Prvo poglavlje
Taj je dan, trideset prvi srpnja godine Gospodnje 1139., u Benediktinskome samostanu svetoga Petra i Pavla u Shrewsburyju počeo uobičajenim kapitulom svih monaha. Kako je sutradan počinjao sajam svetoga Petra u okovima, svečan i unosan događaj za opatiju koja je nosila njegovo ime, inače rutinski jutarnji sastanak bio je u potpunosti posvećen mjerama potrebnima za proslavu sveca, a sve ostalo moralo je pričekati.
Opatija je bila posvećena dvama svecima, ali sveti Pavao najčešće je bio zanemaren, katkada čak i izostavljan iz službenih dokumenata ili spominjan u toliko skraćenu obliku da bi gotovo nestao. Vrijeme je novac, a pisarima je bilo naporno ispisivati puno ime opatije i do dvadesetak puta u svakoj povelji. No morali su se ozbiljnije primiti posla, međutim, otkako je opat
Radulfus preuzeo kormilo samostanske lađe, jer bio je čovjek koji nije tolerirao traljavo obavljene poslove, a od svoje je braće očekivao jednaku pedantnost kao i od sebe.
Brat Cadfael je prije Prvoga časa izašao u svoj ozidani vrt s ljekovitim biljem i neko vrijeme zadovoljno promatrao orijentalne makove u cvatu procjenjujući kada će sjeme biti zrelo za branje. Ljeto je bilo na vrhuncu i obećavalo je bogatu žetvu jer proljeće je bilo blago i vlažno nakon obilnoga ranoga snijega, a lipanj i srpanj vrući i sunčani, s nekoliko pljuskova koji su natopili zemlju, održali zelenilo lišća i svježinu pupoljaka. Sijeno je već bilo pokošeno i žetva je bila raskošna,
a žito je izgledalo zrelo za srp. Košnja će početi čim završi godišnji sajam.
Cadfaelovo mirisno kraljevstvo, vlažno od jutarnje rose i već dovoljno toplo od sunca što se tek dizalo na nebu da odiše opojnom slatkoćom, ispunilo ga je onakvim osjećajem užitka na kakav asketska Crkva katkada ne gleda blagonaklono, nalazeći nešto grešno u nedužnome zadovoljstvu. Bilo je trenutaka kada bi brat Mark, koji je radio s njim u ovome mirisnome kutku, osjećao da mora priznati radost istovremeno kad i grijehe i za njih pokorno prihvatiti prikladnu pokoru. Još je bio vrlo mlad i njegove se zablude moglo time ispričati. Brat Cadfael bio je razumniji i nije posjedovao takve skrupule. U obilnim darovima Božjim valjalo je uživati, a odsutnost radosti bila je sušta nezahvalnost.
Kako je već proveo dva sata prije Prvoga časa radeći, a nije imao dužnosti vezanih uz opatijski sajam, Cadfael je dremuckao krijući se iza svoga stupa, po običaju, u najmračnijemu kutu kapitularne dvorane, posve spreman za hitro buđenje ako mu netko uputi neočekivano pitanje i posve sposoban potpuno odgovoriti na pitanja koja je tek djelomično čuo. Monah je bio već šesnaest godina, vlastitom dobro promišljenom odlukom, koju nikada nije požalio, nakon života puna avantura koji također nikada nije požalio i zapravo ga ništa više nije moglo iznenaditi. Bilo mu je pedeset devet godina, u sebi je nosio iskustvo cijeloga svijeta, a još uvijek je bio snažan poput jazavca, a – kako je govorio brat Mark – i gotovo jednako krivonog, ali brat Mark mogao si je priuštiti takve primjedbe. Cadfael je tiho dremuckao, poput cvijeta što noću sklapa latice, a i rijetko je hrkao; u okviru benediktinskoga Pravila i u skladu s njim razvio je vlastitu svakodnevnu disciplinu koja je veličanstveno služila njegovim potrebama.
Vrlo je vjerojatno spavao i kada je upravitelj imanja opatije bojažljivo ušao u kapitularnu dvoranu, pritom se prikladno ispričavajući, i stao pred njih čekajući opatovo dopuštenje da im se obrati. Definitivno je bio budan kada je upravitelj izjavio: – Gospodine opate, na glavnome je dvorištu vođa gradskih cehova s izaslanstvom trgovačkoga ceha, moli da ga primite. Kaže da je važno.
Opat Radulfus dopustio je svojim čeličnim, ravnim obrvama da se malo podignu, otmjeno mu dajući do znanja da će odmah primiti gradske oce. Odnosi između grada Shrewsburyja na jednoj strani rijeke i opatije na drugoj možda nikada nisu bili srdačni – to bi bilo previše i očekivati jer interesi su im se često kosili – ali uvijek su bili korektni, a razmirice vođene oprezno i pristojno. Ako je opat nanjušio bitku, ničime to nije pokazao. Ali usprkos tome, pomislio je Cadfael gledajući opatovo mudro, mršavo, šiljato lice, vrlo dobro zna kojim su poslom došli. Predstavnici ceha ušli su u prostoriju za sastanke u neprobojnoj falangi, čak desetorica, iz pola zanata u gradu i na čelu s vođom cehova. Majstor Geoffrey Corviser, koji je po svome zanatu i dobio prezime1, bio je visok, krupan, snažan čovjek kojem nije bilo ni pedeset; uredno izbrijana lica, žustar i dostojanstven. Njegove cipele i jahaće čizme bile su među najboljima u Engleskoj i bio je svjestan vlastite vještine i vrijednosti. Među onima koji su stajali iza njega Cadfael je prepoznao nekoliko lica: Edrica Fleshera, vođu ceha gradskih mesara, Martina Bellecotea, majstora tesara, Reginalda iz Astona, srebrnara – redom poštenih ljudi. Opat Radulfus nije ih poznavao, još ne. Na dužnosti je bio tek pola godine, otkako je poslan iz Londona da dovede u red njihovu opuštenu provin-
1 Corviser, od fr. corvisier, postolar.
cijsku opatiju i još je morao štošta naučiti o ljudima s granice, čega je i sam bio svjestan jer nije bio budala.
– Dobro došli, gospodo. – rekao je opat blago. – Govorite bez sustezanja, svi ćemo vas pažljivo saslušati.
Desetorica majstora ozbiljno su se naklonila, a zatim su stali raširenih nogu i nepomični kao da se spremaju za bitku, budno gledajući sve oko sebe, ne odajući što misle. Opat ih je gledao s jednakom pristojnom pažnjom i otprilike jednakim dojmom. Cadfael, koji je katkada obavljao i dužnost pastira, jednom je vidio dva ovna kako razmjenjuju ovakve poglede netom prije sudara rogova.
– Gospodine opate, – rekao je vođa cehova – kao što znate, sajam svetoga Petra otvara se prekosutra i traje tri dana. O njemu smo došli razgovarati. Znate uvjete. Tijekom cijeloga sajma sve gradske radnje moraju biti zatvorene i nitko ne smije prodavati ništa osim piva i vina. A pivo i vino se obilno prodaju i ovdje na sajmištu i u Foregateu, pa u gradu nitko ne može zaraditi na tome. Tri puna dana, tri najprometnija dana u godini, kada bismo mogli dobro zaraditi na trošarinama za kola i teretne konje i sav teret koji prođe gradom da bi stigao do sajma, ne smijemo naplaćivati nikakve trošarine ni naknadu za održavanje zidina i gradskih ulica. Sve trošarine prikuplja opatija. Roba koja dolazi na sajam na brodovima Severnom iskrcava se na gradskome pristaništu, ali trošarinu naplaćuje opatija. Mi ne dobivamo ništa. A za taj privilegij plaćate nam svega trideset osam šilinga, koje usto moramo sami izvući iz ruku vaših zakupaca u gradu. – Svega trideset osam šilinga! – ponovio je opat Radulfus i podigao čeličnosive obrve još malo više, ali i dalje vrlo pristojno i blagim tonom. – Ta je svota određena kao pravedna naknada. I nije ju odredila opatija. Uvjeti povelje poznati su vam godinama ako se ne varam.
– Jesu, a i već mnogo puta pokazalo se koliki su nam teret, ali pogodba je pogodba i nismo se žalili. No bila godina dobra ili loša, ta svota ne raste. A gradu, pogotovo u ovakvim vremenima, teško pada gubitak triju poslovnih dana i najbolje trošarine u godini. Prošloga ljeta, što sigurno znate iako niste bili među nama, Shrewsbury je bio pod opsadom, koja je završila napadom i osvajanjem, uz veliku štetu gradskim zidinama, a kasnije i ulicama kojima su vojnici nemarno prolazili. Koliko se god mi trudili, još uvijek nisu popravljene, a radovi su skupi, pogotovo nakon gubitaka prošloga ljeta. Ni pola štete još nije popravljeno, a tko u ovim nemirnim vremenima može znati kad ćemo se ponovo naći pod napadom? Promet vezan uz vaš sajam teći će našim ulicama i dodatno ih istrošiti, a mi nećemo dobiti nikakva sredstva za njihov popravak.
– Recite konačno što želite, majstore. – rekao je opat istim mirnim tonom. – Došli ste nešto tražiti od nas. Jasno i glasno recite što.
– Oče opate, reći ću! Mislimo – a ovo govorim u ime cijeloga trgovačkoga ceha i zajednice Shrewsburyja – da u ovakvoj godini imamo apsolutno pravo zatražiti od opatije da ili plati višu naknadu za sajam ili, još bolje, odvoji dio trošarina na sajamsku robu, bilo da je dopremljena konjima, kolima ili brodom, za grad, da je upotrijebimo za obnovu zidina. Uživate povlastice koje omogućava naš grad, uključujući zaštitu, pa mislimo da biste trebali podijeliti s nama održavanje obrambenih zidina. Desetina profita dobro bi nam došla i bili bismo vam od srca zahvalni. Ovo nije zahtjev, naglašavam s poštovanjem, nego molba. Ali vjerujemo da bi bilo posve pravedno da nam dodijelite desetinu profita. Opat Radulfus sjedio je vrlo uspravno, opušteno, ozbiljno promatrajući falangu krupnih građana pred sobom. – Tako svi mislite?
Edric Flesher odgovorio je otvoreno. – Da. I svi naši sugrađani. Mnogi od njih svoje bi mišljenje izrazili mnogo agresivnije nego majstor Corviser. Ali imamo povjerenja u vaše suosjećanje i očekujemo vaš odgovor.
Tiho komešanje proširilo se prostorijom poput opreznoga uzdaha. Većina braće iščekivala je napeto i tjeskobno, mlađi su se meškoljili i došaptavali, ali vrlo bojažljivo. Prior Robert Pennant, koji se nadao da će u ovome trenu on biti opat i gorko se razočarao kada je na to mjesto zasjeo neznanac, držao se dostojanstveno, asketski i smireno, usne su mu se micale kao u molitvi, ali kroza svoje bjelokosne vjeđe dobacivao je poglede iskosa novomu poglavaru usrdno se nadajući da će ovaj počiniti nepopravljivu pogrešku, ali držeći se suosjećajno i blaženo. Stari brat Heribert, donedavno opat ovoga samostana, a sada sveden na običnoga brata, drijemao je u mirnome kutku blago se smiješeći, zahvalan na mirovini. – Raspravljamo, ako sam dobro shvatio, – rekao je Radulfus konačno, pristojno i bez žurbe – o onome što vidite kao sukob između prava grada i prava ove opatije. U takvoj situaciji tko bi trebao donijeti odluku, vi ili ja? Nitko od nas! Potreban je nepristran sudac. Ali, gospodo, podsjećam vas da je odluka već donesena, u proteklih pola godine, nakon opsade na koju se žalite. Početkom ove godine njegova milost kralj Stjepan potvrdio je našu staru povelju u svim aspektima uključujući posjede, prava i povlastice, bez promjena u odnosu na vrijeme prije njegove vladavine. Isto je tako potvrdio i naše pravo na održavanje ovoga trodnevnoga sajma, uz istu naknadu i pod istim uvjetima. Mislite li da bi nam sve to dopustio da nije zaključio da je pravedno?
– Da vam iskreno kažem što mislim, – rekao je Corviser prijateljski – nikada nisam ni pomislio da ovo ima neke veze
s pravdom. Ne pada mi na pamet da se bunim protiv odluka Njegove Milosti, ali bilo je očito da Shrewsbury smatra neprijateljskim gradom, a vjerojatno nije promijenio mišljenje jer je FitzAlan, koji je sada pobjegao u Francusku, punih mjesec dana odolijevao kralju s punim garnizonom vojnika. Ali što je nas građane itko pitao o tome, što smo mi tu mogli! Naš vlastelin stao je uz kraljicu Matildu, a mi sada trpimo posljedice dok je FitzAlan daleko, na sigurnome, izvan kraljeva dometa. Gospodine opate, je li to pravda?
– Tvrdite li onda da je Njegova Milost potvrdila povelju opatije da se osveti gradu? – upitao je opat s istom onom opasnom pristojnošću.
– Tvrdim da nije ni na tren pomislio na grad ni na štetu koju je grad pretrpio jer bi inače odobrio određene ustupke.
– Ah! Ne biste li se onda trebali požaliti Gilbertu Prestcoteu, kraljevu šerifu, kojega će kralj sigurno prije saslušati nego nas?
– Već smo mu se i obratili iako nevezano uza sajam. Šerif nema ovlasti dodijeliti nam ijedan dio ičega što pripada opatiji. Samo vi to možete, oče opate. – rekao je žustro Geoffrey Corviser. Postajalo je očigledno da majstor Corviser poznaje sve jezične i smislene zamke jednako dobro koliko i opat.
– I što vam je šerif odgovorio?
– Neće nam pomoći dokle god njegove vlastite zidine i utvrda ne budu popravljene. Obećao nam je posuditi radnike kada budu gotovi, ali radnike imamo i sami; trebaju nam novac i materijal. Ionako će proći još cijela godina, a možda i više, prije nego što nam uspije poslati nekoliko svojih ljudi da nam pomognu. U ovakvim okolnostima, oče, je li uopće čudno što sajam smatramo teretom?
– Ali i mi imao potrebe, koje su nama jednako hitne koliko i vama vaše. – rekao je opat nakon kraćega razmišljanja u tišini.
– A i podsjećam vas na to da naši posjedi i zemlja leže izvan gradskih zidina, čak i izvan petlje rijeke, pri čemu oboje štiti vas, a nas ne. Bismo li mi, gospodo, trebali platiti trošak popravka zidina koje s nama nemaju veze?
– Ne svi vaši posjedi. – spremno je rekao Corviser. – Unutar gradskih zidina leži tridesetak posjeda u vlasništvu opatije, na kojima žive vaši zakupci, čija djeca isto tako nabadaju po oštećenim ulicama i čiji konji isto tako lome noge na uništenim pločnicima kao i naši.
– Prema svojim se zakupcima odnosimo pošteno, a stanarina koju im naplaćujemo razumna je. Ali ne možemo snositi odgovornost za propadanje unutar grada kao što smo odgovorni za stanje u opatiji. Ne, – rekao je opat na tren dižući glas da ušutka Corvisera kada je zaustio nastaviti – ne govorite više! Saslušali smo vaš slučaj i razumjeli ga, a razumijemo i vas. Ali sajam svetoga Petra sveta je povlastica naše kuće i održava se pod uvjetima koje nismo odredili mi; pravo je koje sam naslijedio, ne kao osoba, nego kao otac ove kuće, a ja u svojoj prolaznoj dužnosti njezina poglavara nemam prava mijenjati ili brisati te uvjete, čak ni minimalno. Time bih se ogriješio o kralja, koji je potvrdio povelju, kao i o svoje nasljednike jer taj bi se slučaj u budućnosti mogao koristiti kao presedan. Ne, neću gradu dodijeliti udio od trošarina, neću povisiti naknadu koju vam plaćamo, neću podijeliti s vama trošarine od roba i štandova. Sve to pripada opatiji i mora biti predano opatiji, kako stoji u povelji. – vidio je desetak usta kako se otvaraju, spremna na prosvjed protiv tako žustra odbijanja, pa ustao, vrlo uspravnih leđa i vrlo visok, hladna glasa i pogleda. – Kapitul je završen. – rekao je.
Jedan ili dvojica gradskih izaslanika još su bili spremni nastaviti, ali Geoffrey Corviser imao je bolje shvaćanje gradskoga
dostojanstva i pronicljiviju spoznaju o tome što bi moglo ostaviti dojam na ovoga samouvjerenoga i strogoga čovjeka. Naklonio se pred opatom dubokim, kratkim naklonom, okrenuo i izašao iz prostorije, a njegova poražena družina ponosno se uspravila i dostojanstveno uputila za njim.
Na velikome trokutastome sajmištu i duž cijeloga Foregatea od mosta do kuta naselja, gdje su putovi skretali prema St. Gilesu, a kraljeva cesta prema Londonu, već su postavljali štandove.
Nizvodno od mosta stajalo je novo drveno pristanište, gdje je počinjao dugačak ravni dio rijeke uz koji su ležali glavni vrtovi i voćnjaci opatije, bogata dolina zvana Gaye. Rijekom, cestama, šumskim stazama i preko granice Walesa trgovci svake vrste uputili su se prema Shrewsburyju. A prema velikome dvorištu opatije pohrlila je sva gospoda ovoga i susjednih okruga, vlastelini, vitezovi, zemljoposjednici, svi sa suprugama i kćerima, da se nasele u prekrcanim gostinskim prostorijama opatije tijekom tri dana sajma. Sami su cijele godine uzgajali, fermentirali, tkali, vezli ili drukčije proizvodili jednostavnu robu, ali jednom godišnje dolazili su kupiti luksuznu tkaninu, fina vina, dragocjeno ukuhano ili sušeno voće, srebrne i zlatne predmete, sva blaga koja su se mogla vidjeti na sajmu svetoga Petra u okovima tri dana, nakon čega bi nestala. Na taj važni sajam dolazili su čak i trgovci iz Flandrije i Njemačke, prijevoznici s vinima, vunari s runima iz Walesa, suknari s gotovim odjevnim predmetima; haljinama, prslucima, hlačama, gradskom modom koja bi se slila na ladanje. Još nije bilo stiglo mnogo trgovaca; većina je trebala stići tek idućega dana i pripremiti štandove tijekom duge ljetne večeri, da sutra rano ujutro mogu početi prodavati. Ali kupci su već stizali u priličnu broju, odlučni u namjeri da si tijekom boravka osiguraju najbolji krevet.
Kada se brat Cadfael vratio iz povrtnjaka uz potok Meole na vrijeme za Večernju nakon napornoga i zadovoljnoga poslijepodneva na polju, glavnim dvorištem vrvjeli su posjetitelji, sluge i konjušari, a promet u staje i iz njih tekao je bez zastoja.
Nekoliko je minuta stajao promatrajući taj prizor, a dok je gledao, pored njega se stvorio brat Mark, očaran igrom boja i svjetlucanja koje je sve to kretanje stvaralo pod sunčevim svjetlom.
– Da, – rekao je Cadfael promatrajući s filozofskim odmakom ono što je brat Mark gutao pogledom punim uzbuđenja i čuđenja – cijeli će se svijet sliti ovamo, zbog kupnje ili zbog prodaje. – I pomno je promotrio svoga mladoga prijatelja jer dječak je vidio malo svijeta prije nego što je stupio u red, nakon što ga je kroz vrata opatije u šesnaestoj bez milosti ugurao škrti ujak koji mu je zamjerao što ga mora hraniti iako je Mark to plaćao napornim radom, a doživotne zavjete položio je tek nedavno. – Vidiš li ondje išta što te mami natrag u svjetovni život?
– Ne. – rekao je brat Mark odmah, vrlo smireno. – Ali mogu gledati i uživati, kao što uživam u vrtu dok cvatu makovi. Ne valja zamjerati ljudima što svojim djelima daju sve boje i oblike koje im je Bog podario.
Među posjetiteljima koji su prolazili glavnim dvorištem i stajama u svakome je slučaju bilo nekoliko očaravajućih Božjih djela, mladih žena koje su blistale u cvatu poput makova, još ljupkije zbog uzbuđenja, željno iščekujući događaj koji je u njihovim životima bio najzabavniji u godini. Neke su dojahale na vlastitim konjima, neke iza supruga ili konjušara, a jednu uglednu udovicu s juga okruga donijela je nosiljka koju su nosili konji.
– Nikada nisam vidio ovoliko živosti. – rekao je Mark promatrajući sve to s užitkom.
– Još nisi ni vidio sajam u punome sjaju. Prošle godine grad je bio pod opsadom cijeloga srpnja i kolovoza, pa ni kupce ni
prodavače nije bilo moguće nagovoriti da dođu u Shrewsbury ni po kakvu poslu. Sumnjao sam i u ovu godinu, ali čini se da je trgovina ponovo počela, a naši građani su još željniji svega što su propustili prošle godine. Sajam će biti unosan, rekao bih!
– Nismo li onda mogli dodijeliti dio zarade gradu, za popravke? – upitao je Mark.
– Često postaviš najneobičnija pitanja, dijete. Vrlo sam dobro shvatio što se mota po glavi vođi cehova jer gotovo je sve sam i rekao. Ali ni u kojemu slučaju ne znam ni što si misli opat ni je li rekao više od polovine. Teško ga je pročitati!
Mark ga više nije slušao. Pratio je pogledom jahača koji je upravo projahao kapijom i pažljivo je vodio konja prema stajama probijajući se kroz gomilu u pokretu. Za njim su jahala tri vojnika na niskim konjima grube dlake, a sa sedla jednoga od njih visio je samostrijel. U ovim opasnim vremenima, čak i ovdje, u kraju kojim je tek nedavno zavladao mir, nijedan vlastelin nije kretao na put bez pratnje, a samostrijel je sezao dalje od mača. Ovaj mladi vlastelin nosio je mač i izgledao kao da se njime dobro služi, no svejedno je poveo sa sobom i strijelca. Taj je vlastelin privukao Markov pogled. Mogla mu je biti godina ili dvije manje od trideset, ostavio je za sobom mladenačku nesigurnost – ako ga je to ikada i mučilo – i bio je u najboljemu izdanju. Veličanstveno uređen i opremljen, otmjeno jašući na visokome tamnosmeđemu konju, držeći se pritom nehajno i opušteno, kao i svatko tko se navikao na konje od rođenja. Na ljetnoj vrućini skinuo je jahaću tuniku koja mu je sada visjela preko krila i jahao u raskopčanoj košulji, pod kojom su se vidjela njegova vitka, mišićava prsa na kojima je visio križ na zlatnome lancu. Tijelo koje je tako izložio pogledima u tankoj bijeloj lanenoj košulji i crnim hlačama bilo je visoko i vitko i ponosno na vlastitu privlačnost, a glava koja ga je ukrašavala
poput krune bila je obasjana suncem; lice je bilo nasmiješeno i puno života, na njemu su se isticale krupne i ponosne oči, a nad njime poput aureole blistala kruna tamnoplave kose koja bi se kovrčala da je bila nešto dulja. Došao je i prošao, a Mark ga je pratio pogledom, cijelo vrijeme miran iako očaran, ali bez trunke zavisti.
– Sigurno je ugodno – rekao je zamišljeno – biti toliko lijepo stvoren da ljudi uživaju u pogledu na tebe. Mislite li da je svjestan toga blagoslova?
Mark je bio sitan zbog nedovoljno hrane u djetinjstvu, lice mu je bilo neugledno, a tonzuru mu je okruživala neuredna kosa boje slame. Nije da se često gledao u ogledala, pa nije bio svjestan da ima krupne, bistre oči toliko besprijekorne sive boje da je obična ljepota pred njima padala u zaborav. Cadfael ga nije namjeravao podsjetiti na to blago.
– Kako stvari najčešće stoje, – rekao je šaljivo – vjerojatno ima um koji nije u stanju vidjeti dalje od tih dugačkih trepavica.
Ali priznajem da je ugodan oku. No um traje dulje. Budi sretan da tvoj ima trajnu vrijednost. Dođi sada, svega će ovoga biti i nakon večere.
Ta je riječ na vrlo ugodan način preusmjerila misli brata Marka. Bio je gladan cijeloga života prije ulaska u ovaj samostan, a navika gladi još je živjela u njemu, pa je hrana, kao i ljepota, uvijek bila čisto zadovoljstvo. Rado se pridružio Cadfaelu na putu prema Večernjoj i obroku koji je slijedio. Ali tada je Cadfael iznenada stao, kada ga je dozvao neki visok, oduševljen glas zbog kojega je odmah okrenuo glavu prema dvorištu.
Zazvala ga je dama, mlada i otmjena dama s teškim plaštem zlatne kose i blistavim ovalnim licem, s očima boje irisa u sumrak; ljubičastim i bistrim. Njezino tijelo, kako je primijetio brat Mark krajičkom prestrašenoga oka, bilo je zaobljeno u
struku – iako tek malo, ali zbog toga se nije ništa manje ponosno držala – i zbog toga je bilo odjeveno u haljinu s visokim pojasom. U njoj se krio život. Brat Mark bio je toliko naivan da nije prepoznao znake. Trebao je oboriti pogled i pokušao se natjerati na to, ali nije uspio; toliko je blistala da ga je podsjetila na sve slike Djevice Marije koje je ikada vidio. A ta je vizija pružala obje ruke prema bratu Cadfaelu i dozivala ga imenom.
Iako nije želio, brat Mark pognuo je glavu i nastavio sam.
– Djevojko, – rekao je brat Cadfael oduševljeno, sa zadovoljstvom primajući ponuđene ruke – pa ti si se rascvala poput ruže! Nije mi rekao!
– Nije vas vidio od zime, – rekla je smiješeći se i rumeneći –a tada nismo znali. Tada je ovo još bio samo san. A ja vas nisam vidjela od vjenčanja.
– I sretna si? I on?
– O, Cadfaele, kako to uopće možete pitati! – nije morao, doista, jer blistavost koja je očarala brata Marka nije promakla ni Cadfaelu. – Hugh je ovdje, ali prvo mora do šerifa. Sigurno će vas posjetiti prije Povečerja. Moram kupiti kolijevku, lijepu izrezbarenu kolijevku za našega sina. I velšku dekicu od lijepe tople vune ili možda ovčje runo. I klupka fine tanke vune, za odjeću.
– A ti si dobro? Dijete te nije izmučilo?
– Izmučilo? – rekla je iznenađeno i nasmiješeno. – Ni na tren mi nije bilo mučno, presretna sam. O, brate Cadfaele, – rekla je nasmijavši se odjednom – kako jedan monah zna postaviti prava pitanja? Da nemate i vi negdje sina? Lako bih povjerovala u to! Toliko znate o nama ženama!
– Pretpostavljam – rekao je Cadfael oprezno – da je to zato što je i mene rodila žena, kao i sve nas. Čak i opati i nadbiskupi tako dolaze na svijet.
– Ali zadržavam vas. – rekla je pokajnički. – Vrijeme je za Večernju, idem i ja. Toliko zahvala moram izgovoriti, nikada nema dovoljno vremena. Pomolite se za naše dijete! – stisnula mu je obje ruke i kroz gužvu se uputila prema gostinskoj dvorani. Rođena Siward, Aline Beringar bila je supruga zamjenika šerifa okruga Shropshire, Hugha Beringara od Maesburyja, blizu Oswestryja. Bili su u braku godinu dana, a Cadfael je bio blizak prijatelj oboma, pa ga je njihova sreća ispunila radošću i zadovoljstvom. Uputio se prema crkvi zadovoljan i ovom večeri, i vlastitim raspoloženjem, i nadolazećim događajima.
Kada je nakon večere izašao iz blagovaonice, u večer koja je još bila ružičasta i jantarna, dvorište je bilo jednako živo kao i u podne, a novi došljaci još su tekli kapijom. Pod arkadama velikoga dvorišta sjedio je Hugh Beringar, miran i opušten, čekajući Cadfaela. Bio je vitak i ne previše visok, gipkih kretnji, tamne puti, uska lica i izražajnih obrva koje su se voljele upitno podići. Imao je veličanstveno lice, koje je bilo nemoguće pročitati dok ga čovjek dobro ne upozna. Nasreću, Cadfael ga je dobro poznavao i čitao ga je s lakoćom.
– Ako niste izgubili lukavost – rekao je mladić lijeno ustajući – ili vas taj vaš novi opat već nije obuzdao, sigurno možete smisliti izliku da se izvučete s Nagovora – a sigurno imate i kap dobra vina za prijatelja.
– Imam nešto bolje od izlike, – rekao je Cadfael spremno – opravdani razlog. Na farmi imaju problema s teladi, dobila je proljev, pa žele da što prije pripravim lijek. A i mislim da ću ti naći nešto bolje od običnoga piva. Možemo sjesti pred moju vrtnu kućicu, večer je tako topla. Ali nije li nemarno od tebe –prigovorio mu je dok su ukorak šetali prema vrtu – što ostavljaš suprugu samu zbog pića sa starcem?
– Moja supruga – pokunjeno je rekao Hugh – ostavila je mene! Dama u iščekivanju mora se samo pojaviti i sve će se starije žene sjatiti oko nje gugućući poput golubica i napadajući je savjetima o svemu i svačemu, od prehrane do tajni primalja.
Aline ih prima poput kraljice, sluša detalje svih njihovih poroda, bilježi sve njihove preporuke. A kako ja ne znam ni vesti, ni tkati, ni šivati, protjeran sam. – zvučao je prilično zadovoljno time, a kako je bio izuzetno samosvjestan, nasmijao se. – Ali rekla mi je da vas je vidjela i da vam nije trebala ni reći. Kako vam izgleda?
– Blistavo! – rekao je Cadfael. – Cvjeta ljupkije nego ikada. U vrtu s ljekovitim biljem, koji je na jednome kraju bio zaštićen od sunca na zalasku visokom živicom, opojni mirisi dana prožimali su zrak poput čarolije.
Smjestili su se na klupu pod nadstrešnicom Cadfaelove vrtne kućice, a između njih se smjestio vrč vina.
– Ali moram početi s kuhanjem pripravka. – rekao je Cadfael. – Možeš mi pričati dok radim. Čut ću te unutra, a čim sve ubacim u lonac, pridružit ću ti se. Kakve mi vijesti donosiš iz velikoga svijeta? Je li kralj Stjepan sada siguran na prijestolju, što misliš?
Beringar je koju minutu razmišljao u tišini, zadovoljno slušajući tihe zvuke Cadfaelova kretanja po kućici. – Budući da cijeli zapad još stoji uz kraljicu, koliko god bojažljivo, sumnjam da je siguran. Trenutno se ništa ne zbiva, ali ovaj je mir sumnjiv. Znate li da je grof Robert od Gloucestera u Normandiji s kraljicom?
– Čuo sam, da. Nije ni čudo, ipak joj je polubrat. Usto mu je draga, kako sam čuo, a on nije zavidan čovjek.
– Dobar je on. – složio se Hugh velikodušno dajući kompliment protivniku. – Jedan od rijetkih na objema stranama
koji ne grabi sve što može za sebe. Zapad, koliko god trenutno bio tih, učinit će što im Robert kaže. Sumnjam da će se vječno držati podalje. A čak i izvan zapada ima rodbine i utjecaja. Priča se da on i Matilda iz njezina utočišta u Francuskoj kradom okupljaju moćne saveznike, gdje god primijete priliku. Ako je tako, ovaj građanski rat ni u kojemu slučaju nije gotov. Ako dama nađe dovoljno saveznika da joj pomognu, prije ili kasnije pokušat će zasjesti na prijestolje. – Robert ima udane kćeri posvuda po zemlji – rekao je Cadfael zamišljeno – i to redom za moćne ljude. Jedna od njih udana je za grofa od Chestera, koliko se sjećam. Ako nekoliko takvih obeća pomoć kraljici, mogao bi izbiti rat.
Beringar se prvo zamislio, a zatim slegnuo ramenima. Grof Ranulf od Chestera u svakome je slučaju bio jedan od najmoćnijih ljudi u kraljevstvu, moćan poput kralja, s bezbroj paladina na raspolaganju i posjedima na kojima je njegova riječ bila jedini zakon. Ali baš je iz toga razloga bilo manje vjerojatno da će se izjasniti u korist ijedne strane. On je sam bio izuzetno moćan, a bilo je malo izgledno da će i Matilda i Stjepan zaprijetiti njegovim posjedima, pa je mogao mirno nadgledati vlastite granice i to ne samo da ih zadrži na istome mjestu nego još i pomakne u svoju korist. Zemlja koja ratuje sama protiv sebe nudi i prilike, a ne samo prijetnje. – Ranulfa će trebati mnogo nagovarati, bez obzira na srodstvo. Vrlo mu je dobro i ovako, a ako i povuče potez, motiv će mu biti vlastita dobit i moć, a kraljica će biti na drugome mjestu. Nije on tip čovjeka koji riskira i za koga osim za sebe. Cadfael je izašao iz kućice i sjeo pored njega zahvalno udišući svjež večernji zrak jer unutra je gorjela mala peć na kojoj se kuhao napitak. – Tako je već bolje! A sada mi natoči čašicu, Hugh; i više sam nego spreman! – rekao je pa nakon dugačkoga,
ugodnoga gutljaja zamišljeno nastavio. – Pribojavali smo se da bi ovaj nemir mogao upropastiti ovogodišnji sajam, ali čini se da trgovina teče koliko se god baruni mrgodili po svojim dvorcima. Izgleda da će sajam ipak biti unosan.
– Za opatiju, možda. – složio se Hugh. – Građani su manje zadovoljni izgledima sudeći po svemu što smo čuli u prolazu. Taj vaš novi opat pošteno je natrljao nos predstavnicima grada.
– Ah, čuo si za to? – Cadfael je prijatelju prepričao tijek razgovora, za slučaj da je Hugh čuo samo jednu stranu. – Imaju pravo zatražiti pomoć, bez sumnje. Ali i on ima pravo odbiti i iskoristio je to pravo. Prava opatije nemoguće je zaobići, a opat ne uzima više nego što mu je poveljom dopušteno. Ni manje! – dodao je s uzdahom.
– U gradu vlada prilična napetost. – upozorio ga je Beringar ozbiljno. – Ne bi me čudilo da ovo dobije još jedno poglavlje. Sumnjam da je Corviser pretjerano prikazao potrebe grada. Po gradu govore da je ovo možda po zakonu, ali ne i pravedno. Ali kako stvari stoje s vama? Kako se snalazite pod novim opatom?
– Čak i unutar naših zidina čut ćeš govorkanja – priznao je Cadfael – ako dobro naćuliš uši. Ali što se mene tiče, nemam primjedbi. Strog je, ali pošten, a prema sebi je u najmanju ruku jednako strog koliko i prema drugima. S Heribertom smo se previše opustili, bilo nam je lako, pa nas je ovaj nagli zaokret zatekao, ali to je sve. U potpunosti vjerujem novomu opatu. Prekorit će sve koji zgriješe, ali zaštitit će nas od svake sile koja prijeti bez razloga. Rado bih ga imao uza sebe u svakoj bitci.
– Ali odanost mu je ograničena na monahe? – upitao je Beringar znakovito, dižući tanku crnu obrvu.
– Živimo u nemirnome svijetu. – rekao je brat Cadfael, koji je proveo više od pola života u žestokim bitkama. – Tko kaže da bi mir bio dobar za nas? Još ga ne poznajem dovoljno
dobro da znam što mu je u glavi. Dosada nisam primijetio da ima predrasude, ali odan je svojim zavjetima i ovoj opatiji. Daj mu prostora i vremena, Hugh, pa ćemo vidjeti što slijedi. Ni ja se nekoć nisam mogao odlučiti što da mislim o tebi! – rekao je začuđeno, smiješeći se. – Ali ne dugo! I Radulfusa ću brzo procijeniti. Dodaj mi sada taj vrč, momče, a nakon toga moram ustati i promiješati lijek za telad. Koliko još imamo do Povečerja?
Drugo poglavlje
Trideset prvoga srpnja prodavači su nahrupili i cestama i rijekom. Od podneva nadalje sajmište je bilo podijeljeno na parcele za zatvorene štandove i pultove, a laički sluge opatije stajali su spremni pomoći trgovcima da se smjeste i da im naplate trošarinu ovisno o količini robe koju su donijeli. Pola penija za teret koji može nositi sam trgovac, peni za teret koji mora nositi konj, između dva i četiri penija za kola, ovisno o veličini i zapremnini, te više trošarine za teret iskrcan s riječnih brodova privezanih u privremenome pristaništu uz Gaye. Cijeli Foregate brujio je i treperio od kretanja, boja i žamora, staja opatije izvan zidina bila je puna, a djeca i psi trčali su između štandova i kotača kola, uzbuđeni i glasni.
Monaška disciplina unutar zidina opatije nije bila labavija nego inače, ali između službi je među gostima vladalo svojevrsno blagdansko raspoloženje, a novacima i učenicima bilo je dopušteno lutati uokolo i razgledavati sve to bez straha od kazne. Opat Radulfus držao se podalje, kao što mu je to nalagalo dostojanstvo položaja, a nadgledanje sajma i prikupljanje trošarina prepustio je slugama, što ne znači da nije znao sve što se događa i da nije imao spremne mjere za svaku nepredviđenu situaciju. Čim su mu prijavili dolazak prvoga flamanskoga trgovca, kao i vijest da dotični govori tek ponešto francuskoga, poslao je brata Matthewa, koji je u mladosti nekoliko godina
živio u Flandriji i još je tečno govorio flamanski, da se pozabavi
svim potencijalnim problemima. Želio je spremno dočekati trgovce finim tkaninama, dati im sve privilegije jer bili su unosni posjetitelji. Dokaz važnosti sajma u Shrewsburyju bio je i to što su trgovci doputovali izdaleka, nakon što su pristali u lukama
Istočne Anglije, što su zaključili da će im se isplatiti i najam kola i konja i hodočašće tolikim komadom zemlje.
Sajam je isto tako trebao privući određeni broj Velšana, ali pretežno susjeda, ljudi koji su živjeli blizu granice i znali dovoljno engleskoga da im ne treba tumač. Brata Cadfaela iznenadilo je kada su ga ponovo zaustavili, ovoga puta po izlasku iz blagovaonice nakon večere: jedan sluga iz žitnice, sav zadihan i užurban, rekao mu je da je u pristanište stigao čovjek koji govori samo velški, važan čovjek koji usto i sam sebe smatra važnim, kojega se nije moglo navaliti na pleća kakvomu mještaninu Velšaninu, potencijalno takmacu izlagaču.
– Prior Robert daje vam slobodno, koliko god treba. Gospodin se zove Rhodri ap Huw, iz Molda je. Dopremio je silan teret rijekom Dee, pa preko jezera Vyrnwy do rijeke Severn, što ga je sigurno mnogo koštalo.
– Kakvu robu prodaje? – upitao je Cadfael dok su zajedno hodali prema porti. Zainteresirao se odmah i od srca. Ništa mu nije više odgovaralo od uvjerljive izlike da se makne od buke i meteža u Foregateu.
– Pretežno fino runo, čini mi se. Također i med i medovinu. A mislim da sam vidio i zamotuljke štavljene kože –možda iz Irske, ako trguje duž rijeke Dee. Ah, eto ga, glavom i bradom.
Rhodri ap Huw je stajao nepomičan poput stijene na drvenome mostiću pristaništa uza svoj brod, postojan usred rijeke ljudske aktivnosti. Rijeka Severn tekla je mirno, zelena i zadovoljavajuće visine za sredinu ljeta; čak i brodovi dubljega gaza
prolazili su bez problema, s njih su iskrcavali robu na sve strane. Velšanin je promatrao sve to odmjeravajući teret konkurencije prodornim, znalačkim pogledom svojih tamnih očiju, procjenjujući vrijednost. Izgledao je kao da mu je pedesetak godina, ali i kao da je toliko iskusan i ugledan da je bilo čudno što ne vlada engleskim. Nije bio visok, ali je bio čvrste građe i snažan, s koščatim velškim licem usađenim poput otoka u gustu šumu čekinjaste crne kose i brade. Njegova odjeća, iako jednostavna i radna, bila je od vrhunske tkanine i pomno sašivena. Ugledao je slugu kako mu se približava brzim korakom nakon što je očigledno izvršio njegove naredbe prema uputama i na šumarku crne brade zablistali su krupni bijeli zubi.
– Evo me, gazda Rhodri, – rekao je Cadfael prijazno – došao sam vam praviti društvo na materinskome jeziku. Moje je ime Cadfael i na usluzi sam vam za sve potrebe.
– Dobro mi došli, brate Cadfaele. – rekao je Rhodri ap Huw srdačno. – Nadam se da mi opraštate što sam vas odvukao od dužnosti.
– I više od toga: zahvaljujem vam! Bila bi šteta propustiti svu ovu vrevu, s vremena na vrijeme volim baciti oko na svijet izvan zidina.
Prodorne i blistave oči odmjerile su ga od glave do pete jednim jedinim odlučnim pogledom. – I vi ste sa sjevera, rekao bih. Ja sam iz Molda.
– Rođen sam u blizini Trefriwa.
– Iz Gwynedda ste, dakle. Ali sudeći po izgledu, brate, čini se da ste vidjeli više svijeta od okolice Trefriwa. I ja sam također. No, ovo su moja dva radnika, spremni su iskrcati moju robu i odnijeti je do sajmišta, prije nego što ostatak pošaljem dalje rijekom do Bridnortha, gdje imam dogovorenu prodaju medovine. Hoćemo li prvo iskrcati robu na kopno?
Sluga se oprostio od njih rekavši da prenesu robu do mjesta koje je gazda Rhodri odabrao pri pregledavanju sajmišta, pa ih ostavio da nadgledaju iskrcavanje. Rhodrijeva dva sitna, spretna velška veslača žustro su se bacila na posao dižući teške smotuljke štavljene kože i vreće s vunom vješto i iskusno, slažući ih jedne na druge na mostiću, dok su Rhodri i Cadfael ugodno čavrljali promatrajući živost oko sebe, kao i brojni mještani i gosti opatije. Za ugodne ljetne večeri nije bilo bolje zabave od ove: nasloniti se na zidić mosta ili šetati zelenim stazama do Gayea i promatrati sav taj metež koji se ponavljao iz godine u godinu i bio najzanimljiviji događaj svake godine. Ako su neki mještani sve to i gledali smrknutih lica, mrmljajući nešto jedni drugima ljutitim glasovima, to je bilo za očekivati. Vijest o jučerašnjemu sukobu pronijela se gradom i sada su već svi znali da je molba odbijena i da će ostati praznih ruku.
– Valja primijetiti – rekao je Rhodri šireći čvrste noge na daskama mostića – da se obje polovice Engleske znaju sastati zbog trgovine, a na svim su drugim poljima zavađene. Pokažite čovjeku gdje može dobro zaraditi i doći će. Da baruni i kraljevi imaju toliko zdrava razuma, zemljom bi vladao mir i svi bismo bili bogatiji.
– Meni se pak čini – rekao je Cadfael sarkastično – da će se do kraja dana i trgovci zavaditi. Rat se ne vodi samo na jedan način.
– Pa, svatko s imalo soli u glavi ne hoda okolo bez oružja, bilo kakva kojim dobro vlada. I to je zdrav razum. Ali živimo zajedno, živimo mi zajedno bolje nego što prinčevi uspijevaju isposlovati. Doduše, jedno vam priznajem, – rekao je ozbiljno – prinčevi znaju iskoristiti ovakve događaje, to je istina. Nema boljega mjesta od nekoga većega sajma za razmjenu novosti i tajnih znakova daleko od pogleda, kao ni za smišljanje spletki
i strategija ili sastanak s nekim s kim ne smijete biti viđeni. Nigdje čovjek nije tako sam kao posred sajmišta!
– U podijeljenoj zemlji – rekao je Cadfael zamišljeno –možda ste i u pravu.
– Naprimjer – pogledajte nalijevo, ali ne okrećite se. Vidite li onoga žgoljavoga momka u finoj odjeći, onoga obrijanoga sa ženskastim hodom? Došao je vidjeti tko stiže rijekom! Možete biti sigurni, ako dođe, da će doći rano i pripremiti štand prije svih, da kasnije bude slobodan i mirno promatra nas ostale. To je Euan iz Shotwicka, majstor rukavičar, važna osoba na dvoru grofa Ranulfa u Chesteru, vjerujte mi na riječ.
– Zbog zanatske vještine? – upitao je Cadfael šaljivo, promatrajući mršavoga, pomno uređenoga mladića ohola izgleda. – Te vještine i drugih, brate. Euan iz Shotwicka jedan je od najvještijih doušnika grofa Ranulfa, grof se u mnogočemu oslanja na njega, a ako je došao postaviti štand na ovome sajmu, ako je potegnuo sve do Shrewsburyja, lako je moguće da je došao još nekim poslom osim zbog trgovine. A ondje na drugoj strani –pogledajte, vidite li onu veliku lađu koja se sprema pristati, ondje nizvodno od nas. Vidite li kako je građena? U Bristolu, za tisuću maraka! Doplovila je ravno sa zapada zemlje i to iz grada koji kralj nije uspio zauzeti prošle godine, a odonda nije ni pokušao.
Na blago namreškanoj površini Severna, čiju je zelenu boju sada posrebrilo večernje sunce nisko na obzoru, lađa je polako pristajala uz travnatu obalu pri dnu pristaništa. Golema i impresivno raskošna, otmjena, toliko vješto građena da je ostavljala tek nešto veću brazdu od upola manjih brodova, plovila je postojano i smireno. Imala je jedan jarbol i, činilo se, lijepu zatvorenu kabinu na krmi, a tri mornara vodila su je prema kopnu smireno i pažljivo je odgurujući o dno rijeke dugačkim motkama, čekajući da je privežu bokom uz obalu čim se stvori
dovoljno mjesta. Dvadeset penija, pomislio je Cadfael, i prije nego što lađa iskrca teret na obalu.
– Građena je da prevozi vino i to vrlo mirno. – rekao je Rhodri ap Huw, pomno promatrajući lađu suženim očima. – U Bristol stižu ponajbolja vina Francuske, dolaze prodavati čak i ovako daleko na sjever. Poznajem ovu lađu!
Priličan broj promatrača, koji su možda prepoznali matičnu luku i jedra lađe, a možda i nisu, znatiželjno se spustio s mosta i ceste do vode, da vide lađu iz Bristola kako pristaje. Toliko se isticala među ostalim brodovima da je privukla sve poglede. Cadfael je među okupljenima prepoznao mnoga poznata lica: suprugu Edrica Fleshera, Petronillu; sluškinju Aline Beringar, Constance, koja se naginjala preko zidića mosta; jednoga slugu opatije koji je zaboravio na dužnosti i pratio lađu pogledom; a tada najednom sunce na tamnoplavoj kosi, kratko ošišanoj, na glavi mladoga čovjeka koji se laganim korakom spustio s ceste i stao na padini ponad pristaništa pa se zadivljeno zagledao u lađu iz Bristola koja je sada pristala bokom uz obalu i čekala da je privežu. Onaj mladi vlastelin čija je samouvjerena ljepota zadivila i očarala Marka očigledno je bio jednako znatiželjan koliko i bosonoga dječica iz Foregatea.
Ona dvojica Velšana sada su već iskrcala svu robu i čekala su naredbe, a Rhodri ap Huw nije bio tip čovjeka kojega išta zanima više od vlastitoga posla.
– Njima će bogme trebati dugo da sve iskrcaju. – rekao je odlučno. – Idemo mi odabrati mjesto za moj štand dok još ima mnogo mjesta?
Cadfael ga je poveo duž Foregatea, gdje je već bilo postavljeno nekoliko štandova. – Pretpostavljam da želite štand na samome sajmištu, gdje se susreću svi putovi.
– Ah, naći će mene moji kupci gdje god se smjestio. – rekao je Rhodri samouvjereno, ali unatoč tome je mjerkao ponuđena
mjesta da vidi koje obećava bolje prilike. Dugo se nije mogao odlučiti i tako su šetkajući stigli sve do kraja Foregatea, do velikoga trokutastoga sajmišta predviđena za stočni sajam opatije. Sluge opatije ondje su postavili nekoliko složenijih štandova, koji su se dali zatvoriti i zaključati, u kojima su vlasnici mogli i prenoćiti, a koje je opatija iznajmljivala. Drugi trgovci donijeli su vlastite stalke i lagane kroviće, a mali trgovci iz okolice popunit će prostor između njih svojom robom, izloženom na suhome tlu ili pletenome pokrivaču. Za Rhodrija ništa osim najboljega nije bilo dovoljno dobro. Odlučio se za poveću kućicu u blizini staje i ambara opatije, gdje su svi posjetitelji sajma mogli doći smjestiti svoje konje i pritom primijetiti robu na susjednome štandu.
– Ovo će biti sasvim pristojno. Jedan od mojih momaka spavat će ovdje – stariji od dvojice Velšana slijedio ih je, bez muke noseći prvi svežanj robe na ramenima, dok je drugi ostao čuvati robu iskrcanu na mostić. Sada je počeo slagati doneseno, a Rhodri i Cadfael uputili su se natrag prema rijeci, da pošalju drugoga. Putem su susreli jednoga od sluga opatije; obavijestili su ga koji je štand Rhodri odabrao i dogovorili se o cijeni najma. Brat Cadfael time je obavio svoju dužnost, ali zainteresirala ga je gužva duž ceste i uz rijeku Severn, kao i svakoga tko je takvo što viđao jednom godišnje, a usto je još imao vremena do Povečerja. Usto, godilo mu je što ima s kime razgovarati na velškome, što je u opatiji rijetko kada mogao. Stigli su do mjesta na kojemu je staza skretala od ceste prema obali rijeke i odakle se vidjelo užurbano pristanište. Lađa iz Bristola bila je privezana za obalu, a njezina tri mornara već su iskrcavala sanduke vina na mostić, dok im je visok, krupan, postariji gospodin crvena lica u dugačkoj tunici pomodna kroja s kapuljačom uvijenom u komplicirani šešir glasno izdavao naredbe mašući rukama i širokim rukavima, pokazujući u raznim smjerovima. Lice
mu je bilo bucmasto, ali markantno; okruglo i kolerično, s čupavim obrvama nalik na lišće štipavca i svijetlim zaliscima. Kretao se iznenađujuće brzo i okretno i očigledno se smatrao osobom od određene važnosti, a i od drugih je očekivao da to odmah primijete.
– I mislio sam da je njegova! – rekao je Rhodri ap Huw, zadovoljan vlastitom pronicljivošću i poznavanjem poslovnoga svijeta. – Thomas iz Bristola, tako ga svi zovu, jedan od najvećih uvoznika vina u toj luci, trgovac manjim količinama otmjene robe s Istoka, sušenoga voća, začina i slatkiša. Venecijanci ih donose s Cipra i iz Sirije. Skupo i unosno! Dame su spremne mnogo platiti za nešto što njihove susjede nemaju! Što sam rekao? Novac spaja ljude. Bez obzira na to na čijoj su strani, Stjepanovoj ili kraljičinoj, doći će poslovati na vaš sajam, brate.
– Sudeći po izgledu, – rekao je Cadfael – u Bristolu je važna osoba.
– Jest, a rekao bih i u vrlo dobrim odnosima s Robertom od Gloucestera, ali posao je posao, a kod kuće bi ga moglo zadržati samo nešto strašnije od prolaska neprijateljskim teritorijem kada je dobra zarada u pitanju.
Skrenuli su na stazu prema obali i tek tada primijetili sve glasniji žamor uzbuđenja među ljudima koji su gledali s mosta te okretanje glava prema gradskim vratima, na drugoj obali rijeke. Večernje sunce, nisko na zapadu, stvaralo je dugačke sjene pod jednim zidićem i preko pola mosta, ali nad njima je lebdio oblak fine prašine koja je svjetlucala na sunčevim zrakama približavajući se obali uz opatiju. Ubrzo je iz toga oblaka izronila zbijena grupica mladića, koji su prošli kroza zaintrigiranu gomilu hitrim tempom, poput odlučne male vojske u maršu. Svi ostali veselo su čavrljali te ugodne večeri, ali ovi su nekamo išli, odlučno i žurno, možda i tim žurnije da se ne predomisle. Nije se vidjelo koliko ih je – možda pet, možda dvadeset – ali svi su bili mladići. Neke
je Cadfael prepoznao. Vidio je Edwyja, sina Martina Bellecotea, kalfu Edrica Fleshera, sinove desetak uglednih gradskih zanatlija; a na čelu je hodao sin majstora Corvisera, mladi Philip Corviser, prkosno podignute brade, odlučno mašući rukama i stisnutim šakama u ritmu dugačkih koraka. Svi su izgledali vrlo ozbiljno i mrko, a ljudi su ih promatrali čudeći se i nagađajući, čak i polako hodajući za njima da vide što će se dogoditi.
– Ako ovo nije borben izraz lica, – rekao je Rhodri ap Huw zaintrigirano promatrajući smrknuta mlada lica dok su još bila na sigurnoj udaljenosti – onda ne znam što je. Čuo sam da se vaša opatija porječkala s gradom. Idem vidjeti je li sva moja roba na sigurnome i pod ključem, prije nego što se oglase ratne trublje. – I podvrnuo je rukave i uputio se stazom prema mostu hitro poput vjeverice pa se dao na sklanjanje svojih dragocjenih posuda s medom na sigurno, ostavivši Cadfaela uz cestu, još zamišljena. Ali trgovca instinkt nije varao. Predstavnici grada zamolili su opatiju za suosjećanje, a opatija ih je poslala kućama praznih ruku. Sudeći po ovim licima, mlađe i usijanije glave Shrewsburyja odlučile su pribjeći odlučnijim mjerama. Brzo ih je odmjerio i vidio da nisi naoružani; nitko nije nosio čak ni motku. Ali lica, tu nije bilo sumnje, lica su im bila spremna na borbu, a ratne trublje tek što se nisu oglasile.
Zavoljet ćete brata Cadfaela, lukavoga veterana križarskih ratova... To je Engleska prije doba čaja i kolača.
Los Angeles Times Book Review
Kultni lik kriminalističke fikcije.
Financial Times
