Petersona, uglednoga psihologa i autora svjetskoga bestselera 12 pravila za život
U knjizi Mi koji se hrvamo s Bogom svjetski poznati klinički psiholog Jordan Peterson na neponovljiv nas način vodi kroz drevne priče o pobuni, žrtvovanju, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije.
Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i fi lozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih.
Adam i Eva i izvorni grijeh čovječanstva; pogubno nadmetanje Kajina i Abela; apokaliptična poplava u Noino doba, dramatična propast Kule babilonske; Abrahamova strašna iskušenja i epska priča o Mojsiju i Izraelcima; Jona zatočen u utrobi kita. Što bi takve drevne priče uopće mogle značiti? Koja i kakva sila stoji u pozadini njihova stvaranja? Kako su nam one tisućljećima pomagale da shvatimo svijet i same sebe? Kako nas još uvijek mogu voditi u našoj vječnoj potrazi za smislom, ciljem i svrhom?
Moćna, inspirativna i poticajna za razmišljanje, Mi koji se hrvamo s Bogom navodi čitatelja da na posve nov način otkrije najveće i najvažnije priče ikada ispričane i u sasvim novome svjetlu promotri sebe i svoj život.
Jordan B. Peterson
MI KOJI SE HRVAMO S BOGOM
JORDANB. PETERSON
MI KOJI SE HRVAMO
S
BOGOM
PERCEPCIJE BOŽANSKOGA
Biblioteka: MOMENTUM 7.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Naslov izvornika: Jordan B. Peterson, We Who Wrestle with God
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Prijevod: Anđelko Bošnjak Redaktura i lektura: Bonislav Kamenjašević
Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj
ISBN 978-953-235-949-7
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191207023.
Mojoj nedavno preminuloj majci Beverley Ann Peterson, koja se, poput svih nas, hrvala s Bogom (i činila to ne bez radosti).
UTJEHA LEŠINE
Ne, neću, utjeho lešine, Očaju, neću se tobom pogostiti; Neću raspetljati – iako su labave – ove posljednje niti čovjeka
U meni ili, tako umoran, viknuti: Ne mogu više; mogu ja; Mogu nešto, nadati se, željeti da dođe dan, ne odabrati ne biti.
Ali, ah, ali, o, ti strašni, zašto se grubo na me obrušiti
Moćnom desnom nogom svojom? lavlju šapu položiti na me? očima
U naletima na mene sklupčana puhati; koji želim izbjeći te i pobjeći ti?
Zašto? Da moja pljeva odleti; moje zrnje leži golo i jasno
Ne u svoj toj muci, strci, jer sam (čini se) štap cjelivao, Ruku, zapravo, moje srce gle! pokupilo snagu, ukralo radost, smijat će se, pozdravljati glasno. Pozdravljati koga? Junaka koji me je nebeskom snagom bacio, nogom gruvao
Na me? ili sebe koji sam se s njim borio? o, koga? možda oboga? Te noći, ljeto to Sad svršene tame ja bijednik ležah, s tobom sam se, (moj Bože!) moj Bože, hrvao.1
Ranije verzije posljednjega stiha:
Završene tame, kad sam se bijednik hrvao, naguravao s Bogom. Sad završeno znam da sam se bijednik hrvao, naguravao, s Bogom. Završeno sad, znam da sam se bijednik hrvao, naguravao s Bogom.
Tame, s kojom je sad svršeno, ja bijednik u hrvanju sam se naguravao.
Gerard Manley Hopkins (1885.)
Povijest vrhovnih bića čija je struktura nebeska od iznimne je važnosti za razumijevanje religiozne povijesti čovječanstva u cjelini. Ne možemo ni pomisliti na to da tu povijest ispišemo ovdje, na nekoliko stranica. No moramo se barem dotaknuti činjenice koja nam se čini primarnom. Vrhovna bića s nebeskom strukturom često nestaju iz religijske prakse, iz kulta; odlaze od ljudi, povlače se na nebo i postaju udaljeni, neaktivni bogovi (dei otiosi). Ukratko, za te bi se bogove moglo reći da, nakon što su stvorili kozmos, život i čovjeka, osjećaju nekakav umor, kao da je ogroman posao stvaranja iscrpio njihove resurse. Stoga se povlače na nebo…2
NAGOVJEŠTAJ:
ŠAPAT LAGANOG I BLAGOG LAHORA
Svoje putovanje, svoje hrvanje s Bogom, započinjemo jednom izuzetnom pričom. Radi se o priči koja predstavlja izvanredno snažnu ideju, u dramatičnome obliku svojstvenu biblijskim pričama – ideju koja nam može pomoći razumjeti zašto bismo trebali istraživati te upoznati i razumjeti ove drevne priče koje sve više padaju u zaborav. Priča je to o proroku Iliji koja nudi jednu od onih temeljnih karakterizacija ili definicija Boga. Prorok o kojemu govorimo živio je u vrijeme kralja Ahaba i njegove žene Izebele, u devetome stoljeću pr. Kr. Iako je njegova priča kratka, Ilija se među prorocima ističe iz dvaju razloga: neobičnom smrću i mnogo kasnijim pojavljivanjem pored Mojsija i Isusa iz Nazareta na vrhu gore Tabor tijekom preobraženja (Mt 17,1–9; Mk 9,2–8 i Lk 9,28–37). Taj izraz, preobraženje, upotrijebili su prevoditelji izvornoga grčkoga teksta na latinski, koji su o tome događaju govorili koristeći se riječju metamorphoō, s njezinim konotacijama kvalitativne pretvorbe gusjenice u leptira. Ljudska bića rastu i razvijaju se kako sazrijevaju – recimo da sazrijevaju – na gotovo jednako korjenit način kao i ovaj krilati insekt. Kako apostol Pavao kaže u Prvoj poslanici Korinćanima (13,11): „Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.“ Stoga je daleko od nevažnoga to što je grčka riječ psykhḗ (ψυχή) – korijen iz kojega je izveden izraz psihologija; označitelj za ljudski duh ili dušu – doslovno značila leptir.
Koliko god ta povezanost duše i leptira bila duboka, ona nije jedini razlog za ovu usporedbu. Leptiri su sposobni i za zadivljujuće navigacijske pothvate. To je nešto barem blizu čudesnome, s
obzirom na njihovu krhkost i hipotetski ograničenu inteligenciju. Po toj navigacijskoj sposobnosti – a možda i po kratkoći svoga života i ograničenjima – oni su slični ljudskim bićima, koja su od svoje izvorišne točke u Africi putovala do svakoga kutka planeta, koliko god udaljen i nepristupačan bio. Ti insekti finih krila također su i prekrasni, izuzetno simetrični i imaju zadivljujuću sposobnost zamjećivanja vezanu uz ljepotu i simetriju te biranje partnera u skladu s time. Mogu otkriti odstupanja od ovih dviju značajki s nevjerojatnom preciznošću. To otkriva veliku mogućnost prosuđivanja u odnosu na ideal: još jednu sposobnost koju ovaj savršeno izrađeni insekt dijeli s ljudskom psihom. Zašto je sve ovo relevantno za naš prikaz proroka Ilije i za razumijevanje života? Jer i način na koji je umro i njegovo kasnije javljanje u društvu preobraženoga Krista predstavljaju ili simboliziraju sposobnost psihe za kvalitativnu i revolucionarnu preobrazbu.
U drugome poglavlju Druge knjige o Kraljevima saznajemo da je Ilija tijelom uznesen na nebo dok je još bio živ, što je čast koju Stari zavjet pripisuje samo njemu i proroku Henoku (Post 5,24). Dio kršćanske tradicije svakako je to da Isus uzlazi, na sličan način, nakon svojega uskrsnuća (Lk 24,50–53; Dj 1,9–11). Velik dio kršćana prihvaća i Marijino uznesenje, uzimanje njezina tijela i duše na nebo nakon smrti, no tu ove pojave staju. Uzlaženje u sferu neba označava prisutnost nekoga uistinu važnoga. U vrijeme svoga odlaska Ilija je u društvu Elizeja, svojega učenika i nasljednika. Oni putuju iz Gilgala u Betel, a oba ova mjesta imaju veliku važnost u Bibliji. Gilgal je, naprimjer, mjesto na kojemu su Izraelci postavili spomenik Bogu kako bi obilježili siguran prelazak preko rijeke Jordan na putu u obećanu zemlju (Jš 4,19–24). Što se tiče Betela, njegovo ime znači „kuća Božja“. Prvi se put spominje u Post 28,10–22 kao mjesto na kojemu je Jakov sanjao o ljestvama koje se uzdižu do neba, dok se anđeli –posrednici između božanskoga i čovjeka – po njima penju i silaze. U tome snu Bog Jakovu potvrđuje savez koji je sklopio s Abrahamom i Izakom obećavajući mu mnogobrojno potomstvo, zemlju i zaštitu s neba. Svaka priča u kojoj junaci kreću od jednoga mjesta iznimnoga značenja do drugoga jednakih ili još većih razmjera prikaz je same ideje „važnoga putovanja“ – opis životnoga puta ostvarena na optimalno pustolovan i smislen način. Upravo se u skladu s time Ilijina
posljednja pustolovina zbiva u Betelu ili blizu Betela, mjesta vizije
Jakovljevih ljestava. Elizej je s njim:
A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: „Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe!“ A Elizej odgovori: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!“ Ilija odgovori: „Mnogo tražiš: ako me budeš vidio kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće ti biti.“ I dok su tako išli i razgovarali, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: „Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!“ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje.
2 Kr 2,9–12
Na ovaj način Ilija je odnesen u kraljevstvo Božje na isti način na koji veliki tragatelj za ljepotom i navigator među insektima polijeće u nebo nakon svoje preobrazbe. Ovaj prorokov uzlazak u sferu božanskoga priprema je za njegovo kasnije ponovno pojavljivanje uz Isusa na vrhu gore Tabor:
Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“ Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše.
Mt 17,1–6
Slična zapanjujuća preobrazba javlja se i u opisima Mojsija: „Napokon Mojsije siđe sa Sinajskog brda. Silazeći s brda, nosio je u rukama ploče svjedočanstva. Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Gospodinom, izbija svjetlost. Kad su Aron i svi Izraelci vidjeli kako iz Mojsijeva lica izbija svjetlost, ne usudiše se k njemu pristupiti.“ (Izl 34,29–30) Ta je svjetlost zajedničko javljanje onoga krajnje dobra, da tako kažemo, s onim što je obično tek ljudsko – pokazatelj silaska božanskoga u profano ili uzdizanje potonjega gore. Stoga je sasvim smisleno, simbolički govoreći, da se takvi obrati u osobnosti ili preobrazbe psihe događaju na vrhovima planina.
Vrhunac svete planine mitsko je mjesto na kojemu se nebo i zemlja dodiruju, gdje se ono materijalno susreće s transcendentnim i božanskim. Nadalje, život je dobro prikazan kao niz uspona na brdo. Za pesimiste je to grozna sudbina Sizifa, koji je osuđen na guranje kamena do vrha planine samo da bi se kamen opet skotrljao dolje te se taj proces mora beskonačno ponavljati. Nešto optimističniji tumač života umjesto toga bi mogao vidjeti priliku za osobnu preobrazbu. Kada se popnemo na novu planinu i dosegnemo vrh – odnosno ostvarimo svoj cilj – nešto smo uspješno priveli kraju, ostvarili trenutnu viziju i postali smo nešto više nego što smo bili. Kada stignemo do vrha, barem trenutnoga uspona, možemo vidjeti i sve prostrto pred sobom, uključujući i sljedeći izazov – sljedeću mogućnost za igru, sazrijevanje i rast; sljedeći poziv na preobražavajuću žrtvu. Stalno napredovanje prema gore koje predstavlja niz uspona na brdo, svako sa svojim doživljajem vrhunca, inačica je puta uspona koji predstavljaju Jakovljeve ljestve, spiralno uzdizanje prema kraljevstvu Božjemu, dok nas sam Bog zove na najvišoj točki – na vrhu najviše gore koju možemo zamisliti.
Priča o Iliji sadrži puno više od iznimnoga načina na koji je umro i njegove konačne preobrazbe. Taj je veliki prorok živio u vrijeme podijeljenoga kraljevstva Izraela i Judeje. U to vrijeme narod Izraela patio je pod vladavinom kralja Ahaba, koji ih je okrenuo štovanju bogova različitih od Jahve, tradicionalnoga božanstva Abrahama, Izaka i izabranoga naroda. Ovo izvrtanje cilja javilo se kao izravna posljedica Ahabova braka s Izebelom, bogatom, privilegiranom feničkom princezom koja je nakon vjenčanja sa sobom donijela lažne bogove. Baal, njezin omiljeni bog, bio je feničko odnosno kanaansko božanstvo prirode, odgovorno za plodnost, kišu, grmljavinu, munje i rosu. Ahabova nova žena, koja je svakako bila izravna, ubila je većinu Jahvinih proroka nastojeći uspostaviti primat Baala. Kažu da je Izebelin muž, u potpunosti pod njenim utjecajem, „razljutio Gospodina, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega“ (1 Kr 16,33). Ilija upozorava kralja na njegovu slabost i idolopoklonstvo govoreći mu kako će posljedice njegova nepromišljenoga vladanja biti godine toliko teške suše da će se i rosa prestati pojavljivati.
Budući da se Baala smatralo bogom koji je izravno odgovoran za kišu koja daje život, suša koju je Ilija najavio jasno je podrivala autoritet ovoga boga i njegovih svećenika, kao i povjerenje naroda u Ahaba, njihova kralja, i Izebelu. Književni motiv „sušnoga kraljevstva“ koji se koristi u ovome dijelu priče simbolički je trop s trajnim značenjem. To se, primjerice, očituje u Disneyjevu animiranome remek-djelu Kralj lavova. Nakon što je svrgnuo Mufasu, istinskoga kralja Stijene ponosa, Scar, zli brat pravoga kralja, protjera njegova sina Simbu na periferiju kraljevstva. Posljedica je toga da kiša prestaje padati i životinje koje lavovi love i o kojima ovise nestaju. Kada Simba preuzme prijestolje, kiša se vrati. Bajka Voda života braće Grimm proširuje ovu temu predstavljajući je kao pustolovinu mlađega brata koji je zadužen za donošenje revitalizirajuće vode ocu na samrti. Na nešto slično upućuje i Knjiga Izlaska prikazujući oprečnost između kamene krutosti nepopustljivoga faraona i dinamičnoga ovladavanja vodom svojstvena Mojsiju. Kada se pogrešno načelo postavi kao najviše – kada je lažni kralj postavljen na prijestolje ili prevlada bezbožno ćudoređe – narod se brzo nađe lišen upravo vode koja daje život. No još dublje, kraljevstvo koje je usmjereno prema krivome polu – koje štuje krive bogove, da tako kažemo – trpi psihološki ili duhovno.
Nakon što je najavio sušu i povukao se u pustinju, gdje ga isprva hrane gavrani i pije iz potoka, i proroku ponestaje zaliha. Bog Iliju odmah upućuje udovici u gradu Sarfati. On je pronađe pored bunara i zatraži malo vode i kruha. Ona odgovori: „Živoga mi Gospodina, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i da umremo.“ (1 Kr 17,12) Ilija je ohrabruje govoreći da Bog neće dopustiti oskudice u njezinoj kući: „Jer ovako govori Gospod, Bog Izraelov: ‘U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.’“ (1 Kr 17,14) Može se činiti neobičnim da se Božji poslanik mora obratiti jednoj siromašnoj udovici za malo hrane. No biblijske su priče suptilne i profinjene. Ovdje priča o Iliji naglašava, prvo, važnost čak i onih na dnu (u ovome slučaju udovice), drugo, nužnost moralne orijentacije čak i u uvjetima oskudice (spremnost udovice da pruži gostoprimstvo, što je obveza koja će se
još javljati u našim istraživanjima) i, treće, potpunu ovisnost obilja o ispravnoj moralnoj orijentaciji u slučaju svih, bez obzira na status. Pretjeran i manipulativan utjecaj koji je žena slaboga kralja izvršila nad svojim nemoćnim i bezvjernim mužem postaje prijetnja samoj državi. Ona dijelom predstavlja često opasnu privlačnost neobičnih ideja i običaja koji mogu prodrijeti u neko društvo i prožeti ga pod krinkom kreativnoga, profinjenoga i novoga. Prije nego što se javi prigovor – „Autori biblijskih priča bili su neoprostivo puni predrasuda i ksenofobični“ – trebali bismo razmotriti likove iz Staroga zavjeta kao što su Mojsijev tast Jitro, koji ima toliko važnu ulogu u Knjizi Izlaska (vidi osobito 18,17–23), Rahaba, hrabra i vjerna bludnica iz Jerihona (Jš 2), i Naaman (2 Kr 5), kojemu su poniznost i vjera omogućili da ga Elizej ozdravi. Sve su to pojedinci koji, unatoč tome ili možda baš zahvaljujući tome što su stranci, gledaju nesputanim očima i ponašaju se moralno te stoga imaju ulogu onih koji ispravljaju kada se Izraelci iskvare. Novo ponekad paralizira i truje, a katkada popravlja i obnavlja. Mudrost nije ništa manje doli sposobnost razlikovanja pomoći od prepreke u takvim slučajevima. Siromašna, ali dobra žena koja je izgubila muža suptilno je predstavljena kao poželjna nasuprot arogantnoj i opasnoj kraljici Izebeli. Zašto? Tijekom većega dijela ljudske povijesti udovištvo je predstavljalo strašnu situaciju, posebno kada su žene koje bi ono zadesilo imale djecu na brizi. U biblijskome korpusu lik udovice često se koristi kako bi se prikazala ranjivost, bespomoćnost i egzistencija na društvenim i ekonomskim marginama. Njezino jadno stanje moglo bi se itekako smatrati sveprisutnim oblikom svemirske nepravde.
Iz toga razloga, kao i radi moralne pouke svoga naroda, duh Božji poziva Izraelce da isprave tu nejednakost – da se odreknu napasti uskogrudne usmjerenosti na sebe i pohlepe te da ostave nešto i za one kojima je sve oduzeto:
Kad žetvu žanjete po svojoj zemlji, ne žanjite dokraja svoje njive; niti pabirčite ostatke poslije svoje žetve.
Ne paljetkuj svoga vinograda; ne kupi po svom vinogradu palih boba, nego ih ostavljaj sirotinji i strancu! Ja sam Gospodin, Bog vaš.
Lev 19,9–10
Ovaj je princip proširen u Ponovljenome zakonu, uz jednu dodatnu točku: u nekome trenutku svoga života baš svaki pojedinac ovisit će o drugima; stoga su ispravno strukturirana psiha i društvo tako uređeni da se na ovu neizbježnu potrebu odgovori potrebnom brigom i zabrinutošću. Nema smisla uspostavljati društvo koje se neće pobrinuti za ljude koji ga sačinjavaju u svakome stadiju njihova razvoja, od ranjivoga do snažnoga, produktivnoga i velikodušnoga.
Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu.
Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj; zato ti naređujem da ovu zapovijed vršiš.
Pnz 24,21–22
Udovica koja je velikodušna unatoč svome siromaštvu utjelovljuje obrazac recipročnoga žrtvujućega vladanja i uzajamne pomoći koji obilježava zrela, pouzdana pojedinca kao i mirnu, produktivnu državu. Ona stoji u najočitijoj suprotnosti s privilegiranom kraljicom čija je opsjednutost sobom prijetnja za psihu i zajednicu.
Kako se priča o Iliji nastavlja, ideja da se psihološka i društvena hijerarhija vrijednosti mora organizirati pod ispravnim vladarom –ili, apstraktnije, pod pravim principom – dodatno se potvrđuje. Prorok napušta Sarfatu i organizira ono što se, kolokvijalno govoreći, može smatrati obračunom na brdu Karmel. Nagovara upravitelja Ahabova dvora Obadiju da okupi sve Baalove proroke, kao i izraelski narod, u podnožju brda. Pripremljena su dva žrtvena oltara: jedan za Baala, pod nadzorom njegovih proroka; drugi za Jahvu, pod Ilijinom vlašću. Svakoga od bogova poziva se da zapali vatru na oltaru koja će spaliti žrtvu. Baalovi proroci mole se satima bez rezultata. Ilija tri puta moči svoj oltar vodom (kako bi povećao snagu svoga dokaza), a zatim traži od Jahve da djeluje. Istoga se trena s neba spušta plamen koji guta žrtvu, čak i sam oltar. Tako je utvrđena Jahvina nadmoć. Baalovi su proroci smaknuti i odmah se vrati „šumor kiše“ (1 Kr 18,41). Ne može biti bogatstva bez istinskoga moralnoga reda. Pod vodstvom ispravnoga životvornoga duha, oskudica može postati daleko sjećanje.
Nimalo sretna, Izebela usmjerava svoj gnjev prema Iliji. Nesretni prorok stoga bježi duboko u pustu divljinu. Skriva se u pećini,
gdje mu Bog progovara (1 Kr 19). Primanje božanskoga otkrivenja na osamljenome mjestu uobičajen je topos u pričama. Unutarnji glasovi i maštovita iskustva postaju vjerojatniji u uvjetima izoliranosti, kada je vanjska verbalna komunikacija minimizirana, i u mraku i tišini, gdje su vanjski osjetilni podražaji drastično smanjeni. Ovo povećava vjerojatnost iskustva otkrivenja – na dobro ili loše. Na dubljoj razini ovo može biti zbog toga što neurološki sustavi desne polutke, koji su (barem kod dešnjaka) više povezani s nesvjesnim i implicitnim mislima i postupcima, mogu preuzeti kontrolu nad verbalnim i maštovitim iskustvima kada ih ne nadjačaju ili na neki drugi način ne sputaju uobičajeniji uvjeti društvene interakcije i osjetilnih podražaja.3
Ilija izražava veliku frustraciju i beznađe vjerujući kako njegovi pokušaji da ostane vjeran nisu doveli ni do čega drugoga osim do katastrofe: „Revnovao sam gorljivo za Gospoda, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život.“ (1 Kr 19,10) Bog mu kaže: „Iziđi i stani u gori pred Gospodom. Evo Gospodin upravo prolazi. Pred Gospodom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Gospodin nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Gospodin nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Gospodin nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora.“ (1 Kr 19,11–12) U Bibliji je mnogo poznatih izraza i „šapat laganog i blagog lahora“ sigurno je jedan od njih. Upravo u tome trenutku Ilija – a po njemu čovječanstvo – shvaća da Bog nije u vjetru, bez obzira na njegovu žestinu, ni u potresu, bez obzira na njegovu jačinu, već je nešto unutra; glas same savjesti; vječni vodič za dobro i loše; taj autonomni duh koji prebiva u svakoj duši i posramljuje nas pred nama samima, skreće pozornost na naše nedostatke i grijehe te stvara nagon da se pokajemo, ispričamo i iskupimo.
Ovo je najveće otkriće od svih: mogućnost uspostavljanja odnosa s Bogom osluškivanjem savjesti. Bog muškarcu i ženi udjeljuje slobodnu volju iako želi da su mu stvorenja koja je stvorio odana te ih također želi voditi. Kako će najbolje pomiriti ove suprotstavljene želje? Ne uz pomoć zapovijedi, sile ili straha, već davanjem glasa, slike ili čak osjećaja koji mogu potaknuti i predložiti ili posramiti i
poniziti tiho i nježno (iako se njihov intenzitet može pojačati kada je potrebno). Ovo poistovjećivanje savjesti s Bogom sve se više čini eksplicitnim barem u određenim strujama kršćanskoga mišljenja. Britanski teolog iz devetnaestoga stoljeća kardinal Newman, naprimjer, isticao je upravo to u mnogim svojim djelima:
Božanski zakon stoga je vladavina etičke istine, standard dobroga i lošega, neovisna, neopoziva, apsolutna vlast u prisutnosti ljudi i anđela. „Vječni je zakon“, kaže sv. Augustin, „božanski razum ili Božja volja, koja zapovijeda poštivanje i zabranjuje remećenje prirodnoga poretka stvari.“ „Prirodni je zakon“, kaže sv. Toma, „utisnuto Božje svjetlo u nama, sudjelovanje vječnoga zakona u razumskome stvorenju.“ Ovaj zakon, kao da je shvaćen u umu pojedinaca, naziva se „savjest“; pa iako može otrpjeti prelamanje dok prelazi u intelektualni medij svakoga pojedinca, pritom nije toliko zahvaćen da bi izgubio svoju narav kao Božanski zakon, već i dalje ima, kao takav, isključivo pravo zahtijevanja poslušnosti.4
Ovo se itekako može smatrati snažnijim i opravdanijim argumentom od danas puno češće korištena „dokaza iz dizajna“ – tvrdnje da kompleksnost prirode nužno ukazuje na djelatna Stvoritelja. U Prvoj i Drugoj knjizi o Kraljevima postavljeni su jasni temelji prije svega za psihološku i relacijsku definiciju vrhovnoga božanstva, koja odvaja Boga od poganskoga teatra prirodnoga svijeta (koliko god priroda uistinu izazivala divljenje) i postavlja ga, predivno i zastrašujuće, unutar svih nas. Upravo je Ilijino otkriće ono što priprema teren i za priču o Joni – za tajanstvenu pripovijest o proroku koji prvo odbija, a zatim prihvaća poziv šapta laganog i blagog lahora i čiji pothvati sačinjavaju priču koja zatvara ovu knjigu. Temeljna i revolucionarna važnost Ilijina doprinosa obilježena je čudom njegova uzašašća na nebo još za života. Ovaj događaj, koji nagoviješta Kristovo uskrsnuće (i Jonino, na svoj način), ukazuje na neusporediv uspjeh Ilije kao proroka. Biblijski tekstovi i njihova karakterizacija Boga jednostavno se ne mogu razumjeti bez shvaćanja Ilijina neusporedivoga značenja kao proroka te ključne važnosti njegova revolucionarnoga otkrića. Nakon susreta s pričom o Iliji prirodu postojanja – svoga i onoga božanskoga – percipiramo drukčije, jasnije i izravnije te osobnije. Oči su nam otvorene i vidimo na nov način. Zašto priča kao temelj čak i za sam čin percepcije? Drugim riječima, za preobražaj samoga čina percepcije? Zato što se svijet mora
filtrirati mehanizmom priče kako bismo ga mogli razumjeti ili čak pojmiti; jer je svijet jednostavno previše kompliciran da bismo se njime bavili i snalazili se u njemu bez cilja i osobnosti (što su obilježja koja definiraju samu priču). Neprestano nam se predstavlja beskonačno mnoštvo činjenica koje treba razmotriti: možda jedna činjenica po pojavi i više – po činjenica ne samo za svaku pojavu već i za sve njihove moguće kombinacije. To je jednostavno previše činjenica. Isti se problem javlja i u vezi s ishodom: svaka radnja, svaki mogući uzrok, dovodi do eksponencijalnoga grananja posljedica – previše njih da bismo o njima promislili, razmotrili ih i uzeli u obzir. Ovo je nerješiv problem; nešto što je filozof Daniel C. Dennett slavno opisao kao „nov, dubok epistemološki problem“.5 Postoji praktički beskonačan broj načina da se kategorizira – te stoga i percipira –konačan broj predmeta. Ne posvećujemo i ne možemo posvećivati jednaku pozornost svemu što se stalno i posvuda oko nas događa. Umjesto toga, sa svakim pogledom određujemo prioritet činjenica. Čineći to, posvećujemo se malo čemu, a zanemarujemo puno. Činimo to u skladu sa svojim ciljem. Činimo to kako bismo dobili ono što trebamo i želimo – ali što je to? To može biti ludost našega trenutnoga hira, kada smo infantilni ili smo ostali infantilni, ili djetinjasti i usmjereni prema trenutnome zadovoljenju svojih želja. To može biti naša želja da dođemo do moći koja to zadovoljenje čini mogućim usprkos prisutnosti ili čak prigovorima drugih s kojima se moramo natjecati dok plovimo naprijed. Ili to može biti zrelo uspostavljanje veza koje sačinjavaju naš život i daju mu istinski smisao – veze braka, obitelji, prijateljstva, trgovine i države. Možda je to također i skladno i produktivno uklapanje sadašnjosti i budućnosti u autonomnoga pojedinca koje čini istinsku zrelost i odgovorno ponašanje, koji su kooperativni i kompetitivni.
Činjenice s kojima se susrećemo važemo u skladu sa svojim vrijednostima. Uzdižemo neke staze koje vode naprijed, neke stvari u svijetu i pojedine ljude na više mjesto nego druge izručujući sve što smatramo nižim podzemlju zapreka, prepreka, neprijatelja ili protivnika ili nevidljivoj domeni nevažnoga. Na taj način uređujemo, pojednostavnjujemo i smanjujemo svijet prije nego što smo se s njime i susreli. Postavljanje prioriteta nije tek pasivan proces. To je zapravo aktivno odricanje, dar ili žrtva. Mi nismo poslušni primatelji jedno-
stavno samorazumljivih istina. Svako opažanje je nastojanje jednako koliko i dojam. Svako opažanje zahtijeva pokret očiju, ispitivanje prstima ili usmjeravanje sluha. Sve što doživljavamo nepogrešivo ovisi o motivaciji i djelovanju, a ne o refleksivno osjetilnome – stoga se dojam jednostavno nikada ne javlja prije djelovanja. Što god nam zaokupi pozornost – čega god smo svjesni, koliko god kratko – stoga je u tome trenutku uzdignuto na najviše mjesto, slavljeno i obožavano, znali mi to ili ne. Moramo odrediti što je trenutno najvrednije, a ne bilo što i sve drugo, čak i da bismo vidjeli. Ti elementi trenutne pa i vrlo precizne pozornosti također su i sami organizirani više ili manje koherentno (ovisno o stupnju našega integriteta) u piramidalnu strukturu vrijednosti. Ta struktura, nadalje, ili ima nešto na vrhu – naš krajnji cilj – ili je kuća u sebi razdijeljena koja ne može opstati (Mk 3,25). Svijet vidimo s obzirom na svoju hijerarhiju vrijednosti. To je karta kojom se koristimo za snalaženje na nepoznatome teritoriju na kojemu bismo se inače izgubili. Zamjećujemo, dakle, u skladu sa svojim ciljem. To je iznimno i nedovoljno razglašeno otkriće, koje ukazuje ni na što manje nego na to da naš jad i naša radost ovise o našim vrijednostima.
Ono što najviše cijenimo uzdižemo na najviši položaj nadmoći ili vlasti. Ciljamo prema uzdignutoj meti, koliko god to bilo privremeno. Uprežemo samu svijest u ono što smatramo vrijednim trošenja naše pozornosti i napora vlastitoga djelovanja. Svoje stalno putovanje naprijed započinjemo pretpostavljajući neko dobro – dobro koje je barem bolje od točke s koje krećemo. To je čin vjere kao i žrtve: vjere jer bi to dobro moglo biti negdje drugdje, žrtve jer, dok idemo za bilo kojim konkretnim dobrom, odlučujemo odreći se svih drugih. Sva su naša zapažanja saveznici – „duhovni partneri“ – naše prve i određujuće odluke. Naš cilj obilježava moralni krajolik oko nas, dok odredište kojemu težimo služi kao najviše zamislivo dobro, barem za vrijeme i mjesto kojemu naša namjera daje relevantnost. Tako cilj svijetu daje smisao te čak određuje i glavni način na koji ga opažamo i organizira ga. Posljedica je toga da pred sobom vidimo put prema naprijed, smjer za koji smatramo da će nas najvjerojatnije dovesti kamo smo odlučili poći; vidimo što i tko nam je zapreka za napredovanje i očajavamo; vidimo što i tko nam pomaže i nadamo se.
Velik je dio naše komunikacije opisivanje cilja. Govorimo drugima čime se bavimo i očekujemo da i oni nama to kažu i želimo to. Razgovaramo međusobno, često na plitak način, o tome čime se oni koje poznajemo bave. Što žele? Čemu su se posvetili? Kako se, posljedično tome, ponašaju? Kada dublje govorimo o takvim stvarima, počinjemo govoriti o karakteru, a ne više o neposrednosti cilja, jer karakter nije ništa drugo nego uobičajeno utjelovljenje cilja. Poznavati sebe ili druge znači razumjeti karakter. Na koji način dolazimo do toga znanja i predstavljamo ga? Glumimo, oponašamo, izvodimo – dramatiziramo – kako bismo mogli predstavljati i usvajati obrasce pozornosti i djelovanja koji obilježavaju nas i druge ljude. Apstraktnim riječima: pričamo priču. Kada opisujemo ciljeve neke osobe ili naroda, njihov put naprijed, prepreke i prilike koje se javljaju na tome putovanju, prijatelje i neprijatelje koji prate njihovo kretanje –moralni krajolik koji se rađa – pričamo priču. Čineći to, određujemo prioritete u svijetu, organiziramo ga i zapažamo. Na taj način opisujemo cilj. Vidimo svijet u odnosu na cilj. Što je priča koja donosi detalje o cilju i svim njegovim posljedicama? Opis strukture kojom vidimo svijet. Priče nam različitim karakterizacijama otkrivaju strukture vrijednosti unutar kojih se svijet očituje našemu opažanju. Zašto je ovo važno? Što to označava? Zašto je to važno – čak i ključno? Strašan je izazov vidjeti i djelovati u svijetu, u svoj njegovoj nedokučivoj kompleksnosti. Stoga cijenimo opise načina kako opažati i ponašati se – možda i više nego što cijenimo išta drugo.
Udubljujemo se u priče koje glumimo kao djeca – priče koje gledamo na pozornici ili ekranu ili čitamo u knjigama, čak i kao odrasli – jer nema ničega što trebamo više znati od toga kako izgraditi, prilagoditi i unaprijediti hijerarhiju vrijednosti unutar koje se ostvaruju relevantne činjenice o svijetu. To je način na koji izgrađujemo svijet koji nastanjujemo, egzistencijalno. To je način na koji stvaramo stvarnost u kojoj boravimo. To je način na koji se krećemo prema naprijed – i odlučujemo gdje se to naprijed nalazi. Gledamo junaka kako cilja prema gore, živi u istini, žrtvuje se za ono što je bolje, viteški se bori protiv praćki i strijela užasne Fortune, ali zadržava svoj integritet. Gledamo kako mu se predmeti u svijetu otkrivaju kao alati i prepreke relevantni za njegovo putovanje. Gledamo kako prijatelji koje putem upoznaje čine žrtve kako bi mu pomogli i drago
nam je to vidjeti. Gledamo kako njegovi neprijatelji varaju, kradu, izdaju, lažu i ne uspijevaju te osjećamo kako je pravda zadovoljena – ili gledamo kako uspijevaju i osjećamo moralni bijes prevarenih. Ukratko: očarani smo onima koji imaju uzvišene ciljeve i želimo, ako smo hrabri, da nas njihov duh obuzme.
Ciljamo na njihove ciljeve – ili se tome nadamo – vidimo što oni vide, doživljavamo emocije koje oni osjećaju i učimo lekcije koje oni uče, u sigurnome gnijezdu imaginarnoga. To je vrijednost fikcijskoga: tu eksperimentiramo s vrijednošću, ali ostajemo na sigurnome. To je mjesto na kojemu se igra koja oblikuje sama naša opažanja može odvijati sigurno i učinkovito.
Ono što nam je najvrednije – dobro čije je otkriće naša svrha; odredište koje je meta u ovome trenutku – smještamo na vrh, na vrhunac, na položaj nadmoći i najviše vlasti. Ciljamo metu koju smatramo središnjom, koliko god to bilo trenutno. Usredotočujemo se na ono što određujemo kao vrijedno trošenja svoje pozornosti i napora svoga djelovanja. Pretpostavljamo neko dobro – dobro koje je barem bolje od točke s koje krećemo. Ovo je čin vjere, kao i žrtve: vjere, jer bi to dobro moglo biti negdje drugdje, i žrtve, jer dok idemo za tim dobrom, odlučujemo ne ići za svim ostalim dobrima. Svako je zapažanje usklađeno s tom početnom i određujućom vjerom, dok je odluka koja utvrđuje okvir za tumačenje sama po sebi djelomično putovanje prema obećanoj zemlji našega cilja, a to je opažanje ovisno o djelovanju, koje je upravo sastavni element putovanja. Naš cilj obilježava moralni krajolik oko nas, dok nam cilj služi kao najviše zamislivo dobro, barem za vrijeme i mjesto kojemu taj cilj daje relevantnost. Još jednom cilj svijetu daje smisao i određuje i glavni način na koji ga opažamo i organizira ga. Taj cilj otkriva put naprijed; smjer za koji smatramo da će nas najvjerojatnije dovesti kamo smo odlučili poći. I karakter također vidimo kao cilj. Karakter je utjelovljeni cilj, hod prema cilju koji je postao navika. To je svrha nečijega djelovanja.
Sve ovo otvara nekoliko važnih pitanja: ako svijet vidimo i moramo vidjeti s pomoću priče; ako nam se svijet otkriva u obliku priče – koja je to priča? Kako ćemo ispravno karakterizirati svoje ciljeve, svoja najdublja iskušenja, svoja najizvrsnija stremljenja prema gore? Što je relevantno, a što možemo i trebamo zanemariti? Čemu bismo
trebali posvetiti svoju dragocjenu pozornost? U koje bismo svrhe trebali usmjeravati svoje djelovanje? Koju neugodnu istinu naša savjest vječno pokušava otkriti? Koja je prikladna hijerarhija vrijednosti kroz koju se svijet otkriva na najproduktivniji, najvelikodušniji i najodrživiji način? Koja je, drugim riječima, priča, istinska priča našega života – što je i što bi trebala biti? Ona je prikaz naših najviših težnji, našega fundamentalnoga odnosa i, istovremeno, istinskoga tla na kojemu stojimo. Stoga ona jest i mora biti karakterizacija samoga božanskoga, Boga, baš kao što to biblijski prikazi jesu. A što je to?
Savjest, koliko god bila važna – savjest koja se otkriva Iliji – nije jedina manifestacija Boga; nije njegovo jedino dramsko lice. On se također javlja i, kako ćemo vidjeti, kao poziv – nadahnuće, pustolovina, entuzijazam, znatiželja, čak i iskušenje – u još jednome svome važnome obliku te kao još mnogo toga. Mi najdublje želimo upoznati junaka, a ako je moguće i postati junak, naprimjer (još jedan oblik) – ali ne bilo kakav, već junak svih junaka. Želimo preuzeti držanje ne tek kralja, gospodara svojega područja, već kralja kraljeva. Sazdani smo tako da se divimo samome božanskome principu vrhovne vlasti. Želimo to kako bismo mogli zauzeti perspektivu duha ispravno postavljena na najviše mjesto i doživjeti svijet njegovim očima. Želimo to učiniti kako bismo i sami mogli zauzeti taj stav junaštva i odgovornoga kraljevanja prema problemima koji nas muče i nude nam prilike u našim vlastitim životima. Želimo razumjeti, što potpunije možemo, prirodu Dobra koje stoji iza svih dobara oko njega –Dobro koje donosi neodoljiv život u većemu izobilju, a koji je istinski vrt vječne želje. Jednako tako želimo prepoznati i Zločinca koji stoji iza svih zlih djela – prirodu duha koji želi stvoriti svu patnju na svijetu radi ničega drugoga doli same te patnje. Želimo razumjeti Dobro kako bismo bili dobri i razumjeti Zlo kako bismo mogli izbjegavati biti zli. Na taj način možemo dovesti do spasenja i otkupljenja svijeta, malim i velikim djelima. Na taj način možemo ograničiti pakao koji zlo stvara ne samo radi sebe već i radi svih do kojih nam je stalo i koje volimo, radi stabilnosti i održanja društava u kojima živimo i radi ljubavi prema samome svijetu.
Bilo to dobro ili loše, u pitanju je priča – i, bilo to dobro ili loše, ta priča u kojoj su naše zapadnjačke psihe i kulture sada ponešto krhko utemeljene u svojoj je biti priča koja je ispričana u knjižnici
biblijskoga korpusa, kompilacija drame koja se nalazi u temelju naše kulture i s pomoću koje mi gledamo svijet. To je priča na kojoj zapadna civilizacija počiva. To je zbirka karakterizacija ne samo Boga, čije se oponašanje, slavljenje, pa i utjelovljenje, smatra najvišim mogućim ciljem, već i muškarca i žene, za čije se karaktere smatra da postoje u odnosu prema tome Bogu, te društva, u odnosu na pojedinca i božansko. To je također otkrivenje žrtve koja taj cilj čini mogućim i proučavanje u dramskoj formi transcendentnoga cilja za koji se smatra da sve ujedinjuje na najbolji mogući način. Biblijska je priča, u svojoj ukupnosti, okvir kroz koji se otkriva svijet činjenica, barem što se tiče Zapada: ona je opis hijerarhije vrijednosti unutar koje je omogućena čak i sama znanost (tj. znanost koja na koncu teži dobru). Biblija je knjižnica priča na kojoj su zasnovana najproduktivnija, najslobodnija te najstabilnija i najmirnija društva koja je svijet uopće poznavao – temelj Zapada, jasno i glasno.
Krajolik fikcije svijet je dobra i zla – svijet vrijednosti, čiji se vrhunac neprestano povlači u samu obećanu zemlju, dok vječna jama užasne i beskrajne patnje zauzima najniže moguće mjesto. Biblijske priče osvjetljavaju vječni put naprijed uza svetu planinu prema nebeskome gradu dok istovremeno upozoravaju na apokaliptične opasnosti koje vrebaju u devijantnome, marginalnome, groznome, grešnome, nesvetome, izdajničkome i uistinu demonskome. Bog je, u ovoj formulaciji, duh koji vodi prema gore. Čovjek je biće koje se bori s tim duhom pri svakoj odluci jer je odluka stvar postavljanja prioriteta; sa svakom pomisli, jer je svaka pomisao žrtvovanje mogućnosti zbog željena cilja, te sa svakim djelovanjem dok se on kreće prema nekome odredištu i dalje od svih ostalih. U svakome svjesnome trenutku osuđeni smo na hrvanje s Bogom.
MI KOJI SE HRVAMO S BOGOM
1.
U POČETKU
1.1. Bog kao kreativni duh
U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.
Post 1,1–2
Kako je Bog predstavljen na početku velike Knjige Postanka? Kao živ duh – kreativan, pokretan i aktivan – nešto što čini i jest. Bog je ukratko lik, čija se osobnost otkriva kako se biblijska priča odmotava.
Knjigu Postanka otvara suprotstavljanje. Bog „lebdi“ nad „vodama“. Što lebdi znači? Znači, očito, da je Bog pokretan. Manje očito, pokretanje se događa kada nas dirne nešto duboko. Bog je ono što nam je došlo ususret kada se nove mogućnosti jave i poprime oblik. Bog je ono što susrećemo kada smo odvedeni u dubine. A što pak znače vode – posebno vode koje Bog još nije stvorio? To je stari hebrejski tehom ili tohu va bohu: kaos, potencijal, ono što čeka da bude otkriveno – kao što je voda preduvjet za život, ali i u svojim dubinama nosi nepoznato. Bog je, dakle, duh koji se suočava s kaosom; koji se suprotstavlja ništavilu, dubini; koji svojevoljno oblikuje ono što još nije ostvareno te plovi horizontom budućnosti koji se neprestano preobličuje. Bog je duh koji rađa suprotnosti (svjetlo/tama, zemlja/ voda) kao i mogućnosti koje se javljaju iz prostora među njima:
I reče Bog: „Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!“ I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi.
I reče Bog: „Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pokaže kopno!“ I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro.
Post 1,6–10
I reče Bog: „Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“ I bi tako.
Post 1,14–15
Kako bismo mi, u ljudskim okvirima, mogli shvatiti ovaj prvi susret s Bogom? Što je on i s čime se suočava? Zamislite, na trenutak, s čime se susrećete kada se ujutro probudite. Vaša se pozornost ne hvata za objekte koji vas okružuju – za banalnu stvarnost namještaja u vašoj spavaćoj sobi. Umjesto toga, razmišljate o izazovima i prilikama toga dana. Možda ste tjeskobni jer jednostavno imate previše toga za obaviti. Možda ste (nadam se) u boljoj situaciji te se radujete prilikama koje vas čekaju. Vaša svijest – vaše biće – lebdi nad potencijalom koji vam nudi početak novoga dana na način koji je sličan uvjetima i procesu samoga stvaranja, kako je ono prikazano u početnim recima Biblije – stvaranje koje se nastavlja sa svakim pogledom koji bacite i riječju koju izgovorite. U svijesti obrađujemo domenu mogućega bivanja – postajanja. To je svijet koji potiče i nadu, dok shvaćamo pozitivne stvari koje dolaze, i tjeskobu, pred strašnom nesigurnošću života.6
Evo još jednoga načina na koji možemo razumjeti svoj sraz s mogućnošću. Zamislite bilo koji objekt. Sada zamislite da taj objekt okružuje prostor koji sadrži ono što bi taj objekt mogao postati kako vrijeme prolazi i kontekst se mijenja. Pod uobičajenim uvjetima, najvjerojatnije buduće stanje bilo kojega običnoga objekta – boce, kemijske olovke, sunca – može se predvidjeti na temelju njegova trenutna stanja. No bezočnom igrom sudbine ili radikalnom promjenom cilja ta ograničenja mogu se ukloniti, a neotkrivena mogućnost predmeta učiniti vidljivom. Boca u metežu birtije može postati smrtonosna palica ili, razbijena u bijesu, koplje s rubom nazubljenim poput britve. Kemijska olovka može postati mehanizam samoga života kada je se
umetne u dušnik nekoga tko se guši. Sunce može postati ne stabilni i pouzdani pružatelj života i svjetlosti koja definira dane i noći koje nastanjujemo, već izvor solarne oluje koja ruši električnu mrežu o kojoj toliko krhko ovisimo.
To je širina mogućnosti s kojom se svijest suočava i koju procesira kada shvaća svijet i odlučuje na temelju njega djelovati. Stoga naše kretanje prema naprijed nije mehanička procesija svijetom stabilne stvarnosti. Svijest se nosi s onim što bi se tek moglo ostvariti na posve isti način kao i Božji duh s ništavilom i bezličnom dubinom; na način na koji se božansko bori s massom confusom, koja je kaos, prilika i matrica iz koje nastaju svi oblici.
Bog je jednako tako ono što (ili onaj koji) stvara ne samo red, kako se opetovano naglašava u početnoj knjizi biblijskoga korpusa, već i red koji je dobar. Prvoga dana uspostavlja razdvojenost svjetla i tame (Post 1,3–4). Drugoga stvara nebeski svod razdvajajući donje vode, zemaljske, i gornje, izvor kiše (Post 1,6–8). Trećega je terra firma koju mi nastanjujemo sastavljena i odvojena od onoga što nakon toga postaju oceani te se na tlu pojavljuju biljke (Post 1,9–13). Četvrtoga dana:
…načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde.
I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro.
Post 1,16–18
Petoga se dana pojavljuju ribe i ptice (Post 1,20–23). Sve stvoreno, unatoč svojoj besprijekornoj kvaliteti ili dobroti, i dalje stremi prema gore, dalje se razvija, kako nam pokazuje šesti i posljednji dan Božjega stvaranja svijeta. Pojavljuju se životinje (Post 1,24–25) te naposljetku muškarac i žena:
I reče Bog: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!“
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.
I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“
Post 1,26–28
U završnici svoga stvaranja Bog je, izgleda, nadmašio sve što je dotada postigao. On daje sljedeći sud: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ (Post 1,31) Što ovo znači? Kao prvo, to znači da Bog ne samo da se suočava s kaosom i mogućnošću te ih oblikuje već to čini s dobrom namjerom i dobrim ishodom. Bog je predstavljen kao proces ili duh vođen ciljem da učini da sve postoji i cvate; jednom riječju, duh vođen ljubavlju. Ovaj slijed stvaranja znači, kao drugo, ne samo da bi se život trebao i da će se manifestirati u većemu obilju već i da će se to zbivati sa stalnim usponom – od dobroga do veoma dobroga – koji može poslužiti kao definicija samoga raja. To su Jakovljeve ljestve, proces koji vječno sve čini onakvim kakvo bi trebalo biti, ali se nekako i unapređuje pronalazeći nove putove prema višim poredcima istinitoga, lijepoga i dobroga.
Stvaranje kulminira postankom muškarca i žene i posebno se njihovo stvaranje ocjenjuje kao „veoma dobro“. Tako su prva dva ljudska bića, i muškarci i žene općenito, utjelovljenje samoga Boga, pri čemu je Bog kreativni duh koji iz kaosa i mogućnosti priziva poredak u postojanje, a muškarac i žena mikrokozmos toga duha, u suštini sličan ili čak identičan, sa zadatkom da zauvijek ponavlja proces stvaranja. Teško da možemo zamisliti optimističniju ideju čovječanstva. Niti bi važnost Božje ustrajnosti mogla biti veća. Ovaj opis stvarateljskoga procesa – prikaz djelovanja Riječi, usmjerena prema dobru – također je i postavljanje prvih principa: upravo onih principa za koje su muškarac i žena odmah pozvani da im se pokore i pridržavaju ih se. Biblijski izvještaj svakomu od nas pripisuje vrijednost koja nas postavlja na sam vrhunac stvaranja; vrijednost koja je jako dobra u svemiru koji je dobar; vrijednost koja nadilazi svaku zemaljsku procjenu (s obzirom na to da odražavamo sliku samoga božanskoga). Ovo je, mora biti jasno, stvar definicije. Stup u zemlji oko kojega se sve drugo mora vrtjeti ustanovljen je na božanskoj vrijednosti čovječanstva i mora ga se držati nepomičnim, nepovredivim, neoskvrnjivim: svetim. Ovo nije ništa manje nego opis mo-
ralnoga reda implicitna u samome svemiru, koji odražava prirodu Boga, muškarca i žene i temelj na kojemu počiva ideja intrinzičnih prava i vrhovne odgovornosti.
Vjerujemo li u ovu priču? Vjerujemo li u ono što ona tvrdi i na što upućuje? Prvo: što znači vjerovati? Svakako se ponašamo, pojedinačno i skupno, kao da je istinita, barem onda kada se ponašamo onako kako bismo trebali – barem onda kada djelujemo u istinski najboljemu interesu sebe i svih ostalih. Prema ljudima koje volimo (čak i ljudima koje mrzimo) ponašamo se kao prema bezgranično vrijednim točkama kreativne svijesti, sposobnima za pronalaženje puta naprijed i stvaranje svijeta koji ovisi o tim pronalascima. Upravo je činjenica ovoga vrhovnoga identiteta i bivanja ono što će uvijek ometati mahnitu težnju za moći svake organizacije, društva ili države koja se usudi dovesti u pitanje vrhovnu vlast pojedinca. Mudri i oni manje mudri trebali bi zahvaliti Gospodinu na tome.
Prigovaramo, duboko uvrijeđeni, ako se itko prema nama odnosi onako kako ne priliči djetetu Božjemu – tj. ako se itko prema nama odnosi kao da nismo uistinu važni. Jednako tako vrijeđamo kada se prema drugima odnosimo kao da su ispod nas; kao da su išta niže od svjesnih bića božanske vrijednosti o čijemu iskustvu na neki tajanstven način ovisi sama stvarnost. Čak i ako je priča koju sami sebi pričamo u ovome sve više ateističkome, materijalističkome svijetu utemeljenu u činjenicama u skeptičnoj opreci spram toga vjerovanja, mi i dalje vjerujemo, utoliko što sudjelujemo u takvoj uvredi, bilo da je činimo ili primamo. Nijedan čovjek koji tvrdi da ne vjeruje u slobodnu volju ili čak u samu svijest ne usuđuje se prema svojoj ženi ponašati kao da nema slobodnu volju ili svijest. Zašto? Jer ako to učini, nastaje velika frka. A zašto je to tako? Zato što pretpostavka intrinzične vrijednosti odražava činjenicu koja je dovoljno duboka –dovoljno „stvarna“ – da, poričući je, sami sebe dovodimo u konkretnu opasnost. A ako je ta pretpostavka toliko apsolutno nužna, kako to da nije istinita? I ako je pretpostavka koja oblikuje svaku našu interakciju prihvaćanje ili dramatizacija transcendentne vrijednosti pojedinca (pa i nas samih), na koji način onda ne „vjerujemo“ da je ta vrijednost stvarna? Još dublje pitanje bilo bi: U kojemu trenutku moramo priznati da je „nužna fikcija“ istinita upravo proporcional-
no svojoj nužnosti? Nije li tako da je ono što je najnužnije za naš opstanak sama bit „istinitoga“?
U ovome dijelu priče o stvaranju jedva da smo upoznati s Bogom kao likom. Unatoč tome, neiscrpno bogati uvodni reci opisuju esencijalnu prirodu poretka svemira: postojanje procesa koji preobražava kaos i mogućnost u poredak prikladan za život koji je dobar i ide prema veoma dobrome; objavu da je taj proces temeljan te istovremeno nadređen u tome stvaranju; tvrdnju da sama stvarnost ovisi o njemu; konstataciju da ljudska bića sudjeluju i trebaju sudjelovati u tome procesu te da mogućnost toga sudjelovanja svakoj osobi udjeljuje božansku i najvišu vrijednost i odgovornost. Muškarac (i žena, na toliko čudesan način, odmah na početku) tako su oblikovani na samu sliku božanskoga. Koja god bit da tipizira ili karakterizira svako ljudsko biće – upravo onaj duh koji ih čini i ljudima i vrijednima – u izravnome je srodstvu sa silom koja preobražava ništavilo u sam rajski vrt. Sva najfunkcionalnija i najpoželjnija mjesta i stanja na svijetu, od mikrokozmosa sretnoga braka do nepodijeljene zajednice države, utemeljena su implicitno i eksplicitno u nečemu vrlo sličnu ovoj pretpostavci. Nadalje, i na način koji podupire našu središnju tvrdnju, nedostatak toga uvjerenja ili vjere čini užasne odnose i politike koje čovjek također može stvoriti istinskim paklom koji oni prečesto postanu.
Vjerujemo li? Kada se kolebamo u vezi s ovom opredijeljenošću, katastrofa prijeti.
1.2. Čovječji duh na najvišemu mjestu
Bog upućuje muškarce i žene koje je stvorio da moraju zemlju „podložiti sebi“ (naravno, nakon što je „napune“). Ova ideja uvelike je kritizirana, svakako i zbog načina na koji je proširena u idućemu retku, koji muškarcu i ženi daje vrhovnu vlast („vladajte“) nad ribama, pticama i „svim živim stvorovima“. Oni koji tvrde da bi nešto drugo trebalo biti postavljeno na nadređeni položaj gromoglasno se protive etosu sadržanu u ovim riječima. Prema takvim kritičarima, nisu muškarac i žena u odnosu s Bogom ono što bi trebalo biti uz-
dignuto, slavljeno i obožavano. Pogledajte riječi profesora povijesti
Lynna Whitea, izvađene iz njegova poznatoga eseja iz 1967. godine Povijesni korijeni naše ekološke krize: Posebno u svome zapadnome obliku, kršćanstvo je najantropocentričnija religija u povijesti svijeta. Još u drugome stoljeću i Tertulijan i sv. Irenej Lionski tvrde da je Bog, kada je oblikovao Adama, nagovješćivao sliku utjelovljenoga Krista, drugoga Adama. Čovjek dijeli, u velikoj mjeri, Božju transcendenciju nad prirodom. Kršćanstvo, u potpunoj suprotnosti sa starim paganizmom i religijama Azije (osim možda zoroastrizmom), ne samo da je utvrdilo dualizam čovjeka i prirode već je tvrdilo i kako je Božja volja da čovjek iskorištava prirodu u svoje vlastite svrhe. (…) U antičko doba svako stablo, svaki izvor, svaki potok, svako brdo imalo je svoj vlastiti genius loci, svoga duha zaštitnika. Čovjek je imao pristup tim duhovima, ali su oni bili uvelike drukčiji od njega; kentauri, faunovi i sirene pokazuju njihovu podvojenost. Prije nego što se sjeklo drvo, rudarilo u planini ili postavila brana na potok, bilo je važno umiriti duha nadležna za tu konkretnu situaciju i održavati ga smirenim. Uništavanjem poganskoga animizma kršćanstvo je omogućilo da se priroda iskorištava s ravnodušnošću prema osjećajima prirodnih predmeta.7
Što White tvrdi? Da je nemoralno uzdizati tek ljudsko; da bi što god da sačinjava loše definirani izraz priroda ili, još gore, okoliš, trebalo biti postavljeno kao prvo i najvažnije, umjesto muškarca i žene, društva ili čovjekove dobrobiti. Takvi prigovori izneseni teorijski u ime prirode zvuče dobro – čak i altruistično i ponizno (zašto bi ta arogantna greška evolucije, čovjek, trebala zauzimati središnje mjesto?) – ali su zapravo posve suprotni. Ako se priroda postavi iznad čovjeka, na način da svaki potok ima svoj transcendentni duh, muškarac, žena i dijete nužno se postavljaju ispod prirode. Ovo načelno može značiti da će se čuda prirode s pravom držati vrijednima. No u praksi to prečesto znači da se ljudima oprašta jednako koliko i travi ili štakorima. Ovo izvrtanje vrijednosti ne omogućuje toliko upravljanje prirodom koliko iskorištavanje onih koji se ne smatraju ništa vrednijim od najnižih oblika života – iskorištavanje upravo od one vrste ljudi koji se uvijek nađu spremni da koriste tu prednost.
Sličan moralni prigovor podiže se i protiv naloga da se napuči zemlja. (Plodite se, i množite. [Post 1,28]) No ova je smjernica dana u posve određenu kontekstu: onome koji obilježava duh koji
je već donio poredak koji je dobar i veoma dobar i koji to nastavlja činiti, i to svakako uz posredovanje čovjeka. To znači da čovjekov posao stvaranja, uključujući i stvaranje obitelji, mora biti izvršavan na način koji vodi do ispunjavanja, što se jasno tvrdi u tome retku, i implicira u onima koji mu prethode, i koji najvjernije odražava duh Stvoritelja. Čovjekova vlast nad zemljom mora biti, da upotrijebimo izraz koji je danas okaljan povezivanjem s ideološkom silom, održiv; mora ono što je dobro učiniti još boljim. Naš se planet ne smije obrađivati do iscrpljivanja – što bi nalog da budemo plodni i množimo se učinilo besmislenim praktički u trenu, generacijski govoreći. Iz toga se razloga Adam u Post 2,15 postavlja u vječni vrt da ga „obrađuje i čuva“. Taj je vrt Eden, što znači dobro navodnjeno mjesto, a raj –para-daiza – priroda okružena zidom.8 Ovaj je optimirani okoliš fina ravnoteža postignuta između materijalnoga svijeta i društvenoga poretka koja najbolje omogućuje svakoj osobi – preciznije, svakomu paru, a zatim obitelji – da dio stvorenoga svijeta označi za sebe te potom radi i žrtvuje se kako bi ga učinila dijelom poretka koji je dobar i veoma dobar.
Kasniji biblijski nalozi da se zemlju periodično odmori (Izl 23,11) kao i da se brine o radnim životinjama u skladu su s tim produktivnim i dalekovidnim stajalištem: „Pravednik pazi i na život svog živinčeta, dok je opakomu srce okrutno.“ (Izr 12,10) „Ne zavezuj usta volu kad vrše.“ (Pnz 25,4) „A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja.“ (Izl 20,10) Ovaj posljednji odlomak posebno je znakovit u tome što se čak i onima nad kojima bi se lako mogla vršiti sila i pretjerana vlast mora dati odmora. Ovi principi brige odražavaju još dublju ideju koja je sveprisutna u biblijskome korpusu, a to je da su upravo najviši moralni napori ono što čini da voda života teče kako bi čak i pustinja procvjetala.
„Podložiti“ ne znači i podčiniti – i neka su proklete sve suprotne tvrdnje. Božansko se neprestano protivi tiraninu (kao u Izl 7–14) te upozorava čak i na hipotetski dobronamjerne kraljeve (1 Sam 8,10–18). Nadalje, Bog je predstavljen (definiran) kao duh što (ili koji) kažnjava čak i očito velike ljude, čak i arhetipske vođe svoga naroda koji podlegnu napasti sile i prisile (Br 20,12). Kao kruna sve-
ga, naravno, tu su primjeri prvo Joba, a zatim i Krista – koje ćemo detaljno obraditi u jednome djelu koje slijedi – koji se odriču korištenja sile čak i u najprovokativnijim i najočajnijim situacijama. Podložiti, dakle, ne znači kontrolirati i zapovijedati, već postaviti sve na svoje pravo mjesto – dati svemu njegovu zavisnu vrijednost ili priznanje; urediti sve hijerarhijski, kako bi se mogli utvrditi prioriteti za pozornost i djelovanje; te postaviti stvari tako da svijet više nije tek potencijal ili nered. Ta je odgovornost naglašena u drugome poglavlju Knjige Postanka, Drugome izvještaju o stvaranju, u kojemu Bog prvo „načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati“ (Post 2,19). Ovaj redak jasno ukazuje na to da je posao stvaranja koji poduzima Logos ili Riječ Božja na neki način ostao nedovršen dok čovjek sve dalje ne razvrsta, a njegove odluke u vezi s time čine se neobično konačnima: „pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju.“ (Post 2,19–20)
Adam podlaže i imenuje. To su postupci ili čak bit ljudske svijesti. No ima još. S obzirom na ovisnost Bića o toj svijesti (budući da je Biće bez svijesti nezamislivo, a možda čak i nemoguće), svijest je bit onoga što podupire samo Biće. To bi bio Božanski Stvoritelj svih stvari, neiskaziva stvarnost na kojoj počiva sva otkrivena stvarnost. To bi bila Riječ opisana kao ona koja je bila „u početku“ u Knjizi Postanka i mnogo kasnije kod apostola Ivana (Iv 1,1). Junak – Adamov duh načinjen na sliku temeljnoga duha – predstavlja aktivni proces podlaganja i imenovanja, što je vrednovanje koje čini samu percepciju, značenje pa i postojanje mogućim. Taj junak vječno se suočava s iskonskim kaosom – vodama i ništavilom nad kojima se kreće Božji duh. Ta je još neoblikovana mogućnost Pramajka, matrica iz koje se rađa stvarnost, prima materia, iskonska materija od koje je sve opipljivo i stvarno iskonski „načinjeno“. A junak je onaj koji to čini. To konkretno znači da ljudska bića koja je Bog stvorio imaju nešto i stvarno i ključno čime se trebaju baviti – nešto što je uistinu važno čak i na razini svemira.
SADRŽAJ
Utjeha lešine 7
Nagovještaj: Šapat laganog i blagog lahora 11
1. U POČETKU
1.1. Bog kao kreativni duh 29
1.2. Čovječji duh na najvišemu mjestu 34
1.3. Stvarno i način na koji se predstavlja 38
1.4. Eva iz Adama 47
1.5. Na sliku Božju 52
2. ADAM, EVA, PONOS, SAMOSVIJEST I PAD
2.1. Slika Boga u vječnome vrtu 63
2.2. Ponos protiv svetoga moralnoga poretka 67
2.3. Nepotpunost Adama i dolazak Eve 73
2.4. Vječni grijesi Eve i Adama 76
2.5. Vječna zmija 80
2.6. Gola patnja kao plod grijeha 84
2.7. Gubitak raja i plamteći mač 94
3. KAJIN, ABEL I ŽRTVA
3.1. Identitet žrtve i rada 107
3.2. Neprijateljski nastrojena braća dobra i zla 115
3.3. Sveto stvaranje obrasca političkoga 120
3.4. Dobri pastir kao arhetipski vođa 123
3.5. Žrtva mila Bogu 128
3.6. Stvaralački obuzet duhom ogorčenosti 132
3.7. Poniznost i vjera nasuprot ponosu, očaju i osvetničkoj ljutnji 144
3.8. Bratoubojstvo, a zatim još gore 153
4. NOA: BOG KAO POZIV NA PRIPREMU
4.1. Divovi na zemlji 167
4.2. Grijeh i povratak kaosa 169
4.3. Spasenje po mudrima i ponovno uspostavljanje svijeta 174
4.4. Nevjerni sin osuđen na ropstvo 190
5. KULA BABILONSKA: BOG PROTIV TIRANIJE I PONOSA
5.1. Lucifer i inženjeri 197
5.2. Ponos i pad, repriza: spuštanje u sami pakao 213
5.3. Nemogućnost da jedan drugoga razumiju 220
5.4. Bog – ili… 228
6.
ABRAHAM: BOG KAO ENERGIČAN POZIV
NA PUSTOLOVINU
6.1. Kreni naprijed 239
6.2. Đavao na raskrižju 258
6.3. Život kao žrtveno odvajanje 262
6.4. Seks i parazitizam 265
6.5. Žrtva i preobrazba identiteta: Abram, Saraja i Jakov 274
6.6. S anđelima u bezdan 285
6.7. Vrhunac žrtve 298
7.
MOJSIJE I: BOG KAO STRAŠAN DUH SLOBODE
7.1. Židovi kao nepoželjni suputnici i robovi 307
7.2. Plamteće stablo kao otkrivenje bivanja i nastajanja 311
7.3. Povratak u tiransko kraljevstvo 324
7.4. Povratak u zemlju još čvršćega obvezivanja 331
7.5. Neizbježno međuvlašće kaosa i duh koji vodi 342
7.6. Supsidijarna država kao alternativa tiraniji i ropstvu 357
7.7. Zapovijedi kao eksplicitno otkrivenje običaja 365
8.
MOJSIJE II: HEDONIZAM I DJETINJASTA NAPAST
8.1. Materijalizam i orgijastično slavlje 381
8.2. Očajničko ponovno uspostavljanje saveza 386
9. JONA I VJEČNI BEZDAN
9.1. Jonino pokajanje radi vlastite vrline 452
Zaključak 459
Bilješke 469
Jordan B. Peterson autor je svjetske uspješnice 12 pravila za život, koja je prodana u više od deset milijuna primjeraka i prevedena je na više od 40 jezika, a planetarni uspjeh i milijunsku nakladu doživio je i nastavak te knjige, Izvan reda. Prije nego što je postao jedan od najutjecajnijih javnih intelektualaca današnjice, desetljećima je radio kao klinički psiholog i profesor na Harvardu i Sveučilištu u Torontu. Objavio je više od stotinu znanstvenih radova, a njegova knjiga Mape značenja unijela je revoluciju u psihologiju religije.
Živi u Torontu, u Kanadi, sa suprugom Tammy. Imaju dvoje djece i četvero unučadi.
„Ako nam se svijet otkriva u obliku priče – koja je to priča? Kako ćemo ispravno karakterizirati svoje ciljeve, svoja najdublja iskušenja, svoja najizvrsnija stremljenja prema gore? Što je relevantno, a što možemo i trebamo zanemariti? Čemu bismo trebali posvetiti svoju dragocjenu pozornost? U koje bismo svrhe trebali usmjeravati svoje djelovanje? Koju neugodnu istinu naša savjest vječno pokušava otkriti? Koja je prikladna hijerarhija vrijednosti kroz koju se svijet otkriva na najproduktivniji, najvelikodušniji i najodrživiji način? Koja je, drugim riječima, priča, istinska priča našega života – što je i što bi trebala biti?“
