Fenomen izbjegličkih kampova jedan je od najvidljivijih prostornih rezultata globalnih migracija. S obzirom na stalno rastući broj ljudi koji borave u privremenim domovima i naseljima, ovi prostori moraju se smatrati rezultatom dinamičnog, ad hoc procesa urbanizacije. Izbjeglički kampovi su zapravo urbane sredine u nastajanju, privremena rješenja koja često s vremenom prerastu u stalna naselja. Stanovnici izbjegličkih centara pate od izolacije, nedovoljno otvorenog prostora, nedostatka svrhovitog zanimanja te osjećaja zavisnosti od vanjske podrške. Međunarodne organizacije igraju ključnu ulogu u pružanju potpore za uspostavu i upravljanje centrima. No, unatoč silnim naporima u obeshrabrivanju osnivanja stalnih naselja, činjenica je da mnoga postoje i po nekoliko desetljeća te stalno rastu u smislu veličine i broja stanovnika. (UNHCR, izvješće Global Trend za 2015.) Najekstremniji primjer rasta izbjegličkih naselja predstavlja kamp Dadaab u Keniji, osnovan 1991. godine, danas najveći na svijetu. Ukupno pet kampova prvotno je trebalo ugostiti do 90.000 izbjeglica iz Somalije, dok ih u njima danas živi više od pola milijuna – uključujući i oko 10.000 izbjeglica treće generacije rođenih u samom kampu. Ovu naizgled bezizlaznu situaciju nemoguće je riješiti odjednom, no neki pokušaji djelovanja kroz manje zahvate primjer su pozitivne prakse. DAAR (Decolonizing Architecture Art Residency) je palestinski arhitektonski kolektiv koji kombinira konceptualne prostorne intervencije i participativni dizajn s ciljem spajanja arhitektonskog studija i interdisciplinarne umjetničke rezidencije. Tema arhitekture egzila središnja je preokupacija ovog kolektiva. Njihove intervencije u palestinskim izbjegličkim kampovima nude model mogućeg djelovanja u trajnoj privremenosti.
66
