Zacijelo nije počinio nikakvo zlo dostojno takve kazne, nije uopće zgriješio i nije bilo ničega u njemu za što bi ga i najbesramniji klevetnik153 mogao optužiti; pa ipak su se rane, bol, smrt od
151 Ponovno se javlja već spomenuti problem: kako pojedini ljudi mogu sudjelovati u Kristovu životu i osobno doći u posjed dara koji je on darovao cijelom čovječanstvu? Kako svatko – svaki pojedinac, u svojoj posebnoj situaciji i u svoje vrijeme – može sudjelovati u djelu spasenja izvršenom za čovječanstvo jednom zauvijek? Drugim riječima: kako objektivno spasenje može postati moje spasenje? A odgovor na ono što bismo mogli nazvati „problemom prisvajanja“ još uvijek je isti, prethodno formuliran: kao što se po otajstvima pojedinačno sjedinjujemo s božanskim i pobožanstvenjenujućim tijelom Kristovim sudjelujući u utjelovljenju, tako po otajstvima pobjeđujemo po Kristovoj pobjedi i ubijamo grijeh u sebi sudjelujući u otkupljenju.
152 Heb 12,2
153 Usp. Iv 8,46.
Nikola Kabasilas ŽIVOT U KRISTU
Preveo s grčkoga Ante Franić
Biblioteka: 107.
Biblioteka: FIDES 104.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta
Naslov izvornika: Περὶ τῆς ἐν Χριστῷ ζωῆς
Naslov izvornika: Dio è sempre nuovo: Pensieri spirituali
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršna urednica: Katarina Gugić
Lektura: Katarina Batinić
Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić
Grafička priprema: Mario Šantić
Lektura: Anđa Jakovljević
Dizajn naslovnice: Diana Katić
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-867-4
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191012036.
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-844-5
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191208095.
POPRATNA RIJEČ IZDAVAČA
S velikom radošću stavljamo pred vas prvi hrvatski prijevod jednoga od najvažnijih djela kršćanske literature svih vremena i remek-djelo kršćanske duhovnosti Život u Kristu. U svojem velebnom djelu Nikola Kabasilas, čuveni bizantski teolog i mistik iz 14. stoljeća, pomaže kršćanima da otkriju poziv na novi život u Kristu, otvore se Božjoj milosti te slavljenjem i uranjanjem u sakramentalna otajstva radikalno preobraze svoj život. Kabasilas ne iznosi vlastiti nauk, već dubokom sintezom crkvenoga nauka podsjeća vjernike na to da Kristovo otkupljenje nije stvar povijesti, nego spasenjski događaj u kojem su pozvani sudjelovati ovdje i sada, tijelom i duhom, kao i intelektom te ih poziva da sakramentalnim životom ostvare zajedništvo s Gospodinom koje je „iznad svakoga zamislivog zajedništva”. Upravo zbog naglaska na sakramentalnoj stvarnosti i nauku koji povezuje sve kršćanske Crkve i zajednice, ovo je Kabasilasovo djelo omiljeno mnogobrojnim katolicima.
Premda je plod srednjovjekovne pravoslavne tradicije, Kabasilasovo je djelo „katoličko“ u najautentičnijem i najdubljem smislu riječi: univerzalno djelo napisano za sve kršćane. Doista, nema mnogo autora izvan okvira zapadne crkvene tradicije čija su djela doživjela toliku prihvaćenost u Katoličkoj Crkvi. To potvrđuje i činjenica da Život u Kristu citira dogmatska konstitucija o Crkvi Drugoga vatikanskog sabora Lumen gentium (br. 6) kao i papa Franjo, Benedikt XVI. i Ivan Pavao II.
Papa Ivan Pavao II. Kabasilasove misli uvrstio je u svoju encikliku Ecclesia de Eucaristia, citirajući sljedeću misao: „Tako je savršeno otajstvo pričesti, u prednosti pred svakim drugim sakramentom, ono koje vodi do vrhunca svih dobara: ovdje je posljednji izraz svake ljudske želje, u njemu postižemo Boga i Bog nam se pridružuje najsavršenijim sjedinjenjem“ (Život u Kristu, IV, 1).1
Prigodom procesije s presvetim sakramentom u Lurdu papa Benedikt XVI. u svojoj je meditaciji istaknuo: „Pozivamo se na svjedočanstvo mnogobrojnih svetih muškaraca i žena ispunjenih žarkom ljubavlju prema svetoj euharistiji. Nikola Kabasilas ove nam večeri poručuje: ‘A kad Krist prebiva u nama, što nam je još potrebno ili koje od dobara nam nedostaje? I kad mi u Kristu prebivamo, što bismo drugo mogli poželjeti? On je i naš stanar i naše prebivalište – blaženi smo zbog takva prebivališta i blaženi smo jer pružamo prebivalište takvu stanaru’ (Život u Kristu, IV, 1).“2
Papa Franjo na Kabasilasa se poziva u prvoj katehezi o Deset zapovijedi, tumačeći susret bogatoga mladića s Isusom: „Taj je čovjek morao doći do praga skoka, gdje se otvara mogućnost da prestane živjeti od sebe sama, od vlastitih djela, od vlastitih dobara i – upravo zato što mu nedostaje puni život – ostaviti sve i nasljedovati Gospodina“, a potom u bilješci navodi Kabasilasove riječi: „Oko je stvoreno za svjetlost, sluh za zvukove, a svaka stvar za ono što je za nju predviđeno. Ali želja duše, ona ide samo do Krista“ (Život u Kristu, II, 9).3
1 Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, Verbum, Split, 2003., br. 34.
2 Meditacija pape Benedikta XVI. u Lurdu, u: https://www.vatican.va/ content/benedict-xvi/en/speeches/2008/september/documents/hf_benxvi_spe_20080914_lourdes-processione.html (14. 9. 2008.).
3 Papa Franjo, Deset zapovijedi, Verbum, Split, 2019., str. 24.
U svojem djelu Život u Kristu Kabasilas nas vodi prema otkrivanju živoga Krista u kojem, prema riječima sv. Pavla, živimo, mičemo se i jesmo, onoga u kojem je naš istinski život, jer oni koji žive u Kristu „ne trebaju ništa osim njega: on ih rađa, daje im da rastu i hrani ih, on im je svjetlo i dah, oblikuje u njima pogled za sebe, prosvjetljuje ga sobom i na kraju se nudi njihovu gledanju. U isto vrijeme i hrani i jest hranom; on je taj koji daje kruh života, a ono što daje jest on sam; život živih, miris onih koji dišu, odjeća za one koji je žele nositi. On je ujedno onaj koji nam daje sposobnost hodanja i koji je Put, ali i mjesto odmora i konačnoga cilja. Mi smo udovi, on je glava. Treba li se boriti? On se bori s nama i on je taj koji dodjeljuje pobjedu onom tko je zadobio čast. Pobijedili smo? Evo, on je kruna“.
Kabasilasovo djelo predstavlja svojevrsni priručnik duhovnoga života koji smjera radikalnoj preobrazbi postojanja i svakoga kršćanina vodi prema oživotvorenu jedinstvu vjere i života, liturgije i djelotvorne ljubavi, odnosno novom životu u Kristu koji, prema Kabasilasovim riječima, „nema ničega zajedničkog s prijašnjim, ljepši je nego što smo mogli i zamisliti jer, premda je svojstven čovjekovoj naravi, to je Božji život“.
Priređujući prvo hrvatsko izdanje ovoga klasika kršćanske duhovnosti, odlučili smo preuzeti strukturu njegova talijanskoga izdanja u nakladi Città Nuova, a uz odobrenje spomenutoga nakladnika iz istoga smo preuzeli i većinu bilješki.
Vjerujemo da će ovo djelo Nikole Kabasilasa, koje organski sjedinjuje teologiju i duhovnost, liturgiju i kršćanski moral s Kristovim otajstvom, usmjeriti čitatelja prema blaženom životu u Kristu koji se očituje „u neizrecivoj ljubavi prema Bogu i u radosti koju nalaze u njemu”.
KNJIGA I.
ŽIVOT U KRISTU POČINJE
POSREDSTVOM BOŽANSKIH
OTAJSTAVA KRŠTENJA, POMAZANJA
MYRONOM I SVETE PRIČESTI
1. ŽIVOT U KRISTU KLIJA U OVOM I ISPUNJAVA SE U BUDUĆEM ŽIVOTU
Život u Kristu1 klija u ovom životu i iz njega postaje, ali okončava se u budućem životu, kada pristignemo u onaj dan2; ovovremeno postojanje ne može u ljudskoj duši u savršenoj mjeri uspostaviti život u Kristu, a ne može ni ono buduće, osim ako ne započne u ovom. Za vrijeme ovozemaljskoga postojanja tu su i magla i iskvarenost koje proizlaze iz tjelesnosti3, koja ne može baštiniti neraspadljivost4; zbog toga Pavao drži da je za njega bolje da otiđe kako bi bio s Kristom, kad kaže: „Umrijeti i biti Kristom, bilo bi mnogo bolje.“5 Dakle, budući život ne može donijeti sreću onima koji ne posjeduju moći i osjetila koja su za taj život nužna, nego će oni mrtvi i nesretni obitavati u onom blaženom i besmrtnom svijetu. Razlog leži u tome što se svjetlo
1 Izraz ἐν Χριστῷ čest je u Pavlovim poslanicama (usp. 1 Kor 1,30; 2 Kor 5,17; Gal 3,28; Rim 8,1) i označava jednostavno način života onoga tko je kršćanin, no ovdje Kabasilas cilja na ono duboko značenje – sjedinjenje s Kristom.
2 Izraz ἐϰείνην… ἡμέραν odnosi se ponajprije na „dan Gospodnji“, kako vele proroci (usp. Jl 3,18; Sef 1,9; Iz 2,17 itd.). Vidi i: Mt 26,29; Lk 10,12.
3 Ovdje Kabasilas riječ σάρξ, odnosno τò σαρϰίον uzima ponajprije u smislu iskvarene ljudske naravi, ne nužno same tjelesnosti.
4 Usp. 1 Kor 15,50.
5 Fil 1,23
očituje i sunce6 baca prejasne zrake7, a da oko nije u stanju vidjeti ga. Miomiris Duha preobilno se izlijeva i prožima sve, ali onaj tko ne posjeduje osjetilo njuha nije u stanju osjetiti ga8.
U onaj dan prijatelji Božji mogu sudjelovati u otajstvima sa Sinom Božjim i naučiti od njega ono što je on čuo od Oca9, no potrebno je da ondje već prispiju kao prijatelji, koji imaju uši da čuju10. Neće tada biti vrijeme za sklapanje prijateljstva, za otvaranje ušiju, za pripremanje svadbenoga ruha i svega ostalog potrebnog za onu svadbu: ovaj je život radionica u kojoj se sređuju te stvari i oni koji ne budu posjedovali ove osobine prije negoli umru, neće imati ništa zajedničkoga s onim životom. Tomu su svjedoci onih pet djevica i onaj koji je bio uzvanik na svadbi11: zatekli su se ondje, one bez ulja, on bez svadbenoga ruha, a naknadno ih nisu mogli ni pribaviti ni kupiti. Jednom riječju, ovoga nutarnjeg12 čovjeka, „novoga, stvorenog po Bogu“13, u porođajnim bolima donosi na svjetlo upravo ovaj svijet, sve dok on
6 Grč. φῶς… ἥλιος; „svjetlo… sunce“ – jasna je aluzija na Krista, istinsko svjetlo (usp. Iv 1,9). Usp. 2 Pt 1,19: „dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim“.
7 Usp. IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Epistola ad Romanos, VI, 2, PG 5, 691: „mene koji želim biti Božji ne… zavodite zemaljštinom. Pustite me da gledam čisto svjetlo; tek kada tamo stignem, bit ću čovjek.“
8 Kršćanski nauk o osjetilima duše posebno je vidljiv kod crkvenih otaca, npr. ORIGEN, Commentaria in Ioannem, XX, 33, PG 14, 675: „kao što u tijelu postoje različita osjetila, okus i vid, tako... u duši postoji i sposobnost gledanja i kontemplacije te kušanja i opažanja kvalitete razumljive hrane... Gospodin se kuša i vidi.“
9 Usp. Iv 15,15; Kabasilas, osim na zemaljsko poslanje Kristovo, ovaj tekst primjenjuje i na proslavljenoga Krista, koji i dalje „sluša“ Oca.
10 Usp. Mt 13,9.
11 Usp. Mt 25,1–13.
12 Grč. ἔσω ἄνϑρωπος; novozavjetni izraz, koji označava novu stvarnost bivanja „u Kristu“; usp. Rim 7,22; Ef 3,16; 2 Kor 4,16.
13 Usp. Ef 4,24; Kol 3,9ss; u ovom tekstu zamjetna je sinteza dvaju pavlovskih pojmova: novi čovjek i nutarnji čovjek.
– jednom načinjen, oblikovan i usavršen ovdje – ne bude rođen za onaj savršeni svijet, koji ne stari14. Kao što priroda, dok se on nalazi u svom tamnom i vlažnom postojanju, priprema zametak15 za život i oblikuje ga za život na svjetlu, uzimajući kao model onaj njegov budući život, na isti se način događa i sa svetima; upravo je to smisao onih riječi koje Pavao upućuje Galaćanima: „Dječice moja koju opet s mukom rađam dok se Kristovo obličje ne ustali u vama.“16 Međutim, zametak sigurno ne može doći do poimanja toga života; blaženici pak već sada mogu shvatiti mnoge odraze budućega života. Razlog leži u tome što je za zametak budući život u cijelosti nešto što tek dolazi: do njega ne dopire ni jedna zraka sunca ni bilo što od onoga što pripada ovozemaljskom životu. Nije tako kad je riječ o nama, naprotiv, budući je vijek bio kao razliven i pomiješan s ovim sadašnjim: za nas se uzdiglo ono sunce puno čovjekoljublja, nebeska pomast17 razlivena je po mjestima koja zaudarahu, a ljudima je darovan kruh anđeoski18.
14 Grč. ἀγήρω; svijet koji dolazi suprotstavljen je sadašnjem svijetu kao ono što ostaje nasuprot onom što prolazi.
15 Grč. ἔμβρυον; ova slika, ključna za razumijevanje cijeloga djela, čini se vlastita Kabasilasu. Mnogo je češća u biblijskim tekstovima (usp. 1 Pt 2,2) slika kršćanina kao novorođenčeta (βρέφος), koje u ovom životu treba uzrasti do punine zrela čovjeka.
16 Gal 4,19
17 Usp. Pj 1,3.
18 Usp. Ps 78,25.
2. ŽIVOT U KRISTU ŽIVOT JE U
SJEDINJENJU S KRISTOM
Zbog toga sveti u sadašnjem životu mogu ne samo biti raspoloženi i pripremati se za život, nego i živjeti i djelovati u njemu. „Postigni vječni život“19, kaže Pavao Timoteju, kao i: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“20 I božanski Ignacije kaže: „U meni žubori voda živa i u nutrini mi govori.“21 Sveto je pismo prepuno takvih izričaja.
Uza sve to, kad sam Život22 obećava svetima23 da će uvijek biti s njima: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“24, što još treba misliti? Doista, nakon što je po zemlji razbacao
19 1 Tim 6,12
20 Gal 2,20; za Kabasilasa je jasno da život vječni nije ništa drugo doli život Kristov u nama.
21 IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Epistola ad Romanos, VII 2, PG 5, 694; ovdje je važan cijeli kontekst iz kojega je citat preuzet: „u meni nema vatre koja ljubi zemaljsko, već u meni žubori voda živa i u nutrini mi govori: ‘Dođi k Ocu’“. „Voda živa“ (Iv 4,10; 7,38) je Duh Sveti, kojega Ignacije unutar sebe kuša kao silu koja ga tjera na mučeništvo.
22 Usp. Iv 11,25: „Ja sam uskrsnuće i život“; 14,6: „Ja sam Put, Istina i Život“.
23 Izraz koji se u Novom zavjetu gotovo u pravilu koristi za one koji su kršteni, što preuzima i Kabasilas.
24 Mt 28,20. Kabasilas na snažan način interpretira ovaj biblijski odlomak: Krist nije prisutan samo onda kada zahvaća da bi pomogao Crkvi, nego, štoviše, ulijeva u nju svoj život; ne samo s nama, dakle, nego i u nama.
sjeme života25, nakon što je donio oganj i mač26, Isus nije odmah otišao, prepuštajući ljudima brigu oko rasta i uzgoja toga sjemena, užiganja ognja i korištenja mača. On je stvarno prisutan i „čini u nama da hoćemo i vršimo“27, kao što kaže blaženi Pavao: on je onaj koji užiže i održava oganj, on je onaj koji u svojoj ruci drži mač. Sada, „hvasta li se sjekira protiv onoga koji njome siječe?“28: ni u kome ne može biti nikakva dobra ako u njemu nema onoga koji je dobar29. Štoviše, Gospodin je svojim svetima obećao ne samo da će biti, nego i ostati kod njih30 i, još i više od toga: da će se nastaniti u njima31. O čemu govorim? Sukladno Pismima, Gospodin koji je čovjekoljubiv sjedinjuje se sa svojim svetima s takvom ljubavlju da s njima biva jedan duh. Kao što kaže Pavao: „Tko se združi s Gospodinom, jedan je duh“32 i: „Da budete jedno tijelo i jedan duh, kao što ste i pozvani.“33
Božansko je čovjekoljublje neizrecivo i njegova ljubav prema ljudskom rodu nadilazi svako ljudsko poimanje i primjerena je jedino Božjoj dobroti: to je doista „Božji mir, koji nadilazi svaki um“34. Na isti način, zajedništvo Gospodinovo s onima koje ljubi postavljeno je iznad svakoga zamislivog zajedništva i ne može se ni s čim usporediti.
25 Usp. Mt 13,1–23.
26 Usp. Lk 12,49; Mt 10,34.
27 Usp. Fil 2,13.
28 Iz 10,15
29 Čovjek je dobar samo u mjeri u kojoj – živeći u Kristu – sudjeluje u bitnoj dobroti samoga Boga; usp. Mk 10,18.
30 Usp. Iv 14,17.
31 Usp. Iv 14,23.
32 1 Kor 6,17
33 Ef 4,4
34 Fil 4,7; onkraj svake ljudske percepcije i shvaćanja ovaj mir je sazdan od „prijateljstva i ljubavi Božje prema ljudima“, odnosno od zajedništva života s Bogom koje nam je darovano u Kristu.
Upravo se zbog toga Sveto pismo moralo poslužiti mnogim slikama kako bi ga opisalo, jer jedna ne bi bila dovoljna35. Zato spominje čas ukućane i kuću36, čas lozu i trs37, čas je riječ o zarukama38, čas o udovima i glavi39, no nijedna od njih ne odgovara stvarnosti do te mjere da bi, po tim slikama, bilo moguće prispjeti do pouzdana poimanja istine. Doista, jedinstvo se može poistovjetiti s ljubavlju40, no što se može usporediti s ljubavlju Božjom?
Slika za koju se čini da ukazuje na najviši stupanj sjedinjenja i jedinstva, a to je brak i veza udova s glavom, ipak je potpuno neprimjerena i daleko je od izražavanja stvarnosti. Brak nije u mogućnosti sjediniti zaručnike do te mjere da budu i žive jedno u drugom, kao što je slučaj s Kristom i s Crkvom, što iznosi i blaženi Apostol kad govori o braku: „otajstvo je ovo veliko“ te dodaje: „ja velim s obzirom na Krista i na Crkvu“41, pokazujući tako da ono čemu se toliko divi nije ljudski
35 Kao što otajstvo Boga nadilazi sve granice i svaku usporedbu, tako ni jedna slika ne može na dostatno primjeren način opisati smisao našega sudjelovanja u božanskom životu Kristovu. Na sličnu je tragu i BAZILIJE, De fide, PG 31, 684ac, koji kaže: „budući da jedan pojam nije dostatan za iskazivanje svih slavnih Božjih svojstava… božanski nadahnuto Pismo nužno se mora služiti većim brojem izraza kako bi nam, premda djelomično i u zagoneci, pokazalo slavu Božju“. Kabasilas kontinuirano primjenjuje ovo načelo.
36 Usp. Rim 8,9.11; 1 Kor 3,16; Ef 2,20–22; 2 Tim 1,14.
37 Usp. Iv 15,1–8.
38 Usp. Iv 3,29; Ef 5,24–32.
39 Usp. Ef 1,22; 4,15ss.
40 Ljubav (φίλτρον) je element koji ujedinjuje (συνάπτον). Cijela doktrina „ekstatične ljubavi“ temelji se na ovom principu; zapravo, svako biće uistinu jest ondje gdje se nalazi njegova ljubav: kada je ljubav prema Kristu jača od ljubavi prema samom sebi, nalazimo se u Kristu više nego u sebi, sjedinjeni s njim više nego s vlastitim bićem.
41 Ef 5,32; samo Kristova ljubav prema Crkvi u potpunosti postiže ideal bračne zajednice prema Post 2,24 („Njih dvoje bit će jedno tijelo“: σάρϰα μίαν): ljudski su brakovi uvijek ispod razine ovoga arhetipa, a savršenstvu se približavaju samo u onoj mjeri u kojoj ga oponašaju.
brak, nego ovo drugo. Udovi su sjedinjeni s glavom i zato žive; ako se od nje odvoje, umiru. Razvidno je pak da su udovi o kojima mi govorimo sjedinjeni s Kristom više negoli sa svojom glavom i čini se da po njemu žive više negoli po sjedinjenju sa svojom glavom.
O tome svjedoče blaženi mučenici, koji su trpjeli jedno, ali nisu mogli ni čuti o onom drugom: radosno su dali svoje glave i udove, a nisu mogli podnijeti ni riječ koja bi govorila da se odvoje od Krista. I još nisam ni spomenuo ono što je izvanrednije od svega: tko je više u jedinstvu s nekim od onoga tko je sjedinjen sa samim sobom? Ali i ovo je jedinstvo inferiorno u odnosu na jedinstvo s Kristom.
Zasigurno, svaki od blaženih duhova jedno je u odnosu sa samim sobom, no sjedinjen je sa Spasiteljem više no sa samim sobom, jer ga ljubi više no sebe sama. O tome riječju svjedoči Pavao moleći da bude odvojen od Krista poradi spasenja Židova, ne bi li tako Krist zadobio tim veću slavu42. Dakle, ako ljubav ljudi može biti tako velika, božanska je ljubav onda neizmjerna43. Ako su ljudi, koji su po naravi zli44, pokazali toliko dobrote, što se tek mora reći o božanskoj dobroti? Stoga, budući da je ljubav iznad naravi, onda čak i sjedinjenje u kojem ona drži one koji se ljube nužno preplavljuje ljudski razbor: on ne zna oblikovati čak ni sliku o tom pojmu. Ali pokušajmo nastaviti govoriti na ovaj način.
42 Usp. Rim 9,3. Pavao ispravno – ne uspoređujući ljubav prema sebi s onom prema Kristu, već s onom prema braći i sestrama – tvrdi da bi želio radije biti odvojen od Krista, nego da vidi da se izraelski narod gubi suprotstavljajući se evanđelju: to je dakle za njihovo spasenje poradi kojega bi i sam želio biti „proklet“.
43 Grč. φίλτρον je mistični pojam koji Kabasilas doista voli koristiti, puno češće od ostatka otačke tradicije, što cijelom djelu daje ton tople i strastvene pobožnosti, ali i precizno obilježje u mističkom smislu.
44 Usp. Mt 7,11.
Tijekom ovozemaljskoga postojanja potrebno nam je mnogo toga: zrak, svjetlost, hrana, odjeća, snaga i naravni udovi. Međutim, nisu nužni niti se koriste svi zajedno uvijek i za svaku svrhu, nego koristimo sad jedno, sad drugo, prema tome kako nam zatreba s vremena na vrijeme. Odjeća koju nosimo ne može nam poslužiti kao hrana: tko treba hranu, mora potražiti negdje drugdje. Svjetlo nam ne omogućava disanje, a zrak nipošto ne može zamijeniti sunčeve zrake. Mi sami nismo neprestano prisutni u svim djelovanjima koje proizvode osjetila i udovi niti smo predani njihovu korištenju; čas oko i ruka miruju, ako je u pitanju slušanje, čas je ruka dovoljna za dodir, ali nije dostatna da bi nešto omirisala, čula ili vidjela, jer za te stvari ne koristimo ruku, nego se utječemo drugoj moći koju posjedujemo.
Spasitelj je, pak, uvijek i potpuno prisutan u onima koji žive u njemu: osigurava za svaku njihovu potrebu, on je za njih sve i ne dopušta im da skreću pogled na bilo koju drugu stvar niti da traže bilo što izvan njega. Zapravo, sveti ne trebaju ništa osim njega: on ih rađa45, daje im da rastu46 i hrani ih, on im je svjetlo47 i dah, oblikuje u njima pogled za sebe, prosvjetljuje48 ga sobom i na kraju se nudi njihovu gledanju49. U isto vrijeme i hrani i jest hranom; on je taj koji daje kruh života50, a ono što daje jest on
45 Usp. Iv 1,13; 1 Iv 2,29; 3,9; 4,7; Jak 1,18.
46 Usp. 1 Kor 3,6; Kol 2,19.
47 Usp. Mt 4,13; Lk 2,32; Iv 1,4–9; 1 Iv 2,8.
48 Usp. Iv 1,9; 2 Tim 1,10.
49 Usp. Mt 24,30; 26,64; Iv 14,19. Ovaj je tekst u cjelini, pored svoga kristološkog značenja („dostatnosti“ Krista, a time i isključivosti i definitivnosti odnosa s njim), vrlo važan na razini kršćanske antropologije: dok, kao što smo vidjeli gore, naš odnos sa samim sobom može biti samo djelomičan – raspršen jer smo sad u jednoj aktivnosti, sad u drugoj, a da se nikada ne učinimo istovremeno prisutnim u svim sposobnostima i da ih istovremeno provedemo u djelo – samo u Kristu, koji je oboje, i subjekt i objekt, počelo, sredstvo i cilj našega djelovanja i svih naših moći, postižemo potpuno ostvarenje i savršeno jedinstvo svoje osobe.
50 Usp. Iv 6,35.
sam; život živih, miris onih koji dišu, odjeća za one koji je žele nositi51. On je ujedno onaj koji nam daje sposobnost hodanja i koji je Put, ali i mjesto odmora i konačnoga cilja52. Mi smo udovi, on je glava. Treba li se boriti? On se bori s nama i on je taj koji dodjeljuje pobjedu onom tko je zadobio čast. Pobijedili smo? Evo, on je kruna53.
Tako u svakom pogledu svraća naš um sebi i ne dopušta mu da se okrene bilo čemu drugom niti da ga obuzme ljubav prema bilo kojoj drugoj stvari54. Ako okrenemo želju u jednom smjeru, on je zaustavlja i umiruje; ako u drugom, opet; ako u još jednom, uvijek je on taj koji zauzima ovaj put i zahvaća onoga tko njim prolazi. „Ako na nebo uziđem, ti si tamo; ako se spustim u Podzemlje, gle, i ondje si. Ako uzmem krila zore i nastanim se moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja pratila, i tvoja desnica bi me prihvatila.“55 S izvjesnim divnim nasiljem, prijateljskom tira-
51 Usp. Rim 13,14; Gal 3,27; Kol 3,10; Ef 4,24.
52 Usp. Iv 14,6; usp. MAKSIM ISPOVJEDALAC, Capita theologica et oeconomica, cent II., PG 90, 1156bc: „on sam (Riječ Božja) je put i vrata i ključ i kraljevstvo: put kao onaj koji vodi, ključ kao onaj koji otvara božanske stvarnosti i otvara sebe, vrata kao onaj koji propušta, kraljevstvo kao ono što se posjeduje u baštini i što je po sudjelovanju prisutno u svima.“
53 Usp. GRGUR IZ NISE, De beatitudinis, PG 44, 1301a: „koja je nagrada? Koja je kruna? čini mi se da svaka stvar kojoj se nadamo nije ništa drugo doli sam Gospodin. On doista dodjeljuje pobjedu onom koji se bori i kruna je onih koji pobjeđuju; on udjeljuje ishod i sam je taj dobri ishod; on je dio i on je taj koji daje u dio; on čini bogatim i on sam je bogatstvo; on ti pokazuje blago i on je tvoje blago.“
54 Usp. ĆIRIL JERUZALEMSKI, Catechesis X, 45, PG 33, 665ab: „na mnogo se načina naziva našim Spasiteljem…; ali Spasitelj se za svakoga razlikuje po svojoj korisnosti: vinograd, vrata, posrednik, veliki svećenik, ovca..., on svima biva sve“. Kabasilas također izričito kaže da je svrha ovoga Kristova „učiniti se svime svima“ i njegova „postati predmetom svakoga osjetila duše“ sljedeća: on je kraj svih naših aktivnosti i ispunjava nas sobom kako bi u sebi utažio svaku našu želju i kako ne bismo osjećali potrebu ni za čim drugim osim za njim.
55 Ps 139,8–10; od meditacije o sveznanju Boga kao suca, psalam postaje, u Kabasilasovu čitanju, slavljenje nevidljive snage Kristove ljubavi: ova
nijom, privlači nas samom sebi, sa samim nas sobom ujedinjuje. To je, vjerujem, ono nasilje kojim tjera goste da uđu u njegovu kuću i na njegovu gozbu, kad kaže svom sluzi: „Natjeraj ih neka dođu, da mi se napuni kuća.“56
Zaustavimo se ovdje. Iz ovoga što smo rekli jasno je da se život u Kristu ne tiče samo budućnosti, nego je već prisutan svetima koji u njemu žive i rade. Umjesto toga, na sljedećim ćemo stranicama reći odakle dolazi mogućnost da se živi takvim životom ili, kako Pavao kaže, „hodi u novom životu“57. Drugim riječima, valja reći što je ljudima činiti kako bi im se Krist na ovaj način pridružio ili pripojio njima ili... ne znam kako bih to još mogao nazvati58.
Postoji zapravo ono što dolazi od Boga kao i ono što proizlazi iz našega truda, djelo koje je isključivo Božje i ono koje nama donosi čast. Ili, bolje rečeno, naš se doprinos sastoji samo u tome da dočekujemo milost, da ne raspršimo blago, da ne gasimo već upaljenu svjetiljku, odnosno ne uvodimo ništa što je protiv života, ništa što bi proizvodilo smrt. U tome se sastoji svako ljudsko dobro i svaka vrlina: da nitko ne okrene mač protiv sebe, ne bježi od sreće niti otresa krunu s glave.
„kristološka transpozicija“ psalama uobičajena je kod našega autora.
56 Lk 14,23
57 Rim 6,4
58 Kabasilasova smetenost nije retoričko umijeće, već vrlo stvaran izraz jednoga od njegovih najdubljih uvjerenja: otajstvo Boga i sve što se na njega odnosi nadilazi svaku mogućnost ljudske misli. Zbog toga je i prisnost našega sjedinjenja s Kristom neizreciva; zapravo, ako same slike Svetoga pisma ne znaju kako ga primjereno predstaviti, još manje je to u stanju ljudski jezik.
3. OTAJSTVA NAS UVODE U ŽIVOT U KRISTU
Krist je taj koji, prisutan u našim dušama, neizrecivo u njih sije samu bit života. Krist je stvarno prisutan i hrani izvore života koji je sam donio svojim dolaskom. Ali on nije prisutan, kao u prošlosti, da bi s nama dijelio hranu, riječi, svakodnevicu, nego na drugačiji i puno savršeniji način, po kojem postajemo sutijelo s njim59, dionici njegova života60, njegovi udovi i sve što se može dodati. Kao što je neizreciva ljubav Božja prema ljudima, ta ljubav koja ga je nagnala da toliko uzljubi izopačena bića i ispuni ih preobilnim milostima, i kao što sjedinjenje s onima koje ljubi nadilazi svaku sliku i svako opisivanje, tako je i način na koji je prisutan i čini dobro uistinu čudesan i primjeren samo njemu koji čini čudesa61. Zapravo, dok simbolima, kao nekom slikom, predstavljamo pravu smrt koju je pretrpio za naš život, on nas stvarno obnavlja62, iznova stvara i čini dionicima svoga života. Dakle, pred-
59 Grč. σύσσωμοι; usp. Ef 3,6.
60 Grč. σύζωοι, „oni koji žive jednim životom, čiji su životi jedno“; usp. Rim 6,8; 2 Tim 2,11.
61 Usp. Ps 72,18.
62 Usp. Tit 3,5.
stavljajući njegov pokop63 i navješćujući njegovu smrt64 u svetim otajstvima, na temelju njih smo rođeni, oblikovani i božanski spojeni sa Spasiteljem. I po njima, kako kaže Pavao, „u njemu
živimo, mičemo se i jesmo“65.
Stoga krštenje čovjeku daje biti, to jest opstati u skladu s Kristom; to je prvo otajstvo: uzima mrtve i trule66 ljude i uvodi ih u život. Potom pomazanje myronom67 dovodi do savršenstva već rođeno biće, ulijevajući mu energiju primjerenu takvu životu.
Konačno, božanska euharistija održava i čuva život i zdravlje: ona je doista kruh života koji nam omogućava da zadržimo ono što je stečeno i da se održimo na životu. Stoga zahvaljujući ovom kruhu živimo, a zahvaljujući myronou se krećemo, nakon što smo po krsnoj kupelji primili biće.
To je način na koji živimo u Bogu, prenoseći postojanje iz ovoga vidljivog svijeta u nevidljivi, ne mijenjajući mjesto, već ponašanjem i životom. Nismo krenuli prema Bogu i uzdigli se k njemu, on je taj koji je došao i sišao k nama. Nismo mi tražili, nego smo bili traženi: ovca nije tražila pastira68, drahma nije tražila oca obi-
63 Usp. Rim 6,4.
64 Usp. 1 Kor 11,26.
65 Dj 17,28; još jedan primjer biblijskoga teksta koji se izvorno odnosi na Boga i bitni odnos ljudi s njim, a primjenjuje se na Krista i sakramentalnu ekonomiju. U sljedećim recima Kabasilas izlaže sintezu prvih pet knjiga djela i definira njegovu temeljnu strukturu; tri glagola ovoga teksta Djela apostolskih, jedan po jedan, primjenjuju se na tri sakramenta kršćanske inicijacije: živimo, mičemo se, jesmo.
66 U ekonomiji spasenja smrt prethodi životu: rođenje za svijet zapravo se poklapa sa smrću za milost. Kabasilas ima vrlo jak osjećaj za istočni grijeh. Ovdje pojam „truli“ očito ne treba shvatiti u moralnom smislu, već u fizičkom: to je raspad koji slijedi nakon smrti i čini Božju sliku neprepoznatljivom u čovjeku.
67 Grč. μύρον (myron); mirisno ulje kojim se, između ostaloga, obavlja obred postkrsnoga pomazanja i posvete oltara: ne bi bilo dobro zvati ga „krizmom“, jer se χρίσμα zove ulje za pomazanje prije krštenja.
68 Usp. Lk 15,4–7.
telji69; ta on se sagnuo do zemlje, našao sliku70 i otišao je do mjesta gdje se ovca izgubila, da je podigne i vrati iz njezinih lutanja. On nas nije izveo odavde71, nego nas je, ostavivši nas na zemlji, učinio i dionicima nebeske stvarnosti72: ulio je božanski život u nas ne odvodeći nas u nebo, nego prignuvši i spustivši samo nebo do nas. Kako kaže psalmist: „Savio je nebesa i sišao.“73
Stoga, po svetim otajstvima, kao kroz kakve prozore, sunce pravde74 ulazi u ovaj mračni svijet, umrtvljuje u nama ovozemaljski život i uprisutnjuje nadnaravni život. Svjetlost svijeta75 pobjeđuje svijet, kako sam Krist podsjeća govoreći: „Ja sam pobijedio svijet“76; pobijedio ga je, polažući postojan i besmrtni život u smrtno i raspadljivo tijelo.
Kad sunčeva zraka uđe u kuću, pogled nam više ne privlači svjetiljka, nego pobjednički prevladava sjaj te zrake. Isto se događa u ovozemaljskom postojanju kada po otajstvima sjaj budućega života ulazi i nastanjuje se u duši: pobjeđuje ljepotu ovoga svijeta i život u tijelu te prekriva njegov sjaj.
To je život u Duhu, koji pobjeđuje svaku želju tijela, prema Pavlovoj izreci: „u duhu živite, i nećete izvršavati tjelesnih želja.“77 Ovo je put78 koji je Gospodin zacrtao kada je došao k
69 Usp. Lk 15,8–10.
70 Grč. εὗρε τήν εἰϰόνα; drahma je vrijednost koja u sebi nosi utisnutu sliku kralja. Drugim riječima, prema GRGURU IZ NISE (De oratione dominica 5, PG 44, 1181b), grijeh je nestanak slike (είϰόνος), uništenje božanskih obrisa utisnutih u nas u prvom stvaranju, gubitak drahme.
71 Usp. Iv 15,17.
72 Još jedna tema česta kod crkvenih otaca gdje se, počevši od Poslanice Diognetu VI, kršćani opisuju kao oni koji borave na zemlji (ἐπὶ γῆς), ali im se život nalazi u nebesima (ἐν οὐρανῷ).
73 Ps 18,10
74 Usp. Mal 3,20.
75 Usp. Iv 8,12; 9,5.
76 Iv 16,33
77 Gal 5,16
78 Usp. Iv 14,4–6.
nama, to su vrata79 koja je otvorio kada je ušao u svijet i nije ih, kada se vratio Ocu80, htio zatvoriti, nego se kroz njih vraća ljudima od Oca i tako je on doista uvijek prisutan – on je s nama i uvijek će biti, držeći svoje obećanje81.
„Jest, ovdje je kuća Božja i ovdje su vrata nebeska“82, rekao bi Patrijarh, jer ne samo da se anđeli spuštaju na zemlju – oni su zapravo prisutni kod svih koji su uvedeni u otajstvo83 – nego se spušta i prisutan je sam Gospodar svih anđela. Stoga je Spasitelj, kada se udostojao primiti Ivanovo krštenje, ujedno nagoviještajući84 krštenje koje će on dati, otvorio nebo85, poučavajući nas tako da ćemo po krštenju vidjeti nebeske predjele.
Kada izjavljuje da onaj tko nije kršten ne može ući u život86, on se poziva na svetu kupelj kao na ulaz i vrata87. „Otvorite mi vrata pravde“, kaže David88; vjerujem da su to vrata koja želi da mu se
79 Usp. Iv 10,7–9; Mt 7,14.
80 Ovdje je, na vrlo sažet način, iznesena teologija četvrtoga Evanđelja, posebno s naglaskom na kontekst Iv 16,28.
81 Usp. Mt 28,20.
82 Post 28,17
83 Vrlo tradicionalan nauk, koji nalazimo u mnogih crkvenih otaca (ORIGEN, In Matthaeum XIII, 27, PG 13, 1165b; PSEUDOMAKARIJE, Visiones de angelis I, PG 34, 221b), govori da je svakom kršćaninu od početka (ἐξ ἀρχῆς, odnosno od rođenja po vodama krštenja) dodijeljen anđeo čuvar.
84 Kao što kaže GRGUR NAZIJANSKI (Oratio XL in sanctum baptisma 2, PG 36, 360d–361a): naše drugo rođenje, to jest krštenje, predstavio je sam Krist „u krštenju koje je primio“.
85 Grč. ἀνέῳξε; dok sinoptici redovito koriste pasivni oblik glagola, govoreći da su se nebesa otvorila (ἠνεώχϑησαν u Mateja, ἀνεῳχθῆναι u Luke i σχιζομένους u Marka), Kabasilas, vrlo kristološki orijentiran, ovdje koristi aktivni oblik glagola, pripisujući sam čin upravo Isusu.
86 Usp. Iv 3,5.
87 GRGUR PALAMAS opširno razvija ovu temu u Homilia LX, OIKONOMOS: otvaranje neba koje se dogodilo Isusovim krštenjem znači da su se, zahvaljujući otkupljenju, nebesa otvorila za nas i sada čekaju, širom otvorenih vrata, naš ulazak u blaženstvo; u tom se smislu krštenje može nazvati vratima neba.
88 Ps 118,19
otvore. To je ono što su mnogi proroci i kraljevi željeli vidjeti89: dolazak tvorca tih vrata na zemlju. Stoga kaže da će, ako uđe na ova vrata, zahvaliti Bogu koji je srušio zid90: „Ući ću kroz njih i zahvaliti Gospodinu“91 jer će, prošavši kroz njih, biti sposoban doseći savršenu spoznaju o Božjoj dobroti i ljubavi prema ljudima. Postoji li koji veći znak dobrote i ljubavi Božje prema čovjeku92 od toga što mu pranjem u vodi oslobađa dušu od prljavštine, pomazavši ga myronom, čini ga kraljem u kraljevstvu nebeskom, a pozivajući ga za stol, preda nj stavlja svoje tijelo i krv?93
Ljudi postaju bogovi94 i djeca Božja, naša je narav počašćena Božjom čašću, prašina se diže do takva stupnja slave da je sada jednaka po časti i božanstvu božanskoj naravi95: neusporedive li povlastice, neviđene li novosti!
To je Božje veličanstvo koje zastire nebesa96, to jest ono nadilazi svaku stvorenu stvar i prekriva sva druga Božja djela, nadvisujući ih u veličini i ljepoti. Od svih božanskih djela, kojih je toliko mnogo, tako lijepih i tako velikih, nijedno nije ravno
89 Usp. Mt 13,17.
90 Kao i obično, Kabasilas koristi sve biblijske slike koje mu mogu pomoći da izrazi bujno bogatstvo svoje misli, ne brinući se pretjerano ni o dosljednosti ni o neposrednu značenju koje one imaju u doslovnu tumačenju Svetoga pisma; tako je u ovom odlomku Isus zajedno onaj koji otvara vrata, koji ih gradi (τεχνίτης) i koji ruši zid.
91 Ps 118,19
92 Usp. Tit 3,4.
93 Opet sučeljavanje triju misterija kršćanske inicijacije, koje se vrlo često ponavlja na formalan način i čini jednu od dominantnih tema cijeloga djela. U ovom slučaju više od njihova uzajamna odnosa naglašen je paradoksalan nesrazmjer između znakova i stvarnostî koje oni označavaju i koje vrše.
94 Česta slika kod grčkih otaca, koja govori da čovjek postaje bogom po milosti (ϑεòς ϰατὰ χάριν). BAZILIJE, De Spiritu sancto 9, PG 32, 109c; usp. MAKSIM ISPOVJEDALAC, Mystagogia 24, PG 91, 704d; TEOFAN IZ NICEJE, Epistola 3, PG 150, 332.
95 Grč. ὁμόϑεος; ovaj pojam tradicionalno se odnosi samo na osobe Trojstva.
96 Usp. Hab 3,3.
umijeću i mudrosti Stvoritelja. Bog zasigurno može stvoriti djela još ljepša i veća od postojećih, izvan onoga što je moguće reći; ali, ako postoji Božje djelo tako lijepo i tako dobro da se može natjecati s božanskom mudrošću, moći i umjetnošću, do te mjere da se gotovo izjednači u neizmjernosti i kao u otisku pokaže svu veličinu božanske dobrote, to je upravo ovo koje, smatram, nadilazi sva ostala. Zapravo, Božje je djelo uvijek udjeljivanje dobra; to je motiv zbog kojega Bog čini sve i to je svrha svih stvari koje su već stvorene i onih koje mogu postojati u budućnosti: „dobro se“, kaže, „izlijeva i širi“97. Tada će vrhovno i najljepše djelo dobrote, krajnja granica susretljivosti, biti upravo ono djelo po kojem Bog udjeljuje najveće dobro, koje je ujedno ono dobro od kojega nam ne može dati veće.
Upravo je to djelo ekonomije koja je naklonjena ljudima98, jer Bog naravi ne prenosi jednostavno bilo kakvo dobro, zadržavajući većinu dobara u sebi, nego izlijeva svu puninu božanstva, cjelokupno bogatstvo svoje naravi99. Stoga Pavao kaže da se Božja pravda izrazito otkriva u evanđelju100; naime, ako postoje Božja moć i pravda, one se sastoje upravo u tome da svima, bez zavisti, udjeljuju svoja dobra i zajedništvo svoga blaženstva.
97 GRGUR NAZIJANSKI, Oratio XXXVIII 8, PG 36, 320c, te nastavlja: „…jer su bića obasuta blagoslovom bivala sve brojnija: a to je dolikovalo vrhunskoj dobroti“.
98 Grčki izraz οἰϰονομία, tako klasičan u grčkoj teološkoj tradiciji i tako bogat značenjima (božansko raspoloženje, provedba plana spasenja, djelo utjelovljenja-otkupljenja), moguće je samo doslovno navesti, što je već uobičajena praksa.
99 Usp. Kol 2,9; Kabasilas ne može biti radikalniji u svojoj doktrini bogoslovlja: nakon što je vjernicima naveo izraz koji je tradicionalno pridržan samo za osobe Trojstva, sada se ne ustručava primijeniti na „narav ljudi“ ovo čime Pavao namjerava definirati Kristov isključivi proprium i njegovu apsolutnu jedinstvenost.
100 Usp. Rim 1,17.
4. SVETA OTAJSTVA KAO VRATA PRAVDE
Stoga s pravom možemo nazvati sveta otajstva „vratima pravde“101, budući da su ih iznimna Božja ljubav prema nama i njegova dobrota, to jest božanska moć i pravda102, učinile za nas putom za ulazak u nebo.
Uistinu i na drugi način, vršeći sud, i to posve pravedno103, Gospodin je podigao trofej pobjede i otvorio nam vrata i put o kojima govorimo. Doista, nije na silu ugrabio zarobljenike, nego je platio otkupninu i svezao jakoga104, ne toliko zato što je imao više snage od njega, nego osudivši ga pravednom kaznom; i zavladao je nad kućom Jakovljevom105 uništavajući tiraniju koja je opterećivala ljudske duše, ne zato što je imao snage da je uništi, već zato što je bilo pravedno da ista bude uništena. Predokus ove stvarnosti nalazimo u onim riječima: „Pravo i pravednost stupovi su tvom prijestolju.“106
A pravda ne samo da je otvorila ta vrata, već je, prošavši kroz njih, sišla na čovječanstvo. U davna vremena, prije nego
101 Ps 118,19
102 Poistovjećivanje ljubavi i dobrote (φιλανϑρωπία... ἀγαϑότης) s moći i pravdom (ἀρετή... διϰαιοσύνη) egzegetski je besprijekorno i otkriva iznimno jasnu sposobnost čitanja Staroga zavjeta i Pavla.
103 Usp. Ps 99,4; Iv 12,31.
104 Usp. Mt 12,29.
105 Usp. Lk 1,33.
106 Ps 89,15
što je Bog došao među ljude, nije bilo moguće pronaći pravdu na zemlji: sam se Bog, zapravo, sagnuo da pogleda s neba i traži pravednika; da je ondje bio bar jedan, zasigurno mu ne bi mogao ostati skriven, ali nije ga našao: „Svi su zalutali, svi su se pokvarili. Nema nikoga koji čini dobro, nema ni jednoga.“107 Ali kada je „vjernost niknula iz zemlje“108 za ljude koji su ležali u sjeni i tami laži109, tada je i „pravda gledala s neba“110 , pokazavši se ljudima prvi put istinito i potpuno, i mi bijasmo opravdani111. Nedužni, koji nije počinio nikakvo zlo112, odgovarao je za nas svojom smrću na križu, plativši kaznu za naše grijehe: po toj smrti najprije smo bili oslobođeni okova i oslobođeni optužbe, a zatim postadosmo prijatelji Božji i pravednici. Zapravo, Spasitelj nas je svojom smrću ne samo oslobodio i pomirio s Ocem, nego nam je i „dao moć da postanemo djeca Božja“113. On je onaj koji, spojivši našu narav sa sobom uzimanjem smrtnoga tijela, snagom otajstava sjedinjuje svakoga od nas sa svojim tijelom114. Tako on čini da njegova pravda i njegov život nastaju u našim dušama.
107 Ps 14,3; 53,4; Rim 3,12
108 Ps 85,12
109 Usp. Iz 9,1.
110 Ps 85,12
111 U ovoj perspektivi istinu i pravdu ne treba promatrati kao nešto racionalno ili moralno, već ontološko i osobno; sam Krist je istina, on je pravda: samo „u njemu“, dakle – to jest, kako Kabasilas shvaća, sudjelovanjem u njegovu životu – otrgnuti smo od zablude i postajemo „pravedni“.
112 Usp. 1 Pt 1,18.
113 Iv 1,12. Nadasve u skladu s tradicijom grčkih otaca, Kabasilas s pravom jasno razlikuje dva „trenutka“ opravdanja: negativni: oslobođenja od grijeha i pozitivni – koji uvelike nadilazi ovo – zajedništva s Bogom.
114 Otajstva nas pridružuju Riječi po tijelu koje je „preuzeo“ u utjelovljenju; kao što je tijelo put njegova zajedništva s nama i otkupiteljskoga djela, i u tijelu je Krist umirući i uskrsnuvši izvršio božansku ekonomiju, tako, sjedinjujući nas sa svojim tijelom po sakramentima, postajemo dionici njegova božanskoga života. Usp. IVAN ZLATOUSTI, In Matthaeum LXXXII, 6, PG 58, 744.
Tako je, posredstvom svetih otajstava, postalo moguće da ljudi spoznaju i vrše istinsku pravdu. Istina je da Sveto pismo imenuje mnoge pravednike i prijatelje Božje prije dolaska onoga koji opravdava i izmiruje, ali moramo ih smatrati pravednima u odnosu na njihovo vrijeme, dok su se pripremali za budućnost. Bili su spremni potrčati ususret pravednosti kad se pojavi, biti odriješeni i slobodni nakon što bude plaćena otkupnina, progledati čim se svjetlo pojavi, odmaknuti se od likova kada im se otkrije istina115. Zbog toga, unatoč tome što su bili sputani gotovo istim lancima i podvrgnuti istoj tiraniji, pravednici su se razlikovali od zlih: trpjeli su ropstvo i sužanjstvo s velikom odbojnošću, molili su da se zatvor uništi i lanci raskinu, željeli su vidjeti kako zarobljenici tiraninu nogama satiru glavu, dok se trenutno stanje zlima nije činilo nimalo strašnim, već su uživali u tome što su bili robovi116. Štoviše, čak i u blagoslovljenim danima Gospodinova dolaska bilo je onih koji nisu spremni dočekali sunce koje je izašlo iznad njih, nego su činili sve što su mogli da ga ugase, čineći sve što su smatrali učinkovitim da potamne njegove zrake. Stoga, kada se kralj pojavio, prvi su bili oslobođeni tiranije Podzemlja, a drugi su ostali u okovima.
Kao što biva među bolesnicima: oni koji na sve načine traže ozdravljenje i sa zadovoljstvom idu liječniku bolji su i podnošljiviji od onih koji i ne znaju da su bolesni i odbijaju lijekove; tako, čak i prije nego što ih izliječi, liječnik ih može proglasiti zdravima, ako je uvjeren da njegovo umijeće nije inferiorno u odnosu na nasilje zla koje ih je snašlo. Isto tako, Bog je u davna vremena
115 Pojmovi pravednost, otkupnina, svjetlo i istina ovdje se očito odnose na osobu Isusa Krista.
116 Drugim riječima: pravednost svetaca Staroga zavjeta nije bila iskazana toliko djelima, koliko vjerom u Krista koju su gajili u nadi; u toj se vjeri, puno više nego u većem moralnom savršenstvu, sastojala njihova razlika u odnosu na zle; usp. Heb 11,39; 1 Pt 1,10–12.
neke nazvao pravednicima i prijateljima; oni su zapravo činili sve što je bilo u njihovoj moći, dali su dokaz one pravde koja im je bila moguća i to ih je učinilo dostojnima da budu oslobođeni po dolasku onoga koji jedini može osloboditi, ali ih tada nije oslobodio. Doista, da je njihova pravda bila istinska pravda, nakon što im je tijelo položeno u zemlju, i oni bi bili u miru i „u ruci Božjoj“117, kako kaže Salomon; umjesto toga, kada su napustili ovaj svijet, dočekalo ih je Podzemlje118. Činjenica je da naš Gospodin istinsku pravednost i prijateljstvo s Bogom nije donio na zemlju kao da bi postojali u kakvim udaljenim krajevima, nego ih je prvi uveo u svijet119: nije pronašao, nego je otvorio put k nebu. Da je takav put postojao, neki od drevnih mogli bi njime hodati, naprotiv: „Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji siđe s neba: Sin Čovječji.“120
Dakle, ako prije križa nije bilo oproštenja grijeha i oslobođenja od osude, kako možemo razmišljati o pravednosti? Zacijelo se nije moglo biti uvršten u zbor prijatelja prije nego što se izmiri i, još okovan lancima, biti proglašen pobjednikom. Ukratko, da je prvo janje sve postiglo, odakle onda potreba za drugima121? Da su likovi i slike bili u stanju donijeti željenu sreću, istina i stvarnost bili bi beskorisni122. Kakva bi smisla imalo
117 Mudr 3,1
118 Sama vjera dakle ne spašava prije osobnoga susreta s Kristom; zato je uskrsli Isus sišao u Podzemlje da oslobodi pravednike koji su se nadali njegovu dolasku; usp. 1 Pt 3,19.
119 Kabasilas stoji na antipodu svakoga naturalizma i svakoga pelagijanskog humanizma. Isus nije samo primjer za nasljedovanje ili pomoć našoj nesavršenosti: on je, osobno, prava i jedina pravda, sva pravda; izvan njega, dakle, ili prije stvarnoga sudjelovanja u njegovu životu, nikakva svetost i nikakvo spasenje nisu mogući.
120 Iv 3,13
121 Usp. Heb 10,1.
122 Ovo su pojmovi kojima se tradicionalno suprotstavljaju stara i nova ekonomija spasenja: Stari je zavjet lik (τύπος) onoga što se u Novom ispunjava u istini (ἀλήϑεια), slika (εἰϰών) stvarnostî (πράγματα) koje su nam
govoriti o neprijateljstvu uništenom po Kristovoj smrti123, o razvaljenu razdvojnom zidu124, o miru i pravdi koji su nastali u dane Spasitelja125, i o svemu tome, da je već prije Kristove žrtve bilo pravednika i prijatelja Božjih?
Postoji i drugi argument: tada nas je zakon vezao za Boga, sada su to vjera i milost i ono što je s njima povezano126; stoga je jasno da je razmjena dobara ljudi s Bogom tada bila ona slugu, a sada je to djece i prijatelja127. Doista, zakon je za robove, ali milost, vjera i smjelo pouzdanje pripadaju djeci128 i prijateljima.
Iz svega je vidljivo da, kao što je Spasitelj „prvorođenac od mrtvih“129 i nikom od njih nije bilo moguće živjeti besmrtnim životom prije njegova uskrsnuća, tako i on jedini prethodi i vodi ljude prema svetosti i pravednosti130, kao što piše Pavao: „u unutrašnjost iza zavjese Isus uđe kao preteča za nas.“131
darovane u Kristu. Taj odnos, iako neraskidivo veže dva zavjeta jedan za drugi, utvrđuje i njihovu razliku i pokazuje potrebu za transcendiranjem Staroga zavjeta kako bi se došlo do spasenja; ako je Krist ispunjenje Zakona i Proroka, ne možemo se zaustaviti na onom što jednostavno ima zadaću da to naviješta: patrijarsi su, dakle, bili pravedni zato što su bili spremni „odmaknuti se od likova (τύπων) kada se pokazala istina“.
123 Usp. Ef 2,16.
124 Usp. Ef 2,14.
125 Usp. Mt 4,16.
126 Usp. Rim 6,14; Iv 1,17.
127 Usp. Iv 15,15; Gal 4,7.
128 Iz toga što smo djeca proizlazi smjelo pouzdanje (τò ϑαρρεῖν) da Boga nazivamo imenom Oca; usp. Gal. 4,6: „A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’“
129 Otk 1,5; usp. Kol 1,18.
130 Bizantska ikonografija često prikazuje Krista koji izvodi Adama i Evu iz podzemnoga svijeta, hvatajući ih za ruku, simbol svih mrtvih koji su prethodili njegovu dolasku: on je jedini koji ih, kao „prvorođenac od mrtvih“, može uvesti u slavu. Isto tako, Kabasilas sada objašnjava: samo Krist može „uvesti“ ljude u svetost (ἁγιωσύνη) i pravdu (διϰαιοσύνη). Ovo je puno više od sretne slike: budući da naša pravda nije ništa drugo nego sudjelovanje u Kristovu životu, samo je uskrsli Krist može proizvesti i stvoriti u nama.
131 Heb 6,20
Ušao je u svetište prinoseći se Ocu132 i onamo uvodi one koji ga žele: one koji sudjeluju u njegovu grobu ne umirući kao on, nego označavajući njegovu smrt u kupelji krštenja i ujedno je naviještajući za svetim stolom133, one koji su pomazani i koji se u neizrecivoj gozbi hrane onim koji je za njih umro i uskrsnuo. Tako ih uvodi u kraljevstvo i vodi ih do krune kroz vrata otajstava.
Ova su vrata mnogo časnija i korisnija od onih u Edenu: vrata raja ne bi se mogla otvoriti nikom tko prije nije prošao kroz vrata otajstava, ova su se međutim otvorila kad su se ona zatvorila134; vrata Edena također su mogla pustiti van onoga tko je bio unutra, dok vrata otajstava puštaju samo unutra, nikoga ne puštaju van. Vrata Edena mogla su se zatvoriti i doista jesu, ali, što se tiče ovih, veo135 i razdjelni zid potpuno su uništeni i uklonjeni136.
Odatle proizlazi da više nije moguće obnoviti ruševine niti ponovno postaviti vrata i zidovima odvojiti dva svijeta jedan od drugoga: divni evanđelist Marko ne kaže jednostavno da su se nebesa otvorila, on kaže da su razderana137, učeći tako da nisu ostala ni vrata, ni dovratnici, ni veo. Zapravo, onaj koji je pomirio, ponovno sjedinio i izmirio nebeski svijet sa zemaljskim138 te srušio razdvojni zid 139 ne može zanijekati sama sebe, kako kaže
132 Usp. Heb 7,27.
133 Usp. 1 Kor 11,26.
134 Isti grčki izraz παράδεισος (vrt) znači, teološkim jezikom, i Eden („zemaljski raj“) i raj: „vrt u Edenu“ (Post 2,8), u kojem su praroditelji živjeli u nevinosti i u zajedništvu s Bogom, promatra se kao slika vječnoga života u blaženstvu, a ulazak u nebesku domovinu smatra se „povratkom“ u Eden, čija su vrata bila zatvorena nakon grijeha.
135 Usp. Mt 27,51; Heb 6,19; 10,20.
136 Usp. Ef 2,14.
137 Usp. Mk 1,10.
138 Usp. Kol 1,20.
139 Usp. Ef 2,14.
blaženi Pavao140. Adamu su se otvorila vrata Edena, ali Adam nije ustrajao kako je trebao i onda su s pravom bila zatvorena. Umjesto toga, vrata otajstava otvorio je sam Krist141, on „koji ne učini grijeha“142, niti je to bio u stanju, jer „njegova pravda ostaje dovijeka“143. Stoga je nadasve nužno da uvijek ostanu otvorena, da vode u život i da nikom ne nude izlaz iz života. „Ja dođoh da imaju život“144, kaže Spasitelj.
Sada, ovo je život koji je Gospodin došao donijeti: sudjelovanje u njegovoj smrti i zajedništvo s njegovom mukom po otajstvima. Nema drugoga načina da izbjegnemo smrt: tko nije kršten u vodi i u Duhu, ne može ući u život145, tko ne jede tijelo Sina Čovječjega i ne pije njegove krvi, ne može imati život u sebi146 .
140 Usp. 2 Tim 2,13.
141 To je klasična paralela između Adama i Krista (usp. Rim 5,12–21; 1 Kor 15,45), koja je ovdje preuzeta u smislu suprotstavljanja. Za ovu temu posebno usp. GRGUR PALAMAS, Homilia LX 5, OIKONOMOS 251: „(kod Isusova krštenja) otvorila su se nebesa koja su prije bila zatvorena zbog grijeha; …jer je pisano da je nebo bilo zatvoreno za Adama“. Ali Kabasilas jače naglašava kako je Kristovo krštenje inauguracija sakramentalne ekonomije i kako su se u njemu, stoga, „otvorila vrata otajstava“.
142 1 Pt 2,22
143 Ps 111,3
144 Iv 10,10
145 Usp. Iv 3,5.
146 Usp. Iv 6,53.
SADRŽAJ
KNJIGA I.
ŽIVOT U KRISTU POČINJE POSREDSTVOM BOŽANSKIH OTAJSTAVA KRŠTENJA, POMAZANJA MYRONOM I SVETE PRIČESTI
1. Život u Kristu klija u ovom i ispunjava se u budućem
3. Otajstva nas uvode u život u
1. Otajstvom krštenja započinje život u
4. Krštenje nas oslobađa okova grijeha i čini nas dionicima novoga života
5. U čemu se sastoji novi život koji krštenje u nas uvodi . . 68
6. Zašto se oni koji su zanijekali Krista ne krste ponovno ako se pokaju
7. Što doživljavaju krštenici koji žive životom u Kristu .
8. Krštenje omogućuje jasnu spoznaju Boga, pomoću koje su sveci ostvarili divote
9. Ljubav i radost plodovi su krštenja, temelja novoga saveza, po kojem se kuša Boga .
10. Djelo krštenja
KNJIGA III.
NA KOJI NAČIN POMAZANJE MYRONOM DOPRINOSI
ŽIVOTU U KRISTU
1. Pomazanje myronom, uvodeći samoga Gospodina, daruje Duha Svetoga od kojega dolazi dioništvo u Duhu Svetom i pristup Ocu
2. Svetim myronom svi imaju udjela u darovima Duha Svetoga, premda oni nisu kod svih jednako djelatni
3. Sveti myron posvećuje Crkve čineći ih kućama molitve . 118
KNJIGA IV.
NA KOJI NAČIN SVETA PRIČEST DOPRINOSI ŽIVOTU U KRISTU
1. Punina i ispunjenje života u Kristu dolaze od svete pričesti
2. Euharistija usavršava ostala otajstva
3. Euharistija nas savršeno sjedinjuje s Kristom
4. Euharistija nas čini djecom Božjom i osposobljuje za klanjanje Bogu
5. Euharistija je moćnija od svih drugih otajstava
7. Krist sjedinjuje sa sobom našu narav i našu volju. . .
8. Suobličeni Kristu moći ćemo ga susresti u njegovu kraljevstvu .
KNJIGA V.
NA KOJI NAČIN POSVEĆENJE SVETOGA OLTARA DOPRINOSI ŽIVOTU U KRISTU
1. Obred posvećenja svetoga oltara .
2. Tumačenje obreda . .
KNJIGA VI.
KAKO OČUVATI ŽIVOT U KRISTU KOJI SMO PRIMILI PO OTAJSTVIMA
1. Tko god je odlučio živjeti u Kristu, mora suobličiti svoju volju volji Kristovoj
2. Otajstva nam omogućuju da Krista ludo ljubimo
3. Razmatranje Božjega prijateljstva čuva od zla i vraća zdravlje duše onom tko sagriješi
4. Nužno je imati stalan spomen na Krista i njegovu ljubav .
5. Kristova blaženstva
6. Isus je jedini uzor savršenstva
7. Zazivati Spasitelja u svako doba
8. Euharistija, hrana za molitvu
KNJIGA VII.
KAKAV POSTAJE ČOVJEK KOJI, JEDNOM UVEDEN U OTAJSTVA, VLASTITIM ŽAROM ČUVA MILOST KOJU JE PO NJIMA PRIMIO
1. Savršenstvo počiva u volji
2. Užitak i tuga, kamen kušnje
3. Istinska i lažna žalost .
4. Istinska i lažna radost . . . .
5. Najveća je radost u ljubavi prema Bogu radi njega sama . 292
6. Život u Kristu je ljubav .
5.
OTAJSTVA UVODE LJUDSKE DUŠE
U KRISTOV ŽIVOT
Razmotrimo to podrobnije. Život u Bogu je nemoguć ako netko nije umro grijehu, ali samo Bog može ubiti grijeh147. Naravno, čovjek je to bio dužan učiniti: nakon što je svojevoljno pretrpio poraz, bilo bi ispravno popraviti ga novom borbom, ali nama, već robovima grijeha148, to nije bilo ni izdaleka moguće: kako bismo mogli postati jači od onoga kojem smo služili? A čak i da smo jači, „nije sluga nad gospodarom“149. Situacija je, dakle, bila ovakva: u skladu s onim što je bilo pravedno, čovjek je trebao preuzeti dug i izvojevati pobjedu, ali je bio sluga, odnosno rob, onih koje je trebao poraziti u ratu; s druge strane, Bog, koji je mogao pobijediti, nikom nije ostao dužan. Stoga ni jedan ni drugi nisu napadali, a grijeh je živio150 i nije bilo mogu-
147 Uz usputni poziv na sada već uobičajenu razliku između negativne faze ukidanja smrti i pozitivne faze dara života, otvara se novi dio diskursa u kojem se grijeh i đavao predstavljaju kao neprijatelj kojega treba ubiti i tiranin kojega treba svrgnuti; posljedično, povijest spasenja predstavljena je kao rat (πόλεμος), bitka (ἀγών) koju je Krist vodio za nas i umjesto nas na način da je njegova pobjeda (νίϰη), plod njegove izvrsnosti (ἀριστεία), postala naš trofej (τρόπαιον) i kruna (στέφανος) našega trijumfa (ϑρίαμβος).
148 Usp. Iv 8,34: „Tko čini grijeh, rob je grijeha.“
