Apologije by VERBUM d.o.o.

........................................................

C R K V E N I

O C I

JUSTIN Apologije

....................................................... VERBUM

JUSTIN Apologije

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 5.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

JUSTIN Apologije

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: J. C. T. Otto, Corpus Apologetarum Christianorum saeculi secundi, vol. I. [Opera Iustini indubitata – Apologiae], Ienae, 1847. (grčko-latinsko izdanje) © Copyright Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 IUSTINUS Martyr, sanctus Apologije / Justin ; <prijevod i bilješke Branko Jozić>. Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Crkveni oci ; 5) Prijevod djela: Corpus Apologetarum Christianorum saeculi secundi, vol. I. <Opera Iustini indubitata - Apologiae>. - Str. 5-14: Uvod u Justinove Apologije / Ivan Bodrožić. - Kazala. ISBN 978-953-235-294-8 I. Apologetika -- Kršćanstvo 140730018

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

Kršćanski apologet Justin, filozof i mučenik, djelovao je oko polovice 2. st. u Rimu, no poznato je također da je prije toga boravio u Efezu, gdje se obratio na kršćanstvo. O njemu ne znamo previše životopisnih podataka, ali barem neke saznajemo iz njegova pera na početku Apologije gdje se predstavlja naslovljenicima Apologije kao Priskov sin i Bakhejov unuk, iz grada Flavia Neapolis u palestinskoj Siriji (radi se o samarijskome gradu Sihemu u koji se je njegova obitelj nastanila po svoj prilici nakon židovskoga rata 70. godine). Justin je rođen vjerojatno početkom drugoga stoljeća (između 100. i 110.), a obratio se oko 130. (pretpostavlja se u Efezu). Između 148. i 160. boravi u Rimu, gdje je napisao svoja apologetska djela. Osuđen na odsijecanje glave, mučeničku je smrt podnio prije 167. u vrijeme cara Marka Aurelija i rimskoga prefekta Junija Rustika. Justin je, ako ne najstariji kršćanski apologet, onda zacijelo najvažniji. Od njegova bogata književnoga opusa ostala su sačuvana samo tri djela, Razgovor s Trifunom i dvije apologije, ali je i to dovoljno da upoznamo njegovu osobnost i glavne odrednice misli. Dok je u Razgovoru s Trifunom polemizirao sa židovstvom svojega vremena, dotle je 5

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

u apologijama izvijestio o stanju Crkve u ondašnjemu rimskom društvu. Bilo je to vrijeme progona, kada su kršćani u javnosti bili ocrnjivani i ozloglašavani kao najveći kriminalci te strogo i okrutno kažnjavani zbog vjere i uvjerenja do mjere da su im bila uskraćena osnovna građanska prava. Stajući u obranu nedužnih žrtava, Justin pokazuje odvažnost jer se je tim činom i sam izlagao riziku da bude osuđen i pogubljen, što se nekoliko godina kasnije i dogodilo zbog zavisti kiničkoga filozofa Krescenta. Zato nam tekst apologija otkriva i dušu autora, učena čovjeka i filozofa, koji ne traži samo svoj interes niti se zadovoljava dobrobitima ovoga života koje je mogao uživati u društvu. On je prije svega gorljiv tražitelj istine i borac za ljudska prava. Kao ljubitelj čovjeka, spreman staviti svoj život na kocku kako bi obranio nedužna, upravo onoga malog čovjeka kojemu su bila uskraćena temeljna prava, čiju pravednu molbu nitko nije stigao predstaviti zakonitim vlastima, Justin se neustrašivo bori za istinu i pravdu. Osim toga, pokazuje se čovjekom vjere koji pripada Crkvi, zajednici u kojoj je primio puninu istine i svakoga božanskog dara. Ta mu je zajednica pomogla da otkrije istinu o Bogu i čovjeku jer je čuvala svjedočanstva Božje objave i spomen na Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega i Božju Utjelovljenu Riječ. U okrilju Crkve promatrao je neustrašivu snagu svjedoka za Božju istinu te je i sam smogao kasnije snage poći putem takva svjedočanstva.

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

Vrijeme i mjesto nastanka apologija Justin je, kako se razaznaje iz samih tekstova, napisao svoje apologije u Rimu, u vrijeme cara Antonina Pija, što znači između 138. i 161. Prvu Apologiju upravlja spomenutomu caru, carevim sinovima, od kojih je Marko Aurelije bio zakonit, a Lucije Ver posvojen sin, senatu i narodu rimskomu. Ali ako se uzmu u obzir i neki drugi detalji iz apologija, onda se vjerojatno može pobliže odrediti vrijeme nastanka istih. Takav nam jedan podatak donosi u 46. poglavlju gdje veli da je od Kristova rođenja prošlo 150 godina, što valja uzeti kao približnu brojku koja može imati određenih odstupanja, ali očito ne prevelikih. Drugi detalj koji može pomoći u određivanju kronologije jest spominjanje aleksandrijskoga prefekta Feliksa, kojega se s velikom vjerojatnošću može identificirati s Minucijem Feliksom koji je upravljao Aleksandrijom između 148. i 154. Spajajući ove informacije već se sužava vremenski okvir u koji bi trebalo smjestiti Prvu apologiju tako da se s velikom vjerojatnošću može reći kako je nastala oko 153. godine. Druga je pak apologija nastala nekoliko godina kasnije, vjerojatno između 155. i 160., kada je prefektom Rima bio još Lolije Urbik, za kojega se zna da je tu službu obnašao između 144. i 160. Povod ovoj Apologiji jest osuda na smrt troje kršćana te Justin još jednom intervenira u obranu njihovih prava. Premda se u uvodu ove Apologije ne spominju naslovljenici, ipak je očito da se radi o istim carevima kojima upravlja i Prvu apologiju. 7

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

I jedna i druga apologija nastale su u Rimu. Za prvu se to da zaključiti iz činjenice da spominje navodni kip Šimuna Čarobnjaka iz Samarije podignut na Tiberinskomu otoku u Rimu (26,2), kao i iz tekstova koji se odnose na krivovjerca Marciona koji je u to vrijeme u Rimu širio svoje krivovjerje (26,5 i 58,1). A da je druga nastala u Rimu, navodi nas sama činjenica da se zauzima za troje rimskih kršćana koje je prefekt Urbik osudio na smrt.

Povod apologijama Povod Justinovim apologijama učestale su smrtne osude kršćana koji su bili kažnjavani tom najokrutnijom kaznom samo zato što su bili kršćani, premda na savjesti nisu imali nikakvo zlodjelo protivno carskim zakonima. Zato će Justin, propitujući društveni kontekst u kojemu nastaju osude, jasno ustvrditi da se sudske presude donose zbog predrasuda o kršćanima, da se udovolji praznovjernoj svjetini i povodeći se za nerazumnim ponašanjem i zlobnim klevetama. Po njemu jedina je krivnja kršćana u tome što se zovu kršćanima te ih se osuđuje zbog kršćanskoga imena dok u biti nema nijednoga nedjela koje bi im se moglo predbaciti. Nikakva im se krivnja nije dokazala niti ih se može optužiti za nepravde bilo koje vrste. Nažalost u društvu su onoga vremena bili prihvatljiviji grješnici i razvratnici nego kršćani koji su bili bezobzirno i lažno optuživani za bezboštvo, nećudoredan život i nepoštivanje carske religije. 8

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

Pogani su ih optuživali za bezboštvo samo zato što nisu prihvaćali nerazumno štovanje kipova i poganskih božanstava dok su oni štovali jedinoga i pravoga Boga i Stvoritelja, kao i njegova Sina, Riječ (Logos) Božju i Duha. Osim toga, Justin će posvjedočiti kako su kršćani lojalni carskoj vlasti te da se iz činjenice da odbacuju pogansko bogoštovlje ne može zaključiti da su protivnici zakonitih vladalaca. A glede njihova ćudoređa, dovoljno mu je bilo istaknuti kako kršćani vjeruju u vječni život, to jest vječnu Božju nagradu za dobra djela, kao i kaznu za zla, te da ih već samo to nuka da bježe od zla, a priklanjaju se dobru. Kada bi svi ljudi imali takvu svijest, drži on, onda bi izgrađivali društvo svojom krjepošću i ispravnim življenjem.

Struktura apologija Što se tiče Prve apologije, ona se odlikuje jasnom strukturom, pri čemu se uz početak (pogl. 1–3) prepoznaju dva osnovna dijela. U prvomu dijelu (pogl. 4–12) Justin izlaže nepravedne poganske optužbe protiv kršćana te ih pobija kao neutemeljene jednu po jednu. Kako bi naslovljenike spisa uvjerio u ispravnost svojih tvrdnja, poziva ih da i sami bez pristranosti i u duhu prave pobožnosti, kao ljubitelji istine i čuvari pravednosti, prosude na temelju zdrava razuma sve iznesene argumente. U drugomu, opsežnijem, dijelu spisa (pogl. 13– 67) Justin izlaže kršćanski nauk raspoređujući ma9

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

terijal u tri cjeline. U prvoj cjelini (13–22) najprije govori o kršćanskoj vjeri, artikuliranoj trojstveno jer kršćani štuju najprije Stvoritelje svijeta, potom njegova Sina Isusa Krista i potom proročkoga Duha. Nakon toga iznijet će svjedočanstvo kršćanskoga ćudorednog života koje se temelji na učenju Gospodina Isusa. Posebno ističe vrijednost čistoće i milosrdne ljubavi prema potrebnima s kojima kršćani nesebično dijele sve što posjeduju, a ne zaobilazi ni istaknuti kako kršćani ispunjavaju svoje obveza prema vlastima plaćajući poreze i doprinose. Potom obrazlaže kršćansku vjeru u vječni život, što pretpostavlja istinu o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijela, kao i vječnu osudu onih koji budu činili zlo. Naposljetku potvrđuje vjeru u Krista, Božjega prvorođenca, rođena bez tjelesnoga sjedinjenja, koji je raspet, umro, uskrsnuo i uzišao na nebesa. U drugoj cjelini drugoga dijela (pogl. 23–60), služeći se napose starozavjetnim tekstovima, nastoji dokazati da je nauk Krista i proroka stariji od grčkih pisaca. Između kršćanskih učenja i učenja nekih poganskih autora postoji određena sličnost, ali u biti puno je veća razlika koja se očituje u ćudorednu životu i konkretnim djelima. Kršćani žive neporočno, ali ih se svejedno progoni, dok drugi žive grješno i bezbožno (bludnici, pervertiti, dvospolci), no njih se pušta u miru samo zato što štuju razna božanstva različita od pravoga Boga. Potom, u svjetlu starozavjetnih proročanstava, iznosi vjeru u Krista kojega su navijestili proroci nadahnuti proročkim Duhom. Kao zaključak Justin će reći 10

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

kako su mitske priče nastale demonskim iskrivljivanjem biblijskih proročanstava, kao što i platonska filozofija duguje bitne istine Svetomu pismu. U trećoj će pak cjelini (pogl. 61–67) Justin opisati liturgijski život kršćana, to jest bitne sastavnice crkvenoga života. U tomu smislu opisan je najprije obred krštenja, koje su kršćani nazivali i prosvjetljenjem, da bi kasnije opisao i tijek euharistijskoga susreta, kao i značenje euharistijske hrane za vjernike. Osim toga, posvjedočit će da se kršćani međusobno zovu braćom i da izmjenjuju liturgijski poljubac mira, da prinose darove kruha i vina nad kojima predsjedatelj moli posvetnu molitvu, da se potom euharistijska hrana dijeli prisutnima, a đakoni je nose i onima koji nisu mogli doći. Justin potvrđuje da je euharistijski susret i prigoda milosrđa, to jest mjesto na kojemu se prikupljaju darovi za braću u potrebi. Apologija završava (pogl. 68) pozivom carevima da ne osuđuju na smrt one koji nisu učinili nikakva zla, upozoravajući ih na Božju kaznu kojoj ne će izbjeći ako ne poslušaju njegov apel. Svojemu spisu prilaže potom pismo cara Hadrijana upućeno oko 125. god. prokonzulu Azije Minuciju Fundanu u kojemu mu car daje upute kako se odnositi u slučaju optužaba i prijava protiv kršćana. Druga se apologija smatra dodatkom prvoj jer ne donosi opsežne filozofsko-teološke rasprave kao u prvoj, što znači da ih pretpostavlja već izrečenima. Uglavnom se usredotočuje na događaj koji ga je ponukao da se opet obrati carevima i rimskoj javnosti, to jest osuda troje kršćana koje je pre11

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

fekt Lolije Urbik osudio na smrt. Nakon toga odgovara na razne poganske objekcije, a napose zašto kršćani ne pribjegavaju samoubojstvu i zašto Bog dopušta progonstva. Po Justinu, kršćanska spremnost na mučeništvo ne može se poistovjetiti sa samoubojstvom koje je uvijek zločin te mu kršćani ne pribjegavaju, a glede progonstava tvrdi da ih potiču demoni protiv kršćana. Odgovara potom onima koji kršćansko učenje o vječnoj vatri (paklenoj!) drže samo neutemeljenim zastrašivanjem da bi onda potvrdio nenadmašnu vrijednost kršćanskoga učenja po punini objave Logosa. Po njemu kršćani neustrašivo svjedoče vrijednosti novoga života jer su spoznali istinsku vrlinu i nisu robovi pohota ovoga svijeta. Zato se ni sam ne stidi priznati kršćaninom, ispovijedajući svoju vjeru u Boga i u njegovu Utjelovljenu Riječ koja je posijala sjemenke razumnosti u sve ljude. Naposljetku apologet traži odobrenje svojega spisa kako bi ga čitalo što više ljudi te kako bi upoznali istinu o kršćanima.

Značenje apologija Justinov je primarni cilj obraniti kršćane od optužaba i nepravednih osuda dokazujući njihovu nedužnost. Premda se ne može reći da je u svojim apologijama uspio na sustavan i stilski dotjeran način izložiti kršćanski nauk, valja reći da je vrlo uvjerljiv jer se osjeća duša gorljiva vjernika koji s puno zanosa iznosi svoja uvjerenja. Nema 12

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

sumnje da je bio uvjetovan, ali i motiviran, sredinom u kojoj je živio te naslovljenicima svojega spisa jer je s jedne strane morao pisati obazrivo, a s druge uvjerljivo ako je želio da njegovi spisi poluče željen uspjeh. Razumljivo je stoga da poziva careve i javnost na zdravorazumsku prosudbu činjenica umjesto da svoje odluke temelje na klevetama i antikršćanskim mišljenjima uvriježenima u poganskomu društvu. Bilo da se tiče krivice kršćana, bilo da se tiče njihova nauka, Justin sve podlaže kritici zdravoga razuma jer je razum kadar otkriti istinu te procijeniti što je dobro i pravedno. Podastirući različite dokaze, pokazat će im kako su kršćani od razvratna načina života prešli u krjepostan te da time, živeći u skladu s Kristovim zapovijedima, osim što plaćaju poreze i poslušni su zakonitim vlastima, postaju jamstvo budućnosti i dobrobiti carstva. Jedna od ključnih tema je spoznaja i poimanje Boga kojega kršćani ispovijedaju kao jednoga i Stvoritelja svega, za razliku od tradicionalne poganske religije koja je bila službena religija u Rimskome Carstvu. Za Justina je i to najprije pitanje zdrava razuma koji je kadar dokazati da Bog može biti samo jedan, kao što može pokazati ispravnost ćudorednih odredaba koje daje ljudima. Po njemu Bog je nevidljiv i neizreciv, bez imena i bez izvora, Stvoritelj ljudi i cijeloga svemira, sudac koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo. Justin je, nadalje, značajan svjedok vjere Crkve u Krista, Božju Riječ (Logos) koja proizlazi iz Oca, po kojoj je stvoren i uređen svijet. No poslanje Rije13

UVOD U JUSTINOVE APOLOGIJE

či ne iscrpljuje se stvaranjem, nego se ono nastavlja trajnim djelovanjem na sve ljude “sijući” u njih sjemenke istine da bi se potom u Kristu utjelovio, želeći poučiti ljude punini istine. Nezaobilazno je potom Justinovo tumačenje Kristova djela spasenja, to jest utjelovljenja u krilu Djevice, muke, smrti i uskrsnuća, ne propuštajući istaknuti vjeru u njegov drugi dolazak koji su prvi kršćani žarko iščekivali. Premda ispovijeda jednoga Boga, Oca i Stvoritelja svega, Justin ipak Božje otajstvo izlaže kao otajstvo Trojice, pri čemu je Duh Sveti na trećemu mjestu. Teologija o Duhu Svetomu, doduše, nije mu izrazito razvijena, ali ipak vidimo da ga razlikuje od Oca i Sina, kao što ga razlikuje i od drugih duhova kao što su anđeli, čime potvrđuje njegovo osobno postojanje. Najčešće ga naziva proročkim Duhom, potvrđujući njegovu ulogu nadahnjivatelja starozavjetnih proroka. Uz ove teme Justin će dotaknuti i mnoge druge značajne teme, među kojima se na poseban način ističe jasna eshatološka svijest prve kršćanske zajednice, to jest vjera u vječni život i uskrsnuće tijela, kao i u drugi Kristov dolazak. Eshatološka uvjerenja i nada života vječnoga bili su kršćanima velik pokretač neporočna života na zemlji, ali i vrelo snage u kušnjama i postojanosti u mukama. Ivan Bodrožić

PRVA APOLOGIJA

Uvod 1, 1. Caru Titu Eliju Hadrijanu Antoninu Piju Augustu Cezaru i Verissimu, njegovu sinu filozofu, te Cezarovu zakonitomu sinu i posvojenomu sinu Antonina Pija Luciju,1 ljubitelju kulture, svetomu senatu i čitavomu rimskom narodu, za ljude iz svakoga roda nepravedno omražene i progonjene, ja, Justin, Priskov sin i Bakhejev unuk, iz grada Flavia Neapolis u palestinskoj Siriji, ja, jedan od njih, sastavio sam ovo izlaganje i smjernu prošnju.

Antonin Pio bio je car od 138. do 161. Justin mu dodaje ime njegova prethodnika Elija Hadrijana, koji ga je posvojio. Verissim je budući car Marko Aurelije (161.– 180.), posvojenik Antonina Pija. Hadrijan ga je prema obiteljskomu imenu Verus nazvao Verissimus (superlativ – najistinskiji, najiskreniji). Lucije Ver je drugi posvojeni sin Antonina Pija. Vladao je s Markom Aurelijem od 161. do 169. godine. 15

JUSTIN

Poziv carevima da ga saslušaju 2, 1. Onima koji su uistinu pobožni i filozofi razum nalaže da časte i ljube jedino istinu, a da mišljenja starih, ako su kriva, odbacuju; naime, razum ne samo nalaže da ne slijedimo one koji su propovijedali ili postupali protivno pravednosti, nego ljubitelja istine na svaki način i po cijenu života, pa čak ako mu se i smrću prijeti, obvezuje da se opredijeli za ono što je pravedno, pa da to govori i čini. 2. Uostalom čujete kako vas se posvuda naziva pobožnima, filozofima, čuvarima pravednosti i ljubiteljima kulture: pokazat će se jeste li to uistinu. 3. Dakako, ne obraćamo vam se da vam ovim spisom laskamo niti da steknemo vašu naklonost, nego kako bismo zatražili da brižno, pomno razumski istraživši, stvorite sud, bez predrasuda i bez želje da se svidite praznovjernoj svjetini te presudite, ne povodeći se za nerazumnim ponašanjem ni zlobnim klevetama.3 2

Eusébeia (grč.), pietas (lat.) – poštovanje i osjećaj dužnosti prema bogovima, roditeljima, domovini (čestitost) i filosofía (grč.) mudroljublje dvije su u starini osobito cijenjene vrline; samomu Justinu, kao i jednomu od naslovljenika Apologije, caru Marku Aureliju, tradicija je dodijelila naziv filozof. Osim optužaba za izdaju i uvrjedu veličanstva protiv kršćana kružile su brojne klevete: euharistijsko se

PRVA APOLOGIJA

4. Mi zapravo držimo da nam nitko ne može nanijeti zlo, osim ako se pokaže da sami činimo zlo ili se nađe da smo opaki: možete nas ubiti, ali zla nam nanijeti ne možete. Poziv da se ispitaju optužbe 3, 1. No da ne bi netko ovo ocijenio kao nerazborit i nepromišljen govor, ispitajmo i istražimo ono za što nas se optužuje pa ako se pokaže da je tako, neka, kako dolikuje, uslijedi kazna; međutim, ako se ništa ne dokaže, ispravan razum ne dopušta da zbog loših glasina nepravdu činite nedužnim osobama, štoviše sebi samima, ako držite da je pravedno pitanja rješavati ne prosudbom, nego vođeni strašću. 2. T``a svatko će zdravorazuman reći da je pošteno i jedino pravedno samo ako su podložnici pozvani pokazati neporočnost svojega života i nauka, a jednako tako kada sa svoje strane vlastodršci presudu izriču ne vođeni nasiljem i ugnjetavanjem, nego milostivošću i mudrošću. Uistinu, na taj način i vlastodršci i podložnici mogu postići dobro.

blagovanje pobrkalo s kanibalizmom, bratska ljubav s incestuoznim orgijama; predbacivalo im se klanjanje magarećoj glavi i slična praznovjerja. 17

JUSTIN

3. Naime, negdje je netko od starih rekao: Ako i vlastodršci i podanici nisu ljubitelji mudrosti (filozofi), gradovi ne mogu biti sretni.4 4. Prema tome, zadaća nam je svima predstaviti naš život i nauk kako ne bismo mi umjesto onih koji naše ne poznaju plaćali kaznu za grijehe što ih zaslijepljeni počiniše drugi; na vama je pak, kako to razum nalaže, da se, saslušavši problem, pokažete dobrim sudcima. 5. T``a kasnije pred Bogom ne ćete imati nikakva opravdanja ako, uvidjevši kako stvari stoje, ne postupite pravedno. Kršćansko ime ne može biti razlog osudi 4, 1. To što se netko zove određenim imenom ne ocjenjuje se ni dobrim ni lošim dok se u obzir ne uzmu djela koja su iza samoga imena; dakle, s obzirom na ime za koje nas optužuju, mi smo najbolji.5 2. No budući da ne smatramo pravednim da, ako se pokažemo zlima, zbog imena tražimo odrješenje, isto tako, ako ni zbog imena ni zbog načina života ništa nismo skrivili, na vama je potruditi se da se nedužne ne osuđu4 5

Platon, Država, V, 473 D–E. Grč. hrestótatoi superlativ je od hrestòn (dobar). Justin polazi od etimologije oslanjajući se na brkanje imena Christus i Chrestus (usp. npr. Svetonije, Klaudije, 25, 3).

PRVA APOLOGIJA

je nepravedno kako ne biste sami bili pravedno kažnjeni. 3. T``a iz samoga imena nije opravdano izvoditi ni pohvalu ni pokudu ako se to što je hvalevrijedno ili prijekorno ne može potvrditi djelima. 4. Inače, pred vama optužene vi ne osuđujete prije nego što im se krivnja dokaže; u našemu pak slučaju ime prihvaćate kao dokaz, premda biste, s obzirom na samo ime, prije trebali osuditi naše tužitelje. 5. Naime, nas se optužuje da smo kršćani (hristianoì); međutim mrziti dobro (hrestòn) protivno je pravednosti. 6. Nadalje, ako se netko od optuženih odrekne riječima niječući da je kršćanin, vi ga oslobađate kao da više nemate ništa čime biste njegovu krivnju dokazali dok ako netko prizna da je kršćanin, zbog toga priznanja vi ga kažnjavate, a trebalo bi ispitati ponašanje i onoga tko priznaje i onoga tko niječe, da se po djelima vidi kakav je tko. 7. Kao što nam oni što su od učitelja Krista naučili ne zanijekati kada ih se pita daju dobar primjer, tako možda oni koji opako žive daju povoda onima koji sve kršćane bez razlike žele optužiti za bezbožnost i nepravednost. 8. Ali ni to ne bi bilo ispravno, t``a ima ih koji se kite imenom filozofa i takvima se dr19

JUSTIN

že, premda ne čine ništa dostojno toga naziva; dobro znate kako su se oni koji su nekoć mislili i naučavali suprotno nazivali istim imenom filozofa. 9. Neki su od njih učili kako nema bogova, a pjesnici pripovijedaju o razvratnu ponašanju Jupitera i njegove djece; unatoč tome, ne progonite one koji prihvaćaju njihova učenja, nego naprotiv nagrađujete i častite one koji krasnim riječima božanstva pogrđuju.6 Poticanje zloduha 5, 1. Što to onda znači? Glede nas koji smatramo da ne činimo nikakva zla i ne prihvaćamo takva bezbožna mišljenja, vi optužbe ne provjeravate, nego nas, gonjeni bezumnom strašću, i na poticanje zloduha bez razmišljanja i prosudbe osuđujete.7 2. Stoga valja reći istinu: kada su u davna vremena, ukazavši se, zlodusi silovali žene i upropaštavali djecu te ljudima pokazivali utvare tako da su ih strašili, budući da oni te 6

Justin očito dobro poznaje svijet grčke mitologije usvojen i na Zapadu; imena se ovdje donose u rimskoj inačici. Prema otačkomu viđenju zlodusi potiču poganske kultove, krivovjerja unutar kršćanstva te također na nepravedna progonstva kršćana, kao i onih koji žive u skladu s razumom (poput Sokrata).

PRVA APOLOGIJA

pojave nisu prosuđivali razumom nego obuzeti strahom i ne znajući da to bijahu zlodusi, nazivahu ih bogovima, svakome od njih davši ime što ga je svaki demon za se izabrao. 3. Kada se Sokrat trudio to zdravorazumski i pomno iznijeti na vidjelo i ljude od zloduha udaljiti, demoni po pokvarenim ljudima učiniše da ga se pogubi kao bezbožnika i grješnika, govoreći kako uvodi nova božanstva, a to isto poduzimaju i protiv nas.8 4. No nije samo kod Grka na Sokratova usta, nego je i kod barbara te stvari raskrinkao isti Logos,9 koji je uzeo ljudsko obličje i postao čovjekom po imenu Isus Krist; mi koji u njega vjerujemo tvrdimo da demoni koji to učiniše ne samo da nisu bogovi, nego su opaki i zlotvorni duhovi čija djela nisu nalik čak ni djelima ljudi koji teže za vrlinom. 8

Justin se poziva na Platonovu Obranu Sokratovu, 24 B–26 C: premda je živio prije Kristova dolaska, Sokrat je uzor čovjeka koji se trudio živjeti prema Logosu i zato je bio osuđen. Logos (grč.) riječ, govor, ali i misao, smisao; posebno u stoicizmu logos je um, božansko počelo, sila koja proizvodi, prožima i oblikuje sva bića. U tomu je smislu znakovit Prolog Ivanova Evanđelja gdje je izraz logos preveden kao Riječ: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo” (Iv 1,1–4). 21

JUSTIN

Optužba za bezboštvo 6, 1. Eto zašto smo prozvani bezbožnicima. Dakako, priznajemo da smo bezbožnici s obzirom na ta tobožnja božanstva, ali nipošto s obzirom na onoga najistinskijeg, Oca pravednosti, razboritosti i ostalih vrlina te posve neporočna Boga. 2. Njega štujemo i klanjamo se njemu zajedno sa Sinom koji je od njega došao te nas ovome poučio, kao i vojsku dobrih anđela koji ga slijede i njemu se suobličuju, te proročkoga Duha, razumno i u istini im iskazujući svaku čast; i to kako smo poučeni velikodušno prenosimo svakome tko želi naučiti. Osuditi po djelima 7, 1. No netko će reći kako se za neke, koji su uhićeni, pokazalo da su krivi. 2. Doista, mnoge optuženike vi, pošto im ispitate život, često osuđujete, ali ne zbog onih koji su prije bili osuđeni. 3. Općenito, dakle, i u ovomu se slažemo: kao što se kod Grka one koji su naučavali njima draga domišljanja, premda su im učenja bila međusobno protuslovna, naziva jednim imenom filozofa, tako se i među barbarima one koji se ističu i smatra ih se mudrima nazi22

PRVA APOLOGIJA

va zajedničkim imenom zbog kojega ih se optužuje, naime, sve ih se naziva kršćanima. 4. Zato tražimo da se prosude djela svakoga tko pred vama bude optužen pa da onaj za kojega se utvrdi (da je kriv) bude osuđen zato što je zločinac, a ne zato što je kršćanin; a ako se ustanovi da je netko nedužan, da bude oslobođen kao kršćanin koji nije ništa skrivio. 5. Ne ćemo tražiti da kažnjavate same tužitelje jer njihova opakost i nepoznavanje dobra dostatna im je kazna. Kršćani odbacuju laži 8, 1. Razmislite o svemu tome što vam kažemo jer kada nas se pita, mogli bismo i zanijekati. 2. Međutim, ne želimo živjeti govoreći laži: žudeći za vječnim i čistim životom, želimo boraviti s Bogom, Ocem i Stvoriteljem svega, i osvjedočeni i uvjereni nastojimo priopćiti da će ta dobra postići oni koji Bogu budu djelima potvrdili da su ga slijedili i da su željeli život pored njega, gdje nema nikakva protivljenja zloće. 3. Dakle, da kažem ukratko: to je ono što iščekujemo, što smo od Krista naučili i što naučavamo. 23

JUSTIN

4. Slično i Platon reče da će Minos i Radamant opake, koji pred njih dođu, osuditi; mi tvrdimo da će doživjeti istu osuda, ali od Krista, i da će združenih tijela i duša biti osuđeni na vječnu kaznu, a ne, kako Platon reče, samo na razdoblje od tisuću godina.10 5. Ako nam netko kaže da je to nevjerojatno i nemoguće, to nam je pogrješka sve dok se ne pokaže da smo djelima počinili neko zlo. Odbacuje se štovanje kipova 9, 1. Ni obiljem žrtava ni cvjetnim vijencima mi ne iskazujemo štovanje kipovima koje, pošto ih načiniše i postaviše u hramove, ljudi nazivaju bogovima jer znamo da su bez duše, beživotni i nemaju obličje Boga (zapravo, ne vjerujemo da Bog ima takvo obličje za koje neki kažu da su ga oponašali njemu u čast), nego u krajnjemu slučaju imaju ime i obličje onih zloduha koji su se ukazali. 2. Zar vam treba izlagati ono što dobro znate, tj. kako zanatlije obrađuju tvar klešući, režući, dubeći i udarajući? Štoviše, često čak i prezrive predmete, nakon što su ih svojom 10

Minos i Radamant su sudci duša; eshatologija na koju se Justin poziva potječe iz Platonova djela Gorgija, 523 E–524 A; za tisuću godina usp. i Fedar, 249 A–B.

PRVA APOLOGIJA

vještinom preoblikovali i dali im izgled, nazivaju bogovima. 3. Smatramo kako to nije samo nerazumno, nego je i uvrjedljivo za Boga neizrecive slave i oblika, čije se ime pridaje propadljivim predmetima o kojima se treba skrbiti. 4. Osim toga, dobro znate da su rukotvorci tih kipova razvratnici predani svakovrsnim porocima, da ih ne nabrajam; čak oskvrnjuju i svoje sluškinje dok s njima rade. 5. Koje li besmislice držati da bestidni ljudi oblikuju i stvaraju božanstvo kojemu se treba klanjati, a zatim u hramovima gdje su ta božanstva smještena postavljati čuvare i ne misleći kako je bogohulno pomišljati i govoriti da bi ljudi bili čuvari bogova! Bogu ne trebaju ljudski prinosi 10, 1. Mi smo, naprotiv, poučeni da Bogu ne trebaju ljudski materijalni prinosi jer je očito kako je on taj koji sve dariva;11 poučeni smo te čvrsto držimo i vjerujemo da on prihvaća samo one koji nasljeduju njegove odlike, tj. razboritost, pravednost, čovjekoljublje i sve što je svojstveno Bogu, kojemu ne dolikuje nijedno ime kojim ga se naziva. 11

Usp. Dj 17,25. 25

JUSTIN

2. Nadalje, spoznali smo da je on, jer je dobar, u početku od bezlične tvari stvorio svijet za ljude; pokažu li se oni svojim djelima dostojni njegove volje, rečeno nam je da će oslobođeni propadljivosti i trpljenja biti uzdignuti da s njime žive i vladaju.12 3. Kao što vjerujemo da je u početku stvorio ono što prije nije postojalo, tako vjerujemo da će onaj tko se opredijeli za ono što je njemu po volji time zaslužiti besmrtnost i suživot s Bogom. 4. Doista, to da smo postali nije ovisilo o nama, ali mogućnost da slijedimo ono što je njemu po volji, zahvaljujući razumskim sposobnostima koje nam je darovao, uvjerava nas i privodi vjeri. 5. I držimo kako je za sve ljude važno ne priječiti im da ovo spoznaju, nego naprotiv, poticati ih da to prihvate. 6. Sve što ljudski zakoni nisu uspjeli postići ostvario bi božanski Logos da zlodusi uz pomoć zle i mnogooblične požude, koja je u svakomu od nas, nisu u narodu raširili mnoge krive i podle optužbe od kojih nijedna s nama nema veze.

Usp. 2 Tim 2,12.

SADRŽAJ

Uvod u Justinove apologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Prva apologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Druga apologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .109 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .135 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137

139

PREPORUČUJEMO

Niz otačkih spisa, koji suvremenim duhovnim tražiteljima nudi mogućnost da otkriju autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti, u prvom svesku donosi pisma Ignacija Antiohijskog, Poslanicu Filipljanima sv. Polikarpa te Polikarpovo mučeništvo. 135 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Drugi svezak iz neiscrpne riznice duhovnog bogatstva kršćanske literature prvog razdoblja kršćanstva donosi Didaché, Pismo Korinćanima Klementa Rimskoga i Barnabinu poslanicu. 159 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Treći svezak niza Apostolski oci nastavlja s najstarijim tekstovima kršćanstva nakon Novoga zavjeta koji ne prestaju nadahnjivati kršćane svih razdoblja te donosi Pseudo-Klementovu homiliju, Pismo Diognetu i Hermina Pastira. 215 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature. Njegovo najopsežnije djelo Razgovor s Trifunom najstarija je sačuvana antižidovska apologija. 259 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u srpnju 2012.

CRKVENI OCI

Knjiga 5.

............................................................................................ Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Justin filozof i mučenik jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetske literature. Svojim apologijama branio je kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada, ukazujući ujedno na njezinu neupitnu vrijednost koja, dok čovjeku nudi božansku spoznaju, ne obezvrjeđuje nikakvu autentičnu ljudsku vrijednost.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II. ISBN 978-953-235-294-8

VERBUM

9 789532 352948

89 kn