Hoditi s Bogom

TIM GRAY – JEFF CAVINS

HODITI S BOGOM Putovanje kroz Bibliju

VERBUM

Tim Gray – Jeff Cavins HODITI S BOGOM

TIM GRAY - JEFF CAVINS

HODITI S BOGOM Putovanje kroz Bibliju

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 137.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Walking with God. A Jurney through the Bible Nihil obstat: William C. Beckman, M.T.S. Censor Librorum Imprimatur: + Charles J. Chaput, O.F.M. Cap. Denverski nadbiskup 27. listopada, 2009.

Copyright © Ascension Press, West Chester, 2010 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Emina Kovačević Lektura: Nikša Babić Ovo je izdanje objavljeno potporom Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-633-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170609026.

Z ahvale

vaki suradnički projekt zahtijeva vrhunsku skupinu ljudi koji zajednički rade na njegovu ostvarenju. Želim zahvaliti svim suradnicima iz Ascension Pressa, koji su uložili mnogo truda u ovu knjigu.

Također želim zahvaliti svom velikom prijatelju Jeffu Cavinsu. Rad na ovoj knjizi još je dodatno produbio naše prijateljstvo i zahvalan sam mu što je bio moj suradnik. Posebno zahvaljujem dr. Mary Healy, dr. Peteru Williamsonu, Heather Akers, Wei Hsien Wanu, Sarah Christmyer, a ponajviše mojoj supruzi Kris – svi su oni dali neprocjenjiv doprinos oblikovanju i dovršetku ove knjige. Na kraju zahvaljujem svomu sinu Josephu što mi je strpljivo darovao vrijeme potrebno za pisanje i što me nadahnjuje da biblijsku priču dijelim s drugima.

Tim Gray

S

ne večeri kad sam primio sakrament svete potvrde, 1. svibnja 1971., od roditelja sam na dar dobio svoju prvu Bibliju. Sjećam se kako sam tada prvi put osjetio želju da upoznam Bibliju. Bog je otada u moj život dovodio predivne ljude, poput biskupa Paula Dudleya, koji mi nastavljaju pomagati da bolje razumijem Bibliju i koji mi daju poticaj da živim i poučavam njezinu poruku koja preobražava. Za ovu knjigu upućujem zahvalu Matthewu Pintu i svim zaposlenicima Ascension Pressa na njihovom strpljenju i mukotrpnome radu. Dr. Tima Graya ubrajam među najveće darove koje mi je Bog ikada dao. Njegova strast prema Svetome pismu i njegova stručnost istovremeno su za mene nadahnuće i uzor. Također zahvaljujem Sarah Christmyer na mudrim savjetima i vodstvu tijekom pisanja ove knjige. Nadalje, duboko sam zahvalan na prijateljstvu i stručnome doprinosu dr. Mary Healy, dr. Petera Williamsona, dr. Edwarda Srija, Thomasa Smitha i dr. Scotta Hahna. Više od svega zahvalan sam na svojoj supruzi Emily i na našim trima kćerima, koje su moje najbliže suputnice u potrazi za nebom.

Jeff Cavins

O

5

HODITI S BOGOM

B iBlijske

kratice

Za biblijske navode unutar ove knjige upotrijebljene su sljedeće kratice. (Opaska: KKC = Katekizam Katoličke Crkve.)

Stari zavjet Post Izl Lev Br Pnz Jš Suci Rut 1 Sam 2 Sam 1 Kr 2 Kr 1 Ljet 2 Ljet Ezr Neh Tob Jdt Est 1 Mak 2 Mak Job Ps

6

Knjiga Postanka Knjiga Izlaska Levitski zakonik Knjiga Brojeva Ponovljeni zakon Jošua Knjiga o Sucima Ruta Prva knjiga o Samuelu Druga knjiga o Samuelu Prva knjiga o Kraljevima Druga knjiga o Kraljevima Prva knjiga Ljetopisa Druga knjiga Ljetopisa Ezra Nehemija Tobija Judita Estera Prva knjiga o Makabejcima Druga knjiga o Makabejcima Job Psalmi

Izr Prop Pj Mudr Sir Iz Jr Tuž Bar Ez Dn Hoš Jl Am Ob Jon Mih Nah Hab Sef Hag Zah Mal

Mudre izreke Propovjednik Pjesma nad pjesmama Knjiga Mudrosti Knjiga Sirahova Izaija Jeremija Tužaljke Baruh Ezekiel Daniel Hošea Joel Amos Obadija Jona Mihej Nahum Habakuk Sefanija Hagaj Zaharija Malahija

Novozavjetne knjige Mt Mk Lk Iv Dj Rim 1 Kor 2 Kor Gal Ef Fil Kol 1 Sol 2 Sol

Evanđelje po Mateju Evanđelje po Marku Evanđelje po Luki Evanđelje po Ivanu Djela apostolska Poslanica Rimljanima Prva poslanica Korinćanima Druga poslanica Korinćanima Poslanica Galaćanima Poslanica Efežanima Poslanica Filipljanima Poslanica Kološanima Prva poslanica Solunjanima Druga poslanica Solunjanima

1˝Tim 2 Tim Tit Flm Heb Jak 1 Pt 2 Pt 1 Iv 2 Iv 3 Iv Jd Otk

Prva poslanica Timoteju Druga poslanica Timoteju Poslanica Titu Poslanica Filemonu Poslanica Hebrejima Jakovljeva poslanica Prva Petrova poslanica Druga Petrova poslanica Prva Ivanova poslanica Druga Ivanova poslanica Treća Ivanova poslanica Judina poslanica Otkrivenje

7

OtkrijmO priču SvetOga piSma

Uvod

OtkrijmO

priču

SvetOga

piSma

ri kraju svojega Evanđelja sveti Luka pripovijeda o najznačajnijemu biblijskom tečaju koji je ikada održan. Isus se pridružuje dvojici učenika na putu prema Emausu. Uočivši očaj koji osjećaju zbog događaja koji su se odvili na Veliki petak, Isus im govori: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“ (Lk 24,25–26) Pogođeni tragičnim događajima i pojedinostima prethodnih dana, ovi su učenici izgubili iz vida Božju priču – sva ona Božja djela o kojima govore Pisma – te su stoga pogubili i konce vlastitih životnih priča našavši se ispunjeni tugom i beznađem.

Zato im Isus iznova objašnjava sadržaj Pisma i ukazuje na čudesnost Božjega nauma i nakana. Tako Isus, želeći ih poučiti o tome tko je on zapravo i koji je smisao zbivanja u njihovim životima, svojim učenicima otkriva radnju Svetog pisma – njegovu središnju pripovijest, u koju je utkano mnoštvo zasebnih događaja i pojedinosti.

Učenici doživljavaju zapanjujući pregled čitave svetopisamske pripovijesti i uviđaju da ona upućuje na Krista. Ta je spoznaja ražarila njihova srca i izmijenila im živote: tuga se pretvorila u radost i oni pohitaše natrag u Jeruzalem.

Naš nas Otac sve poziva da uronimo u sadržaj njegove Riječi koja obuhvaća velike događaje, pustolovine, ljubavi, izdaje, žr-

P

9

HODITI S BOGOM

tve, čuda i još mnogo toga. Promatrajući u Svetome pismu kako je Abraham živio svoju vjeru, učimo o vjeri u Boga. Kada Jošua slijedi Božje upute za zauzimanje Jerihona umjesto da jednostavno nahrupi sa svojom vojskom, učimo o poslušnosti. Kada se David suprotstavlja divovskomu ratniku Golijatu, učimo o hrabrosti. Kada Marija pristaje na Božji plan, učimo o pouzdanju u Gospodina. Kada Isus na križu radi našega spasenja predaje svoj život, učimo o sebedarnoj požrtvovnoj ljubavi. No, kao najvažnije od svega, Sveto nam pismo donosi jednu priču u kojoj možemo susresti samoga Boga, spoznati njegovu beskrajnu ljubav prema svakome od nas te odgovoriti na njegov poziv da i sami uđemo u tu epsku pripovijest.

Ključ je svake dobre priče njezina radnja, jer ona objedinjuje brojne pojedinosti, događaje i likove koji priči daju njezin smisao i snagu. Ako radnja nije dobra, jednostavno ćemo zatvoriti knjigu ili prestati gledati film. Sveto pismo također ima svoju radnju, ali mnogim je ljudima baš tu radnju teško prepoznati i shvatiti. Ako ne uspijevamo shvatiti radnju Svetoga pisma, izgubimo se u beskrajnim rodoslovljima, imenima i bitkama pa zatvorimo Bibliju i ostavimo je na polici te tako nikada ne upoznamo Božju priču i svoje mjesto u njoj.

Budući da se Biblija sastoji od 73 različite knjige i ima gotovo jednak broj autora, na prvi je pogled jasno zašto nam može biti teško prepoznati njezinu jedinstvenu radnju. No Biblija nije obična knjiga. Ljude koji su je pisali nadahnuo je Duh Sveti pa je zato njezin autor i Bog. A budući da je samo jedan božanski autor, tu zbirku knjiga povezuje jedinstvena i nevjerojatna priča. Stoga Katekizam Katoličke Crkve poručuje da osobitu pozornost trebamo pridavati sadržaju i jedinstvu cjeline Svetoga pisma ako ga želimo razumjeti u onome istom Duhu koji je tu Božju riječ nadahnuo: „Koliko god bile različite knjige od kojih se sastoji, Pismo je ipak jedno poradi jedinstva Božjega nauma, kojemu je Isus Krist središte i srce...” (KKC 112) Ugledajući se na Isusovo tumačenje Biblije s puta u Emaus, Hoditi s Bogom ima za cilj rasvijetliti veličanstvenu radnju biblijskoga

10

OtkrijmO priču SvetOga piSma

izvještaja koji proizlazi iz jedinstva Božjega nauma. Kako bi postigla taj cilj, ova knjiga slijedi kronološki sustav iz programa za proučavanje Biblije „Velika pustolovina“ (The Great Adventure), koji biblijske događaje raspoređuje u dvanaest razdoblja i prati osnovni tijek Božje objave tako što se usredotočuje isključivo na četrnaest „pripovijedalačkih knjiga“ koje zajedno tvore cjelinu radnje Svetoga pisma. (Kad prepoznamo središnju radnju Biblije, preostalih 59 knjiga, koje u programu nazivamo „dopunskim knjigama“, lako možemo smjestiti u povijesni kontekst kojem pripadaju.) Svako poglavlje ove knjige govori o jednome razdoblju. „Velika pustolovina“ – kronologija radnje Svetoga pisma 12 razdoblja

14 pripovjedalačkih knjiga

Početci svijeta

Knjiga Postanka (1–11)

Patrijarsi

Knjiga Postanka (12–50)

Egipat i Izlazak

Knjiga Izlaska

Lutanja pustinjom

Knjiga Brojeva

Osvajanje i Suci

Jošua; Knjiga o Sucima

Kraljevstvo

Prva i Druga knjiga o Samuelu; Prva knjiga o Kraljevima (1–11)

Razdijeljeno kraljevstvo

Prva knjiga o Kraljevima (12–22); Druga knjiga o Kraljevima

Progonstvo

Druga knjiga o Kraljevima (17, 23–25)

Povratak

Ezra; Nehemija

Makabejski ustanak

Prva i Druga knjiga o Makabejcima

Dolazak Mesije

Evanđelje po Luki

Crkva

Djela apostolska

11

HODITI S BOGOM

Budući da nam je cilj razumjeti cjelinu i bit Svetoga pisma, bavit ćemo se mnogim njegovim dijelovima, od Knjige Postanka pa sve do Djela apostolskih. Zbog toga ćemo se usredotočiti na panoramski pregled pripovijedalačkoga sadržaja kanona Svetoga pisma i Pismo promatrati na način koji stručnjaci nazivaju „kanonskim pristupom“. To znači da ćemo slijediti metodu koju je papa Benedikt XVI. primijenio u knjizi Isus iz Nazareta, u kojoj je stavio naglasak na kanonsko tumačenje Isusova života, napominjući: „‘Kanonska egzegeza’ – čitanje pojedinih tekstova Biblije u njezinoj cjelovitosti – bitna je dimenzija egzegeze, koja nije proturječna povijesno-kritičkoj metodi, nego je organski vodi dalje i čini je istinskom teologijom.“* Nasljedujući primjer pape Benedikta XVI., Hoditi s Bogom nudi cjelovito iščitavanje Svetoga pisma u njegovu konačnome obliku kakvoga nalazimo u Bibliji, uz istovremeno priznavanje presudne važnosti povijesti za razumijevanje i proučavanje Božje riječi. Prepričavanje radnje jedne tako goleme knjige zahtijeva značajna ograničavanja mogućega sadržaja izlaganja. Postoje nebrojene akademske knjige koje se bave povijesnošću, autorstvom i datiranjem tekstova Svetoga pisma. Sada pak postoji potreba za jednim pristupačnim uvodom u ono što papa Benedikt XVI. naziva kanonskim čitanjem Biblije, odnosno čitanjem kojem je cilj iznjedriti upravo ono što Katekizam navodi kao najbitnije: tumačenje koje uzima u obzir jedinstvo sveukupnoga Pisma i koje pomaže rasvijetliti jedinstvo Božjega nauma.

Isus je jednom prilikom napomenuo kako je svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko nalik na domaćina koji iz svoje riznice iznosi novo i staro (v. Mt 13,52). U ovoj knjizi Hoditi s Bogom nastojat ćemo biti takvi pismoznanci, koji iznose drevna blaga iz spisa starih židovskih rabina, ali i iz spisa crkvenih otaca. Naše je tumačenje Biblije također potkrijepljeno povijesnim činjenicama i djelima suvremenih bibličara, kojima mnogo dugujemo, ali ih * Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Verbum, Split 2013., str. 12–13.

12

OtkrijmO priču SvetOga piSma

nismo u mogućnosti navoditi unutar teksta i bilježaka bez opterećivanja ove knjige, što bi uvelike promijenilo narav knjige iz popularno pisanoga štiva u akademsku raspravu.

Također, u duhu Isusova opisa vjernoga pismoznanca upućenoga u kraljevstvo, svježim pristupom sadržaju Biblije kojim je prožeto ovo djelo, nastojat ćemo pred čitatelje iznijeti i neka nova bogatstva. To znači da ponegdje nudimo tumačenja Pisma koja su donekle novija ili čak izvorno naša. Time ne želimo reći da naše tumačenje odražava konsenzus biblijskih stručnjaka ili da je to tumačenje koje vjerni katolici moraju prihvatiti. Radije se služimo slobodom tumačenja kakvu nam omogućuje katolička tradicija, ostajući pritom vjerni uputi za tumačenje Pisma koju je dao sv. Augustin: dok god se neko tumačenje ne protivi ljubavi, prema svečevim riječima, ono je „sigurno“, pa makar bilo i zabluda. Jednako tako, međutim, slijedimo i Augustinovo upozorenje da je nužno izbjeći opasnost iznošenja tumačenja koje bi bilo protivno ljubavi ili vjeri Crkve. Uistinu smo uvjereni da je Božja riječ živa i djelatna, poput oceana čije se dubine nikada do kraja ne mogu istražiti, te da su stoga nova i svježa tumačenja upravo ono što je za Božji narod Isus predvidio, a Duh Sveti, nadamo se, nadahnjuje.

Nadamo se da će vam Hoditi s Bogom pomoći da kušate i vidite Božju riječ na nov način te otkrijete koliko vas istraživanje velikih otajstava Svetoga pisma može obogatiti.

13

pOčetci Svijeta

1. poglavlje

pOčetci

Svijeta

Pratimo priču Razdoblje Početaka svijeta obuhvaća izvještaj prvih 11 poglavlja Knjige Postanka, uvodne biblijske knjige. Ta prva knjiga Svetoga pisma započinje hebrejskom riječju berešit, koja se na grčki jezik prevodi kao genesis, a na hrvatski kao „u početku“. Dakle, Knjiga Postanka dobiva ime prema riječi kojom započinje.

ružajući se unatrag onkraj magle najstarijih ljudskih sjećanja, ovo razdoblje progovara o prvim vremenima, o čovječanstvu u povojima. To je drama koja se odvija u četiri zasebna ali međusobno povezana prizora, od kojih svaki nadopunjuje ostale i s njima tka jednu kompleksnu pripovijest.

Prvi čin stvaranja priprema pozornicu za dramu koja će uslijediti i upoznaje nas s glavnim likovima ove priče: s Bogom, muškarcem i ženom. Sve je dobro – štoviše, veoma dobro – ali ne zadugo, jer već u drugome činu nastaje dramatičan sukob koji stoji u središtu biblijske pripovijesti. Središte svake priče, bila ona tragična, komična ili romantična, jest zaplet, a ključni je dio svakoga dobrog zaple-

P

15

HODITI S BOGOM

ta sukob – neka velika borba koja se mora razriješiti. Usred prekrasnoga vrta, ispunjenog milostima i blagodatima, pojavljuje se zmija, nakana da se čini zlo. Ne trebamo čitati dalje od prvih stranica Biblije da bismo otkrili taj sukob koji rađa sve ostale sukobe i oko kojeg će se vrtjeti i ostatak priče – zapravo, ostatak čitave povijesti.

U trećemu činu zbog ljudske pokvarenosti čovječanstvo snalazi kataklizmičan potop. Ipak, usred potopa mali ostatak čovječanstva Božjom milošću biva spašen i po njemu se ljudima daruje novi početak. U četvrtome, završnome činu ovog razdoblja, u gradnji babilonske kule prepoznajemo povratak buntovništva i grijeha. Ponavlja se već viđeni obrazac grijeha, ali ovaj put na jednome širem planu. Na kraju ovoga razdoblja odjekuje pitanje: „Može li se taj obrazac grijeha prekinuti?“ Ova četiri čina koja opisuju početke svijeta, pripremaju nas za priču o Izraelu, o svim nacijama i narodima, ali i za cjelinu biblijske pripovijesti. Ako ne razumijemo ovu temeljnu priču početaka svijeta, teško ćemo moći shvatiti smisao Izraelove priče i smisao naših vlastitih životnih priča.

1.

čin:

Stvar anje

Udžbenik ili poezija?

Jedan izazov s kojim se susrećemo pri čitanju Svetoga pisma jest to što ono potječe iz vremena, mjesta i kulture koja se znatno razlikuje od naše te upotrebljava pripovjedne tehnike na koje danas više nismo navikli. Tako se u 1. poglavlju Knjige Postanka suočavamo s tekstom u kojem je svjetlo stvoreno prvoga dana, dok su sunce, mjesec i zvijezde stvoreni tek četvrtoga dana. U Psalmu 104 zbunjuje nas psalmistov opis Boga koji postavlja zemlju na njezine temelje, pokriva je bezdanim vodama kao haljinom, podiže svoje dvore na vodama i razapinje nebo poput šatora.

16

pOčetci Svijeta

Ako ovakvim tekstovima pristupamo tek doslovno ili znanstveno, kako je danas uobičajeno, mogli bismo ih odbaciti kao jedan primitivan pogled na stvarnost i zaključiti kako su Hebreji vjerovali da se pod zemljom doslovce nalaze stupovi, a iznad nje svod.

Takvi su zaključci primjer stanovite kratkovidnosti koja suvremenoga čitatelja sprječava da razumije biblijsku priču. Veliki kršćanski apologet C. S. Lewis dao je ime toj boljki što uzrokuje kratkovidnost kod suvremenih čitatelja, koji ono najnovije smatraju mjerodavnim, a sve prije toga primitivnim: on takav stav naziva „kronološkim snobizmom“.

Prije no što otpišemo biblijski izvještaj o stvaranju, moramo uočiti da smo u našoj kulturi navikli na tekstove koji su pisani jednostavno i linearno. Iako nam takav način izražavanja može pomoći da razumijemo štošta o suncu, mjesecu i zvijezdama, teško nas može poučiti ičemu o Ljubavi koja je stvorila i pokreće sva ta nebeska čudesa. Prečesto se događa da ustrajno pogrješno čitamo početna poglavlja Knjige Postanka kao da je riječ o nekom znanstvenome udžbeniku: čineći tako, ne uviđamo da je to zapravo teološki spjev.

Prema riječima jednoga teologa, autor Postanka pisao je „na način narodnog pjesnika“.* Doista, izvještaj o stvaranju jedna je prekrasna pjesma u prozi, a njezina svrha nije pružanje znanstvenih podataka, nego iznošenje jednoga dubokog teološkog razmatranja o činu stvaranja. I u opisu stvaranja i u Psalmu 104 nebesa se zamišljaju kao svod, a zemlja počiva na stupovima upravo zbog toga što pjesnik želi dočarati smisao stvaranja ukazujući nam na činjenicu da je stvorenje jedan hram u kojem je naša svrha davati hvalu i slavu Stvoritelju. U usporedbi sa suvremenom prozom, hebrejski način pisanja mnogo je istančaniji i prepun bogatih, metaforičkih izraza kojima se želi prenijeti veličanstvenost teološkog značenja događaja i stvari koje se opisuju. Moramo paziti da ne budemo neosjetljivi na raskoš takvoga načina izražava* Frederic Seebohm, The Oxford Reformers: John Colet, Erasmus, and Thomas More, Longmans, Green and Co., London, 1869., str. 52.

17

HODITI S BOGOM

nja. Umjesto da tekstovima pristupamo nemušto i bezobzirno, moramo ih čitati i o njima promišljati s razumijevanjem i blagonaklonošću.

Pripovijest mitskih razmjera U drevnih naroda stoljećima postoje mitologije koje opisuju različite bogove njihovih panteona i različita stvaranja svijeta, pa zbog toga možemo pasti u napast da i pripovijest o stvaranju iz Knjige Postanka promatramo kao još jedan u nizu drevnih mitova. No tako bi nešto značilo da smo krivo protumačili nakane pisca Knjige Postanka, koji je želio da se ta knjiga shvati kao anti-mit, odnosno kao protuotrov za mitove drevnih bliskoistočnih naroda koji su okruživali Božji izabrani narod.

Najpoznatiji mit o stvaranju Izraelovih bliskoistočnih susjeda jest Enuma eliš iz drevne Mezopotamije. U tom se izvještaju o stvaranju više bogova bori za prevlast. Bog Marduk, skorojević koji želi postati „glavni“ bog, raskomada boginju Tiamat, tada vladajuću kraljicu. Od jedne polovice njezina trupla on stvara nebo, a od druge polovice zemlju pa zatim ostale manje bogove baca u ropstvo.

Kad se oni pobune, Marduk ubije još jednoga boga i od njegove krvi stvara ljude kako bi imao novi izvor fizičke radne snage. Osim što nam danas zvuči smiješno, ova je priča prepuna krvi i krvoprolića, a stvaranje prikazuje kao rezultat nasilja.

Ako usporedimo biblijski izvještaj o stvaranju s mitom Enuma eliš, jasno vidimo koliko se razlikuju. U Knjizi Postanka Bog jednostavno progovara i stvorenje nastaje ex nihilo, odnosno „ni iz čega“.

Bog ne mora ubiti nekoga drugog „boga“ ili sebi odsjeći ruku kako bi mogao stvoriti svijet. To što Postanak jasno govori da Bog nadilazi, da je iznad svojega stvorenja, ključna je razlika naspram panteona drugih drevnih bliskoistočnih naroda, u kojima se bogovi poistovjećuju s prirodom i svemirom.

Daleko od toga da bude još samo jedna inačica ili odjek drevnih bliskoistočnih mitova, izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka

18

pOčetci Svijeta

zapravo se suprotstavlja suparničkim poganskim pripovijestima. To se ponajbolje vidi u opisu stvaranja ljudskoga roda. Velika je razlika u odnosu na ep Enuma eliš, gdje ljudi bivaju stvoreni nekako usput, to što Postanak govori da Bog stvara muškarca i ženu kao vrhunac šestodnevnoga razdoblja stvaranja, i to na svoju „sliku“ (hebr. celem) i „priliku“ (hebr. demut) (Post 1,26–27). U drevnoj je Mezopotamiji prevladavalo vjerovanje da su na sliku (celem) i priliku bogova stvoreni kraljevi, da su oni posebno odabrani i posvojeni od nekoga boga te da se stoga mogu smatrati „sinovima“. Osim toga, hebrejska riječ celem također znači kip ili izrezbareni lik. Kraljevi bi često postavljali vlastite kipove ili izrezbarene likove po raznim mjestima u svojim kraljevstvima da služe kao podsjetnik na njihovu kraljevsku vlast.

Zbog navedene kulturne pozadine moramo se zapitati: „Što to znači da su Adam i Eva stvoreni ‘na Božju sliku i priliku’?“ Samo nekoliko poglavlja poslije, u 3. retku 5. poglavlja Knjige Postanka, donekle dobivamo odgovor na ovo pitanje, jer tu nalazimo ponavljanje istih izraza u govoru o Adamu: „... rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; nadjenu mu ime Šet.“ Dakle, kad Adam dobiva sina, za to se dijete kaže da je na Adamovu sliku, odnosno slično Adamu, što nam ukazuje na to da ti izrazi označavaju sinovstvo.

Ako se radi toga tvrdi da smo u svome temelju slični samomu Bogu, tada zaista i jesmo Božji sinovi i kćeri.

Ovaj nam uvid otkriva da hebrejska pripovijest vješto potkopava klasične priče o bliskoistočnim kraljevima, i to na dva načina.

Prvo: biblijski se izvještaj o stvaranju razlikuje od drugih mitova jer tvrdi da je kralj jedino Bog. Zemaljski kraljevi možda uspostavljaju vladavinu i ističu svoje likove u obliku beživotnih kipova diljem svojih kraljevstava, ali istinski je Gospodar svijeta onaj koji je stvorio muškarca i ženu kao bića koja žive, djeluju i ljube na njegovu sliku (celem) i koji ih šalje u svijet kao službenike svoje kraljevske vlasti. Na taj se način hebrejska pripovijest ruga kraljevima ovoga svijeta i proglašava sve ljude Božjim predstavnicima koji ostatku stvorenja donose Božji blagoslov.

19

HODITI S BOGOM

Drugo: umjesto da božansko posvajanje i plemenito dostojanstvo nalikovanja bogovima bude pridržano kraljevima, hebrejski Bog time obdaruje već prvoga muškarca i ženu, pa stoga i čitavo čovječanstvo. Sve su žene i muškarci stvoreni na sliku Božju i njemu su slični te zato imaju udjela u vlasti i dostojanstvu jedinoga Boga i Kralja. Ovo je jedan od najzačudnijih dijelova biblijske priče: Bog želi stupiti u odnos sa svojim stvorenjima, ali ne kao gospodar sa svojim robovima, nego kao Otac sa svojim sinovima i kćerima!

Savez stvaranja Najvažniji dio izvještaja o stvaranju – ali i onaj koji se najčešće pogrješno tumači – jest sedmodnevni okvir u kojem se ono odvija. Ovdje je osobito primjetno kako čitatelji, promatrajući biblijsku pripovijest očima suvremene znanosti, banaliziraju biblijski način pripovijedanja i na taj način propuštaju uočiti smisao ove sedmodnevne strukture.

Kao svaka dobra priča, i stvaranje započinje svojevrsnom napetošću: u Post 1,2 zemlja (hebr. erec) „bijaše pusta i prazna“. Prva tri dana predstavljaju odgovor na problem pustoši, odnosno bezobličnosti: odjeljujući svjetlo od tame, nebo od mora i kopno od voda, Bog daje oblik svemu stvorenju. Sljedeća se tri dana nastavljaju paralelno na prva tri i rješavaju problem praznine: Bog ispunjava ono što je oblikovao. Četvrtoga dana ispunjava ono što je stvoreno prvoga dana: u dan i noć stavlja sunce, mjesec i zvijezde. Petoga dana nebo i more puni pticama i ribama. Na kraju, šestoga dana na kopno smješta životinje i biljke, te muškarca i ženu. Tako je u prva tri dana hram stvorenja izgrađen, a zatim je u sljedeća tri dana namješten.

Sedmi dan razlikuje se od ostalih. Daleko od pomisli da je ovdje riječ o vremenskome okviru od sedam 24-satnih dana, pažljivi će čitatelj uočiti kako svaki od prvih šest dana ima svoju večer i jutro, a time i jasan završetak, za razliku od sedmoga dana, koji od-

20

pOčetci Svijeta

stupa od ovoga šesterostrukog obrasca ponavljanja. Poruka je jasna: sedmi dan nema kraja. On je posve drukčiji i odvojen od poretka prethodnih šest radnih dana. Sedmi je dan svet i predstavlja božanski počinak.

Ipak, nameće se pitanje: zašto baš sedam dana? Negdje na sredini Knjige Postanka jedna priča iz Abrahamova života rasvjetljava značenje „sedmice“ i razlog radi kojeg ona tvori makrostrukturu spjeva o stvaranju i samoga stvaranja. U 21. poglavlju Knjige Postanka Abraham prigovara poganinu Abimeleku zbog zdenca koji je predmet njihova spora (Post 21,25–34). Kako bi postigli pravnu nagodbu po pitanju vlasništva nad zdencem, dva muškarca sklapaju savez. Abraham na mjesto njihova sastanka dovodi sedam janjaca. Abimelek tada postavlja jedno pitanje koje uvelike nalikuje našemu pitanju o danima stvaranja: „Što znači ovih sedam janjaca koje si na stranu stavio?“ (Post 21,29) Abraham odgovara da su oni svjedočanstvo položene zakletve i saveza koji su sklopili toga dana. Mjesto je dobilo ime Beer Šeba jer je ondje zakletvom između njih sklopljen savez. Na hebrejskome beer znači „zdenac“, što je razlog njihova sastanka, dok šeba može značiti „sedam“ ili „zakletvu“ kojom se sklapa savez. Dakle, sedam (šeba) janjaca označuju zakletvu saveza (šeba) koju su Abraham i Abimelek položili glede spornoga zdenca.

U drevnim su vremenima na Bliskom istoku mnogi ljudi odrastali i cijeli život provodili u proširenim obiteljima, vezani sponama međusobnoga povjerenja. Stranci izvan kruga obitelji smatrani su sumnjivima. Kao što vidimo u sporu između Abrahama i stranca Abimeleka, zdenac koji predstavlja izvor vode usred pustinje pitanje je života i smrti, a sporazum o načinu njegova korištenja zahtijeva razinu povjerenja i poštenja kakvu obično nalazimo jedino među članovima iste obitelji. U takvim situacijama, kada između stranaka nije postojala ta potrebna obiteljska povezanost, polaganjem zakletve (šeba) sklapao bi se savez po kojem bi oni koji se zaklinju zapravo međusobno uspostavljali obiteljsku vezu. Tako su se

21

HODITI S BOGOM

sklapanjem saveza stvarale rodbinske poveznice tamo gdje ih prije nije bilo.

Imajući to na umu, možemo pokušati objasniti značenje broja sedam u kontekstu dana iz spjeva o stvaranju. To što Bog svijet stvara u sedam dana označava da on sklapa savez sa svojim stvorenjem. Budući da broj sedam ukazuje na savez stvaranja, sedmi je dan svet, a isto tako i sedmi mjesec, sedma godina, te sedam puta sedam godina ili takozvana jubilejska godina. Zapravo se svi brojni primjeri upotrebe broja sedam u Izraelovoj liturgiji odnose na proslavu i štovanje saveza što ga je Bog sklopio sa svojim narodom.

Stoga nam Božje stvaranje neba i zemlje u sedam dana, kako to opisuje prvo poglavlje Postanka, priopćuje veličanstvenu teološku istinu da Bog već od samoga temelja i početka priče želi ući u savez sa svojim stvorenjem te time muškarce i žene učiniti svojim sinovima i kćerima, a ne tek svojim stvorenjima.

Način na koji se nastavlja izvještaj u Knjizi Postanka odražava postojanje toga novog odnosa, saveza između Boga i čovjeka nakon sedmoga dana stvaranja. U Post 1 Boga se jednostavno naziva riječju „Bog“ (hebr. El), što je općenito ime za božanstvo. No u Post 2, nakon što je sedmoga dana stvaranja savez sklopljen, za Boga se upotrebljava izraz „Gospodin Bog“ (hebr. Jahve El), što je osobno ime (vezano uz savez) koje će Bog otkriti Mojsiju u Knjizi Izlaska.

Kada ovaj spjev čitamo u skladu s njegovom naravi, vodeći pritom računa o logici i simbolici metaforičkoga načina izražavanja, ne će nam promaknuti činjenica da u njemu prevladava tema klanjanja Bogu. Ono što isprva nekima izgleda kao primitivan opis svemira sa svodom i stupovima zapravo postaje jedna profinjena metafora kojom se cjelokupno stvorenje prikazuje kao kozmički hram u koji Bog stavlja svoju „sliku“ (celem), odnosno muškarca i ženu, koji od svega stvorenja najviše odražavaju Boga i njegovu kraljevsku vlast. Ova metafora svoj vrhunac doseže sedmoga dana, koji označava Božji savez sa stvorenjem i izdvojen je kao dan molitve i odmora od rada. Drugim riječima, pjesnička slika kozmičkoga hrama i slika tj. ikona Onoga komu se treba klanjati dovršena je

22

pOčetci Svijeta

Savez između Boga i njegova naroda Pojmovi savez i zakletva ključni su za razumijevanje odnosa između Boga i njegova naroda. Savez se sklapao polaganjem zakletve vjernosti, što je često uključivalo žrtvovanje životinja kao svjedočanstvo položene zakletve. Vjernost takvoj zakletvi donosila je blagoslov, a nevjernost prokletstvo onomu tko je bio nevjeran. Osim toga, obred sklapanja saveza obično je uključivao i zajednički obrok te nekakav znak koji bi označavao taj savez. Ući u savez znači ući s nekim u obiteljski odnos, a ući u savez s Bogom znači ući u božansku obitelj Presvetoga Trojstva. Kroz čitavo Sveto pismo, sklapajući cijeli niz saveza, Bog proširuje svoju obitelj sve dok ne ustanovi „novi i vječni savez“ u Isusu Kristu, svome Sinu, te izlije svoga Svetoga Duha po krštenju.

do sedmoga dana – dana određenoga za štovanje Boga. A sve se to događa u kontekstu jedne pripovijesti o stvaranju koja potire lažne i ponižavajuće poganske ideje o Bogu i čovjeku. Da bismo čuli ovu priču unutar njoj svojstvene pjesničke metrike, moramo iznova ugoditi svoje uši da budu sposobne osluhnuti finoću pjesničkoga jezika kojim se pokušava dočarati neizmjerna veličina našega Boga koji nema drugoga razloga za stvaranje svijeta osim svoje bezuvjetne ljubavi. (KKC 293).

23

HODITI S BOGOM

2.

čin:

pad

Dvije komplementarne priče Prvi je izvještaj o stvaranju jedan veličanstveni spjev koji širokim potezima oslikava stvaranje čitavoga svijeta i u kojem Bog svoje najbolje djelo ostavlja za kraj: stvaranje muškarca i žene na samome vrhuncu priče. Budući da je ta slika zaokružena, većina se današnjih čitatelja pomalo iznenadi kada otkrije da postoji i drugi izvještaj o stvaranju. Još više zbunjuje to što se u tome drugom izvještaju, koji je stilski posve drukčiji, redoslijed događaja znatno razlikuje od redoslijeda u prvome. Postavlja se razumljivo pitanje: „Zašto na početku Knjige Postanka stoje dva izvještaja o stvaranju, tim više što se čini da proturječe jedan drugomu?“ Spoznaje koje imamo o starohebrejskim pripovjednim tehnikama pridonose boljemu shvaćanju i uvažavanju profinjenosti biblijskih izvještaja. Tako primjerice židovski autor Canaan Brichto tvrdi da u drevnome biblijskom načinu pripovijedanja pojava dviju usporednih priča nije ništa neuobičajeno. Brichto to naziva tehnikom „pregleda i sažetaka“: prvom se pričom daje kratak sveobuhvatan pregled, dok druga priča sažima prvu te detaljnije prepričava i ističe njezine ključne dijelove. Priče stoga imaju različite naglaske, a zajedno djeluju poput kamere u kojoj jedna leća služi za panoramske kadrove, dok druga služi za zumiranje i krupne planove. Iako se dvije priče znatno razlikuju po svome pristupu, one se upotpunjuju i idu zajedno, baš kao u filmu, gdje se različitošću kadrova privlači pozornost i postiže veća zanimljivost.

Od svih mjesta na zemlji Bog čovjeka, Adama, smješta u jedan vrt, Eden. Stabla su u tom vrtu „dobra za hranu“ (Post 2,9), što nas podsjeća na jednu od ključnih tema Post 1: ponavljanje da je sve što je Bog stvorio „dobro“. Ta se riječ opet pojavljuje na neočekivan način kada u naglome i iznenadnome obratu čitamo kako „nije dobro da čovjek bude sam“ (Post 2,18). Nakon što se u prvome poglav-

24

pOčetci Svijeta

Biblijska ponavljanja Ponavljanje je temeljno i bitno obilježje drevnoga načina pripovijedanja. U davnim vremenima nije bilo ničega nalik na kurziv ili bold čime bi se mogle naglasiti važne riječi i izrazi. Umjesto toga, tehnika koja se koristila za isticanje bilo je ponavljanje. Ponavljanje je služilo za postavljanje neke teme, a potom i za njezinu razradu. Tako se u pripovijesti o stvaranju stalno ponavlja rečenica „vidje Bog da je dobro“, a zatim se njome označava vrhunac stvaranja, odnosno stvaranje muškarca i žene, naglašavanjem da Bog smatra kako je to „veoma dobro“ (što na hebrejskome doslovno glasi „dobro, dobro“). Postoje i određene teme koje se ponavljaju unutar pojedinih knjiga ili pak provlače kroz čitavu Bibliju. Tako se, primjerice, pojam „počinka“ ne pojavljuje samo u izvještaju o stvaranju, gdje Bog „počiva“ sedmoga dana, nego i u izvještaju o Noi (čije ime znači „počinak“), u opisu osvajanja Kanaana (gdje se Izrael poziva da „uđe u Božji počinak“), u priči o Davidu (koji se posvećuje izgradnji Hrama nakon što mu Bog daruje „mir od svih njegovih neprijatelja“), a naposljetku i u Novome zavjetu, gdje Krist obećava „odmoriti“ one koji dođu k njemu. Također, u hebrejskome jeziku ne postoje komparativni oblici kao što su „dobar, bolji, najbolji“ pa se zato i takva isticanja izražavaju ponavljanjem. Stoga, kada prorok Izaija spominje anđeosku pohvalu Bogu, pjesma anđela na hebrejskome glasi „Svet!

Svet! Svet!“ jer je Bog najsvetiji. Ako u pripovijesti propustimo zapaziti razna ponavljanja ključnih izraza i pojmova, to je kao da smo se oglušili na pripovjedačeve sugestije za razumijevanje radnje.

25

HODITI S BOGOM

lju Postanka ponavlja da je Božje stvorenje „dobro“ i „vrlo dobro“ (Post 1,10.12.18.21.25.31), izraz „nije dobro“ nagovješćuje zlokobnu promjenu, kao kad u filmu glazba prijeđe iz dura u mol. To ponavljanje riječi „dobro“ pažljivomu čitatelju otkriva kako se na jedan fin način druga priča nadovezuje na prvu, istovremeno je razrađujući u drugome pravcu.

Dok se prvi izvještaj bavio problemom zemlje koja je bila prazna i bezoblična, drugi se izvještaj hvata ukoštac s novim izazovom: čovjekovom samoćom. Kao prvi odgovor na taj problem, Bog pred Adama dovodi životinje. Adam im daje imena, ali među njima ne nalazi prikladnog partnera. Bog je, naravno, znao da Adam među životinjama ne će sebi pronaći partnera. Ali kao dobar otac, htio je svojega sina naučiti jednu važnu lekciju: iako su Adam i Eva stvoreni šestoga dana zajedno sa životinjama, oni su stvoreni na Božju sliku i priliku, te pozvani da uđu u sedmi dan i žive u savezu s Bogom.

Adam svoju pomoć „kao što je on“ ne će naći među životinjama. Hebrejska riječ ezer, koja se ponekad prevodi kao „pomoćnik“, ovdje ima značenje „partnera“ ili „podupiratelja“. Nažalost, ovaj se pojam pogrješno tumači kao da ukazuje na to da žena ima sekundarnu ili servilnu ulogu. Ništa nije dalje od istine, jer se upravo tim pojmom nerijetko označava samoga Boga (v. Ps 30,10; 54,4). U pripovijesti se naglašava da je žena stvorena iz muškarčeva rebra, uzetoga iz njegova boka i neposredne blizine srca, što simbolizira odnos kakav je predviđen Božjim naumom. Takvo je tumačenje u skladu s Adamovom reakcijom, koji, ugledavši ženu, kliče: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2,23) U prvome izvještaju o stvaranju Bog stvara muškarca i ženu na svoju sliku i priliku (Post 1,26–27) te oboma daje jednako dostojanstvo. Sada, u drugome izvještaju o stvaranju, imamo „krupni plan“ iz kojeg saznajemo nešto više o značenju izraza „slika i prilika“: u njegovoj je srži poziv na uspostavljanje odnosa. Kada u Post 1,26 Bog kaže „načinimo“, množinski je oblik toga glagola prva naznaka da u Bogu postoji više božanskih osoba. Drugim riječima,

26

pOčetci Svijeta

u Trojstvu (koje je Otac, Sin i Duh Sveti) imamo zajedništvo osoba koje prebivaju u vječnome zajedništvu ljubavi. Kao što je rekao Ivan Pavao II., „Bog u svojemu najdubljem otajstvu nije samoća, već obitelj, jer u sebi ima očinstvo, sinovstvo i bit obitelji, koja je ljubav.“* Da bi čovjek bio biće stvoreno na sliku Božju, i on mora postojati u zajedništvu ljubavi. Stoga Bog stvara muškarca i ženu: jednake u dostojanstvu, komplementarne u odnosu i pozvane da se jedno drugomu daruju, po uzoru na samoga Boga. U svome odnosu muškarac i žena odražavaju sâm Božji život, kojega ćemo u potpunosti spoznati tek kada Krist ponovno dođe i objavi Trojstvo. Stoga vidimo da je edenski vrt nešto poput apartmana za mladence i da je vrhunac stvaranja zapravo jedan brak. Čini se da je sada sve u redu jer je ono što „nije dobro“ riješeno predivnim „jedinstvom dviju osoba“. Što bi uopće moglo poći po zlu?

Nastupa zmija Pad započinje jednim jednostavnim pitanjem koje je smišljeno tako da iskrivljuje zapovijed koju je Bog dao Adamu: „... sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!“ (Post 2,17) U vrtu se pojavljuje zmija, opaža Evu i pita: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ (Post 3,1; isticanje dodano) Kao i na mnogo drugih mjesta u biblijskoj pripovijesti, ovdje treba pažljivo pratiti detalje pripovijedanja, jer zmija vješto izvrće Božje riječi. Zmija zna da u vrtu postoji samo jedno stablo s kojeg Adam i Eva ne smiju jesti. Zašto onda Adama i Evu navodi na pomisao da im Bog ne dozvoljava jesti ni s jednog stabla? Iza zmijina pitanja krije se puno više od puke brige gdje će Adam i Eva pronaći jelo. Izražavajući se na taj način, zmija želi reći da su Gospodinove zapovijedi proizvoljne – samo je jedno stablo zabranjeno, ali Bog im je jednako tako mogao * John Paul II, Puebla: A Pilgrimage of Faith, Daughters of St. Paul, Boston 1979., str.

86.

27

HODITI S BOGOM

zabraniti jesti sa svih stabala. Svojim načinom izražavanja zmija također želi ponešto sugerirati o tome kakav je Bog. Ako je njegov zakon proizvoljan, onda taj zakonodavac vjerojatno nije ništa drugo doli neki svemoguć tiranin! Uočimo da zmija ne govori o „Gospodinu Bogu“, s kojim su Adam i Eva u savezu, nego samo o „Bogu“, čime vješto dovodi u pitanje njihov odnos i Božju narav.

Eva odgovara zmiji da im je dopušteno jesti plodove svih stabala u vrtu, osim jednoga. Zatim dodaje još jedan detalj: „I ne dirajte u nj, da ne umrete!“ (Post 3,3; isticanje dodano) U njezinu odgovoru vidimo učinak zmijina lukavstva, jer Bog nikada nije rekao da će umrijeti ako samo taknu to stablo, što svatko tko pažljivo čita Post 2 može zapaziti. Eva upada ravno u zmijinu zamku. Počinje preuveličavati Božju zapovijed, tako da ona sada izgleda proizvoljno i besmisleno: „Ne smijemo čak ni dirati stablo! Eto koliki je Bog tiranin!“ Zmija, uočivši dobru priliku, suprotno Bogu koji upozorava na smrtnu opasnost, Evi obećava život: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i

Tko je ta zmija?

Knjiga Otkrivenja donosi nadahnuto objašnjenje trećega poglavlja Knjige Postanka u kojem razotkriva dijabolični identitet zmije: „Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta.“ (Otk 12,9) Sotona je bio dobar anđeo, stvoren od Boga, koji je zloupotrijebio svoju slobodnu volju i izabrao pobuniti se protiv Boga. Postoji još mnogo takvih pobunjenih anđeoskih bića, a zovemo ih „demonima“ ili „đavlima“ (KKC 391–395). U prikazu Sotone kao zmije u Knjizi Postanka imamo priliku vidjeti kako „izvještaj o padu (Post 3) upotrebljava slikovit govor, ali izlaže pradogađaj, nešto što se dogodilo u početku ljudske povijesti“ (KKC 390).

28

pOčetci Svijeta

vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ (Post 3,4–5) Tako zmija, koja je otac laži, optužuje Boga da je lažac! Zmija želi da Eva povjeruje kako je razlog zbog kojeg im je Bog zabranio jesti sa stabla to što on zna da bi nakon toga postali slični njemu. Bili bi sveznajući! Svemogući! Slobodni!

Zmija tvrdi da će Eva, ako bude jela sa zabranjenoga stabla, biti kao Bog. Ovdje opet imamo jedan mali detalj – izraz „kao bogovi“ – poput podsjetnika koji bi nam trebao glasno odjekivati u ušima. U prvoj pripovijesti o stvaranju rečeno nam je da su i muškarac i žena stvoreni na sliku Božju i priliku, odnosno „Bogu slični“. Sada se opet promišljeno spominje ta sličnost Bogu, čime se pokazuje da Adam i Eva u drugome izvještaju posežu za onim što im je dano u prvome izvještaju. Ironija je u tom što oni već jesu slični Bogu!

Ako pri čitanju ne uočimo ovo ponavljanje, propustit ćemo tu ironiju koja priči o Evinu tragičnome padu daje posebnu dramatičnost.

Također, ovdje opet vidimo koliko je bitno tumačiti drugi izvještaj o stvaranju u svjetlu prvoga izvještaja. Eva nije morala jesti plod sa stabla da bi bila kao Bog; to uopće nije bilo nešto čemu je par trebao težiti. No zmija ih je navela na pomisao da nešto propuštaju, da im Bog nešto uskraćuje. Eva promatra stablo i misli: „Plod mu je dobar i vrlo poželjan. Zašto nam Bog ne dopušta da ga uzmemo?“ Svojim je pitanjem zmija posijala sumnju u njihova srca, a žetva koja će nakon toga uslijediti bit će uistinu gorka.

„Ključ za tumačenje stvarnosti“ Što je pošlo po zlu s Adamom i Evom? Imali su sve: stvorio ih je savršeni Bog, i to kao „vrlo dobre“. Da bismo razumjeli narav njihova pada (imajući na umu da Adam i Eva predstavljaju cjelokupni ljudski rod), moramo pažljivo proučiti što je u srži napasti kojoj su podlegli – a to je nešto više od privlačnosti zabranjenoga voća.

Zmijina suptilna sugestija da im Bog nešto namjerno uskraćuje urodila je time da su Adam i Eva počeli sumnjati u Božju dobrotu.

29

HODITI S BOGOM

U knjizi Prijeći prag nade papa Ivan Pavao II. primjećuje da je u korijenu Pada neshvaćanje naravi Božjega očinstva, koje prvo opiranje doživljava u (...) istočnom grijehu. To je uistinu ključ za tumačenje stvarnosti. (...) Istočni grijeh pokušava dokinuti očinstvo (...) dovodeći u sumnju istinu o Bogu koji je Ljubav i ostavljajući čovjeku jedino dojam da je riječ o odnosu gospodara i roba.*

Ako Boga vidimo kao gospodara, a sebe kao njegove robove, iz toga slijedi da Bog od nas želi nešto dobiti, a ne nama nešto dati.

Kada Boga gledamo na takav način čini se kao da Gospodin ljubomorno gospodari nad svijetom i čovjekom pa se, shodno tome, čovjek osjeća ponukanim boriti protiv Boga. Kao i uvijek tijekom povijesti, porobljen čovjek osjeća potrebu pobuniti se protiv gospodara koji ga drži u ropstvu.**

Ako nas je Bog nakanio porobiti i ograničiti, što nam je činiti?

Pobjeći ćemo, baš kao onaj razmetni sin iz prispodobe! No problem je u tome što tako bježimo od najboljega oca koji postoji: od našega nebeskog Oca koji nas neizmjerno ljubi. U središtu ove prve napasti i u srži svake pobune protiv Boga nalazi se iskrivljeno poimanje Boga koje ga pretvara u gospodara koji nas želi tlačiti. Je li Bog Otac koji nas ljubi i kojemu se može vjerovati ili ljubomorni tiranin kojega se treba bojati i protiv kojega se treba buniti? To je prvo i vječno pitanje koje je u edenskom vrtu postavljeno o Bogu. Govoreći o padu, Katekizam napominje: „Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju.” (br. 397) Zmija navodi na pomisao da Bog ne može biti dobri Otac, jer kad bi bio takav, ne bi Ada* Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Verbum, Split, 2014., str. 262. ** Ibid.

30

pOčetci Svijeta

mu i Evi dao zapovijed koja ih „ograničava“. Zapravo nas zmija neprestano pokušava dovesti u napast da vjerujemo kako Bog misli samo na sebe, pa zato i mi moramo misliti na sebe. Đavao i dalje nastavlja igrati istu igru i nema je potrebu mijenjati jer to prastaro napastovanje još uvijek uspijeva.

Znatno poslije u biblijskoj pripovijesti, zmija će taj tako često ponavljani oblik napastovanja upotrijebiti na novome Adamu, Isusu Kristu, pokušavajući srušiti njegovo povjerenje u Oca. Govoreći o napastovanju Isusa u pustinji, Katekizam tvrdi da Sotona napastuje Isusa tri puta, „tražeći da iskuša njegovo sinovsko držanje prema Bogu“ (br. 538). U dva različita navrata Sotona Isusa izaziva, „Ako si Sin Božji...“ (Lk 4,3.9; isticanje dodano), i traži od Isusa da služi njemu, a ne Ocu. To je ona ista napast koju je zmija stavila pred Adama i Evu. Adam i Eva povjerovali su zmijinoj laži da će ih poslušnost Bogu učiniti robovima. Krist pokazuje da poslušnost ne vodi robovanju, nego da, naprotiv, sinovska poslušnost predstavlja put do istinske slobode.

Zakon koji nas oslobađa Da bismo razumjeli na koji nas otajstven način poslušnost Bogu zapravo oslobađa, moramo razumjeti ulogu zakona u Božjemu očinskom naumu. Božji zakon nije tu da bi se Bog njime okoristio, nego je dan za naše dobro. Kada roditelji maloj djeci kažu da se ne smiju igrati na ulici, oni ih ne ograničavaju, niti žele biti tirani. Takva su pravila zapravo izraz ljubavi majki i očeva koji njima pokušavaju zaštititi svoju djecu.

Jeste li primijetili da složenije naprave imaju deblje priručnike za uporabu? Priručnik koji dolazi uz automobil mnogo je deblji od priručnika za iPod, a priručnik za popravak zrakoplova bio bi znatno veći od oba priručnika zajedno. Baš kao iPod, automobil ili zrakoplov, i mi imamo stvoritelja, pa i za nas postoji priručnik za uporabu: to je božanski zakon, kojeg imamo objavljena u Božjoj ri-

31

HODITI S BOGOM

ječi i u nauku Crkve. Božji zakoni nisu tu da bi nas ograničavali ili ugnjetavali. Bog koji nas je stvorio također nas i ljubi; on ne želi da se „pokvarimo“. Automobilski motor ima određenu narav i ako postupamo protivno njegovoj naravi, on će se pokvariti. Možda više volite sok od grožđa nego benzin, ali ako u svoj automobil umjesto benzina stavite sok od grožđa, upropastit ćete motor i ne ćete imati slobodu vožnje u vlastitom automobilu. Slično tome, kada griješimo, često to nazivamo „kršenjem“ Božjega zakona. Ali kada sagriješimo, ne biva skršen Božji zakon: bivaju skršena naša srca i srca ljudi oko nas. Dobra je vijest to što se možemo vratiti Ocu, našemu Stvoritelju, i ponovno postati novi – ali nemojmo brzati, jer taj dio priče slijedi poslije.

Posljedice grijeha i prvo obećanje Spasitelja Nakon što Adam i Eva jedu sa stabla spoznaje dobra i zla, Knjiga Postanka kaže: „Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli.“ (Post 3,7) To je sušta suprotnost onome što je o njihovoj golotinji rečeno u prethodnome poglavlju: „A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.“ (Post 2,25) Prije nego što su sagriješili, Adam i Eva voljeli su jedno drugo bez požude ili sebičnosti. Sada kad su se grijehom odijelili od Boga, boje se da će jedno drugo promatrati kao objekte i da ne će biti voljeni kao osobe. Tamo gdje je prije postojala komplementarnost i ljubav, sada vlada napetost i razdor. Nakon što su izgubili povjerenje u Boga, ubrzo gube i međusobno povjerenje. Ako se Bogu ne može vjerovati, komu se onda uopće može?

Pad je narušio sklad koji je postojao između Adama i Eve od kada su stvoreni, a napetost i razdor ne javljaju se samo između njih nego i u njihovu odnosu s Bogom, u odnosu s ostatkom stvorenoga svijeta, ali i u njima samima. Umjesto da s Bogom šetaju vrtom, „sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom...“ (Post 3,8) Od tada će se djeca rađati u mukama (Post 3,16), a Adamov će trud i

32

pOčetci Svijeta

znoj uroditi trnjem i korovom (Post 3,17–19). Nakon pada, ne samo da su ljudske duše izgubile život Trojstva i milost izvorne svetosti nego i ljudski razum biva pomračen, a volja oslabljena. Adam i Eva uočavaju u sebi sklonost grijehu (tj. požudu) i bore se s vlastitim razumom i voljom koji više ne djeluju u međusobnom suglasju, niti u skladu s Božjom voljom. Kada se na pozornici pojavila lukava zmija, u biblijsku je priču ušla napetost i sukob. U dvoboju zmije s Adamom i Evom, ljudski je rod zadobio smrtonosnu ranu. U samo tri kratka poglavlja stanje je čovječanstva od dobroga i veoma dobroga postalo veoma loše. S takvim početkom, može li ova priča uopće imati sretan kraj?

Upravo ovaj sukob iz trećega poglavlja Postanka predstavlja uvod u zaplet na kojem počiva ostatak svetopisamske pripovijesti. Palo stanje čovječanstva i odijeljenost ljudi od Boga koji ih ljubi i želi biti s njima predstavlja problem kojim se bavi ostatak biblijske priče. No, čak i u tom teškom trenutku kad se Adam i Eva nalaze u sjeni svojega grijeha, Bog im, u svojoj ljubavi, pruža nadu. U Post 3,15 Bog Adamu i Evi prvi put obećava spasitelja. On toliko ljubi ljude da je zamislio plan kojim će otkupiti čovječanstvo, osloboditi ga od grijeha i ispuniti ljude svojim božanskim životom. Kada izriče kaznu zbog grijeha koji je unio nered u stvoreni svijet, Bog budi nadu dajući jedno znakovito obećanje: ženin rod satirat će zmiji glavu.

Tema „roda“, odnosno „potomstva“ u nekim prijevodima, nastavlja se ponavljati u ostatku priče, jer će se u njoj pojaviti ženin potomak i zaliječiti ranu istočnoga grijeha tako što će poraziti đavla i poništiti prokletstvo uzrokovano grijehom. Taj će „novi Adam“ i dugo očekivani spasitelj ući u vrt i znojiti se krvlju, preuzevši na sebe prokletstvo i grijeh prvoga Adama, a njegovo će trpljenje i smrt na drvu križa preobraziti to drvo u novo stablo života. Isusova vjernost Bogu Ocu i njegovo odbijanje Sotoninih laži, čak i po cijenu smrti, pokazuju kojim su putem prvi Adam i svi Adamovi sinovi oduvijek trebali i još uvijek trebaju ići.

33

HODITI S BOGOM

Adam i Eva moraju napustiti raj. Progonstvo je gorki plod njihova grijeha. Bog postavlja dva kerubina s plamenim mačevima da čuvaju prilaz stablu života. Taj nam zadnji prizor iz edenskog vrta pokazuje svu tragediju pada Adama i Eve. Dok su bili u vrtu, imali su pristup stablu života, s kojeg nikad nisu jeli. Sada je pristup stablu zapriječen i zaplet čitave priče ne će biti razriješen sve dok stablo života opet ne postane dostupno Evinu potomstvu.

3.

čin:

pOtOp

Kajin i Abel Nakon progona iz Edena Eva rađa dva sina: Kajina i Abela. Iako su Adam i Eva bili neposlušni Bogu, Božje obećanje da će ih blagosloviti, učiniti plodnima i dati im potomstvo još vrijedi. No Božji blagoslov uskoro remeti nasilje, jer Kajin ubija svojega mlađeg brata Abela. Kajin je zemljoradnik, a Abel uzgajivač ovaca. Kada obojica prinesu žrtve Bogu, Sveto pismo kaže: „Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.“ (Post 4,4–5) Mnogi pretpostavljaju da je Abelov prinos prihvaćen zato što je njegova životinjska žrtva zacijelo bolja od Kajinovih ratarskih plodova, ali u pripovijesti nema naznaka da je zaista tako. Hebrejski čitatelji ne bi u Kajinovu prinosu vidjeli ništa sporno jer Levitski zakonik, koji sadrži upute za žrtvovanje, dopušta prinose žitarica kao posve primjerene.

Ako pažljivije pogledamo tekst, otkrivamo da pripovjedač ne tvrdi da Kajinov prinos nije prihvaćen, nego da ni Kajin ni njegov prinos nisu prihvaćeni. Tekst nagovješćuje da nešto nije u redu s onim koji prinosi žrtvu, a ne tek sa samim prinosom. To isto poručuje i Bog kada pokušava ohrabriti potištenog Kajina: „Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš.“ (Post 4,7) Božji je prijekor usmjeren na samoga Kajina, a ne na njegov prinos. Poruka je jasna: moralnost ono-

34

pOčetci Svijeta

ga koji prinosi žrtvu – koja je samo dar i vanjski znak iste – određuje vrijednost njegove žrtve. Hebrejski se Bog ne može udobrovoljiti prinosima, koliko god vrijedni bili, jer on od onih koji prinose žrtve traži čestitost srca. Ta će pouka, koja stoji na samom početku priče o ljudskome rodu, biti ključna za ispravno razumijevanje naravi slavljenja i samoga Boga kojega se slavi.

Umjesto da se obrati i prigrli ono što je dobro, Kajin ubija svojega nedužnog brata. Grijeh je opet prevladao i ovoga puta doveo do krvoprolića između braće. Bog je milosrdan prema Kajinu i šalje ga u progonstvo na istok, redoviti smjer progonstava u Bibliji. Knjiga Postanka donosi njegovo rodoslovlje, što između ostaloga pokazuje da se Božji blagoslov plodnosti i potomstva odnosi čak i na grješnike poput Kajina. Jedan od Kajinovih potomaka, Lamek, posebno se spominje. Lamek ima dvije žene, kojima se hvali da je ubio čovjeka zato što ga je ranio i da je on čovjek koji se osvećuje do 77 puta.

Očito, milosrđe koje je Bog iskazao Kajinu ne spada u osobine koje je on prenio svomu potomstvu, a posljedica je toga nekontrolirano nasilje. Do Post 6, ljudski je rod toliko izopačen da je „svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća“ (Post 6,5) i zato je Bog „u svome srcu“ duboko žalostan (Post 6,6).

Jedan od događaja zbog kojih je Bog toliko ojađen jest i to što „opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli“ (Post 6,2). Ovaj redak, koji podsjeća na grčke mitove, izaziva mnoga pitanja. Tko su ti sinovi Božji? Je li riječ o anđelima ili drugim „bogovima“ koji se žene ljudskim kćerima? Da bismo mogli shvatiti ovaj tekst, moramo ga tumačiti unutar šira okvira. Budući da je Božji narod jednobožački, ne bi imalo smisla smatrati „sinove Božje“ drugim bogovima. Na koga se onda odnose ove riječi?

U Adamovu rodoslovlju iz Post 5 nalazimo neke važne naznake. Iako suvremeni čitatelji rodoslovlja uglavnom smatraju dosadnim štivom, ona nude bitne pojedinosti i često su strateški postavljena tako da služe kao priprema za nastavak pripovijesti. Kao što smo već spomenuli, Adamovo rodoslovlje na samome početku iz-

35

HODITI S BOGOM

vještava da je Šet rođen na Adamovu sliku i priliku, čemu prethodi podsjetnik da je Bog stvorio čovjeka, kao muško i žensko, također na vlastitu sliku i priliku. Ove se bitne pojedinosti spominju samo u 5. poglavlju, vezano uz Šetovu lozu, ali ne i u 4. poglavlju uz Kajinovu lozu, čime se te dvije loze oštro razgraničavaju. U Kajinovoj lozi nalazimo ubojice i poligamiste poput Lameka. Nefili bi stoga mogli biti potomci te pale loze, jer riječ „Nefili“ potječe od hebrejske riječi nafal, što znači „pasti“. S druge strane, u Šetovoj lozi nalazimo pravednike poput Henoka i Noe, koji štuju Boga i „zazivaju ime Jahvino“ (Post 4,26). Šetova loza, ona koja štuje Boga, ovdje se izdvaja kao ona koja je na sliku i priliku Adama i Eve, koji su opet na sliku i priliku Božju. Kao što otprije znamo, budući da izraz „slika i prilika“ znači Božje posinjenje, nije nimalo pretjerano tvrditi da pripovjedač ovdje „sinovima Božjim“ naziva Šetovu lozu.

Dakle, u pripovijedanju kojim započinje Post 6, razlikovanje između „kćeri ljudskih“ i „sinova Božjih“ upućuje na zasebne rodoslovne linije Kajina, iz 4. poglavlja, i Šeta, iz 5. poglavlja. Te se dvije loze, koje su dosad bile odvojene, u 6. poglavlju Postanka miješaju, a Šetovi potomci preuzimaju obrasce ponašanja koji su se dotad vezali jedino uz Kajinovo potomstvo, primjerice, mnogoženstvo. Budući da se u pripovijesti već otprije mnogoženstvo povezuje s nasiljem (Post 4,19.23–24), opis miješanja dviju loza u kojem Šetovi potomci uzimaju sebi više žena (Post 6,2) predstavlja zlokoban znak rastućega nasilja i grijeha, čiji je vrhunac sveopća izopačenost. Od svih ljudi u tome pokvarenom naraštaju, samo je jedan pravednik.

Potop: ep koji se izdvaja Pripovijest o Noi i njegovoj korablji jedna je od najpoznatijih u Bibliji. Pred njom mnogi suvremeni čitatelji ostaju zbunjeni. Ima li išta mitskije od priče o potopu i korablji punoj životinja? No, kao i kod pripovijesti o stvaranju, moramo pripaziti da i ovu priču čitamo u skladu s njezinom naravi. Doista, ono što je najupečatljivije

36

SADRŽAJ

S adržaj

Uvod: Otkrijmo priču Svetoga pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 1. Početci svijeta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 2. Patrijarsi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 3. Egipatsko ropstvo i izlazak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .77 4. Pustinjska lutanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 5. Osvajanje i Suci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 6. Kraljevstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .167 7. Razdijeljeno kraljevstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .197 8. Progonstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .237 9. Povratak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .241 10. Makabejski ustanak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .259 11. Dolazak Mesije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .277 12. Crkva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .309 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .341 Karte i ilustracije Abrahamovo putovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 Pretpostavljene rute Izlaska i pustinjskih lutanja . . . . . . . . . . . . . .95 Plan Prebivališta (Izl 40,16–34) i razmještaj plemenskih tabora (Br 2) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .102 Prebivalište u pustinji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Osvajanje Kanaana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .148 Izrael – 12 plemena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .154 Izraelovi Suci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .157 Razdijeljeno kraljevstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .201 Pavlovo prvo misijsko putovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .325 Pavlovo drugo misijsko putovanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .330 Pavlovo treće misijsko putovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .336

351

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2018.

Biblija ima veliku ulogu u životu kršćana i svi smo pozvani svakodnevno uranjati u Sveto pismo. No, mnogi se od nas pri tome izgube, a vrijeme koje provodimo s Biblijom može biti više frustrirajuće nego plodonosno. Kao da nam je stalno pred očima da čitamo zbirku spisa koje su izradili neki davni ljudi, u nekoj davnoj kulturi, i sve nam je to pomalo strano i neprivlačno. Ali Sveto pismo nije ništa manje nego Živa Riječ Božja, što znači da je upućena jednako i nama kao i onima koji su živjeli tisućama godina prije – Bog nas poziva da i danas hodimo s njime.

U knjizi Hoditi s Bogom – Putovanje kroz Bibliju, autori Tim Gray i Jeff Cavins otkrivaju središnju priču koja prožima i ujedinjuje cijelo Sveto pismo te je predstavljaju jednostavno i jezgrovito. Vodeći čitatelja na jedinstveno duhovno putovanje kroz biblijske knjige – jednu po jednu – daju panoramski pogled na Božji slavni plan spasenja i otkrivaju ključnu Božju zamisao za život svakoga od nas.

Njihovi stručni komentari duboko uranjaju u tajne Pisma, otključavajući njegovo neiscrpno bogatstvo, čineći ga svakome dostupnim i pokazujući koliko su nadahnute biblijske riječi značajne za svakog čovjeka, pa i ovog danas.

Zaronite u Sveto pismo uz knjigu Hoditi s Bogom – Putovanje kroz Bibliju. Iskusite fascinirajuću priču o objavljenoj Božjoj ljubavi prema svakom čovjeku i otkrijte kako se vi sami, u sadašnjem trenutku svojega života, uklapate o Božji plan prepun dobrote za cijelo čovječanstvo. „Za obične katolike putovanje kroz Bibliju upravo je postalo puno lakše. U ovoj knjizi Tim Gray i Jeff Cavins stvaraju ozračje u kojemu se osjećate kao da krećete na put s dobrom mapom i kompasom, u izvrsnu društvu dvojice prijatelja pouzdanih vodiča.

Ovakva se avantura ne propušta!“ Scott Hahn

ISBN 978-953-235-633-5

VERBUM 168 kn

www.verbum.hr