Dijalog protiv pelagijevaca by VERBUM d.o.o.

..........................................................

C R K V E N I

O C I

JERONIM Dijalog protiv pelagijevaca

..................................................... VERBUM

JERONIM Dijalog protiv pelagijevaca

VERBUM Split, 2019.

Biblioteka:

CRKVENI OCI 15. Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić Naslov izvornika: Claudio Moreschini (ur.), S. Hieronymi Presbyteri Opera. Pars III, Opera polemica 2. Dialogus adversus pelagianos, u: Corpus Christianorum Series Latina LXXX, Turnholti 1990. © Copyright Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Prijevod i bilješke: dr. sc. Josip Knežević Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Grada Splita. ISBN 978-953-235-610-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170908003

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

1. Jeronim Jeronimov život i djelovanje mogu se podijeliti u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaćalo bi vrijeme njegova studija u Rimu, krštenja te putovanja u Galiju sve do njegova boravka u Halkidskoj pustinji i Antiohiji (do 378. godine). Druga faza bila bi boravak u Antiohiji i Rimu (378.–385. godine) kada je obavljao službu tajnika pape Damaza. Nakon toga slijedi završna faza u Betlehemu (385.– 420. godine).

a) Život Jeronim, Euzebijev sin,1 rodio se najvjerojatnije između 331. i 347. godine. Naime, prema Prosperu Akvitanskomu, Jeronim je rođen oko 331. godine. Međutim, neki autori drže da bi bio rođen 334. godine.2 Ipak, danas se općenito smatra da je rođen 1 2

Usp. Jeronim, De viris illustribus 135 (PL 23, 715). J. Forget, Jérôme in: DTC [Dictionnaire de Théologie Catholique], A. Vacant e E. Mangenot (ed.), Paris, 1908., 894–896. 5

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

oko 347. godine.3 Mjesto rođenja, Stridon, naznačuje nam sam Jeronim u De viris illustribus.4 Premda rođen u kršćanskoj obitelji, kršten je tek u zreloj dobi, za vrijeme studija u Rimu, što nije nikakvo iznenađenje budući da je to bila redovita praksa. Završivši studije u Rimu zaputio se s prijateljima Rufinom i Bonozom u Galiju, najvjerojatnije radi produbljivanja studija, gdje se prvi put susreće s fenomenom monaštva koji će ga oduševiti. Vrativši se u Stridon vrlo brzo prelazi u Akvileju gdje započinje s Rufinom monaški život, ali uskoro napušta te krajeve te odlazi u Halkidsku pustinju boraveći kao monah i učeći grčki i hebrejski. Vrativši se u Antiohiju 378. godine biva zaređen za svećenika te sluša predavanja kod Apolinara iz Laodiceje. Privučen famom koja je pratila Grgura 3

O Jeronimu vidi: Ferdinand Cavallera, S. Jérôme, sa vie et son œuvre, vol. II, Louvain-Paris, 1922., 3–12; Marijan Mandac, Sveti Jeronim Dalmatinac, Služba Božja, Makarska, 1995., 11; John Norman Davidson Kelly, Jerome, His Life, Writings and Controversies, London, 1975. Gdje se nalazio Stridon, pitanje je još otvoreno. Više o tome vidi: J. N. D. Kelly, Jerome, 2–5; M. Mandac, Sveti Jeronim, 12–13; Georg Grützmacher, Hieronymus: Eine biographische Studie zur alten Kirchengeschichte, Erster Band, Leipzig, 1901., I, 103–113; Ferdinand Cavallera, S. Jérôme, sa vie et son œuvre, vol. I, Louvain-Paris, 1922., 3–5; Ferdinand Cavallera, S. Jérôme, vol. II., 67–71, nota A; Umberto Moricca, San Girolamo, vol. I., Milano, 1922., 3–4; Frane Bulić, Stridone luogo natale di S. Girolamo, in: „Miscellanea Geronimiana. Scritti varii pubblicati nel XV centenario dalla morte di San Girolamo“, Tipografia poliglotta Vaticana, Roma, 1920., 253–330.

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

Nazijanskoga 379. godine dolazi u Carigrad koju godinu prije Prvoga carigradskog sabora (381. godine). Tu upoznaje i Grgura iz Nise. Vjerojatno preko ovih poznanstva dolazi i entuzijazam za Origena. Nakon sabora 382. godine prati Paulina, biskupa Antiohije, i Epifanija, biskupa Salamine, u Rim. Tako započinje njegov drugi boravak u Rimu gdje će ga papa Damaz uzeti za svojega tajnika i povjeriti mu reviziju latinskoga prijevoda Svetoga pisma (Itala). Plod njegova rada bit će Vulgata. Nakon Damazove smrti, ogorčen govorkanjima koja su ga pratila u Rimu, napušta Rim zauvijek i nastanjuje se u Betlehemu. Ali prije nego što se potpuno stabilizirao u Betlehemu, odlazi u Egipat posjetiti samostane u pratnji Paule, jedne od žena koje je poučavao u Svetomu pismu na Aventinu tijekom boravka u Rimu.5 Ovaj boravak u Egiptu inspirirat će ih da osnuju ženske i muške samostane i u Betlehemu, gdje će Jeronim ostati do svoje smrti koja je bila 419. ili 420. godine.6 5

O ovome više vidi u: Christine Steininger, Die ideale christlische Frau. Virgo-vidua-nupta. Eine Studie zum Bild der idealen christlischen Frau bei Hieronymus und Pelagius, München, 1995. Kada je riječ o Jeronimovoj smrti, zanimljivo je primijetiti kako nije u pitanju dan njegove smrti (30. rujan) nego godina. Naime, Prosper Akvitanski je u svojemu Chronicon zabilježio da je Jeronim umro 420. godine (PL 51, 592C: Hieronymus presbyter moritur anno aetatis suae XCI, pridie kal. Octobris), ali nejasnoću je uveo nepoznati Jeronimov biograf koji je živio otprilike između 6. i 7. stoljeća. On je napisao da je Jeronim umro 419. godine (Hieronymus noster, PL 22, 184: „Dormivit autem Beatus Hieronymus anno imperii Theodosii junioris... Omne vi7

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

b) Spisi i nauk Sâm Jeronim nas obavještava u De viris illustribus o spisima koje je napisao. Spisi mu se mogu podijeliti na prijevode, komentare te spise povijesnoga, asketskog i polemičkog karaktera. Godine provedene u Betlehemu spadaju među najplodnije kada je u pitanju Jeronimova literarna aktivnost. Imao je velike kvalitete kao pisac. Bio je plodan prevoditelj i komentator biblijskih tekstova, ali zato nije bio originalan mislilac. Obično je pisao spise kako bi branio vjeru Crkve, što se pogotovo može vidjeti kod njegovih polemičkih spisa. Već smo spomenuli da je još u Rimu započeo reviziju Svetoga pisma, počevši s Novim zavjetom. U Betlehemu će prevesti cijeli Stari zavjet s izvornoga jezika. Ali to njegovo kapitalno djelo bit će prekidano nekoliko puta zbog prvo origenističke kontroverzije (započete oko 393. godine), a potom i pelagijanske (započete 414. godine). Osim ovih tekstova Jeronim je napisao i mnoga pisma. Njegov epistularij sadrži 154 pisma koja su obično produbljivanje pojedinih pitanja vjere i nauka općenito. Ipak za našu temu najzanimljiviji su polemički spisi. U Prologu Dijaloga protiv pelagijevaca kaže jasno kako je uvijek smatrao neprijatelje Crkve vlastitae suae tempus implevit 88 annis et mensibus sex.“). O Jeronimovoj smrti vidi: J. N. D. Kelly, Jerome 1, 331, 337; F. Cavallera, S. Jérôme, II, 63; J. Forget, 907; G. Grützmacher, Hieronymus: Eine biographische Studie zur alten Kirchengeschichten, Dritter Band, Berlin, 1908., 279. 8

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

tim neprijateljima.7 Dakle, napadao je protivnike nauka Crkve uporno i ponekad bez milosti. Ovi polemički spisi često su bili kao teološki odgovor na neki problem ili, bolje rečeno, kao teološki odgovor na napade onih koji su negirali pojedine istine vjere koje Crkva naučava.8 Od najvažnijih možemo napomenuti Alteractio Luciferiani et orthodoxi u kojemu brani nicejski nauk koji su luciferijanci odbacili. Zatim tu je Adversus Helvidium de perpetua verginitate beatae Mariae u kojemu brani crkveni nauk post partum Blažene Djevice Marije te monaški način života. Zatim Adversus Iovinianum u kojemu iznosi moralni i asketski nauk braneći protiv ovoga „kršćanskog Epikura“9 djevičanstvo Bogu posvećenih osoba te Adversus Vigilantium, koji je možda najosobniji polemički spis jer je u Betlehemu primio Vigilancija koji je poslije pisao protiv njega i slavlja svetaca i mučenika smatrajući to praznovjerjem. Osim ovih spisa tu su i spisi iz vremena origenističke kontroverzije (Contra Ioannem Hierosolymitanum i Apologia adversus libros Rufini i dr.). Njegovo posljednje polemičko djelo, a najvjerojatnije uz Komentar na Jeremijinu knjigu, posljednji uopće spis jest Dialogus adversus Pelagianos sub personae Attici et Critobuli in libri tres, u kojemu raspravlja o pelagijanskim temama mogućnosti nesagrješivosti (impeccantia) te o nužnosti krštenja djece.

7 8 9

Usp. Jeronim, Dial. Prol., 2. Usp. M. Mandac, Sveti Jeronim, 39. Usp. Jeronim, Adv. Iov. I, 1 (PL 23, 211). 9

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

2. Dijalog protiv pelagijevaca a) Pelagije i pelagijanizam Kada je riječ o Pelagiju, moramo reći da su biografski podatci o njemu vrlo šturi. Ne postoji životopis koji bi napisao neki pelagijevac. Najveći dio onoga što znamo o njemu tiče se kontroverzije koja je bila oko njega i njegova nauka.10 Ono što znamo o njemu vrlo je malo, premda je jedan od onih krivovjeraca koji je uvelike uzdrmao Crkvu. Pretpostavlja se da je rođen između 350. i 354. godine u rimskoj provinciji Britaniji.11 Najvjerojatnije je umro 419. ili 420. 10

O Pelagiju i pelagijanizmu vidi: George de Plinval, Pélage, ses écrits, sa vie et sa rérorme. Étude d’histoire littéraire et religieuse, Lausanne, 1943.; J. Ferguson, Pelagius. A Historical and Theological Study, W. Heffer & sons LTD, Cambridge, 1956.; Serafino Prete, Pelagio e Pelagianesimo, Morcelliana, Brescia, 1961.; B. R. Rees, Pelagius. A Reluctant Heretic, Suffolk, The Boydell Press, 1988.; R. F. Evans, Pelagius: Inquires and reappraisals, Wipf and Stock, Eugene, Oregon, 2010. Zbog toga ga i Augustin naziva „Brito“ (Ep. 186, 1), Mario Mercator ga naziva „Britannus“ (Commonitorium adversum haeresim Pelagii, u: PL 48, 63–108), a Orozije „Britannicus“ (Liber apologeticus 12, 3). Čini se kao da Jeronim naslućuje da bi bio podrijetlom iz Irske (In Hier. Prol.) nazivajući ga „Scottus“ ili „Scotticus“ oslikavajući ga kao gojazna giganta. O hipotezi da je Pelagije zapravo Irac vidi: H. Zimmer, Pelagius in Irland, Berlin, 1901., 18–25, također: G. Grützmacher, Hieronymus III, 257–258.

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

u Egiptu s obzirom na to da ga se od tada više ne spominje. Došavši u Rim između 380. i 384. godine, gdje je i kršten, počeo je provoditi asketski život. Tako ga Augustin naziva monahom.12 U Rimu je ostao najvjerojatnije do Alarikova pustošenja Rima (410. godine) kada se zajedno s ostalim izbjeglicama preselio u Kartagu, prije nego što će poći u Palestinu. Već u Kartagi polako započinje pelagijanska kontroverzija jer je tu, zajedno sa svojim učenikom Celestijem, glavnim pronositeljem njegovih diskutabilnih ideja, započeo širiti svoj nauk. Ubrzo je bio optužen pred biskupom Aurelijem. Šest je glavnih teza koje su bile diskutabilna karaktera: 1) Adam bi umro i da nije sagriješio; 2) Adamov grijeh je naštetio samo njemu, ne i cijelomu čovječanstvu; 3) novorođenčad su rođena u istomu stanju kao i Adam prije pada u grijeh; 4) cijeli ljudski rod ne umire zbog Adamova grijeha niti uskrisuje Kristovim uskrsnućem; 5) Mojsijev Zakon je kao i Evanđelje samo dobar vodič u nebo; 6) i prije Kristova dolaska ljudi su bili bez grijeha. Zbog svega ovoga održana je Sinoda u Kartagi (Col latio Carthaginensis 411. godine) koja je pozvala Pelagijeva učenika Celestija da odbaci ove ideje, što on nije učinio te je osuđen kao krivovjerac. 12

Augustin, De Gestis Pelagii 14, 36 (PL 44, 341–343); ipak termin „asket“ bio bi ispravniji nego „monah“ s obzirom na to da upućuje preciznije na Pelagijev status jer zapravo nije pripadao nikakvoj monaškoj zajednici, nego je kao laik vodio kršćanski život obojen žestokom askezom. Vidi: Vittorino Grossi, Avversari e amici di Agostino, u: A. di Berardino (ed.), Patrologia..., str. 439. 11

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

Jeronim je odlično primijetio kako se Pelagije skrivao iza svojega učenika. Jeronimu je posebno zasmetao njegov nauk o mogućnosti nesagrješivosti (impeccantia). Međutim, Sinoda u Diospoliju (415. godine) ne osuđuje ga budući da okupljeni biskupi nisu bili dorasli Pelagiju, o čemu nas informiraju Jeronim i Augustin.13 Nakon ovoga oslobađanja Jeronim započinje pisati svoj Dijalog protiv pelagijevaca, s druge strane i Augustin piše protiv Pelagija i njegova nauka te Apostolska Stolica osuđuje pelagijanizam (418. godine).

b) Dialogus adversus Pelagianos Prije nego što bilo što kažemo o Jeronimovu Dijalogu, potrebno je napomenuti da je Jeronimovo Pismo Ktestifontu (Epistula 133) na određeni način „preludij“ Dijaloga anticipirajući pojedine sadržaje. Ovo je Pismo napisano najvjerojatnije 414. godine i u njemu on odgovara na postavljena pitanja o pelagijanskim temama. Vidljivo je da se Jeronim tek informi13

Jeronim, pišući Augustinu (Ep. 143), ima vrlo loše mišljenje o toj sinodi: „in illa miserabili Synodo Diospolitana“. Sličan je sud imao i Augustin prema kojemu je Pelagije izmanipulirao biskupe okupljene na sinodi. Pelagije se nije ustručavao odbaciti i svojega učenika Celestija optužujući i osuđujući nauk koji je u stvarnosti njegov. O tome čitamo kod Augustina: Ep. 4*, 2 (CSEL 28); De Gestis Pelagii 6, 16 (CSEL 42, 69), 14, 30 (PL 44, 338), 30, 45–54; 31–33 (PL 44, 351, CSEL 42, 108; PL 44, 353–354, CSEL 42, 111–114).

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

ra o pelagijanizmu. U svakom slučaju, ovo je Pismo prvi izravan napad na Pelagija, premda mu ne spominje ime. Već od početka Pisma vidi se kako je Ktestifont kontaktirao Jeronima kako bi mu dao neka objašnjenja u pogledu pitanja izvornoga grijeha, milosti Božje i mogućnosti nesagrješivosti. Mnoge su referencije na pelagijanizam u ovomu Pismu koji Jeronim smatra blasfemim jer naučava ne puku sličnost s Bogom, nego čak jednakost. Posebno se okomio na mogućnost nesagrješivosti (impeccantia) koju je najviše razradio u Dijalogu protiv pelagijevaca, koji spada među posljednje spise koje je Jeronim napisao. Riječ je o njegovoj „posljednjoj bitki“ i posljednjemu teološkom naporu. Djelo je napisano 415. godine dok se održavala Sinoda u Diospoliju i već je iste godine stiglo do Ravene. Ovu informaciju imamo izravno od Augustina.14 Vrlo je često moderna kritika zaboravljala Dijalog, no unatoč tome treba priznati da on ostaje jedno od najvažnijih svjedočanstava kojim možemo upoznati narav pelagijanskoga naučavanja u Palestini između 411. i 415. godine. Naime, velik interes za ovaj spis stoji u originalnim citatima Pelagijeva djela Testimonium Liber.15 Dijalogu se prigovara pretjeran ton i „nepravedan“ pogled na pelagijanski nauk o nesagrješivosti te poistovjećivanje sa stoičkim naukom ἀπάθεια. Naglašava se kako tek na kraju knjige govori o pitanju krštavanja tek rođene djece te kako je pod velikim utjecajem prvih Augustinovih antipelagijan14 15

Augustin, Ep. 19*, 2 (CSEL 88, 92). G. de Plinval, Pélage, 279. 13

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

skih traktata.16 Zbog svega ovoga pojedini autori zanemaruju Jeronimov doprinos u pobijanju pelagijanizma. Međutim vrlo se često zaboravlja kako je ovaj Dijalog hereziološkoga tipa u kojemu Jeronim kao autor dokazuje svoje „pravo“ da ne govori lijepo o svojemu protivniku. Iz poistovjećivanja Pelagija s krivovjercima koji su bili prije njega, kako čitamo u Prologu Dijaloga, proizlazi jasno da za kršćanskoga autora onakve pelagijanske teze nisu prihvatljive i da zbog toga Jeronim smatra Pelagija osobno krivovjercem. U to je siguran na temelju upoznavanja njegova nauka još u Jeruzalemu te preko Augustinovih antipelagijanskih traktata.17 Jeronim u Dijalogu predstavlja pelagijanizam onako kako ga je on doživio u Palestini između 411. i 415. godine. Mora se priznati da je prisutno Jeronimovo ismijavanje i pretjerivanje u osobi pravovjernoga Atika, ali ipak njegovi napadi nisu toliko okrutni kao što je to bilo prije u slučaju jednoga, na primjer, Vigilancija. Štoviše, na početku on negira da ga je na pisanje potakla zavist ili zloba. Brani se od kleveta da je manihejac i da negira slobodnu volju.18 Vrlo jasno označava Pelagijeve stavove tako da

Giuseppe Caruso, Girolamo antipelagiano, in: „Augustinianum“ 49 (2009), 84–86. Benjamin Jeanjean, Le Dialogus Attici et Critobuli de Jérôme et la Prédication Pélagienne en Palestine entre 411. et 415., u: A. Cain and J. Lössl (ed.), „Jerome of Stridon. His Life, Writings, and Legacy“, University of Colorado, USA, and Cardiff University, UK, Ashgate, 2009., 61. Jeronim, Dial. Prol., 2.

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

se čini kako po ustima krivovjerca Kritobula progovara Pelagije in persona.19 Sam naslov Dijalog u temelju je vrlo jak znak jer u ostalim spisima polemičkoga karaktera Jeronim se ne opterećuje činjenicom da označi na samu početku svojega protivnika, kao na primjer Helvidija, Jovinijana ili Vigilancija, Rufina i ostale. Prema tome, čini se da su Kritobulovi odgovori primjereni sadržaju pelagijanizma koji je došao do Jeronimovih ušiju. Jeronim, kada odlučuje u Dijalogu odbaciti Pelagijeve teze kao krivovjerne, to čini na temelju mnogih pisanih izvora koje pripisuje izravno Pelagiju, ne spominjući njegovo ime.20 To se najbolje vidi u trećoj knjizi Dijaloga gdje citira molitvu jedne udovice, molitvu koja se nalazi u Augustinovu De vita Christiana (PL 50, 383–402). Važno je ovdje opisati i samu strukturu Dijaloga, zajedno s njegovim glavnim temama od kojih možemo izdvojiti: mogućnost nesagrješivosti i lakoću Božjih zapovijedi (Posse hominem sine peccato esse, si velit, et facilia dei esse praecepta), milost Božju i slobodnu volju (Gratia Dei et liberum arbitrium) te krštavanje djece (Quare infantulos baptizare?). Jeronim naglašava kako slijedi sokratovsku dijalektičku metodu.21 Prvi dio Dijaloga (Dialogus I, 1–33) govori o argumentima koji su već bili razrađivani u Pismu Ktestifontu, to jest o milosti Božjoj, o slobodnoj volji i o mogućnosti nesagrješivosti (impeccantia) te o izvršavanju zapovijedi Božjih koje uvijek ide s nau19 20 21

M. Mandac, Sveti Jeronim, 62–63. B. Jeanjean, Le Dialogus Attici et Critobuli, 64–65. Jeronim, Dial. Prol., 1. 15

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

kom o impeccantia. U ovomu prvom dijelu raspravlja se i o nekim idejama koje su iznesene u Pelagijevu Testimonium Liber. Pelagijanska impeccantia odmah je na početku odbačena te se prelazi na raspravu o milosti kako je vide pelagijanci, što je za Jeronima pogrješno. Jeronimov je stav da milost Božja pomaže ljudskoj slobodnoj volji. Najveći dio drugoga dijela Dijaloga (Dialogus I, 33 – II, 40) čini velik broj biblijskih citata kojima Jeronim pobija pelagijanski nauk prikazujući kako nije u skladu sa Svetim pismom. Tema milosti Božje produbljena je osobito preko Pavlovih poslanica te preko Prve Ivanove poslanice. Treći dio, koji čini cijelu treću knjigu, produbljenje je već razmatranih tema u prvomu i drugom dijelu. Pri kraju ove knjige raspravlja se i o pitanju krštavanja djece. Jeronim je napao ovu Pelagijevu tezu na samu kraju Dijaloga. Vjerojatno se o ovoj temi informirao tako reći „usput“ kada mu je Orozije donio Augustinove traktate koji govore o Pelagijevu stavu prema krštenju djece. Zato je Jeronim odmah pri kraju prionuo uz pobijanje i te teze. Očigledan je utjecaj sv. Augustina. Prema njemu, krštenje djece vrlo je važno jer, iako djeca nisu osobno učinila nikakav grijeh, naslijedila su izvorni grijeh koji je naštetio ljudskoj naravi učinivši je sklonom na grijeh. Pelagije je to nijekao.22 22

O Jeronimovu nauku o grijehu vidi: Severino Visitainer, La dottrina del peccato in s. Girolamo [Analecta Gregoriana], Libreria editrice dell’Università Gregoriana, Roma, 1962., 63–91.

UVOD U DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

3. Zaključak Iz svega ovoga možemo zaključiti kako se pelagijanski nauk, koji se širio u Palestini sve do 415. godine nakon njegova dolaska iz Kartage, može rekonstruirati iz Jeronimova Dijaloga. Ipak mora se uzeti u obzir da je duh i red predstavljanja pelagijanizma u Dijalogu osobni odabir samoga Jeronima ili, bolje reći, Atika kao glasnogovornika pravovjernoga nauka, a ne Kritobula koji iznosi pelagijanski nauk. To je očito kada se uzme u obzir raspravljanje o pitanju mogućnosti nesagrješivosti, o kojoj se govori na početku, jer Atik odbacuje odmah jedan od dva ključna elementa cijeloga pelagijanskog nauka. Nakon što se provjeri cjelokupna Jeronimova kritika pelagijanskoga nauka o temama kao što su mogućnost života bez grijeha (impeccantia), lakoća izvršavanja Božjih zapovijedi, milost Božja i slobodna volja (liberum arbitrium), može se na kraju zaključiti kako je Jeronim dobro shvatio Pelagijev nauk. Svakako da mu je od velike pomoći bio i sv. Augustin tako da se može zaključiti da je Jeronim, kada je u pitanju pelagijansko krivovjerje, bio na istoj liniji kao i veliki mislioci njegova vremena. Josip Knežević

DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA (vođen između katolika Atika i heretika Kritobula)

Prolog 1. Nakon što napisah Pismo Ktesifontu1 u kojemu sam odgovorio na postavljena pitanja, primio sam silne zahtjeve od braće koja su željela znati zašto sam tako dugo odlagao obećani rad u kojemu sam se obvezao odgovoriti na sve pretpostavke onih koji šire nauk o odsutnosti strasti (grč. ἀπάθεια). Nitko više ne spori da to bijaše nauk stoika i peripatetika, tj. Stare akademije. Neki od njih ustvrdiše da pojam πάθη, što bismo mogli prevesti kao „strasti“2 kao što su tuga, radost, nada, strah, mogu biti uništene i temeljito iskorijenjene iz ljudskoga uma. Drugi pak misle da se može njima upravljati ili pak obuzdati ih kao što se neukrotive konje kontrolira uzdama. Njihove pretpostavke tumači Tulije u Tuskulanskim raspravama,3 a Origen ih u Stro1

2 3

Riječ je o 133. pismu iz Jeronimove korespondencije (Ep. 133). odnosno osjećanja, emocije tj. kod Marka Tulija Cicerona 19

JERONIM

matima4 nastoji pomiješati s crkvenom istinom. Prelazim preko manihejaca,5 priscilijanaca,6 Evagrija Iberite,7 Jovinijana8 i heretikâ gotovo čitave Sirije koji su poganskim rječnikom διεστραμμένως „Mesalianci“, a grčki Εὐχίτας općenito nazvani, prema kojima je moguće postići savršenstvo i doći do ljudske krjeposti spoznaje:9 i ne želim reći da bi bila kao sličnost s Bogom, nego jednakost, tvrdeći dosljedno da, kada su (ljudi) jednom dosegnuli vrhunac savršenosti, više im je nemoguće griješiti ni mišlju, a ni i iz neznanja. Premda sam u svojemu prijašnjem pismu koje sam napisao Ktesifontu aludirao na njihove 4

7 8

Djelo danas nažalost izgubljeno, ali na temelju činjenice da se Jeronim nekoliko puta poziva na njega pretpostavlja se da ga je Jeronim čitao ili barem poznavao. Maniheizam je sinkretistička religija koju je u 3. st. utemeljio Mani. Okosnicom svojega dualističkog nauka smatrali su borbu Dobra i Zla, Svjetla i Tame. Priscilijan je bio iz Španjolske (Avila) koji je u drugoj polovici 4. st. naučavao jednu vrstu moralnoga dualizma. Zbog spletki koje su postojale protiv njega car Maksim ga je 384. osudio na smrt. tj. Evagrija Pontskoga Jovinijan je bio monah koji se koncem 4. st. pobunio protiv uvjerenja kako djevičanstvo i postovi imaju većih zasluga za nebo tvrdeći da svi krštenici imaju iste zasluge. Bio je osuđen, a i sam Jeronim je napisao spis protiv njega. Naziv im dolazi od neprestana moljenja. Izopačenost njihova nauka leži u krivu shvaćanju novozavjetnih tekstova: Lk 8,1 i 1 Sol 5,17.

DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

pogrješke, koliko mi vrijeme dopušta, dodirnuo sam se nekoliko točaka, a u knjizi koju trenutno nastojim napisati držat ću se sokratovskih metoda kako bi se na obje strane moglo izložiti i kako bi istina bila što jasnija kada obje strane iznesu svoja mišljenja. Origenu je vlastito da je smatrao kako je nemoguće da ljudska narav10 od početka do smrti živi bez grijeha, a opet da je moguće, kada se okrene boljim stvarima, postići toliku jakost da više ne griješi. 2. Želio bih dodati nekoliko riječi kao odgovor onima koji kažu kako pišem ovaj spis jer sam raspaljen zavišću. Nikada nisam štedio krivovjerce i sve sam činio kako bih neprijatelje Crkve učinio vlastitim neprijateljima. Helvidije11 napisa protiv svete Marije vazda Djevice. Je li zavist bila ta koja me nukala da mu odgovorim, a nikada ga nisam vidio vlastitim očima? Jovinijan, čije se krivovjerje sada širi, uznemiravao je vjeru Rima u mojoj odsutnosti. Bijaše tako lišen dara izražavanja i ima tako iskvaren stil da bi bio dostojniji za samilost negoli za zavist. Koliko god sam mogao, odgovorio sam i njemu. Ru10 11

Misli se na čovjeka, a ne na apstraktnu ljudsku narav. Nije nam danas puno poznat. Zapravo ga poznajemo samo preko Jeronima jer je napisao protiv njegova stava prema monaštvu i protiv Marijina djevičanstva post partum. Vjerojatno je bio rimski pravnik. Čini se da je imao slabo teološko znanje. 21

JERONIM

fin je sve učinio kako bi raširio Origenove blasfemije i knjigu Počela (Περὶ ἀρχῶν), ne u jednomu mjestu nego u cijelomu svijetu. Objavio je i (prijevod) Euzebijeve prve knjige Origenove obrane pod imenom Pamfilija mučenika i, premda Origen ne reče dovoljno, izbljuva12 u njegovu korist novi svezak. Zar mene treba optužiti za zavist jer sam mu odgovorio? I zar je njegova rječitost bila takva navala bujice da bi me strahom spriječila od pisanja ili diktiranja nečega kao odgovor? Paladije, ništa bolji od lošega roba, pokušavaše dati snagu istomu krivovjerju i pobuditi protiv mene ne tako davnu klevetu na temelju mojega hebrejskog prijevoda. Zavidimo li i njegovoj nadarenosti i plemenitosti? Čak i sada misterij grijeha13 djeluje i svatko brblja o njegovu viđenju. Sada se čini kako sam ja jedini koji se ispunio zavišću zbog slave svih ostalih; toliko sam jadan kao stvorenje da zavidim čak i onima koji ne zaslužuju zavist. I tako želim dokazati svima da ja ne mrzim ljude, nego mrzim njihove zablude i da ne želim klevetati nikoga, nego radije žaliti nad ljudskom nesrećom koja je razumom lažno obmanuta. Zato sam koristio imena Atika i Kritobula kako bih preko njih iznio naše vlastite poglede i poglede naših protivnika. Istina je da svi mi koji slijedimo katoličku vjeru želimo i na12 13

lat. evomeret, što znači povratiti, bljuvati Usp. 2 Sol 2,7.

DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

stojimo osuditi krivovjerje, a čovjeka popraviti. Međutim, ako će oni nastaviti griješiti, krivnja se ne će pripisati nama koji pišemo, nego onima koji vole više laž negoli istinu. I još kratko odgovaramo našim klevetnicima čije klevete padaju na njihove vlastite glave: manihejsko učenje osuđuje ljudsku narav, uništava slobodnu volju14 i eliminira Božju pomoć. I opet, što je očito bezumlje, govoriti to da je čovjek kao Bog. Idemo, dakle, tako hoditi kraljevskim putom kako ne bismo skrenuli ni desno ni lijevo i uvijek vjerujmo da Božja pomoć vodi našu volju. Ako netko želi izjaviti da je oklevetan ili se pohvaliti da misli kao što mi mislimo, pokazat će kada otvoreno i iskreno osudi suprotne stavove. U protivnom će čuti riječi proroka: I nakon svega toga nije se vratila k meni nevjernica sestra njezina, Judeja, svim svojim srcem, već samo prijetvorno.15 Manji je grijeh slijediti zlo za koje misliš da je dobro, nego ne usuditi se braniti nešto što znaš da je sigurno dobro. Ako ne možemo podnijeti prijetnje, nepravde, siromaštvo, kako ćemo svladati vatru Babilona? Što je sačuvao rat, neka ne bude oteto izmišljenim mirom. Ne želim strahom naučavati krivi nauk kada je Krist stavio istinsku vjeru u snagu mojega izbora. 14 15

tj. liberum arbitrium Jr 3,10 23

JERONIM

Knjiga I. 1. ATIK: Čujem, Kritobule, da si napisao kako čovjek može biti bez grijeha ako to želi i da su Božje zapovijedi lagane (za izvršavanje). Reci mi, je li to istina? KRITOBUL: Točno je, Atiče, ali naši protivnici ne shvaćaju pravi smisao riječi koje sam im rekao. ATIK: Jesu li one onda tako nejasno izrečene da daju drukčije značenje od njihova pravoga značenja? Ne tražim odgovor na dva pitanja odjednom. Naveo si dva prijedloga. Jedan je da čovjek može, ako želi, biti bez grijeha; drugi je da su Božje zapovijedi lagane. Premda su, dakle, izrečene zajedno, potrebno je raspravljati o njima odvojeno tako da ne bude nikakva nerazumijevanja među nama budući da se naša vjera čini jedna. KRITOBUL: Rekao sam, Atiče, da čovjek može biti bez grijeha, ako želi, ali ne kao što bi za nas netko zlobno rekao, bez pomoći milosti Božje (što je velika opakost ako netko tako misli), nego jednostavno da može, ako želi, pretpostavljajući „pomoću milosti Božje“. ATIK: Dakle, Bog bi onda bio autor i tvojih loših djela? KRITOBUL: Nipošto tako ne bih tvrdio! Nego ako bi bilo štogod u meni dobro, onda bi bilo 24

DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

dovedeno do savršenstva njegovim poticajem i pomoću. ATIK: Moje se pitanje ne odnosi na prirodno ustrojstvo nego na djelo. Sumnja li tko da je Bog stvoritelj svega? Želio bih da mi odgovoriš na ovo: dobro koje činiš, je li tvoje ili Božje? KRITOBUL: Moje i Božje. Ja ga činim i on mi pomaže. ATIK: Kako onda svatko misli da ti uklanjaš milost Božju i ostaješ pri svom tvrdeći da ono što mi ljudi činimo proizlazi iz naše vlastite volje? KRITOBUL: Iznenađen sam, Atiče, što me pitaš zašto i zbog čega ostali ljudi griješe i žele znati ono što nisam napisao kada sam napisao savršeno jasno. Rekao sam da čovjek, ako želi, može biti bez grijeha. Jesam li dodao „bez milosti Božje“? ATIK: Ne, ali na temelju činjenice da nisi dodao ništa naslućuje se kako to niječeš. KRITOBUL: Ne, nego činjenica da nisam zanijekao trebala bi značiti da to potvrđujem. Nepravedno je pretpostaviti da niječemo bilo što što ne potvrđujemo. ATIK: Priznaješ, dakle, da čovjek može biti bez grijeha, ako želi, pomoću milosti Božje? KRITOBUL: Ne samo da priznajem, nego to slobodno izjavljujem. 25

JERONIM

ATIK: Dakle, griješi onaj tko eliminira milost Božju? KRITOBUL: Griješi. Dapače, treba tvrditi da je više bezbožan budući da svime upravlja Božji promisao. I posjedujemo vlastito postojanje i sposobnost vlastitoga izbora i želju, to dugujemo Božjoj dobroti, Stvoritelju. Zbog toga i imamo sposobnost slobodne odluke da prema svojemu slobodnom izboru naginjemo ili prema dobru ili prema zlu, što je djelo milosti onoga koji nas načini kakvi jesmo, na svoju sliku i sličnost. 2. ATIK: Nitko ne sumnja, Kritobule, da sve stvari ovise o onome koji je Stvoritelj svega i što god posjedujemo, sve trebamo pridati njegovoj dobroti. Ali želio bih znati, imajući u vidu da ti prihvaćaš milost Božju, držiš li je darom koji smo primili kao stvorenja tako da se služimo njezinom pomoću u svim našim pojedinačnim djelima ili je slučaj da, budući da smo jednom stvoreni i darovana nam je slobodna volja, činimo što želimo vlastitim izborom? Znam, naime, da velik dio tvojih istomišljenika pripisuje Božjoj milosti sve u smislu da shvaćaju kako je snaga volje dar, ne u pojedinačnim karakteristikama, nego u općenitim, to jest ne u pojedinačnim djelima, nego jednom zauvijek u stvaranju. KRITOBUL: Nije tako kako ti misliš, već ja držim oba stava, to jest da smo milošću Božjom 26

DIJALOG PROTIV PELAGIJEVACA

stvoreni takvi kakvi jesmo, ali i da smo u pojedinačnim djelima potpomognuti njezinom pomoći. ATIK: Slažemo se, dakle, da smo u dobrim djelima, osim naše sposobnosti izbora, potpomognuti Božjom pomoći, a u lošim đavolskom (sugestijom). KRITOBUL: Upravo tako. Nema razlike s obzirom na to. ATIK: Dakle, nisu u pravu oni koji negiraju Božju pomoć u našim pojedinačnim djelima kao što i Psalmist pjeva: Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi.16 I ostale stvari toga tipa koje izopačenim i smiješnim objašnjenjima nastoje izvrtati riječi da imaju drugo značenje. 3. KRITOBUL: Je li nužno govoriti protiv drugih kada imaš moj vlastiti odgovor? ATIK: Tvoj odgovor kojega učinka? Da imaju pravo ili krivo? KRITOBUL: A koja me nužnost prisiljava da govorim protiv drugih? ATIK: Jer si prinuđen pravilima rasprave i poštivanjem istine. Ne znaš li da sve što kažeš ili potvrđuje ili niječe i da treba biti prosuđeno kroz dobre ili loše stvari? Moraš dodati, i ne zahvaljujući tebi, da je izjava na koju se moje pitanje odnosi oboje, ili dobra ili loša stvar. 16

Ps 127,1 27

JERONIM

KRITOBUL: Ako u pojedinačnim djelima moramo imati pomoć Božju, slijedi li da je nama nemoguće načiniti pero ili popraviti ga kada je načinjeno? Ne možemo li oblikovati slova, biti tihi ili govoriti, sjediti, stajati, šetati ili trčati, jesti ili postiti, plakati ili smijati se i tako dalje, bez pomoći Božje? ATIK: S mojega gledišta nemoguće je. KRITOBUL: Dakle, u čemu se onda sastoji slobodna volja i kako možemo braniti milost Božju prema nama ako ne možemo činiti čak ni to bez Boga? 4. ATIK: Nije nam na takav način darovana milost slobodne volje da se time onda zaniječe Božja pomoć u pojedinačnim djelima. KRITOBUL: Pomoć Božja nije zanijekana budući da su stvorenja sačuvana po daru milosti i slobodne volje njima dane jednom zauvijek. Ako ja, dakle, bez Boga ništa ne mogu učiniti ukoliko mi ne pomaže u svakomu pojedinačnom djelu, onda slijedi da niti će me pravedno okruniti zbog mojih dobrih djela niti me kazniti zbog loših jer u svakom slučaju on će oboje primiti kao svoje, ili će kazniti ili će pomoći koje je dao. ATIK: Reci mi, dakle, jednostavno zašto očito niječeš milost Božju? Ako bilo što zaniječeš djelomično, moraš nužno zanijekati i potpuno. 28

SADRŽAJ

Uvod u Dijalog protiv pelagijevaca . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Dijalog protiv pelagijevaca (vođen između katolika Atika i heretika Kritobula) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Knjiga I.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 Knjiga II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Knjiga III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213

215

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u srpnju 2019.

CRKVENI OCI

Knjiga 15.

........................................................................................... Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor. Kada se susretne s krivovjernim pelagijanskim tezama sveti će Jeronim, kao vrstan polemičar i teolog, reagirati vrlo odlučno pobijajući njihove zablude o dostatnosti slobodne volje za spasenje.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju. Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve. Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba. Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-610-6

VERBUM 98 kn