Prvo poglavlje
Toga jutra početkom prosinca godine 1138. brat Cadfael došao je na kapitul mirna duha, spreman na toleranciju čak i prema dosadnome, prizemnome čitanju brata Francisa i dugačkim pravnim zavrzlamama brata Benedicta, sakristana. Ljudi su svakakvi, puni svakojakih mana i valja im pristupiti blagonaklono, znao je. A godina, tako olujna u prvih nekoliko mjeseci, u grču zbog opsade, pokolja i nemira, sada se bližila svome kraju u miru i priličnome obilju. Plima građanskoga rata između kralja Stjepana i pristaša kraljice Matilde povukla se prema jugozapadnoj granici, ostavivši Shrewsbury da se oprezno oporavlja od krvavih posljedica odluke da u tome ratu stane uza slabiju stranu. Usto, koliko je god bilo prepreka za obrađivanje polja, nakon što su sakupljeni plodovi veličanstvene ljetne žetve, ambari su bili puni, mlinovi se marljivo vrtjeli, ovce i druga stoka debljali se na još uvijek bujnim i zelenim pašnjacima, a vrijeme je bilo iznenađujuće blago, s tek naznakom jutarnjega mraza. Još se nitko nije tresao od hladnoće, još nitko nije gladovao. Nije moglo potrajati tko zna koliko dugo, ali svaki je takav dan bio blagoslov.
A i u njegovu malome kraljevstvu urod je bio bogat i raznovrstan; s greda njegove vrtne kućice posvuda su visjele lanene vrećice pune sušenih trava, njegove staklenke s vinom redale su se u zbijenim, oku ugodnim redovima, police su bile nakrcane bočicama i posudicama svega potrebnoga za liječenje zimskih
boljki, od šmrcave prehlade do ukočenih zglobova, bolnih grudi i natečenih grla. Svijet je izgledao bolje nego u proljeće, a kraj koji je bolji od početka uvijek je dobrodošao.
Tako se brat Cadfael zadovoljno zavukao u svoje odabrano mjesto u kapitularnoj dvorani, koje je sasvim slučajno bilo iza jednoga od stupova, u mračnu kutku, pa s polusnenim mirom promatrao braću kako ulaze i sjedaju na svoja mjesta: opat Heribert, star, dobrodušan i tjeskoban, nažalost obilježen mučnom godinom koja se približavala kraju; prior Robert Pennant, neizmjerno visok i aristokratskoga držanja, lica boje bjelokosti i kose i obrva boje srebra, po običaju uspravan i dostojanstven kao da već pokušava održati na glavi mitru za kojom je čeznuo.
Nije bio ni star ni boležljiv, a u pedeset prvoj mu je bilo teško odrediti godine iako je u svakome pogledu izgledao kao patrijarh čitavim životom posvećen svetosti. Isto je tako izgledao prije deset godina, a gotovo će sigurno tako izgledati i idućih dvadeset. Za njim je vjerno puzio brat Jerome, njegov pomoćnik, koji je odražavao Robertovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo poput maloga, iskrivljenoga ogledala. Nakon njih su stigla i druga braća koja su obavljala službe; subprior, bolničar, rizničar, ljekarnik, čuvar oltara sv. Marije, opskrbnik, glavni kantor i učitelj novaka. Svečano su se smirili za dan koji nije imao biti ni po čemu izniman.
Mladi brat Francis, kojega su podjednako mučili unjkav glas i krnji latinski, priuštio im je nepotrebnu muku čitajući popis svetaca i mučenika kojih su se u idućih nekoliko dana morali prisjetiti moleći, zatim se spotaknuo o pobožni komentar služenja svetoga Andrije apostola, čiji je dan bio nedavno. Brat Benedict iznio je tvrdnju da bi on, kao zaduženi za održavanje crkve i opatije, trebao dobiti veći dio svote ostavljene opatiji u tu svrhu te nabaviti svijeće za oltar Gospine kapelice, koja je
potpadala pod brigu brata Mauricea. Glavni je kantor spomenuo novu skladbu za Sanctus, donaciju patrona skladatelja, ali s obzirom na upitan polet s kojim je objavio tako velikodušan dar, bilo je jasno da nema bogzna kakvo mišljenje o samoj skladbi i da je braća neće prečesto čuti. Brat Paul, zadužen za odgoj novaka, iznio je pritužbu na jednoga svoga učenika kojega je sumnjičio za opuštenost duha nedopuštenu njegovoj mladosti i neiskustvu, na temelju toga što je mladić pjevao prepisujući molitvu sv. Augustina u klaustru; svjetovnu pjesmu skandalozna sadržaja, navodno tužaljku kršćanskoga hodočasnika u saracenskome zatočeništvu koji se tješi grleći potkošulju koju mu je na rastanku dala voljena.
Brat Cadfael prenuo se iz sna u koji je gotovo bio utonuo kada je njegov um prepoznao tu pjesmu, sjetio je se kao lijepe i dirljive. On se borio u tome križarskome ratu, poznavao je tu zemlju, Saracene, mučno svjetlo i tamu takvih zatvora, takvu bol. Vidio je da brat Jerome pobožno sklapa oči i trpi silne muke na spomen najintimnijega ženskoga rublja. Možda zato što mu nikada nije prišao dovoljno blizu da ga dodirne, pomislio je Cadfael, još uvijek sklon blagonaklonosti. Zgroženost je poput plime preplavila nekoliko starih nevinih monaha koji su čitav život proveli u samostanu i kojima je polovina ljudskih bića bila zabranjen i nedostupan prizor. Cadfael se javio za riječ, što nije običavao na kapitulu, i blagim glasom upitao što je mladi novak rekao u svoju obranu.
– Rekao je – odvratio je iskreno brat Paul – da ga je pjesmu naučio djed, koji se kao križar borio za pod Jeruzalemom, i da ju je smatrao toliko lijepom da mu se učinila svetom. Hodočasnik koji je pjevao tu pjesmu nije bio monah ili ratnik, nego običan čovjek koji se na svoje dugačko putovanje otputio iz ljubavi.
– Iskrene i posvećene ljubavi. – istaknuo je brat Cadfael koristeći riječi koje nije prirodno smatrao svojima jer je svaku ljubav smatrao posvećenom silom kojoj isprike nisu potrebne. – A ima li u riječima te pjesme ičega iz čega bi se dalo naslutiti da žena koju je ostavio za sobom nije njegova supruga? Koliko se sjećam, nema. A i sama je glazba vrijedna spomena. Svrha našega reda ni u kojemu slučaju nije gaženje ili cenzuriranje sakramenta braka, za one koji ne osjećaju poziv celibata. Mislim da taj mladić nije ništa zgriješio. Možda bi brat glavni kantor trebao iskušati njegov glas? Oni koji pjevaju pri poslu najčešće osjećaju potrebu da koriste taj Božji dar.
Glavni kantor, prenut i potaknut na odgovor, a usto i bez previše nadarenih glasova za poduku, poslušno je izrazio mišljenje da bi bilo zanimljivo čuti toga novaka kako pjeva. Prior Robert spojio je svoje stroge obrve i nabrao korijen svoga aristokratskoga nosa; da se pitalo njega, zabludjeli bi mladac dobio strogu kaznu. Ali učitelj novaka nije bio sklon razmetljivoj upotrebi discipline i činilo se da je sasvim zadovoljan primjerenim opisom grijeha svoga posrnuloga učenika.
– Istina je da se pokazao marljivim i iskrenim, oče opate, a s nama je tek kraće vrijeme. U trenutku koncentracije lako je zanijeti se, a prepisivački posao obavlja pomno i predano.
Mladi se pjevač izvukao s blagom pokorom zbog koje neće morati toliko dugo provesti na koljenima da s njih neće moći ustati od boli. Opat Heribert uvijek je bio sklon popustljivosti, a jutros se doimao još i više zabrinut i odsutan duhom nego inače. Bližili su se kraju dnevnoga reda. Opat je ustao da zaključi kapitul.
– Moramo pečatiti nekoliko dokumenata. – rekao je brat Matthew, opskrbnik, žurno šušteći papirima, jer činilo se da je opat odlutao duhom i zaboravio na dužnosti. – Nismo raspravili
pitanje farme Hales ni donacije Waltera Aylwina, ni ugovor o boravku Gervasea Bonela i njegove supruge, kojima smo dodijelili prvu kuću poslije jezerca uz mlin. Gospodar Bonel želi se useliti čim bude moguće, prije Božića... – Da, da, nisam zaboravio. – opat Heribert djelovao je sitno, dostojanstveno, ali rezignirano, stojeći pred njima s vlastitim svitkom u rukama. – Nešto vam moram objaviti. Svi ti potrebni dokumenti ne mogu biti pečaćeni danas, iz uvjerljiva razloga. Lako je moguće da više nisu moja nadležnost, a ja više nemam pravo zaključiti nijedan ugovor u ime naše zajednice. U rukama držim obavijest koju sam primio jučer, iz Westminstera, s kraljeva dvora. Svi znate da je papa Inocent priznao pravo kralja Stjepana na prijestolje ove zemlje, a u znak podrške poslao mu je legata ovlaštena svim moćima, Alberica, biskupa od Ostije. Kardinal predlaže da se u Londonu održi legatski koncil s ciljem reforme Crkve i pozvan sam da se opravdam za poteze koje sam povukao kao opat ovoga samostana. Obavijest jasno ističe – rekao je Heribert odlučno i tužno – da je moj mandat u rukama legata. Proživjeli smo mučnu godinu i našli se na milosti i nemilosti dvaju pretendenata na prijestolje naše zemlje. Nije tajna, priznajem, da Njegova Milost, kada je bila ovdje prošloga ljeta, nije o meni stekla dobar dojam jer u tim smetenim vremenima nisam jasno vidio put pred sobom i nisam dovoljno brzo priznao njegovo pravo na krunu. Stoga se odsada smatram privremeno udaljenim s položaja opata, dok legatski koncil ne potvrdi moj položaj. Ne mogu pečatiti nikakve dokumente i ugovore u ime naše opatije. Sve što još nije dovršeno, morat će tako i ostati. Ne mogu se umiješati u poslove koji će možda postati dužnost nekoga drugoga. Rekao je što je imao reći. Sjeo je i strpljivo sklopio ruke, dok su se njihovi zaprepašteni, zbunjeni glasovi iz šapata po-
lako spojili u uzrujan, zgrožen žamor nalik na brujanje košnice. Doduše, nisu svi bili zgroženi, primijetio je Cadfael. Prior Robert, koji je bio jednako iznenađen koliko i ostali, ali i vješt u zadržavanju pribrana izgleda, pod bjelokosnom je maskom svoga lica svejedno likovao izvukavši očigledan zaključak. Brat
Jerome, koji je bio vješt u interpretiranju signala iz priorova držanja, s veseljem je zagrlio sam sebe križajući ruke u rukavima habita iako mu je lice odavalo tek pobožnu sućut i bol. Njih dvojica nisu imala ništa protiv Heriberta, osim što je predugo ostao na položaju na koji su njegovi pohlepni podređeni bacili željno oko. Drag starac, naravno, ali i zastario, a i drastično preblag. Poput kralja koji predugo poživi mameći time ruku atentatora. Ali ostala su braća treperila i paničarila poput usplahirenih kokoši kojima je u kokošinjac upala lisica, vičući svaki svoje:
– Ali, oče opate, kralj će vam sigurno vratiti položaj!
– O, brate, morate li doista na taj koncil?
– Ostat ćemo poput ovaca bez pastira!
Prior Robert, koji je samoga sebe smatrao izuzetno prikladnim pastirom za stado svetoga Petra, ako mu dodijele tu dužnost, ošinuo je toga brata kratkim, ali pakosnim pogledom baziliska, ali suzdržao se od komentara i samo promrmljao riječi vlastitoga zgražanja i suosjećanja.
– Moja dužnost i moji zavjeti su prema Crkvi – rekao je opat Heribert žalosno – i dužan sam se odazvati tomu pozivu kao odani sin. Ako Crkva odluči udijeliti mi toliku milost da zadržim položaj, vratit ću se kao vaš opat. Ako imenuju nekoga drugoga, vratit ću se među vas ako mi dopustite i proživjeti ostatak života kao pobožni brat ove opatije, pod našim novim opatom.
Cadfael je tada pomislio da je na Robertovu licu na tren ugledao kratak, zadovoljan osmijeh. Ne bi mu previše smetalo
da njegov nekadašnji opat završi život kao skromni brat u opatiji kojom on vlada.
– Ali očito je – nastavio je opat Heribert – da više nemam prava opata dok se ovo ne riješi, pa će ovi ugovori morati pričekati moj povratak ili odluku idućega opata. Je li ijedan od njih hitan?
Brat Matthew prelistao je pergamente razmišljajući, još potresen neočekivanim vijestima. – Nema razloga za žurbom u donaciji Alywina, on je stari prijatelj našega reda i njegova će ponuda sigurno pričekati koliko god bude potrebno. A farma Halesa ionako prelazi u naše vlasništvo iduće godine na Blagovijest, pa za to ima dovoljno vremena, ali gospodar Bonel nada se brzomu pečaćenju ugovora. Čeka da premjesti svoju imovinu u gostinsku kuću.
– Podsjeti me na to koji su uvjeti ugovora. – zamolio je opat kao da se ispričava. – Glava mi je puna drugih stvari, zaboravio sam što smo se dogovorili.
– Dakle, ostavlja nam svoj posjed Mallilie i sve na njemu, uključujući i nekoliko kmetova a zauzvrat dobiva doživotni boravak ovdje u opatiji – prva kuća prema gradu pored jezerca uz mlin prazna je i najprikladnija za njegovo kućanstvo – i sredstva za život za sebe, svoju suprugu i dvoje sluga. Detalji su uobičajeni za takve slučajeve. Dnevno će dobivati dva bijela kruha kao i mi, jedan crni za sluge; dva galona običnoga piva i jedan galon piva za sluge, mesni obrok na mesne dane i riblji na riblje, iz opatove kuhinje, i dodatno jelo u dane kada se služe slastice. Po hranu će dolaziti njegov osobni sluga. Također će dobivati mesno ili riblje jelo svakoga dana za svoje dvoje sluga. Gospodar Bonel također će jednom godišnje dobivati odjeću kakvu dobivaju naša braća s određenim dužnostima, a njegova supruga – tako joj je draže – deset šilinga godišnje da sama na-
bavi odjeću po vlastitoj želji. Isto će tako godišnje dobivati deset šilinga za kućanske tkanine, cipele, ogrjev i hranu za konje. A po smrti ijednoga od supružnika, ono će drugo dobivati pola od svega navedenoga, osim u slučaju da supruga ne poživi dulje, jer njoj neće trebati konj ni išta za njega. To su uvjeti i pozvao sam svjedoke da nam se pridruže nakon kapitula i potvrde pečaćenje ugovora. Sud je poslao jednoga činovnika.
– Nažalost, bojim se – rekao je opat teška srca – da će i to morati pričekati. Moja su prava trenutno u limbu.
– To će silno uzrujati gospodara Bonela. – rekao je opskrbnik. – Već su se pripremili za selidbu ovamo i očekivali su da će se to i dogoditi u idućih nekoliko dana. Bliži se Božić, ne smijemo ih ostaviti u neizvjesnosti.
– Sasvim sigurno – predložio je prior Robert – možemo im odobriti preseljenje, bez obzira na to što pečaćenje ugovora mora pričekati. Malo je vjerojatno da će idući opat, koga god imenovali, imati išta protiv ovakva dogovora. – budući da je bilo potpuno jasno da sebe smatra idućim opatom i da je svjestan da je kralju Stjepanu miliji od svoga nadređenoga, ovo je izgovorio s autoritetom. Heribert je zdušno prihvatio njegov prijedlog.
– Mislim da im možemo dopustiti da se usele. Da, brate Matthew, smijete im tako reći jer siguran sam da će odobrenje i stići. Recite našemu gostu da nema razloga za brigu i dopustite mu da se smjesta useli sa svim svojim ukućanima. Pravo je da se smjeste prije Božića, da u miru uživaju u blagdanu. Ima li još slučajeva kojima je potrebna hitna pažnja?
– Nema, oče. – rekao je pa upitao skrušeno i zamišljeno: –Kada morate krenuti na svoje putovanje?
– Krenut ću prekosutra. Sada jašem sporije i morat ću provesti nekoliko dana na cesti. U mojoj odsutnosti, brat Robert bit će na čelu, naravno.
Opat Heribert odsutno je podigao ruku da ih blagoslovi pa ih poveo iz kapitularne dvorane. Prior Robert, koji je pohitao za njim, bez sumnje se već vidio na čelu svega unutar zidina Opatije svetoga Petra i Pavla, a taj je položaj namjeravao zadržati do kraja života.
Braća su izašla u žalobnoj tišini, ali čim su se razišli po velikome unutarnjemu dvorištu, zapodjenuli su tihe, ali žive razgovore. Heribert je bio njihov opat jedanaest godina i pod njim je bilo lako služiti, bio je pristupačan, ljubazan, možda čak i previše popustljiv. Nisu se veselili promjenama.
U onih pola sata prije svečane mise u deset sati Cadfael se zamišljen povukao u svoju malu kućicu u vrtu s ljekovitim biljem jer se morao pobrinuti za nekoliko napitaka na kojima je radio. Vrt, koji je bio ograđen visokom živicom i uvijek uredan, prva je umjerena hladnoća izblijedila i osušila, lišće je već ostarjelo, sasušilo se i posmeđilo, najnježnije su se biljke povukle u toplinu tla; ali zrak je još odisao slasnim, aromatičnim mirisima koji su se u vrtu množili tijekom ljeta, a njegova vrtna kućica opojno je mirisala ugađajući osjetilima. Cadfael se redovito povlačio onamo na razmišljanje. Bio je toliko naviknut na opojan, aromatičan zrak u kućici da ga je jedva primjećivao, ali mogao je razaznati svaki sastojak koji je doprinosio mirisu, kao i svaku biljku od koje je potjecao.
Dakle, kralj Stjepan ipak nije zaboravio nezadovoljstvo Shrewsburyjem, a opata Heriberta odabrao je kao žrtveno janje za prkos grada. Ali po prirodi nije bio osvetoljubiv. Možda je ovaj potez povukao iz osjećaja da se mora dodvoriti papinskomu legatu jer ga je Papa priznao kao kralja Engleske i pružio mu papinsku podršku, moćno oružje protiv kraljice Matilde, pretendentice na krunu. Ta odlučna dama sasvim sigurno nije namjeravala odustati, sigurno je vršila pritisak na Rim, a čak i
pape znaju promijeniti političko mišljenje. Alberic od Ostije sigurno će imati odriješene ruke u svim svojim planovima za reformu Crkve, a Heribert će možda biti tek jedna od žrtava ponuđenih Papi na pladnju.
U Cadfaelove se misli uvukla i druga, zanimljiva tema. To pitanje takozvanih gostiju opatije, duša koje su odlučile napustiti svijet radnih ljudi, katkada i pri punoj snazi, te predati svu svoju imovinu opatiji u zamjenu za nježan, zaštićen, pasivan život u gostinskoj kući u koju su im hranu, odjeću, ogrjev i sve ostalo donosili, a da ovi ne bi ni mrdnuli malim prstom! Jesu li sanjali o tome godinama znojeći se nad ovcama i janjadi, ili se grbeći nad poljem koje je trebalo požnjeti, ili naporno radeći u svome zanatu? O malome kutku raja u kojemu obroci padaju s neba, a oni nemaju nikakva posla osim da ljeti uživaju na suncu, a zimi se griju uz vatru s kuhanim vinom u ruci? A kada bi se upustili u takav život, koliko bi oduševljenje potrajalo? Koliko bi im brzo dojadila besposlica kada bi im zatrebao rad? Slijepe, bogalje, bolesne, njih je razumio. Ali žive, zdrave i sposobne, naviknute na tjelesni i umni napor? Ne, njih nije razumio. Sigurno su imali druge motive. Nisu se svi mogli zavaravati da je besposlenost jednaka blaženosti niti ih je u tome mogao zavarati netko drugi. Što je još moglo dovesti do takvoga poteza? Želja za nasljednikom? Žudnja za samostanskim životom koju još ni sami nisu razumjeli, ali su ga željeli probati iako su bili nedovoljno hrabri za konačnu odluku? Možda! Čovjek u godinama, oženjen, možda je i mogao pomisliti na takav potez. Mnogi su obukli monaški habit u poznim godinama, nakon djece, unuka i vreline dugoga dana. Gostinska kuća opatije možda je bila korak u tome smjeru. Ili je možda bilo moguće da su se ljudi odvajali od vlastitoga životnoga djela iz čistoga prkosa, nezadovoljstva svijetom, nezadovoljstva vlastitim sinom, nezadovoljstva zbog tereta vlastite duše?
Brat Cadfael zatvorio je vrata da zatoči prodoran miris sirupa od tetrljana protiv kašlja i ozbiljno se uputio na svečanu misu.
Opet Heribert otišao je cestom za London ostavivši za leđima Shrewsbury, rano ujutro ponešto siva dana, prvoga dana koji je sa sobom donio i ugriz hladnoće u zraku i blijedo svjetlucanje mraza na travi. Sa sobom je poveo svoga pomoćnika brata Emmanuela i dvojicu laičkih sluga koji su najdulje služili u opatiji. Jahao je na bijeloj muli, a izjahao je držeći se veselo, no dok su se četiri jahača smanjivala na cesti, izgledao je sitno i tužno. Da je ikada i bio vješt jahač, sada mu godine to ne bi dopuštale, pa je koristio visoko sedlo nalik na gnijezdo u kojemu je sjedio poput poluprazne vreće. Mnoga su se braća okupila uz kapiju i gledala za njime dok nije nestao s vidika, a na licu su im se smjenjivali tjeskoba i nezadovoljstvo ovim događajem. Pridružili su im se i neki učenici, koji su djelovali još jadnije jer opat je dopuštao bratu Paulu da vodi njihovo školovanje kako želi, što je značilo da im je mnogo bilo dopušteno. Ali sada je opatiju vodio prior Robert, pa je bilo malo vjerojatno da će ijedan njezin dio nastaviti po starome, a disciplina bi se mogla zaoštriti. Cadfael je morao priznati da je među zidinama opatije ipak bilo mjesta za malo trezvene praktičnosti. Heribert je u posljednje vrijeme bio silno razočaran svijetom izvan zidina opatije, sve se češće povlačio u molitvu. Opsada i pad Shrewsburyja, sa svim krvoprolićem i osvetom koju su donijeli sa sobom, bili su dovoljni da rastuže svako srce, ali to nije smjela biti izlika da se dignu ruke od obrane pravde i borbe protiv nepravde. No stari ljudi u jednome trenu osjete silan umor, a teret vodstva postane nepošteno težak. Možda – možda! – Heribert ni neće biti odviše tužan ako mu netko skine taj teret s pleća.
Misa i kapitul toga su dana protekli bez uzbuđenja, pobožno i mirno, svečana misa vrlo pobožno, a dnevne dužnosti obavljali su kao i uvijek, uhodano i predano. Robert je bio suviše osjetljiv na tuđe mišljenje da zadovoljno trlja ruke i oblizuje se pred svjedocima. Svaki njegov potez, znao je Cadfael, bit će povučen u skladu s pravednim i pobožnim zakonom, s autoritetom dostojnim sveca. Ipak, sve što je smatrao svojim pravom, bit će iskorišteno, do posljednjega privilegija.
Cadfael je bio naviknut na pomoć dva para ruku tijekom dijela godine u kojemu je u vrtu bilo mnogo posla jer u svome vrtu unutar zidina opatije nije uzgajao samo ljekovito bilje iako su glavni vrtovi koji su hranili opatiju bili izvan zidina, prekoputa ceste, na plodnoj dolini Gaye, koja je ležala uz rijeku. Vode Severna redovito su je zalijevale u vrijeme poplava, a njezino je tlo bilo bogato i davalo je obilan urod. Ovdje unutar zidina stvorio je, gotovo bez ičije pomoći, ograđeni vrt za male i vrijedne biljke, a na njegovim vanjskim gredicama, koje su se spuštale sve do potoka Meole, koji je pokretao mlin, zasadio je jestive biljke; mahune, kupus, leću i puno polje graška. Ali sada se polako približavala zima i tlo se spremalo na spavanje poput ježeva što se zavlače pod živicu, sklupčani u vlastitim bodljama, slami, suhoj travi i lišću, a Cadfaelu je ostao samo jedan novak koji mu je pomagao u kuhanju napitaka, izradi tableta, miješanju ulja za masažu, usitnjavanju bilja za ljekovite masti; pravljenju lijekova za braću, ali i sve ostale koji su mu dolazili sa svojim mukama, iz grada i iz Foregatea, a katkada čak i iz udaljenih sela rasutih po okolici. Tu vještinu nije naučio od svoga prethodnika ili učitelja, nego je njome ovladao pokušajima i pogreškama, godinama je stjecao iskustvo i skupljao znanje dok nekima sada njegovi ljekoviti pripravci i metode nisu bili draži od onih priznatih liječnika.
Pomoćnik mu je u to vrijeme bio novak od svega osamnaest godina, brat Mark, siroče koje je nemarni ujak smatrao tolikim teretom da ga je s navršenih šesnaest godina poslao u opatiju da ga se riješi. Kada je došao, bio je šutljiv, nedruželjubiv i čeznuo je za domom; bio je toliko mršav i slabašan da je djelovao mlađe od osamnaest, radio je sve što bi mu rekli pokorno i sa zebnjom, kao da je najbolje čemu se može nadati od života izbjegnuta kazna. Ali nakon nekoliko mjeseci rada u vrtu s Cadfaelom, Mark se polako opustio, jezik mu se razvezao, a strahovi se raspršili. Još je bio sitan, još se pomalo plašio autoriteta, ali bio je zdrav i žilav, vješt u uzgajanju svega živoga i sve vještiji, sve sigurniji u pripravljanju lijekova, koji su ga živo zanimali. Među ostalim novacima je šutio, ali je to itekako nadoknađivao u vrtnoj kućici, kada bi ostao nasamo s Cadfaelom. Iako je u klaustru i na dvorištu uvijek šutio, Mark je uvijek prvi znao sve glasine. Sat vremena prije Večernje vratio se iz mlina s vijestima.
– Znate li što je učinio prior Robert? Uselio se u opatove odaje! Istina je! Brat subprior od večeras mora spavati u priorovoj ćeliji u dormitoriju. A opat Heribert jedva je prešao prag! Jako nadmeno od priora, ako se mene pita! – Cadfael se slagao s time, ali je isto tako smatrao da bi bilo pogrešno od njega da to kaže ili da pusti brata Marka da slobodno govori što mu je na duši. – Pazi što govoriš o nadređenima, – rekao je blago –barem dok ne budeš znao kako je njima i iz koje perspektive gledaju na stvari. Možda ga je opat Heribert zamolio da se useli u njegove odaje, da bude autoritet dok smo bez opata. Te su odaje namijenjene duhovnomu vođi našega samostana.
– Ali prior Robert to nije, još nije! A opat Heribert rekao bi nam to na kapitulu da je to htio. Ili bi barem rekao bratu subprioru, a on nije znao. Vidio sam mu izraz lica, bio je jed-
nako zaprepašten koliko i ostali, jednako iznenađen. On si ne bi dopustio takvu slobodu!
To je istina, pomislio je Cadfael žustro meljući korijenje u mužaru; brat Richard, subprior, bio je sve prije nego nadmen. Krupan, dobrodušan i miroljubiv do te mjere da je djelovao lijeno, nije se pokušao dokopati višega položaja ni dopuštenim sredstvima. Neka mlađa i drskija braća ubrzo bi mogla saznati da su nešto dobila ovim priorovim potezom. Sada kada je u priorovim odajama, koje su stajale na ulazu u dormitorij, spavao Richard, povremenim grešnicima bit će se mnogo lakše iskrasti noćnim stubama nakon gašenja svjetala, a čak i ako budu otkriveni, vjerojatno neće biti prijavljeni. Od nevolja je najlakše okrenuti glavu.
– Svi sluge u odajama kipe od bijesa. – rekao je brat Mark.
– Znate koliko smo svi odani opatu Heribertu, a sada moramo služiti nekome drugome i to prije nego što je opatovo mjesto uopće ispražnjeno! Brat Henry kaže da je to gotovo svetogrđe.
A brat Petrus mračniji je od oluje, gunđa nešto zastrašujuće u svoje lonce. Rekao je da će priora Roberta iz odaja opata Heriberta po njegovu povratku istjerati samo kukuta!
Cadfael ga je vidio u mislima. Brat Petrus bio je opatov kuhar koji mu je dugo služio; crnokosi barbar sa škotske granice vatrena pogleda, sklon olujnim i neumjerenim ispadima koje nije trebalo ozbiljno shvaćati, samo ih je trebalo naučiti razlikovati od istine.
– Brat Petrus govori mnogo toga što ne bi trebao, ali dobroćudan je, znaš da jest. A i sjajan je kuhar, koji će kuhati plemenita jela i za stol novoga opata, tko god bude sjedio na njegovu čelu, jer drukčije ne bi ni znao.
– Ali pritom neće biti sretan. – rekao je brat Mark, posve uvjeren u to.
Nije bilo sumnje da je mirna svakodnevica bila prilično poremećena, ali raspored dužnosti unutar samostanskih zidina bio je toliko uhodan da su sva braća, sretna ili ne, bila spremna obavljati svoje dužnosti savjesno kao i inače.
– Kada se opat Heribert vrati, s potvrdom legata, – rekao je
Mark kao da je to već gotova stvar – prior Robert toliko će se zapanjiti da će pasti na nos.
Pomisao na taj uzvišeni dio tijela slomljen kao da je riječ o nosini kakva vojnika toliko ga je utješila da se nasmijao, ponovo bolje volje, pa ga Cadfael nije imao srca prekoriti. Morao je priznati da se čak i njemu sviđa taj prizor.
Tjedan dana nakon odlaska opata Heriberta brat Edmund, bolničar, sredinom poslijepodneva došao je u Cadfaelovu vrtnu kućicu po neke lijekove za svoje pacijente. Mraz, iako još ne debeo, ukazao se nakon tako blaga vremena da se jedan mlađi brat iznenada prehladio, a zatim je proširio hunjavicu oko sebe kišući, pa je Edmund sve oboljele morao izolirati. Većina bolesnika bili su aktivni mladići koji su spavali vani, kao i ovce koje su čuvali. Sada su u bolnici ležala četvorica, a uz njih i nekoliko staraca koji su se bavili samo vjerskim dužnostima mirno čekajući kraj.
– Svim je momcima potrebno nekoliko dana na toplome i boljka će proći sama od sebe. – rekao je Cadfael miješajući sadržaj veće boce i potom ga prelijevajući u manju; neku smeđu tekućinu aromatična, slatka mirisa koji je grijao nosnice. – Ali nema potrebe da pate, pa ni svega par dana. Daj im žličicu ovoga dva ili tri puta dnevno i navečer, bit će im lakše.
– Što je to? – upitao je brat Edmund znatiželjno. Mnogo Cadfaelovih preparata već je poznavao, ali Cadfael je neprestano dodavao nove. Katkada se pitao ispituje li ih Cadfael na sebi.
– Ružmarin, tetrljan i kamenika, samljeveni u ulje istiješteno iz sjemenki lana, u crvenome vinu koje kuham od trešanja i njihovih koštica. Svima koje zbog hunjavice bole glava ili oči, od ovoga će biti bolje, vidjet ćeš, a pomaže i kod kašlja. – pažljivo je začepio veliku bocu i obrisao grlić. – Treba li ti još nešto?
Za stare momke? Sigurno su se usplahirili gledajući sve ove promjene. Nakon šezdesete ljudi ne podnose dobro promjene.
– U svakome slučaju ne ovu promjenu. – priznao je brat Edmund skrušeno. – Heribert nije ni znao koliko ga vole, a sada svi patimo zbog njegova gubitka.
– Misliš da smo ga izgubili?
– Bojim se da je tako. Stjepan nije od onih koji dugo pamte zlo, ali legatu će dopustiti što god poželi, da se dodvori Papi.
A misliš li da će žustar, reformatorski duh poput njega, kada dobije odriješene ruke, zaključiti da je naš opat impresivan?
Stjepan je bacio sumnju na njega, dok je još bio ljut, ali Alberic od Ostije procijenit će ga i odbaciti, zaključit će da je premekan.
– rekao je brat Edmund sa žaljenjem. – Dobro bi mi došla još jedna posudica masti za rane od ležanja. Brat Adrian neće još dugo biti s nama, sirota duša.
– Sigurno ti nije lako ni okrenuti ga da ga namažeš. – rekao je Cadfael sućutno.
– Sama kost i koža, kost i koža; teško mu je i gutati hranu. Vene poput lista.
– Ako ti bude trebala snažnija ruka s njim, pozovi me, na raspolaganju sam ti. Evo, tu ti je mast. Mislim da je bolja nego prije, stavio sam više vrkute.
Brat Edmund spustio je bočicu u lanenu vrećicu koja mu je visjela o pasu pa razmislio što mu još treba trljajući šiljatu bradu palcem i kažiprstom. Nalet hladnoga vjetra koji je uletio kroz vrata toliko ih je iznenadio da su okrenuli glave, tako žestok da
je mladić koji ih je oprezno otvorio svega nekoliko centimetara odmah pognuo glavu kao da se ispričava, napola očajan.
– Zatvori vrata, momče. – rekao je Cadfael grbeći ramena od hladnoće.
– Oprostite, brate! – brzo je rekao pokoran glas. – Pričekat ću da budete slobodni! – vrata su se ponovo zatvarala pred mršavim, tamnoputim, namrgođenim i bojažljivim licem.
– Ne, ne, – rekao je Cadfael s prijateljskim nestrpljenjem – nisam mislio da izađeš. Uđi na toplo i zatvori vrata pred tim opakim vjetrom. Pogledaj koliko je dima izvukao iz peći. Uđi, odmah ću ti se posvetiti, čim brat bolničar dobije sve što treba. Vrata su se otvorila točno toliko da dopuste mladiću da se provuče i odmah potom zatvorio ih je za sobom pa se naslonio leđima na njih bez riječi, kao da se želi stopiti s njima dok njih dvojica ne završe. Stajao je šutke, kao da je nevidljiv, ali njegove su oči znatiželjno i začuđeno letjele po mirisnim biljkama koje su šuštale i visjele po vrtnoj kućici, po klupicama i policama punim boca i posuda u kojima se krila tajna ljetna žetva.
– Ah, da. – rekao je brat Edmund prisjetivši se. – Još nešto. Brat Rhys stenje od boli i probadanja u ramenima i leđima. Sada se već jako rijetko kreće, vidim da ga sve boli; trza se od boli. Imaš neko ulje od kojega mu je već bilo malo lakše. – Imam. Čekaj da pronađem bočicu, nalit ću ti.
Cadfael je s niske klupe digao veliku glinenu bocu pa po policama potražio jednu manju, od mutnoga stakla. Pažljivo je odčepio veliku bocu i ulio viskoznu crnu tekućinu snažna, neugodna mirisa. Vratio je drveni čep na mjesto, povezao ga lanenom krpicom pa drugom takvom pomno obrisao grliće obiju boca. Krpicu je potom bacio u malu vatru na kojoj je nešto nježno krčkalo u glinenome loncu. – Ovo će riješiti problem, pogotovo ako nađeš nekoga s vještim, snažnim prstima
da umasiraju ulje u zglobove. Ali pazi gdje ovo držiš, Edmunde, i ne prinosi bočicu ustima. Dobro operi ruke nakon svake upotrebe i isto reci svakome tko bude koristio ulje. Izvana liječi, ali iznutra ne. Ne koristi ga ni na ogrebotinama ili oštećenoj koži. Ima snažno djelovanje.
– Tako je opasno? Od čega ga spravljaš? – upitao je Edmund znatiželjno, okrećući bočicu u ruci, gledajući ulje kako lijeno teče s jedne strane na drugu.
– Od samljevenoga korijena modroga jedića; zovu ga još i pasja smrt, u ulju od gorušice i lanenoga sjemena. Jako je otrovno ako se proguta, vrlo mala doza može ubiti, pa ga drži na sigurnome i dobro peri ruke. Ali čudesno djeluje na zahrđale stare zglobove. Kada ga dobro utrljate, brat Rhys osjetit će peckanje i toplinu, a zatim će bol jenjati, bit će mu lakše. Tako, je li to sve? Brzo ću doći k vama, namazat ću ga. Znam gdje ga boli, a i ulje je potrebno dobro umasirati.
– Znam da imaš željezne prste. – rekao je brat Edmund skupljajući teret. – Jednom si i mene propustio kroz njih i mislio sam da ćeš me rastaviti na dijelove, ali idućega dana lakše sam se kretao. Da, dođi ako nađeš vremena, bit će mu drago što te vidi. Ovih mu dana misli lutaju, jedva prepoznaje ikoga od mlađe braće, ali tebe nije zaboravio.
– Sjetit će se svakoga tko mu se obrati na velškome. – rekao je Cadfael jednostavno. – Vratio se u djetinjstvo, kao i mnogi starci. Brat Edmund uzeo je svoju vreću i uputio se prema vratima. Onaj mršavi mladić, koji se sav bio pretvorio u uši i oči, maknuo se u stranu i pristojno mu otvorio vrata pa ih ponovo zatvorio kada mu je brat Edmund zahvalio sa smiješkom. Ipak nije tako kržljav, primijetio je sada Cadfael; ramena su mu bila koji centimetar viša od Cadfaelovih, bio je čvrste građe, uspravna držanja i spretnih kretnji, ali mršav i bojažljiv, s nešto divljine
u svakoj kretnji. Imao je gustu svjetlosmeđu kosu, raskuštranu sve snažnijim vjetrom vani, a uredna kratka bradica oko usana i na bradi isticala je gladnu strogost njegova mršavoga, orlovskoga lica. Krupne plave oči inteligentno su blistale, spremne na reakciju poput kopalja, a sada su se zagledale u Cadfaela i izdržale njegov pogled, nepokolebljive poput oružja što miruje. – Dakle, prijatelju, – rekao je Cadfael prijazno, mičući onaj lonac malo dalje od srca vatre – kako ti mogu pomoći? – okrenuo se i s neskrivenim zanimanjem odmjerio došljaka od glave do pete. – Ne poznajem te, mladiću, ali dobrodošao si. Što trebaš?
– Šalje me gospa Bonel, – rekao je mladić dubokim glasom koji bi bio ugodan da nije bio tako napet i oprezan – po neke kuhinjske trave. Brat bolničar rekao joj je da ćete joj poslati nešto iz svojih zaliha kada se njezine potroše. Moj se gospodar danas uselio u kuću u Foregateu, kao gost opatije.
– Ah, da. – rekao je Cadfael prisjetivši se imanja Mallilie, koje će opatija dobiti za doživotni smještaj sadašnjega vlasnika. – Znači, smjestili su se? Dao im Bog da se osjećaju kao u vlastitome domu! A ti si sluga koji će im nositi obroke iz kuhinje – da, morat ćeš se upoznati s opatijom. Jesi li već bio u opatovoj kuhinji?
– Da, gospodaru.
– Nisam ja ničiji gospodar, – rekao je Cadfael blago – ali sam svačiji brat, pa me tako i zovi. A kako se ti zoveš, prijatelju? Često ćemo se viđati, pa bi bilo dobro da se i upoznamo.
– Moje je ime Aelfric. – rekao je mladić. Odmaknuo se od dovratka i sada je stajao u vrtnoj kućici gledajući oko sebe s neskrivenom znatiželjom. Zadivljeni pogled zadržao mu se na velikoj boci s uljem od modroga jedića. – Toliko je smrtonosan? Čak i mala količina može ubiti čovjeka?
– Kao i mnogo toga drugoga – rekao je Cadfael – kada se koristi mimo prirode. Čak i vino, ako ga previše popiješ. Čak i slasna hrana, ako je natrpaš u sebe više nego što je razumno. Jesu li tvoji ukućani zadovoljni smještajem?
– Još je rano za taj odgovor. – rekao je mladić suzdržano.
Cadfael se zapitao koliko mu je godina. Dvadeset i pet? Sigurno ne više. Držao se poput ježa, spreman ubosti čim ruka krene prema njemu, kao da se boji svijeta. Nešto ga sputava, pomislio je Cadfael sa suosjećanjem; ali pametan i ranjiva uma. Možda služi nekoga koga smatra nižim od sebe? Lako moguće.
– Koliko vas je u kući?
– Moji gospodar i gospodarica, ja. I sluškinja.
Sluškinja! Nije rekao ništa više; njegova duga, gipka usta zatvorila su se čim je izgovorio tu riječ.
– Pa, Aelfriče, slobodno dođi k meni kad god poželiš, a i tvojoj ću gospodarici dati što joj bude trebalo. Što joj ovoga puta mogu poslati?
– Moli kadulje i bosiljka, ako imate. Donijela je jelo sa sobom da ga podgrije za večeru, – rekao je Aelfric malo opuštenije – a ima i peć, ali nedostaje joj kadulja. Ponestalo joj je. Čudno je ovo vrijeme, selidba ovamo. Sigurno je štošta morala ostaviti za sobom.
– Sve što imam na raspolaganju joj je i uvijek si dobrodošao. Izvoli, Aelfriče, kiticu i jednoga i drugoga. Je li dobra, tvoja gospodarica?
– O, da! – rekao je mladić pa odmah zašutio, kao i kada je spomenuo sluškinju. Smrknuo se, neraspoloženo se namrštio, zamišljen i smeten. – Udala se za njega kao udovica. – primio je kitice čvrsto ih grabeći pod glavicama. Za grlo? Čije li je grlo stezao kada se na spomen gospodarice onako smekšao? – Hvala vam, brate!
Odmaknuo se skladnim pokretom i izašao bez riječi. Vrata su se otvorila i zatvorila samo na tren. Cadfael je ostao stajati, zamišljeno gledajući za njim. Do Večernje je preostao još sat vremena. Mogao bi svratiti u bolnicu i uliti slatki zvuk velškoga u stare, nagluhe uši brata Rhysa, a uljem modroga jedića namazati njegove bolne zglobove. Mogao bi učiniti nešto lijepo za njega.
Ali što da učini za onoga divljega mladića, zatočenika vlastitih nevolja, boli i mržnje? Kmet, shvatio je Cadfael odmah; sposobniji nego što mu položaj to dopušta, a usto s nekom tajnom boli, možda ne samo jednom. Sjetio se kojim je tonom spomenuo sluškinju; procijedio tu riječ kroza stisnute zube.
No tek su stigli, sve četvero. Vrijeme će pokazati. Cadfael je oprao ruke jednako temeljito kako je preporučivao svima kojima je davao svoje preparate, još jednom pregledao svoje uspavano kraljevstvo i otišao u bolnicu.
Stari brat Rhys sjedio je pored svoga uredno pospremljenoga kreveta, nedaleko od vatre, a njegova stara, sijeda glava s tonzurom je kimala. Izgledao je ponosno dokono, kao netko tko se izborio za to usprkos svemu; čekinjasta mu je brada bila ponosno podignuta, guste stare obrve stršile u svim smjerovima, a male, prodorne oči pod njima bile su toliko svjetlosive da su gotovo bile bezbojne, no bile su trijumfalno bistre. Jer pored njega je na stolčiću sjedio tamnokosi mladić pun života, dobrodušno ga masirajući i blagoglagoljivo mu ulijevajući u uši velški jezik nalik na planinski potok. Starčev habit bio je skinut s koščatih ramena, a njegov je pomagač zdušno utrljavao ulje u njih gnječeći ga vještim prstima i mameći iz starca uzdahe olakšanja.
– Vidim da me netko preduhitrio. – šapnuo je Cadfael bratu Edmundu na vratima.
– To mu je rođak. – rekao je brat Edmund jednako tiho. – Mladi Velšanin sa sjevera zemlje, odakle je i Rhys. Izgleda da je stigao danas, da pomaže novim stanarima s useljenjem. Nekako je povezan s njima – mislim da je kalfa kod udovičina sina. Dok je razgovarao sa starim Rhysom i raspitivao se kako je, Rhys mu se požalio na bol, pa se mladić ponudio, a ja sam pristao. No sada kada si tu, porazgovaraj s njim. Barem neće morati prijeći na engleski.
– Jesi li mu rekao da kasnije mora dobro oprati ruke?
– I pokazao sam mu kamo da vrati bočicu kada bude gotovo. Sve je razumio. Znaš da ne bih dopustio nekome da se dovede u opasnost nakon onoga predavanja koje si mi održao. Rekao sam mu koliko je opasno ako se zloupotrijebi.
Kada se Cadfael približio, mladić je na tren prestao s masiranjem i uspravio se da ga dostojno pozdravi, ali Cadfael je zamahnuo rukom pokazujući mu da se opusti. – Ne, momče, sjedi. Neću vam smetati. Došao sam porazgovarati sa starim prijateljem, ali vidim da si preuzeo moj posao, a k tome ga i dobro radiš.
Mladić je spremno prihvatio, s poletnom praktičnošću, i vratio se trljanju ramena brata Rhysa uljem prodorna mirisa. Moglo mu je biti dvadeset četiri ili dvadeset pet, bio je snažne građe i mišićav; njegovo četvrtasto, otvoreno lice bilo je osunčano i obilježeno vremenom, naglašenih kostiju; pravo velško lice, glatko obrijano i odlučno, a njegova kosa i obrve guste, divlje i crne. Prema bratu Rhysu odnosio se prijazno, nasmiješeno, veselo, kao da se obraća djetetu, čak i kao da ga zadirkuje. To je bilo najzanimljivije na njemu i zbog toga se bratu Cadfaelu svidio iako to nije rekao. Brat Rhys doista se i vratio u djetinjstvo, ali danas je bio nešto življi jer posjetitelj je na njega dobro djelovao.
– Vidiš li ti ovo, Cadfaele! – doviknuo je, zadovoljno migoljeći ramenom koje je mladić masirao. – Moja me se obitelj još sjeća. Ovo je sin moje nećakinje Angharad, došao me posjetiti, moj nećak u drugome koljenu, Meurig. Sjećam se kada je rođen... Ah, sjećam se i kada je ona rođena, kada smo već kod toga, curica moje sestre. Godinama je nisam vidio – kao ni tebe, mali, kada smo već kod toga, mogao si me i ranije posjetiti. Ali mladi danas ne znaju što znači obitelj. – ovo je posljednje izgovorio bez pravoga prigovora; čas je hvalio mladića čas ga kudio, kao pravi blagonakloni patrijarh. – A zašto moja nećakinja nije došla sama? Zašto nisi doveo majku sa sobom?
– Dug je to put, sa sjevera na jug zemlje, – rekao je mladi Meurig nehajno – a kod kuće uvijek ima posla. Ali sada sam bliže, radim za jednoga tesara i stolara tu u gradu, češće ćeš me viđati. Ponovo ću te posjetiti i ovdje izmasirati – na proljeće ćeš već moći na padine s ovcama.
– Moja nećakinja Angharad – promrsio je starac smiješeći se blaženo – bila je najljepša djevojčica u polovici zemlje, a i odrasla je u ljepoticu. Koliko joj je sada godina? Četrdeset i pet, moglo bi biti, ali siguran sam da je još uvijek lijepa kao i uvijek – i da mi nisi rekao da nije, nikada nisam vidio ljepše od nje...
– Njezin ti sin svakako neće reći da nije. – rekao je Meurig spremno. Nisu li sve nećakinje koje dugo nismo vidjeli najljepše? Nije li vrijeme svih ljeta dok su bile djeca najsunčanije, a divlje voće koje su brale slađe nego ijedno sada? Brata Rhysa nekoliko su godina smatrali blago senilnim, misli su mu lutale kroz vrijeme naizgled bez ceste pred sobom, sjećanje ga je znalo izdati, mašta se rasplamsala, slikao je stvari koje nikada nisu postojale na moru ni kopnu. Sada, uz poticaj ove mladosti, poleta i svijesti o zajedničkoj krvi, pamćenje mu se
ponovo razbistrilo. Možda neće potrajati, ali trenutno je bilo kraljevski dar.
– Okreni se još malo prema vatri – tako, tu te najviše boli? – Rhys se promeškoljio poput mačke koja prede pod dlanom nježne ruke, a mladić nasmijao i utisnuo prste dublje u meso, izglađujući grčeve s odlučnošću koja je i boljela i godila.
– Ovo ne radiš prvi put. – primijetio je brat Cadfael pohvalno.
– Pretežno sam radio s konjima jer i njih muče otekline i ozljede kao i ljude. Čovjek nauči gledati prstima, pronaći grč i opustiti ga.
– Ali sada je tesar – rekao je brat Rhys ponosno – i radi ovdje u Shrewsburyju.
– Radimo na ambonu za Gospinu kapelicu, – rekao je Meurig – a kada bude gotovo, što će biti uskoro, osobno ću ga donijeti u opatiju. Dok budem ovdje, doći ću te posjetiti.
– I ponovo mi masirati rame? Bliži se Božić, zahladit će, a meni se hladnoća uvuče u kosti.
– Hoću. Ali za danas je dosta, da te sutra ne bude sve boljelo. Navuci ponovo habit, ujače – tako, čuvaj toplinu. Žari li te?
– Neko je vrijeme žarilo poput koprive, ali sada samo ugodno, nježno grije. Više ne osjećam bol u ramenu. Ali umoran sam...
I nije bilo čudo, nakon trljanja tijela i buđenja staroga uma. – Tako treba, tako je dobro. Sada bi trebao leći i naspavati se.
Meurig je pogledao Cadfaela kao da traži saveznika. – Ne bi li tako bilo najbolje, brate?
– Bolje i od čega. Tijelo ti se pošteno naradilo, trebao bi se odmoriti.
Rhys nije imao ništa protiv, spremno je legao na krevet i prepustio se snu koji ga je već svladavao. Njegovi sneni pozdravi
pratili su ih prema vratima, ali utihnuli prije nego što su do njih stigli. – Prenesi moje pozdrave majci, Meurig. Reci joj da mi dođe u posjet... kada donese vunu na tržnicu u Shrewsburyju... Rado bih je ponovo vidio.
– Čini se da mu je tvoja majka silno draga. – rekao je Cadfael gledajući Meuriga dok je prao ruke kako mu je Edmund pokazao i pazeći da taj posao obavi kako treba. – Ima li nade da će je ponovo vidjeti?
Meurigovo lice, koje je Cadfael vidio iz profila dok je mladić trljao i ispirao ruke, bilo je ozbiljno, smrknuto i zamišljeno, sušta suprotnost vedrini koju je iskazao pred starcem. Nakon kojega trena rekao je:
– Ne na ovome svijetu.
Posegnuo je za grubim ručnikom i mirno, netremice, pogledao Cadfaela u oči. – Moja je majka pokojna, ovoga Miholja bilo je jedanaest godina. Rhys to zna – ili je znao – sigurno koliko i ja. Ali ako je u ovim poznim godinama ponovo smatra živom, zašto da ga podsjećam? Neka živi u toj misli, kao i u svakoj drugoj koja ga veseli.
U tišini su zajedno izašli na prohladni zrak velikoga dvorišta pa se ondje rastali: Meurig se žustrim korakom uputio prema kapiji, a Cadfael prema crkvi jer zvono za Večernju nije moglo čekati dulje od koje minute.
– Bog te blagoslovio! – rekao je Cadfael na rastanku. – Staromu si Rhysu danas vratio djelić mladosti. Stariji su članovi tvoje obitelji sretnici, rekao bih, što se tiče sinova.
– Moja je obitelj – rekao je Meurig stavši usred koraka i zagledavši se u Cadfaela svojim krupnim crnim očima – majčina. Držim se svoga naroda. Moj otac nije bio Velšanin.
Nastavio je produljivši poletni korak, probijajući se kroz sumrak četvrtastim ramenima. Cadfael se zapitao o njemu, kao
što se zapitao i o kmetu Aelfricu, i razmišljao o njemu do ulaza u crkvu, gdje ga je čekala važnija dužnost. Na kraju krajeva, ovi su ljudi bili odgovorni za sebe same i njega se nisu nimalo ticali. Još ne!
Brat Cadfael zasigurno će postati kultni lik kriminalističke proze... Zavređuje da ga se prati predanošću koja je svojstvena Sherlocku Holmesu.
Financial Times
Svaki novi roman o bratu Cadfaelu pravi je užitak.
USA Today
karte pogledajte na unutrašnjoj strani ovitka
