Braca Karamazovi_web listanje_TU

f. m. dostojevski

Braća Karamazovi — Svezak prvi

biblioteka književni klasici knjiga prva

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Braća Karamazovi

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Fjodor

Mihajlovič Dostojevski

Braća

Karamazovi Svezak prvi

s ruskoga preveo

Zlatko Crnković

Posvećeno Ani Grigorjevoj Dostojevski

“Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod.”

Evanđelje po Ivanu, gl. xii, 24.

Započinjući životopis svoga junaka Alekseja Fjodoroviča Karamazova, našao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zašto: premda sam Alekseja Fjodoroviča nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipošto nije velik čovjek pa očekujem da će me mnogi pitati: “Po čemu je znamenit taj vaš Aleksej Fjodorovič da ste ga izabrali za svoga junaka? Što je on to uradio? Tko zna za njega, i po čemu? Zašto ja, čitatelj, moram tratiti vrijeme na proučavanje podataka o njegovu životu?”

Ovo mi je posljednje pitanje najmučnije jer na njega mogu odgovoriti jedino ovako: “Možda ćete to sami razabrati iz romana”. E, ali ako pročitaju roman i to ne razaberu, pa se ne slože sa mnom da je moj Aleksej Fjodorovič vrijedan pažnje?

Govorim to zato što, nažalost, predviđam da će biti tako. Za mene je on vrijedan pažnje, ali ozbiljno dvojim da ću to uspjeti dokazati čitatelju. Stvar je u tome što je on možda i nekakav djelatnik, ali na neki neodređen, nejasan način. Uostalom, bilo bi čudno u ovo naše doba tražiti od ljudi da budu jasni. Jedno je ipak prilično nedvojbeno: to je neobičan čovjek, pa čak i čudan. Ali neobičnost i čudaštvo više škode čovjeku nego što mu daju pravo na pozornost, pogotovo kad svi teže za tim da ujedine pojedince i otkriju bar kakav-takav smisao u općem besmislu. A čudak je poglavito poseban slučaj i iznimka. Nije li tako?

Ako se i ne složite s ovom mojom posljednjom tezom i odgovorite mi: “Nije tako”, ili “Nije uvijek tako”, možda ćete me i osokoliti što se tiče značenja mog junaka Alekseja Fjodoroviča. Jer ne samo što čudak “nije uvijek” poseban slučaj i iznimka, nego se, naprotiv, može dogoditi da upravo on nosi u sebi srž cjeline, a da je sve ostale ljude njegova doba kanda na neko vrijeme, tko zna zašto, otkinuo snažan vjetar od te iste srži...

Uostalom, radije se ne bih upuštao u ova sasvim nezanimljiva i mutna tumačenja nego bih jednostavno započeo bez ikakva uvoda: ako se ljudima svidi, ionako će pročitati, samo što je nevolja u tome što ja imam jedan životopis a dva romana. Glavni je roman onaj drugi – djelatnost mog junaka u ovo naše doba, upravo u sadašnjem trenutku. Prvi se roman odigrao još prije trinaest godina i gotovo da i nije roman nego samo jedan moment iz prve mladosti mog junaka. Bez tog prvog romana nikako nisam mogao jer bi inače štošta u drugom romanu bilo nerazumljivo. Ali na taj način još se više produbljuje moja osnovna poteškoća: kad već ja, to jest sam životopisac, držim da bi i jedan roman o tako skromnom i neodređenom junaku bio možda suvišan, kako onda mogu objaviti o njemu dva romana, i čime da objasnim tu svoju preuzetnost?

Budući da ne znam odgovoriti na ta pitanja, radije ću ih ostaviti bez odgovora. Dakako da se pronicavi čitatelj već dosjetio kako ja od samog početka upravo na to smjeram, pa se samo ljutio na mene što uludo rasipam puste riječi i dragocjeno vrijeme. Na ovo ipak mogu točno odgovoriti: rasipao sam puste riječi i dragocjeno vrijeme, prvo, iz pristojnosti, a drugo, iz lukavstva: ipak sam tobože unaprijed upozorio čitatelja. Uostalom, čak mi je i drago što mi se roman sam od sebe, “usprkos bitnom jedinstvu cjeline”, raspao na dvije pripovijesti: kad se upozna s prvom od njih, čitatelj će sam moći prosuditi: vrijedi li truda da se prihvati i druge? Dakako da nitko nije ničim obvezan, da svak može ostaviti knjigu već nakon druge stranice prve pripovijesti i da je više poslije i ne otvara. E, ali ima i tako savjesnih čitatelja koji će pošto-poto htjeti pročitati sve do kraja kako se ne bi pri svojoj prosudbi ogriješili o nepristranost, a takvi su, primjerice, svi ruski kritičari. Eto, pred takvima mi je ipak lakše pri srcu: bez obzira na svu njihovu urednost i savjesnost, dajem im ipak lijepu priliku da se okane čitanja već nakon prve epizode. I eto, ovo vam je sav moj predgovor. Potpuno se slažem da je bio suvišan, ali kad sam ga već napisao, neka ostane! A sad da prijeđemo na stvar.

Povijest jedne male obitelji

fjodor pavlovič karamazov

Aleksej Fjodorovič Karamazov bijaše treći sin Fjodora Pavloviča Karamazova, vlastelina u našem kotaru, vrlo poznatog u svoje doba (pa i sad ga se još mnogi sjećaju) zbog njegove tragične i zagonetne smrti, od koje je proteklo ravno trinaest godina, i o kojoj ću prozboriti nešto više kada tome dođe vrijeme. Zasad ću reći o tom “vlastelinu” (kako su ga kod nas zvali, iako za sveg svog vijeka nije gotovo uopće živio na svom vlastelinstvu) tek toliko da je to bio čudan tip, koji se ipak u nas počesto susreće, to jest tip čovjeka ne samo ništavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog – od onih bezumnika koji umiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove, ali, čini se, ništa drugo. Fjodor Pavlovič, primjerice, počeo je gotovo ni od čega, bio je sasvim sitan posjednik, koji je često blagovao za tuđim stolovima i živio na tuđi račun, a kad je skončao, našlo se ipak u njega oko sto tisuća rubalja u gotovini. Pa ipak je za sve to vrijeme bio i ostao jedan od najsmušenijih budalaša u našem kotaru. Još ću jednom ponoviti da nije posrijedi bila glupost; većina je tih budalaša prilično pametna i lukava, nego upravo smušenost, i to još neka posebna, nacionalna.

Ženio se dva puta i imao tri sina – najstarijega, Dmitrija Fjodoroviča, od prve žene, a ostalu dvojicu, Ivana i Alekseja, od druge. Prva supruga Fjodora Pavloviča bijaše iz prilično imućne i ugledne plemićke obitelji Miusovih, koji su također bili vlastela u našem kotaru. Kako se uopće dogodilo da se bogata udavača, pa još k tome i lijepa i, nadasve, okretna i pametna djevojka, kakvih ima poprilično u današnjem naraštaju, ali ih je bilo već i u prethodnom, udala za takvu bijednu “šušu”, kako su ga tada svi zvali, neću ovdje nadugo i naširoko raspredati. Ta poznavao sam jednu djevojku još iz pretprošlog “romantičnog” naraštaja, koja je nakon nekoliko godina zagonetne ljubavi prema jednom

gospodinu, za koga se, uostalom, mogla uvijek bez po muke udati, na kraju uvrtjela sebi u glavu da su pred njima nesavladive zapreke pa je jedne burne noći skočila s visoke obale nalik na liticu u prilično duboku i brzu rijeku i utopila se u njoj samo zbog svojih kaprica, ne bi li nalikovala na Shakespeareovu Ofeliju, a da slučajno tu liticu nije bila već poodavno zapazila i zavoljela te da litica nije bila toliko slikovita, nego da je na tom mjestu bila samo prozaična ravna obala, možda i ne bi bila počinila samoubojstvo. Riječ je o istinitom slučaju pa valja pretpostaviti da je kod nas u Rusiji, u dva-tri posljednja naraštaja, bilo podosta takvih ili sličnih događaja. Isto je tako po svoj prilici i postupak Adelaide Ivanovne Miusove bio posljedica tuđih utjecaja, pa i gnjeva zatočene misli1. Možda je ona htjela iskazati žensku neovisnost, dići glas protiv društvenih prilika, protiv despotizma svoje rodbine i obitelji, a uslužna ju je mašta, recimo, samo na trenutak uvjerila da je Fjodor Pavlovič, koliko god bio čankoliz, ipak jedan od najsmionijih i najduhovitijih ljudi tog prijelaznog, sve boljeg razdoblja, a zapravo je bio samo pakostan lakrdijaš i ništa više. Stvar je bila još pikantnija zato što je završila otmicom, što je Adelaidi Ivanovnoj silno polaskalo. Fjodor Pavlovič bio je tada i po svom društvenom položaju spreman na takve vratolomije, jer je žarko želio pošto-poto napraviti svojevrsnu karijeru; prikrpiti se dobroj obitelji i uzeti miraz bilo je vrlo primamljivo. Što se tiče uzajamne ljubavi, čini se da nje nije ni bilo ni u mladojke ni u njega, uza svu ljepotu Adelaide Ivanovne. Stoga je taj slučaj bio možda jedinstven u životu Fjodora Pavloviča, koji je do kraja života ostao razvratnik, spreman da se u hipu prilijepi za svaku suknju čim ga zovne. A upravo ta žena nije u njega izazivala, što se strasti tiče, nikakav osobit dojam. Odmah nakon otmice Adelaida Ivanovna uvidjela je da muža samo prezire i ništa više. Stoga su se i posljedice tog braka neo-

1 Ove su posljednje tri riječi iz Ljermontovljeve pjesme Ne vjeruj, ne vjeruj, sanjaru mladi... (1839.)

bično brzo očitovale. Iako se njena obitelj prilično brzo pomirila s tim događajem i dala miraz bjegunici, započeo je među supružnicima nesređen život s vječitim scenama. Pričalo se da je u tome mlada žena iskazivala kudikamo više plemenitosti i uzvišenosti od Fjodora Pavloviča, koji je, kao što je sad poznato, još onda prigrabio sav njen novac, oko dvadeset pet tisuća, čim ih je primila od svojih, tako da te tisuće odonda kao da su za nju u zemlju propale. Seoce i prilično lijepu kuću u gradu, koje je također dobila u miraz, nastojao je dugo vremena svim silama prepisati na sebe pomoću nekakve tobožnje darovnice, i vjerojatno bi bio uspio u svom naumu zahvaljujući jedino preziru i gađenju koje je on izazivao u supružnice svojim neprestanim besramnim ucjenjivanjem i moljakanjem, iz njene puke duševne klonulosti, samo da ga se otrese. Ali, na svu sreću, uplela se obitelj Adelaide Ivanovne i spriječila prevaranta u njegovu naumu. Pouzdano se zna da je među supružnicima često dolazilo do tučnjave, ali kažu da nije Fjodor Pavlovič tukao ženu, nego da je Adelaida Ivanovna, dama vatrena, smiona, crnomanjasta, plahovita i tjelesno neobično snažna, mlatila muža. Naposljetku je digla ruke od kuće i pobjegla od Fjodora Pavloviča s jednim sjemeništarcem i učiteljem, pukim siromahom, i ostavila Fjodoru Pavloviču na brizi trogodišnjeg Mitju. Fjodor Pavlovič učas je okupio u kući čitav harem i počeo priređivati raskalašene pijanke, a u međuvremenu je putovao gotovo po svoj guberniji i žalio se plačući svima i svakome na Adelaidu Ivanovnu što ga je ostavila, a usput je iznosio pojedinosti kojih bi se svaki suprug stidio kazivati o svom bračnom životu. Najvažnije je što je njemu kanda godilo, pa čak i laskalo, da pred svima igra svoju smiješnu ulogu uvrijeđena muža i da svoju uvrijeđenost čak i kiti kojekakvim potankostima. “Čovjek bi još rekao, Fjodore Pavloviču, da ste napredovali u službi, toliko ste zadovoljni, uza sve svoje jade”, govorili su mu podrugljivci. Mnogi su, štoviše, dodavali da on vrlo rado ponovo igra ulogu lakrdijaša, samo da izazove što veći smijeh, te da se pravi da ne primjećuje svoj

smiješni položaj. Tko zna, uostalom, možda se on tako ponašao i zato što je ipak bio naivan? Napokon je uspio ući u trag bjegunici. Pokazalo se da je sirotica otišla sa svojim seminaristom u Peterburg, gdje se strastveno odala potpuno emancipiranom životu. Fjodor Pavlovič odmah se užurbano počeo spremati na put u Peterburg – a zašto? – to on, naravno, nije ni sam znao. Možda bi doista i otputovao, ali čim je donio tu odluku, pomislio je da ima puno pravo da se iznova, radi ohrabrenja sama sebe, oda neobuzdanom pijančevanju. I eto, upravo u to vrijeme obitelj njegove žene dobila je obavijest da je ona umrla u Peterburgu. Umrla je nekako naprasno, negdje na tavanu, jedni su tvrdili – od tifusa, a drugi – navodno od gladi. Fjodor Pavlovič doznao je za smrt svoje žene pijan; kažu da je istrčao na ulicu vičući iz sveg glasa i dižući ruke put neba od radosti: – Sad možeš otpustiti slugu svojega!2 – a drugi su opet tvrdili da je plakao jecajući kao malo dijete, da je toliko ridao da ga je bilo čak teško gledati, koliko se god gadio ljudima. Vrlo je vjerojatno da imaju pravo i jedni i drugi, da se i radovao svom izbavljenju i da je plakao za svojom izbaviteljicom – u isti mah. Većinom su ljudi, čak i zlikovci, kudikamo naivniji i prostodušniji nego što mislimo da jesu. Pa i mi smo sami takvi.

ii.

prvog je sina otjerao

Dakako da nije teško zamisliti kakav je odgojitelj i otac mogao biti takav čovjek. Njemu se kao ocu dogodilo upravo ono što se moralo dogoditi, a to je da je potpuno i konačno digao ruke od djeteta što ga je imao s Adelaidom Ivanovnom, ne zato što ga je mrzio niti zato što se osjećao povrijeđen kao muž, nego

2 Evanđelje po Luki, II, 29.

jednostavno zato što je posve zaboravio na nj. Dok je on svima dodijavao svojim suzama i jadikovkama a svoju kuću pretvorio u bludilište, o trogodišnjem Mitji brinuo se vjerni sluga u toj kući, Grigorij. Da se on nije tada pobrinuo za nj, možda se ne bi našao nitko da djetetu promijeni košuljicu. Uz to je još i rodbina djeteta po majci kanda zaboravila u prvi mah na nj. Djeda njegova, to jest gospodina Miusova, oca Adelaide Ivanovne, nije tada više bilo među živima; njegova obudovjela supruga, Mitjina baka, preselila se u Moskvu i teško razboljela, a majčine se sestre poudavale, tako da je Mitja morao gotovo punu godinu dana ostati kod sluge Grigorija, u služinskoj kući u dvorištu. Uostalom, kad bi ga se tatica i sjetio (jer ipak nije mogao ne znati da on postoji), poslao bi ga i sam opet u tu istu kuću jer bi mu dijete ipak smetalo u orgijama. Slučilo se, međutim, da se iz Pariza vratio bratić pokojne Adelaide Ivanovne, Petar Aleksandrovič Miusov, koji je poslije poživio više godina bez prekida u tuđini. Tada je još bio mlad čovjek, ali se isticao među Miusovima kao prosvijećen Peterburžanin koji je navikao živjeti u inozemstvu i ostao do kraja života Europejac, a pod stare dane, u četrdesetim i pedesetim godinama, postao je čak i liberal. Tijekom svoje karijere održavao je vezu s mnogim najliberalnijim ljudima svoga doba, i u Rusiji i u inozemstvu, osobno je poznavao i Proudhona3 i Bakunjina4, a osobito je volio prisjećati se i pripovijedati, već potkraj svojih putovanja, o tri dana Februarske revolucije u Parizu četrdeset osme, dajući na znanje da se i sam takoreći borio na barikadama. Bijaše to jedna od njegovih najdražih uspomena iz mladosti. Bio je nezavisan i imao je svoje imanje, s oko tisuću duša, prema starom računu. Njegovo lijepo imanje nalazilo se na samom izlazu iz grada i graničilo je sa zemljom našeg znamenitog manastira, s kojim

3 Pierre Joseph Proudhon (1809.–1865.), jedan od osnivača anarhizma, napadao komunizam.

4 Mihail Aleksandrovič Bakunjin (1814.–1876.), ruski anarhist, prijatelj književnika Bjelinskoga, Hercena i Turgenjeva.

je Petar Aleksandrovič, još u mladosti, čim je naslijedio veleposjed, započeo beskrajnu parnicu zbog prava na nekakav ribolov na rijeci ili na sječu šume, ne znam pravo što je bilo posrijedi, ali je smatrao čak i svojom građanskom dužnošću prosvijećena čovjeka da povede parnicu s “klerikalcima”. Kad je čuo što je sve bilo s Adelaidom Ivanovnom, koje se, dakako, sjećao i koja mu je čak i za oko bila zapela, i kad je doznao da je za njom ostao Mitja, upleo se u taj slučaj, unatoč svom mladenačkom negodovanju i preziru prema Fjodoru Pavloviču. Tad se i upoznao s Fjodorom Pavlovičem. Otvoreno mu je rekao da bi htio preuzeti brigu o odgoju djeteta. Još je dugo nakon toga pričao, kao o karakternoj crti Fjodora Pavloviča, da se ovaj, kad je zapodjeo s njim razgovor o Mitji, neko vrijeme držao kao da uopće ne razumije o kakvom je djetetu riječ, pa čak se kanda i začudio što negdje u kući ima sina. Premda je Petar Aleksandrovič možda malo i pretjerivao u svom kazivanju, mora da je u tome bilo i zrnce istine. Jer, doista, Fjodor Pavlovič se cijelog života volio prenemagati, iznenada odigrati pred čovjekom kakvu neočekivanu ulogu i to, što je najvažnije, katkad bez ikakve potrebe, čak i na svoju direktnu štetu, kao što je, primjerice, bilo i ovaj put. Ta značajka, uostalom, nije bila svojstvena samo Fjodoru Pavloviču nego i mnogim drugim ljudima, pa i vrlo pametnima. Petar Aleksandrovič svojski se prihvatio tog posla te je čak imenovan (uz Fjodora Pavloviča) i za skrbnika djetetu, jer je ipak za majkom ostalo neko malo imanje, kuća i posjed. I Mitja se doista preselio k svom ujaku, ali kako ujak nije imao svoje obitelji i kako je odmah, pošto je sredio i osigurao novčane prihode od svojih imanja, pohitao opet u Pariz na dulje vrijeme, ostavio je dijete na brizi jednoj svojoj daljnjoj tetki, u Moskvi. Tako se slučilo da je i on, pošto se nastanio u Parizu, zaboravio na dijete, pogotovo kad je izbila ona Februarska revolucija koja ga je toliko zaokupila i koju nije mogao zaboraviti do kraja života. Ona mu je tetka u Moskvi umrla pa se Mitja preselio k jednoj od njenih udatih kćeri. Čini se da je Mitja nakon toga još dva puta

mijenjao gnijezdo. O tome neću sad ovdje raspredati, pogotovo što ću još mnogo toga morati ispripovjediti o prvencu Fjodora Pavloviča, nego ću se zasad ograničiti tek na najnužnije podatke o njemu, bez kojih ne mogu ni započeti roman. Prvo, taj je Dmitrij Fjodorovič bio jedini od trojice sinova

Fjodora Pavloviča koji je rastao u uvjerenju da ipak ima kakav-takav imutak i da će biti nezavisan kad postane punoljetan. Dječaštvo i mladenaštvo proveo je u nesređenim prilikama: nije završio gimnaziju pa je dospio u neku vojnu školu, te se našao na Kavkazu, stekao časnički čin, borio se u dvoboju, bio degradiran i opet stekao čin, uvelike bančio i prorajtao poprilično novca.

Od oca je počeo dobivati novac tek kad je postao punoljetan, a dotle se bio zadužio. Oca svoga, Fjodora Pavloviča, upoznao je i prvi put vidio tek kad je postao punoljetan, kad je došao u naše mjesto samo radi toga da prečisti s njim račune oko svoga nasljedstva. Čini se da mu se već tada otac zamjerio; nije dugo ostao kod njega, i ubrzo je otputovao; uspio je samo dobiti od njega stanovitu svotu novca i nagoditi se s njim o tome kako će ubuduće primati prihode od svoga imanja, o kojem ovoga puta od Fjodora Pavloviča nije uspio doznati (značajan podatak!) ni koliko prihoda donosi ni koliko vrijedi. Već je tada, od samog početka, Fjodor Pavlovič uočio (i to valja upamtiti!) da Mitja ima o svom imutku pretjeranu i netočnu predodžbu. Fjodor Pavlovič bio je time vrlo zadovoljan imajući na umu neke svoje račune. Samo je zaključio da je mladić lakouman, prijek, plahovit, nestrpljiv, pijanica koji treba samo povremeno dobiti nešto novca pa da se začas smiri, iako, naravno, tek na kraće vrijeme. I eto, upravo je to počeo iskorištavati Fjodor Pavlovič, to jest umirivati ga šaljući mu povremeno sitne svote, pa je na kraju ispalo tako da je Mitja, izgubivši nakon četiri godine strpljenje, drugi put došao u naš gradić da napokon prečisti račune s ocem i, na svoje veliko čudo, iznenada doznao da nema više ni prebite pare, da je čak teško izračunati tko kome duguje, da je navodno dobio više novca nego što mu vrijedi sva imovina kod Fjodora

Pavloviča, pa da mu možda i sam još duguje; da prema tim i tim pogodbama, koje je tada i tada izvolio sklopiti s njim, više nema prava da išta traži, i tako dalje, i tome slično. Mladić je bio preneražen, posumnjao je da je posrijedi laž, prevara, posve se izbezumio i samo što nije šenuo pameću. I eto, upravo je ta okolnost i dovela do katastrofe, koja će biti predmet mog prvog, uvodnog romana ili, bolje reći, njegova vanjska strana. Ali, prije nego što prijeđem na taj roman, treba reći koju i o ostaloj dvojici sinova

Fjodora Pavloviča, Mitjinoj braći, i objasniti njihovo porijeklo.

iii.

drugi brak i druga djeca

Oslobodivši se četverogodišnjeg Mitje, Fjodor Pavlovič se ubrzo oženio drugi put. Taj je drugi brak potrajao osam godina. Tu svoju drugu ženu, koja je također bila vrlo mlada, Sofju Ivanovnu, doveo je iz druge gubernije, u koju je bio svratio s nekim Židovom radi nekog sitnog poduzetničkog posla. Premda je bančio, pio i živio raskalašeno, Fjodor Pavlovič neprestano je vodio brigu o tome u što će uložiti svoj kapital i uvijek je sklapao uspješne poslove, dakako, gotovo uvijek nepoštene. Sofja Ivanovna bila je “siroče”, od malih nogu bez igdje ikog, kći nekog bijednog đakona, odrasla u bogatoj kući svoje dobrotvorke, odgojiteljice i mučiteljice, ugledne stare generalice, udove generala Vorohova. Ne znam točno, ali čuo sam tek toliko da su njenu usvojenicu, krotko, blago i bezazleno čeljade, jednom čak skinuli s konopca o koji se bila objesila za čavao u smočnici – toliko joj je bilo teško podnositi samovolju i vječite prijekore te starice, koja očito nije bila zla, ali je od puke besposlice postala nepodnošljiva despotkinja. Fjodor Pavlovič ju je zaprosio, ali pošto su se raspitali o njemu, pokazali su mu vrata, a on je opet, kao i u prvom slučaju, predložio sirotici da

pobjegne s njim. Vrlo je, vrlo vjerojatno da ne bi ni ona bila pošla za nj da je na vrijeme nešto više doznala o njemu. Ali on je bio iz druge gubernije, a i što je drugo mogla znati šesnaestogodišnjakinja doli da je bolje i u vodu skočiti nego ostati kod dobrotvorke. I tako je jadnica zamijenila dobrotvorku za dobrotvora. Fjodor Pavlovič nije ovaj put dobio ni groša zato što se generalica rasrdila i ne samo što mu ništa nije dala, nego ih je još oboje i proklela; ali on se ovaj put nije ni nadao da će štogod dobiti jer se zanio rijetkom ljepotom nevine djevojke i, što je najvažnije, njenom nevinom vanjštinom, koja je opčinila tog bludnika, do tada poročnog ljubitelja samo grube ženske ljepote. “Mene su tada one njezine nevine oči reznule po duši ko britva”, govorio je poslije cerekajući se odvratno, po svom običaju. Uostalom, možda je u razvratnika i tu bila posrijedi tek bludna pohota. Ne dobivši uz ženu nikakva miraza, Fjodor Pavlovič nije se cifrao pred njom i, koristeći se time što je ona prema njemu bila takoreći “kriva” i što ju je malne “skinuo s konopca”, koristeći se, osim toga, njenom iznimnom poniznošću i pokornošću, prekršio je čak i najobičniju bračnu pristojnost. U kuću je, uz zakonitu ženu, dovodio nemoralne žene i priređivao prave orgije. Spomenut ću kao značajan podatak da je sluga Grigorij, sumoran, glup i tvrdoglav moralist, koji je mrzio prvu gospođu, Adelaidu Ivanovnu, ovaj put stao na stranu nove gospođe, štitio je i svađao se zbog nje s Fjodorom Pavlovičem na način gotovo nedopustiv za slugu, a jednom je čak i silom rastjerao okupljene bestidnice i stao na kraj orgiji. Poslije se nesretnica, onako zastrašena od malih nogu, razboljela od neke živčane ženske bolesti koja se često javlja u puku, među seljačkim ženama, koje zbog te bolesti zovu vikačice5 . Od te bolesti, koju prate strašni histerični napadaji, bolesnica je na mahove čak i gubila pamet. Ipak je Fjodoru Pavloviču rodila dva sina, Ivana i Alekseja, prvoga u prvoj godini braka

5 U izvorniku "klikuše" – žene koje viču u napadaju histerije.

a drugoga nakon tri godine. Kad je umrla, malom je Alekseju bilo četiri godine i, ma koliko to čudno zvučalo, znam da je majku upamtio za sav život – dakako, kao kroz san. Nakon njene smrti obojica su dječaka doživjela gotovo navlas isto ono što i prvi sin, Mitja: otac ih je posve zaboravio i zapostavio pa su došli u ruke onom istom Grigoriju, u služinsku kuću u dvorištu. U toj ih je kući i našla ona stara samovoljna generalica, dobrotvorka i odgojiteljica njihove majke. Još je bila živa a za sve ono vrijeme, svih osam godina, nije mogla zaboraviti nanesenu joj uvredu. O tome kako je živjela njena “Sofi” dobivala je svih tih osam godina tajom pouzdane obavijesti, pa kad je čula kako se razboljela i kakvim je gadostima okružena, dvatri puta je doviknula svojim gotovankama: “Tako joj i treba, to ju je Bog pokarao zbog nezahvalnosti”.

Točno tri mjeseca nakon smrti Sofje Ivanovne banula je sama generalica u naš grad i došla ravno u kuću Fjodora Pavloviča, ostala je u gradu svega oko pola sata, ali je mnogo uradila. Bilo je to uvečer. Fjodor Pavlovič, koga nije vidjela punih osam godina, pojavio se pred njom podnapit. Priča se da ga je ona umah, čim ga je ugledala, bez riječi objašnjenja, dva puta pošteno ćušnula da se sve orilo, i da ga je tri puta povukla za kosu, a zatim se bez riječi otputila ravno u dvorišnu kuću, do dvojice dječaka.

Na prvi pogled zapazila je da su obojica neumiveni i da je rublje na njima prljavo, pa je umalo prilijepila zaušnicu i samom Grigoriju i rekla mu da će obojicu dječaka odvesti sa sobom, te ih izvela onakve kakvi su bili, umotala u velik rubac, smjestila u kočiju i odvezla u svoj grad. Grigorij je podnio pljusku kao pokoran rob, nije ni pisnuo, a dok je ispraćao staru gospođu do kočije, duboko joj se poklonio i rekao uvjerenim glasom da će joj “za siročad Bog platiti”. – A ti si ipak mazgov! – dobacila mu je generalica na odlasku. Porazmislivši dobro o svemu, Fjodor Pavlovič je zaključio da je sve to u redu, i pristao na sve uvjete što se tiče odgoja njegove djece kod generalice. A o ćuškama koje je dobio pričao je sam na sva usta po cijelom gradu.

Slučilo se tako da je i generalica uskoro nakon toga umrla, ali je u oporuci svakom mališanu ostavila po tisuću rubalja, “za njihovo školovanje, i da se sav taj novac bezuvjetno potroši na njih, i to tako da dotekne do njihove punoljetnosti zato što je za takvu djecu i ovako mala svota sasvim dovoljna, a ako tko želi dati više, neka sam razdriješi kesu”, i tako dalje. Ja osobno nisam čitao tu oporuku, ali sam čuo da je doista bilo u njoj nešto otprilike tako čudnovato i vrlo originalno. Međutim, glavni je staričin nasljednik bio ipak pošten čovjek, predstavnik plemstva te gubernije Jefim Petrovič Poljenov. Čim se on počeo dopisivati s Fjodorom Pavlovičem, dokučio je da od njega neće izvući novce za odgoj njegove djece (iako ovaj nije nikad otvoreno odbio nijedan zahtjev, nego je samo sve nešto odugovlačio, a ponekad se čak i topio od nježnosti), pa je sam preuzeo brigu za siročad i posebice zavolio mlađega od njih, Alekseja, tako da je ovaj dugo čak i živio u njegovoj obitelji. Molim čitatelja da ovo upamti na samom početku. Pa ako su ti mlaci imali komu biti doživotno zahvalni za svoj odgoj i naobrazbu, onda je to bilo upravo Jefimu Petroviču, neobično plemenitu i humanu čovjeku, kakav se malokad može naći. On je sačuvao svakom mališanu netaknutu tisuću rubalja koje im je ostavila generalica, tako da su te svote do njihove punoljetnosti porasle s kamatama svaka do dvije tisuće, a othranio ih je svojim novcem i, dakako, potrošio kudikamo više od tisuću rubalja na svakoga. Ipak, neću se ni sad upuštati u potanko opisivanje njihova djetinjstva i mladenaštva, nego ću samo naznačiti najvažnije okolnosti. Uostalom, o starijemu, Ivanu, reći ću tek toliko da je bio nekako neveselo i zatvoreno dijete, nipošto nije bio plašljiv, ali reklo bi se da je već u svojoj desetoj godini shvatio da obojica žive u tuđoj kući i od tuđe milosti, a da im je otac takav nekakav čovjek o kome je čak sramota i govoriti, i tako dalje. Taj je dječak vrlo rano, gotovo od malih nogu (tako se bar pričalo), počeo pokazivati neobičnu i izvanrednu sposobnost učenja. Ne znam pravo kako se slučilo da je napustio obitelj Jefima Petroviča već u svojoj trinaestoj go-

dini, da je prešao u gimnaziju u Moskvi i nastanio se kod nekog iskusnog i tada glasovitog pedagoga, prijatelja Jefima Petroviča od malih nogu. Sam je Ivan poslije pripovijedao da je sve to Jefim Petrovič učinio takoreći “od prevelike revnosti da čini dobra djela”, i da se zanio idejom da se dječak genijalnih sposobnosti školuje kod genijalnog odgojitelja. Uostalom, ni Jefima Petroviča ni genijalnog odgojitelja nije više bilo među živima kad je taj mladac završio gimnaziju i upisao se na fakultet. Ali kako Jefim Petrovič nije za života uredio sve kako treba, i kako se novac koji je djeci ostavila samovoljna generalica, što je s kamatama bio narastao od jedne tisuće na dvije, nije mogao odmah isplatiti zbog kojekakvih, kod nas posve neizbježnih formalnosti i zatezanja, mladić je vrlo teško živio prve dvije godine na fakultetu jer se morao za sve to vrijeme, uz učenje, sam uzdržavati i prehranjivati. Valja napomenuti da nije tada ni pokušao uspostaviti vezu s ocem – možda iz ponosa i prezira prema njemu, a možda i zato što mu je hladan i zdrav razum govorio da od tatice neće dobiti nikakvu ozbiljniju potporu. Bilo kako mu drago, mladić se nije nimalo smeo nego je našao posao, isprva davao instrukcije za dvadeset kopjejaka na sat, a poslije je obijao pragove uredništava i nudio člančiće od desetak redaka o uličnim događanjima, što ih je potpisivao kao “Očevidac”. Kažu da su ti člančići bili uvijek zanimljivo i dopadljivo sročeni, te da su uskoro postali vrlo traženi. Već je samim time taj mladić iskazao svu svoju praktičnu i intelektualnu nadmoć nad onim mnogobrojnim, vječito siromašnim i nesretnim dijelom naše studentarije obaju spolova, koja u prijestolnicama obično od zore do mraka obija pragove kojekakvih novina i časopisa ne znajući ništa bolje smisliti nego vječito ponavljati jednu te istu molbu – da prevode s francuskoga ili prepisuju tuđe tekstove. Pošto je sklopio poznanstva u uredništvima, Ivan Fjodorovič nije poslije nikad prekidao veze s njima te je posljednjih godina svojeg studija počeo objavljivati vrlo darovito pisane prikaze knjiga različitih struka, tako da se pročuo čak i u književnim krugovima. Istinabog, tek

je na samom kraju uspio iznenada privući posebnu pozornost znatno šireg čitateljstva tako da su ga odjednom mnogi zapazili i zapamtili. Bijaše to prilično zanimljiv slučaj. Kad je već završio studij i spremao se sa svoje dvije tisuće rubalja otputovati u inozemstvo, Ivan Fjodorovič je najednom u jednom velikom listu objavio neobičan napis kojim je privukao pozornost čak i nestručnjaka, a što je najvažnije, o predmetu koji je njemu očito bio sasvim nepoznat zato što je završio studij prirodnih znanosti. U članku se raspredalo o crkvenom sudu6, o čemu se tada raspravljalo na sve strane. Analizirajući neka već iznesena mišljenja o tom problemu, on je izložio i svoje osobno stajalište. Najveću je pažnju izazvao sam ton izlaganja i posve neočekivan zaključak. Mnogi su teolozi procijenili da je autor neosporno njihov čovjek, a istodobno su mu iznenada počeli odobravati ne samo svjetovnjaci nego i sami ateisti. Naposljetku su neki pronicavi ljudi zaključili da je sav taj njegov napis samo drska farsa i izrugivanje. Spominjem ovaj slučaj najviše zato što je taj napis svojedobno dopro i do našega znamenitog prigradskog manastira, gdje su se posebice zanimali za pokrenuto pitanje crkvenih sudova – dopro je i izazvao posvemašnju nedoumicu.

Kad su saznali tko je člankopisac, zainteresirali su se i za činjenicu da je rodom iz našega grada i sin “upravo onog istog Fjodora Pavloviča”. A tad se odjednom pojavio u nas i sam člankopisac.

Zašto je tada došao k nama Ivan Fjodorovič – sjećam se da sam i tada postavljao sam sebi to pitanje, gotovo pomalo uznemiren. Taj tako sudbonosni dolazak, koji je prouzročio mnoge teške posljedice, ostao mi je još dugo nakon toga, gotovo zauvijek, nejasan. Općenito govoreći, bilo je čudno što se tako učen mladić, naoko ponosit i obziran, odjednom pojavio u onakvoj raspuštenoj kući, kod onakva oca koji se nikad nije obazirao na

6 Godine 1864. započela je u Rusiji provedba reforme crkvenih sudova, to je izazvalo burne reakcije u tisku, uperene uglavnom protiv upletanja države u crkvene poslove.

nj, koji ga nije poznavao niti ga se sjećao, i koji se, premda, naravno, nipošto i ni u kom slučaju ne bi sinu dao novac kad bi ga zatražio od njega, ipak oduvijek pribojavao da će mu jednom doći i sinovi Ivan i Aleksej i zatražiti od njega novac. I eto, taj se mladić nastanio u kući takva oca, živi s njim mjesec-dva i slažu se jedan s drugim da je milina. Ovo je potonje posebice iznenadilo ne samo mene nego i mnoge druge. Petar Aleksandrovič Miusov, koga sam već ovdje spominjao, daljnji rođak Fjodora Pavloviča po prvoj ženi, zatekao se tad opet kod nas, na svom prigradskom posjedu, doputovavši iz Pariza u kojem se već bio stalno nastanio. Sjećam se kako se upravo on tome najviše čudio kad se upoznao s mladićem koji je u njemu probudio neobično zanimanje i s kojim se gdjekad, s bolom u duši, nadmetao u učenosti.

– Ponosit je – govorio nam je tada o njemu – uvijek će taj skucati koju kopjejku, pa i sad ima novca da otputuje u inozemstvo – a što radi ovdje? Svima je jasno da nije došao k ocu radi novca jer mu ga otac nipošto ne bi dao. Nije mu ni do pića ni razvrata, a stari više i ne može bez njega, toliko su se srepili!

Bila je to živa istina; mladić je čak imao i očit utjecaj na starca; reklo bi se da ga ovaj na mahove i sluša, iako je inače bio neobično i kadikad pakosno svojeglav; čak se počeo i pristojnije ponašati...

Tek se poslije pokazalo da je Ivan Fjodorovič došao dijelom i na molbu i radi poslova svoga starijeg brata, Dmitrija Fjodoroviča, koga je prvi put u životu vidio i upoznao baš nekako u to vrijeme, za boravka u našem gradu, ali s kojim se ipak, zbog jednog važnog slučaja što se više ticao Dmitrija Fjodoroviča, bio počeo dopisivati još prije svoga dolaska iz Moskve. O čemu je bila riječ, čitatelj će potanko doznati kada tome dođe vrijeme. Pa ipak, čak i onda kad sam već znao za tu posebnu okolnost, činio mi se Ivan Fjodorovič zagonetan, a njegov dolazak k nama zapravo neobjašnjiv.

Napomenut ću još i to da se Ivan Fjodorovič tada držao kao posrednik i pomiritelj između oca i starijeg brata Dmitrija Fjo-

doroviča, koji je tada zametnuo s ocem grdnu svađu, pa čak poveo i formalnu parnicu protiv njega.

Ova se obitelj, ponavljam, tad prvi put u životu okupila sva, a neki su se njeni članovi prvi put u životu vidjeli. Jedino je najmlađi sin, Aleksej Fjodorovič, već nepunu godinu dana boravio u našem gradu jer je bio došao prije ostale braće. Eto, upravo mi je o tom Alekseju najteže govoriti u ovom uvodnom kazivanju, prije nego što ga izvedem na scenu romana. Ali morat ću i o njemu napisati uvod, da bar prethodno objasnim jedan vrlo čudan moment, naime: svoga budućeg junaka moram predstaviti čitateljima od prvog prizora u romanu u iskušeničkoj mantiji. Jest, tada je on već gotovo godinu dana boravio u našem manastiru i činilo se da se sprema cijeli život provesti među njegovim zidinama.

treći sin aljoša

Bilo mu je tada svega dvadeset godina (brat mu je Ivan bio u dvadeset četvrtoj, a stariji brat Dmitrij u dvadeset osmoj). Najprije valja reći da taj mladac Aljoša nije uopće bio fanatik, pa čak ni mistik, bar po mom mišljenju. Unaprijed ću iznijeti svoje konačno mišljenje: bio je jednostavno mlad čovjekoljubac, a stupio je na put što vodi u manastir samo zato što ga se u to vrijeme taj put snažno dojmio i što mu se učinilo da je to idealan izlaz za njegovu dušu, koja se otimala iz mraka svjetovne mržnje put svjetla ljubavi. A taj ga se put snažno dojmio samo zato što je tada na njemu susreo neobično biće, po njegovu mišljenju –našega znamenitog manastirskog “starca” – starog monaha Zosimu, koga je zavolio svom žarkom prvom ljubavlju svoga neutaživog srca. Uostalom, neću zanijekati da je mladac već i tada bio vrlo čudan, štoviše, da je bio takav od malih nogu. Usput

budi rečeno, spomenuo sam već da je ostao bez majke u svojoj četvrtoj godini, ali da ju je upamtio za sav život, njeno lice, njeno milovanje, “baš kao da stoji živa preda mnom”. Takve se uspomene mogu pamtiti (kao što je svima poznato) i iz najranijeg djetinjstva, čak i iz druge godine života, ali dovijeka trepere samo kao svijetle točke u mraku, kao istrgnut krajičak goleme slike što se posve izgubila i nestala osim tog djelića. Upravo je tako i s njim bilo: upamtio je jednu večer, ljetnu, tihu, otvoren prozor, kose zrake sunca na zalasku (baš je te kose zrake najbolje upamtio), u sobi u kutu ikona, pred njom gori kandilo, a pred ikonom kleči majka i histerično jeca, cvili i vrišti držeći ga u naručju, stišće ga snažno da ga sve boli, i moli se za nj Bogorodici, pruža ga objema rukama iz svoga naručja prema ikoni kao da ga želi staviti pod okrilje Majke Božje... kad odjednom utrči dadilja i sva prestravljena otima joj ga iz ruku. Eto, to je ta slika! Aljoša je upamtio i kakvo je bilo majčino lice u tom trenu: govorio je da je bilo izbezumljeno ali prelijepo, koliko se sjećao. Ipak, malo je kome volio raspredati o toj uspomeni. U djetinjstvu i mladosti bio je povučen, pa čak i prilično šutljiv, ali ne iz nepovjerljivosti, bojažljivosti ili mrzovoljne nedruštvenosti, nego, naprotiv, zbog nečega drugog, zbog neke duševne brige, posve osobne, koja se nije ticala drugih, ali koja je njemu bila toliko važna da je zbog nje nekako zaboravljao na druge ljude. Ali ljude je volio: reklo bi se da je sav život vjerovao u ljude, a da ga nitko nikad nije smatrao priprostim ni naivnim mladićem. Bilo je nešto u njemu što je govorilo i davalo na znanje (pa i sve do kraja života) da on ne želi suditi ljudima, da neće preuzeti odgovornost za osudu i da nikad nikog neće osuditi. Reklo bi se, štoviše, da sve dopušta i da nikog nimalo ne osuđuje, ali da često duboko tuguje. Dapače, u tom je pogledu išao tako daleko da ga nitko nije mogao iznenaditi ni uplašiti, čak ni dok je bio dijete. Kad je u svojoj dvadesetoj godini došao k ocu, u onu jazbinu prljava razvrata, on bi se, onako nevin i čedan, čim ne bi više mogao gledati tu sramotu, bez riječi udaljio, ne pokazujući

ni najmanje prezira ili osude bilo koga. A otac, koji je nekad bio čankoliz a poslije osjetljiv i vrlo uvredljiv, dočekivao ga je isprva nepovjerljivo i odbojno (“nešto mnogo”, veli, “šuti i mnogo nešto za se razmišlja”), ali se uskoro promijenio i već ga nakon otprilike četiri tjedna počeo uvelike grliti i ljubiti, doduše roneći suze od pijanstva, raznježen alkoholom, ali se vidjelo da ga je zavolio iskreno i duboko, kao što, naravno, taj čovjek nikad nikog nije volio...

Pa i svi su voljeli tog mladca, gdje bi se god pojavio, i to još od njegova najranijeg djetinjstva. U kući njegova dobrotvora i odgojitelja Jefima Petroviča svi su ga odreda tako zamilovali da su ga doista smatrali svojim rođenim. A on je u tu kuću došao u onim djetinjim godinama u kojima se od mališana nikako ne može očekivati proračunatost i lukavstvo, prefriganost ili umijeće da se dodvorava i ulaguje, umješnost da se zadobije tuđa naklonost. Prema tome, on je nosio taj dar u sebi, u svojoj naravi, da tako kažemo, iskreno i neposredno. Isto je tako bilo i u školi, iako bi se reklo da je bio od one djece koja pobuđuju nepovjerenje svojih drugova, ponekad i izrugivanje, pa i kivnost. Zanosio se svojim mislima i kanda izdvajao od ostalih. Od malih je nogu volio zavući se u kut i čitati knjige, ali su ga drugovi ipak toliko zavoljeli da se za sve vrijeme školovanja slobodno mogao smatrati općim ljubimcem. Malokad je bio nestašan, rijetko je bio i veseo, ali čim bi ga pogledali, svi bi vidjeli da nije neveseo zbog neke zlovolje nego da je, naprotiv, otvoren i vedar. Među vršnjacima se nikad nije želio isticati. Možda se baš i zato nikad nikog nije bojao, ali su dječaci ubrzo shvatili da se nimalo ne razmeće svojom neustrašivošću nego da se drži kao da i ne zna da je smion i neustrašiv. Nije bio zlopamtilo. Događalo se da je sat vremena nakon pretrpljene uvrede odgovarao na pitanja onoga koji ga je uvrijedio, ili sam zapodijevao s njim razgovor tako povjerljivo i vedro kao da se ništa među njima nije dogodilo. I nije se tada držao kao da je slučajno smetnuo s uma uvredu nego kao da to jednostavno ne smatra uvredom, a

to je djecu najviše predobivalo i očaravalo. Imao je samo jednu značajku koja je u svim razredima gimnazije, od najnižeg pa sve do najvišeg, neprestano izazivala kod njegovih drugova želju da ga zadirkuju, ali mu se nisu pakosno podsmjehivali nego su ga peckali zato što ih je to veselilo. Ta je njegova značajka bila pretjerana, prekomjerna stidljivost i čednost. Nikako nije mogao slušati stanovite riječi i razgovore o ženama. Te su “stanovite” riječi i razgovori, na žalost, neiskorjenjivi u školama. Dječaci, čisti u duši i srcu, gotovo još djeca, vrlo često vole govoriti u učionicama među sobom, pa i na sav glas, o takvim stvarima, likovima i slikama o kakvima neće govoriti čak ni vojnici, štoviše, vojnici ne znaju i ne razumiju mnogo od onoga što je već poznato tako maloj djeci naše inteligencije i višeg društva. Možda tu još i nema moralnog razvrata, pa ni pravog cinizma, onog pokvarenog, duševnog, ali ima izvanjskog cinizma koji se kod njih počesto smatra čak i znakom profinjenosti, istančanosti, odvažnosti, nečim vrijednim oponašanja. Kad su opazili da “Aljoška Karamazov”, čim se povede razgovor “o onome”, brže-bolje začepi uši, oni bi se katkad navlaš sjatili oko njega, silom mu odvajali ruke od ušiju i vikali na oba uha prostote, a on se otimao, bacao na pod, lijegao i zaklanjao se a da ne bi ni riječi progovorio, ne bi ih grdio nego bi samo šutke podnosio vrijeđanje. Naposljetku su ga ipak ostavili na miru i nisu ga više dražili dobacujući mu da je “curica”, štoviše, gledali su ga zbog toga pomalo sažalno. Usput budi rečeno, u razredu je uvijek bio jedan od najboljih učenika, iako nikad nije bio najbolji.

Nakon smrti Jefima Petroviča Aljoša je još dvije godine pohađao gubernijsku gimnaziju. Ucviljena supruga Jefima Petroviča otputovala je neposredno nakon njegove smrti na dulje vrijeme u Italiju sa svom obitelji, sve samim ženskinjama, a Aljoša je dospio u kuću nekih dviju dama koje nikad prije toga nije vidio, nekih daljnjih rođakinja Jefima Petroviča, a da ni sam nije znao pod kakvim uvjetima. Karakteristična je, i to vrlo karakteristična, njegova značajka bila i to što nikad nije mario na čiji trošak živi. U

Autorova napomena

Prvi dio

knjiga prva Povijest jedne male obitelji

Fjodor Pavlovič Karamazov

Prvog je sina otjerao

Drugi brak i druga djeca

Treći sin Aljoša

Starci

knjiga druga Nepriličan skup

Stigoše u manastir

Stari lakrdijaš

Pobožne ženskinje

Dama male vjere

Neka bude, neka bude

Čemu živi takav čovjek

Seminarist karijerist

Skandal

knjiga treća Bludnici U služinskoj sobi

Lizaveta Smerdjašča

Ispovijed vatrena srca. U stihovima

Ispovijed vatrena srca. U anegdotama

Ispovijed vatrena srca. “Glavačke”

Smerdjakov

Kontroverza

Uz čašicu konjaka

Bludnici

Obadvije zajedno

Još jedna propala reputacija

Drugi dio

knjiga četvrta: Lomovi

Otac Ferapont

Kod oca

Druži se sa školarcima

Kod Hohlakovih

Lom u salonu

Lom u kolibi

Na čistu zraku

knjiga peta: Pro i contra

Zaruke

Smerdjakov s gitarom

Braća se upoznaju

Pobuna

Veliki inkvizitor

Zasad je još sve prilično nejasno

“S pametnim čovjekom vrijedi porazgovarati”

knjiga šesta: Ruski monah

“Starac” zosima i njegovi gosti

Iz života u Gospodu blago preminulog jeroshimonaha

“starca” Zosime, prema njegovim riječima pribilježio

Aleksej Fjodorovič Karamazov

Iz besjeda i pouka “starca” Zosime

f. m. dostojevski

Braća Karamazovi

Svezak prvi

Nakon što je razvratni vlastelin Fjodor Pavlovič pronađen mrtav, život trojice njegovih sinova nepovratno se mijenja: Mitja, najstariji sin, poput oca strastvena duša obuzeta zemaljskim zadovoljstvima, postaje prvoosumnjičeni. Drugi sin Ivan intelektualac je kojega unutarnji nemiri dovode do potpuna sloma. Treći sin Aljoša duhovan je mladić koji daje sve od sebe da zaliječi duboke obiteljske nesuglasice. No tu je još i sumnjivi lik Smerdjakova, njihova nepriznatoga polubrata preko čijih će se leđa i prelomiti cijeli rasplet ovog tragičnog događaja. Opisujući sudsku istragu i suđenje koje slijedi nakon ubojstva, ovo remek-djelo dočarava svijet u kojemu su posve zamućene granice između nedužnosti i krivnje, dobra i zla, i u kojemu je vjera u čovječanstvo stavljena na najtežu kušnju. Duboko ponirući u ljudsku dušu i ocrtavajući psihološke portrete svojih likova, Dostojevski iz temelja propituje najvažnije teme ljudske egzistencije, stvarajući tako svoje najbolje djelo i jedno od najdragocjenijih djela svjetske književnosti.

f. m. dostojevski

Braća Karamazovi — Svezak drugi

biblioteka književni klasici knjiga prva

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Braća Karamazovi

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

Fjodor

Mihajlovič Dostojevski

Braća

Karamazovi Svezak drugi

s ruskoga preveo

Zlatko Crnković

Treći dio

knjiga sedma Aljoša

mrtvački zadah

Tijelo preminulog jeroshimonaha oca Zosime pripravili su za ukop prema propisanom obredu. Umrle monahe i isposnike, kao što je poznato, ne kupaju. “Kada tko od monaha ode pred lice Gospodnje (piše u Velikom obredniku), onda mu određeni monah (to jest onaj koji je za to određen) otare tijelo toplom vodom pošto je najprije spužvom (morskom spužvom) načinio znak križa na pokojnikovu čelu, na prsima, na rukama, na nogama i na koljenima, i ništa više”. Sve je to učinio s preminulim sam otac Pajsije. Pošto ga je obrisao, odjenuo ga je u monaško ruho i umotao u mantiju, radi čega ju je, prema propisu, malo razrezao da bi mogao pokojnika unakrst umotati u nju. Na glavu mu je navukao kukuljicu s osmokrakim križem. Kukuljicu je ostavio otvorenu, a lice je pokojnikovo pokrio crnom koprenom. U ruke mu je stavio ikonu Krista Spasitelja. Tako opremljena, položili su ga ujutro u lijes (već davno pripravljen). Lijes su kanili ostaviti cijeli dan u ćeliji (u prvoj, većoj prostoriji, u onoj istoj u kojoj je pokojni “starac” primao braću i svjetovnjake). Kako je preminuli bio jeroshimonah po činu, trebalo je da jeromonasi i jerođakoni čitaju nad njim Evanđelje, a ne psaltir. Čitati je počeo odmah nakon opijela otac Josif. Otac Pajsije pak, koji je kanio poslije čitati cijeli dan i svu noć, bio je još vrlo zauzet i zabrinut, kao i otac starješina isposnice, jer se iznenada počelo zapažati, i to što dalje, to više, i među manastirskom braćom i među građanima koji su pristizali hrpimice iz manastirskih gostionica i iz grada, nešto neuobičajeno, neko nečuveno i čak “nedolično” uzbuđenje i nestrpljivo iščekivanje. I starješina i otac Pajsije nastojali su svim silama da koliko mogu smire usplahirene i uzrujane ljude. Kad se već bilo dobrano razdanilo, iz grada su počeli stizati čak i neki koji su sa sobom vodili svoje bolesnike, napose djecu – baš kao da su čekali upravo ovaj

trenutak, jer su se očito uzdali u trenutnu moć izliječenja, koja se, po njihovu uvjerenju, morala odmah očitovati. Tek se tad pokazalo koliko su se ljudi u nas obikli preminulog “starca” još za njegova života smatrati pravim i velikim svecem. Među onima koji su dolazili nipošto nisu bili samo obični ljudi iz puka. To veliko očekivanje vjernika, koje se očitovalo tako naglo i neprikriveno, pa čak i nestrpljivo, te gotovo da se iskazivalo kao zahtjev, činilo se ocu Pajsiju da je nedvojbena sablazan, koju je on doduše poodavno naslućivao, ali koja je zapravo nadmašila sva njegova očekivanja. Kad bi se sreo s kojim uzbuđenim monahom, otac Pajsije počeo bi ga čak i koriti govoreći mu: “Takvo očekivanje da će se uskoro dogoditi nešto veliko prava je lakoumnost, koja je razumljiva jedino među svjetovnjacima, a nama je zazorna”. Ali slabo su ga slušali i otac Pajsije je to uznemireno zapažao, iako je i on sam (ako ćemo pravo), koliko se god ljutio na odviše nestrpljiva očekivanja držeći ih ispraznim i taštim, negdje potajno u sebi, u dubini duše, očekivao gotovo isto što i svi ti usplahireni ljudi, kao što je morao sam sebi priznati. Stoga su mu bili još neugodniji poneki susreti koji su izazivali u njemu, zbog nekih njegovih slutnji, ozbiljne dvojbe. Usred gužve u pokojnikovoj ćeliji primijetio je, primjerice, s gađenjem u duši (zbog čega je sam sebe odmah prekorio), Rakitina i monaha iz dalekog Obdorska, koji je još boravio u manastiru, a ocu Pajsiju su se obojica učinila odjednom nekako sumnjivim – iako se nisu samo oni tako doimali. Među svima onima koji su bili vidljivo uznemireni, monah iz Obdorska nekako se najviše vrpoljio; vrzmao se posvuda, na svim mjestima: svugdje se nešto raspitivao, svugdje se s nekim došaptavao držeći se nekako posebno tajanstveno. Izraz mu je lica bio silno nestrpljiv i kanda već pomalo srdit što se ono nešto tako dugo očekivano nikako ne događa. A što se Rakitina tiče, on je, kako se poslije pokazalo, došao tako rano u isposnicu po izričitom nalogu gospođe Hohlakove. Tu dobru ženu slaba karaktera, koja nije smjela ući u isposnicu, tek što se probudila i saznala za “starčevu” smrt,

obuzela je odjednom tako silna radoznalost da je smjesta poslala u isposnicu Rakitina da sve pomno prati i odmah je, otprilike svakih pola sata, pismeno izvješćuje o svemu što se zbiva. Ona je Rakitina smatrala najpobožnijim mladim vjernikom – toliko je on znao sa svakim izaći na kraj i prikazati se u skladu sa svačijim željama, ako je samo vidio u tome i najmanju korist za sebe. Dan je bio vedar i svijetao i mnogi od pristiglih hodočasnika tiskali su se oko isposničkih grobova, zbijenih oko same crkve i raštrkanih okolo po svoj isposnici. Obilazeći isposnicu, otac Pajsije odjednom se sjeti Aljoše, i sjeti se da ga već dugo nije vidio, još od noćas. Tek što je pomislio na njega, opazi ga u najudaljenijem kutu isposnice, uz ogradu, kako sjedi na nadgrobnom kamenu odavno preminulog monaha, glasovitog po svojim djelima. Sjedio je leđima okrenut isposnici, a licem ogradi, kao da se sakrio za spomenik. Kad mu je prišao bliže, otac Pajsije primijeti da je mladić zario lice u dlanove i da nijemo, ali gorko plače, da se sav trese od jecaja. Otac Pajsije postaja časkom pred njim.

– Dosta, sinko dragi, dosta, prijatelju! – reče mu napokon, sućutno. – Što ti je? Ne plači nego se raduj! Zar ne znaš da je današnji dan najveći dan njegov? Sjeti se samo gdje je on sad, u ovom trenutku!

Aljoša ga pogleda otkrivši lice podbuhlo od plača, kao u malog djeteta, ali se umah ponovo bez riječi okrene i pokrije lice objema šakama.

– Pa dobro, neka ti bude! – zamišljeno produži otac Pajsije. – Plači ako baš hoćeš, Krist ti je te suze poslao. “Tvoje suze od ganuća samo su duševno olakšanje i bit će na radost tvom dragom srcu” – nadoda više za se odlazeći od Aljoše i nježno razmišljajući o njemu. Uostalom, otišao je brže-bolje od njega jer je osjetio da će, gledajući ga, možda i sam zaplakati. Vrijeme je pak odmicalo, manastirske službe Božje i opijela redali su se jedno za drugim. Otac Pajsije ponovo je zamijenio oca Josifa kod lijesa i preuzeo od njega čitanje Evanđelja. Ali nije bilo prošlo

ni tri sata po podne kad se dogodi nešto što sam spomenuo još na kraju prethodne knjige, nešto što nitko od nas nije očekivao i što je bilo toliko suprotno općem nadanju da je, ponavljam, potanka i isprazna priča o tom događaju ostala do dana današnjeg u živom sjećanju našeg grada i u svoj našoj okolici. Ovdje ću još nadodati u svoje osobno ime: gotovo da mi se gadi spominjati taj isprazni i sablažnjivi događaj, u biti sasvim običan i prirodan, dakako da bih ga najradije izostavio iz ovoga kazivanja da nije utjecao na tako snažan i poseban način na dušu i srce glavnog, doduše tek budućeg junaka ove moje pripovijesti, Aljoše, te izazvao u njemu prijelom i preokret, potresao mu, ali i konačno učvrstio razum, za sav život i za određeni cilj.

Nego, da se vratimo priči. Kad su još prije osvita dana položili u lijes “starčevo” tijelo pripravljeno za ukop i prenijeli ga u prvu prostoriju u kojoj je primao goste, javilo se među onima oko lijesa pitanje: treba li otvoriti prozore? Ali to pitanje koje je netko nabacio onako uzgred i letimice, ostalo je bez odgovora i gotovo nezapaženo – možda su ga zapazili tek neki od prisutnih, i to za se, samo zato što su smatrali da je puka besmislica očekivati da će tijelo takva pokojnika početi trunuti i širiti zadah oko sebe, besmislica vrijedna sažaljenja (ako ne i podsmijeha) koja svjedoči samo o slaboj vjeri i lakoumnosti onoga tko je postavio to pitanje. Jer očekivalo se nešto upravo suprotno tome. I gle, odmah nekako iza podneva počelo je nešto što su oni koji su ulaziti i izlazili zapažali nijemo i za se, čak su se, očito, ustručavali bilo kome priopćiti misao koja im je pala na pamet, ali se oko tri sata po podne to već očitovalo toliko jasno i nepobitno da se ta vijest munjevito pronijela po svoj isposnici i među svim hodočasnicima, posjetiteljima isposnice, začas doprla i do manastira i izazvala zaprepaštenje svih monaha. Napokon je, u vrlo kratkom roku, stigla i u grad i uzbunila u njemu sve odreda, i vjernike i bezvjerce. Bezvjerci su se obradovali tome, a što se vjernika tiče, našlo se među njima i onih koji su se tome obradovali još više od samih bezvjeraca,

jer “ljudi uživaju u padu čovjeka i sramoti njegovoj”, kao što je bio rekao sam “starac” u jednoj od svojih pouka. Stvar je bila u tome što se iz lijesa počeo malo-pomalo širiti mrtvački zadah, što dalje, to jače, a do tri sata po podne već se i odviše osjećao i neprestano sve više jačao. Odavno već nije bilo, niti se pamtilo u svekolikoj povijesti manastira, takve sablazni koja je izbila na tako grub i prostački način, koja bi u nekoj drugoj prigodi bila čak i nemoguća, a koja se pojavila odmah za tim događajem čak i među samim monasima. Tek poslije, nakon mnogo godina, neki su se naši razboriti monasi, prisjećajući se cijelog tog dana do u tančine, čudili i zgražali kako je ta sablazan tad mogla zadobiti takve razmjere. Jer i prije se događalo da su umirali monasi poznati po svom pravedničkom životu, monasi čija je pravednost bila svima pred očima, bogobojazni “starci”, i da se iz njihovih skromnih lijesova širio mrtvački zadah, prirodno kao i u svih mrtvaca, a da to nije izazvalo nikakve sablazni, niti najmanjeg uzbuđenja. Dakako da je i kod nas bilo odavno preminulih pojedinaca, o kojima se očuvala živa uspomena u manastiru, a ostaci kojih nisu, prema usmenoj predaji, pokazivali znakove raspadanja, što je ganutljivo i tajanstveno djelovalo na manastirsku braću i ostalo im u pameti kao nešto divno i čudesno, kao obećanje da će ubuduće od njihovih grobova poteći još veća slava, ako samo voljom Božjom dođe to doba. Posebice se očuvao spomen na jednog od njih koji je doživio stotinu i pet godina, “starca” Joba, znamenitog isposnika, koji se držao zavjeta posta i šutnje i koji je umro davno, još u desetim godinama ovog našeg stoljeća, pa su mu grob s posebnim i izvanrednim poštovanjem pokazivali svim hodočasnicima što su prvi put došli u manastir, tajanstveno spominjući usput neke velike nade. (Bijaše to onaj isti grob na kojem je otac Pajsije jutros zatekao Aljošu gdje sjedi.) Osim na tog davno preminulog “starca”, bila je isto tako živa uspomena i na “starca” Varsonofija, velikog oca jeroshimonaha, koji je umro ne tako davno – onog istog od kojeg je otac Zosima bio preuzeo “staraštvo” i kojeg su,

za njegova života, svi hodočasnici koji su dolazili u manastir otvoreno smatrali jurodivim. O obojici se sačuvala predaja da su ležali u lijesovima kao živi i da su pokopani bez ikakvih znakova raspadanja, štoviše, da su im lica u lijesovima čak nekako i blistala. Neki su se, štoviše, dobro sjećali da im se iz lijesova širio nekakav miomiris. Ipak, uza sve takve uvjerljive uspomene, bilo je teško objasniti pravi uzrok zbog kojeg je uz lijes “starca” Zosime došlo do tako isprazne, ružne i neugodne pojave. Što se mene osobno tiče, rekao bih da se tu istodobno steklo i štošta drugo, mnogo različitih uzroka koji su zajednički tome pridonijeli. Jedan je od njih, recimo, bilo i ono duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema “staraštvu” kao prema štetnoj novotariji, što se još krilo u glavama mnogih monaha u manastiru. Najvažnija je tu, naravno, bila ona zavist na svetost pokojnika koja se bila toliko razvila za njegova života da se nitko nije usuđivao ni suprotstaviti tome. Jer, iako je pokojni “starac” predobio mnoge za sebe, ne toliko čudesima koliko ljubavlju, i stvorio oko sebe gotovo cijeli jedan svijet od ljudi koji su ga voljeli unatoč tome, ili upravo zbog toga, probudio je zavist mnogih prema sebi, pa je stekao i mnoge ljute neprijatelje, i javne i tajne, ne samo među monasima nego i među svjetovnjacima. Nikom nije, primjerice, učinio ništa nažao, pa ipak: “Zašto baš njega smatraju tako svetim?” Već je samo to pitanje, koje se svakog časa postavljalo, izazvalo najposlije silnu količinu neutažive kivnosti. Eto zašto ja mislim da su se mnogi, kad su osjetili mrtvački zadah kako se širi od njegova tijela, i to još tako brzo – jer nije bio prošao još ni jedan dan od njegove smrti – neizmjerno tome obradovali; baš kao što se i među onima koji su ga poštovali i bili mu privrženi, odmah našlo i takvih koji su tim zbivanjem bili tako reći povrijeđeni i osobno pogođeni. A evo kako su se događaji potom redali. Čim se počeo osjećati mrtvački zadah, moglo se već po samom držanju monaha što su dolazili u pokojnikovu ćeliju zaključiti zašto dolaze. Uđe tako, postoji časak i izađe da što prije potvrdi vijest drugima koji čekaju vani u svjetini. Jedni su od

onih što su čekali vani turobno klimali glavama, ali drugi više nisu htjeli ni skrivati radost koja je jasno izbijala iz njihovih zluradih pogleda. I nitko ih više nije ni korio, nitko nije izustio nijedne dobre riječi, što je bilo čak i čudno jer je ipak većina u manastiru bila privržena “starcu”, ali je očito sam Gospodin tako htio da ovaj put manjina privremeno odnese pobjedu. Uskoro su u ćeliju počeli dolaziti kao uhode i svjetovnjaci, mahom obrazovani građani. Običnih je ljudi iz puka malo ulazilo, iako su se mnogi tiskali pred ulazom u isposnicu. Nema dvojbe da se upravo poslije tri sata pojačala navala svjetovnjaka, i to baš zbog te sablažnjive vijesti. Navlaš su došli i oni koji možda toga dana ne bi bili uopće došli niti su kanili doći, među njima i neki pojedinci na visokim položajima. Inače, pristojnost još nije bila na prvi pogled narušena, i otac Pajsije, stroga lica, čitao je i dalje naglas, odlučno i razgovijetno, iz Evanđelja, kao da i ne zapaža što se zbiva, iako je već dugo primjećivao nešto neuobičajeno. Pomalo su i do njega počeli dopirati glasovi, isprva posve tihi ali malo-pomalo sve glasniji i smioniji. “Vidi se da sud Božji nije što i ljudski!” – začuo je odjednom otac Pajsije. Ove je riječi prvi izgovorio jedan svjetovnjak, gradski službenik, čovjek postariji i, koliko je bilo poznato, vrlo pobožan, ali je zapravo glasno kazao samo ono što su monasi već dugo šaputali jedan drugome na uho. Oni su već poodavno iskazivali tu istu očajničku misao, a najgore je od svega bilo to što se nakon toga gotovo svakim časom sve više očitovalo i raslo nekakvo likovanje. Uskoro se, međutim, počela narušavati čak i sama pristojnost, i kao da su svi odjednom osjetili da imaju čak i pravo narušavati je. “Kako je ovo uopće moguće”, govorili su neki monasi, u prvi mah kao da žale zbog toga, “bio je sitan u tijelu, suhonjav, sama kost i koža, pa otkud sad ovakav zadah?” – “Znači da je Bog baš htio na nešto upozoriti!” dodavali su brže-bolje drugi, a njihovo se mišljenje prihvaćalo odmah i bez pogovora. Isto su tako tvrdili da je, doduše, prirodno da se pojavio zadah kao i kod svakog preminulog grešnika, ali da se bar pojavio ipak kasnije, barem

nakon dvadeset i četiri sata, a ne tako brzo. “Ovaj je pretekao prirodu”. Tu ne može biti ništa drugo posrijedi nego Bog i prst Providnosti. Htio je ljude opomenuti. Ovo je mišljenje ostavilo snažan dojam. Krotki otac jeromonah Josif, knjižničar, ljubimac pokojnikov, počeo se suprotstavljati nekim klevetnicima tvrdeći da “nije uvijek baš tako” i da nema u pravoslavlju dogme prema kojoj tijela pravednika ne bi smjela istrunuti, nego da je to tek izdvojeno mišljenje, te da se i u arhipravoslavnim zemljama, primjerice na Atosu, ne uznemiruju mnogo zbog mrtvačkog zadaha niti se tamo tjelesno neraspadanje smatra glavnim znakom veličine pravednika, nego boja njihovih kostiju. Kad im tijela odleže već mnogo godina u zemlji, pa čak i istrunu u njoj, te “ako kosti onda budu žute kao vosak, to je onda najvažniji znak da je Gospodin uzveličao pokojnog pravednika; a ako nisu žute nego crne, to znači da ga Gospodin nije udostojio slave – eto kako je na Atosu, Svetoj Gori, gdje se čuva pravoslavlje od davnih vremena i u najsjajnoj čistoti” – završio je otac Josif. Ali riječi poniznog oca nisu ostavile nikakav dojam nego su čak izazvale i podrugljive prigovore: “Sve je to puka učenost i novotarije, ne vrijedi ni slušati” – zaključili su monasi za se. “Kod nas je sve po starome; koliko sad ima tih novotarija, zar da se na sve njih ugledamo?” – dodavali su drugi. “Mi nismo imali ništa manje svetih otaca od njih. Oni tamo žive pod Turcima pa su sve pozaboravljali. Kod njih se i pravoslavlje već odavno zamutilo, a nemaju ni zvona.” Otac Josif se ojađeno povukao, pogotovo što ni sam nije svoje mišljenje iskazao osobito odlučno, kao da ni sam ne vjeruje onome što govori. Ali se uznemirio jer je naslutio da počinje nešto ružno i da čak i sama neposlušnost diže glavu. Malo-pomalo su, za ocem Josifom, utihnuli i svi drugi razboriti glasovi. Nekako se sve tako steklo da su se svi oni koji su voljeli pokojnog “starca” i s ganutljivom poslušnošću prihvaćali instituciju “staraštva”, odjednom strašno prepali nečega i, susrećući se, samo bojažljivo zagledali jedan drugome u lice. A neprijatelji su “staraštva”, kao tobožnje novotarije, po-

nosito digli glave. “Od pokojnoga ‘starca’ Varsonofija ne samo što se nije širio zadah, nego se osjećao miomiris” – zlurado su podsjećali – “ali on to nije zaslužio ‘staraštvom’ nego svojom pravednošću”. Uskoro zatim osuli su po nedavno preminulom “starcu” kojekakve prigovore, pa čak i optužbe: “Nije dobro naučavao; naučavao je da je život velika radost, a ne skrušena poniznost” – govorili su neki od onih najnedotupavnijih. “Poveo se za novom modom, nije priznavao materijalni oganj u paklu” – dometali su drugi, još nedotupavniji od onih prvih. “Nije se strogo držao posta, dopuštao je sebi slastice, jeo je slatko od višanja uz čaj, jako ga je volio, a slale su mu ga gospođe. Zar je za isposnika čaj?” – govorili su neki zavidnici. “Visoko je dizao nos”, ogorčeno su se prisjećali oni najzluradiji. “Smatrao je sam sebe svecem, pred njim su padali na koljena, a on je to primao kao nešto što mu pripada.” – “Zlorabio je tajnu ispovijedi” –dodavali su pakosnim šaptom najljući protivnici “staraštva”, pa i oni najstariji i u pobožnosti najstroži monasi, pravi isposnici koji su položili zavjet šutnje, koji su za pokojnikova života bili ušutjeli, sad su odjednom otvorili usta, što je bilo samo po sebi strašno, jer su njihove riječi snažno utjecale na mlade i još kolebljive monahe. Sve je to pomalo slušao i gost iz Obdorska, mali monah iz Svetog Silvestra, duboko uzdišući i klimajući glavom: “Ma vidi se da je otac Ferapont jučer imao pravo!” – mislio je u sebi, a tad se iznenada pojavi i sam otac Ferapont, baš kao da je došao izazvati još veću pomutnju.

Već sam spomenuo da je on malokad izlazio iz svoje drvene ćelijice iza pčelinjaka, da ni u crkvu nije redovito dolazio i da su mu kao jurodivom gledali kroz prste, bez obzira na propise kojih se nije držao. Ali, istini za volju, gledali su mu kroz prste i zato što nisu mogli drukčije. Jer tako velikog isposnika koji se držao zavjeta posta i šutnje i danonoćno se molio (čak bi i klečeći zaspao) bilo je čak i nekako zazorno neprestano sputavati općim propisima kad ih se sam nije htio pridržavati. “On je svetiji od svih nas i trapi se više nego što zahtijevaju propisi”, govorili

su monasi, “a što ne ide u crkvu, to znači da sam najbolje zna kad treba ići, jer on ima svoje propise.” Da izbjegnu vjerojatnim prigovorima i sablazni oca Feraponta, ostavljali su ga radije na miru. “Starca” Zosimu, kao što je bilo već svima poznato, otac Ferapont nikako nije trpio. A sad je, eto, odjednom doprla i do njega, do njegove ćelije, vijest da “sud Božji nije ipak što i ljudski, i da je čak pretekao prirodu”. Zacijelo je prvi dotrčao do njega da mu tu vijest javi gost iz Obdorska, koji ga je jučer posjetio i otišao od njega zgrožen. Spomenuo sam već isto tako da je otac Pajsije, koji je postojano i nepokolebljivo stajao i čitao nad lijesom, iako nije mogao čuti ni vidjeti što se zbiva izvan ćelije, ipak u srcu nepogrešivo naslutio sve ono glavno, jer je poznavao svoju sredinu kao svoj džep. Nije bio zbunjen i očekivao je bez straha sve što se još može dogoditi prateći oštrim pogledom što će se izleći iz tog nemira koji je bio predvidio. Tad mu iznenada zapara uši neobična buka u hodniku, koja je očito već narušila kućni red. Vrata se širom otvore i na njima se pojavi otac Ferapont. Iza njega se, kao što se moglo nazreti, pa čak i jasno vidjeti iz ćelije, okupilo oko ulaznih stuba mnogo monaha koji su ga dopratili, a bilo je među njima i svjetovnjaka. Pratioci ipak nisu ušli u ćeliju niti se popeli na stube, nego su zastali i čekali da vide što će reći i učiniti otac Ferapont, jer su naslutili, obuzeti čak i stanovitim strahom, uza svu svoju drzovitost, da on nije došao ovamo bez razloga. Zastavši na pragu, otac Ferapont podigne uvis ruke, a ispod desnice mu se pojave prodorne i radoznale oči gosta iz Obdorska, koji jedini nije odolio, zbog prevelike radoznalosti, da ne potrči uza stube za ocem Ferapontom. Svi su ostali, osim njega, naprotiv, čim su se vrata bučno širom otvorila, još više uzmaknuli iz nenadana straha. Podigavši ruke uvis, otac Ferapont se prodere: – Izgoneći izgonim! – i odmah počne, okrećući se redom na sve četiri strane svijeta, križati zidove i sva četiri kuta u ćeliji.

Taj njegov postupak odmah su shvatili njegovi pratioci, jer su znali da on uvijek tako radi, kamo god dođe, i da neće sjesti ni riječi izustiti prije nego što istjera iz prostorije nečistu silu.

– Sotono, izlazi, Sotono, izlazi! – ponovio je uz svako križanje. – Izgoneći izgonim! – prodere se ponovo. Bio je u svojoj gruboj mantiji potpasan užetom. Ispod konopljane košulje virila su mu gola prsa obrasla sijedim dlakama. Bio je bos. Čim je uzeo mahati rukama, počele su se tresti i zveketati teške verige što ih je nosio pod mantijom. Otac Pajsije prestane čitati i stupi preda nj kao da nešto iščekuje.

– Zašto si došao, časni oče? Zašto kršiš red? Zašto buniš smjerno stado? – prozbori napokon gledajući ga strogo.

– Radi česa si došo? Šta išteš? U šta vjeruješ? – vikne otac Ferapont ponašajući se kao jurodivi. – Poteko sam da izgnam vaše ovdašnje goste, vragove pogane. Gledam je l' ih se puno nakotilo dok mene nije bilo. Pomest ću ih brezovom metlom.

– Nečastivog izgoniš, a možda mu i sam služiš? – odvažno nastavi otac Pajsije. – I tko uopće može za sebe reći: “Svet sam”? Zar ti, oče?

– Pogan sam, a ne svet. U fotelju neću sjest i neću da mi se klanjaju ko idolu! – zagrmi otac Ferapont. – Danas ljudi upropašćuju svetu vjeru. A taj vaš sveti pokojnik – obrati se on svjetini upirući prstom u lijes – nije priznavao vragove. Purgativ je propisivao protiv njih. Zato su se i nakotili kod vas ko pauci po zakucima. A danas je i on počeo zaudarat. U tome vidimo veliku opomenu Gospodnju.

To se jednom doista bilo dogodilo za života oca Zosime. Jednom se monahu počeo u snu javljati nečastivi, a na kraju i na javi. Kad je on to u velikom strahu priznao “starcu”, ovaj mu je savjetovao neka se neprekidno moli i strogo drži posta. Pošto mu ni to nije pomoglo, posavjetovao mu je da ne prekida post i molitvu, ali da uzme još jedan lijek. Nad tim su se mnogi tada sablažnjavali i govorili među sobom klimajući glavama, a najviše otac Ferapont, koga su neki opadači odmah izvijestili o toj “neobičnoj” odredbi “starčevoj” u ovako posebnom slučaju. – Izlazi, oče! – zapovjednički reče otac Pajsije. – Ne sude ljudi, već Bog. Možda je pred nama ovdje “opomena” koju nismo

kadri shvatiti niti ni ja, niti itko drugi. Izlazi, oče, i ne buni stado! – odlučno ponovi. – Postova se nije držo prema svom monaškom činu, otud i opomena. To je bar jasno, a skrivat je to grijeh! – nikako se nije htio smiriti zanesenjak u svojoj mahnitoj revnosti. – Na slatkiše se polakomio, gospoje su mu ih donosile u džepovima, čajem se sladio, trbuhu ugađo, nabijo ga slasticama, a pamet oholim mislima... Zato se i osramotio...

– Lakoumne su te riječi tvoje, oče! – povisi glas i otac Pajsije. – Divim se tvom postu i tvom pustinjaštvu, ali su ti riječi lakoumne, kao da ih je izrekao mlad svjetovnjak, nepostojan i nezreo. Izlazi, oče, zapovijedam ti – zagrmi na kraju i otac Pajsije.

– I oću! – odvrati otac Ferapont, donekle kanda zbunjen ali svejednako ogorčen. – Vi učene glave! Od silne pameti uznosite se nad mojom neznatnošću! Došo sam vamo neuk, a i ono malo što sam znao zaboravio sam, sam Gospodin Bog spasio me, ovako sićušnog, od vaše premudrosti...

Otac Pajsije stajao je pred njim i uporno čekao. Otac Ferapont pošuti i odjednom, rastuživši se i pritisnuvši desni dlan na obraz, izusti otežući i motreći lijes preminulog “starca”:

– Sutra će nad njim pjevat “Pomoćnika i pokrovitelja” – divan kanon, a nada mnom će, kad krepam, otpjevat samo “Koju slast u životu”, malu stihiru1 – reče turobno i plačno. – Ponijeli ste se i uzoholili, pusto je ovo mjesto! – prodere se odjednom kao sumanut i, odmahnuvši rukom, naglo se okrene i brže siđe niz ulazne stube. Svjetina koja je dolje čekala uskomeša se; jedni su odmah pošli za njim, a drugi su se zadržali jer je ćelija bila svejednako otvorena.

Otac Pajsije izašao je ustopice za ocem Ferapontom i zastao na vrhu stuba. Ali razjareni starac još nije bio gotov: pošto je

1 Kad se iznosi tijelo (iz ćelije u crkvu i poslije opijela iz crkve na groblje monaha ili shimonaha, pjeva se stihira Koja slast u životu… A ako je pokojni bio jeroshimonah, onda se pjeva kanon Pomoćnik i pokrovitelj (Napomena autora).

“Stihira” je vrsta pravoslavne crkvene pjesme posvećene svecima, a “kanon”je crkvena pjesma što se pjeva na jutrenji (nap. prev.).

odmakao dvadesetak koraka, iznenada se opet okrene prema suncu što je zalazilo, pa podigne uvis obje ruke i stropošta se na zemlju kao pokošen vičući iz sveg glasa:

– Moj je Gospod pobijedio! Isukrst je pobijedio sunce na zalasku! – pomamno vikne, padne ničice na zemlju i zajeca na sav glas kao malo dijete, tresući se sav od plača i šireći ruke po zemlji. Tad svi pohrle do njega, razlegnu se povici i drugi uzvrate plačem... Sve ih spopala nekakva pomama.

– Eto tko je svet! Eto tko je pravedan! – odjeknu sad već posve slobodni uzvici. – Eto tko bi trebalo da bude “starac” –dodavali su drugi već ogorčeno.

– Neće on u “starce”... Sam će odbiti... neće on da služi toj prokletoj novotariji... neće on oponašati njihove budalaštine –učas prihvate drugi glasovi. Teško je bilo predvidjeti kako bi se to završilo da nije u tom trenu odjeknulo zvono pozivajući na službu Božju. Svi se odjednom uzmu križati. Ustane i otac Ferapont i, ograđujući se na sve strane znakom križa, pođe u svoju ćeliju ne osvrćući se više za sobom. I dalje je nešto vikao ali sad već posve nesuvislo. Za njim potrči svega nekolicina, a većina se počne razilaziti hitajući na službu Božju. Otac Pajsije prepusti čitanje ocu Josifu i siđe niza stube. Njega nisu mogli pokolebati povici zanesenjaka, ali jasno oćuti kako mu se srce odjednom sneveseli i rastuži. Zastane i upita sam sebe: “Otkud ova moja tuga od koje mi je duh klonuo?” U čudu začas shvati da ta njegova nenadana tuga potječe očito od sasvim sitnog i posebnog razloga: u svjetini koja se tiskala pred ulazom u ćeliju opazio je bio, među svima onima koji su se uznemirili, i Aljošu. Sjeti se kako je, čim ga je ugledao, oćutio u srcu nekakvu bol. “Zar je moguće da mi je taj mladić tako prirastao srcu?” – upita se u čudu. Upravo u tom trenutku Aljoša je prolazio mimo njega, kao da nekud hita, ali ne put crkve. Pogledi im se susretnu. Aljoša brže odvrati pogled i obori ga na zemlju, a otac Pajsije dosjeti se po samom mladićevu držanju kakva se velika promjena u ovom času zbiva u njemu.

– Zar si se i ti pokolebao? – uzvikne odjednom otac Pajsije. –Zar si i ti s malovjernima? – nadoda turobno.

Aljoša zastane i nekako neodređeno zirne na oca Pajsija, ali opet brže-bolje odvrati pogled od njega i obori ga na zemlju. Stajao je porebarke ali se nije okrenuo prema onome koji mu je postavio pitanje. Otac Pajsije pomno ga je motrio.

– A kamo se žuriš? Zvoni na večernju – reče mu opet, ali mu

Aljoša ni ovaj put ne odgovori. – Da ne napuštaš možda isposnicu? Zar bez pitanja, bez blagoslova?

Aljoši se odjednom lice iskrivi od osmijeha, čudan, vrlo čudan pogled baci na oca koji mu je zadao to pitanje, na onoga kojem ga je na samrti povjerio bivši njegov učitelj, bivši gospodar njegova srca i uma, njegov voljeni “starac”, i odjednom, bez odgovora, kao i prije, odmahne rukom kao da ne mari ni za pristojnost, i pođe hitrim koracima prema izlaznim vratima isposnice.

– Vratit ćeš se ti još! – prošapće otac Pajsije gledajući za njim tužno i začuđeno.

ii.

takav jedan trenutak

Dakako da se otac Pajsije nije prevario kad je zaključio da će se njegov “dragi dečko” vratiti u manastir; štoviše, možda je proniknuo (iako ne potpuno ali svakako oštroumno) u pravi smisao Aljošina duševnog raspoloženja. Ipak, moram otvoreno priznati da bi i meni bilo vrlo teško jasno izložiti pravi smisao tog čudnog i neodređenog trenutka u životu meni tako dragog i još tako mladog junaka moje pripovijesti. Na bolno pitanje oca Pajsija upućeno Aljoši: “Zar si i ti s malovjernima?” – dakako da bih mogao odlučno odgovoriti umjesto Aljoše: “Ne, nije on s malovjernima”. Dapače, posrijedi je bilo nešto sasvim suprotno: sva je njegova smućenost proistekla upravo odatle što je duboko

vjerovao. Ali smućen je bio, o tom nema dvojbe, i ta je smućenost bila toliko bolna da je i poslije, čak i mnogo kasnije, držao da mu je taj tužni dan bio jedan od najtežih i najsudbonosnijih dana u životu. Ako me otvoreno pitate: “Pa zar su ga zbilja sva ta tuga i sav taj nemir mogli obuzeti samo zato što je ‘starčevo’ tijelo, umjesto da odmah počne ljekovito djelovati, stalo, naprotiv, prije vremena trunuti?” odgovorit ću vam bez okolišanja: “Jest, doista je tako!” Jedino što bih zamolio čitatelja da se ne žuri previše ismijavati čisto srce mog mladog junaka. Ja sam ne samo što ne kanim moliti za njega oproštenje niti ispričavati i opravdavati njegovu prostodušnu vjeru, recimo, njegovom mladošću ili slabim uspjehom u školi, i tako dalje, i tome slično, nego ću, štoviše, učiniti nešto suprotno i odlučno ustvrditi da osjećam iskreno poštovanje prema naravi njegova srca. Nema dvojbe da bi neki drugi mladac, koji dojmove uzima oprezno k srcu, koji već umije ne voljeti vatreno nego samo mlako, koji doduše neprijeporno ima pameti, ali za svoje godine ipak malo previše razborite (i stoga jeftine), takav bi mladac, kažem, izbjegao ono što se dogodilo mom Aljoši, ali u stanovitim je prigodama zaista dostojnije predati se nekom zanosu, makar i nerazumnom, ali zanosu koji je potekao iz velike ljubavi, nego mu se nikako ne predati. Pogotovo u mladosti jer je vječito i odviše razborit mladac nepouzdan i ne vrijedi mnogo – tako bar ja mislim! “Ali”, uzviknut će vjerojatno razumni ljudi, “ne može svaki mladac vjerovati u takve predrasude, a vaš mladac ne može biti uzor svima ostalima!” Na to ću i opet odgovoriti: jest, moj je mladac vjerovao, sveto i nepokolebljivo vjerovao, ali svejedno ne molim da mu se oprosti.

Eto vidite, premda sam ustvrdio (možda malo brzopleto) da ne kanim ništa objašnjavati niti se ispričavati i pravdati svog junaka, uviđam da ponešto ipak treba objasniti da bi se moglo razumjeti moje daljnje kazivanje. Evo što ću reći: nije riječ o čudima. Nije bilo posrijedi lakoumno i nestrpljivo očekivanje čudesa. I nisu tada Aljoši bila potrebna čudesa radi trijumfa

nekakvih uvjerenja (o tom nema ni govora), niti radi nekakve prijašnje, unaprijed stvorene ideje koja bi imala što prije trijumfirati nad nekom drugom idejom – ma ne, nipošto: tu je, u svemu tome, i nadasve, na prvom mjestu, stajao pred njim lik, jedino lik – lik njegova voljenog “starca”, lik onoga pravednika kojeg je duboko poštovao i malne obožavao. To baš i jest ono što se sva ljubav koja se krila u njegovu mladom i čistom srcu prema “svima i svakome”, u to vrijeme i cijele protekle godine, na mahove usredotočivala, možda i nepravilno, uglavnom na jedno jedino stvorenje, bar u najsnažnijim zanosima srca – na njegova voljenog, netom preminulog “starca”. To je stvorenje, istinabog, toliko dugo stajalo pred njim kao neprijeporan ideal da sva njegova mlada snaga i sve njegove težnje nisu ni mogle a da ne streme isključivo prema tom idealu, tako da je na časove čak i zaboravljao “sve i svakoga”. (Poslije se i sam prisjetio kako je tog tegobnog dana bio posve zaboravio na brata Dmitrija, zbog koga se prethodnog dana bio onoliko brinuo i tugovao; zaboravio je i odnijeti Iljušečkinu ocu onih dvjesta rubalja, što je također prethodnog dana onako žarko želio učiniti.) Ipak mu nisu bila potrebna čudesa nego samo neka “viša pravda”, koja je, po njegovu mišljenju, bila narušena, što ga je ovako bolno i nenadano pogodilo u srce. I koje čudo što je ta “pravda”, prema Aljošinu očekivanju, već zbog samog toka zbivanja poprimila oblik čudesa kojima se nadao od praha svoga obožavanog nekadašnjeg učitelja? Pa, tako su mislili i očekivali i svi ostali u manastiru, čak i oni čijoj se pameti Aljoša divio, primjerice sam otac Pajsije, pa je i Aljoša, ne opterećujući se nikakvim dvojbama, zaodjenuo u svoje snove u taj isti oblik kao i svi ostali. Odavno je već tako bilo u njegovu srcu, u ovu godinu dana života u manastiru srce mu se već bilo naviklo da to očekuje. Ali za pravdom je žudio, za pravdom, ne samo za čudesima! I eto, onaj koji je, prema njegovim nadanjima, trebalo da se uzvisi iznad svih na svijetu – taj je isti, umjesto slave koja mu pripada, iznenada oboren i osramoćen! Zbog čega? Tko ga je na to osu-

dio? Tko je mogao tako presuditi? To su sve bila pitanja koja su učas izmučila njegovo neiskusno i nevino srce. On nije mogao podnijeti bez osjećaja uvrede, čak i bez ogorčenja u srcu, što je najpravedniji među pravednicima izvrgnut takvoj podrugljivoj i pakosnoj sprdnji lakoumne rulje koja je neusporedivo niža od njega. Dobro, neka i nije bilo čuda, neka se i nije dogodilo ništa čudesno što bi opravdalo ono što se neposredno očekivalo, ali zašto je moralo doći do ove sramote, zašto je dopuštena ova bruka, čemu to ubrzano truljenje koje je “preteklo prirodu”, kao što su govorili pakosni monasi? Čemu ta “opomena” nad kojom svi oni zajedno s ocem Ferapontom likuju, i zašto oni misle da imaju čak i pravo da tako zaključuju? Gdje je Providnost i njezin prst? Zašto je sakrila svoj prst u “najodsudnijem trenutku” (mislio je Aljoša), kao da je i sama poželjela da se pokori slijepim, nijemim, nemilosrdnim prirodnim zakonima?

Eto zbog čega je Aljoši krvarilo srce. Dakako da je tu u prvom redu, kako već rekoh, bio lik koji je on volio više od svega na svijetu, a koji je sad bio “osramoćen”, pače “obeščašćen”! Možda je to roptanje mog mladog junaka bilo lakoumno i nerazumno; ipak, i po treći put ponavljam (unaprijed se slažući da je i to možda od mene lakoumno): drago mi je što se moj mladi junak u ovakvu trenutku nije pokazao osobito razborit, jer će svaki koliko-toliko pametan čovjek u svoje vrijeme doći pameti, a ako čak ni u takvom iznimnom trenutku u mladićevu srcu nema ljubavi, kad će je onda biti? Ne želim, međutim, u ovoj prigodi prešutjeti i nešto prilično neobično što se, iako samo načas, javilo u Aljošinoj glavi u ovom za njega sudbonosnom i kritičnom trenutku. To novo nešto što je iskrsnulo i sinulo bijaše pomalo mučan dojam što ga je u njega izazvao jučerašnji razgovor s bratom Ivanom, kojeg se Aljoša neprestance prisjećao. Osobito sada. Ne, ne bi se moglo reći da mu je u duši bilo uzdrmano nešto od njegovih temeljnih, stihijskih, da tako kažem, uvjerenja. Pa ipak mu se neko mutno, ali mučno i ružno sjećanje na jučerašnji razgovor s bratom Ivanom odjednom iznova probudilo u duši i sve više i više

težilo da izbije na površinu. Kad se već bilo dobrano smrklo, Rakitin, koji je išao kroz borik od isposnice do manastira, odjednom opazi Aljošu kako leži pod drvetom, ničice na zemlji, nepomično, kao da spava. Priđe mu i zovne ga: – Tu si, Alekseju? Pa zar si... – reče začuđeno ali zastane i ne dovrši pitanje. Htio je reći: “Pa zar si dotle dotjerao?” Aljoša ga ne pogleda, ali se Rakitin po nekom njegovu pokretu učas dosjeti da ga on ipak čuje i razumije. – Ma što ti je? – nastavi se čuditi, ali mu čuđenje na licu ustupi mjesto sve podrugljivijem smiješku. – Čuj, tražim te već više od dva sata. Odjednom si nestao kao da si u zemlju propao. Ma što sad tu radiš? Kakve su to blažene gluposti? Ma daj me bar pogledaj...

Aljoša podigne glavu, sjedne i nasloni se leđima na stablo.

Nije plakao, ali mu je lice izražavalo patnju, a u pogledu se zapažala razdražljivost. Uostalom, nije gledao u Rakitina nego nekud u stranu.

– Znaš da si se sasvim izmijenio u licu? Nema više ni traga od one nekadašnje tvoje famozne krotkosti. Jesi li se naljutio na nekoga, što ti je? Je li te tko uvrijedio?

– Okani me se! – progovori najednom Aljoša svejednako ga ne gledajući, i umorno odmahne rukom.

– Oho, gle ti njega! Počeo se izdirati baš kao i ostali smrtnici.

A tobože neki anđeo! E, Aljoška, zbilja si me iznenadio, da znaš, iskreno ti velim. Ja se inače odavno ovdje ničemu ne čudim. Ipak sam te smatrao obrazovanim čovjekom...

Aljoša ga napokon pogleda, ali nekako rastreseno, baš kao da ga još dobro ne razumije.

– Pa je li to zbilja samo zato što ti je starac počeo zaudarati?

Nisi valjda ozbiljno vjerovao da će početi čuda činiti? – uzvikne Rakitin čudom se opet čudeći.

– Vjerovao sam, vjerovao, i želim vjerovati, i vjerovat ću, i što još hoćeš? – razdražljivo vikne Aljoša.

– Ama baš ništa, dragoviću moj! Pa, do vraga, tome više ne vjeruje ni trinaestogodišnji školarac. Uostalom, baš me briga!...

I zato si se sad naljutio na svoga Boga, pobunio si se: zaobišli vas, veliš, pri dodjeli odlikovanja, nisu vam za praznik dali ordenje! Eh, ala ste mi vi neki!

Aljoša priškilji i zagleda se u Rakitina, a u očima mu iznenada nešto sijevne... ali ne bijaše to srdžba na Rakitina.

– Ja se ne bunim protiv svoga Boga, ja samo “ne prihvaćam njegov svijet” – naceri se odjednom Aljoša.

– Kako to ne prihvaćaš svijet? – zamisli se načas Rakitin nad njegovim riječima. – Kakva ti je to sad opet budalaština? – Aljoša mu ne odgovori.

– Nego, dosta o glupostima, da prijeđemo na posao: jesi li jeo danas?

– Ne sjećam se... čini mi se da jesam.

– Sudeći po tvom licu, morao bi se okrijepiti. Obuzima me sažaljenje dok te ovako gledam. Čuo sam da noćas nisi ni spavao, da je tamo kod vas bila sjednica. Pa onda sva ona zbrka i strka... Bit će da si samo malo nafore2 okusio. Evo, imam u džepu kobasicu, ponio sam je za svaki slučaj iz grada kad sam pošao ovamo, samo što ti nećeš kobasicu...

– Daj mi kobasice!

– Oho! Tako, dakle! Znači, ovo je već pravi bunt, barikade! E, brate, te stvari ne treba podcjenjivati. Hajde da svratimo do mene... I ja bih malo votke gucnuo, strašno sam umoran. Votke se ipak ne bi usudio gucnuti... ili možda ipak?

– Može i votka.

– Gle ti njega! Pravo čudo, brate! – zapanjeno ga pogleda Rakitin. – Pa dobro, bilo ovako ili onako, votka ili kobasica, sve je to divno i ne smije se propustiti, hajdemo!

Aljoša bez riječi ustane sa zemlje i pođe za Rakitinom.

– Da te sad vidi brat Vanječka, ala bi se iznenadio! Uostalom, znaš li da ti je bratac Ivan Fjodorovič jutros odmaglio u Moskvu?

2 Posvećeni kruh koji se u pravoslavnoj crkvi dijeli vjernicima kao pričest.

– Znam – ravnodušno izusti Aljoša. Odjednom mu glavom promakne lik brata Dmitrija, ali samo promakne, i premda ga podsjeti na nešto, na nešto hitno što ne smije ni časka odgađati, na nekakvu dužnost, na neku strašnu obavezu, ni to sjećanje ne ostavi na njega nikakav dojam, ne dopre mu do srca, nego mu u tren oka ispari iz sjećanja i padne u zaborav. Međutim, poslije se još dugo toga sjećao.

– Tvoj je bratac Vanječka rekao jednom za mene da sam ja “nedaroviti liberalni tikvan”. A ni ti se jednom nisi mogao suzdržati da mi ne daš na znanje da sam “nepošten”... Pa neka! Sad ću baš vidjeti tu vašu darovitost i poštenje (ove je posljednje riječi Rakitin izgovorio već šaptom za se). Uh, slušaj! –progovori opet glasno. – Ne idemo u manastir nego ćemo radije stazom ravno u grad... Hm. Morao bih usput svratiti do Hohlakove. Zamisli: pisao sam joj o svemu što se dogodilo i, pomisli samo, odmah mi je odgovorila pisamcem pisanim olovkom (ta dama strašno voli pisati pisamca) da “nipošto nije očekivala takav postupak od tako uglednog ‘starca’ kao što je otac Zosima!” Upravo je tako napisala: “postupak”! I ona se ozlojedila; ala ste mi vi svi skupa neki! Čekaj malo! – iznenada opet poviče, naglo stane i, uhvativši Aljošu za rame, zaustavi i njega.

– Znaš šta, Aljoška – zagleda mu se radoznalo u oči, sav pod dojmom iznenadne nove misli koja mu je odjednom pala na pamet. Iako se smijao, bilo je očito da se ustručava naglas izgovoriti tu svoju novu nenadanu misao, jer još nikako nije mogao povjerovati u neobično i sasvim neočekivano raspoloženje u kojem je zatekao Aljošu. – Aljoška, znaš kamo bi bilo najbolje da sad odemo? – izusti napokon bojažljivo i umolno.

– Svejedno mi je... kamo god hoćeš.

– Da odemo do Grušenjke, a? Hoćeš li? – izgovori naposljetku Rakitin sav dršćući od bojažljiva iščekivanja.

– Pa hajdemo do Grušenjke – odmah mu spokojno odgovori Aljoša.

Ali to je bilo toliko neočekivano za Rakitina, taj njegov tako brzi i spremni pristanak, da umalo što nije ustuknuo.

– Gle, gle!... – vikne zaprepašteno, ali odjednom čvrsto uhvati Aljošu ispod ruke i brže-bolje ga povuče za sobom po stazi svejednako se ozbiljno pribojavajući da će Aljoši ponestati odlučnosti. Išli su šutke jer se Rakitin bojao čak i progovoriti. – Kako će se ona obradovati, kako će se obradovati... – promrmlja, pa opet ušuti.

Uostalom, nije on vukao Aljošu Grušenjki da je obraduje; bio je on ozbiljan čovjek koji nije ništa poduzimao ako nije imao koristi od toga. Sad je imao dvostruki cilj, prvo, osvetnički, to jest da vidi “sramotu pravednikovu” i Aljošin vjerojatni “pad iz svetaca među grešnike”, u čemu je unaprijed uživao, a drugo, imao je pred očima i materijalni, za njega vrlo probitačni cilj o kojem će još biti riječi.

“Došao je dakle i taj trenutak”, mislio je u sebi razdragano i pakosno, “sad ćemo zgrabit za šiju taj trenutak jer nam je baš dobro došao.”

iii.

glavica luka

Grušenjka je stanovala u najživljem dijelu grada, nedaleko od Trga saborne crkve, u kući udovice trgovca Morozova, kod koje je uzela pod najam omanju drvenu kuću u dvorištu. Kuća je same Morozove bila velika zidana jednokatnica, stara i ružna izvana; u njoj je samotnički živjela sama gazdarica, stara žena, s dvije svoje nećakinje, također već postarije djevojke. Nije imala potrebe iznajmljivati kuću u dvorištu, ali su svi znali da ju je Grušenjki iznajmila (još prije četiri godine) jedino za ljubav svom rođaku trgovcu Samsonovu, Grušenjkinu javnom zaštitniku. Kažu da je ljubomorni starac, kad je svoju “štićenicu”

smjestio kod Morozove, imao u prvi mah na umu staričino budno oko koje će paziti na vladanje nove stanarke. Ali ubrzo se pokazalo da je budno oko nepotrebno, pa je na kraju Morozova čak i vrlo rijetko viđala Grušenjku te joj naposljetku nije uopće dosađivala nikakvim nadzorom. Doduše, prošlo je bilo već četiri godine kako je starac doveo u tu kuću iz gubernijskog glavnog grada osamnaestogodišnjakinju, bojažljivu, snebivljivu, tanku, mršavu, zamišljenu i neveselu djevojku, a od tog je doba proteklo mnogo vode. O prošlosti te djevojke znalo se, uostalom, u našem gradu malo i nepotpuno; nije se doznalo mnogo više ni u posljednje vrijeme, pa čak ni onda kad su se već mnogi počeli zanimati za “krasoticu”, u što se za te četiri godine bila preobrazila Agrafena Aleksandrovna. Govorkalo se samo da ju je još kao sedamnaestogodišnjakinju netko zaveo, navodno neki časnik, i uskoro je zatim ostavio. Časnik je potom nekamo otputovao i poslije se negdje oženio, a Grušenjka je ostala osramoćena i u neimaštini. Pričalo se, uostalom, da je nju taj njezin starac doista izvukao iz bijede, ali da je bila iz poštene obitelji i da je potekla iz svećeničke sredine, da je bila kći nekog bivšeg đakona ili tako nešto. I eto, za te četiri godine, od osjetljive, uvrijeđene i jadne sirotice nastala je rumena, zaobljena ruska ljepotica, žena smiona i odrješita značaja, ponosita i drska, koja je znala vrijednost novcu i, onako gramzljiva, škrta i oprezna, uspjela na dopušten ili nedopušten način, kako su o njoj svi govorili, sama skucati vlastiti mali kapital. O nečemu su jedino svi bili osvjedočeni: da je do Grušenjke teško doći i da, osim starca, njezina zaštitnika, nije bilo nijednog drugog muškarca u sve te četiri godine koji bi se mogao pohvaliti njezinom naklonošću.

To je bila nepobitna činjenica jer je bilo mnogo onih koji su nastojali zadobiti njezinu naklonost, pogotovo u posljednje dvije godine. Ipak, svi su se ti pokušaji izjalovili, a neki su se nametljivci morali na kraju povući na smiješan i sramotan način zbog odlučna i podrugljiva otpora karakterne mlade osobe. Znalo se još i to da se ta mlada osoba, napose ove posljednje godine,

upustila u ono što se naziva “kšeftom” i da je u tom pogledu pokazala izvanredne sposobnosti tako da su je na kraju mnogi okrstili pravom Čifutkinjom. Nije da je pozajmljivala novac uz lihvarske kamate, ali se znalo, na primjer, da se neko vrijeme doista bila udružila s Fjodorom Pavlovičem Karamazovom i bavila kupovanjem mjenica u bescjenje, plaćajući po deset kopjejaka za rubalj a poslije na nekima od njih zaradila po rubalj na deset uloženih kopjejaka. Bolesni Samsonov, koji u posljednju godinu dana nije mogao stati na otečene noge, udovac, tiranin svojih odraslih sinova, koji je stekao na stotine tisuća rubalja, škrt i neumoljiv čovjek, potpao je ipak pod jak utjecaj svoje štićenice, koju je isprva držao na uzdi, čak je i zlostavljao i držao “na strogom postu”, kao što su govorili podrugljivci. Ali Grušenjka se uspjela emancipirati pošto ga je najprije bila uvjerila u svoju beskrajnu vjernost. Taj je starac, poslovan čovjek (koji je već odavno umro), bio također čelik-značaj, a što je najvažnije, škrt i tvrd kao kremen, i premda ga je Grušenjka zatravila tako da nije mogao bez nje živjeti (u posljednje je dvije godine, primjerice, odista tako bilo), ipak joj nije dao neki veći, znatniji kapital. Pa i da mu je zaprijetila da će ga ostaviti, zacijelo bi ostao neumoljiv. Ali joj je zato dao mali kapital, a kad se za to saznalo, i tome su se svi čudili. “Ti si i sama snalažljiva i spretna”, rekao joj je dajući joj oko osam tisuća, “radi sama s njima, ali znaj da osim dosadašnjeg godišnjeg uzdržavanja nećeš sve do moje smrti od mene ništa više dobiti, a ni u oporuci te neće biti.” I održao je riječ: kad je umro, sve je ostavio sinovima, koje je cijelog života držao kod sebe zajedno s njihovim ženama i djecom, kao sluge, a Grušenjku nije u oporuci ni spomenuo. Sve se to poslije pročulo. Ipak, savjetima kako da radi “sa svojim vlastitim kapitalom” Grušenjki je mnogo pomagao i upućivao je u “poslove”. Kad se Fjodor Pavlovič Karamazov, pošto se najprije povezao s Grušenjkom radi jednog slučajnog “kšefta”, neočekivano i za sama sebe na kraju zaljubio u nju preko ušiju, pače kao da je izgubio glavu, stari Samsonov, koji je u to vrijeme već mirisao na

tamjan, slatko mu se smijao. Značajno je da je Grušenjka bila sa svojim starcem za sve vrijeme njihova poznanstva potpuno i od srca iskrena i otvorena, i to, čini se, jedino s njim na svijetu. Međutim, u posljednje vrijeme, kad se odjednom pojavio i Dmitrij Fjodorovič sa svojom ljubavlju, starac se prestao smijati. Naprotiv, jednom je ozbiljno i strogo posavjetovao Grušenjku: “Ako već moraš birati jednog od njih dvojice, između oca i sina, izaberi radije staroga, ali pod uvjetom da te ta stara hulja uzme za ženu, i da prije toga prepiše na tebe bar neki kapital. A s kapetanom se ne slizuj, od toga nećeš imati nikakve koristi!”

Tako je od riječi do riječi rekao Grušenjki stari bludnik, koji je tada već predosjećao da mu je smrt za vratom. I doista je umro pet mjeseci nakon tog razgovora. Pripomenut ću još usput da su u našem gradu mnogi tada doduše znali za ružno i čudovišno suparništvo između Karamazovih, oca i sina, oko Grušenjke, ali da je malo tko od njih shvaćao pravu narav njezinih odnosa prema njima, starcu i sinu. Čak su i obje Grušenjkine služavke (pošto je već prohujala katastrofa o kojoj će još biti riječi) poslije svjedočile na sudu da je Agrafena Aleksandrovna primala Dmitrija Fjodoroviča samo iz straha, jer joj je navodno “prijetio da će je ubiti”. Imala je dvije služavke, vrlo staru kuharicu, još iz roditeljske kuće, bolesnu i nagluhu, i njezinu unuku, mlađahnu, živahnu dvadesetogodišnjakinju – sobaricu. Grušenjka je živjela vrlo skromno i u prilično oskudnim prilikama. Imala je svega tri sobe u kojima bijaše staro gazdaričino pokućstvo od mahagonija, u stilu dvadesetih godina. Kad su Rakitin i Aljoša došli k njoj, bio je već sumrak, ali sobe još nisu bile osvijetljene. Sama je Grušenjka ležala u salonu, na veliku, nezgrapnu, tvrdu divanu s naslonom od mahagonija, presvučenom kožom, davno izlizanom i već poderanom. Pod glavom su joj bila dva bijela pernata jastuka s kreveta. Ležala je nauznak, nepomično ispružena, ruku podvijenih pod glavom. Bila je lijepo odjevena, kao da koga očekuje, u crnoj svilenoj haljini i s čipkanom kapicom na glavi koja joj je dobro pristajala; preko ramena je bila zao-

grnula čipkast rubac i prikopčala ga masivnim zlatnim brošem. Doista je nekog očekivala, ležala je nekako tužna i nestrpljiva, pomalo blijeda, vrelih usana i užagrenih očiju, i nestrpljivo lupkala vrškom desne noge po priručju divana. Tek što su se pojavili Rakitin i Aljoša, nastala je stanovita uzbuna: iz predsoblja su čuli kako je Grušenjka hitro skočila s divana i odjednom prestrašeno povikala:

– Tko je to?

Ali goste je dočekala djevojka i odmah se odazvala gospodarici:

– Ma nije to on, to su neki drugi, ne bojte se!

– Što bi ovo imalo značiti? – promrmlja Rakitin vodeći Aljošu za ruku u salon. Grušenjka je stajala kraj divana, svejednako nekako prestrašena. Bujan pramen tamnosmeđe kose izvukao joj se ispod kapice i pao nadesno, ali nije to opazila niti ga popravila sve dok nije malo bolje pogledala goste i prepoznala ih.

– A, to si ti, Rakitka? Kako si me prepao! S kim si to? Tko je to s tobom? Bože, koga si to doveo! – usklikne kad prepozna Aljošu.

– Ma daj radije reci neka donesu svijeće! – reče joj Rakitin neusiljenim glasom, kao da je tu ne znam kako domaći i prisan znanac, pa ima čak i pravo zapovijedati u kući.

– Svijeće... naravno, svijeće... Fenja, donesi mu svijeću... E, baš si pogodio kad ćeš ga dovesti! – uzvikne opet pokazujući glavom na Aljošu, pa se okrene zrcalu i počne brže-bolje objema rukama popravljati kosu. Reklo bi se da je nečim nezadovoljna.

– Zar ti nije pravo? – upita je Rakitin spreman da se odmah uvrijedi.

– Uplašio si me, Rakitka, eto što je – okrene se nasmiješena Grušenjka Aljoši. – Ne boj se ti mene, dragi moj Aljoša, strahovito sam ti se obradovala, goste moj neočekivani! Nego, ti si me, Rakitine, prepao: pomislila sam već da je Mitja upao u kuću. A znaš, maloprije sam ga prevarila i izmamila od njega časnu riječ da mi vjeruje, a slagala sam mu. Rekla sam mu da odlazim

Kuzmi Kuzmiču, mom starome, i da ću ostati kod njega cijelu večer, da ćemo do kasno u noć brojiti novce. Jer svakog tjedna odlazim k njemu jedanput na cijelu večer da mu sredim račune. Zaključamo se: on kucka na računaljci, a ja sjedim i zapisujem u knjige jer jedino meni vjeruje. I Mitja je povjerovao da ću ostati tamo, a ja se, eto, kod kuće zaključala i sjedim, čekam jednu poruku. Kako vas je Fenja uopće pustila u kuću? Fenja, Fenja! Trkni do vanjskih vrata, otvori ih i pogledaj okolo nije li kapetan gdjegod? Možda se sakrio i vreba, strašno ga se bojim! – Nema nikog, Agrafena Aleksandrovna, maloprije sam pogledala, svakog časa odlazim i izvirujem kroz rupicu, i sama se tresem od straha.

– A jesu li, Fenja, kapci na prozorima zatvoreni? I zastore treba spustiti, ovako, vidiš! – I sama spusti teške zastore. – Inače će odmah na svjetlo naletjeti. Tvog se brata, Mitje, Aljoša, danas bojim.

Grušenjka je govorila glasno. Ipak, premda je bila uznemirena, bila je kanda i u nekom zanosu.

– A zašto se danas toliko bojiš Mitenjke? – priupita je Rakitin. – Rekao bih da se inače njega ne bojiš, jer on bar pleše kako ti sviraš.

– Pa kažem ti da očekujem neke vijesti, takvu jednu vijest koja zlata vrijedi, pa mi Mitenjka sad zbilja ne treba. A sve bih rekla da mi nije ni povjerovao da ću ostati kod Kuzme Kuzmiča. Bit će da sad čuči tamo u vrtu kod Fjodora Pavloviča i mene vreba. A ako je tamo zasjeo, onda neće valjda, hvala Bogu, doći ovamo! A stvarno sam bila skoknula do Kuzme Kuzmiča, Mitja me i otpratio tamo, rekla sam mu da ću se zadržati do ponoći, pa neka svakako dođe po mene prije ponoći da me doprati kući. Kad je otišao, posjedila sam kod staroga desetak minuta, pa onda opet trk ovamo, uh, što sam se bojala – trčala sam da ga ne sretnem.

– A što si se tako dotjerala? Kakva ti je to zgodna kapica? – Kako si ti, Rakitine, znatiželjan! Kažem ti da očekujem

jednu vijest. Ako stigne, skočit ću i poletjet ću i više me nećete vidjeti. Zato sam se i dotjerala da budem spremna.

– A kamo ćeš to odletjeti?

– Ako budeš previše znao, brzo ćeš ostarjeti.

– Gle ti nje! Sva sja od radosti... Nikad te još nisam takvu vidio. Uparadila se kao da će na bal – razgledaše je Rakitin.

– Baš se ti u balove razumiješ!

– A ti se razumiješ?

– Ja sam bar vidjela kako to izgleda. Preklani je Kuzma Kuzmič ženio sina pa sam gledala s galerije kako plešu. Ma što ću ja s tobom, Rakitka, tu razgovarati kad je ovdje preda mnom ovakav knez! To je pravi gost! Aljoša, dragoviću, gledam te i ne vjerujem sama sebi; Bože, otkud ti kod mene? Da ti pravo kažem, nisam ti se ni u snu nadala, pa ni prije nisam uopće vjerovala da bi mi mogao doći. Iako nije baš pravi čas, strašno mi je drago što si tu! Sjedi na divan, evo ovamo, tako, vidiš, mjeseče moj mladi! Zbilja, još nikako da se snađem... Eh, Rakitka, da si ga bar jučer ili prekjučer doveo!... Ali dobro je i ovako. Možda je čak i bolje da si sad došao, u ovakvom trenutku, nego prekjučer...

I nestašno sjedne do Aljoše na divan, uza nj, i zagleda se upravo ushićeno u njega. Doista joj je bilo drago, nije lagala kad je to govorila. Oči su joj gorjele a usne se smiješile, ali dobroćudno i veselo. Aljoša nije čak ni očekivao takav dobrodušan izraz na njezinu licu... Do jučer ju je malokad viđao i stekao je loše mišljenje o njoj, a jučer ga je strašno pogodio onaj njezin pakosni i podmukli ispad uperen protiv Katerine Ivanovne, pa se sad nije mogao načuditi što je sad pred njim jedno sasvim drugo i neočekivano stvorenje. Koliko god ga tištali njegovi osobni jadi, i nehotice se pomno zagledao u nju. Sve njezine manire kao da su se od jučer također znatno promijenile nabolje: nije gotovo uopće bilo one jučerašnje sladunjavosti u govoru, onih maznih i namještenih kretnji... sve je na njoj bilo jednostavno, prostodušno, pokreti joj bili hitri, neposredni, povjerljivi, iako je bila neobično uzbuđena.

– Bože, stvarno, što se sve danas ne događa! – zacvrkuće ona opet. – Ni sama ne znam, Aljoša, zašto sam ti se ovoliko obradovala. Da me pitaš, ne bih ti znala reći.

– E, tobože ne znaš zašto si mu se toliko obradovala? – podsmjehne joj se Rakitin. – A što si me onda stalno salijetala: dovedi mi ga, dovedi! Morala si ipak imati neku namjeru s njim.

– Prije sam stvarno imala izvjesnu namjeru, ali je to prošlo, nije više vrijeme to. Nego, da vas počastim! Popravila sam se, Rakitka! Ma daj sjedi i ti, Rakitka, što stojiš? A, već si sjeo? Neće bome Rakitka zaboraviti na sebe. Eto vidiš, Aljoša, gle ga kako sjedi tu pred nama i uvrijeđen je što nisam prvo njemu ponudila da sjedne. Uh, osjetljiv je taj moj Rakitka, osjetljiv! –nasmije se Grušenjka. – Ne ljuti se, Rakitka, danas sam dobra. A što si ti, Aljoša, tako neveseo, da se ne bojiš možda mene? – i pogleda ga u oči veselo se osmjehujući.

– Nesretan je. Nije promaknut – dubokim će glasom Rakitin.

– Kako promaknut?

– “Starac” mu počeo zaudarati.

– Kako zaudarati? Što melješ gluposti, sigurno misliš na nešto ružno. Šuti, budalo! Smijem li ti, Aljoša, sjesti na koljena, evo, ovako?

I ona odjednom skoči na noge i, smijući se, sjedne mu na koljena, kao mačka što se mazi, i nježno ga desnom rukom zagrli. – Razveselit ću ja tebe, dečko moj pobožni! Ma zbilja, smijem li ti bar malo posjediti na koljenima, ne ljutiš se? Ako nećeš, u redu!

Aljoša je šutio. Sjedio je mirno, bojao se pomaknuti, i čuo je kako mu ona veli: “Ako nećeš, u redu!” ali joj ništa nije odgovorio, kao da je sav obamro. Ipak nije osjećao ono što je, recimo, očekivao ili zamišljao Rakitin, koji ga je pomno motrio sa svog mjesta. Velika duševna bol progutala je bila sve druge osjećaje koji su mu se mogli javiti u srcu, i da je samo mogao u tom času izvesti načistac što osjeća, dosjetio bi se i sam da trenutačno nosi na sebi najtvrđi oklop protiv svake sablazni i napasti. Pa ipak, uza svu mutnu nesvjesnost svoga duševnog stanja i uza sav jad

koji ga je tištao, i nehotice se čudio jednom novom i čudnom osjećanju što mu se rađalo u srcu: ova žena, ova “grozna” žena, ne samo što nije izazivala u njemu više onaj strah, strah koji se prije budio u njemu pri svakoj pomisli na žene, ako je uopće pomišljao na njih, nego, naprotiv, ova žena, koje se bojao više od svih ostalih, što mu sad sjedi na koljenima i grli ga, budi sad u njemu sasvim drukčije, neočekivano i posebno osjećanje, osjećanje nekakve neobične, velike i bezazlene radoznalosti, i sve to bez ikakve bojazni, bez trunka nekadašnjeg straha – to je bilo ono glavno, i tome se i nehotice čudio.

– Ma dosta ste brbljali gluposti – vikne Rakitin – radije nam daj šampanjca, znaš i sama da mi ga duguješ!

– Zaista mu dugujem. Ja sam mu, Aljoša, povrh svega, obećala za tebe i šampanjac ako te dovede. Na sunce šampanjac, i ja ću ga piti! Fenja, Fenja, donesi nam šampanjac, onu butelju koju nam je Mitja ostavio, daj je brže amo! Iako sam škrta, otvorit ću butelju, ali ne za tebe, Rakitka, ti si šaka jada, nego, on je knez! I premda mi je sad duša nečim drugim ispunjena, neka bude, popit ću s vama, baš mi se lumpa!

– Ma kakav ti je to sad trenutak, i kakvu to “vijest” očekuješ, ako smijem pitati, ili je to možda tajna? – radoznalo je opet upita Rakitin trudeći se svim silama da pokaže kako se uopće ne obazire na njezino neprestano peckanje.

– Nije nikakva tajna, a i sam znaš što je – odjednom će zabrinuto Grušenjka okrećući glavu prema Rakitinu i odmičući se malko od Aljoše, iako mu je i dalje sjedila na koljenima i grlila ga. – Oficir mi dolazi, Rakitine, onaj moj oficir!

– Čuo sam da dolazi, ali zar je već tako blizu?

– Sad je u Mokrom i poslat će mi odande glasnika, tako mi je sam javio, maloprije sam dobila pismo od njega. I eto, sad sjedim i čekam glasnika.

– Gle, gle! A zašto je u Mokrom?

– Ma duga je to priča, a i dosta si čuo.

– A što će sad Mitenjka... ajoj! Zna li on za to ili ne zna?

– Kako bi znao? Ništa ne zna! Kad bi znao, ubio bi me. Ali ja se sad toga uopće ne bojim, ne bojim se sad njegova noža. Šuti, Rakitka, ne spominji mi Dmitrija Fjodoroviča: srce mi je sve iskidao. Ma neću sad o svemu tome ni da mislim. Evo, o Aljošečki mogu misliti, gledam sad njega... Ma nasmiješi mi se, dragoviću, razveseli se, osmjehni se mojoj gluposti, mom radovanju... Aha, evo, osmjehnuo se, osmjehnuo! Gle ga samo kako me umiljato gleda. A ja sam, Aljoša, stalno mislila da se ti ljutiš na mene zbog onog prekjučer, zbog one gospojice. Kučka sam bila, ništa drugo... Samo ipak je dobro što je onako ispalo. I ružno je bilo, i dobro je bilo – zamišljeno se odjednom nasmiješi Grušenjka, a u smiješku joj iznenada zatitra nešto okrutno. – Mitja mi je pričao kako je poslije vikala: “Treba nju korbačem!” Grdno sam je uvrijedila. Pozvala me k sebi, htjela me predobiti za se, osvojiti svojom čokoladom... Baš je dobro što je tako ispalo – osmjehne se ponovo. – A ja sam se stalno bojala da si se ti naljutio...

– Ma to je zbilja istina – odjednom se ozbiljno začudi Rakitin. – Pa ona se tebe, Aljoša, stvarno boji, pileta takvog!

– On je samo za tebe, Rakitka, pile, znaš... zato što ti nemaš savjesti, pa to ti je! A ja ga, vidiš, volim svom dušom, pa to ti je! Vjeruješ li ti, Aljoša, da te volim svom dušom?

– Eh, bestidnice jedna! Pa to ona tebi, Alekseju, izjavljuje ljubav!

– Pa šta onda, volim ga.

– A oficir? A vijest iz Mokroga što zlata vrijedi?

– Ono je jedno, a ovo drugo.

– Eto ti ženske logike!

– Ne ljuti me, Rakitka – gorljivo nastavi Grušenjka. – Ono je jedno, a ovo drugo. Ja Aljošu volim na drugi način. Istina je, Aljoša, da sam prije imala neke druge namjere s tobom. Ja sam ti zločesta, ja sam ti neobuzdana, ali onda opet ponekad gledam na tebe, Aljoša, kao na svoju savjest. I sve mislim: “Ala sad taj negdje prezire mene gaduru!” I prekjučer sam tako mislila kad

sam dojurila ovamo od gospojice. Odavno sam ja tebe, Aljoša, zapazila, i Mitja to zna, rekla sam mu. Eto, vidiš, Mitja to razumije. Vjeruj mi, Aljoša, zbilja, koji put kad te pogledam, postidim se, stidim se sama sebe... A kako sam to uopće počela misliti na tebe, i kada, ne znam, ne sjećam se...

Dođe Fenja i stavi na stol pladanj s odčepljenom bocom i tri natočene čaše.

– Evo nam i šampanjca! – vikne Rakitin. – Stvarno si ti, Agrafena Aleksandrovna, uzbuđena i izbezumljena. Još ćeš i zaplesati kad popiješ čašu šampanjca. E-eh, ni to nisu znali uraditi kako treba – nadoda razgledajući šampanjac. – U kuhinji je stara natočila čaše, a ova je opet donijela bocu bez čepa, i još toplu. Ali popit ćemo i ovako.

Priđe stolu, uzme čašu, ispije je nadušak i natoči sebi ponovo.

– Na šampanjac se zbilja rijetko naleti – reče oblizujući se. –Hajde, Aljoša, hvataj se čaše, iskaži se! A za što ćemo piti? Za rajske dveri? Uzmi, Gruša, i ti čašu, popij i ti za rajske dveri!

– Ma kakve to rajske dveri?

Uzela je čašu. Aljoša je dohvatio svoju, otpio gutljaj i vratio čašu na stol.

– Ne, bolje će biti da ne pijem! – mirno se osmjehne.

– A što si se onda hvalio? – vikne Rakitin.

– E, kad je tako, neću ni ja – prihvati Grušenjka – a i ne pije mi se. Popij ti, Rakitka, sam svu tu bocu. Ako bude Aljoša, onda ću i ja.

– Kakve su sad to teleće nježnosti? – naruga im se Rakitin. – A sjedi mu na koljenima! Njega more, recimo, jadi, ali što je tebi? On se pobunio protiv svoga Boga, htio je čak i kobasicu smazati...

– Kako to?

– “Starac” mu je danas umro, “starac” Zosima, svetac.

– Umro je “starac” Zosima! – usklikne Grušenjka. – Bože, a ja nisam ni znala! – Pobožno se prekriži. – Bože, pa šta ja ovo radim, ja njemu sjedim na koljenima! – trgne se odjednom sva prestrav-

ljena, učas skoči s Aljošinih koljena i sjedne opet na divan. Aljoša se začuđeno zagleda u nju, a lice mu se odjednom nekako ozari.

– Rakitine – progovori on iznenada glasno i odlučno – ne rugaj mi se da sam se pobunio protiv svoga Boga. Ne želim biti kivan na tebe, pa budi i ti malo bolji prema meni. Ja sam izgubio blago kakvo ti nikad nisi imao, i zato mi ne možeš sad suditi. Pogledaj radije nju: jesi li vidio kako se smilila na me? Kad sam dolazio ovamo, mislio sam da ću naići na zlu dušu – nešto me samo vuklo ovamo jer sam bio podao i zao, a našao sam iskrenu sestru, našao sam pravo blago – dušu koja voli... Smilila se maloprije na me... Agrafena Aleksandrovna, o tebi govorim. Ti si mi ovog časa vratila dušu.

Aljoši zadršću usne i ponestane mu daha. Ušuti.

– Rekao bih da te je već spasila! – pakosno se nasmije Rakitin. – A znaš li ti da te je ona zapravo htjela progutati?

– Stani, Rakitka! – skoči odjednom Grušenjka na noge. – Šutite obojica! Sad ću vam ja sve reći: ti, Aljoša, šuti zato što me od takvih tvojih riječi spopada stid jer sam ja opaka, a ne dobra – toliko da znaš! A ti, Rakitka, šuti zato što lažeš. Bavila sam se ja doduše tom podlom mišlju da ga progutam, ali sad lažeš, sad više nije tako... i da te više nisam čula, Rakitka!

Sve je ovo Grušenjka izgovorila neobično uzbuđeno.

– Gle samo kako ovo obadvoje mahnitaju! – prosikće Rakitin gledajući ih oboje u čudu. – Kao da su poludjeli, baš kao da sam dospio u ludnicu. Raspekmezili se jedno nad drugim, još malo pa će i proplakati!

– Pa i hoću, pa i hoću! – potvrdi Grušenjka. – Rekao je da sam mu sestra, i to mu nikad neću zaboraviti! Samo znaš šta, Rakitka, iako sam ja opaka, dala sam nekome glavicu luka.

– Kakvu glavicu luka? Uh, do vraga, stvarno su pošašavili!

Rakitin se čudom čudio njihovu zanosu, bio je uvrijeđen i ljutio se, iako je morao shvatiti da se u njih oboje u isti mah steklo sve ono što im je moglo potresti duše kao malokad u životu. Međutim, Rakitin je umio vrlo dobro shvatiti sve što se ticalo njega samog, ali je vrlo teško shvaćao osjećaje i čuvstva

svojih bližnjih – djelomice zbog svoga mladenačkog neiskustva, a djelomice i zbog silne sebičnosti.

– Evo vidiš, Aljošečka – iznenada se Grušenjka nervozno nasmije obraćajući se Aljoši – pohvalila sam se pred Rakitinom da sam dala glavicu luka, a pred tobom se neću hvaliti, tebi ću to isto ispričati s drugom namjerom. To je samo priča, ali lijepa priča, čula sam je dok sam još bila dijete od svoje Matrjone koja sad služi kod mene kao kuharica. Slušaj kako je to bilo: “Živjela jedna žena, zla i opaka, i umrla. Za sobom nije ostavila nijedno dobro djelo. Dograbili je vragovi i bacili u ognjeno jezero. A njezin anđeo čuvar stoji i misli: kad bih se bar mogao sjetiti nekog njezina dobra djela pa da kažem Bogu! I sjeti se on i veli Bogu: ona je, veli, jednom u vrtu iščupala glavicu luka i dala je nekoj prosjakinji. A Bog mu odgovori: uzmi sad ti, veli, tu istu glavicu luka i dobaci je njoj u jezero, neka se uhvati za nju i drži, pa ako je izvučeš iz jezera, nek ide u raj, a ako luk pukne, nek ostane tamo gdje jest. Otrči anđeo do žene, pruži joj luk i veli: na, hvataj, ženo, i drži se dobro. I počne je oprezno izvlačiti, i samo što je nije izvukao, ali su se drugi grešnici u jezeru, kad su vidjeli kako je on izvlači, uhvatili za nju ne bi li se i oni izvukli. A kako je žena bila zla i opaka, počela se ritati i derati: ‘Mene vuče, a ne vas, ovo je moj luk, a ne vaš!’ Tek što je ona to izgovorila, luk pukne i prekine se. A žena opet padne u jezero i gori u njemu i dan-danas. A anđeo zaplače i ode.” Eto, Aljoša, to je ta priča, naučila sam je napamet jer sam upravo ja ta zla i opaka žena. Pred Rakitinom sam se pohvalila da sam dala luk prosjakinji, ali tebi ću drukčije reći: za cijelog svog života dala sam samo jedan jedini luk, to je jedino dobro djelo koje sam učinila. I zato me nemoj, Aljoša, više hvaliti, nemoj misliti da sam dobra, ja sam zla i opaka, a ako me budeš hvalio, postidjet ćeš me. Još ću se ja pokajati. Čuj, Aljoša, toliko sam te željela domamiti ovamo i toliko sam salijetala Rakitku, da sam mu obećala dvadeset i pet rubalja ako te dovede! Stani, Rakitka, čekaj malo!

I hitrim koracima priđe stolu, otvori ladicu, izvuče novčanik i izvadi iz njega novčanicu od dvadeset pet rubalja.

– Kakve gluposti! Kakve gluposti! – uzvikivaše osupnuti Rakitin.

– Evo uzmi, Rakitka, što sam ti dužna, nećeš sad valjda odbiti kad si sam tražio.

I dobaci mu novčanicu.

– Pazi da ne bih odbio! – dubokim će glasom Rakitin, očito zbunjen, ali junački prikrivajući stid. – Ovo će mi baš dobro doći, zašto uopće postoje budale nego da pametan čovjek ima od njih koristi?

– Ma daj šuti, Rakitka, ništa od ovoga što ću sad reći nije za tvoje uši. Sjedi tamo u kut i šuti, ionako nas ne voliš pa radije šuti!

– A zašto bih vas i volio? – odbrusi joj Rakitin ne prikrivajući više srdžbu. Novčanicu od dvadeset i pet rubalja strpao je bio u džep i doista se postidio pred Aljošom. Računao je da će nagradu dobiti poslije, tako da Aljoša i ne zna, pa se sad od stida i naljutio. Do ovog je trenutka smatrao da je uputno ne protusloviti previše Grušenjki, bez obzira na njezino bockanje, jer se vidjelo da ona ima nad njim neku vlast. Ali sad se napokon rasrdi i vikne:

– Čovjek voli nekog zbog nečega, a čime ste me to vas dvoje zadužili?

– A ti voli ni za šta, kao što Aljoša voli.

– A kako on to tebe voli, i čime ti je on to pokazao da tako dižeš nos?

Grušenjka je stajala nasred sobe i govorila vatreno, a u glasu joj zazvuče histerični tonovi.

– Šuti, Rakitka, ništa ti ne razumiješ o nama! I da se nisi usudio govoriti mi ubuduće ti, to ti ne dopuštam, i otkud ti samo ta drskost, da mi je znati? Sjedi tamo u kut i šuti, kao moj lakaj. A sad ću, Aljoša, jedino tebi reći pravu istinu, da vidiš kakva sam ja niškoristi! Ne govorim ovo Rakitki, nego tebi. Htjela sam te

upropastiti, Aljoša, to je živa istina, čvrsto sam to bila naumila. Toliko sam to željela da sam Rakitku podmitila novcem da te dovede. A zašto sam to toliko željela? Ti, Aljoša, ništa nisi znao, okretao si glavu od mene, prođeš mimo mene i oboriš oči, a ja sam tebe dosad sto puta pogledala, i kod svih se raspitivala za tebe. Tvoje mi je lice ostalo u srcu: “On mene prezire”, mislim u sebi, “neće čak ni da me pogleda!” Na kraju me obuzelo takvo neko osjećanje da sam se sama sebi čudila: a što se ja bojim toga dečka? Čitava ću ga progutati i nasmijati se. Stvarno sam se ozlojedila. Vjeruješ li da ovdje nitko ne smije reći, pa ni pomisliti da Agrafeni Aleksandrovnoj dolazi s nekim lošim namjerama; imam samo jednog starca, vezana sam za njega i prodana, Sotona nas je vjenčao, ali zato – nemam nikog drugog! Ipak, gledajući tebe, odlučila sam: ovoga ću progutati. Progutat ću ga i nasmijat ću se. Vidiš li kakva sam opaka kučka, a ti si me nazvao sestrom! Evo, sad je došao onaj moj zavodnik, pa samo sjedim i čekam vijesti. A znaš li ti što je meni bio taj zavodnik? Prošlo je pet godina kako me ovamo doveo Kuzma – samo sam tu sjedila i zazirala od ljudi, da me nitko ne vidi i ne čuje, onako tanka i glupa, sjedim i ridam, po cijele noći ne spavam, i mislim si: “A gdje li je sad onaj moj zavodnik? Bit će da me s nekom drugom ismijava, i sve mislim, samo da mi ga je vidjeti, sresti gdjegod, pa da mi za sve ono plati, krvavo plati!” Noću zarijem glavu u jastuk i plačem i sve to preglavljujem u glavi, namjerno kidam sama sebi srce, kivnošću ga napajam i šapćem: “Uh, kako će mi platiti, krvavo platiti!” Koji put i vrisnem u mraku. A kad odjednom pomislim da mu neću ništa učiniti, a da me on sad ismijava, ili je možda sasvim zaboravio na mene i ne sjeća me se više, svalim se s kreveta na pod, zaplačem od nemoći i tresem se sva, tresem se tako do svitanja. Ujutro ustanem ljuća od pseta, najradije bih cijeli svijet progutala. A onda sam, šta misliš, počela zgrtati pare, postala sam nemilosrdna, udebljala se – misliš da sam se opametila, a? Ma nisam, nitko to ne vidi i ne zna na cijelom svijetu, jer čim padne mrak, opet ležim isto

onako kao kad sam bila curetak, prije pet godina, ležim tako koji put, škrgućem zubima i po svu noć plačem: “Uh, kako ću ga, uh, kako ću ga!” – jednako si mislim. Jesi li čuo sad sve ovo? I što ćeš sad pomisliti o meni kad ti kažem: prije mjesec dana dobijem iznenada to pismo: dolazi mi on, obudovio je, i želi se vidjeti sa mnom. Bože, dah mi se presjekao, ali odjednom pomislim: doći će i fućnut će, zovnut će me i ja ću dopuziti do njega kao prebijeno pseto koje je nešto skrivilo! Mislim tako i sama sebi ne vjerujem: “Hoću li zbilja biti tako kukavna da otrčim pred njega ili neću?” I takav me bijes spopao na samu sebe i drži me cijelog ovog mjeseca, još gore nego ono prije pet godina. Vidiš li sad, Aljoša, kako sam goropadna, kako sam bijesna, rekla sam ti svu istinu! S Mitjom sam se zabavljala samo da ne otrčim do onoga. Šuti, Rakitka, nije na tebi da mi sudiš, nisam tebi sve ovo govorila. Sve do vašeg dolaska ovdje sam ležala, čekala, razmišljala, o sudbini svojoj odlučivala, nikad nećete znati što mi se sve zbivalo u srcu. Da, Aljoša, reci onoj svojoj gospojici neka se ne ljuti zbog onoga prekjučer!... Nitko na cijelom svijetu ne zna kako mi je sada, niti može znati... Možda ću još danas ponijeti nož sa sobom, nisam se još odlučila...

Pošto je izgovorila te posljednje “žalosne” riječi, Grušenjka odjednom nije više izdržala, nije dovršila što je htjela reći, nego je pokrila lice rukama, svalila se na divan, zarila glavu u jastuke i zajecala kao malo dijete. Aljoša ustane i priđe Rakitinu.

– Miša – reče mu – ne ljuti se! Uvrijedila te je, ali se nemoj ljutiti. Jesi li čuo što je rekla? Ne može se od ljudske duše toliko zahtijevati, treba biti milosrdniji...

Aljoša je izgovorio te riječi iz nekakve neodoljive pobude. Morao je na neki način izraziti ono što mu je na srcu, i zato se obratio Rakitinu. Da nije bilo Rakitina, progovorio bi sam sa sobom. Ali Rakitin ga tako podrugljivo pogleda da Aljoša naglo ušuti.

– Tebi je puna glava tog tvog “starca” pa si sad udario njime po meni, Aljošenjka, čovječuljče Božji! – skreše mu Rakitin smješkajući se kivno.

– Ne rugaj se, Rakitine, ne podsmjehuj se, ne spominji pokojnika: on je bio iznad svih ljudi na zemlji! – vikne Aljoša plačnim glasom. – Ne govorim ti kao sudac, nego kao zadnji od optuženih. Što sam ja prema njoj? Išao sam ovamo da propadnem, i govorio sam u sebi: “Neka, neka!” Toliko sam bio malodušan, a ona je, nakon pet godina patnji, čim joj je prvi čovjek došao da joj kaže nešto iskreno, sve oprostila, sve zaboravila i plače! Vratio joj se njezin zavodnik, zove je, i ona mu sve oprašta i sva radosna hrli do njega, i neće ponijeti nož, neće! Ne, ja nisam takav. Ne znam, Miša, jesi li ti takav, ali ja nisam! Ja sam danas, maloprije, naučio tu lekciju... Ona je u svojoj ljubavi iznad nas...

Jesi li ikad prije od nje čuo ovo što nam je ispripovjedila? Ne, nisi; da si čuo, onda bi već davno bio sve shvatio... i ona druga koju je ona prekjučer uvrijedila, treba da joj oprosti! I oprostit će joj ako dozna... a doznat će... Ova se duša još nije smirila, treba je poštedjeti... u toj se duši možda krije pravo blago...

Aljoša ušuti jer mu je ponestalo daha. Koliko god bio razjaren, Rakitin ga je gledao u čudu. Nikad nije od tihog Aljoše očekivao ovakve tirade.

– Gle ti ovog advokata! Ma jesi li se to ti u nju zaljubio, što li? Agrafeno Aleksandrovna, naš se isposnik stvarno u tebe zaljubio, uspjela si! – vikne i drzovito se nasmije.

Grušenjka podigne glavu s jastuka i pogleda Aljošu smiješeći se ganutim smiješkom što joj je iznenada zasjao na licu podbuhlom od prolivenih suza.

– Ostavi ga na miru, kerubine moj, vidiš kakav je, baš si se pravome obratio! Ja sam te već, Mihaile Osipoviču – okrene se Rakitinu – htjela zamoliti za oproštenje što sam te izgrdila, ali sad opet neću. Aljoša, hodi k meni, sjedi ovamo – pozove ga smiješeći se radosno – eto, tako, vidiš, lijepo sjedi ovdje i reci mi – uhvati ga za ruku i zagleda mu se u lice smiješeći se – reci mi: volim li ja onoga, ili ne volim? Volim li ja tog čovjeka koji me uvrijedio, ili ne volim? Prije nego što ste vi došli, ležala sam ovdje u mraku i stalno ispitivala svoje srce: volim li ja njega, ili

ne volim? Presudi ti umjesto mene, Aljoša, kucnuo je čas, kako ti odlučiš, tako će i biti. Da mu oprostim ili ne oprostim?

– Pa već si mu oprostila – odgovori joj Aljoša smiješeći se.

– Pa i jesam, zaista – zamišljeno će Grušenjka. – Kako je kukavno ovo moje srce! Za moje kukavno srce! – dohvati iznenada sa stola čašu, ispije ju nadušak, digne je uvis i tresne svom snagom o pod. Čaša se razbije i zazveči.

Nekakva okrutna crta zatitra joj na usnama.

– A možda mu i nisam još oprostila – reče nekako prijeteći i zagleda se u pod kao da razgovara sama sa sobom. – Možda se srce tek sprema oprostiti. Još ću se ja ogledati sa svojim srcem. Ja sam ti, znaš, Aljoša, strašno zavoljela ove svoje petogodišnje suze... Možda sam samo svoju pretrpljenu uvredu zavoljela, a ne njega!

– E, ne bih mu volio biti u koži! – prosikće Rakitin.

– I nećeš, Rakitka, nikad mu nećeš biti u koži. Ti ćeš meni, Rakitka, papuče šiti, eto za kakav ću te posao iskoristiti, a ovakvu kao ja nećeš ti nikad vidjeti... A možda neće ni on...

– Ni on? A što si se onda tako dotjerala? – pakosno je pecne Rakitin.

– Ne prigovaraj mi, Rakitka, što sam se ovako obukla, ne poznaješ ti još dobro moje srce! Ako mi se prohtije, razderat ću ovu haljinu, smjesta ću je razderati, ovog časa – vikne zvonkim glasom.

– Ne znaš ti, Rakitka, zašto sam se ja ovako dotjerala. Možda ću izaći pred njega i reći mu: “Jesi li me vidio kad ovakvu, ili još nisi?” Pa on me ostavio kad mi je bilo sedamnaest godina, ostavio je tanku, sušičavu plačljivicu. Pa ću onda sjesti do njega, očarat ću ga, raspalit ću ga i reći ću mu: “Vidiš li kakva sam sada, ali ostat ćeš praznih šaka, milostivi gospodine, neka ti rastu zazubice, ali brk nećeš omastiti!” Eto zašto sam se, možda, Rakitka, ovako dotjerala – dovrši Grušenjka smijući se zlobno. – Bijesna sam, Aljoša, goropadna. Razderat ću ove haljine, unakazit ću samu sebe, svoju ljepotu, opržit ću sama sebi lice i isparati ga nožem, pa ću krenuti u prošnju. Ako mi se prohtije, ne idem nikamo i nikome, a ako mi se prohtije – sutra ću Kuzmi poslati sve što sam od njega dobila,

i sve njegove novce, i bit ću do kraja života nadničarka!... Misliš, Rakitka, da neću to učiniti, da se neću usuditi? Hoću, hoću, mogu ja i odmah to učiniti, samo me nemojte dražiti... a onoga ću otjerati, pokazat ću mu šipak, neće mene taj vidjeti!

Ove je posljednje riječi izgovorila histerično i na sav glas, ali opet nije izdržala, pokrila je lice rukama, zarila glavu u jastuk i opet se sva zatresla od plača. Rakitin ustane i reče: – Vrijeme je da krenemo, kasno je, neće nas pustiti u manastir. Grušenjka u tren oka skoči na noge.

– Pa valjda nećeš još otići, Aljoša? – usklikne osupnuto i ojađeno. – Ma što mi to sad radiš: sve si probudio u meni i izmučio me, a noć je opet preda mnom, i opet ću ostati sama!

– Pa neće valjda noćiti kod tebe? Ako baš hoće, neka ga! Ja mogu i sam otići! – zagrižljivo se našali Rakitin.

– Šuti, opaka dušo! – razjareno mu dovikne Grušenjka. – Nikad nisam od tebe čula onakve riječi kakve mi je on izgovorio.

– A što ti je to rekao? – srdito progunđa Rakitin.

– Ne znam ja, nemam pojma, nemam pojma što je rekao, ali ga je srce razumjelo, srce mi je uzdrmao... On me prvi, jedini požalio, pa to ti je! Zašto mi, kerubine, nisi prije dolazio? –iznenada padne preda nj na koljena, sva izbezumljena. – Ja sam cijelog života čekala nekog takvog kao što si ti, znala sam da će doći takav netko i da će mi oprostiti. Vjerovala sam da će i mene, gaduru, netko zavoljeti, ne samo zato da me osramoti!...

– Ma što sam ja to uopće učinio? – odvrati Aljoša smiješeći se ganuto, nagne se nad nju i nježno je uhvati za ruke. – Luk sam ti dao, samo jedan mali luk, ništa više!...

Rekavši to, i sam zaplače. Uto se u hodniku iznenada razlegne buka, netko uđe u predsoblje; Grušenjka skoči prestravljena na noge. U sobu upadne Fenja vičući na sav glas: – Gospojo, draga moja gospojo, stigo je glasnik! – uzvikne veselo, sva zadihana. – Poslali su po vas tarantas iz Mokrog, tu je kočijaš Timofej sa svojom trojkom, sad baš mijenjaju konje... Pismo, pismo, gospojo, evo vam pismo!

Treći dio

knjiga sedma Aljoša

Mrtvački zadah

Takav jedan trenutak

Glavica luka

Kana Galilejska

knjiga osma Mitja

Kuzma Samsonov

“Prepeličar”

Zlatni rudnici

U mraku

Iznenadna odluka

Evo mene!

Nekadašnji i neprijeporni

U bunilu

knjiga deveta Predistraga

Početak karijere službenika Perhotina

Uzbuna

Križni put duše. Prva postaja

Druga postaja

Treća postaja

Tužitelj ukebao Mitju

Mitjina velika tajna. Izviždali ga

Iskazi svjedoka. Djetićak

Odvedoše Mitju

Četvrti dio

knjiga deseta Dječaci

Kolja Krasotkin

Dječurlija

Školarac

Žućko

Uz Iljušin krevet

Prerano sazrijevanje

Iljuša

knjiga jedanaesta Brat Ivan Fjodorovič

Kod Grušenjke

Bolesna nožica

Vražićak

Himna i tajna

Nisi ti, nisi ti!

Prvi razgovor sa Smerdjakovom

Drugi posjet Smerdjakovu

Treći i posljednji razgovor sa Smerdjakovom

Vrag. Noćna mora Ivana Fjodoroviča

“To je on rekao”

knjiga dvanaesta Sudska pogreška

Kobni dan

Opasni svjedoci

Medicinsko vještačenje i funta oraha

Sreća se osmjehuje Mitji

Iznenadna katastrofa

Završna riječ javnog tužitelja. Karakterizacija

Povijesni pregled

Traktat o Smerdjakovu

Psihologija punom parom. Jureća trojka.

Svršetak tužiteljeve završne riječi

536 541

549

577

579

585

593 607

Braniteljeva završna riječ. Batina s dva kraja

Novca nije bilo. Ni grabeža nije bilo.

Pa ni ubojstva nije bilo

Preljubnik misli

Ne daju se seljaci

Epilog

Planovi za Mitjin bijeg

Načas je laž postala istina

Iljušečkin sprovod

Govor kod kamena

Zlatko Crnković: Braća Karamazovi

f. m. dostojevski

Braća Karamazovi

Svezak drugi

Braća Karamazovi posljednji je roman jednog od najznačajnijih ruskih i svjetskih pisaca

Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, koji je dovršio nepuna tri mjeseca prije smrti. Utjecaj ovoga romana, koji se smatra njegovim najznačajnijim djelom, svakim danom sve više jača jer su njegovu univerzalnost i literarnu snagu prepoznale i nove generacije čitatelja. Veliko je nadahnuće mnogim umjetnicima, prema njemu snimljeno je više filmskih ekranizacija, a redovito se postavlja i u kazalištima diljem svijeta. Upečatljiva, snažna promišljanja o vjeri, smislu života, ljubavi i moralu duboko prožimaju Braću Karamazove, kao i niske strasti, pohlepa, Žtuga, ljubomora i humor.

Ovo izdanje u izvrsnu prijevodu Zlatka Crnkovića i s njegovim pogovorom čitateljima još bolje približava samoga autora i ujedno pruža širi kontekst ovoga remek-djela.