GOVOR MRŽNJE Sloboda izražavanja, ili pravo na slobodno izražavanje, jeste osnovno ljudsko pravo i kao takvo značajno je kako za pojedinca/ku, tako i za društvo u cjelini. S jedne strane, pojedincima omogućava da se slobodno izraze, odnosno da izraze svoja uvjerenja i mišljenja koja su važan dio njihovog identiteta. S druge strane, društvo je demokratsko ako u njemu postoji sloboda izražavanja. Dodatno, bez demokratije, ljudska prava su nezaštićena. Ipak, na ovo pravo najčešće se pozivaju upravo oni koji se služe govorom mržnje. A posebno je pogubno u društvima kakvo je i naše - u multikulturnim društvima koja karakterišu razne kulture, religije i životni stilovi. Tada je vrlo često potrebno uskladiti pravo na slobodno izražavanje sa drugim pravima, kao što su pravo na slobodu misli, savjesti i religije ili na pravo na život bez diskriminacije. Dakle, sloboda izražavanja je od osnovne važnosti i u zaštiti ljudskih prava i u tretiranju govora mržnje. Upravo zato, uvijek mora postojati ravnoteža između slobode govore i govora mržnje. Radi se o balansu u kome postoji prostor da ljudi izraze svoje misli i situacije kada vodimo računa i osiguravamo da to ne narušava prava drugih ili prouzrokuje zločin. To znači da pravo na slobodu izražavanja nosi sa sobom odgovornost i dužnosti i kao takvo može i
mora biti ograničeno ukoliko može naškoditi pojedincima/grupama ili biti opasno po društvo. U praksi to znači da se uvijek mora voditi računa i o pravu onoga/one ko govori, ali i da se istovremeno preispituje da li ta osoba iznosi argumente ili mišljenje na način da uključuje stereotipe, predrasude ili diskriminiše i marginalizuje određene osobe ili grupu ljudi. U tom slučaju, riječ je o govoru mržnje. Iako ne postoji jedinstvena definicija govora mržnje u međunarodnom pravu, jedna od najprihvaćenijih je definicija Komiteta ministara Savjeta Evrope: „Termin govor mržnje pokriva sve forme izraza koji šire, podstiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge forme mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući: netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla“ (prema: SE, Preporuka br. (97)20). Naše zakonodavstvo prepoznaje govor mržnje u Krivičnom zakoniku i u Članu 370 Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, stavu 1, navodi „ko javno podstiče na nasilje ili mržnju prema grupi ili članu grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet
2
