobojni prozori stvaraju jedinstvenu atmosferu prilikom boravka u enterijeru, sa dodatnom mogućnošću otvaranja, što nije učestala pojava za sakralne objekte. Williams Boag su projektovali enterijer koji je suvremen, a pritom sadrži određenu povijesnu notu ostvarenu putem osvjetljenja, nijansi i drvenih materijala koji su korišteni.

Arhitektonski izazov Adaptacija i tranformacija sakralnih objekata je izazov u svakom smislu. Ovakvi zahvati odstupaju od „klasičnog“ projektovanja, poput projektovanja stambenih objekata, te stoga imaju potencijal za veoma atipičan izgled po pitanju funkcionalnih elemenata koji se podrazumijevaju, poput sanitarnih čvorova ili dispozicije kuhinje, primarno iz razloga što objekat prvobitno nije bio projektovan sa tom namjenom. Problem sa kojim se arhitektonska profesija susreće prilikom rada na ovom tipu objekata je očuvanje postojećih povijesnih elemenata, koji su izričito važni iz razloga što indiciraju tadašnje arhitektonsko razdoblje, zbog čega je neophodno da se svaki novi arhitektonski zahvat uklopi u svoju neposrednu povijesnu okolinu, ili je pak potrebno naći sekularnu primjenu takvim objektima putem izvršenja adaptacije savremenim izrazom.

John Knox Church - Williams Boag Architects Dap Studio, Italia, Kapelica - enterijer

Dap Studio, Italia, Kapelica - eksterijer

Iva Carević, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

19 broj 4, april 2015.

Intervju

Arhitektonska skica; medij koji život znači

Amir Vuk Zec se već nekoliko desetljeća uspješno bavi svojim pozivom. Ovaj arhitekta sa sarajevskom adresom svoj značaj unutar BiH i regije nije stekao samo zahvaljujući svojim projektima, nego i činjenicom da danas, poput malo kojeg arhitekte, još uvijek koristi skicu kao osnovni način komunikacije, kako u teoriji tako i u praksi.

Emir Ramović je kao saradnik na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu tokom svog studija a i nakon njega prenosio svoje crtačke i arhitektonske vještine studentima u sklopu mnogobrojih predmeta, dok je istovremeno neumorno radio na raznim arhitektonskim projektima. Od 2012. godine ovaj mladi bosanskohercegovački arhitekta svoju kreativnost ispoljava na poziciji Head of Architectural Design u arhitektonskom birou Moser arhitects u Beču (Austrija), dok je njegova ljubav prema slikarstvu rezultirala otvaranjem galerije Atelier Emir Ramovic, također na bečkoj adresi, krajem 2014. god.

Iako Amira Vuka Zeca i Emira Ramovića dijele decenije, oni dijele zajedničku crtu koja prevazilazi generacijski jaz, a to je skica. Sa njima smo imali priliku razgovarati upravo o skici, šta ona predstavlja za njih, šta najviše skiciraju i kada, te zašto joj se uvijek iznova vraćaju.

Razgovarala: Dina Haljeta, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Restoran Vrelo Bosne

Amir Vuk Šta za Vas znači skica i šta se u Vašoj svakodnevnici podrazumijeva pod pojmom “skicirati?

Skica je za mene što je haiku poezija za Japan. U 12 slogova moraš biti sposoban da izraziš radnju, vrijeme i prostor. Ona za mene sadrži sve, ona je embrion, začetna ćelija od koje, kasnije dijeljenjem, sve nastaje. Japan je na neki način uvijek zadavao tempo Zapadu, dok je Zapad pogrešno shvatio japanski minimalizam i pogrešno ga interpretira. Generalno je njihov minimalizam mentalni, vječitim ponavljanjem, usavršavanjem, sve se dovodi do perfekcije. U suštini, vremenom, jednim potezom trebate biti u stanju da nacrtate, iskažete, predstavite sve. Samo pogledajte potez samuraja, njhovu ponudu u hrani (suši) ili ikebanu. Sve su to stvari koje skoro bez riječi, jednim potezom sve kažu, jednim potezom sve nacrtaju. Recimo, francuski fenomenolog Roland Barthes se zalagao za pisanu riječ i skicu, jer u skici učestvuje i tijelo, to je ustvari iskaz tijela, a arhitektura nije ništa drugo nego impresija tijela, doživljaj tijelom, a naše tijelo je nastavak prostora. Tako da je skica za mene upravo to, produžetak moje misli.

Svi mi, studenti arhitekture ili već etablirani arhitekti, skiciramo na drugačiji način.

Neko prezentuje kroz 3D, neko kroz presjek, neko sa manje, neko sa više linija, neko potpuno drugačijom tehnikom. Na koji način Vi skicirate?

Mi smo svi vizuelni, volumenski, 3d tipovi.

Uvijek je lakše i jednostavnije percipirati stvari koje imaju, na papiru, treću dimenziju. Ja sam ustvari i zavolio ovaj poziv zbog perspektivnih presjeka, posebno u Politikinom Zabavniku. Arhitekti prave, projektuju za trodimenzionalni svijet, dok se velika većina naših crteža prikazuje u dvodimenzionalnom izdanju. Upravo zbog toga što čovjek mnogo bolje percipira i razumije stvari koje imaju treću dimenziju, sve više svjetskih poznatih arhitekta, kao što je recimo MVRDV, postaju pobornici ideje da se svi detalji, posebno izvedbeni, prikazuju kroz kako aksonometrijske, tako i perspektivne prikaze. Ja se kroz svoje skice trudim napraviti i prikazati atmosferu, ambijent, primarno kroz trodimenzionalni prikaz, bilo aksonometrijski ili perspektivni.

21 broj 4, april 2015.

Šta najviše skicirate; koncepte, fasade, detalje ili pak nešto sasvim treće?

Ja skiciram primarno atmosferu, meni je najvažnija atmosfera, da se iskaže dramaturgija prostora. To je u suštini za mene koncept, sama atmosfera, a onda tu osnovnu ideju porim, krpim, dorađujem.

Dramaturgija je po meni najvažnija u prostoru, kao što je dobar scenario osnova svakog filma ali je bitno da znam koju atmosferu želim da proizvedem i dobijem. Kao komplementarni segment toga su materijali, koji su moji glumci, dodajem svjetlosne efekte i eto blockbuster-a.

Obzirom da ste prakticirajući arhitekta, u kojoj fazi Vašeg projektovanja najviše skicirate ili Vas skica konstantno prati cijelim putem?

Navečer zaspim i ujutro se sa skicom probudim. Nekada sam praktikovao, sa kolegom Marom (Mirko Marić) da ležimo i

Hotel Osejava

22 broj 4, april 2015.

skiciramo, najbolje bi bilo da se bez olovke skicira; misaona skica kao neka vrsta mentalnog treninga, a to nije nemoguće. Desilo mi se jednom da sam zaspao skicirajući sa crvenom olovkom, čija se tinta u toku noći prolila po meni, odnosno odjeći. Moja kćerka ujutro ulazi u sobu i vrišti iz petnih žila: „Tata!!!“. Pomislilo dijete Bog zna šta se dogodilo.

Da li je skica “instant odgovor” arhitekta na problem koji se javi u praksi i kojeg je moguće riješiti sa premisom: “Sad ću ti skicirati, pa će ti biti jasnije“?

U današnjem vremenu, zbog tehnologije, mi živimo u odgođenom vremenu “ili sam ti poslao ili ću ti poslati”, skoro pa da nema odgovora u prezentu. U suštini, sreća je što na gradilištima ima dovoljna količina površina na kojima se može skicirati, od razapetog platna, do gips kartonskih ploča. Majstori vole kad im se skicira, u jednu ruku kao da mu se približiš, lakša

Restoran Kibe Mahala

je komunikacija između njega i tebe, njegova misao, koja je vrlo kruta, njegov gard koji je vrlo krut, prema tebi, koji mu kao sveznajući dolaziš, sa skicom kao načinom komunikacije majstori mnogo lakše primaju informacije. Jedino što ne vole je upotreba bojica i flomastera koji se teško pokrivaju.

Jednom prilikom, na jednom projektu u Crnoj Gori, došao je investitor da vidi tog arhitektu koji skicira na gradilištu i rekao: ”Od sada, svi rukovodoci projekta će morati nositi bojice“! Zašto? Jer vrlo često, da bi jasno razdvojio šta je napravljeno, šta se treba napraviti, šta je koji materijal, drvo, staklo, gips i sl. bojom najbolje tumačimo.

To je u skoro svim slučajevima, radnicima i majstorima pomoglo da shvate o čemu se tačno radi, da mi, osim skice, nikakva druga informacija, osim nacrtanog, nije bila potrebna za rad. Kroz skicu i dodatno kroz razgovor, sve se informacije kao kockice poslože i formiraju kompletnu sliku.

Mi provedemo toliko vremena detaljno iscrtavajući raznorazne dijelove projekta, a pri tom i ne razmišljamo o onome koji izvodi sve nacrtano. To vam je kao u vožnji, dok vozite, vi ne mislite samo o sebi, nego i o onome ispred vas i o onome iza vas.

Koliko Vaš inicijalni dizajn odstupa od finalnog rješenja?

Malo, veoma malo. Ne bježi to toliko od finalnog rješenja. U bliskoj budućnosti, imam ideju, plan da upravo napravim izložbu ili knjigu u kojoj se vidi da od početne ideje, atmosfere, skice, do finalnog rješenja nema mnogo odstupanja.

Na prve dvije godine fakulteta skica je osnovno sredstvo prezentacije ideje, pa čak i finalnog projekta. Kasnije, zahvaljujući računaru, skica je potisnuta u drugi plan. Da li ste i Vi, poput mnogobrojnih studenata, zbog navedenog odustali od skiciranja?

Ja nisam, jer je to način mog razmišljanja, meni dan počinje i završava skicom. Kada bi bilo vremena, kojeg danas ponajviše nedostaje, bilo bi pored skice , idealno i jako dobro, modelom, maketom se izražavati.

Međutim, obzirom da sam se ja, u manjoj ili većoj mjeri opredjelio za nešto što nazivam Urgentna arhitektura, u nabijenom vremenu, uvijek se negdje nekom žuri, ljudi nemaju vremena da sačekaju stvari kao što su makete.

23 broj 4, april 2015.

Računarska grafika se danas koristi kao osnovni vid prezentacije arhitektonskog projekta. Da li je skica kao medij danas u svijetu arhitekture izgubila položaj koji je nekada uživala?

Danas živimo u vremenu terora slike, skica običnom čovjeku, koji nije arhitekta ostavlja dojam nedovršenosti. Ustvari oni ne shvataju njenu iskrenost. Bljesak koji 3D izaziva može biti vrlo opasan, u jednu ruku, isti može da doprinese, dok u dosta slučajeva može i da donese mnogo negativnih stvari sa sobom. Dobar 3D se može tek uraditi kada se znaju svi detalji, kada se sve zna, to je finalni proizvod, po meni.

Dobar 3D je najsličniji dobroj maketi. Meni isti češće odmogne nego što mi pomogne, jer vrlo često izaziva efekat pogrešno postavljene reklame, zna učestalo da odvuče pažnju od samog projekta, tipa, u prvom planu su nevažne stvari, štafaža, koje često nemaju nikakve veze sa samim ambijentom kojeg objekat proizvodi. Nekada su se radile

Hotel Prvi Šumar (enterijer)

24 broj 4, april 2015.

perspektive naselja, stambenog bloka, jer sam i ja, kao student, nekada živio crtajući te perspektive. U njima se tačno vidi htjenje arhitekte da se tu stvori život. Skoro uvijek je prikazan neki bezbrižni život, uvijek su tu neka djeca, neka igra, neko zagrljen u prednjem planu, a arhitektura svemu tome doprinosi. Danas sve to izgleda mnogo drugačije.

Da li skica, pored svojih prednosti, ima neke određene mane?

Skica, idejni projekat, je za mene nešto poput behara, pupa nešto, ali treba se mnogočemu i oduprijeti i doći do finalnog proizvoda, od izvedbenog rješenja. Valja se sjemenu, pored grada, suše, kiše i svega ostalog izboriti, da bi se u nekom tamo devetom mjesecu dobio plod. To vam dođe kao: nije mi behar kriv ako ploda nema.

Tako da, skica je samo inicijator tog cijelog procesa, pupoljak, a da bi se sve to na kraju realizovalo treba niz faktora da se poklopi,

da nema grada, nevremena i da sunce sija.

Jedno je skica, drugo je idejni. Jedno je izvedbeni, a drugo je sve to izvesti.

Vaš izbor je: skica ili računar?

Nisam protiv računara, generalno, međutim, neko je to odlično rekao za računar: ”Mi smo svi mislili imati slugu, a dobili smo tiranina”. Ako ti je sluga onda je to uredu, ako ti je tiranin, onda tu nešto ne štima. Ako je to alat koji ti pomogne da se odraziš i izraziš, onda je super, ali vrlo često nas računar tjera na perfekciju, koja u datom momentu zaista nije potrebna.

Tipa, tjera te da nacrtaš sve slojeve troslojnog stakla, a kada se to umanji, ispada da je staklo deblje od zida i onda nema hijerarhije u crtežu, čiji je nedostatak vrlo često uzrok nejasnoće crteža rađenih računarskom grafikom. Generalno i skica i crtež i računar, po meni, su samo bajpas između mentalnog sklopa: tebe, koji to vidiš i nekoga ko to treba da ostvari.

Luxusne modularne stambene jedinice - Beč 2013-15 MOSER ARCHITECTS

Emir Ramović Šta za Vas znači skica i šta se u Vašoj svakodnevnici podrazumijeva pod pojmom ‘skicirati’?

Skica za mene predstavlja direktnu vezu između unutrašnjeg svijeta stvaraoca, kao izvora inspiracije ili nosioca vizije, sa svojom okolinom.

Kao jedan od prvih koraka u stvaralačkom procesu ona u sebi nosi mnoštvo nama nepoznatog koje tek treba da se otkrije i razvije. Time je skica ne samo “alat” već i “platforma” za daljni rad i inspiraciju.

Općenito, pojam skicirati u svakodnevnici za mene znači komunicirati I iskomunicirati, graditi sebi svojstvene jezike, zajedničke jezike i jezike inspiracije.U svijetu arhitekture moje prve asocijacije vezane za skicu su vizija, prvi prostorni koncept, razvoj ideje, njena prezentacija i prodaja.

Te su asocijacije pretežno ekstrovertnog karaktera, odnose se na razmjenu informacija, davanje smjernica svojim saradnicima, graditeljima i investitorima.

Dok u svakodnevnici umjetnika, slikara, pojam skicirati poprima nešto drugačiji oblik. Skica postaje jedan od osnovnih alata istraživanja i komuniciranja sa samim sobom.

Svi mi, studenti arhitekture ili već etablirani arhitekti, skiciramo na drugačiji način.

Neko prezentuje kroz 3D, neko kroz presjek, neko sa manje, neko sa više linija, neko potpuno drugačijom tehnikom. Na koji način Vi skicirate?

Mislim da je moj pristup skiciranju dosta slobodan. Ne ograničavam se nekom specifičnom tehnikom ili načinom prikazivanja. Nastojim konstantno razvijati svoje sposobnosti grafičkog, prostornog, pa čak i “asocijativnog” prikazivanja. Toliko malih sitnica, svjesno ili nesvjesno odabranih, može utjecati na skicu. Nekad su vizije jasne i vidljive, dok je nekad potrebno više vremena, i više procesuiranih skica i eksperimentisanja da bi se došlo do rezultata.

Prema tome skica može biti precizna i jasna, ili postati razigrani crtež četverogodišnjaka. Često jedan “nespretni” crtež ima mnogo više karaktera od fino postavljenog.

Sjenčenje grubim intuitivnim potezima često bolje prenese vjerodostojnost ideje nego precizno grafički obrađen rad. Tako i linija poprima karakter kroz jasnoću crnog debelog flomastera, mekoću olovke i nepredvidivost bambusovog pera.

25 broj 4, april 2015.

Šta najviše skicirate; koncepte, fasade, detalje ili pak nešto sasvim treće?

Pored svih mogućih zadataka sa kojima se svakodnevno susrećem u svom poslu, meni je bilo potrebno da odem korak dalje i pozabavim se konceptima metafizičke prirode. Moć skice upravo u tom segmentu poprima potpuno novu dimenziju. Dok sam prije nekoliko godina sa sobom nosio samo blok za skiciranje arhitektonskih detalja ili pejzaža, danas imam mnoštvo ispunjenih stranica koje se bave stanjima svijesti, emocijama ili čak najluđim fantazijama.

To nešto sasvim treće, što je zaokupiralo moju maštu i što čini sastavni dio mog umjetničkog stvaralaštva, jesu upravo ti unutrašnji svjetovi kod čovjeka. Duboko u svima nama, unutar jednog mističnog svijeta, krije se beskrajni i neiscrpni univerzum energije, mudrosti i inspiracije. U istraživanju tog svijeta skica i crtež, pored slikarstva, igraju veliku ulogu. Primjetio sam da kada se arhitektonska svakodnevnica preklopi sa tim umjetničkim intuitivnim

5 Star Hotel Baden Baden (GER) 2013 MOSER ARCHITECTS

26 broj 4, april 2015.

procesom počinju se dešavati interesantne stvari. Daleko od estetike, grafičkog prikazivanja, sopstvenog ili tuđeg očekivanja, rađaju se najčudnije skice.

Obzirom da ste prakticirajući arhitekta, u kojoj fazi Vašeg projektovanja najviše skicirate ili Vas skica konstantno prati cijelim putem?

Skica je sveprisutna. Koristim je u samostalnom razvoju ideja i projektantskom procesu, u razgovoru sa investitorima i saradnicima gdje je vrijeme razgovora i razrade često ograničeno na minimum.

Da li je skica “instant odgovor” arhitekta na problem koji se javi u praksi i kojeg je moguće riješiti sa premisom: “Sad ću ti skicirati, pa će ti biti jasnije“?

Dokumentarni film „Winds of sand, woman of rock“ režiran od strane Nathalie Borges, je primjer koji je mene inspirisao i kroz „instant odgovor“ na jedan prost način

pojasnio kulturu komuniciranja putem skiciranja. Riječ je o nomadskom narodu Sahare, Toubou, gdje žene svake godine putuju i do 1500 kilometara da bi trgovale datulama.

Ključne dvije scene vezano za ovu priču se odvijaju na sljedeći način: u prvoj sceni širokog kadra, u sredini pustinje sa predivnim niskim horizontom, najstarija žena te zajednice sjedi spokojno i jednostavnim potezima u pijesku crta putanju karavana i razmake između određenih oaza. Osim predivnog prizora, ništa spektakularno, dok u drugoj sceni, ona prelazi na temu kamile kao mjerne jedinice, bez koje se u pustinji ne može živjeti, te objašnjava i crta koliko jedan muškarac ili jedna žena vrijede u odnosu na kamilu. I dok to radi, ona polako, ali svjesno zaokružuje svoju skicu.

Interesantno je kako je ta žena, dok je crtala stvarne fizičke uslove, dozvolila da crtež postane dio pustinje. A onog trenutka kada je prešla na ljudska uvjerenja i koncepte, jasno i simbolično zaokružila crtež, kao nešto što ne pripada pustinji. Skica kao „instant odgovor“ je često sastavni dio života.

Poslovno stambeni objekat Mostar 2012-15

Koliko Vaš inicijalni dizajn odstupa od finalnog rješenja?

Inicijalna skica može biti toliko jasna vizija da se jako malo razlikuje od finalnog rješenja. Međutim, često se desi da od prve skice skrenem u nekom drugom pravcu, prođem čak dug i destruktivan proces, ali se u konačnici vratim na onu prvobitnu misao.

Postoje i projekti gdje je osnovna ideja samo smjernica, odnosno inspiracija za daljni rad. Kako god, mislim da arhitekta treba da konstantno razvija svoje sposobnosti artikulisanja, svjesno radi na razumijevanju tih kreativnih procesa i ostane otvoren za eksperimentisanje. Ključno je izgraditi samopouzdanje koje će sve to dozvoliti.

Na prve dvije godine fakulteta skica je osnovno sredstvo prezentacije ideje, pa čak i finalnog projekta. Kasnije, zahvaljujući računaru, skica je potisnuta u drugi plan. Da li ste i Vi, poput mnogobrojnih studenata, zbog navedenog odustali od skiciranja?

“Odustati od skiciranja” bi za mene značilo da sam odustao od procesa projektovanja, oblikovanja ili bilo kakvog idejnog procesa

uopšte. Kao da sam odustao od razgovora, kako sa sobom tako i sa drugima. Isto bi važilo za odustajanje od ostalih projektantskih procesa, kao što su pravljenje radnih maketa, skiciranje osnova u mjerilu, sastavljanje kolaža ili istraživanja. Možda nije savremeni trend prezentacije taj koji potiskuje skicu tokom studiranja, nego nedostatak već navedenog procesa?

Računarska grafika se danas koristi kao osnovni vid prezentacije arhitektonskog projekta. Da li je skica kao medij danas u svijetu arhitekture izgubila položaj koji je nekada uživala?

To što je danas računarska grafika, nedavno je to bio ručno konstruisani, tuširani i osjenčeni grafički rad. Ono što je ostalo isto je maketa kao sastavni i nezaobilazni dio prezentacije i skica kao dopunski element.

Međutim tržište je ogromno i postoje razne vrste prezentacije u različitim stadijima.

Kada je riječ o “High End” prezentaciji, skica se koristi za jačanje karakternih crta projekta ili kao pečat arhitekte, dok kod prezentacije u ranijem stadiju projekta, skica zauzima mnogo veću funkciju. Ne bih rekao da je skica izgubila na ugledu, čak

mislim da je u današnjem vremenu, kada je ručni rad jako rijedak, taj način komuniciranja i prikazivanja postao još vredniji.

Da li skica, pored svojih prednosti, ima neke određene mane?

Pored toga što pojam skice predstavlja prvi sklop korisnih informacija i služi kao prikaz ideje ili smjernica, skica zaista jeste puna mana i ne predstavlja gotov proizvod. Skica je jedan magloviti, nepredvidiv rezultat subjektivnog prikaza trenutačne stvarnosti. Seizmograf emotivnog stanja autora, kao i okolnih utjecaja. Maksimum dotadašnje spoznaje i kreativne misli. Često je popraćena grafičkim anomalijama kada je u pitanju proporcija, perspektiva ili stvarno mjerilo. Međutim, upravo zbir svih navedenih mana čini njenu najveću prednost. Skica u sebi nosi slobodu i novi život, život stvaraoca.

Vaš izbor je: skica ili računar?

Skica i računar, zvuk i film, gestikulacija i priča, metafora i vic!

27 broj 4, april 2015.

Interview:

KARIM RASHID on transition from product design to architecture

28 broj 4, april 2015.

Caledio, Italy, 2010

KARIMANIFESTO

KARIMANIFESTO

Today poetic design is based on a plethora of complex criteria: human experience, social behaviors, global, economic and political issues, physical and mental interaction, form, vision, and a rigorous understanding and desire for contemporary culture.

Manufacturing is based on another collective group of criteria: capital investment, market share, production ease, dissemination, growth, distribution, maintenance, service, performance, quality, ecological issues and sustainability. The combination of these factors shape our objects, inform our forms, our physical space, visual culture and our contemporary human experience. These quantitative constructs shape business, identity, brand and value. This is the business of beauty. Every business should be completely concerned with beauty - it is, after all, a collective human need. I believe that we could be living in an entirely different world - one that is full of real contemporary inspiring objects, spaces, places, worlds, spirits and experiences. Design has been the cultural shaper of our world from the start. We have designed systems, cities, and commodities.

We have addressed the world’s problems.

Now design is not about solving problems, but about a rigorous beautification of our built environments. Design is about the betterment of our lives poetically, aesthetically, experientially, sensorially, and emotionally.

My real desire is to see people live in the modus of our time, to participate in the contemporary world, and to release themselves from nostalgia, antiquated traditions, old rituals, kitsch and the meaningless. We should be conscious and attune with this world in this moment. If human nature is to live in the past - to change the world is to change human nature.

Današnji poetični dizajn je zasnovan na mnoštvu kompleksnih uslova: ljudskog doživljaja, društvenog ponašanja, globalnih, ekonomskih i političkih pitanja, fizičke i mentalne interakcije, forme, vizije i rigoroznog razumijevanja i želje za savremenom kulturom. Manufaktura se zasniva na kolektivnoj grupi uslova druge vrste: kapitalnim ulaganjima, tržišnom udjelu, pojednostavljivanjem proizvodnje, širenjem, rastom, raspodjelom, održavanjem, servisom, izvedbom, kvalitetom, ekološkim pitanjima i održivosti. Kombinacija ovih faktora oblikuje naše predmete, daje oblik našim formama, oblikuje naš fizički prostor, vizualnu kulturu i naš savremeni ljudski doživljaj. Ove kvantitativne strukture oblikuju biznis, identitet, brend i vrijednost. To je biznis ljepote. Svaki biznis bi trebao da se bavi ljepotom – to je, naposlijetku, kolektivna ljudska potreba.

Vjerujem da bismo mogli živjeti u potpuno drugačijem svijetu – onom koji je pun realnih, savremenih i inspirativnih predmeta, prostora, mjesta, svjetova, duhova i doživljaja. Dizajn je kulturno oblikovao naš svijet od samog početka. Dizajnirali smo sisteme, gradove i robu. Posvetili smo se svjetskim problemima. Danas se dizajn ne bavi rješavanjem problema, već rigoroznim uljepšavanjem naše izgrađene okoline.

Dizajn se bavi poboljšanjem naših života poetikom, estetikom, doživljajima, osjećajima i emocijama. Moja stvarna želja je vidjeti da ljudi žive u modusu našeg vremena, da učestvuju u savremenom svijetu i da se oslobode nostalgije, zastarjelih tradicija, starih rituala, kiča i beznačajnih stvari. Trebamo biti svjesni i uskladiti se sa ovim svijetom u ovom momentu. Ako je ljudska priroda da živi u prošlosti onda ključ promjene svijeta leži u mijenjanju ljudske prirode.

29 broj 4, april 2015.

Voxel Chair, 2014 (Vondom, Spain)

Kinx Lamp, 2015 (Fontana Arte, Italy)

To what do you owe your success in industrial design?

After teaching Industrial Design for many years I found myself in New York City penniless. I started drawing objects, romanticizing about the beautiful world I always wanted to shape. I eventually started my office, after approaching about 100 companies from Lazyboy and Coca Cola to Gillette, with only one client, Nambe in Santa Fe, New Mexico. I designed a collection of tabletop objects for Nambe that became very successful. They sold about $3,000,000 a year in Bloomingdales and Macy’s and entered permanent museum collections. This relationship gave me the confidence that I could really contribute some meaningful and successful objects into the world. I then designed the OH chair and Garbo Waste can for Umbra (1995). They continue to sell millions and proved to me that Americans want design, but at an affordable price. I then went on to design cosmetic packaging for Issey Miyake, the Prada skin care line, cosmetics for YSL and Sheisedo, products for Sony in 1998, and Giorgio Armani shops in 1999. The first restaurant I designed was for Morimoto the Iron Chef in 2001 (Philadelphia) which fortunately won many awards. Being a successful restaurant interior afforded me many more interior projects including the Semiramis hotel in Athens. Since then I have designed thousands of objects and about 100 interiors.

Čemu dugujete svoj uspjeh u industrijskom dizajnu?

Nakon što sam dugi niz godina predavao predmet Industrijski dizajn, našao sam se u Njujorku bez novca. Počeo sam crtati predmete, sanjareći o prekrasnom svijetu kakvog sam oduvijek htio oblikovati. Naposlijetku sam otvorio vlastiti biro nakon kontaktiranja gotovo stotinu kompanija, među kojima su se našli Lazyboy, Coca Cola i Gillete, a prilika mi je pružena samo sa kompanijom Nambe iz Santa Fea u Novom Meksiku. Za njih sam dizajnirao kolekciju predmeta za upotrebu na stolu koja je postala veoma uspješna. Zaradili su otprilike 3 miliona dolara godišnje na prodaji u trgovačkim lancima Bloomingdales i Macy’s i postali dio stalne muzejske postavke. Ovaj poduhvat mi je dao samopouzdanje u smislu da bih zaista mogao doprinijeti svijetu nekim značajnim i uspješnim predmetima. Tokom 1995. godine sam dizajnirao OH stolicu i Garbo korpu za otpad za kompaniju Umbra. One su nastavile da se prodaju i zarađuju milione i dokazale mi da Amerikanci žele dizajnerske stvari, ali po pristupačnim cijenama. Nakon toga sam dizajnirao pakovanja za kozmetičke proizvode kompanija Issey Miyake, Prada, YSL i Sheisedo, proizvode za Sony 1998. godine i Giorgio Armani dućane 1999. godine.

Prvi restoran sam dizajnirao 2001. godine i bio je namijenjen lancu Morimoto the Iron Chef u Filadelfiji, te je srećom osvojio mnogo nagrada, što mi je priuštilo priliku za još mnogo projekata enterijera uključujući Semiramis hotel u Ateni. Od tog perioda do danas sam dizajnirao hiljade predmeta i otprilike stotinu enterijera.

Vertex Chair, 2010 (Vondom, Spain)

30 broj 4, april 2015.

Sancal Float Sofa, 2012 (Sancal, Spain)

You have been an inspiration to a lot of artists, who/what inspires you?

My designs are a manifestation of my soul, like a composer creating music. I am inspired by everything ALL THE TIME. And it is my diversity that affords me the ability to cross-pollinate ideas, materials, behaviors, aesthetics and language from one typology to the next. I see the future of our aesthetic world crossing all the aesthetic disciplines so that design, art, architecture, fashion, food, music, fuse together to increase our experiences and bring greater pleasure to our material and immaterial lives. I have always respected and loved some of the works of more artistic designers and architects like Alessandro Mendini and Studio Alchymia, Luigi Colani, Verner Panton, Philippe Starck, Ross Lovegrove, Gaetano Pesce, Zaha Hadid, Toyo Ito, Ettore Sottsass, Wolfgang Prix, Daniel Libenskind, and my brother Hani Rashid.

Inspiracija ste mnogim umjetnicima, a šta/ko inspiriše Vas? Moj dizajn je manifestacija moje duše, poput kompozitora koji stvara muziku. Inspirisam sam svime SVE VRIJEME. Moja raznolikost mi omogućava sposobnost da podstičem miješanje ideja, materijala, ponašanja, estetike i jezika od jedne tipologije do druge. Vidim budućnost estetike svijeta u miješanju svih estetskih disciplina sa ciljem da se postigne spoj između dizajna, umjetnosti, arhitekture, mode, pripremanja hrane i muzike, što će povećati naš doživljaj istih i donijeti veći užitak našim materijalnim i duhovnim životima. Oduvijek sam poštovao i volio neka od djela dizajnera i arhitekata poput Alessandra Mendinija i Studija Alchymia, Luigija Colanija, Vernera Pantona, Philippea Starcka, Rossa Lovegrovea, Gaetana Pesce, Zahe Hadid, Toyo Ita, Ettorea Sottsassa, Wolfganga Prixa, Daniela Libeskinda i mog brata Hanija Rashida.

Lately you focus on architecture - what has triggered that idea?

I originally was torn between studying architecture, design, fashion or art. When I enrolled in industrial design my undergraduate degree was a combination of design, arhitecture, and engineering at university.

I always loved the notion of building and how architecture can play a critical role in human experiences. I also always loved and respected pluralists, hence when I started my own practice I wanted to stay as broad as possible, to not specialize, and to touch everything from our manufactured goods to our built environment, from the spoon to the city.

U posljednje vrijeme ste fokusirani na arhitekturu – šta je povod tome?

Na početku sam bio rastrgan između želje za studiranjem arhitekture, dizajna, mode ili umjetnosti. Kada sam započeo sa studijem industrijskog dizajna, moja prva diploma je bila kombinacija dizajna, arhitekture i inženjerstva na Univerzitetu. Oduvijek sam bio fasciniran idejom zgrade i činjenicom kako arhitektura može igrati ključnu ulogu u ljudskim doživljajima. Također sam volio i poštovao pluraliste, odakle potiče moje nastojanje da očuvam širinu spektra svog rada prilikom započinjanja samostalnog biznisa i nastojanje da se ne specijalizujem u jednoj određenoj sferi te da imam dodira sa svim počevši od rukotvorina do naše izgrađene okoline, od kašike do grada.

Anestasia Bottle, 2012 (Anestasia, USA)

Gorenje Kitchen Collection, 2009 (Gorenje, Slovenia)

31 broj 4, april 2015.

How do you approach building design?

I love the larger experiential impact an interior can have on people lives. With hospitality design or public space, I know that masses of people have access to my designs, and they aren’t just looking at it, they are physically immersing themselves inside my concepts. Not many designers in the world can not only design a building but designed everything to put into that building. I get really passionate about a small object design such as a pen, jewelry, perfume bottle, liquor bottle, coffee cup, as much as I do designing a brand identity, a carpet, a flooring, as much as doing an interior design, or furniture, building, or clothing. I can shape an entire human holistic experience from the micro to the macro. In building projects I can put everything I have designed from the light switches to kitchen to the door handles to the toilets.

Kako pristupate dizajnu objekta?

Volim iskustveni uticaj na ljudske živote koji dizajn enterijera može imati. Znam da dizajn ugostiteljskog ili javnog prostora čini da moj dizajn bude dostupan velikom broju ljudi, i da oni, osim običnog čina posmatranja, imaju i fizičku interakciju s mojim konceptom. Nema mnogo dizajnera u svijetu koji mogu dizajnirati i sve predmete unutar objekta, a ne samo objekat. Postanem zaista strastven oko dizajna malih predmeta poput olovke, nakita, bočice parfema ili pića, šalice za kafu, što također vrijedi i za dizajn vizuelnog identiteta, tepiha, poda, a što opet vrijedi i za dizajn enterijera ili namještaja, zgrade ili odjeće. U stanju sam da oblikujem cijeli ljudski holistički doživljaj od malog do velikog mjerila. Pri projektovanju zgrade, mogu u nju staviti sve što sam dizajnirao, od prekidača za svjetlo do kuhinje i od ručke na vratima do kupatila.

Interview by: Ena Kukić, second year of Master studies, Technische Universität Graz, Austria

Razgovarala: Ena Kukić, druga godina master studija, Technische Universität Graz, Austrija

32 broj 4, april 2015.

Majik Cafe, Belgrade, 2008

Nhow Hotel, Berlin, Germany, 2010

33 broj 4, april 2015.

Intervju I OSA (Office for Spatial Affairs)

OSA LAMPE

od reciklaže do unikatnog dizajna

Lampa Bo-bo no.6

Asmir Šabić i Zulejha Zatrić su mladi tim koji stoji iza brenda OSA LAMPE. Iako su primarno arhitekti, čije je obrazovanje rezultat pohađanja kako AFS-a, tako i Escola Tècnica Superior d’Arquitectura de Barcelona, oni u svom stanu/birou/radionici/prodajnom prostoru izrađuju unikatna rasvjetna tijela, nastala iz ljubavi prema drvetu i reciklaži.

Ko je OSA? OSA je skraćenica od naziva Office for Spatial Affairs (biro za prostorne poslove), arhitektonskog biroa nastalog 2012 godine.

OSA lampe su samo jedan od segmenata našeg interesovanja, kojim se konkretno bavimo nas dvoje pored svog “standardnog zaposlenja”. Lampe su rezultat naše ljubavi prema drvetu, a cijela priča je nastala kao rezultat potrage za adekvatnom lampom koju bismo kupili. Velika većina njih ili nam se nije svidjela, zahvaljujući svojem dizajnu, ili su bile jednostavno preskupe. Koju god smo lampu vidjeli, sve nam se činilo da isto možemo sami kako dizajnirati, tako i napraviti. Pored ovoga, projekat za poslovni prostor “Špajz” u ulici Koševo u Sarajevu nas je također ponutkao da se pozabavimo idejom izrade lampi. Isto tako smo tragali za adekvatnim rasvjetnim tijelima koja bi se uklopila u total dizajn poslovnice, međutim, kao i u našoj potrazi, sve su bile ili preskupe ili neadekvatne.

34 broj 4, april 2015.

Zašto lampe, zašto ne stolica, koja je u domenu dizajna namještaja arhitektima “must do” elemenat?

Lampe imaju dvojaku funkciju. U toku dana imaju jedan izgled i jednu funkciju, primarno estetsku, dok je totalno drugi efekat kada se ista upali. Vrlo često ni mi sami nismo sigurni šta će se desiti, iako smo narctali i skice i 3d model. Tek kad prvi put upalimo gotov proizvod, vrlo se često iznenadimo krajnim rezultatom. To nam se desilo sa našom lampom ‘Mighty’, za čiju smo glavu uzeli metalni element za sušenje pribora za jelo (poput kašika i viljuški), te u trenutku kad smo je upalili, ona je totalno promijenila prostor. Dobra lampa, adekvatno rasvjetno tijelo ima sposobnost da apsolutno transformiše kompletan enterijer. Čak smo se i zezali nazivajući lampe pokretnim proizvođačima atmosfere, ali na kraju one stvarno to i jesu. Radili smo i stolice, doduše u vidu restauratorskih zahvata, sitnih popravki te jednostavnih custom

made varijanti. Nije da bježimo od stolica, ali čini nam se da ljudi olako doživljavaju sam dizajn stolice, bar kod nas. To je vrlo odgovaran komad namještaja, krenuvši od ergonomije, pa sve do konstruktivnih i izvedbenih detalja. ČIni nam se da do stolice, kroz svoj dizajn, treba evolvirati, a ne krenuti od nje.

Manuelna proizvodnja zahtijeva jako puno truda, rada i vremena. Koliko je potrebno da se izradi jedna lampa?

Zavisi kako koja i koliko vremena imamo na raspolaganju. Mi ovo stvarno radimo sa uživanjem i ne zahtijevamo od našeg krajnjeg proizvoda da bude savršen, jer to nije ni cilj. Za neke lampe mi smo zaslužni za sve dijelove, dok dosta često za mnogima od njih tragamo po buvljacima, skladištima ili ih spontano nalazimo po stanovima, ljudi nas pozivaju, šalju slike nekih starih stvari, lustera, lampi, od različitih materijala, drveta i metala. Jako često mi iste restauriramo, popravimo, obnovimo i onda dizajn prilagodimo istom, dok jednako tako vrlo često uradimo dizajn, pa onda tražimo nešto što bi tome odgovaralo. Istina je da cijeli proces zahtjeva jako puno vremena, međutim nama to više predstavlja odmor, nas ovo opušta, kao neka vrsta hobija, nemamo pritiska i tzv. srkleta.

Odakle dolazi inspiracija, šta bude “okidač” za Vaš rad?

Prilikom pronalaska materijala ili adekvatnih dijelova često se inspiracija pojavi sama od sebe ili bude rezultat nečega na čemu smo već radili ili pak napravili, poput lančane reakcije, gdje jedno povlači drugo.

Recimo konstrukciju za stol ‘Spider’ smo dobili prilikom rada na jednom stanu, ustvari je stajala u haustoru na šta smo pitali čije je i na kraju dobili odgovor da Lampa Mighty no.2

35 broj 4, april 2015.

je možemo ponijeti sa sobom. Na kraju smo uradili dizajn za ploču i dobili super komad namještaja. Lampa ‘Mimi’ koju smo radili za dječiju sobu potaknula nas je na ideju za seriju dječijih lampi, inspirisanih životinjama, primarno siluetama istih.

Naravno, vrlo često nam se desi dok radimo na jednom dizajnu da se javi još 15 ideja kako bi se neke druge lampe mogle realizovati, tako da kod nas sve to ide vrlo stihijski i spontano. Do sada nismo radili po principu da sjednemo i tipa dizajnirom 5 lampi sa tri noge ili nešto slično, da bi dobili mini kolekciju, što naravno nije isključeno, kada bi se javila potreba ili želja za tim od strane nekog klijenta.

Od kojih materijala su lampe izrađene?

Ako govorimo o metalu, odnosno o nekom metalnom dijelu lampe, većinom ga nađemo i restauriramo, jer nismo još uvijek vični da radimo sa istim (u smislu varenja i savijanja), mada bi voljeli. Drvo znamo da obrađujemo, i gdje god je drvo upotrijebljeno, mi smo ti koji su ga doveli do finalnog izgleda. Drvo koje najčešće koristimo je većinom od gajbi za voće, kao najbolje su se pokazale gajbe za limun, jer je drvo većinom troslojno i kako god da se obradi ne puca. Jedino što je djelimično ograničavajuće, ali ni to nije ništa strašno, što se radi o manjim komadima drveta, pa se moraju lijepiti jedan za drugi da bi se dobila odgovarajuća dimezija. Bilo da je u pitanju drvo ili metal ili nešto sasvim treće, sav materijal koji koristimo je recikliran, što nam je izuzetno drago.

Obzirom da sve lampe na ovaj ili onaj način posjeduju zajedničke oblikovne elemente, da li su oni rezultat vašeg estetskog izraza ili pak rezultat nekog funkcionalnog zahtijeva?

U najvećoj mjeri su rezultat našeg estetskog izraza, svedenog na osnovnu konstrukciju, naglašenu, sa jasno definisanom siluetom, koja je oslobođene svih “ukrasa”, odnosno stvari koje nemaju svrhu. Ako ne stvara neku sjenu, ako nešto ne drži, ako ne sakriva nešto, taj elemenat se ni ne nalazi na lampi. Jasno definisana forma, sa jasnim elementima, kojoj je sama konstrukcija komplementarna je estetski princip koji mi slijedimo i u našem projektovanju, bilo enterijera ili eksterijera, kao neki omaž moderni. Danas, ovo i nije možda najpoželjniji način ili princip rada, obzirom da naše tržište funkcioniše po principu yes is more.

Sto Spider

Kako birate imena za svoje lampe?

Totalno spontano. Recimo lampa Mighty-a, sklopljena, vrlo je mala i kompaktna, dok kad je rasklopite doseže visinu skoro 1 metar. Prva asocijacija kada smo je napravili bila nam je: mala, a dinamitna, odakle i sam naziv. Generalno, imena su rezultat samog karaktera i oblika lampe, pritom nam je važno da je ime zvučno i lako pamtljivo.

36 broj 4, april 2015.

Ima li neka lampa koja Vam je posebno draga?

Naravno. Svakoj lampi smo na ovaj ili onaj način privrženi. Prva lampa koju smo izradili, lampa One, koja je i nastala prije cijele priče o prodaji, zauzima posebno mjesto. Naša prva prodaja, koja je obuhvatila više lampi, nas je, možda nekom čudno zvuči, emotivno potresla. Lampe su kod nas bile duži vemenski period i jednostavno smo se na njih ne samo navikli, nego i zbog cijelog procesa izrade jako vezali, kao da su živa bića u pitanju. Lampa Bobo nam je zadavala slatke muke, te zbog toga imamo poseban odnos sa njom. Sedam dana smo se patili oko perforacija na samoj glavi lampe, jer kako ne posjedujemo neki sofisticirani alat, te kvadratne perforacije koje su, mada smo to naknadno shvatili, mogle biti i kružne, radili ručno uz bolove u leđima i postepeno opadanje koncentracije. Ali se na kraju sam trud zaista i više nego isplatio, jer je efekat koje same preforacije proizvode izvanredan. Najpozitivnija stvar, koja nam na neki način i pomogne da prevaziđemo “odlazak”, je činjenica koliko one obogate svoj novi dom, jer su kod nas one jedna do druge, tako reći na gomili, da vremenom i izgubimo osjećaj kako one same djeluju i funkcionišu u prostoru.

Da li biste, ako Vam se pruži prilika, išli u masovnu proizvodnju?

Ne bježimo od toga, jer bi i dalje to bio naš dizajn i naš proizvod, međutim onda je to zaista biznis i mnogo toga bi funkcionisalo na drugačiji način. Sve lampe koje izrađujemo i restauriramo su rezultat našeg rada gdje smo u milimetar upoznati sa svim njihovim manama i vrlinama. Jedna od stvari na koje smo posebno ponosni jeste da su sve lampe unikatne i svaka je priča za sebe. Naravno, ako bi nam se pružila prilika u budućnosti da naše lampe idu u serijsku proizvodnju, ne bismo isto nužno odbili.

Lampa Bo-bo no.5

Razgovarala: Dina Haljeta, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

37 broj 4, april 2015.

Obrazovni principi Nove škole arhitekture u Beogradu (1971-1973)

Nova škola arhitekture Istorijski okvir Druga polovina 60-ih i prva polovina 70-ih godina prošlog stoleća bila su vremena radikalnih društvenih preokreta. Bilo je to vreme Vijetnamskog i Hladnog rata, hipi pokreta, prvih svemirskih letova, neupitne vere u progres, ali i vreme masovnih studentskog nezadovoljstva i protesta. Između ostalog, bilo je to i doba snažnih turbulencija na polju arhitekture i arhitektonskog obrazovanja.

Godine 1968., posle viševekovne tradicije, ugašen je francuski Bozar (do tada neprikosnovena institucija arhitektonskog obrazovanja), a više od pedeset svetski priznatih škola arhitekture započelo je sa korenitim reformama nastavnog programa.

Cilj ovih reformi bio je formiranje multidisciplinarnog i integralnog obrazovnog modela, prilagođenog novonastalim zahtevima društva, te uvođenju humanističkih i kulturnih studija u podučavanju arhitekture. Tako data, monodisciplinarnost i stroga profesionalna načela činila su osnovu arhitektonske edukacije.

Promena na polju visokoškolskog obrazovanja arhitekata odigravale su se i na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Prvenstveno, one su se ogledale u postupku konstituisanja „Nove škole“ – jednog od najspecifičnijih obrazovnih obrta u istoriji ovog fakulteta.

O „Novoj školi“ „Nova škola“ je bila reakcioni pokret, zasnovan na negiranju tradicionalnog modela obrazovanja arhitekata, te želji za prevazilaženjem njegovih ograničenja, te neefektivnosti postojećih obrazaca. Glavni subjekat konstituisanja „Nove škole“ bio je Bogdan Bogdanović, tadašnji profesor i dekan fakulteta. Veliki značaj za kreiranje duha ove škole imao je Bogdanovićev boravak u interdisciplinarnim školama u Americi, čije pristupe je želeo da transponuje i u jugoslovenski kontekst. Bogdanović je smatrao da se, uprkos stalnim naporima, studenti arhitekture obučavaju za delovanje u jednoj vrsti prakse koja uveliko nestaje, te da se uče da ignorišu mnoge važne aspekte

38 broj 4, april 2015.

arhitektonskog projektovanja. Gledano u celosti, obrazovanje na „Novoj školi“ bilo je utemeljeno na pet osnovnih obrazovnih principa. To su bili: vera u progres, naučni realizam, diverzifikacija znanja, dizajn za environment i princip profesionalnog tržišta znanja.

1_Princip progresa „Nova škola“ temeljena je na načelima modernosti, te je kao takva uvek trebalo biti nova, progresivna i savremena. Njeni osnivači zalagali su se za živ, pokrenut i otvoren koncept arhitektonske škole. Na primer, Ranko Radović je isticao da „Nova škola“ mora bi izvor novih ideja, neprekidno žarište novih odnosa prema svetu arhitekture, koje se iz dana u dan transformiše, kreće i evoluira.

Spram toga, reforma nastave vodila se logikom da svaka tekuća produkcija mora biti obavezno ukorenjena u sadašnjosti i okrenuta ka budućnosti, te usklađena sa permanentnim promenama. To je zahtevalo raskid sa svim što je istorijsko i tradicionalno.

2_Princip naučnog realizma Nova klasifikacija znanja u „Novoj školi“ podrazumevala je da metod naučnog realizma postane osnovni i jedni put u ispravnom formiranju arhitekata. Naime, dominiralo je uverenje da je arhitektonsko stvaralaštvo svesni čin. Ideja o preovladavanju iracionalnog i intuitivnog biva potisnuta kao prevaziđeni koncept 19-og veka.

Primena naučnih parametara u nastavi najdirektnije se ogleda u postupku optimizacije nastavnog plana (idealni fond znanja), nedeljne opterećenosti studenta i definisanju obima predmeta. Primena matematičke logike na optimizaciju nastave imao je za cilj racionalizaciju studija, povećanje obrazovne efektivnosti, odnosno maksimizacije nedeljne iskoriščenosti raspoloživog broja časova. Pored toga, pozitivistički pristup zahtevao je da se obrazovanju arhitekata mora prilaziti jedino sa objektivnom slikom sveta, te sprečiti otuđenost studenata od realih zbivanja.

3_Princip diverzifikacije znanja Konstituisanje „Nove škole“ obuhvatalo je izgradnju otvorenog, permanentno prilagodljivog sistema obrazovanja koji je omogućavao sve bogatiji razvoj diverzifikacije i spacijalizacije u toku studija.

Usložnjavanje kurikuluma odnosilo se na uključivanje predmeta iz humanističkih nauka u nastavni program, uveđenje izbornih predmeta, učestvovanje gostujućih predavača u redovnoj nastavi i promovisanju trans-disciplinarnog oblika izučavanja arhitekture.

Diverzifikacija nastave podrazumevala je radikalnu promenu sadržaja kurikuluma, njegove fizionomije, ciljeva i strukture. Klasični predmeti zamenjeni su tematskim jedinicama, kursevima i izbornim predmetima, a studio je postao mesto preplitanja svih nastavnih sadržaja. Osnovna pretpostavka iza ovih izmena bila je da se sistem različitog individualnog usmerenja može realizovati jedino putem slobodnog izbora obaveznog broja ili određene grupe izbornih predmeta.

Sistem izbornih predmeta bio je razgranat, otvoren i elastičan. Studenti su kroz izbor predmeta stvarali lični obrazovni profil. Kao takva, diverzifikacija nastave u „Novoj školi, bila je pokušaj pomirivanja dve stvari: opšteg kvaliteta nastave i formiranja heterogene strukture obrazovnog profila arhitekte.

4_Princip dizajna za environment Tokom 70-ih godina, tema uvezivanja arhitekture sa okruženjem postajala je značajna.

Spram novih tendencija, u „Novoj školi“ težilo se izučevanju životne sredine u svoj njenoj celovitosti, te se arhitektonsko projektovanje jednim delom tretirao i kao „nauka o okolini“. U tom smislu, težilo se ekološkom opismenjavanju budućih arhitekata, ali i holističkom sagledavanju njihove profesionalne uloge. Ovakva vizija obrazovnog sistema temeljena je na neophodnosti održive životne sredine kao preduslova uravnoteženog razvoja, u kome ekološki razvoj čini integralnu komponentu društvenog blagostanja, a u čijem ostvarivanju arhitekte imaju važnu ulogu. Integracija znanja iz

različitih oblasti i disciplina postaje ključno za formiranje arhitekte koji može pružiti odgovor na pitanje koje nameće moderno društvo.

5_Princip profesionalnog tržišta znanja Zastupnici „Nove škole“ smatrali su da ono što se podučava na fakultetu mora proizilaziti i prilagođavati se stvarnim potrebama prakse. Formiranje arhitekata tretirano je kao složen i odgovoran zadatak ne samo fakulteta i univerziteta, već cele profesionalne zajednice, uključujući privredu.

Smatralo se da ljude sa fakulteta treba više uključiti u privredne procese, a stručnjake iz privrede angažovati na fakultetu. Škola mora biti otvorena prema životu, što će reći prema iskustvima i dostignućima prakse i nauke, kod nas i u celom svetu, onako kao što mora biti otvorena i prema novim idejama i teorijama. Realizam je time postao temelj organizacije kurukuluma, ali i izvor znanja, sposobnosti i veština koje su arhitekte sticale u obrazovnom procesu.

U „Novoj školi“ obrazovanje arhitekata prilagođavalo se realnim potrebama prakse i materijalne produkcije u građevinarstvu. Cilj ovog postupka bio je stvaranje onih profila stručnjaka koji su za privredu najperspektivniji i ekonomski najkorisniji.

Pouke „Nove škole“ Prošlo je više od 40 godina od kada je „Nova škola“ uspostavljena ali i ugašena. Trajala je jako kratko, svega par godina, ali je ostavila trag u vremenu i postala jedan od presedana radikalnih pedagoških praksi, u svetu i kod nas.

Mada je posedovala brojne slabosti oličene u revolucionom duhu, radikalnosti svojih vizija ali i simplifikaciji interpretacije kompleksnih sistema, iz ovog istorijskog primera re-formisanja visokoškolskog obrazovanja arhitekata današnji studenti mogu izvući brojne pouke. Na primer, da je potrebno biti aktivno uključen u formiranje sopstvenog profesionalnog profila, baziranog na ličnim interesovanjima. Zatim, da su znanja, sposobnosti i veštine koje je potrebno usvojiti i steći zavisne u odnosu na realne potreba privrede i tržišta znanja. Da su znanja iz humanističkih, antropoloških i environmentalnih nauka i te kako važne za formiranje zaokruženog arhitekte.

Obrazovanje čini temelj i izvor intelektualnih kapaciteta svakog arhitekte. Mada „Nova škola“ nije ostavila eksplicitne i jasno uočljive tragove u obrazovnim sistemima koje su je nasledile, čini se da mnogi sadašnji reformski procesi teže implementaciji principa za koje se „Nova škola“ zalagala.

Bogdan Bogdanović, zagovornik Nove škole arhitekture u Beogradu

Dragan Marković, M. Arch.

Doktorant i saradnik u nastavi, Univerzitet u Beogradu - Arhitektonski fakultet

39 broj 4, april 2015.

Praksa?

Ermin Hadžić, Arhitektonski fakultet Sarajevo, BiH Anita Jozić, TU Wiena, Austrija Enver Hasanagić, Univerzitet u Canberri, Australija Sanel Delić, IBU, Faculty of Engineering and IT, Architecture Department, BiH tristotrojka: Da li je studentska praksa obavezna u toku tvog studijskog programa, na kojoj studijskog godini si obavio/la istu i koliko dugo je ona trajala?

Ermin: Studentska praksa na Arhitektonskom fakultetu univerziteta u Sarajevu nije obavezna za studente kako bachelor tako ni master studija, te se studenti moraju samoinicijativno prijavljivati na prakse koje pružaju pojedini arhitektonski biroi. Na trećoj godini bachelor studija sam imao priliku da uradim istu.

Anita: Studentska praksa nije obavezna na Tehničkom univerzitetu u Beču, rijetko koji student radi praksu jer većina njih pronađe posao u birou. Od stranih studenata velika većina ne radi u struci tokom studiranja jer im je zbog zakona otežan pristup radnom tržištu, međutim, to kod mene nije umanjilo želju za istom te sam na trećoj godini bachelor studija imala priliku da budem zaposlena u stuci, što se može evidentirati kao praksa.

Enver: Tokom mog studija praksa nije bila obavezna iako je veoma korisna za svakog studenta lično. Na primjer, ako imate barem posao koji radite pola radnog vremena koji je vezan za struku i kojeg je veoma teško naći, što znam iz ličnog iskustva, taj posao vam je u stanju proširiti vaše opće znanje iz područja prakse te vam ujedno može pomoći i da platite račune.

Najvažnije je ne gubiti nadu, napravite portfolio koji će vam svakako eventualno biti potreban i kucajte na svaka vrata. Ključ je biti uporan i raditi marljivo u cilju postizanja onoga što želite. Međutim, ako ste dovoljno sretni da dobijete posao tokom vašeg studija otvaraju vam se bezgranične mogućnosti, dobijate iskustvo koje vam je prijeko potrebno kada vam zaista bude vrijeme da se zaposlite i, ako ste dovoljno dobri, možete dobiti posao sa punim radnim vremenom.

Sanel: Studentska praksa je obavezna kako na mom odsjeku i fakultetu, tako i na ostalim odsjecima IBU-a. Studentima arhitekture je obavezno da odrade 60 dana, 30 dana u birou te 30 dana na terenu u toku dvije godine. Nakon završetka druge godine, studenti su obavezni pronaći mjesto gdje će raditi praksu ili imaju mogućnost da prepuste fakultetu tu odluku, ukoliko neko ima želju da radi praksu u Turskoj. Bitno za napomenuti je da pored toga što je praksa obavezna, po završetku dobijamo i ocjenu na osnovu knjige prakse koju popunjavamo na dnevnoj bazi i evaluacijske forme koju ispunjava vlasnik firme. Godine studija na kojima sam ja imao priliku da radim praksu su druga i teća godina osnovnog/bachelor programa.

tristotrojka: Kako je izgledao tvoj radni dan, u kojem domenu arhitekture si najviše radio/la, da li su to konstrukcije, projektovanje, enterijeri, dizajn ili pak nešto sasvim treće?

Ermin: Moj radni dan se nije ništa razlikovao od radnog dana uposlenika. Radio sam na svim fazama izrade projekta, od idejnog rješenja, 3d vizualizacije, izrade maketa, pa sve do glavnog projekta. Prilikom samog intervjua poslodavac me pitao u kojem segmentu arhitekture se pronalazim, koji su moji afiniteti, koje programe poznajem i šta očekujem od prakse.

U principu, svatko radi u skladu sa svojim mogućnostima, ali je također potrebno poznavanje osnovnih principa projektovanja i konstruktivnih sistema koje svaki student stekne na prvoj i drugoj godini studija. Ne morate sve znati, ipak ste još uvijek student i još učite, ali je bitno da vas nije strah pitati za nešto što ne znate. Svatko od starijih kolega je tu da vam pomogne i da vam objasni sve što vam je nejasno. Što se tiče rada na projektima praksa biroa u kome sam radio tada je bila da se tokom izrade idejnog rješenja tim koji radi na projektu sastaje svaki ili svaki drugi dan da bi se pratio napredak. Na tom sastanku se zajednički radilo na rješenju i svi su imali pravo dati svoje mišljenje, od vođe projekta pa do studenata na praksi, a zatim bi se svakome dali određeni zadaci koji trebaju biti gotovi do sljedećeg sastanka.

Anita: Radila sam u birou koji se bavi organizacijom građenja, te je moj radni dan primarno bio okupiran istim. Biro se bavi isključivo renoviranjem bečkih “Gemeindebauten” državnih stanova, koji su većinom socijalni stanovi za ljude koji nemaju para da kupe stan ili su suočeni sa previsokim stanarinama u gradu. Ovaj princip je osnovan 1920. godine u svrhu omogućavanja stanovanja na poželjnim lokacijama sa prihvatljivim cijenama za sve stanovnike. Pošto je većina tih zgrada iz perioda od 1925. do 1965. trenutno ih se većina renovira. Moj zadatak je bio da budem prisutna na gradilištima (jedan od praznih stanova se zauzme u svrhu mobilnog office-a) da stanari imaju mogućnost prijaviti probleme, žalbe i komentare te stupiti u kontakt sa izvođačima radova. Najveća prednost mog posla je bila ta što sam obilazila svako gradilište i imala dobar uvid u praksu. Osim toga, prisustvovala sam sedmičnim sastancima izvođača radova i imala sam uvid u kompletan proces organizacije građenja, koordinacije radova i firmi te sadržaje dokumentacije. Sve ovo mi je pomoglo i kada su došli na red ispiti o ogranizaciji građenja, pravo i konstrukcije.

Enver: Radio sam u jednoj inžinjerskoj firmi gdje sam imao priliku raditi sa strukturalnim i mehaničkim inžinjerima, kao i sa arhitektima i tehničarima. U početku sam radio isključivo u CAD-u, što je značilo da nadležni arhitekt, koji je bio glavni odgovorni arhitekt na projektu, napravi skice koje je bio moj zadatak da precrtam u CAD, što je bio veoma jednostavan zadatak koji sam uživao raditi, i još uvijek uživam. Tokom mog staža sam stekao iskustvo u stambenim, komercijalnim i višenamjenskim objektima, od skice do konačne prezentacije projekta. Iz moje tačke gledišta, to iskustvo mi je dalo mnogo samopouzdanja u smislu projektovanja, kao i veću samostalnost pri radu. Samo nastavite raditi i eventualno će vam se isplatiti.

41 broj 4, april 2015.

Sanel: Najčešće sam bio zaposlen na trenutnim projektima firme u kojoj sam radio. U Turskoj, gdje sam radio prvi put, praksa se najviše bazirala na redizajnu enterijera postojećih objekata, ali isto tako sam radio dizajn enterijera i eksterijera stambene zgrade koju smo tada projektovali. Praksa u BiH je bila veoma slična, s tim što je bilo više različitih aktivnosti, poput rada na 3D modelima, idejnim projektima i redizajnu. tristotrojka: Koliko se “praktično“ razlikuje od “teorijskog”?

tristotrojka: Smatraš li da je bitno imati praksu tokom studija i kakvo iskustvo nosiš sa svoje prakse?

42 broj 4, april 2015.

Ermin: Postoji velika razlika između prakse i teorije u arhitekturi, pogotovo u našoj državi. Tek kada se sretnete sa praktičnim radom shvatite šta ste sve propustili sjedeći satima u školskim klupama, slušajući predavanja profesora i asistenata koji imaju malo ili nikakvo praktično iskustvo. Teorija je jako bitna jer daje odličnu podlogu koja se u praksi nadograđuje te nam omogućava veću slobodu i kreativnost u radu, ali problem se javlja kad studenti ne vide praktičnu primjenu te iste teorije koju su usvajali tokom studija. Na fakultetu se svi slijepo drže standarda i školskih primjera rješavanja određenih zadataka i problema, dok je u praksi omogućena veća fleksibilnost i do izraza dolazi kreativnost pojedinca. U praksi se javljaju još dvije vrste problema sa kojima se nikada nećete susresti na fakultetu, a to su: rad sa drugim inžinjerima (fazerima) i rad sa investitorima. Gledajući cjelokupni rad na jednom projektu arhitekta najmanje vremena provodi radeći na samom “arhitektonskom” rješenju. Najveći dio vremena odlazi na usaglašavanje sa drugim fazerima i u ubjeđivanju investitora da ono što oni žele nije prava arhitektura, već nešto što im je mogao napraviti i “obični” majstor.

Anita: Praksa se mnogo razlikuje od teorije jer su uslovi drugačiji. Ja tokom svog studija nisam nikad morala računati cijenu svog projekta i uvijek sam imala skoro 3 mjeseca za razvijanje ideje, crtanje planova i layout. U praksi glavna dva faktora su upravo vrijeme i novac.

Enver: U početku, kada sam tek počeo raditi, sve je izgledalo drukčije od onoga što su nas učili na fakultetu. Par puta sam se uhvatio u dilemi između znanja sa fakulteta (onoga što su me učili) i znanja iz stvarnog života (kako pravilno raditi stvari). Vjerujem da je školsko znanje čvrsta osnova ali da u stvarnom životu, u arhitekturi, učiš nešto novo svaki dan i postaješ svjestan kako postoje beskonačne mogućnosti za ostvarivanje vaših ciljeva.

Sanel: Razlika je zaista ogromna. Mislim da studenti arhitekture tek počinju da uče kada se bave poslom vezanim za struku. Ono što naučimo za vrijeme studija nije dovoljno, prvenstveno zbog jako lošeg obrazovnog sistema i profesora, ali i zbog nas samih. Zbog toga su rane studentske prakse jako bitne.

Ermin: Praksa je veoma bitna za studente jer na taj način mogu, barem na kratko vrijeme dok traje praksa, iskusiti kakav je stvarni život arhitekte, sa kakvim se problemima susreću i kolika je u stvari odgovornost posla koji će sami obavljati za nekoliko godina. Fakultet je samo priprema za stvarni svijet. Da biste se prijavili na praksu nije potrebno da budete super student ili da imate dobre ocjene, ali je bitno da želite raditi i učiti jer studentska praksa je odlična prilika da se sretnete sa praktičnom primjenom znanja koje stječete na fakultetu.

Mnogi studenti se žale da su na praksi bili “samo” crtači, što je u neku ruku i istina, ali ako to iskoristite na pravi način možete puno toga naučiti i kroz “samo” crtanje. Moja preporuka je da svatko ko ima mogućnost odraditi praksu, da tu priliku ne propušta pa makar ta praksa bila i na bazi volontiranja. Ono što naučite bit će vam puno korisnije od fakultetskog obrazovanja, ili ćete naučiti kako se radi na pravi način, ili kako ne treba raditi. U svakom slučaju prednosti prakse su ogromne.

Anita: Po mom iskustvu, teoretsko se tek putem praktičnog može dubinski shvatiti. Tek putem praktičnog pogleda na stvari sam uspjela vidjeti cijelu sliku jednog izvedbenog projekta.

Nažalost, na arhitektonskim fakultetima je još uvijek premalo prakse, tako da studenti teško mogu savladati znanje (kao na primjer iz konstrukcija) koje bi jednim odlaskom na gradilište puno lakše shvatili. Zbog tog deficita nastaju idejni projekti koji se nikada ne mogu izvesti jer im nedostaje taj spoj teorije sa praksom. Zbog toga smatram da je jako bitno imati ako ne praksu, onda bar ekskurzije po aktuelnim gradilištima uz popratne vježbe.

Enver: Želio bih naglasiti da je svako iskustvo vezano za praksu veoma pozitivno za vaš budući rad. Niko vam neće dati posao samo tako, morate se potruditi za to! Nadam se da će ovi odgovori pomoći studentima koji se odluče za studiranje u inostranstvu poput mene u Australiji.

Današnja ekonomska situacija zahtijeva mnogo od pojedinaca, ali držite glavu uspravno i radite marljivo.

Sanel: Kao nastavak na prethodni odgovor, mislim da su studentske prakse neophodne za naš daljnji rad unutar struke nakon fakulteta. Ovo se ne odnosi samo na studente arhitekture, već i na studente svih ostalih fakulteta. Obrazovni sistem nam je ustaljen i jako nas slabo priprema za potrebe tržišta. Dvije studentske prakse koje sam ja obavio su mi u mnogo čemu „otvorile oči“ i tek nakon toga sam shvatio na čemu trebam raditi kako bih se usavršavao. Zbog toga bih savjetovao svima da pronađu odgovarajuću praksu za sebe, jer je bilo kakvo iskustvo sa prakse veoma dobro iskustvo za budućnost.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo The School of Architecture and Planning, The Catholic University of America, Washington DC Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci Arhitektonski fakultet Beograd Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet Arhitektonski fakultet - Internacionalni Univerzitet u Sarajevu Mestni univerzitetski Kampus Univerziteta u Mariboru Akademija umetnosti Novi Sad Arhitektonski Fakultet Podgorica Fakultet Tehničkih Nauka Novi Sad Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu Escola Tècnica Superior d’Arquitectura de Barcelona

S

43

broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo Student: Amar Hromo, druga godina master studija, magistarski rad na zahtjev investitora Tipologija: Privredni objekat Lokacija: Gnojnice, Mostar

3d prikaz

Vinogradarsko dobro vinarije

„Carski vinogradi Mostar“

O ideji Ideja za projektiranjem kompleksa ovog tipa nastala je akumuliranjem velikog broja ideja, želja i potreba te njihovom genezom u jednu jedinstvenu i funkcionalnu arhitektonsku, ali i teorijsku cjelinu. Sažimanjem preliminarnog projektnog zadatka i detaljnih teorijskih analiza proizašla je ideja o kreiranju Vinogradarskog dobra na području Mostara, tačnije okolini Blagaja, koje bi osim zadovoljavanja svoje primarne funkcije akumuliralo dodatne i praktično srodne funkcije. Ovaj kompleks predstavlja enoturistički centar šireg područja

44 broj 4, april 2015.

Hercegovine, buduću tačku spajanja ili polaska svih vinskih ruta Hercegovačkog podneblja, te ujedno i mjesto na kojem je moguće uvidjeti simbiozu tradicije i historije sa savremenim trendovima. Enoturistički centar je kompleks koji objedinjava degustaciono – pokazne sale, vinske podrume i arhive, proizvodnu halu, skladišta za vrhunska vina, distribucioni centar zajedno sa upravno-administrativnom zgradom te smještajno turističkim kapacitetima.

Projekat je rađen primarno na Katedri za arhitektonsko projektiranje u sklopu

predmeta „Javne zgrade“, u suradnji sa Katedrom za teoriju i historiju arhitekture te profesoricom Lemjom Chabbouh Akšamijom. Angažiranjem i predstavljanjem ideje kompaniji „Carski Vinogradi Mostar“ su uspješno osigurane potencijalne investicije za projekat, te je na osnovu suradnje sa vlasnikom vinarije gosp.

Dženanom Pekušićem došlo do određenih izmjena u samom projektnom programu i njegovom prilagođavanju stvarnoj situaciji na terenu i potrebama vinarije za period od narednih 50 godina.

s O projektu Objekat je smješten na sjevero-istoku vinograda, ograničen sa južne strane maslenikom, sa sjeverne strane padinom prema naselju Gnojnice, a na sjeverozapadu i jugo-zapadu se nalaze vinogradi.

S obzirom na specifičan položaj vinograda, uslove gradnje, te karakteristične namjene kompleksa, buduća orijentacija objekata nije bila ključan faktor za projektiranje.

Primarno je bilo iskoristiti vizure prema vinogradu te omogućiti nesmetan pogled prema njima iz svakog dijela kompleksa te pritom stvoriti prostore ugodne za boravak ljudi za vrijeme velikih ljetnih vrućina.

Također je neophodno orijentirati pojedine prostore prema zapadu, te omogućiti pogled na zalazak sunca iznad vinograda.

S obzirom na dosta velike planove za razvoj, planiranju projekta se pristupilo sa dosta pažnje sa aspekta finansijskih sredstava i ekonomskih prilika. Zaključeno je da

se budući kompleks vinarije radi u tri faze.

Primarna faza je bila projektovanje degustacionog objekta sa prijemnim salonom.

Ovaj tip objekta bi trebao zadovoljiti trenutne turističke potrebe i pritom pružiti priliku svim znatiželjnicima da degustiraju neka od najkvalitetnijih vina u Hercegovini.

S obzirom na velike vrućine u ovom podneblju, ali i prekrasan zalazak sunca u vinogradima, planirana je još jedna sala istog karaktera ali poluotvorenog tipa, natkrivena, te otvorena sa tri strane. Ovakve sale obično služe za grupne turističke posjete, vjenčanja i slične ceremonije i imaju kapacitet od cca. 100 osoba, ili do dva autobusa posjetitelja.

Za drugu fazu kompleksa predviđeno je deset apartmana dvokrevetnog tipa, međutim, obzirom na specifičnost usluge te potrebu za većim brojem pratećih prostorija i usluga, uz ovaj dio planirana je i

administracija vinograda. U prizemnom dijelu predviđene su upravno – administrativne prostorije sa pratećim ugostiteljskim sadržajima vezanim uz apartmane. Sami apartmani su smješteni na spratu, te imaju nesmetan pogled prema vinogradima. Treća faza projekta predviđa gradnju proizvodno prerađivačkog pogona za zadovoljavanje trenutnih potreba, i količine proizvedenog vina, a to je 50 000 litara godišnje, uz mogućnost dvostrukog povećanja kapaciteta. Objekat osim proizvodnog dijela sadrži prateći vinski podrum za odležavanje vina u velikim „Barroque“ bačvama te prostor za arhiviranje i odležavanje vina u bocama. Uz proizvodni pogon predviđena je i punionica.

Projekat je trenutno u fazi prikupljanja investicionih sredstava, a već se pristupilo uređenju vinograda i sađenju maslenika uz budući vinogradarski kompleks.

45 3d prikaz

broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi

The School of Architecture and Planning The Catholic University of America,Washington DC

Student: Nina Sakić Lokacija: Carmel, California

Vinarija Carmel S obzirom na savršenu lokaciju za proizvodnju vina, s umjerenim temperaturama tokom cijele godine, vinarija Carmel je estetski osmišljena kao veliki cilindrični prostor za proizvodnju vina sa pokretnim fasadnim panelima. Pokretanjem i uklapanjem panela prema sjevernoj strani vinarije prostor za proizvodnju postaje dio prelijepog ambijenta s pogledom na vinograde i Okean. Proces starenja vina zahtijeva hladniju temperaturu prostora, kao i djelimičnu tamu, što je dovelo do kreiranja vinskog podruma sa izraženom linearnom putanjom kretanja.

3d prikaz enterijera vinarije Carmel, California

3d prikaz enterijera vinarije Carmel, California House in a church

46 broj 4, april 2015.

Preklapanjem ovih formi kreira se funkcionalan prostor za proizvodnju vina, koji kompoziciono objedinjuje svjetla, teksture i prirodne boje. Cilj konačne forme je pružanje nezaboravnog doživljaja degustacije vina za sve posjetioce vinarije, uz pogled na vinograde i Okean u daljini.

Pored degustacije vina, posjetioci također imaju mogućnost obilaska prostora za pripremu i proizvodnju vina.

Fasada vinarije je osmišljena kao pozorišna zavjesa sa 2 fiksna i 2 pokretna panela, koji mogu kreirati poluotvoren prostor za proizvodnju vina, a pritom služe i kao zaštita od jakog poslijepodnevnog sunca. Sama ideja otvaranja prostora za proizvodnju vina je potekla od multifunkcionalnog korištenja vinarija u Americi. Osim za proizvodnju vina, ovaj prostor također može poslužiti kao izložbeni prostor za mnoge umjetnike u gradu Carmel, kao i za vjenčanja i druge prigode.

s

Tlocrt drugog sprata vinarije Carmel, California

3d prikaz presjeka vinarije Carmel, California

3d prikaz

47 broj 4, april 2015.

s Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo

120 Hours Studenti: Nihada Gadžo I godina master studija, Irnes Mujagić I godina master studija, Asmir Mehić III godina bachelor studija Tipologija: Privredni objekat Lokacija: Pyramiden, Svalbald *Konkursno rješenje Konkurs „120 hours“, organiziran od strane studenata arhitekture u Norveškoj, se održava već petu godinu zaredom sa učesnicima iz cijelog svijeta. Zadatak konkursa je odgovoriti na postavljeni problem u roku od 120 sati. Ovogodišnja tema konkursa glasila je „Eksperimentalne metode zaštite“ sa zadanom lokacijom Pyramiden u Svalbaldu, mjestu koje je već godinama napušteno.

Cilj ovog konkursnog rješenja je bio

prikazivanje vizije konzervacije i zaštite na drugi način, prilikom čega lokalitet postaje više zanimljiv i atraktivan. Pri tome se postojeća fizička struktura štiti na drugačiji način bez vraćanja prvobitnih funkcija.

Budući da se lokacija nalazi na sjeveru, u blizini Arktika, neizbježna je bila problematika posljedica globalnog zagrijavanja, te je dizajn ukupnog rješenja sa ovom činjenicom u vidu. Nivo mora je trenutno u porastu i do 2065. godine ovo naselje bi moglo biti

potopljeno. Ovo konkursno rješenje nudi zaštitu i u najgorem slučaju, te pored zaštite od fizičkih oštećenja, štiti i od vjetra, niskih temperatura, vode i ostalih vanjskih utjecaja. Zaštita lokaliteta Pyramiden podrazumijeva natkrivanje struktura kombinacijom pneumatske i čelične konstrukcije. Deset struktura različitih veličina prekriva objekte na ovoj lokaciji, i svojim organskim oblikom se stapa sa svojim okruženjem.

Inspiracija pronađena u obliku sante leda

Promjena nivoa vode od 2015. godine do 2150. godine

3d prikaz

48 broj 4, april 2015.

s

3d prikaz

3d prikaz

49 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci

Centar “Ledenac” Studenti: Milica Milanović, Dejana Čečavac i Zorica Šipovac, I godina master studija Lokacija: Ledenac, selo Sitnica

Studenti četvrte godine Arhitektonskog ra đ e v i n s ko - g e o d e t s ko g fa ku l te ta Univerziteta u Banjoj Luci su, na osnovu raspisanog javnog poziva za izradu arhitektonsko - urbanističkog rješenja Centra za aktivni oporavak ‘’Ledenac’’ kojeg je objavila Gradska organizacija amputiraca UDAS Banja Luka, projektovali idejna rješenja prema principu ‘access to all’ (pristup za sve).

U užem smislu, cilj projekta je programsko-prostorno rješenje Centra za aktivni oporavak lica sa invaliditetom na lokalitetu Ledenac, koji se nalazi u selu Sitnica na Manjači na nadmorskoj visini od 1230 metara. U širem smislu, cilj je da Centar postane turistički atraktivan i komercijalno

Postavljanje matrice: prikaz umrežavanja mjesta

urbanističko rješenje R 1:1000

Koncept: poluotvoreni/poluzatvoreni prostori

50 broj 4, april 2015.

zatvoreni

s

prostori

ploče _ unutra

isplativ zid objekat putem rekreativno-rehabilitacionog karaktera kao i kroz proširen atraktivan program i ponudu.

Idejno rješenje je nastalo u okviru dva integrisana predmeta: Arhitektura unutrašnjih prostora 2 i Arhitektonsko projektovanje 12 (bolnički objekti).

poluotvoreni/poluzatvoreni prostori

ploče _ vani

Opis projekta : Šuma je uređen prirodni sistem koji podliježe određenom redu i zakonitostima, a ne haosu i neredu kako se čini. U šumi kao organizmu je lako odrediti red unutar haosa, koji bi se mogao nazvati i kontrolisani haos.

Cilj projekta je bio otkrivanje prirodne matrice šume kroz sve njene slojeve koji je sačinjavaju te postaviti podlogu, odnosno matricu za gradnju fizičke strukture.

Otkrivanjem i postavljanem matematičkog sistema šume otkrila su se i karakteristična mjesta sa različitim ambijentalnim vrijednostima, koja su također postavljena u matrici šume. Sljedeća faza je bila detaljna klasifikacija šumskih ambijenata u svrhu prenošenja njihovih vrijednosti na ambijente nove fizičke strukture i njihovog pridruživanja određenim funkcijama.

Tim putem su u šumi prepoznata mjesta koja daju osjećaje poput toplog, hladnog, osvijetljenog, mračnog, (polu)otvorenog, (polu)zatvorenog, mekanog, ušuškanog, močvarnog ili zvučnog.

Tokom daljeg istraživanja i boravka na lokaciji uočeno je često prisustvo veoma hladnog vjetra sa sjevera iz čega je proizašla ideja o zidu kao štitu ili zaklonu (kao i sama šuma).

Oblik i položaj zida proizašao je iz želje za očuvanjem što više prirodnog pejzaža, odnosno obgrljavanja šume kao živog organizma i matrice koja je postavljena.

Materijalizacija zida je u drvetu, te su prilikom gradnje iskorištene letve koje se okreću oko svoje ose i na taj način otvaraju i zatvaraju prostore, te stvaraju različite doživljaje prostora i toplotne zone. U samom objektu postoje zatvoreni grijani prostori, poluzatvoreni, odnosno ušuškani prostori, poluotvoreni ili štićeni prostori i otvoreni prostori.

Prostorni koncept kompleksa zasniva se na arhitekturi koja integriše predviđeni program sa prirodom, poštujući prostorne kvalitete okruženja. Preplitanje arhitekture i prirode podržano je u unutrašnjem i vanjskom prostoru koji su u stalnoj interakciji. detalj segmenta zida_ način otvaranja/zatvaranja

kosine

zelene površine

zidovi/platna

zid/fasada

smještajne jedinice

51

broj 4, april 2015.

s

1

2 3

1

3

1

2

osnova +01 R 1:200

2

3

3

2

1 osnova +00 R 1:200 1 3

2

1

3

2 osnova -01 R 1:200

osnove

MeDuZa219

maketa

52 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Beograd Studenti: Jovana Cvetković, svršeni student, Predrag Milovanović, treća godina OAS; Dragana Dobrisavljević, treća godina OAS, Marko Dragičević, treća godina OAS Tipologija: privredni objekat Lokacija: Pančevo *Konkursno rješenje - II nagrada

Rekonstrukcija i revitalizacija Narodne (Stare Vajfertove) Pivare

aksonometrija kompleksa

Uvod. Identitet kompleksa.

Osnovna ideja projekta je kreirati urbanističko-arhitektonsko rešenje, koje će odgovoriti na funkcionalne i prostorne potencijale kompleksa, kroz izbor i raspodelu sadržaja, kako prostornu, tako i vremensku. Predloženo rešenje doprinosi oživljavanju samog kompleksa i njegovo povezivanje sa neposrednim okruženjem.

Dinamička kulturna platforma afirmiše nasleđe sa jedne i savremen život sa druge strane. S obzirom na zatečeno fizičko stanje kompleksa, čije su određene celine urušene ili potpuno izgorele, neophodno je

bilo izneti jasan stav po pitanju korišćenja savremenih rešenja koja će dati novi pogled na kulturno-istorijski kompleks i njegove specifičnosti. To se pre svega odnosi na materijalizaciju i odabir konstruktivnih rešenja koja bi bila inkorporirana u postojeću strukturu.

U okviru kompleksa su raspoređene sve predložene grupacije namena - centar pivarstva, filmski grad i centar zajednice, nezavisno jedna od druge, ali kvalitetno isplaniranim režimom korišćenja kao i fizičkim vezama, egzistiraju zajedno u

kompleksu. Revitalizacija kompleksa nosi značajan potencijal za rehabilitaciju njegovog neposrednog okruženja, pa se projektom predviđa i uređenje dela površina izvan kompleksa. Taj prostor pospešuje specifično osmišljenu dinamiku kretanja i zaustavljanja, koji dodatno privlači posetioce i obezbeđuje iznenađenja u prostoru.

Kompleks istovremeno doprinosi oživljavanju priobalja i starog gradskog jezgra, te ga time transformiše u atraktivan prostor, kroz prožimanje starog i novog.

53 broj 4, april 2015.

s Organizacija prostora Organizacijom prostora omogućeno je korišćenje kompleksa tokom različitih perioda dana, u svim sezonama, raznim uzrastima i generacijama građana i raznovrsnim potrebama različitih kategorija turista. Osnovna ideja je da se cirkulacija koja je postojala u procesu proizvodnje zadrži u okviru novog rešenja definisanjem novih linija kretanja korisnika prostora.

Kreirano je šest različitih linija posetilaca: linija nasleđa; zabave (sporta); edukativna linija; turistička linija; linija proizvodnje, promocije i prodaje piva; ljubitelja piva. Sve one se međusobno prožimaju i dopunjuju.

organizaciona shema

54 broj 4, april 2015.

Otvorene površine prate sadržaje unutar objekata i nadovezuju se svojom funkcijom na enterijere. U obradi površina na otvorenom potenciralo se naglašavanju dvorišnog karaktera. Mobilijar, klupe i tribine kao elementi održanja vojvođanske tradicije sastajanja i boravka ispred kuće.

REALIZACIJA I ODRŽIVOST KOMPLEKSA Planirana je mogućnost fazne realizacije projekta, uz osvrt na profitabilnost ponuđenog rešenja, pri čemu bi se prvo razvijala grupacija namena vezana za Kuću piva, zatim grupacija koja se odnosi

na Vajfertovu kuću, a potom grupacija Pančevačke kuće. Takođe, sav zatečeni materijal koji bi mogao biti iskorišćen, zadržao bi se u okviru novog rešenja. Sve postojeće mašine bi bile očišćene, konzervirane i sačuvane za muzejsku postavku.

Promene namena u objektima kompleksa vršene su uz svest o održivom razvoju na duži period. Isto tako, u određenim delovima je predviđeno vraćanje prvobitne namene – zanatske proizvodnje, koja ne devastira objekat i ne ugrožava životnu sredinu.

s

fasade

3d prikazi

3d prikazi

55 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Beograd Studenti: Jelena Petrović (B.Arch.), Mirko Milanović (student arhitekture), Dimitrije Puzović (student arhitekture) Tipologija: Privredni objekat *Projekat je nagrađen prvom nagradom na konkursu za idejno arhitektonsko rešenje VIP Mobile Data Centra (2014).

VIP Mobile Data Centar VIP Data Centar predstavlja objekat industrije specifične namene telekomunikacija i održavanja sistema koju karakteriše visoki nivo operativnosti i oprimizacije procesa koji se u njemu odvijaju. Iz tog razloga, predloženo rešenje VIP Data Centra predstavlja trodimenzionalni dijagram najefikasnije funkcionalne povezanosti primarne i sekundarne infrastrukture sa opslužujućim sadržajem, a u korelaciji sa pristupno-orijentacionim karakteristikama parcele. Kompozicioni plan je proistekao iz

povezivanja i prožimanja prepoznatih funkcionalnih celina poslovanja, komunikacije i data sistema sa njihovim kompatibilnim sadržajima. Funkcionalne celine su predstavljene kroz tri monovolumena ili “kućišta” kao reminiscencija na rekove u kojima se smešta tehnička oprema. Trodimenzionalnim prožimanjem ova tri monovolumena po pravilima unutrašnje organizacije sadržaja kreiran je jedinstveni kompozicioni sklop sa jasnim strukturalnim ustrojstvom (1 + 2).

Njihovom dispozicijom kreiran je prepoznatljiv objekat koji se svojom oblikovnošću izdvaja u odnosu na monovolumene drugih industrijskih zgrada u susedstvu. Obrada fasadnih površina sledi osnovni kompozicioni plan objekta i naznačava njegovu suštinsku trostrukost.

Nju čine materijali koji se primarno koriste u arhitekturi industrijskih objekata - metalni paneli, perforirani lim i neobrađen beton.

Ovim je u prvi plan istaknuta namena objekta, ali i ostvaren savremen arhitektonski izraz.

3d prikaz

56 broj 4, april 2015.

s

3d prikaz

aksonometrijski prikaz funkcija

presjeci

57 broj 4, april 2015.

s Studentski radovi Sveučiište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet

Središte susjedstva

Student: Pero Vuković, završni rad Tipologija: Javni objekat Lokacija: Zagreb, Hrvatska

U trenutku globalnog uzleta tehnologije i izrazito prisutne alijenacije, arhitektura na početku novog tisućljeća djeluje izgubljeno.

Ono što je nekada bilo produkt gotovo nadnaravne količine rada i misaonog stremljenja, danas postaje instant proizvod i gesta. Vanjski podražaji su promijenjeni, kao i program kojim se arhitektura bavi.

Neke tipologije su gotovo izumrle, dok istovremeno, i u trenutku najveće financijske krize, nastaju nove i u rekordnom vremenu mijenjaju neke od osnovnih ljudskih navika i načina provođenja slobodnog vremena. Konzumeristička ‘kultura’ uvelike pridonosi alijenaciji i tako stare, nekada izrazito vibrantne dijelove grada, pretvara u spavaonice i mjesta minimalne ljudske interakcije.

Može li arhitektura, čime i na koji način utjecati na taj, danas opće prihvaćen scenarij? Mogu li susjedstva ponovo oživjeti i stvoriti nekada uobičajeni osjećaj kolektiva i pripadnosti? Postoji li ‘društveni’ i ‘kolektivni’ program i njegova interpretacija koja može zamijeniti konzumerističku pravom kulturom? Postoji li sustav koji može pomoći u nemogućnosti ‘ispravljanja urbanizma’ i zadiranja u postojeće izgrađeno tkivo i privatno vlasništvo? Koja je ispravna reakcija na društveni trenutak, takva da zadovoljava očekivanu dugovječnost arhitektonskog konstrukta?

Prostor obuhvata bivše vojarne na Trešnjevci u Zagrebu prostornim je planom uređenja parceliran na pravilan raster stambenih zgrada prosječne veličine. Kako

Aksonometrijski prikazi osnova

Maketa

58 broj 4, april 2015.

s

je provođenje tog plana počelo s istoka (uz Selsku cestu), predlaže se zaustavljanje u trenutnom stanju i njegovo preispitivanje.

Kako je područje sjeverne Trešnjevke ograničeno imovinsko-pravnim odnosima i izgrađenim kućama manjeg mjerila, u današnjem trenutku, urbanizam Trešnjevke se mijenja privatnim kapitalom koji okrupnjuje nekoliko malih parcela, i na njima gradi stambene zgrade s nekoliko stambenih jedinica. Projektnim zadatkom želi se značajno utjecati na šire područje Trešnjevke i postaviti model koji bi bilo moguće primjeniti i na nekoj drugoj lokaciji.

Novi program sastoji se od: bazena, višenamjenske sportske dvorane, galerije, poduzetničkih inkubatora, kazališta, kina, knjižnice, škole, uprave gradske četvrti i vrtića.

Potpuni prekid s normativnom tipologijom Nova zgrada nedvosmisleno zaustavlja postojeći plan umnožavanja stambenih zgrada. Odabrani obuhvat je podijeljen na dva dijela u smjeru sjever - jug. Zapadni dio je gusto premrežen prometom prema posebnoj regulaciji, gdje su prometni putevi odijeljeni niskim stupovima, dok je istočni ozelenjen i prvenstveno pripada vrtiću i školi kao dijelovima prostornog sklopa. Postojeći vojni paviljoni se čuvaju i oslobađaju ispuna između masivnih armirano-betonskih okvira, te koriste kao natkrivena parkirna mjesta. Kako bi se maksimalno ukinula hijerarhija, i u službi maksimalne dostupnosti složenog tehničkog bloka, on je smješten u prizemlje i sadržava obodno smještene sisteme vertikalnih komunikacija.

Velika konstruktivna visina kata i konveksne akrilne plohe prozora, omogućuju puno dublju prirodnu osvijetljenost prostora. U prostoru najveće dubine se formira 32 metra visoka jezgra ‘kanjon’ koja, iako kondicionirana, velikim kupolama omogućava upad svjetlosti u dubinu prostora.

Prvi kat, gdje su smješteni vrtić, škola, inovatorski inkubatori i administracija gradske četvrti, koristi jezgru kao užurbano mjesto izmjene događaja. Jezgra se prilikom smanjenja dubine prostora torziono okreće i formira rampu, na kojoj su smještene pokretne trake koje vode u horizontalni dio jezgre koji čini unutrašnji trg visine 16 m.

S trga se bočno pristupa umjetničkoj galeriji i knjižnici. Vertikalne veze eskalatorima sa trga vode i u kino i kazalište na trećem katu.

Zadnji kat čine trodijelna dvorana i bazen sa pratećim sadržajima.

59 broj 4, april 2015.

s

Studentska radionica Arhitektonski fakultet na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu

“Urbani i arhitektonski dizajn problemi u savremenom gradu: Slučaj Sarajeva” U novembru 2014. godine, Internacionalni univerzitet u Sarajevu je, u saradnji sa Silesian univerzitetom tehnologije Gliwice (Poljska) i PWSZ univerziteta u Raciborzu (Poljska), organizirao međunarodnu konferenciju i radionicu pod nazivom “Urbani i arhitektonski dizajn problemi u savremenom gradu: Slučaj Sarajeva”.

Tokom tog perioda, 40 studenata sa pomenuta tri univerziteta su pokušali riješiti i ponuditi ideje za tri glavne teme radionice: 1. Redefinisanje centralnog gradskog područja Sarajeva 2. Jačanje glavnih sastava (osi/kota) urbane jezgre Sarajeva.

3. Stvaranje linearnog pristupa gradu u pravcu glavnog saobraćajnog čvora i stvaranje uslova za revalorizaciju postindustrijskih područja.

Skica osnovnih funkcija

Skica ulica i saobraćajnih veza

60 broj 4, april 2015.

U slučaju Sarajeva, Marijin Dvor se smatra kao važno centralno područje. Krajem devetnaestog stoljeća Marijin Dvor je definirao ivicu grada i njegov potencijal je bio prepoznat u smislu budućeg kulturnog, administrativnog i komercijalnog

s

centra. Međutim, u sadašnjosti preovladava komercijalna funkcija, pritom ostavljajući fragmentirani oblik kojem je neophodna interpolacija i osjetljivi pejzažni dizajn da bi Marijin Dvor dostigao svoj puni potencijal.

Dakle, prva tema se bavi redefinisanjem pomenutog centralnog gradskog područja.

Budući da je Sarajevo orijentisano oko važnih urbanih osa i čvorova, koji su u sadašnjosti većinom izgubljeni zbog posljedica rata, druga tema nastoji razmotriti ojačanje osa koje vode od Marijin Dvora do glavne željezničke stanice, kao i tramvajskih i autobuskih stanica, te ujedno i ose koja povezuje Marijin Dvor i Skenderiju (koja je bila komercijalni, sportski i kulturni centar za vrijeme SFR Jugoslavije).

Redefinisanje područja Marijin dvora, čiji je obuhvat od zgrade Parlamentarne skupštine do obale Miljacke

Posljednja tema ticala se revitalizacije post-industrijskog područja duž glavne željezničke pruge putem pokretanja raznih prijedloga o multifunkcionalnom i multistrukturalnom rasporedu. Ta područja uključuju i urbane ruševine koje su nedavno dobile na značaju zbog njihove blizine centru grada.

Studenti su bili raspoređeni u tri grupe od kojih se svaka se bavila određenom temom.

Prvi dan radionice je bio rezerviran za razgledanje Marijin Dvora, kao i Sarajeva, što je omogućilo domaćim studentima da ukažu na pojedine probleme i pritom da kolege iz Poljske upoznaju sa okruženjem. Budući da je to bila njihova prva posjeta Sarajevu, bilo ih je važno upoznati sa okolinom, problemima, kao i potencijalima područja.

Render Marijin dvora sa trgom i koncertnom salom

Naredna tri dana, studenti su održali sastanak na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje su radili na svojim projektima uz pomoć prof. Joanne Sokołowska-Moskwiak (Silesian University of Technology Gliwice), prof. Ewe Stachura (IUS) i predavača Tijane Tufek-Memišević (IUS). Putem diskusija i brainstorminga grupe su analizirale Marijin Dvor i tražile adekvatna rješenja.

Radionica je rezultirala različitim rješenjima i svaka je pokušavala oživjeti Marijin Dvor na svoj jedinstven način. Jedan od konceptualnih prijedloga se ticao prve teme i redefinisanja centralnog urbanog područja s više sadržaja i više javnog prostora.

Redefinicija Marijn dvora u potpunosti

61 broj 4, april 2015.

s

Grupa je analizirala glavne funkcije Marijin dvora prilikom čega su se osvrtali na značaj svake zgrade, trga, puta ili prostora, bio on trenutno iskorišten ili ne. Na taj način su stvoreni jasniji nacrti, te je stoga stvorena znatna pogodnost za poljske studente prilikom shvatanja nepoznatog područja sa svim njegovim kulturnim, historijskim, političkim ili drugim značajem. U daljnjem toku rada grupa je istraživala komunikacije, tačnije pravce koji povezuju Marijin Dvor poput malih puteva između zgrada za pješake, ili pak većih saobraćajnih traka.

Glavni problem kojeg su poljski studenti istakli kao kolege koji po prvi put borave u Sarajevu je bio velika koncentracija komercijalnih i trgovačkih centara na malom prostoru. Iako postoji nekoliko lokaliteta na Marijin Dvoru koji se mogu smatrati javnim prostorima, studenti su primijetili da mnogi od njih nisu sasvim pogodni za građane.

U obrazloženju je navedeno da većina gradskih jezgri ima neki oblik trga, dok u Sarajevu nedostaje jedan trg pogodan za građane na ovom području.

Zbog blizine saobraćajnih traka primjetna je buka kao i zagađenje zraka. Studenti su se također osvrnuli i na veličinu pojedinih objekata, kao i način na koji oni narušavaju proporciju i harmoniju u okruženju.

Kao rješenje je predložen podzemni prolaz

za automobile sa jedne strane u svrhu odvajanja neposredne prometne trake dalje od područja koje bi bilo proglašeno javnim prostorom. Nadalje, područje bi bilo odvojeno od glavne uzdužne saobraćajne ose nizom poslovnih centara i trgovina.

Raspodjela područja, ili koncept projekta, započeo je sa vraćanjem proporcija zgradama u navedenom prostoru, tako da su u skladu i u razmjeri sa ostalim objektima na Marijin Dvoru; sa izuzetkom masivnih objekata ili objekata velike spratnosti.

Dodatni sadržaj i funkcije bi redefinisali lokalitet Marijin Dvora, kao i njegov status urbanog centra. Te promjene i raspodjela bi bili implementirani postepeno, tako da je na osnovu toga koncept vizualiziran kroz 20, 50 i 70 godina. Konceptualno, zgrade bi bile više ujedinjene bez primjetnih različitosti, kao na primjer sadašnji veliki trgovački centri u neposrednoj blizini urbanih ruševina.

Svaki segment bi imao određeni sadržaj pa bi prema tome područje bilo urbani centar sa poslovnom četvrti, malim trgovinama, koncertnom dvoranom, kulturno/ obrazovnim centrom, kinom, umjetničkom galerijom i trgom, ispod kojeg bi bio izgrađen parking.

Studenti iz Poljske su bili inspirisani rasporedom Starog grada, ‘mahala’ po Sarajevskim brdima i malih baščaršijskih dućana u Sarajevu, ponajviše njihovim

neregularnim, a ipak skladnim rasporedom.

Podjela i formacija unutrašnjih objekata je inspirisana rasporedom Starog grada, te su planirani kao odvojena cjelina koja je prilagođena isključivo za jednu svrhu čije bi unutrašnje komponente bile ujedinjene putem mrežaste konstrukcije. Šetalište duž korita Miljacke bi bilo produženo, što bi omogućilo neisprekidanu vezu do Skenderije, i pogodan prostor za pješake i bicikliste.

Marijin Dvor, kao razvijajuća urbana jezgra savremenog grada Sarajeva, se trenutno suočava sa mnogim arhitektonskim preprekama, na koje su studenti ponudili idejna rješenja tokom ove radionice.

Timovi koji su se sastojali od studenata iz različitih zemalja, a time i različitih pozadina i znanja, su rezultirali prilično složenim i višestrukim idejama, od kojih je samo jedna opisana ovdje. Suočavanje s osjetljivim urbanističkim temama zahtijeva mnoga dodatna istraživanja o političkim, društveno-kulturnim i ekonomskim pitanjima. Međutim, radionice poput ove nude značajan uvid u kompleksni proces arhitektonskog dizajna, te pritom omogućavaju studentima kritičko razmišljanje unutar tima, te rad ka zajedničkom cilju.

Kerim Karajko i Merima Tica, druga godina bachelor studija

Unutrašnji koncept; Magdalena Kus

62 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet - Internacionalni Univerzitet u Sarajevu

Ergonomska stolica od prirodnog materijala

Studenti: Malik Alibegović i Alen Horić, treća godina bachelor studija Tipologija: Dizajn Stolica predstavlja finalni proizvod na predmetu „Digitalna arhitektura i fabrikacija“, studenata treće godine Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu, Malik Alibegović i Alen Horić, pod mentorstvom profesorice Lamile Simišić. Prvi dio predmeta se odnosi na digitalni dio, odnosno, upoznavanje sa programom „Rhinoceros“ te različitim tehnikama digitalne fabrikacije. Drugi dio je fabrikacija koja podrazumijeva samostalnu izradu modela u razmjeri 1:1 gdje smo odlučili vrstu materijala.

Cilj projekta je bio reanimacija dvorišta Internacionalnog Univerziteta u Sarajevu, odnosno, inovacija sadržaja korisnog za mlade. Iz potrebe za mjestom gdje mladi mogu učiti, družiti se ili odmarati u prirodi je proizašla ideja za dizajniranjem ergonomske klupe atraktivnog oblika. Zbog razmjere modela i cijene materijala, odlučili smo napraviti stolicu koja je ustvari jedan segment naše klupe.

Prilikom primjene programa „Rhinoceros“ koristili smo dizajnirani segment klupe koji smo podijelili na 8 horizontalnih i 8 vertikalnih rebara. Nakon toga smo primjenili skripte koje su automatski odredile pozicije U i V rezova potrebnih za uklapanje horizontalnih i vertikalnih elemenata.

Proces fabrikacije trajao je 24 sata. Kao materijal za izradu stolice koristili smo OSB drvenu ivericu dimenzija 2.5x1.25m. Prvi korak u izradi bio je izrezivanje kartonskih šablona horizontalnih i vertikalnih dijelova stolice. Nakon toga je slijedilo crtanje segmenata na OSB ploči i rezanje ubodnom pilom, nakon čega smo izrezali U i V rezove koji omogućavaju uklapanje svih dijelova stolice kao i njenu čvrstoću i stabilnost.

Na taj način smo postigli stabilnost bez korištenja šarafa, eksera ili ljepila.

Kao finalni proizvod dobili smo ergonomsku stolicu od prirodnog materijala koja ne zagađuje okolinu i koju je moguće reciklirati.

Osim toga, naučili smo proces sprovođenja crteža u djelo, te kako u arhitekturi i dizajnu ništa nije slučajno i kako su crtež i stvarnost potpuno različiti.

63 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Mestni univerzitetski Kampus Univerziteta u Mariboru

Projekat kampusa Univerziteta u Mariboru Projekat kampusa Univerziteta u Mariboru je nastao u okviru međunarodne studentske urbanističko-arhitektonske radionice City Campus i Studija Trajnostno mesto, na drugoj godini master studija programa Arhitektura na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Mariboru.

Sv r h a m e đ u n a ro d n e u r b a n i st i č ko arhitektonske radionice je bila formulisanje smjernica i polazišta za razvoj kampusa Univerziteta u Mariboru u okviru većeg stambenog bloka, koji se nalazi zapadno od istorijskog jezgra grada. Cilj Studija Trajnostno mesto je bio uraditi idejna

Student: Tomas Pažek Tipologija: Javni objekat Lokacija: Maribor, Slovenija

Razvoj koncepta

3D prikaz

64 broj 4, april 2015.

rješenja koja uvažavaju pravila održivog i društveno odgovornog Univerziteta u Mariboru, ciljeve prostornog razvoja univerziteta, kao i prostorsko-razvojnu strategiju grada Maribora. Studenti su u okviru Studija, po grupama ili pojedinačno, razvijali koncepte razvoja održivih urbanih segmenata kampusa unutar postojeće izgrađene strukture sa sljedećim smjernicama: - funkcijsko-programsko preuređenje: analiza i izrada prijedloga u odnosu na razvoj izgrađenih struktura (fonda) univerziteta; - p ro s t o rs ko - č a s o v n a i n t e g ra c i j a :

identifikacija i povezivanje istorijskih struktura i elemenata; - programska integracija: Lab: UM / uspostavljanje naučno istraživačkog centra UM sa depandansima na teritoriji kampusa; - urbana integracija: urbano-kreativno formiranje fakultetskih sklopova i oblikovanja koncepta faznoga razvoja - uspostavljanje integracijskih urbanih struktura / prostorski potezi, ambijenti, itd.; - održiva integracija: formiranje urbanokreativnih programa, koji omogućavaju uspostavljanje održive zone – polazišta za održivu sanaciju objekata.

RAZ:UM

FERI

P.p.

STUDENT DORMITORY

FKKT

FS

SERŠ

-3,50

street

PAPIRNICA FOTOKOPIRNICA

a

uš

ev

ca

uli

STUDENT DORMITORY

Koroška street

HOUSING

RESTAURANTS

±0,00

Smetanova street

Pip

Ribiška

Pržihova street

LAB:UM

±0,00

OTROŠKO IGRALO

FAO NEW BUILDING

GSEducationalVersion GSPublisherEngine 12.0.99.0

ACADEMY OF ARTS

STUDENT DORMITORY

ČITALNICA 24/7

FG RENEWAL

UNIO

OTROŠKO IGRALO

0

GSEducationalVersion GSPublisherEngine 12.0.99.0

10

Situaacioni prikaz

ulica Pristaniška

SERŠ

20

40

3D prikaz

s

Student: Iva Pečnik Tipologija: Javni objekat Lokacija: Maribor, Slovenija

3D prikaz

65

broj 4, april 2015.

Strossmayer

jeva street

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo Studenti: Mak Vuk i Tajla Mulić, druga godina master studija

BOSNIAN KINGDOM

CLOTHING STORE

66 broj 4, april 2015.

Bosnian Kingdom Clothing je brend nastao 2012.godine u Bosni i Hercegovini kojeg su osmislili dva momka iz Sarajeva. Brend je inspirisan svojom domovinom, njenom tradicijom, kulturom, i pokušajem da se sve to prikaže putem odjevnih predmeta.

Ova kreativna ideja je za kratko vrijeme doživjela uspjeh, nakon čega je krajem 2014. godine nastao prvi Bosnian Kingdom shop u Sarajevu, ulici Muvekita br. 9.

prodajnog pulta, vrata od ostave i toaleta je ostvarena preko OSB ploča u svrhu dobivanja jedinstvenog i neutralnog prostora.

Među korištenim materijalima preovladavaju OSB ploče koje, u ovom slučaju, odgovaraju konceptu projekta, budžetu, i traženoj toplini prostora koju ovaj materijal nudi. Čelične cijevi su iskorištene kao police za izlaganje odjeće u vidu instalacija koje se nalaze u sklopu zida.

Glavna vodilja ovog projekta je bila stvaranje toplog i nenametljivog prostora u kojem bi glavni akcenat bila odjeća. Taj efekt je postignut putem kontrasta; prostor je podjeljen na tamniji i svjetliji dio sa ukupnom površinom od 15m². Iako se prostor nalazi u suterenu i pritom nema dovoljno dnevnog svjetla, zid i strop su obojeni u tamniju boju da bi putem rasvjete naglasili odjevne predmete .

Materijalizacija zidova, podova, polica,

Boje korištene u enterijeru su crna i žuta, koje komplementarno naglašavaju jedna drugu.Crna boja simbolizira moć, eleganciju i formalnost, te asocira na snagu i autoritet. Žuta boja simbolizira sreću, radost, intelekt i energiju, te pritom stvara efekt toplote. To je boja koja privlači pažnju i daje karakter prostoru. Ova boja je korištena za naglašavanje ulaza u radnju, a ujedno je i boja koja je korištena na prvom odjevnom predmetu Bosnian Kingdoma.

s

67 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Akademija umetnosti Novi Sad Studenti: Stanislav Drča i Zoran Radulović, treća godina bachelor studija

Predstavljamo vam radove mladih umjetnika iz Novog Sada Stanislava Drče i Zorana Radulovića, čije su instalacije nastale kao rezultat rada na projektu: “Panonski put umjetnosti”, pokrenutog od strane Umjetničke akademije u Osijeku, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera.

Instalacija:

“Konzervirano jedinstvo” Autorski tim instalacije: Stanislav Drča, treća godina studija osnovnih studija, odsjek za Nove likovne medije, Akademija umetnosti u Novom Sadu , Zoran Radulović, treća godina studija osnovnih studija, odsjek za Nove likovne medije, Akademija umetnosti u Novom Sadu Delo “Konzervirano jedinstvo” je prostorna instalacija koja je vođena idejom vizualizacije stanja odnosa između naroda različitih po idealima i veri u državi SFRJ, koja se raspala početkom devedesetih godina prošlog veka.

U najbukvalnijem smislu se može reći da ideja leži u povlačenju paralele između konzervirane hrane i tvorevine države Jugoslavije koja se kroz istoriju i ranije pokazala kao ideja koja nije uspela da zaživi neko duže vreme.

Upravo kao i konzervirana hrana, ona je imala svoj rok trajanja. Zbog verske netolerancije i nacionalističkih organizacija koje su to pothranjivale i obrnuto, datum istekaroka neminovno je morao da postoji.

68 broj 4, april 2015.

s Instalacija:

“Kada Stari ode...”

Autor instalacije : Stanislav Drča, treća godina osnovnih studija, odsjek za Nove likovne medije, Akademija umetnosti u Novom Sadu

Delo “Kada Stari ode...” je instalacija koju sačinjava petokraka zvezda kao znak Revolucije i komunizma, međutim, u ovom kontekstu teži ka tome da simbolizira državu koja više ne postoji (SFRJ) i čvrste organske forme iza nje koje odaju utisak tečnosti.

Rad je zasnovan na ideji vizuelnog predstavljanja propasti ideje i države SFRJ, koja se početkom devedesetih godina prošlog veka završila krvoprolićem. Petokraka zvezda kao simbol već pomenute države i ideje, koja je vidno do pola ogoljena, gde se nazire njen tamni linijski skelet i ploče smeštene iza nje, koje svojom formom i bojom odaju utisak kao da ta zvezda krvari.

L o ka c i j a za ko j u j e i n sta l a c i j a namenjena, odnosno fabrika konzervirane ribe u Apatinu, predstavlja jako bitan faktor i pospešuje sam kontekst dela upravo sa svojom prošlosti. Fabrika je izgrađena početkom šezdesetih godina prošlog veka, za vreme velikog procvata Jugoslavije, a napuštena je izbijanjem rata početkom devedesetih godina istog veka. Ostaci i tragovi postojanja pomenute države su jasno vidljivi u okviru objekta.

Pored istorijske podloge kao razloga za smeštanje ove instalacije na tu lokaciju, postoji i estetski. Monotono sivi zidovi ove fabrike čine odličnu površinu za smeštanje jarkog i toplog kolorita kojeg ova zvezda poseduje.

Instalacija je kasnije izlagana u okviru projekta “Nova Kolekcija” u galeriji Index, dok je danas “Kad stari ode…” svoj stalni dom pronašao u KC Grad u Beogradu.

69 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonski Fakultet Podgorica

Re-thinking Podgorica: PODZEMNE INOVACIJE Semestralni zadatak iz predmeta Dizajn enterijera 2 je bio vezan za rekonstrukciju podzemnog pasaža ispod bulevara Sv. Petra Cetinjskog. Prolaz se nalazi direktno ispod bulevara i ima za cilj da povezuje Rimski trg sa područjem koje je u javnom vlasništvu i koje vodi do novoizgrađenog hrama. Studenti su imali za zadatak da predlože intervencije u svrhu „reanimacije“ i ponovnog projektovanja ovog urbanog prostora sa naglaskom na dizajn i funkcionalnost.

Po pitanju potencijalnih intervencija u prostoru, nisu zanemarene činjenice da se prostor nalazi pod zemljom, nizak nivo prirodnog osvjetljenja i atraktivna lokacija ove urbane strukture.

Trenutno stanje pasaža, uprkos znatnim ulaganjima, nije doseglo željeni nivo kvaliteta koji je bio planiran za ovaj javni prostor. Mala posjećenost i korištenost ovog prostora i nekoliko neuspješnih pokušaja oživljavanja ovog prostora su dealuirali ovaj urbani ambijent pun potencijala.

U tom smislu, neophodno je izmisliti funkcionalno i ambijentalno prilagođeno rješenje za rekonstrukciju i revitalizaciju podzemnog pasaža kroz prijedloge studenata i njihove konceptualne dizajne. Zadatak studenata je bio da naprave projekat dizajna enterijera za adekvatnu dodatnu funkciju u skladu sa ustanovljenim uslovima arhitekture enterijera u podzemnim pasažima.

Spektar dodatnih funkcija je varirao od dodavanja privremenih uslužnih sadržaja, podjele prostora na dio za šetnju i dio za javne svrhe (kino, prostor za prezentaciju i izložbe) te dizajn enterijera koji bi pružio nepredvidiva iskustva, akvarijume, podzemne zen vrtove prikladne tokom toplih ljetnih dana, parkinge za bicikle i druge sadržaje. Njihovi prijedlozi imaju za cilj da vrate podzemni pasaž u život u formi multifunkcionalnog prostora kao jedinog održivog koncepta. Također, cilj mu je da prezentira urbane alternative gradskoj administraciji i građanima, sa svrhom da postigne reakciju i realizaciju projekta na ovoj lokaciji.

U nastavku pogledajte neke od idejnih rješenja studenata.

70 broj 4, april 2015.

s Marija Cacić Obrazloženje koncepta Koncept rekonstrukcije podzemnog prolaza ispod bulevara Sv. Petra Cetinjskog bazira se na centralnom motivu svjetlosti, koja se uvodi kroz posebno konstruisane kružne otvore u zonama zelenih površina.

Svjetlost, sjenka i refleksija postaju tako osnovni elementi oblikovanja, koji svojom promjenjivošću unose dinamiku u prostor. Svjetlost kao promjenjivi arhitektonski instrument pruža prolaznicima jedinstvene i uvijek drugačije prostorne doživljaje. Tako kružni otvori, različitih dimenzija ali i uglova usmjerenja, imaju dvojaku ulogu. U toku dana uvlače zrak prirodnog svjetla u prostor, a noću isijavaju vještačko osvjetljenje i mijenjaju ambijent ulice, istovremeno akcentujući postojanje ovog javnog prostora ispod bulevara.

Prolaz isključivo zadržava primarnu funkciju-pružanja mogućnosti prelaska na suprotnu stranu, bez uvođenja dopunskih funkcija ,izuzev multifunkcionalnih prostora u zonama ulaza, odnosno izlaza.

Gavrilo Vuković Obrazloženje koncepta Polazna ideja je da se na prostoru postojećeg podzemnog prolaza kreira urbana instalacija - unutrašnji podzemni paviljon (ujedno i pasaž) koji će povezati podzemne i nadzemne cjeline ovog urbanog bloka, opravdati funkciju prolaza i uticati na promjenu kompletne slike grada. Težnja je bila da se razbije forma postojećeg prolaza.

Monotonija se razbija uvođenjem pokreta ‘twist’. Kompletna novonastala konstrukcija je proizvod tog “pokreta”, odnosno torzije postojećeg prolaza.

Pregradni zidovi dijele prostor na više segmenata, dok sa druge strane spajaju ljude (primoravaju ih na kontakt-performing art).

Kompletan prostor je primarno prolaznog karaktera, ali je takođe i multifunkcionalan - pogodan za održavanje različitih dešavanja za sve uzraste. Prostor je sam po sebi izložbenog karaktera, s tim što ima posebnu cjelinu koja je namijenjena za različite postavke - umjetničke instalacije, performanse itd.

71 broj 4, april 2015.

s Miloš Gačević Obrazloženje koncepta: Činjenica je da ono što ovaj bulevar čini unikatnim, jesu drvoredi i mreža zelenila. Koncept kreće od ideje da se zelenilo premjesti i u podzemni prolaz kako bi ga oplemenilo i dalo mu karakter unikatnog javnog prostora. Podgorica ima specifičnu klimu, sa vrelim ljetima i kišnim zimama, a ideja je da podzemni prolaz bude izolovan, tako da buka, kiša ili vrućina ne remete mir posjetioca. Postizanje underground zen-a predstavlja uživanje u podzemnom parku, čak i ako je napolju kiša ili saobraćajna gužva. Također, dio ovog prostora je i pijaca cvijeća, koja nedostaje gradu, ali i izložbeni prostor za „zelenu umjetnost“. Urbani reper u grad postaje šuma solarnog drveća, koje nagovještava dešavanja u prolazu, ali i formira nadstrešnicu. U unutrašnjosti, pored travnatih površina,cvijeća i drveta, dominiraju četiri pješačke promenade, dinamične forme, simulirajući prirodan teren, stvarajući dinamiku i uklanjajući vizuelno loše percipiranje prostora. Broj četiri je izabran kao broj godišnjih doba i broj četiri prirodna elementa, koja stvaraju zen u prirodi.

Damir Efović Obrazloženje koncepta Koncept je baziran na tome da se korisnici prostora što kraće zadrzavaju u datom prostoru. Pored funkcije pješačkog prolaza, uvodi se funkcija parkiranja bicikla, koja bi pružila adekvatnu zaštitu prevoznih sredstava. Ljudi bi bili podstaknuti da što više koriste bicikla kao prevozna sredstva, znajući da imaju pouzdano i sigurno mjesto za parkiranje istih (odlazak na posao, fakultet, rekreacija itd.).Prolaz posjeduje dva poslovna prostora koja se mogu naknadno organizovati kao radionice za bicikla, magacini itd. Pored funkcije parkiranja moguće je organizovati i rent-a bike centre, sa ugrađenim gps trackerima u bicikla, pomoću kojih bi ih služba mogla locirati i vozilima vratiti na mjesta parkiranja. Zidne površine podzemnog prolaza su tretirane bijelom fasadnom bojom, s tim što je na potezu tunela prolaza, koji nije obuhvaćen drvenom kompozicijom, primijenjen vid ukrašavanja uličnim grafitima, čime bi sam prostor postao urbano slobodniji i umjetnički izraženiji.

72 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Fakultet Tehničkih Nauka Novi Sad Studentica: Mađar Monika, završna godina master studija

“KLIK” medvedi - u čast proleću U želji da imamo uticaj na lepo vreme, uprkos zakonima prirode, u želji da pokrenemo proleće i onda kada to kalendarski nije moguće, na scenu stupa prekidač. Jednim mahom preko njega smo u mogućnosti upaliti svetlo i probuditi se iz stanja hibernacije, zimskog raspoloženja i letargije.

Izlazak iz pećine i naše buđenje, prema narodnom predanju, počinje onog trenutka kada se prestanemo plašiti sopstvene senke. Hrabro protiv strašne senke i zimske ušuškanosti, pod toplotom sijalice, nastavljamo radosno iščekivanje pravog proleća i vedrog vremena, te inspiracije i energije koja nam uz to predstoji. „Medvedi - U čast proleću“ je projekat koji je nastao 2011. godine u Beogradu. Tokom zime inspiriše sve nas te pritom poziva da proslavimo zajedno „izlazak iz pećine“ na kalendarski početak proleća bilo kakvim doprinosom izložbi. Buđenje medveda održava se i ove godine 21. marta u galeriji „Štab“, u čijoj postavi će ponosno zasijati i betonski meda pod nazivom „Klik“.

Ideja betonskog medveda se stvorila

izuzetno brzo, sumirajući nekoliko nasumice odabranih reči koji opisuju ili medveda ili njegove faze života. Buđenje u proleće se simbolično provlači kroz sijalicu koja je namerno montirana umesto glave mede i u vezi sa tim je i prekidač montiran kao mogućnost da sami probudimo proleće. Medvedi, mali ili veliki, svakako su teški, zato je i materijalizacija odabrana namerno, zbog koje „Klik“ teži i do 12 kilograma. Za realizaciju „Klik“ mede bila je potrebna vešta ruka studenta završne godine OAS smera Građevina i geodezija, Fakulteta tehničkih nauka, Radovana Viđikanta, nežna ruka studentkinje završne godine OAS Arhitekture i urbanizma, Fakulteta tehničkih nauka, Monike Mađar, dobra muzika, topli čaj, puno peska, vode, cementa i nesebični saveti drugara oko struje i prekidača kako bismo bili sigurni da će meda biti budan kad god to poželimo.

Nakon desetak dana stvoren je meda čija su dva bitna sezonska momenta u životu, prolećno buđenje i zimski san, postali glavna svrha postojanja.

ZIMSKI SAN

BUĐENJE

73 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu

Beogradski čitač “Beogradski čitač” je projekat pokrenut od strane književnica Gordane Pešaković i Gordane Vajić zajedno sa novinarkom Tanjom Šikić te u saradnji sa studentima Odsjeka vajarstvo Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu. Cilj ovog projekta je ukazivanje prema važnosti samog čitanja i same književnosti, te sukladno tome knjiga treba da bude sastavni dio skulpture, dok sama skulptura ne smije sadržavati elemente nacionalih, političkih ili vjerskih obilježja. Studenti spomenutog fakulteta su, zajedno sa profesorom Dragoljubom Dimitrijevićem, radili na idejnim prijedlozima za skulpturu “Beogradskog čitača”, te će na osnovu toga isti biti izloženi tokom mjeseca aprila u Svečanom holu RTS-a. Svakom posjetiocu izložbe je data prilika da glasa za skulpturu koja mu se najviše dopada i da na taj način, u skladu sa stručnim žirijem u čijem se sastavu nalaze Nikola Kusovac i prof.Miroslav Živković, učestvuje u izboru pobjedničkog rada.

Skulptura sa najvećim brojem glasova će se evidentirati kao “treći glas”žirija. Pobjednik će biti proglašen 7.maja, nakon čega će taj rad biti izliven u bronzi i time postati sastavni dio grada Beograda. U nastavku vam donosimo neke od rješenja studenata vajarstva za skulpturu “Beogradski čitač”.

Student: Relja Derbogosijan, prva godina master studija, odsek primenjeno vajarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta u Beogradu.

Ovaj “čitač” je knjigu pročitao, razmišlja o njoj i u potpunosti je prožvljava. Tako zanesen i pod utiskom knjige gleda u nebo, sa novom nadom i verom u saznanje sve dublje istine. Prikazan kao da se u trenutku razvija iz same knjige i da mu knjiga služi kao vodič kroz ovaj svet.

74 broj 4, april 2015.

s

Student: Miloš Šarić, student master studija, odsjek vajarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta u Beogradu Moja skulptura je proizašla iz serije “Tren” koja obuhvata opšte kulturološke i tradicionalne predstave, praveći paralelu između prošlog i sadašnjeg vremena sa razmišljanjem o budućem, a da pritom traga za čistim duhom i vrednostima našeg naroda, poštujući korene i običaje.

Motiv su ljudi u vršenju radnji čije psihološko stanje prikazano kroz različite predstave iz života pa samim tim i “Beogradskog čitača”.

75 broj 4, april 2015.

s

Student: Aleksandar Šerović, student master studija, odsek vajarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta u Beogradu Čitanje je stanje duha. Ideja je bila predstaviti duh kroz stilizaciju figuracije. Vidljivi elementi su izdužena ženska figura, svedena, čija je unutrašnjost sazdana od napakovanih, pročitanih knjiga, koje simboliziraju riznice znanja. Ženska figura je u aktu čitanja, te upravo iz tog razloga njena glava nije dovršena, već teži ka daljem uzdizanju/kompletiranju. Ova skulptura bi imala za cilj podizanje svesti posmatrača o važnosti čitanja.

76 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu Student: Igor Džukovski, prva godina master studija 2014.

Tipologija: industrijski dizajn

Helsinki lampa Helsinki lampa je minimalistički obešeni rasvetni objekat napravljen od papira.

Stvorena je prema konceptu da joj je neophodno prisustvo još dve lampe, te na taj način obogaćuje ambijent. Jedna lampa je napravljena od tri komada papira prosečenih na stranicama u svrhu uklapanja na način da pružaju potporu jedan drugom. Kroz ćošak na vrhu svake prolazi tanka nit vezana za kabl.

Zbog svoje jednostavnosti moguće ju je pakovati u tanke kutije ili prodavati šablone putem interneta koji bi se mogli preuzeti u zamjenu za novčanu naknadu, što bi u suštini bilo prodavanje DIY elemenata (uradi sam). Ovu lampu je moguće koristiti na javnim mestima (u kafićima, restoranima ili hotelima) kao i na privatnim mestima (kao što su kuće ili stanovi).

Troškovi proizvodnje su minimalni, takva bi bila i cena, a utisak koji ostavlja je fantastičan.

3D prikaz u enterijeru

77 broj 4, april 2015.

s

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo Student: Armin Kešo, prva godina master studija, Escola Tècnica Superior d’Arquitectura de Barcelona

Kolaž _ 46&2 Tehnika: Fotografija kartonskog modela ljudske ruke privezan za plošni element silikonskim nitima Dematerijalizacija tjelesnog prilikom prelaska kroz barijeru koja razdvaja nivoe ljudske svijesti. Prodor čovjeka u novu dimenziju ogoljava do suštine, na element, na misao, na impuls usporen i otežan mrežom ispletenom od vremena i projekcija, vječito zamaskiran čulima.

78 broj 4, april 2015.

s

Kolaž_Machienery, 2014 god Tehnika: Papir, ljepljiva traka i izresci iz stripova, akcentirano bojama Odnos moći skromnog, ljudskog i intimnog sa hladnim, efikasnim, impresivnim ljudskim dostignućem. Predstavljeno kao napad na čovjeka, i kao rezultat - bijeg, i vrisak, kao prirodna ljudska reakcija na užasnu pomisao o mogućem nestanku. Kolaž u kompoziciji podsjeća na sliku Edvarda Muncha “Vrisak”.

79 broj 4, april 2015.

Brodski kontejneri

kao dio savremene arhitekture

‘GAD’ - MMW architects (Tjuvholmen, Norveška) privremena umjetnička galerija

U posljednjih pedeset godina prošlog stoljeća kontejneri su odigrali izuzetno važnu ulogu, kako u povećanju efikasnosti transporta, tako i u cjelokupnoj svjetskoj ekonomiji. Naime, njihovom intenzivnom upotrebom i proizvodnjom je došlo do nagomilavanja velikog broja transportnih kontejnera koji dugi vremenski period stoje neiskorišteni i postaju otpad, te je njihova prenamjena bila nužna.

Kontejneri su dobri modularni elementi, vodootporni su, otporni na ekstremno visoke ili niske temperature, te ih pored toga karakterizira izuzetna fleksibilnost u upotrebi kao i mogućnost stavljanja u funkciju u relativno kratkom roku. Sve ove, ali i mnoge druge karakteristike su omogućile svjetski trend modularne gradnje objekata koji koristi kontejnere kao građevinske jedinice. Dakle, radi se o obliku arhitekture koji koristi kontejnere kao glavne strukturalne elementne, bilo da je riječ o transportnim kontejnerima ili kontejnerima proizvedenim isključivo u te svrhe. Pomenuti

80 broj 4, april 2015.

oblik arhitekture postaje sve zastupljeniji u modernom društvu, ponajviše zbog toga što zahtijeva znatno manje novčanih sredstava u odnosu na gradnju tradicionalnim metodama. On, također, u većini slučajeva slijedi pravilo ,,3R'' - reuse (upotrijebi iznova), recycle (reckiliraj), reduce (smanji) što ga čini prihvatljivim na polju ekološki održive arhitekture. Kontejneri kao stambene jedinice imaju svoj rok trajanja, naime, vijek njihove upotrebe je otprilike trideset godina, s tim da on može biti znatno produžen adekvatnim održavanjem objekta. Njihovu upotrebu u arhitekturi uveliko olakšava činjenica da oni ne moraju nužno biti bezlične ,,čelične kutije''. Završni sloj metala je moguće potpuno eliminisati, pritom zadržavajući konstrukcijski okvir ispunjen izolacijom, i zamijeniti ga odgovarajućim, primjerenijim materijalima.

Izuzetno je važno napomenuti da postoje dvije vrste kontejnera koji se koriste u ove

svrhe, a to su: transportni kontejneri i standardni kontejneri koji se nude kao gotovi prefabrikovani moduli zadovoljavajući stambene, higijenske i sve druge standarde.

Transportni kontejneri su veoma često tretirani kao staro željezo te ih je iz toga razloga moguće kupiti za relativno malo novca.

Pored pomenute činjenice, iznimno je važno uzeti u obzir svu energiju i resurse koje je potrebno uložiti kako bi nerijetko oštećeni objekti zadovoljili sve uslove koji bilo koju građevinsku jednicu čine useljivom, stoga upotreba transportnih kontejnera nije uvijek toliko povoljna opcija kako se čini. U odnosu na njih, prefabrikovani modularni kontejneri dolaze u više dimenzija koje zadovoljavaju ISO standarde čijom se montažom stvaraju modularni objekti koji služe u različite svrhe, kao što su: škole, bolnice, uredi, stambeni objekti kao i mnogi drugi. U Bosni i Hercegovini i regionu postoje fabrike koje se bave proizvodnjom takvih kontejnera, što ih čini dostupnima bez velikih troškova transporta.

Unatoč svim pozitivnim karakteristikama kojima se arhitektura kontejnera odlikuje, prije njene primjene važno je upoznati se s važećim zakonskim regulativama, koje su često vrlo zastarjele. U pojedinim sredinama je izuzetno teško ili čak nemoguće dobiti građevinsku i upotrebnu dozvolu kada je riječ o izgradnji stambenih objekata od čelika, dok u drugim sredinama zakoni i legalne zapreke te vrste uopće ne postoje.

U posljednjih dvadesetak godina brojni eminentni arhitekti, naročito na Europskom i Američkom kontintentu su se bavili problematikom transportnih i prefabrikovanih kontejnera u arhitekturi. Neki od njih su Adam Kalkin, američki arhitekta i umjetnik koji je težio stvaranju fleksibilnih porodičnih kuća koristeći transportne kontejnere, te Jure Kotnik, slovenski arhitekta poznat po svojoj knjizi ,,Container architecture'' iz 2009. godine za koju je dobio i počasnu nagradu ,,Plešnik'' za naučni rad na polju arhitekture kontejnera. Također je važno pomenuti arhitektonske biroe MMW arhitekti, TempoHousing arhitekti i arhitektonski biro MVRDV. Pored svih pomenutih prednosti i mana koje upotreba kontejnera u arhitekturi nosi sa sobom, moderno društvo može imati veliku korist od njih. Naime, upotreba kontejnera je u brojnim situacijama znatno bolje rješenje u odnosu na tradicionalni način gradnje, pogotovo jer zadovoljava standarde ekološki održive arhitekture kojoj smo svi više naklonjeni na većem nivou.

Emina Isić, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet - Internacionalni univerzitet u Sarajevu (IUS)

81 broj 4, april 2015.

fenomen

ETNO SELO ...na putu između očuvanja kulturne baštine i investitorske računice...

U proteklih petnaest godina u Bosni i Hercegovini i susjednim državama svjedoci smo pojave etno sela, koja predstavljaju kompleks objekata ugostiteljskog karaktera i koja, između ostalog, posjetiocima nude prostor za odmor i rekreaciju koristeći se elementima tradicionalne arhitekture i načina života na selu prije industrijalizacije i masovne proizvodnje, prilikom njihove izgradnje i prezentacije. Pod tim elementima izgradnje se primarno misli na tradicionalne materijale, drvo i kamen, te pojedine oblike koji imitiraju određene stilove u gradnji, a koji ne moraju biti vezani za samo područje gdje se etno-selo gradi. Ovi kompleksi bi se, kao takvi, mogli svrstati u turističke sadržaje određenog područja, ali da se pritom ne zapitamo šta nam takva mjesta zaista imaju pokazati i čemu nas mogu naučiti ako se uzme u obzir da su uglavnom proizašla iz idividualnih percepcija i interpretacija kulturno-historijskog naslijeđa, u nekim slučajevima čak i objedinjavanjem krajnje nespojivih elemenata preuzetih iz drugih krajeva Europe i svijeta. To dovodi do slučajeva gdje, na primjer, u istom etno selu nailazimo na repliku pirga (toranja uz manastir za odbranu od gusara), Kozije ćuprije i amfiteatra. Takvi kompleksi uglavnom nastaju bez prethodnih konsultacija sa bilo kojom strukom usko vezanom za ovo područje, što samu njihovu prezentaciju često čini neosnovanom i neprimjerenom.

Etno je riječ grčkog porijekla i simbolizira nešto narodno, dok je selo manje naselje u kojem se većina stanovništva bavi poljoprivredom i stočarstvom. Povezivanje ove dvije riječi, koje tvori sintagmu etno selo što doslovno znači „narodno selo“, i samo po sebi nema smisla s obzirom da „nenarodno

82 broj 4, april 2015.

selo“ ne postoji. Etno selo je, međutim, naziv za nešto što, po svoj prilici, možemo okarakterisati kao još jedan fenomen u našem društvu, koje popularno volimo nazivati „tranzicijskim“. Dodavanje prefiksa etno, eko i slično, najčešće predstavlja način na koji se određena oblast brendira kako bi marketinški bila prepoznatljiva i primamljiva ciljanoj grupi konzumenata te čime bi se naglasila „autohtonost“. S obzirom da se ni jedan fenomen u društvu ne dotiče samo jedne oblasti, ovaj problem treba sagledati sa više aspekata i na taj način pokušati shvatiti gdje smo to pogrešno skrenuli na putu između očuvanja kulturno-historijskog naslijeđa i investitorskih poduhvata s ciljem dobre ekonomske računice.

Sjeme iz kojeg je izrasla ideja o nastajanju ovih kompleksa se mora tražiti puno dublje i na više strana. Neki od ključnih faktora bi mogli biti: industrijalizacija koja je potisnula manufakturu, urbanizacija koja je dovela do odumiranja sela ili gradski način života prenijela u ruralna područja te globalizacija kao proces koji je ukinuo sve granice, a sve zajedno je dovelo skoro do nestajanja šarolikosti tradicija i tradicionalnog načina života te bezličnosti i jednoličnosti savremenog svijeta. Zbog toga, tradicija, kao skup karakteristika koje određenu skupinu ljudi čine prepoznatljivom i formiraju njen identitet, je počela da se cijeni te se pojavio veći interes za sve oblike tradicionalnih kultura, što je postala jedna od glavnih odlika savremenog turizma. Prema tome, etno selo je, u određenom smislu, posljedica globalnih procesa, turističkog tržišta i ekonomskih računica investitora koji kulturnu baštinu koriste u komercijalne svrhe bez odgovornosti prema istoj.

Karikatura: Ervina Muftić

Premda ideja o prezentaciji i korištenju sela u turističke svrhe u suštini nije loša, naprotiv, doprinijela bi očuvanju kulturne baštine, njeni trenutni tokovi nisu primjereni i ne služe edukaciji, što bi trebao biti primarni cilj baštine.

Trenutne metode prezentacije i korištenja doprinose tome da ona bude sprovedena na pogrešan način što je samo po sebi barem za nijansu gore od čistog neznanja. Potreba za povezivanjem i identifikacijom pojedinca sa kulturom, tradicijom i na koncu sa ambijentom koji to sve određuje, međutim, nije neshvatljiva ako uzmemo u obzir da planeta polako postaje „Globalno selo“.

Dakle, osnovni problem etno sela jeste činjenica da ono ne prezentuje kulturnu baštinu u cjelosti, već njene određene elemente koristi zarad boljeg profita

ili ličnih interesa na osnovu trenutnih potreba tržišta. Kao posljedicu toga imamo lažno predstavljanje kako arhitektonskog naslijeđa, tako i kulturno-historijskog naslijeđa u cjelosti, s obzirom da etno sela, na koja „nailazimo“ pored magistralnih puteva, ne možemo vezati za izvornost, autentičnost, authotonost i originalnost kao važne elemente u valorizaciji baštine.

Rješenje ovog fenomena bi podrazumijevalo edukaciju i zajedničku suradnju između investitora, državnih institucija i stručnjaka iz oblasti koje su vezane za ovo područje kao što su etnolozi, konzervatori, historičari, arhitekti i drugi, koji bi zajedničkim snagama radili na revitalizaciji napuštenih autohtonih sela in situ, čime bi se iskoristio turistički potencijal ruralnih područja, a istovremeno očuvalo kulturno-historijsko naslijeđe.

Također je veoma bitna i edukacija ljudi koji se ne bave niti jednom od srodnih oblasti, jer su upravo ti ljudi konzumatori ovih proizvoda i oni im svojim obilaskom daju na značaju, a donekle je shvatljivo da u ovakvim kompleksima ne vide problem s obzirom na društvene okolnosti. Dok se to ne desi, jasno je da ćemo svjedočiti daljnjoj zloupotrebi baštine i tako gledati slike novih Disneyland-a, Gardaland-a i sličnih krajolika, ali u „tradicionalnom duhu“, dok istovremeno sela, koja zaista imaju kulturno-historijski značaj i svjedoče o kontinuitetu određenog područja poput planinskog sela Lukomir koje se nalazi na obroncima Bjelašnice i mnogih drugih, nepovratno propadaju zbog neodržavanja i nebrige.

Ajla Sinan, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

83 broj 4, april 2015.

Urbanizam

KOWLOON rupa u krofni i zakonu Šta je ‘’grad’’ u svojoj suštini? Na koji način se dolazi do grada koji zaista funkcioniše, onog koji zadovoljava potrebe ljudi koji ga nastanjuju u istoj mjeri kao i ‘idealna vrsta sela’? U svoj svojoj prljavštini, Kowloon je mjesto koje je ponudilo intrigantne odgovore na to pitanje.

Dvadeset godina nakon rušenja, Kowloon i dalje vrijedi za najgušće naseljenu strukturu ikad izgrađenu. Nikad ništa slično nije postojalo prije, niti nakon njega. Kowloon je jedna od onih urbanih anomalija koje ‘iskoče’ u osporavanim sredinama; niti jedan prostor nije izazvao toliku kontroverzu, niti je bilo koji drugi prostor imao ‘krizu identiteta’ te razmjere. Kina i Britanija su se raspravljali oko vlasništva, ali bez propisne uprave sa jedne ili druge strane, Kowloon je postao legalna ničija zemlja, zloglasni ‘Grad tame i grijeha’. Kowloon je često opisivan i kao ‘septička jama’ ili ‘jazbina grešnosti’, ali u isto vrijeme, njegova zajednica se navodila kao model za suradnju. Ovdje se nalazila potpuno samostalna, zatvorena ilegalna zajednica desetaka hiljada stanovnika zbijenih u jako malom prostoru, a svaki od njih je imao istu ideju, preživljavanje.

Nastanak Kowloon-a Međutim, ono što je pokrenulo razvoj Kowloona nije grijeh, bila je to sol. Tokom 1197. godine je postojao garnizon na mjestu Kowloona kojeg je dinastija Song koristila za upravljanje trgovinom soli. Grad se formirao u svom konačnom obliku 1980-ih godina.

Prvenstveno je služio kao kineska vojna utvrda, ograđena granitnim zidom, te je istovremeno bio i najstariji dio Hong Konga, kao i jedno od rijetkih naseljenih područja u Kowloonu za vrijeme britanske okupacije. Prvobitna utvrda je bila sagrađena na padini i sačinjavalo ju je područje od 2,6 hektara, dimenzija 210 x 120 metara. Bio je to osoben kineski gradić, planiran prema kineskom vjerovanju da grad treba biti orijentiran ka jugu i pritom gledati prema vodi, sa brdima i planinama na sjeveru. Obzirom na takve uvjete, Yin elementi iz vode i Yang elementi iz planina se kombinuju tako da blagoslove živote njegovih stanara harmonijom. Prema tim principima Kowloon je bio savršeno pozicioniran sa Lion Rock-om na sjeveru i Zaljevom Kowloon na jugu. Ono što geomantijski mudraci nisu mogli predvidjeti su bile najezde ‘barbara’, u početku pljačkaških anti-dinastijskih pobunjenika, nakon čega su uslijedili još razorniji Britanci, a najzad i Japanci.

84 broj 4, april 2015.

Tokom 1943. godine, japanske snage proširuju Kai Tak Aerodrom, koristeći granitni zid Kowloona kao građevinski materijal.

Dvosmisleni legalni status Kowloona ga je učinio plodnim tlom za poroke, tako da se pretvara u ‘septičku jamu nepravde, sa heroinskim divanima, bordelima i svim ‘nečasnim’’ prema riječima kolonijalne vlade. Između 1950-ih i 1970-ih godina, Kowloon su kontrolirale Trijade, jedan od mnogih ogranaka kineske transnacionalne kriminalne organizacije.

Tokom 1960-ih i 1970-ih, grad je podvrgnut masivnoj gradnji, što je bio početak stvaranja slike ozloglašenog Kowloona.

Unatoč transformaciji grada od tvrđave u enklavu, grad je zadržao isti osnovni razmještaj. Međutim, nekadašnja niža gradnja se pretvorila u objekte visine 10 spratova i više, sa iznimkom kuće javnog službenika u centru. Srećom, zbog blizine Kai Tak aerodroma, objekti nisu smjeli prelaziti visinu 14 spratova. U narednim godinama, 300 tornjeva je podignuto, a uskoro, ovi objekti su istkani u mrežu međusobno povezanih ad hoc infrastruktura. U proces nastanka grada nisu bili uključeni arhitekti niti urbanisti, nego vojska stanovnika i majstora koji su pokušavali popuniti ‘praznine’.

‘Ozidani grad nema vidljivi zid oko sebe, ali je jasno definiran, kao da postoji zid od čelika oko njega. Odmah je percipiran prema tijesnoj otvorenoj tržnici koja se proteže duž ulice, ispred reda tamnih, propalih stanova – ‘straćara’ nabacanih jedne na druge, dajući dojam da će se, u bilo kojem trenutku, čitav kompleks urušiti pod vlastitom težinom.’

Robert Ludlum, ‘The Bourne Supremacy’ Mnoge ulice unutar grada su bile široke između metar i dva metra širine, te su pored toga imale loše ili nikakvo osvjetljenje i drenažu. Neformalna mreža stubišta i pasaža se formirala na gornjim nivoima i bila je toliko opsežna da se moglo kretati od juga do sjevera grada bez silaska na nivo terena. Unutar grada, vladala je konstantna tama i vlaga, osim oko ‘yamena’, koji je ostao netaknut, poput rupe u krofni.

Prostor je postao haotično nagomilan do te mjere da su zgrade u nekim slučajevima bile tako blizu jedna drugoj da je bilo nemoguće otvoriti prozor. Zbog veličine stanova, gdje je tipična stambena jedinica bila 23 m2, prostor je maksimiziran širim gornjim spratovima, ograđenim balkonima i dodacima na krovu. Krovovi unutar Grada su bili puni televizijskih antena, užadi za sušenje odjeće, spremnika za vodu i smeće, i moglo se prelaziti s jednog na drugi preko ljestvi.

Iako je cvjetanje kriminala iz prethodnih decenija stavljeno pod kontrolu, grad je ostao poznat po visokom broju nelicenciranih doktora i zubara, koji su mogli raditi

zahvate bez straha od tužbe. Mada je sam grad bio plodno tlo kriminalne aktivnosti, većina stanovništva nije bila uključena u bilo kakav kriminal i živjeli su mirno unutar zidina grada. Temeljita procjena broja stanovnika provedena je od strane vlade 1987. godine, te je bačeno svjetlo na ovu temu. Procijenjeno je da je Kowloon bio mjesto stanovanja čak 33 000 osobe, što znači da je gustoća naseljenosti bila 1 255 000 stanovnika po km2.

‘Ovdje, prostitutke su se smjestile na jednu stranu ulice, dok je svećenik propovijedao i dijelio mlijeko u prahu na drugoj strani; socijalni radnici su dijelili savjete, dok su ovisnici čučali i drogirali se ispod stepeništa; ono što su po danu bili centri za igre, navečer su se pretvarali u striptiz barove. Ovo je bilo jako kompleksno mjesto, teško ga je generalizirati, izgledalo je zastrašujuće, ali je većina ljudi ipak u njemu vodila normalne živote. Mjesto poput ostatka Hong Konga.’

Leung Ping Kwan, ‘City of Darkness’ Nasuprot vjerovanjima ‘autsajdera’, većina stanovnika Kowloona se ponašala kao i ostatak Hong Konga. Unatoč teškim životnim uvjetima, stanovnici su formirali čvrstu zajednicu, pomažući jedni drugima da prevaziđu mnogobrojne tegobe. Većina nekadašnjih stanovnika se Kowloona sjeća s ljubavlju, gdje su imali dobre odnose u jako lošim uvjetima, i gdje su ljudi uvijek bili odani jedni drugima, Kowloona u kojem je sunce uvijek pratilo kišu. Iako je bio neugledni slum, nastanjen štakorima i okupan kanalizacijom, odlučno je branjen do posljednjeg trenutka, a branili su ga njegovi posljednji stanovnici i poslovođe.

Ilustrirani poprečni presjek Kowloona daje jako dobru predstavu o intenzivnosti ljudske aktivnosti unutar grada gdje se u jednu ruku može reći da je Kowloon bio vertikalno ‘divlje’ naselje. Kao i kod bilo kojeg drugog ‘divljeg’ naselja, njegov rast i razvoj bio je postepen i organski, ali je imao izniman razlog za postojanje. Iako je bio najveći slum na svijetu, Kowloon je, nedvojbeno, izgrađena struktura koja se najviše približila istinski samo-održivom, samo-dovoljnom i samo-upravljajućem modernom gradu.

Kowloon kao inspiracija Mnogi autori, dizajneri igrica i redatelji su koristili Kowloon kao podlogu koja najbolje prikazuje surovu urbanizaciju ili nesputani kriminal. U literaturi, novela Roberta Ludluma ‘The Bourne Supremacy’ koristi Kowloon kao jedno od mjesta radnje. Grad se pojavljuje i kao mjesto radnje u virtualnoj stvarnosti (oaza političke i kreativne slobode), za ‘Bridge’ trilogiju Williama Gibsona, te kao kontrast Singaporu u njegovom članku za Wired magazin ‘Disneyland with the Death Penalty’.

85 broj 4, april 2015.

Vjerovatno najpoznatiji prikaz Kowloona je u filmu iz 1988. godine ‘Bloodsport’, gdje je mjesto održavanja turnira borilačkih vještina, a tu sam se i ja prvi put susrela sa ovim surovim mjestom, koje je na neki čudan način probudio u meni divljenje.

Film iz 1993. godine ‘Crime Story’ sa Jackie Chanom je dijelom snimljen unutar napuštenog Kowloona i uključuje stvarne scene eksplozija zgrada. Nadalje, Grad je poslužio i kao inspiracija za stvaranje scenografije za filmove ‘Batman Begins’ iz 2005. godine.

Kowloon je i scenografija za mnogobrojne video igrice, uključujući ‘Kowloon’s Gate’ i ‘Call of Duty:Black Ops’. Konceptualna umjetnost za MMORPG (Massively Multiplayer Online Role-Playing Games) ‘Guild Wars: Factions’ prikazuje masivnu, gusto ‘upakovanu’ strukturu inspirisanu Kowloonom.

Parcijalna rekreacija Kowloona postoji unutar Kawasaki Warehouse zabavnog centra u Kanagawi. Želja dizajnera da precizno replicira atmosferu grada ogleda se unutar uskih koridora, električnih žica, cijevi, oznaka, neonskih svjetala, pohabanih postera i raznih sitnih detalja koji doprinose autentičnosti.

Rušenje Kowloon-a Međutim, stanje Kowloona je zahtijevalo poduzimanje određenih akcija, te je 1987. godine objavljena odluka o njegovom rušenju, nakon čega je stanovništvo, uz opiranje i proteste, započelo iseljenje u fazama. Posljednji stanari su se odselili 2. jula. Rušenje grada je završeno 1994. godine, u aprilu, skoro godinu dana nakon početka, a gradnja Kowloon parka je započeta već sljedećeg mjeseca. Radovi

su završeni 1995. godine i park je zvanično otvoren u decembru. Park zauzima tačnu ‘markicu’ nekadašnjeg Grada, a modeliran je prema Jiangnan vrtovima iz rane dinastije Qing, koji su bazirani na landscaping konceptu koji uključuje zidove unutar kojih se smjenjuju pejzaži jezera, stijena, drveća i cvijeća, asortimana hala i paviljona, povezanih puteljcima i cik-cak galerijama, što stvara pomno isplaniran scenarij traženih vizura. Kowloon park je podijeljen na osam pejzažnih oblika, sa potpuno restauriranim sjedištem javnog dužnosnika, kao centralnim dijelom. Staze i paviljoni parka su nazvani po ulicama i zgradama nekadašnjeg Grada.

Zanimljiva činjenica je to što se i dalje toliko priča o Kowloonu, čak i dvije decenije nakon rušenja. Kowloon je zaživio kao kulturološki kamen za ideje o urbanizmu bez nadzora, dok se arhitekte često pitaju da li tehnologija 3D printanja stvara prijetnju pojave sličnih struktura. Kowloon je postao način opisivanja čitavog niza ideja o gradovima i vladama danas, daleko izvan dosega originalnog ‘eksperimenta’.

Ono što fascinira kod Kowloona je to što, unatoč svim strašnim nedostacima, njegovi su stanari i graditelji uspjeli stvoriti ono čemu streme moderni arhitekti, grad kao ‘organsku megastrukturu’. Sav intenzitet nasumičnog ljudskog truda i aktivnosti, poroka i industrije je proizišao iz svih naredbi koje uzimamo zdravo za gotovo, a rezultirao okolinom koja je tako bogata i senzualna, ali nažalost, tako očigledno toksična.

Katarina Bošnjak, M.arh, saradnik na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

Maketa grada Kowloon-a

86 broj 4, april 2015.

Urbanizam

KONTROLISANI GRAD Ovaj grad je mogao da „nikne“ bilo gdje, poput divlje ruže. Međutim, u slučaju kada bi bio „uzgajan“ u kontroliranim uslovima, u zemlji koja sadrži najvrjednije minerale, zalijevan najčišćom vodom, osunčavan u idealnim vremenskim uslovima, zaštićen od mraza i snijega, i pušten da diše nezagađeni zrak, kako bi izgledao?

Ideja Bucky Fuller-a za grad New York pod kupolom

„POD STAKLENIM ZVONOM“ Grad pod kupolom je ideja koja je bila aktuelna ‘60- ih i ‘70-ih godina prošlog stoljeća, i koja se u posljednje vrijeme ponovo pojavila. Prvi prijedlog, odnosno ideja koja vodi u tom smjeru se pojavila 1968. godine od strane američkog vizionara i inžinjera Richard Buckminster Fuller-a, tvorca geodetske kupole i „kovača“ fraze „Spaceship Earth“. Mjesto koje je odabrao za implementaciju ove ideje bio je New York, unutar Midtown Manhattan-a.

Njegov osnovni razlog je bio regulisanje klimatskih uvjeta i temperature, te smanjenje zagađenja grada. No, sve je i ostalo na ideji.

ARCTIC CITY Za začetnika ideje „grad pod kuplom“ vezuje se i njemački arkitekta Otto Frei, koji je ideju predstavio u projektu „Arctic City“, u suradnji sa Edwald Bubner-om i Kenzo Tange-om.

Projekt je prezentovan 1971. godine, iako početni prijedlozi datiraju još iz 1953. godine.

Arktički grad, nad kojim se nadvija kupola prečnika 2 kilometra, predviđen je za život 40 000 ljudi, i to u idealnim uslovima, uključujući biljni i životinjski svijet. Glavni element – kupola, sastoji se od dvoslojne prozirne folije, ispunjene izolacionim zrakom, koji stvara potporu strukture. Aerodinamični izgled postignut je mrežom čeličnih kablova koja se pruža nad cijelom kupolom, i završava na marginama grada ankerišući se za temelje. Ovakva materijalizacija omogućila bi da se konstrukcija kupole ponaša kao koža, štiteći unutrašnji prostor od hladnoće, a svojim oblikom spriječila bi nakupljanje snijega i pružila otpor intenzivnom vjetru. Arktički grad bi bio smješten na Estuarskom zalivu, sa lukom i aerodromom na periferiji, izgrađen u tandemu sa nuklearnom elektranom koja bi opskrbljivala grad električnom energijom i grijala zrak pod kupolom. Jednom kad se kupola napuni zrakom i pritisak unutar kupole uravnoteži, moglo bi se započeti sa radovima na izgradnji grada.

87 broj 4, april 2015.

WISKOONSKI –UNDER DOME Ideja se ponovno budi 1979. godine u SADu, ali ovaj put u gradu Winooski, Vermont.

Gradić koji je tad brojao svega 7000 stanovnika, poznat je po izuzetno hladnim zimama koje traju i do 9 mjeseci, dok su ostala tri mjeseca pogodna za manje atraktivno skijanje. Razlog za sprovođenje ove ideje predstavljen je kroz smanjenje ogrijevnih troškova koji bi se reducirali i do 90%.

Ovom činjenicom pokušala su se opravdati neophodna sredsta za izgradnju. Drugi razlog, a, složit ćemo se, značajniji - ljudski aspekt, ogledao se u postizanju normalnih uslova za život. Intervencija koja bi u potpunosti promijenila način života, uzajamni odnos sa okruženjem, te preobrazila genius loci u sasvim drugu i do tad nepoznatu sliku, ujedinila je stanovništvo koje je u potpunosti podržalo ideju. Na kraju, od ideje je ostala samo bajka koju je tadašnja vlast podržala, ali nikad ostvarila.

Ideja je zbog mnoštva razloga u to vrijeme itekako imala smisla. Zbog same potrebe za pomjeranjem granica i uzbuđenja izazvanog slijetanjem na površinu Mjeseca, počela su se istraživati i druga do tada nepristupačna područja - poput dubina okeana, i praviti planovi da se industrijaliziraju pustinje i prašume. Razvoj materijala i tehnologije išao je u prilog njenom ostvarenju, a odnos prema resursima omogućio je ekonomski aspekt nastanjivanja ekstremnih područja.

Ako bi domišljatost u dizajnu mogla postići da ljudi komforno žive u surovim uslovima takvih terena, stvorile bi se mnoge prilike za razvoj novih grana industrije.

DIJAMANTSKA RUPA Nakon „hladnog“ sna, ova ideja je dočekala svoje buđenje 30 godina kasnije. Ponovno se rodila u zimskom okruženju, u Sibiru.

Lokacija budućeg grada pod kupolom je, ni manje ni više, najveći rudnik dijamanta na svijetu - rudnik Mir. Zvanična eksploatacija rudnika trajala je 44 godine, u periodu od 1957. do 2001. godine, nakon čega je zatvoren radi prekomjernog iskorištenja, i iza sebe ostavlja drugu najveću jamu na svijetu, promjera 1200 metara na samoj površini koja seže u dubinu 500 metara.

Jama je vremenom sa sobom povukla ekološke probleme poput novonastalih klizišta i poplava podzemnih voda. U 2010. godini Nikolaj Lyvtomsky, arhitekta iz Rusije, zajedno sa svojim timom AB Elis je ponudio arhitektonsko - urbanističko rješenje „Eco city 2020“.

Projekat je predstavljen i planiran kao grad pod kupolom za 100 000 stanovnika, sačinjen iz 3 nivoa. Na najnižem nivou je zamišljena „vertikalna farma“ za uzgoj poljoprivrednih proizvoda, srednji nivo je šumovito područje, odnosno park, sa funkcijom pročišćavanja zraka. Gornja zona predstavlja poprište samog grada, gdje se nalaze stambeni, administrativni i društveni objekti.

Sve bi to bilo prekriveno staklenom kupolom na kojoj se nalaze fotonaponske ploče, koje bi putem sunčeve energije napajale cijeli grad. Ventilacioni sistem grada bi bio sprovođen po uzoru na tradicionalne ruske podrume, putem razlike u pritisku hladnog i toplog zraka.

Projektanti su tokom razrade projekta uzeli sve parametre mikro okruženja i na njih adekvatno odgovorili, stvorivši umjetnu mikroklimu koja prirodno živi. Međutim, na kraju se postavlja pitanje – „Za koga je namijenjen ovaj projekat i koliko je čovjek prisutan u ovom rješenju?“. Možda je samo pitanje vremena. Sudeći po nazivu projekta, ovaj grad bi trebao zaživjeti 2020. godine.

MASDAR CITY – „PUSTINJSKA RUŽA“ Miris budućnosti vijekovima opija ljude mišlju o njoj i ideji o njenom preduhitrenju, a u suštini, budućnost je bliža nego što mi percipiramo, tako da smo danas svjedoci stvaranja budućnosti, prije nje same.

Opipljivi čin toga je grad „Masdar City“, koji predstavlja jedinjenje najvećih i najnovijih tehnoloških dostignuća, a niče u pustinji, poput pustinjske ruže. A koja bi pustinja bila „najplodnija“ za tako nešto, ako ne pustinja Abu Dhabi-a, pa se „prijestolnica“ UAE, nanovo, može pohvaliti sa nečim prvim u svijetu. Buckminster Fuller, koji je već 1960-ih predlagao da se Manhattan prekrije velikom kupolom, izjavio je da se ljudi ne bi počeli naseljavati u gradove-kupole sve dok „uticaj vanrednih stanja ekoloških prilika to ne načini imperativom.“ Vlada UAE 2006. godine pokrenula je projekat Masdar city, kao hi-tech grad koji bi se u potpunosti zasnivao na konceptu održivg razvoja. Izgradnja je započeta 2008. godine jer je projektovanje trajalo dvije godine, za što je bila zadužena britanska arhitektonska firma Foster and Partners.

Dijamantska rupa

88 broj 4, april 2015.

„Vjerojatno je to danas najidealističniji projekt na svijetu i najrelevantniji za susrete od Kyota do Davosa. A ovdje nije u pitanju pomodnost, već preživljavanje”, rekao je Foster.

Sam dizajn grada počiva na iskustvu građenja tradicionalnih arapskih gradova u pustinji, starih stotinama godina, vraćanjem u prošlost pokušavalo se shvatiti življenje u ovoj regiji. U tom putu kroz vrijeme, došlo se do zaključka gradnje gradova na uzvišenjima, ne samo zbog obrambenih razloga, već i da bi se iskoristila sva prednost koji donosi sveži zrak. Neki su gradili i visoke šuplje tornjeve, koji bi dovodili hladan zrak u podnožje grada.

Takvi „vjetrovni tornjevi“ – „vjetrohvati“ sad ispunjavaju trgove unutar grada, koji su mnogobrojni, pružajući ugodnu klimu. Do trgova vode uske ulice u sjenci izduženih, nižih, objekata, što je, također, odraz tradicije. Orijentacija objekata je takva da smanjuje izloženost suncu – istok-zapad, tako se povećava protok vjetra; raspored zelenih i vodenih površina doprinosi hlađenju zraka; bedem oko grada štiti od nadiruće pustinje, a u samim zgradama je primjenjena najsavremenija tehnologija za hlađenje i izolaciju. Sve je projektovano tako da smanji potrebu za potrošnjom energije i da omogući sto ugodniji život svojim žiteljima.

U zaključku, sa jedne strane imamo grad „divlju ružu“, koji je u potpunosti prepušten samom sebi, organski raste i upravljan je čistom ljudskom aktivnosti koja je objedinjena zajedničkom idejom – opstanak. Sa druge stane imamo „pustinjsku ružu“, grad budućnosti koji diše sa svojim okruženjem, korišteći sve elemente okoline i vremena da zažtite okolinu, a omogući što ugodniji život svojim žiteljima.

A između toga imamo ideju potpuno kontrolisanog grada, sa svim umjetno stvorenim uvjetima i koji kao takav može da poprimi bilo koji oblik grada, snježne planine u pustinjama, pješčane plaže u tundrama...

Postavlja se pitanje da li bi blagi elitistički prizvuk koji se suptilno provlači kroz ideju grada pod kupolom mogao vremenom dovesti u njegovo pretvaranje u novi Kowloon, te ko bi uopće nastanjivao ovakve gradove? Da li bi razvijanje ovakvih gradova dovelo do još strožije segregacije kapitalističkog društva u smislu privilegovanog stanovanja bogatih u kontrolisanim, čistim sredinama, nasuprot siromašnim, koji su primorani živjeti van zidina idealnih gradova? Kakav bi to utjecaj imalo na društvo u kojem se već sada osjeća nedostatak srednje klase?

Jasmin Ružnić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet u Sarajevu

Kada bude završen, Masdar City će se prostirati na 6 km2 i bit će dom za oko 40 000 ljudi. Predviđeno je da 52% površine bude rezidencijalnog karaktera, 38% poslovnog, 2% komercijalnog, a ostatak će biti namenjen za opšte dobro zajednice. Izvan okvira grada nalazi se poljoprivredno zemljište, u službi stanovništva.

Masdar City - danas je to grad u kojem se već uveliko budi urbani život. Prvi njegovi stanovnici, studenti i injžinjeri, pohađaju Masdar Institut, koja je ujedno i najznačajnija institucija u gradu, razvijena u saradnji sa MIT-em; hodaju po tržnicama i „kližu“ se automobilima

Masdar City - Kao održivi izvor energije, prvenstveno će se koristiti sunčeva energija. Pored toga, koristiće se i geotermalna energija, kao i ona dobijena preradom otpada.Planirana je izgradnja najveće svjetske centrale koja koristi vodonik i centrale na vjetar. Stoga, ovaj grad troši 51% manje energije nego bilo koji drugi grad iste ove veličine.

89 broj 4, april 2015.

Maketa pešačke zone

Urbana matrica Novog Sada Maketa pešačke zone Grada Novog Sada nastala je kao rezultat rada u okviru izbornog predmeta “Maketarstvo” na drugoj godini osnovnih akademskih studija Arhitekture, na Departmanu za Arhitekturu, Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu i prikazuje složenu urbanu matricu starog jezgra grada u razmeri 1:100. Projekat izrade makete su vodili Doc. dr Bojan Tepavčević i Dejan Mitov zajedno sa Prof. dr Predragom Šiđaninom sa kojim je pokrenuta ova inicijativa u okviru predmeta Maketarstvo. Maketa je rađena u proteklih pet godina, počev od školske 2010/11 godine, a u njenu izradu je bilo uključeno oko 440 studenata koji su u individualnom ili timskom radu pravili pojedinačne makete objekata, naknadno sklopljenih u urbanističku celinu. U izradi makete studenti su proveli više od 11.000 individualnih radnih sati na vežbama u kojima su prošli kroz različite procese u izradi makete: od snimanja objekata na terenu, obrade tehničke dokumentacije, preko izrade radne makete i na kraju do izrade finalnog modela sa svim detaljima koji su sada vidljivi na njima. Deo studenata koji su već prethodno prošli uspešno kroz pomenuti studijski program, učestvovali su u sklapanju čitave urbanističke makete, što je podrazumevalo naknadnu doradu, korekcije detalja i povezivanje objekata u urbanističku celinu.

90 broj 4, april 2015.

Okvirni gabarit cele makete iznosi 6.5x5m i obuhvata prostor između Bulevara Mihajla Pupina, Dunavskog parka, Trga Republike i Trifkovićevog trga. U narednom periodu maketu je moguće proširivati po pitanju područja ali i dorađivati po pitanju nivoa detaljnosti, a sve u cilju postizanja što slikovitijeg prikazivanja datog područja. Jednom stvorena ova maketa može da služi za brojne prezentacije, turistička vođenja, stručne analize, planiranje manifestacija i dr. U kombinaciji sa video mapiranjem ili sličnim medijima, maketa može da posluži kao dobar osnov za stvaranje naprednih dinamičnih prezentacija.

Maketa je izrađena od furnira balze, drvenog materijala koji je veoma pogodan za izradu maketa zbog jednostavnosti obrade i sečenja, a studenti su prema sopstvenim afinitetima birali tehnike i način izrade,

koristeći se i savremenim tehnologijama kao što je lasersko sečenje i graviranje, čime je omogućen veoma visok stepen nivoa detalja.

Iako je čitav kurs osmišljen kao osnovni nivo, svaki objekat izrađen u okviru njega predstavlja delo samo za sebe jer su njegovi autori imali za cilj da sami pronađu meru u interpretaciji jednog postojećeg objekta putem fizičkog modela.

Maketa pešačke zone Grada Novog Sada je jedinstveni primer urbanističke makete u ovom regionu sa visokim nivoom detalja i realizovan od strane studenata, budućih arhitekata. Nivo detalja na maketi se razlikuje od vrste urbanog prostora, te su na maketi naglašene fasade ulica i trgova centra Novog Sada. Maketom grada su studenti i autori izložbe želeli da na jedan novi način prikažu grad, omoguće potpuno drugačije sagledavanje ulica preko kojih

se svakodnevno prolazi, ali i da daju trajan doprinos u očuvanju istorijske baštine i graditeljskog nasleđa Novog Sada.

Deo makete je bio premijerno prikazan stručnoj i široj javnosti u paviljonu Centralne zgrade Univerziteta u Novom Sadu u decembru 2014. godine i planirano je da čitava maketa bude izložena u nekoj od značajnijih kulturnih institucija grada u narednom periodu. Projekat je podržan od strane Gradske uprave za kulturu Grada Novog Sada.

Dejan Mitov; asistent na Odjelu za arhitekturu i urbanizam Tehničkog Univerziteta u Novom Sadu

91 broj 4, april 2015.

Arhitektonsko-gastronomski blog Arhijed predstavlja djela mladih arhitekata iz Hrvatske prikazana na neuobičajen način: ilustracije, odnosno nacrti za pripremu jela rađeni su koristeći Autocad ikonografiju, a nije izostavljena čak ni formalna legenda sa brojem lista, mjerilom i fazom projekta. Osim ilustracija, Arhijedovci objavljuju i fotografije, te za sebe kažu da „kuhaju, crtaju, fotkaju i pišu“, a njihov neobični interdisciplinarni hobi objasnili su nam u intevjuu.

Kako je nastao Arhijed i ko stoji iza ovog zanimljivog projekta?

Iza Arhijeda stoji šest mladih arhitekata: Jelena Katavić, Anita Karaman, Filip Kobzinek, Iva Kolak, Josip Malenica i Vjekoslav Moscatello. Tijekom studiranja smo veoma često radili zajedno u grupama, pa su ponekad neki članovi kuhali za sve. Ideja o gastronomskom blogu se javila još prije par godina ali nikako nismo mogli naći vremena za ostvariti je. Sve se promijenilo jedne subotnje večeri kod Ive kad smo uz vino i tamnu pivu počeli pričati o tom našem blogu-to-be.

Zaključili smo da bi blog trebao biti u kontekstu sa našim zanimanjem. Tokom večeri smo uzbuđeno nabacali prve ideje i skice, a naš najvjerniji groupie, Nikola K., je smislio ime.

Osim očiglednih sadržaja poput arhitekture i kuhanja, blog je specifičan i po odličnim fotografijama. Smatrate li da je za uspjeh umjetnika neophodna širina njegovih zanimanja? Na koji način svako od vas doprinosi svojim sklonostima ovom projektu? Širina interesa je općenito bitna za sve što čovjek radi. Nemoguće je biti zaista kvalitetan stručnjak u svom području ako ste usredotočeni samo na to polje.

Raspodjela poslova unutar naše grupe postoji ali nije fiksna. U pravilu Anita i Josip kuhaju, Filip, Vjeko i Iva iscrtavaju, a Jelena fotografira i vodi blog.

Njezin rad možete pratiti na facebooku i instagramu pod nazivom Jelena Katavic Photography.

Arhi-gastro blog: da li se bolje crta uz dobru klopu, odnosno da li vam ovakav kreativni hobi pomaže da usmjerite energiju i u projektima?

Uz dobru klopu je najbolje odmarati se. :-D Zanimljivost vezana za nastanak našeg bloga je da smo ga željeli pokrenuti kako bi se na trenutak odmorili od svijeta nacrta i projekata, a na kraju smo mu se vratili i interpretirali ga.

Arhitektura Balkana, baš kao i kulinarstvo, je veoma specifična. Mislite li da je isuviše tradicionalna i da li su „izleti“ u savremenost rijetki? Koju arhitekturu cijenite?

Suvremena hrvatska i slovenska arhitektura itekako prate svjetske misli, interpretirane na način primjeren kulturi u koju se unose.

Cijenimo arhitekturu koja ima smisla, koja nije pretenciozna, te u kojoj se ne mješaju termini opravdavanja i objašnjavanja.

92 broj 4, april 2015.

Koliko je izgled finalnog proizvoda (jela) bitan arhitektima? Mislite li da oni više pažnje posvećuju dekorisanju?

Kao i u arhitekturi, formalizam bilo koje vrste nije baš poželjan. Prema našem iskustvu, najbolja hrana je u restoranima s najgorim interijerima. Oni koji znaju samu srž pripremanja dobre hrane ne trebaju nikakve smoke&mirrors metode. Forma je bitna, ali sadržaj je bitniji.

Da li je budućnost bloga Arhijed isplanirana ili je pristup onome što dolazi potpuno ležeran?

Pristup je ležeran, splitski. Kad imamo nešto, iscrtamo i stavimo na web. Trenutno je malo teže jer su Filip i Josip preselili u Zagreb, ali to nas neće spriječiti da nastavimo kuhati i pritom se zabavljati. U pripremi je i kuharica, ali to ćete još malo pričekati.

Razgovarala: Ena Kukić, druga godina master studija, Technische Universität Graz, Austrija

93 broj 4, april 2015.

Intervju

Edvin Granulo

konstruktivistički sudar ruševina i umjetnosti

Nakon završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu da li si zadovoljan do sada postignutim, te koliku želju imaš za napretkom i usavršavanjem?

Moj studij je završio u decembru 2010. godine, i naravno da još uvijek stremim ka napretku. Cijeli život je prilika za učenje i usavršavanje. Nakon završetka akademije, bavio sam se raznim stvarima. Trenutno radim na filmskoj produkciji koja se bavi snimanjem serije „Lud, zbunjen, normalan”. Odgovoran sam za grafiku, i pored toga radim loga za nove, buduće projekte, kao i subprodukciju te sav grafički dizajn za serije koje bi trebale biti dostupne u skoroj budućnosti.Nisam izgubio doticaj sa slikarstvom, već težim ka tome da napredujem u drugim granama umjetnosti. Nakon četvrte godine sam postavio svoju samostalnu izložbu CRASH u galeriji JAVA, četvrtu ili petu po redu, u ovisnosti od toga da li ubrajamo jednu izložbu sa akademije.

Tijekom tvog studija, sigurno si posvetio mnogo vremena u formiranju svog stila.

Koliko dugo ti je bilo potrebno da se pronađeš u svemu tome?

Proces usmjeravanja moje umjetnosti traje još uvijek. Prvi put sam se zapitao u kom pravcu bi trebao da idem na trećoj godina studija. Uradio sam studijske crteže metalnih

94 broj 4, april 2015.

olupina u gradu i to mi je privuklo pažnju, a sve je počelo od olupine helikoptera koja se nalazi ispred Zemaljskog muzeja. Dojmilo me se vraćanje materije u njeno prvobitno stanje. Stvari i situacije poput ovih je moguće naći samo u gradu, stoga sam nastavio potragu na sličnim mjestima. Sljedeći su bili tramvaji, prilikom čega sam preskakao ogradu u Remizi da radim skice, pa sam stoga imao manjih problema. Međutim, ne žalim zbog toga već na to gledam kao na jednu avanturu. Trenutno radim isključivo u ateljeu, koristeći iskustva koja sam prikupio, zajedno sa repertoarom formi koje mogu da oblikujem i pravim nove kompozicije, koje se kreću čak i prema abstrakciji.

Koja je glavna karakteristika tvog stila?

Moj stil se može opisati kao konstruktivistički sudar, u jednu ruku je likovno teoretski, dok je u drugu ruku arhitektonski. Perspektiva je kod mene stvar osjećaja. Za razliku od studenata arhitekture, koji vide razne deformacije, meni je mnogo manje bitna primjena logične perspektive, te je u nekim slučajevima potpuno ignorišem.

Prostorni odnosi su tu, međutim, postoji hiljadu različitih načina njihove interpretacije.

Započeo sam sa crtanjem iz potrebe za umjetnošću, i u početku sam crtao sve što

me privlačilo. Tek sam nakon određenog vremena otkrio paralalne pravce. Pokušavam ostati netaknut uticajima, te se iskreno nadam da će tako i ostati.

Akademija likovnih umjestnosti u Sarajevu ti je dodjelila i nagradu za tvoj kreativno-istraživači rad. Da li nam možeš reći nešto više o tome ?

Na akademiji se svake godine održava revijalna izložba na kojoj najbolji kreativni rad biva nagrađen. Učestvuju svi odsjeci, i nagrada se zove „Alija Kučukalić”. Da budem iskren, nisam se nadao nagradi jer najčešće nagradu dobivaju moderniji radovi. Moja slika tramvajske remize u koju sam uložio puno studijskog rada i koja je bila realizovana u samom ateljeu se pokazala kao veliki uspjeh, te sam za nju bio nagrađen. Prikazana je na izložbi Crash u vidu printa na masivnim dimenzijama. Prije izložbe je bila već jednom prikazivana, te iz mog principa da nikada ne izlažem iste stvari, priprema nove izložbe je trajala četiri godine.

Pored slikanja, da li postoji još neka grana umjetnosti u kojoj si se okušao?

Slikarstvo je moja najbolja strana, iako sam se okušao par puta u kiparstvu. Na zadnjoj izložbi postoji jedna instalacija koja prelazi u konceptualni rad iz kiparstva.

6. Kako si pronalazio inspiraciju i motive za skulptorska djela?

P r e t e ž n o u g ra d s k i m m o t i v i m a i ruševinama. Analizirao sam oblik u tri dimenzije i pravio skulpture malih stubova od cigle, nakon čega sam bio u stanju slikati bilo koji oblik izgrađen od cigle mnogo kvalitetnije. U svakom slučaju, skulpture su prethodile mom slikarstvu, te sam uz njihovu pomoć došao do finalnog produkta.

Da li je slikarstvo spremno na kompromise i prilagođavanja, kao recimo, grafički dizajn ?

Klijenti su vrlo striktni po pitanju toga šta žele i šta se očekuje od mene, pa stoga nemam priliku za neko lično umjetničko izražavanje.

Proces prilagođavanja je veoma težak i mukotrpan. Jednom prilikom sam doživio da sam morao interpretirati zgradu koja se nalazi u Dohi, u Kataru. U pitanju je bila firma koja se bavila proizvodnjom vozila, i ja sam trebao ilustrovati jedan prizor koji su željeli. Istog trenutka sam imao rješenje u glavi, ali sam ga morao mnogo korigovati, počevši od boje, preko ikonografskih problema sa portretima lica, koji nisu dozvoljeni u tradicionalnoj islamskoj kulturi. Međutim, najbolja stvar po pitanju slikarstva je to što u njemu nema kompromisa. Tvoje kreacije su samo po tvojim pravilima, dok je u drugim vidovima umjetnosti namjena profit i prodaja tvoje kreacije.

Da li je danas moguće živjeti samo od umjetnosti?

Nisam nikada bio u situaciji da ovisim samo od svoje umjetnosti. Bitno je uvijek imati dva plana. Ja se pored umjetnosti bavim i kompjuterskom grafikom, koja je veoma unosna zanimacija sa mnogo dodirnih tačaka sa umjetnosti, pa mogu da prenesem svoje ideje.

Da li imaš neke planove za budućnost ?

Po pitanju bliske budućnosti, imam određene planove. U procesu pripreme je nova serija slika u koje želim inkorporirati humor i satire, po uzoru na Oldemburga i njegove gigantske objekte.

Da li možeš dati savjet mladim ljudima koji se bave umjetnošću; koliko je to danas teško i koliko je interesovanje za umjetnost općenito?

Jedini savjet koji im mogu pružiti jeste da budu najbolji u onome što rade. Ako nisi najbolji, skoro niko te ne primjećuje.

Biti najbolji u bilo čemu, ne samo u umjetnosti, čini da sve stvari dođu na svoje mjesto. Nekada i ja imam problema sa praćenjem ovog savjeta, ali se uvijek trudim i težim da se krećem prema naprijed.

Šarović Jelena, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Tramvaji VI (akrilik na platnu), 2013

Reportaža sa izložbe u Berlinu

KEN ADAM

bigger than life Scenograf Ken Adam, čovjek koji je napisao filmsku historiju produkcijskog dizajna je 2012. godine poklonio svoj cjelokupni rad, koji sadrži preko 4000 skica i crteža, Njemačkoj kinemateci u Berlinu, svom rodnom gradu u kojem je proveo prvih 13 godina života kao gestu pomirenja. Pod tadašnjim, po jevreje opasnim okolnostima, porodica Adam seli u London gdje Klaus Hugo Adam pohađa Bartlett School of Architecture i upoznaje djela ekspresionista i futurista, poput Mies van der Rohea i Erich Mendelsohna, koja će uticati na karakter njegovih nadrealnih scenografskih izraza.

Sama izložba je podijeljena na 4 prost o r i j e i d a j e u v i d u c j e l o ku p n o s t njegovog stvaralačkog opusa koji je revolucionirao budući dizajn filmskog seta.

Vodeći se premisom „think big“ Ken Adam nije pokušavao preslikati svijet kakav jeste, već je preuveličavao, i često išao do granica zamislivoga.

Svijet Ken Adama Ulaskom u prvu sobu zadnjeg sprata kinemateke, posjetitelj se suočava sa šarenilom crteža, fotografija, modela, kao i drugih objekata inspiracije i oduševljenja Adama.

Kao dijete je slikao pejzaže uljem na platnu, a kao odrasla osoba pretvarat će brze automobile u smrtonosna kola. Izložene su torbe kreirane od strane njegove supruge Leticije, najveće kritičarke i životnog pratioca, „Oscar“ kojeg je dobio za produkcijski dizajn za Kubrick-ov „Barry Lyndon“, kao i uveličana replika Flo-master hemijske olovke koja će mu služiti do danas.

Linije u pokretu Drugi izložbeni prostor ideja je kuratora Boris Hars-Tschachotina. Intimnog je karaktera, koji mu daje mračna prostorija sa 2 paralelne klupe za sjedenje. Posjetitelj može pogledati 10-minutni prilog u kojem je vizualiziran način njegovog rada. Površina za prikaz podijeljena je na dva polja gdje donje prikazuje Adama za stolom, sa „Montecristo“ cigarom u jednoj, i Flo-Masterom u drugoj ruci. Dok pratimo Kena u udobnoj atmosferi njegovog apartmana u Londonu, dim cigare se penje

96 broj 4, april 2015.

i lagano prekriva polje iznad na kojem je prikazano skiciranje koje prati izgovoreno, od kontura, do gotovog „War Room-a“(Dr. Strangelove, Stanley Kubrick) dok se obraća sagovorniku sa anegdotama vezanim za snimanje istog filma, pritom ne dižući glavu od stola.

i podstiče na samoinicijativno otkrivanje različitih svjetova. Sama scenografija izložbe oslanja se na motive geometrija koje je rado koristio, kao labirint u „Moonraker“ koji je podređen strogim zakonima kristala leda ali su i elementi materijaliteta preuzeti, u tom slučaju crni, sjajni pod iz „War Rooma.“

Vizije prostora Napuštanjem mračnog ambijenta pod utiskom pogledane audio-vizualne instalacije, put posjetitelja vodi u otvoreni prostor u kojem je izložen repertoar odabranih crteža i modela. Djela nisu izložena hronološki, već po motivima kao „Centri moći“, „Laboratoriji i tamnice“ i „Konferencijske sobe“, ali i manje poznati radovi. Interesantno je vidjeti slobodu kojom Adam stvara ove svjetove. „Bond filmovi kojima sam dao svoj doprinos oslobodili su moju maštu. Nijedan scenarij me nije ograničavao u stvaralaštvu zbog jednostavnosti priče i sposobnosti da uvjerim redatelja u potencijal ovih arhitektura.“ Ova 450m2 velika prostorija omogućava, u poređenju sa prethodnim, slobodno kretanje kroz višeslojnost izloženoga,

Inspiracija i uticaj Sadržaj zadnje prostorije posvećen je biografiji Adama, ali i u kojoj je mjeri filmski arhitekta uticao na današnja imena.

Podzemna stanica Norman Fostera „Canary Wharf“ u Londonu inspirisana je podmornicom iz „James Bond - Špijun koji me volio“.

Spektakularni filmovi današnjice, u kojima set igra glavnu ulogu, ne zadivljuju Adama.

Izložba se može posjetiti do 17.05.2015, a nakon toga će arhiv biti dostupan na stranici www.ken-adam-archiv.de.

Damir Hadžimehmedović, druga godina studija arhitekture, Karlsruhe Institut für Technologie, Njemačka

97 broj 4, april 2015.

Dani arhitekture su jedan od najvećih događaja u oblasti arhitekture u Bosni i Hercegovini.

Održavaju se od 2008. godine, a koncipirani su kao godišnji, višednevni festival koji uključuje različita predavanja internacionalnih i lokalnih arhitekata, izložbe, diskusije, akcije, projekcije filmova, radionice i slična dešavanja povezana sa strukom.

Na osmim Danima arhitekture, koji se održavaju od 28.05. - 31.05., pored predavanja uspješnih mladih arhitekata iz različitih zemalja Evrope, možete očekivati niz zanimljivih događaja, koji uključuju radionice, izložbe, predstavljanje studentskih radova, ali i okupljanje predstavnika skoro svih arhitektonskih medija iz regije (uključujući i Tristotrojku, naravno) te diskusiju i promišljanje o značaju i uticaju arhitektonskog časopisa na struku.

Pratite daniarhitekture.ba i facebook.com/daniarhitekture za više informacija!

98 broj 4, april 2015.

.

Noći arhitekture predstavljaju seriju događaja koji će se održavati tokom cijele godine u večernjim satima, a podrazumijevaju projekcije filmova, izložbe, predavanja i razgovore o aktuelnim temama u oblasti arhitekture.

Prva Noć arhitekture, u organizaciji Udruženja Lift - prostorne inicijative i Kina Meeting Point, premijerno je prikazala dokumentarni film Katedrale kulture (Cathedrals of Culture).

Događaj je izazvao veliko interesovanje publike, a puna sala Kina Meeting Point je poslužila kao motivacija organizatorima da ustraju u ideji i nastave planirati naredne Noći.

Drugi događaj u okviru Noći arhitekture Lift organizuje zajedno sa Tristotrojkom, pa nakon projekcije filma 20,000 Days on Earth, u Kinu Meeting Point razgovaramo o umjetnosti i listamo upravo ovaj, četvrti broj našeg časopisa.

99 broj 4, april 2015.

Tour the Culture Tour de Culture logo dizajn: Koperativa www.koperativa.com http://chwb.org/blog/news/ kosovo-warm-up-tour-de-culture-will-beheld-28th-september/ http://pocitelj.ulubih.ba/ http://hr.wikipedia.org/wiki/Mogorjelo http://www.blagajtekija.ba/historija/ h t t p : / / w w w. a v l i j a . m e / s j e c a n j a / sjecanje-na-stari-most-ivan-lovrenovic Kameni čuvari historije htt p : / / w w w. p a n o ra m i o . c o m / photo/80389902 Juraj Neidhardt http://yugopapir.blogspot.com/2013/08/ ing-juraj-neidhardt-ovako-cemo.html Arhiva kabineta za kompozicije i enterijere i dizajn Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Sakralna arhitektura Zlatka Ugljena Arhitektura oslobađanja Stane Bernik – Arhitekt Zlatko Ugljen (monografija) (Ne)moderna pravoslavna sakralna arhitektura http://beogradskonasledje.rs/kd/zavod/ cukarica/crkva_rodjenja-bogorodice-saborackim-grobljem-u-velikoj-mostan.html h tt p : / / w w w. m i ta r h . rs / i n d ex . php?p=project&project_id=18 Transformacija sakralne arhitekture h t t p : / / w w w. h o m e d s g n . com/2011/06/09/house-in-achurch-by-ruud-visser-architects/ house-in-a-church-13-2/ htt p : / / w w w. a rc h d a i l y. co m / 1 3 0 1 0 6 / john-knox-church-williams-boag-architects/ http://weburbanist.com/2013/11/22/ secular-conversion-historic-chapel-getsmodern-library/ http://www.designboom.com/architecture/ dap-studio-readapts-historic-chapel-withlibrary-intervention-11-18-2013/ Karim Rashid https://pbs.twimg.com/profile_ images/547043228520685568/X5IG0Nhq. jpeg http://pdf.archiexpo.com/pdf/cogefin/artradiators-karim-rashid/398-62608.html http://www.karimrashid.com/ h tt p : / / w w w. a rc h i p ro d u c t s . c o m /e n / products/135489/stackable-garden-chairwith-armrests-voxel-vondom.html h t t p s : / / w w w.fa c e b o o k . c o m / p a g e s / KARIM-RASHID/102573506496176?fref=ts http://www.dezeen.com/2013/10/18/ vodka-bottle-by-karim-rashid-for-anestasia/ http://www.modamo.info/index.php/ lifestyle/337-kolumnels/kolumna-martinapenava/10848-dizajner-koji-je-dizajnirao3-500-premeta-u-47-zemalja htt p : / / w w w. ku n d a l i n i . i t /e s / kundalinis-world/projects/project/

100 broj 4, april 2015.

http://designindex.blog.hu/ Nova škola arhitekture https://www.pinterest.com/source/helloserbia.com/ Kontejneri kao dio savremene arhitekture http://www.designboom.com/architecture/ mmw-architects-shipping-container-artgallery/ Kowloon - rupa u krofni i zakonu http://leganerd.com/2013/04/23/ kowloon-the-city-of-darkness/ Kontrolisani grad http://www.treehugger.com/urban-design/ look-bucky-fullers-dome-over-new-york-city. html h t t p : / / w w w. g o o g l e . b a / imgres?imgurl=https://sisimka. files.wordpress.com/2014/11/ b6fa3f03ebbff5a9c0e072a72fc 5 6 a 0 f. p n g & i m g r e f u r l = h t t p : / / kellyjensenwrites.com/2014/11/20/location-imagination/&h=570&w=850&tbnid=UouoHxTJDckLM:&zoom=1&docid=ac_ wQh8nGUKe6M&ei=IHH_VL6gB-GqygOZ8Y KoBw&tbm=isch&ved=0CDwQMygYMBg htt p : / /s e r v i c e . g ro h e . i t / l i b / p re s s / _ _ Unternehmen/Nachhaltigkeit%20extern/ Masdar_City.jpg http://w w w.fosterandpartners.com/ projects/masdar-institute/ http://ad009cdnb.archdaily.net/wp-content/uploads/2014/08/53f3ed13c07a80c38 40005d7_siemens-hq-in-masdar-city-sheppard-robson_sketch.png Maketa pešačke zone grada Novog Sada http://arhns.com/maketarstvo/ maketa-novog-sada/ Arhijed http://arhijed.blogspot.com/ Edvin Granulo http://egranulo.blogspot.com/ Ken Adam http://www.ken-adam-archiv.de/

Ilustracija: Saša Džino