4 minute read
Govor mržnje
Sloboda izražavanja, ili pravo na slobodno izražavanje, jeste osnovno ljudsko pravo i kao takvo značajno je kako za pojedinca/ku,
tako i za društvo u cjelini. S jedne strane, pojedincima omogućava da se slobodno izraze, odnosno da izraze svoja uvjerenja i mišljenja koja su važan dio njihovog identiteta. S druge strane, društvo je demokratsko ako u njemu postoji sloboda izražavanja. Dodatno, bez demokratije, ljudska prava su nezaštićena.
Advertisement
Ipak, na ovo pravo najčešće se pozivaju upravo oni koji se služe govorom mržnje. A
posebno je pogubno u društvima kakvo je i naše - u multikulturnim društvima koja karakterišu razne kulture, religije i životni
stilovi. Tada je vrlo često potrebno uskladiti pravo na slobodno izražavanje sa drugim pravima, kao što su pravo na slobodu misli, savjesti i religije ili na pravo na život bez diskriminacije.
Dakle, sloboda izražavanja je od osnovne važnosti i u zaštiti ljudskih prava i u tretiranju govora mržnje. Upravo zato, uvijek
mora postojati ravnoteža između slobode
govore i govora mržnje. Radi se o balansu u kome postoji prostor da ljudi izraze svoje misli i situacije kada vodimo računa i osiguravamo da to ne narušava prava drugih ili prouzrokuje zločin. To znači da pravo na
slobodu izražavanja nosi sa sobom odgovornost i dužnosti i kao takvo može i mora biti ograničeno ukoliko može naškoditi pojedincima/grupama ili biti
opasno po društvo. U praksi to znači da se uvijek mora voditi računa i o pravu onoga/one ko govori, ali i da se istovremeno preispituje da li ta osoba iznosi argumente ili mišljenje na način da uključuje stereotipe, predrasude ili diskriminiše i marginalizuje određene osobe ili grupu ljudi. U tom slučaju, riječ je o govoru mržnje.
Iako ne postoji jedinstvena definicija govora mržnje u međunarodnom pravu, jedna od najprihvaćenijih je definicija Komiteta ministara Savjeta Evrope: „Termin govor mržnje pokriva sve forme izraza koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge forme mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući: netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla“ (prema: SE, Preporuka br. (97)20).
Naše zakonodavstvo prepoznaje govor
mržnje u Krivičnom zakoniku i u Članu 370 Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, stavu 1, navodi „ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet
godina“, dok se u stavu 3 Člana 443 Rasna i druga diskriminacija „zabranjuje širenje ideje o superiornosti jedne rase nad drugom ili propagiranje rasne mržnje ili podsticanje na rasnu diskriminaciju i za to krivično djelo određuje se kazna od tri mjeseca do tri godine zatvora“.
Iako nam je internet donio brojne prednosti,
istovremeno je postao vrlo neprijateljsko mjesto u kom je govor mržnje izuzetno
prisutan, posebno na društvenim medijima. A društvene medije najčešće koriste upravo djeca i mladi. Takođe, poprimio je i nove oblike: vizuelne i multimedijalne forme. Sve ovo dodatno otežava olakšan pristup internetu, lažna predstava o anonimnosti i nekažnjivosti na internetu, brojnost publike, neograničena mogućnost dijeljenja materijala, ali i mogućnost zloupotrebe i dijeljenja, iako uklonjenog, jednom postavljenog sadržaja.
Na kraju, iako ova lista nije konačna, tu je i
neograničena mogućnost motivisanja ljudi u zajednici: internet je takođe odličan alat za efikasno organizovanje grupa i umrežavanje istih, omogućavajući ljudima da se brzo okupe, ujedine i dalje šire ideje mržnje po internetu.
Dakle, termin govor mržnje koristi se da pokrije širok spektar sadržaja:
Podrazumijeva vrijeđanje i opisuje veoma uvrjedljivo, i čak prijeteće ponašanje koje sadrži ne samo vrijeđanje, već je i kršenje ljudskih prava Mnogo je više od „samih riječi“, te može imati i druge oblike osim samog govora, odnosno može biti i u vidu drugih formi komunikacije kao što su video materijali, fotografije, pjesme, stripovi, crtani filmovi... Obuhvata ideologije koje često same po sebi u osnovi sadrže govor mržnje, poput agresivnog nacionalizma.
Govor mržnje, bez obzira na internetu ili van njega, pogađa sve: kako pojedince, tako i
grupe ljudi. Ipak, najčešće pogađa upravo one društvene grupe čiji je položaj u društvu podređen drugima/većini ili se njihove ideje i ponašanje sukobljavaju sa sistemom normi većine, kao i osobe koji su na neki način već ranjive. Najranjivije grupe na našem području su: LGBT, vjerske grupe, žene, migranti i etničke manjine, Romi, osobe koje žive u siromaštvu, osobe sa invaliditetom...
Dugačka je lista značajnih posljedica koje ove osobe ili ranjive grupe doživaljavaju i trpe zbog govora mržnje, a posljedice trpi i društvo u cjelini.
Kada govorimo o posljedicama po pojedince/ke, najčešće se ističu sljedeće: - Internalizacija i samooptuživanje, - Nisko samopoštovanje i samopouzdanje, - Smanjena otpornost na svakodnevna dešavanja, - Povećan broj problema u ponašanju, - Izuzetno smanjena sposobnost uživanja u djetinjstvu/mladosti, zabave i društvenog života, - Povećan nivo stresa i negativnih emocija, - Osjećaj bijesa i frustracije, - Opterećujuće misli da nigdje ne pripadaju, - Nepovjerenje u sistem, školu kao dio tog sistema, - Samoisključivanje iz grupe koja se smatra „većinom“ kako bi se zaštitili.
Problemom govora mržnje se moramo baviti ne samo onda kada se pojavi direktno, već u samom njegovom korijenu,
odnosno na nivou stavova.
U suprotnom, diskriminatorski stavovi i negativni stereotipi će se ukorijeniti u društvu, pa samim tim dovesti do toga da se određeni pojedinci/ke, odnosno grupe ljudi, ne poštuju i diskriminacija prema njima smatra legitimnom. Najozbiljniji slučajevi doveli su do velikih podjela u društvu, a zatim i različitih oblika nasilja, te zločina iz mržnje (pogledati Piramidu mržnje).
