PREDGOVOR
HRVATSKOMU IZDANJU
Brat Cadfael, srednjovjekovni monah detektiv iz Benediktinske opatije sv. Petra i Pavla u Shrewsburyju, mnogim će čitateljima zasigurno biti poznat zahvaljujući istoimenoj televizijskoj seriji u kojoj je ovoga neobičnoga benediktinca utjelovio poznati britanski kazališni, televizijski i filmski glumac Sir Derek Jacobi. Serija koja je devedesetih godina prošloga stoljeća oduševila milijune gledatelja diljem svijeta te zaslužila vrlo visoku ocjenu publike samo je jedan od mnogobrojnih dokaza da lik brata Cadfaela neupitno zaslužuje mjesto među najpoznatijim detektivima književne fikcije. Jednako tako, Edith Pargeter, poznata pod pseudonimom Ellis Peters, engleska spisateljica i autorica dvadeset kronika o bratu
Cadfaelu, na temelju kojih je spomenuta serija nastala, neosporno stoji uz bok proslavljenim autorima kriminalističkih romana 20. stoljeća. Njezini romani o bratu Cadfaelu, nastali u razdoblju od 1977. do 1994. godine i prevedeni na nekoliko svjetskih jezika, izazvali su oduševljenje mnogobrojnih čitatelja i kritičara te osvojili mnoge nagrade književnih udruženja. Svjesni velike književne, ali i duhovne vrijednosti romana o bratu Cadfaelu i znajući kako je književni predložak uvijek bolji od njegove ekranizacije, odlučili smo hrvatskim čitateljima omogućiti uživanje u odabranim romanima iz spomenutoga niza te ovomu simpatičnomu benediktinskomu monahu detektivu
povjeriti svečano otvorenje naše nove Biblioteke Enigma, u kojoj planiramo objaviti najbolje kriminalističke romane koje će odlikovati ne samo književna već i duhovna kvaliteta.
„Vidio sam nebrojene oblike smrti, bio sam vojnik i mornar… na istoku, u križarskim ratovima te tijekom deset godina nakon pada Jeruzalema. Gledao sam kako ljude ubijaju u bitkama, a i sâm sam mnogima donio smrt… Nikada nisam u tome pronalazio užitak, toliko znam, ali nikada nisam ni bježao od toga…
Neko sam vrijeme služio kao slobodan vojnik, a potom sam sazrio i došao je trenutak… Sada uzgajam bilje i sušim ga te radim lijekove za sve bolesti koje nas pohode… Izliječiti čovjeka, nakon tolikih godina ranjavanja? Postoji li nešto prikladnije od toga?“ U ovih nekoliko autobiografskih crtica iz jedne od kronika upoznajemo lik brata Cadfaela (velš. cad + mael = princ bitke), benediktinskoga monaha kojemu će Ellis Peters povjeriti ključnu ulogu u rješavanju mnogobrojnih ubojstava i zločina koji će zadesiti stanovnike Shrewsburyja, gradića smještena u pokrajini Shropshire na zapadu Engleske, te monahe Benediktinske opatije svetoga Petra i Pavla.
Rodom iz susjednoga Walesa, brat Cadfael ap Meilyr ap Dafydd (Cadfael, sin Meilyra, sin Dafydda), u svim će romanima biti utjelovljenje pravednosti neraskidivo povezane s milosrđem i razumijevanjem te predstavljati simbol ljudske i kršćanske zrelosti stečene bogatim životnim iskustvom. U vremenima kada se u samostan najčešće ulazilo odlukom roditelja, u ranoj mladenačkoj dobi, Cadfaelov će monaški život biti prikazan kao posljedica slobodne odluke donesene u punoj svijesti, a njegov „poziv s nebesa“ pogodit će ga „poput strijele odaslane rukom samoga Boga“. Ovaj bivši ratnik, križar i moreplovac, kojemu
nisu bili strani grijesi i propusti, u pedesetim će godinama svojega života sva svoja iskustva i znanja staviti u službu Bogu i bližnjima te kao benediktinski brat, vrtlar, botaničar, ljekarnik i detektiv učiniti sve kako bi rješavanjem zločina narušeni životni sklad bio ponovno uspostavljen. Upravo u oponašanju paradigmatskoga biblijskoga uzorka – stvaranje, sklad, grijeh, pad, otkupljenje i obnova sklada – leži privlačnost svakoga dobra kriminalističkoga romana, pa tako i romana o istragama brata
Cadfaela, koji će u svojim detektivskim avanturama redovito biti znak i sredstvo Božjega milosrđa i ljubavi prema svakome čovjeku, nasuprot slijepoj pravdi i krutoj sili zakona.
Premda će u rješavanju zločina glavnu ulogu imati svjetovna vlast utjelovljena u liku šerifa Gilberta Prestcotea te njegova zamjenika i Cadfaelova prijatelja Hugha Beringara, Peters će u svaku istragu spretno uključiti iskusnoga benediktinskoga monaha čije će iskustvo i znanje te izražena sposobnost dedukcije biti ključni u rješavanju zagonetnih ubojstava. Mikrosvijetom malenoga Shrewsburyja autorica će oslikati život Engleske sredinom 12. stoljeća, u turbulentnome razdoblju građanskoga rata uzrokovana borbom za prijestolje između dvoje rođaka: Matilde, kćeri kralja Henrika I., i Stjepana od Bloisa, unuka kralja Vilima Osvajača, prvoga normanskoga kralja Engleske kojega je na prijestolju naslijedio njegov sin, spomenuti Henrik I. Kaos građanskoga rata tijekom kojega će velikaši i pretendenti na prijestolje nastojati ugrabiti svoj dio kolača kao i njihove intrige i spletke prelijevat će se na život stanovnika Shrewsburyja, ali i na život monaha njegove opatije, koja će djelovati poput sigurnoga otočića, edenskoga vrta u kojemu žive grijehom ranjeni, ali i Kristovom žrtvom otkupljeni monasi. Taj će svijet i njegov dnevni ritam obilježen molitvom i radom, odnosno svakodnev-
nom misom, liturgijom časova, kapitulima i fizičkim radom, biti trajan simbol optimizma i harmonije nebeskoga života kojoj teži svaki čovjek. Čitatelj će tako u svakome romanu uroniti u idiličan i skladan život Benediktinske opatije svetoga Petra i Pavla, koračati lađom opatijske crkve, samostanskim klaustrom, gostinskim odajama, dormitorijem, velikim dvorištem, štalama, vrtovima i voćnjacima te okolnim šumama i ploviti hirovitim Severnom. No osobito će mjesto pripasti Cadfaelovoj vrtnoj kućici u kojoj će nastajati biljni pripravci i lijekovi kako za bolesnu braću opatije tako i za stanovnike Shrewsburyja te u kojoj će se nakon obavljenih zadaća veselo nazdravljati vinom i medovinom. Cadfaelova će vrtna kućica postati utočište mnogima koji traže spas od slijepe pravde ili bježe od sudbine koju su im drugi namijenili. Među bjeguncima će se vrlo često naći (ne) sretno zaljubljeni mladići i djevojke kojima prijeti kriva optužba ili prisilni brak, a čija će mladenačka ljubav bratu Cadfaelu biti posebno pri srcu. Ako bismo među književnim likovima tražili zaštitnika mladenačke ljubavi, brat Cadfael neupitno bi bio najbolji kandidat za tu ulogu.
U karakterizaciji više stotina likova, običnih ljudi i velikaša te osamdesetak monaha koji će se pojaviti u njezinim romanima, a među kojima će glavnu ulogu, uz brata Cadfaela, imati opati otac Heribert i otac Radulfus, prior Robert i njegova desna ruka brat Jerome, učitelj novaka brat Paul, bolničar brat Edmund, glavni kantor brat Anselm te Cadfaelovi pomoćnici brat Mark i brat Oswald, Ellis Peters će se uglavnom uspješno oduprijeti stereotipizaciji i idealiziranju te dati vrlo realističan prikaz monaškoga života i međuljudskih odnosa općenito. U opatiji ne žive ni posve dobri ni posve zli monasi, već nesavršeni ljudi koji savršenstvo nastoje postići opsluživanjem Pravila svetoga
Benedikta i težnjom da ostvare svečevu viziju monaškoga života koji se sastoji u izbjegavanju krajnosti. Najiskusniji i najzreliji od svih bit će, naravno, brat Cadfael, dok će iz ostalih likova ponekad zračiti ljudskost i toplina, a ponekad oholost i krutost.
Moralni je svijet brata Cadfaela, baš kao i moralni svijet svakoga čovjeka, sve samo ne jednostavan. U njemu se vrlo često pojavljuju složene dvojbe i napetosti koje nije moguće jednostavno razriješiti rezanjem moralnoga gordijskoga čvora. U gotovo svakome romanu čitatelj će se susresti s različitim situacijama u kojima će biti izazvan zauzeti vlastiti stav i odabrati rješenje koje će se možda razlikovati od rješenja našega glavnoga junaka. Potrebno je stoga imati na umu kako brat Cadfael nipošto nije prikazan kao savršen i bezgrešan monah već, kako će i sam priznati, kao ograničen i grešan čovjek koji čini sve što smatra potrebnim, pa i ono što bi nekima moglo zasmetati, kako bi uspostavio ravnotežu narušenu ljudskom zloćom ili pretjeranom usredotočenošću na slovo zakona. Težeći prvenstveno duhu zakona, Cadfael će nakon pomnoga razlučivanja katkada odlučiti počiniti manji grijeh, pristati na manje zlo kako bi izbjegao ili spriječio ono veće, svjestan kako na ovome svijetu ne može biti uspostavljeno savršeno, odnosno bezgrešno, anđeosko društvo.
Neka se čitatelj stoga ne iznenadi ako ovoga simpatičnoga benediktinca uhvati u izbjegavanju samostanskih dužnosti, sitnoj prijevari ili prešućivanju istine te neka se sjeti da čak i Katekizam Katoličke Crkve kaže kako „pravo na priopćivanje istine nije bezuvjetno“ te da su „dobro i sigurnost drugoga, poštivanje privatnog života, zajedničko dobro dostatni razlozi da se prešuti što ne smije biti poznato, ili da se upotrijebi diskretan govor“ jer „nitko nije dužan otkriti istinu onomu tko nema prava da je upozna“ (br. 2488; 2499).
Smatramo potrebnim ukazati i na specifičnost Cadfaelova odnosa prema ljudskome životu, odnosno njegovoj potrebi i želji da zaštiti pojedinca od krute primjene zakona. Ta će želja najjasnije doći do izražaja u slučaju smrtne kazne koja bi trebala zadesiti svakoga tko se ogriješi o zakon i usmrti drugoga čovjeka, kajao se krivac ili ne. U takvim će situacijama u Cadfaelovim odlukama odjekivati Božja riječ iz Knjige proroka Ezekiela: „'Života mi moga' – riječ je Gospodina Boga – 'nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!'“ (Ez 33,11). Ako kod zločinca prepozna iskreno kajanje zbog počinjena nedjela, Cadfael se neće ustručavati pomoći mu da umakne pred silom zakona, kako bi mu omogućio drugu priliku. „Otac opat jednom je kazao kako je naša uloga služiti pravdi, a da privilegij milosrđa pripada Bogu. No čak je i Bogu, kada želi iskazati milosrđe, potrebna pomoć“, reći će jednom prigodom brat Cadfael objašnjavajući logiku svojih postupaka, logiku koju će neki i danas možda smatrati neprihvatljivom, ali koja svoj izvor ima u Stvoritelju kojemu naš monah detektiv, unatoč svim svojim nesavršenostima, nastoji biti poslušan i služiti mu onako kako najbolje zna.
Premda nije svećenik, već časni brat, Cadfael će, svojim razumijevanjem za ljudske slabosti i ohrabrivanjem onih koji mu se budu povjeravali, mnogima postati otac u najautentičnijemu značenju te riječi, podsjećajući kako ne postoji grijeh koji Bog ne može i ne želi oprostiti onome tko se zbog grijeha pokaje te kako svaki čovjekov pad prihvaćen s kajanjem i poniznošću vodi k sve većoj zrelosti. Ne relativizirajući zlo i grijeh, brat Cadfael postat će primjer pravoga dušobrižnika koji s kršćanskim optimizmom i radošću promatra čovjeka i stvoreni svijet prepoznajući Božji dar u svemu što ga okružuje. Likom brata
Cadfaela Peters će se poslužiti kako bi prokazala pesimistični pogled na svijet i čovjeka i uputila kritiku takvomu pogledu, odnosno puritanizmu i nezdravoj opterećenosti grijehom koja ne ostavlja prostor za Božju milost i praštanje, dozivajući čitatelju u pamet da su svijet i čovjek Stvoriteljevo djelo i odsjaj njegove veličine te da Božje darove treba prihvatiti i u njima kreposno uživati. Brat Cadfael takav će stav posvjedočiti na najbolji mogući način. On je benediktinac koji istinski uživa u samostanskome životu, monah koji voli svoj poziv, ljude i svijet u kojemu živi, koji želi pomagati bližnjima, suosjeća s onima u nevolji i pomaže im kada god može, ima osjećaj za pravednost i nepogrešivo prepoznaje licemjerje i rigidnost koji su mu vrlo odbojni i on će učiniti sve kako bi svaki čovjek upoznao Božje milosrđe i već na ovome svijetu doživio predokus radosti vječnoga života koji je Bog pripravio svakome tko ga ljubi i tko tu ljubav iskazuje svojim bližnjima.
Prvo poglavlje
Brat Cadfael radio je u malome povrtnjaku uz opatov ribnjak kada su mu doveli dječaka. Bilo je vruće kolovoško podne i da je imao pravi broj pomagača, u to bi vrijeme hrkao u hladu umjesto da se znoji na suncu; ali jedan od njegovih redovnih pomagača, još uvijek novak, predomislio se u vezi samostanskoga poziva i istupio iz službe Božje da se pridruži starijemu bratu u vojsci kralja Stjepana u građanskom ratu za englesku krunu, a drugi se prepao kraljevske vojske koja se približavala jer je njegova obitelj bila na strani kraljice Matilde, pa mu se njihov dvorac u Cheshireu činio daleko sigurnijim od Shrewsburyja pod opsadom. Cadfael je ostao sam s povrtnjakom, ali u mladosti je dirinčio po mnogo žešćemu suncu od ovoga i bio je odlučan u namjeri da ne prepusti svoje kraljevstvo divljini, kakav god kaos vladao svijetom oko njega. U to rano ljeto 1138. bratoubilački je rat trajao već dvije godine iako bez previše akcije, ali nikada se prije nije ovoliko približio Shrewsburyju. Sada je njegova prijetnja visjela nad dvorcem i gradom poput sjene smrti. Ali usprkos svemu tome um brata Cadfaela bavio se isključivo životom i rastom, a ne uništenjem i ratom, a u svakome slučaju nije slutio da će mir života koji je odabrao uskoro narušiti drukčija vrsta ubojstva, jednostavnija, tajnovita i nedopuštena čak i u tim vremenima bezakonja.
U normalnim okolnostima kolovoz nije trebao biti jedan od najužurbanijih mjeseci u vrtovima, ali posla je bilo više nego
što je jedan čovjek mogao pošteno napraviti, a jedina pomoć koju su mu ponudili bio je brat Athanasius, koji je bio gluh, napola senilan i koji ionako nije znao razlikovati korisne biljke od korova, pa je ta ponuda bila odlučno odbijena. Bolje će se snaći sam. Morao je pripremiti gredicu za sadnju kasnoga kupusa nakon berbe dozreloga, posijati svježe sjeme kupusa koji će preživjeti zimu, pobrati grašak, pobrati mrtve, sasušene stabljike ranoga usjeva za stočnu hranu i kompost. A drvenoj vrtnoj kućici u dijelu vrta zasađenu ljekovitim biljem, u svome herbariju na koji je bio posebno ponosan pripremao je šest preparata, u staklenim posudama i u mužarima na policama, i svi su redom zahtijevali pažnju barem jednom dnevno, osim biljnoga vina, koje je sada već marljivo ključalo vlastitim ritmom. Bilo je vrijeme za berbu ljekovitoga bilja, a morat će se posvetiti i zimskim lijekovima.
Međutim, nije bio tip osobe koja prepušta ijedan dio svoga kraljevstva slučaju, koliko se god razmetljivo rođaci kraljevskoga roda Stjepan i Matilda nadmetali za englesko prijestolje izvan zidina dvorca. Kada bi podigao glavu s komposta koji je miješao s tlom gredice za kupus, vidio bi lijene stupce dima što su visjeli nad krovovima opatije i utvrde u daljini, namirisao bi prodoran vonj jučerašnje vatre. Ta sjena i smrad visjeli su nad Shrewsburyjem poput mrtvačkoga pokrova već gotovo mjesec dana, dok je kralj Stjepan bjesnio i divljao u svome logoru onkraj utvrde Foregate, jedinoga kopnenoga prilaza gradu osim ako se ne ovlada mostovima, a William FitzAlan nepopustljivo se odupirao u gradskoj utvrdi, nemirno pogledavajući sve manje zalihe, prepuštajući gromoglasni prkos svome nepopravljivome ujaku Arnulfu od Hesdina, koji nikada nije naučio ublažiti srčanost diskrecijom. Mještani su hodali oborenih glava, zaključavali vrata, zatvarali radnje ili, ako je bilo moguće, odlazili na
zapad, u Wales, prema starim, poznatim neprijateljima kojih su se bojali manje nego Stjepana. Velšanima je odgovaralo da se Englez boji Engleza – samo što ni Matilda ni Stjepan nisu bili Englezi! – i pušta Wales na miru, pa su bez prigovora pomagali bjeguncima, samo da se rat nastavi u istome duhu.
Cadfael je izravnao leđa i obrisao znoj s tjemena ogoljena tonzurom kojemu je sunce dalo boju zrela lješnjaka te ugledao brata Oswalda, djelitelja milostinje, kako mu se užurbano približava stazom praćen lepršanjem halje, gurkajući rame dječaka pred sobom, otprilike šesnaestogodišnjaka, u smeđoj tunici od gruboga platna i kratkim ljetnim hlačama kakve nose seljaci, golih nogu, ali u vrlo lijepim kožnim cipelama, sve u svemu vrlo čista i uredna, kao za posebnu priliku. Dječak je hodao kuda ga je brat gurkao, oborena pogleda, nervozan i pokoran. Još je jedna obitelj zabrinuto poslala dijete izvan dometa obiju zaraćenih strana, pomislio je Cadfael i nije im zamjerio.
– Brate Cadfaele, čini mi se da si trebao pomagača, vodim ti mladića koji kaže da se ne plaši naporna rada. Jedna poštena žena iz grada dovela ga je do naše kapije i upitala bismo li ga primili i poučili poslu sluge. To je njezin nećak iz Hencota, rekla je, roditelji su mu mrtvi. Posjeduje jednogodišnju rentu. Prior Robert pristao ga je primiti, a u dormitoriju za dječake ima mjesta. Pohađat će školu s novacima, ali neće položiti zavjete ako sam ne poželi. Što kažeš, primaš li ga?
Cadfael je pogledao dječaka sa zanimanjem i pristao bez oklijevanja, sretan što su mu doveli nekoga mlada, tjelesno sposobna i voljna. Mladac je bio vitke građe, ali odlučna držanja i čvrsta tijela, a hodao je poletno. Bojažljivo je virio ispod kratko ošišanih smeđih uvojaka, a oči su mu bile uokvirene dugačkim
trepavicama i tamnoplave, vrlo pronicljive i bistre. Držao se pokorno i pristojno, ali nije djelovao zastrašeno.
– Primam ga od srca – rekao je Cadfael – ako želi raditi sa mnom na otvorenome. Kako se zoveš, mladiću?
– Godric, gospodine. – rekao je mladac tihim, hrapavim glasom, procjenjujući Cadfaela s jednako neskrivenim zanimanjem koliko i on njega.
– Fino, Godriče, ti i ja ćemo se dobro slagati. Prvo ćemo se, ako se slažeš, zajedno prošetati vrtom da vidiš čega sve ovdje ima i da se privikneš na boravak među samostanskim zidinama. Ovdje je možda drukčije od očekivanoga, ali sigurnije nego u gradu izvan zidina, zbog čega te tvoja dobra teta sigurno i dovela ovamo.
Bistre plave oči jednom su ga brzo pogledale, pa ponovo zaronile pod veo kose.
– Dođi na Večernju s bratom Cadfaelom – naložio je brat Oswald – pa će ti brat Paul, koji je zadužen za novake, nakon večere pokazati gdje ti je ležaj i reći ti koje su ti dužnosti. Pomno slušaj što ti govori brat Cadfael i budi mu poslušan.
– Da, gospodine! – rekao je dječak gorljivo. Pod pokornim tonom kao da je bujao mjehurić smijeha, uzaludno pokušavajući izbiti na površinu.
Brat Oswald žurno se udaljio, a plave su ga oči ispratile dok nije nestao s vidika pa se pomno zagledale u Cadfaela. Čedno, ovalno lice sa širokim, čvrstim ustima kao stvorenima za smijeh, ali spremnima i za smrtnu ozbiljnost. Čak i oni rođeni za bezbrižnost morali su živjeti u ovim teškim vremenima.
– Dođi, da vidiš kakav te posao čeka. – rekao je Cadfael vedro i spustio motiku da provede novoga pomagača vrtom, pokazujući mu povrće, bilje od kojega je podnevni zrak odisao opojnim mirisom, ribnjake i nasade graška koji su se spuštali
gotovo do potoka. Ranije zasijano polje već je bilo suho i na suncu je imalo boju lana, sav je njegov urod bio pobran, a čak i naknadno zasijano polje bilo je puno mahuna nabreklih i teških od ploda.
– Ove bismo trebali obrati danas i sutra. Po ovoj je vrućini dovoljan i jedan dan da budu prezrele. A ovo obrano polje moramo raskrčiti. Možeš početi s time. Nemoj ih vući, uzmi srp i odreži ih tik iznad tla, a korijenje ćemo ukopati u zemlju, da je hrani. – govorio je opušteno i dobroćudno, da ukloni iz mladića moguće ostatke žalosti zbog promjene i neobične novosti. – Koliko ti je godina, Godriče?
– Sedamnaest. – rekao je hrapavi glas do njega. Bio je sitan za sedamnaest; neka se kasnije okuša u kopanju, tlo na kojem je Cadfael radio bilo je tvrdo. – Sposoban sam za naporan rad. – rekao je mladac kao da mu je pročitao i spočitnuo misli. – Ne znam previše, ali mogu raditi što mi god naložite.
– Tako će i biti, a počni s graškom. Suhe vitice naslaži ovdje, dobre su za prosipanje po podu. A korijenje ide natrag u zemlju.
– Kao i čovječanstvo. – rekao je Godric neočekivano.
– Da, kao i čovječanstvo. – previše se ljudi već vratilo pod zemlju u ovomu bratoubilačkome ratu. Vidio je da mladić okreće glavu, možda nehotice, i preko opatije i njezinih krovova gleda prema razorenim tornjevima utvrde koji su se nazirali kroz pokrov dima. – Imaš li rodbine ondje, dijete? – upitao je Cadfael nježno.
– Ne! – rekao je mladić prebrzo. – Ali ne mogu, a da ne mislim kako im je. U gradu se govori da neće dugo izdržati – da će možda pasti već sutra. A sigurno nisu ništa skrivili! Prije smrti kralj Henrik naredio je svojim barunima da priznaju kraljicu Matildu kao njegovu nasljednicu i svi su joj prisegnuli odanost. Bila je njegovo jedino preživjelo dijete, mogla bi biti kraljica.
Ali kada joj je bratić Stjepan prigrabio prijestolje i dao se okruniti, i previše njih odmah se pokorilo i zaboravilo zakletvu. To nije pravo, ne može biti. A ne može biti krivo ni vjerno stati uz kraljicu. Kako mogu opravdati promjenu strane? Kako mogu opravdati težnje grofa Stjepana?
– Možda to nije opravdanje, ali mnogo plemića radije bi služilo muškarcu nego ženi, daleko su brojniji od onih drugih. A jedan muškarac, Stjepan, jednako je blizu prijestolja. I on je unuk kralja Vilima, kao i Matilda.
– Ali nije sin posljednjega kralja. Povrh svega, kraljev je unuk kao sin njegove kćeri, ženskom linijom kao i Matilda, pa u čemu je razlika? – mladi je glas napustio oprez i sada je bio zvonak i gorljiv. – Ali stvarna je razlika u tome da je grof Stjepan dojurio ovamo i prigrabio što želi dok je kraljica bila u Normandiji ne snujući zlo. A sada kada se pola baruna sjetilo zakletve i stalo uz nju, prekasno je, i što smo dobili osim krvoprolića i smrti? Počelo je ovdje, a kraj se ne nazire.
– Dijete, – rekao je Cadfael blago – nisi li mi previše povjerio?
Mladić, koji je primio srp i zamahnuo da ga iskuša, sposobnim zamahom, okrenuo se i pogledao ga plavim očima, odjednom bez sustezanja i otvoreno. – Pa, jesam. – rekao je.
– Možeš i ubuduće, kad smo već kod toga. Ali među ostalima drži usne čvrsto stisnute. Ovo je bojno polje, baš kao što je i grad, a naša vrata nikada nikome nisu zatvorena. Ovdje se okupljaju svakakvi ljudi, a u teškim vremenima nekima bi moglo pasti na pamet da se okoriste skupljanjem priča. Neki od toga čak i žive. Tvoje su misli sigurne u tvojoj glavi, bolje da ih ondje zadržiš.
Dječak se malo povukao i oborio glavu. Možda je mislio da je prekoren. Možda i nije! – Platit ću tvoje povjerenje vlastitim.
– rekao je Cadfael. – Po mojemu mišljenju, između takvo dvoje vladara nema previše izbora, ali odanost i zadana riječ uvijek su važne. A sada da te vidim kako marljivo radiš, pa kada završim s poljem kupusa, pridružit ću ti se.
Gledao je dječaka kako se baca na posao, zdušno i s velikim poletom. Tunika od gruboga platna bila je krojena vrlo široko i njegovo je vitko tijelo pretvorila u svežanj tkanine stisnut u struku; možda ju je dobio od kakva starijega i krupnijega rođaka nakon što ju je ovaj iznosio. Prijatelju, pomislio je Cadfael, po ovoj vrućini nećeš dugo zadržati ovaj ritam, a tada ćemo vidjeti kakav si radnik!
Kada se pridružio svomu pomoćniku u šuštavome polju izblijedjelih stabljika graška, dječakovo je lice bilo crveno i oznojeno, glasno je dahtao sa svakim zamahom srpa, ali nije posustao. Cadfael je pomeo naramak suhih stabljika uz rub polja pa dobrodušno rekao: – Ne moraš raditi kao da je ovo pokora, mladiću. Skini se do struka da ti bude ugodnije. – i skinuo je vlastitu halju, već zadignutu do koljena, sa širokih potamnjelih ramena, puštajući je da mu visi s pasa.
Dječakova reakcija bila je neobična, ali ni u kojemu slučaju odlučna. Na tren je zastao u zamahu, rekao: – Dobro mi je i ovako! – držeći se vrlo pribrano, ali nekoliko tonova više od ranijega hrapavoga, muškoga glasa, pa odlučno nastavio s radom dok mu se istovremeno od prsa proširio val crvenila koji mu se razlio tanahnim vratom i oblim obrazima. Znači li to nužno ono što mislim? mozgao je Cadfael. Možda je lagao o godinama, možda mu glas još mutira i nije siguran u njega. Možda ispod tunike ne nosi ništa, pa se stidi novomu poznaniku otkriti vlastito mršavo tijelo. No da, premda će biti i drugih prilika za provjeru, bolje da odmah dozna. Ako je Cadfaelova sumnja opravdana, o svemu će trebati dobro promisliti.
– Eno opet one čaplje koja nam potkrada gojilište! – zavapio je iznenada, pokazujući potok Meole, kojim je čaplja, ni kriva ni dužna, gacala upravo sklapajući golema krila. – Baci kamen na nju, mali, ti si mu bliže nego ja! – čaplja je bila nedužni neznanac, ali ako je Cadfael u pravu, nije bila ni u kakvoj opasnosti.
Godric se zagledao u čaplju, primio oveći kamen i zamahnuo svom snagom. Ruka mu se zanijela unatrag, zatim poletjela naprijed, nošena cijelom njegovom neznatnom težinom, pa izbacila kamen odozdo u plićak, gdje je pljusnuo i u svakome slučaju dovoljno prestrašio čaplju da poleti, ali ipak svega nekoliko stopa od mjesta gdje je dječak stajao.
– Dakle, tako. – rekao je Cadfael tiho pa ušutio da dobro promisli.
U svome taboru, prostrtu preko cijeloga kopnenoga prilaza utvrdi Fortgate, među širokim viticama rijeke Severn, kralj Stjepan urlao je, crvenio se i likovao slaveći onu šačicu odanih stanovnika Shropshirea – odanih njemu, naravno – koji su mu došli ponuditi pomoć, i planirao osvetu mnogim izdajnicima koji se nisu pojavili pred njim.
Bio je visok, glasan, privlačan, jednostavan čovjek, vrlo svijetle puti i kose, vrlo skladna držanja, a u ovome trenutku potpuno zaprepašten sukobom između svoje prirodno blage naravi i gorućega osjećaja da mu je nanesena nepravda. Govorilo se da nije odviše bistar, ali kada je njegov ujak Henrik umro i za sobom ostavio samo kćer, koja je usto bila udana za Anžuvinca i živjela daleko u Francuskoj, koliko su se god vazali njezina oca pokorili njegovoj volji i priznali je za kraljicu, Stjepan je prvi put u životu djelovao brzo i precizno, na prepad uvjerivši potencijalne podanike da ga prihvate prije nego što su stigli i promisliti o vlastitome interesu, a kamoli se prisjetiti nevoljko
zadane riječi. Kako to da mu je tako uspješan potez tako brzo pomutio poslove? Nikada to neće shvatiti. Zašto se polovina njegovih utjecajnih podanika, koji su neko vrijeme bili odviše zatečeni za djelovanje, sada prenula i pobunila? Zbog savjesti? Zbog nesklonosti kralju koji im je nametnut? Zbog praznovjerne bojazni pred kraljem Henrikom i njegovim utjecajem na Boga?
Prisiljen ozbiljno shvatiti protivnike i latiti se oružja, Stjepan je započeo vojnu kako mu je vlastita priroda i nalagala; žestoko je napadao gdje je trebalo, ali spremno prihvaćao pokajnike otvarajući im vrata. Što je time dobio? Poštedio ih je, a oni su to iskoristili i pritom ga zbog toga prezirali. Potaknuo ih je na pokornost bez pokore, nastavljajući na sjever prema utočištima pobunjenika, a mjesni su se baruni držali dalje od njega prezrevši ga. Pa, sutrašnji napad u zoru odlučit će o sudbini garnizona u Shrewsburyju, a drugima poslužiti kao primjer. Ako središte zemlje ne želi mirno pristupiti kruni, neka onda dotrče u panici poput štakora, spašavajući vlastitu kožu. A Arnulf od Hesdina... gorko će požaliti uvrede i prkos kojima ga je zasuo s utvrda Shrewsburyja, koliko god nakon toga kratko poživio.
Kralj je toga kasnoga poslijepodneva u svome šatoru na polju raspravljao s Gilbertom Prestcoteom, svojim ađutantom i budućim šerifom Salopa1, i Willemom Ten Heytom, kapetanom flamanskih plaćenika. Otprilike u isto vrijeme brat Cadfael i mladi Godric prali su ruke i popravljali odjeću pripremajući se za Večernju. Kako mjesno plemstvo nije uspjelo privesti vlastite podanike u vojnu službu, Stjepan se uvelike oslanjao na svoje Flamance, koji su zbog toga bili silno omraženi, što kao stranci što kao bezosjećajni profesionalci koji su s jednakim
1 Salop, drugo ime za Shropshire.
žarom palili sela i opijali se, a nije im bilo strano ni da pale sela pijani. Ten Heyt je bio golem muškarac privlačnih crta lica, crvenkaste kose i dugačkih brkova, kojem je bilo jedva trideset, ali je bio veteran niza ratova. Prestcote je bio tih, mučaljiv vitez koji je prešao pedesetu, iskusan i veličanstven u boju, oprezan u savjetu, nikada sklon krajnosti, ali čak se i on sada zalagao za strogost.
– Vaša je Milost pokušala biti velikodušna, a sramotno ste iskorišteni, na vaš gubitak. Vrijeme je da im utjerate strah u kosti.
– Prvo – rekao je Stjepan sarkastično – moram zauzeti utvrdu i grad.
– Vaša Milost to može smatrati učinjenim. Spremni smo za napad u zoru, koji će vam otvoriti vrata Shrewsburyja. Tada, ako prežive napad, možete učiniti što želite s FitzAlanom, Adeneyjem i Hesdinom, a puk i garnizon nisu važni, no i njihova sudbina može poslužiti drugima kao primjer.
Kralj bi u tome trenutku bio zadovoljan i s osvetom onima koji su vodili otpor. William FitzAlan Stjepanu je dugovao položaj šerifa Salopa, a ipak je pred njim zaključao utvrdu i branio je za njegovu protivnicu. Fulke Adeney, FitzAlanov najviši vazal, bio je njegov suučesnik u izdaji i svim je srcem podržavao svoga gospodara. A Hesdin je presudio sam sebi, bezbroj puta, arogantnim jezikom. Ostali su bili tek pijuni, potrošni i nevažni.
– Koliko sam čuo, po gradu se oholo razmeću – rekao je Prestcote – time što je FitzAlan poslao suprugu i djecu daleko odavde prije nego što je zatvorio sjeverna gradska vrata. Ali Adeney također ima dijete, jednu kćer. Ona je navodno još unutar gradskih zidina. Žene su rano izveli iz dvorca. – Prestcote je i sam bio iz Shropshirea i poznavao je mjesne barune po
imenu i ugledu. – Adeneyjeva je mala od djetinjstva zaručena za sina Roberta Beringara iz Maesburyja, u Oswestryju. U tome su kraju imali susjedne posjede. Ovo vam govorim zato što taj čovjek sada traži da ga primite, Hugh Beringar iz Maesburyja.
Iskoristite ga ako želite, Vaša Milosti, ali do danas bih rekao da je FitzAlanov čovjek i vaš neprijatelj. Ako je promijenio mišljenje, tim bolje, ima dovoljno vojnika da nam bude od koristi, ali ne bih ga tako spremno prihvatio.
U paviljon je ušao časnik i stao čekajući svoj red. Adam
Courcelle je bio jedan od Prestcoteovih viših vazala i njegova desna ruka, a sa svojih trideset godina i iskusan vojnik.
– Vaša Milost ima još jednoga posjetitelja. – rekao je kada se kralj okrenuo prema njemu i dao mu znak da govori. – Damu. Želite li nju prvu primiti? Još nema smještaj ovdje, a s obzirom na doba dana... Predstavila se kao Aline Siward, kaže da je njezin otac, kojega je nedavno pokopala, uvijek bio vaš čovjek.
– Vremena je premalo. – rekao je kralj. – Neka pristupe oboje, a dama će govoriti prva.
Courcelle ju je doveo pred kralja vodeći je za ruku, sa svim znacima štovanja i divljenja, koje je itekako zasluživala. Bila je sitna i stidljiva, nije joj moglo biti više od osamnaest, a stroga korota, bijela kapica i veo koji se s nje spuštao i uokvirivao joj lice, iz kojega je virio tek pokoji zlaćani pramen i milovao joj lice, samo su joj davali još mlađi, još dirljiviji izgled. Odisala je djetinjim stidljivim ponosom. Kada je ugledala impozantnoga kralja, njezine krupne oči boje perunike s divljenjem su se raširile i naklonila se.
– Madam, – rekao je Stjepan pružajući joj ruku – uistinu žalim zbog vašega gubitka, za koji sam upravo čuo. Ako vam moja zaštita i na koji način može biti od koristi, na raspolaganju sam.
– Vaša je Milost vrlo ljubazna. – rekla je djevojka tihim glasom punim divljenja. – Sada sam siroče i jedina iz svoje kuće koja vam može potvrditi dužnost i odanost koju vam dugujemo. Činim ono što bi želio moj otac, a da se nije razbolio i umro, došao bi osobno ili bih ja došla ranije. Dok Vaša Milost nije stigla do Shrewsburyja, nismo vam imali prilike predati ključeve dviju utvrda koje držimo. Predajem vam ih sada!
Njezina sluškinja, pribrana mlada žena najmanje deset godina starija od gospodarice, bila je ušla s njom u šator i stajala je postrani. Sada je prišla s ključevima i predala ih Aline, koja ih je formalnim pokretom spustila na kraljev dlan. – Vašoj Milosti možemo staviti na raspolaganje pet vitezova i više od četrdeset oklopljenih konjanika, ali trenutno su u garnizonu na mojemu posjedu jer bi ondje mogli Vašoj Milosti biti od veće koristi. – nabrojila je svoje posjede i upravitelje imanja. Zvučala je poput djeteta koje recitira napamet naučenu lekciju, ali posjedovala je dostojanstvenost i ozbiljnost generala na bojnome polju. – Još vam jedno moram reći bez sustezanja i na vlastitu žalost. Imam brata, koji je trebao obaviti ovu dužnost – glas joj je blago zadrhtao pa se junački smirio. – Kada je Vaša Milost preuzela krunu, moj brat Giles stao je na stranu kraljice Matilde, a nakon otvorene prepirke s mojim ocem otišao se pridružiti njezinoj vojsci; ne znam gdje je sada, ali čuli smo glasine da je stigao do nje u Francusku. Ne mogu prešutjeti Vašoj Milosti ovu izdaju koja me žalosti sigurno koliko i vas.
Nadam se da zbog ovoga nećete odbiti što vam donosim, nego iskoristiti moje ljude po vlastitome nahođenju, kako bi želio moj otac i kako želim ja.
Duboko je uzdahnula, kao da se riješila teškoga tereta. Kralj je bio očaran. Privukao ju je za ruku i srdačno poljubio u obraz.
Sudeći po izrazu lica, Courcelle mu je zavidio na prilici.
– Ne dao Bog, dijete, – rekao je kralj – da dodam makar i mrvicu vašemu teretu ili podbacim u nastojanju da vam ga skinem s ramena. Prihvaćam vašu odanost svim srcem, jednako mi dragu koliko i odanost grofa ili baruna, i zahvaljujem vam na trudu koji ste poduzeli da mi je iskažete. A sada mi recite kako da ja pomognem vama jer u vojnome logoru nema prikladna smještaja za vas, a koliko sam čuo, sami ga niste našli. Uskoro će večer.
– Mislila sam – rekla je stidljivo – da bih se mogla smjestiti u gostinskoj kući unutar opatije, ako nađemo brod da nas preveze preko rijeke.
– U svakome ćete slučaju dobiti pratnju da vas preveze preko rijeke, a i zatražit ćemo od opata da vam stavi na raspolaganje jednu od kuća za goste u vlasništvu opatije, gdje ćete biti osamljeni, ali zaštićeni, dok vam ne budemo mogli ponuditi pratnju do vašega doma. – ogledao se u potrazi za spremnim glasnikom i nije mu promakao gorljiv pogled Adama Courcellea. Mladić je imao blistavu kosu boje kestena i oči iste tople boje i znao je da je kralju drag. – Adame, hoćete li otpratiti damu Siward i pomoći joj da se sigurno smjesti?
– Vrlo rado, Vaša Milosti! – rekao je Courcelle gorljivo i spremno ponudio ruku dami.
Hugh Beringar gledao je djevojku dok je prolazila pored njega, pokorno držeći ruku pod krupnom osunčanom šakom koja ju je vodila. Hodala je oborenih očiju, a njezino sitno, nježno lice s naglašeno krupnim očima i plemenitim obrvama sada si je dopustilo umor, nakon što je savršeno obavila zadatak po kojemu je došla. Stojeći pred kraljevim šatorom, čuo je svaku riječ. Sada je izgledala kao da bi svakoga trena mogla briznuti u plač, poput djevojčice nakon kakve formalne muke, djeteta dovedena pred potencijalnoga supruga u ponajboljoj opravi, da
pokaže svu raskoš svojega roda, a zatim brže-bolje vraćena u dječje odaje kada su pregovori završili. Kraljev je časnik otmjeno hodao uz nju, poput osvojena osvajača, sasvim razumljivo.
– Dođite, kralj čeka. – rekao mu je grleni glas Willema Ten Heyta u uho i Hugh Beringar okrenuo se i sagnuo da prođe pod nadstrešnicom na ulazu u šator. Nakon dnevnoga svjetla polutama šatora prikrila je upadljivoga, svjetlokosoga kralja.
– Ovdje sam, gospodaru. – rekao je Hugh Beringar naklonivši se. – Hugh Beringar od Maesburyja, na raspolaganju Vašoj Milosti sa svime čime raspolažem. Moje snage nisu brojne, šest vitezova i pedesetak oklopnika, ali polovina su od njih strijelci i to vješti. I svi su vaši.
– Vaše nam je ime poznato, gospodaru Beringare. – rekao je kralj hladno. – I vaše snage također. Ono što nam nije bilo poznato jest da ste nam odani. Koliko sam čuo, donedavno ste bili suradnik FitzAlana i Adeneyja, izdajnika. A i ova promjena mišljenja stiže s popriličnim zakašnjenjem. U ovim sam krajevima već oko četiri tjedna, a od vas nisam čuo ni riječi.
– Vaša Milosti, – rekao je Beringar ne hitajući da se ispriča i bez vidljive nelagode zbog ovako hladna prijama, – odrastao sam s tim ljudima koje ste sasvim razumljivo nazvali izdajnicima, vršnjaci smo i prijatelji, a kao prijateljima im nikada nisam imao što zamjeriti. Vaša Milost odviše je trezvene glave da ne prizna kako čovjek poput mene, koji se nikada prije nije nikome zakleo na odanost, u ovakvome času ima pred sobom put o kojemu mora dobro promisliti ako njime želi kročiti zauvijek. Budući da kći kralja Henrika opravdano polaže pravo na krunu, ne mogu nikoga nazvati izdajnikom zbog toga što je u tome podržava iako mu mogu zamjeriti što je time izdao zakletvu danu vama. Što se mene tiče, posjede sam naslijedio prije nekoliko mjeseci i dosada nisam nikome prisegnuo na vjernost.
Trebao sam vremena za odluku kome ću služiti. Oni koji vam se pridruže bez razmišljanja jednako vas lako mogu i napustiti.
– A vi nećete? – upitao je kralj sumnjičavo. Promatrao je ovoga odvažnoga i možda odviše rječita mladića neskriveno kritično. Ne krupan, ni previše visok, vitke građe, ali odmjerenih i samouvjerenih pokreta, lako moguće da je brzinom i okretnošću nadoknađivao nedostatak mišića i snage. Mogla mu je biti koja godina više dvadeset, možda dvije ili tri; bio je tamnoput, uska lica i živa pogleda, gustih i neurednih crnih obrva. Opasan momak jer se nije dalo pogoditi kakve se misli kovitlaju iza njegovih duboko usađenih očiju. Njegov izravni govor možda je bio iskren, ali isto je tako možda bio proračunat. Djelovao je dovoljno pronicljivo da odmjeri vladara i zaključi da mu se neće zamjeriti odvažnim nastupom.
– A ja neću! – rekao je odlučno. – Ali ne morate mi vjerovati na riječ. To vam mogu dokazati kad god poželite. Vaša me je Milost slobodna iskušati.
– Niste doveli svoje snage sa sobom?
– Sa mnom su samo trojica. Bila bi ludost ostaviti dobar dvorac bez obrane ili samo s polovičnom obranom, ali i neuljudno zatražiti od vas da hranite još pedeset vojnika bez dodatnih zaliha. Neka Vaša Milost samo naloži gdje da služim i služit ću.
– Samo polako. – rekao je Stjepan. – I drugima će možda biti potrebno i vremena i promišljanja prije nego što vas prihvate, mladiću. Ne tako davno bili ste blizak FitzAlanov suradnik.
– Jesam. Još uvijek nemam ništa protiv njega, ali on je odabrao jedan put, a ja drugi.
– A koliko sam čuo, zaručeni ste za kćer Fulkea Adeneyja.
– Ne znam što bih vam o tome rekao. Jesam. Barem sam bio! Vremena su promijenila mnoge planove, kako drugima
tako i meni. U ovome trenutku ne znam ni gdje je dotična ni vrijedi li naš dogovor još uvijek.
– U gradskim zidinama navodno više nema žena. – rekao je kralj netremice ga promatrajući. – FitzAlanova je obitelj možda na sigurnome, možda su već i izvan zemlje. Ali Adeneyjeva se kći navodno krije u gradu. Ne bih imao ništa protiv – rekao je s određenim prizvukom – da tako vrijedna dama bude pod mojom zaštitom, za slučaj da i moje planove bude potrebno mijenjati. Vi ste bili u milosti njezina oca, sigurno znate gdje bi se mogla kriti. Kada se za to pruži prilika, vi biste je mogli najlakše pronaći.
Mladić ga je promatrao s nedokučivim izrazom lica, ali njegove pronicljive crne oči odavale su samo shvaćanje, a ne pristanak ni odbijanje, kao ni priznanje da zna kako je dobio zadatak o kojemu možda ovise i kraljevo prihvaćanje i naklonost. Lice mu je bilo bezizražajno, a glas bezbojan kada je rekao: – To i namjeravam, Vaša Milosti. S tom sam namjerom također došao iz Maesburyja.
– Dobro, – rekao je Stjepan, nepovjerljiv, ali zadovoljan –možete ostati i čekati pad grada, ali trenutno za vas nemamo zadatak. Ako vas poželim dozvati, gdje vas mogu naći?
– Ako budu imali mjesta, – rekao je Beringar – u gostinskoj kući opatije.
Mladi je Godric tijekom Večernje stajao s učenicima i novacima, daleko u dnu, sa stanovnicima opatije, blizu ono malo sluga koliko ih je još živjelo izvan zidina na bližoj obali rijeke i imalo pristup ovomu utočištu. Izgledao je, kako je pomislio brat Cadfael kada je okrenuo glavu i potražio ga pogledom, vrlo sitno i prilično sjetno, a njegovo lice, u herbariju vedro i neustrašivo, u crkvi je postalo vrlo ozbiljno. Približavala se
noć, njegova prva noć u novomu boravištu. No dobro, zasada su njegove muke prošle bolje nego što je pretpostavljao, a muka koja je bila pred njim i za koju se pripremao možda ga ni neće snaći ako sve dobro prođe. U svakome slučaju ne čeka ga večeras. Brat Paul, učitelj novaka, morao je paziti na nekoliko mladaca, pa mu je bilo drago da ima barem jednoga manje na brizi.
Cadfael je došao po svoga štićenika nakon večere, tijekom koje mu je bilo drago vidjeti da Godric jede s tekom. Dječak je očito imao dovoljno snage za bitku s onime što ga je mučilo i opsjedalo, a i dovoljno soli u glavi da nahrani tijelo za duhovnu bitku. Još ga je više smirilo to što mu je, kada mu je Cadfael spustio ruku na rame dok su izlazili iz blagovaonice, dječak uputio pogled olakšanja i shvaćanja.
– Dođi sa mnom, slobodni smo do Povečerja, a u vrtu je svježije. Nema potrebe da ostaneš unutra osim ako ne želiš.
Mladi Godric nije želio ostati unutra, jedva je čekao spas ljetne večeri. Laganim su korakom sišli do ribnjaka i herbarija, a dječak je skakutao uz Cadfaela, vedro zviždučući. Tada je naglo stao.
– Rečeno mi je da će me učitelj novaka trebati nakon večere. Je li stvarno u redu da ovako odem s vama?
– Otišli smo s odobrenjem i blagoslovom, dijete, ne boj se. Razgovarao sam s ocem Paulom, imamo njegovo dopuštenje. Ti si moj pomoćnik i ja sam odgovoran za tebe. – Ušli su u zidom ograđen vrt i odjednom uronili u mirise natopljene suncem; ružmarin, majčinu dušicu, koromač, kopar, kadulju, lavandu, čitav svijet skrivene slatkoće. Vrelina sunca još nije bila jenjala, prožeta mirisom, iako se večernji zrak već hladio. Nad njihovim glavama čiope su se premetale i kriještale u ekstazi slobode.
Stigli su do drvene vrtne kućice čije su nauljene daske isijavale toplinu sve do njih. Cadfael je otvorio vrata. – Ovdje ćeš spavati, Godriče.
U dnu prostorije ležala je niska klupa pripremljena za počinak. Dječak se zagledao u nju drhteći pod Cadfaelovom rukom.
– Ovdje kuham ljekovite napitke, a na pojedine treba cijelo vrijeme paziti, neki su brzo gotovi i pokvarili bi se da nitko ne provjeri. Pokazat ću ti što moraš napraviti, neće ti biti teško. Ovdje je tvoj krevet, a ovu mrežicu tamo možeš maknuti da uđe svježega zraka. – Dječak više nije drhtao, nego je krupnim plavim očima netremice promatrao Cadfaela, kao da ga ponovo procjenjuje. Na usnama mu je lebdjela naznaka smiješka, ali odisao je i određenim uvrijeđenim ponosom. Cadfael se okrenuo prema vratima i pokazao mu kako da gurne tešku polugu kojom su se zatvarala iznutra, koja je samo trebala pravilno sjesti u otvor i nitko ne bi mogao izvana otvoriti vrata. – Možeš zaboraviti i na svijet i na mene dok ne budeš htjela izaći.
Mladi Godric, koji uopće nije bio Godric, sada je otvoreno promatrao Cadfaela pogledom koji je optuživao, napola se ljutio napola veselio, i bio pun olakšanja.
– Kako ste znali? – upitala je, prkosno dižući bradu.
– Kako si se mislila snaći u dormitoriju? – odvratio je brat Cadfael mirno.
– Već bih se snašla. Dječaci nisu odviše bistri, mogla sam ih zavarati. Pod ovakvim oklopom – rekla je grabeći rukom nabore prevelike tunike – sva tijela izgledaju isto, a muškarci su i slijepi i glupi. – Tada se nasmijala, gledajući mirnoga, pronicljivoga Cadfaela, i u trenu preobrazila u ženu, iznenađujuće lijepu u tome veselju i olakšanju. – Ali ne i vi! Kako ste znali? Silno sam se trudila, mislila sam da ću svladati sva iskušenja. Gdje sam pogriješila?
Teško je pronaći primamljivijega i privlačnijega istražitelja.
Sunday Times
Zanimljiv i neobičan spoj trilera i povijesnoga romana.
Evening Standard
