Kako moliti by VERBUM d.o.o.

.....................................................................

Gabriel Bunge

Kako moliti Ponovno otkrivanje drevne prakse osobne molitve po otaÄ?koj predaji

VERBUM

Živimo u svijetu u kojemu sve više ljudi gubi vjeru i u kojemu se, paradoksalno, sve više traži duhovnost. Duhovni se učitelji nude na sve strane, knjige s područja duhovnosti prodaju se i u supermarketima, a sve se više ljudi upušta u različite molitvene prakse zanemarujući bilo kakav vjerski identitet. To ujedno pred sve kršćane postavlja izazov da krenu u potragu za osobnim duhovnim iskustvom. Ova ih knjiga želi uputiti na prave izvore i bogatstvo sadržaja koje kršćanstvo ima i pruža. Crkveni oci, čiji se nauk temelji na Sve tomu pismu, u baštinu su nam ostavili silno bogatstvo ne samo svojih tekstova nego i različitih oblika molitve kao i molitvenih stavova i gesta. U današnje vrijeme suvremeni je kršćanin pozvan nanovo otkriti – kako u molitvi, tako i u svim aspektima života – nužno i intimno jedinstvo teorije i prakse, kontemplacije i vanjskoga djelovanja. Molitvi se učimo samo moleći i u tomu treba sudjelovati čitavo naše biće: um, srce, ali i tijelo, naš pogled i sva naša osjetila. Otac Gabriel Bunge, monah pustinjak s darom duhovnoga razlučivanja i dubokim poznavanjem pustinjskih otaca, u ovomu djelu s velikom mudrošću i iskustvom govori o važnosti jedinstva onoga što vjerujemo i onoga što izražavamo u svojoj molitvenoj praksi. U knjizi Kako moliti nanovo otkrivamo dragocjeno blago načina, metoda i stavova osobne molitve u skladu s praksom i spisima crkvenih otaca i drevnom kršćanskom predajom.

Gabriel Bunge KAKO MOLITI

Biblioteka:

FIDES 81.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. fra Ivan Ivanda

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Gabriel Bunge

KAKO MOLITI Ponovno otkrivanje drevne prakse osobne molitve po otaÄ?koj predaji

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: IRDENE GEFÄSSE Die Praxis des persönlichen Gebetes nach der Überlieferung der heiligen Väter 4. vollstandig uberarbeitete und erweiterte Auflage 2008 © 2008 Verlag “Der Christliche Osten” © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnoža vati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 27-534.3 BUNGE, Gabriel Kako moliti : ponovno otkrivanje drevne prakse osobne molitve po otačkoj predaji / Gabriel Bunge ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Fides ; 81) Prijevod djela: Irdene Gefaesse. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-533-8 I. Molitva -- Studija 160807064

“Ne govori samo s užitkom o djelima otaca, nego zahtijevaj i od sama sebe da činiš ista djela uz najveće napore!” Evagrije Pontski

PREDGOVOR NOVOMU IZDANJU

PREDGOVOR NOVOMU IZDANJU Prvo izdanje ove knjige izišlo je 1996. godine. Otada su uslijedili prijevodi, koliko je autoru poznato, na deset jezika. S takvim odzivom, ne samo na latinski obilježenu Zapadu, nego posebice na Istoku pravoslavne tradicije, nisam računao. Manje ga vrjednujem kao osobni uspjeh, a više kao znak da pitanja koja ovdje obrađujem i drugima leže na srcu. Nakon nekoga vremena svaki autor osjeti potrebu da svoje misli izrazi drukčije, u svakomu slučaju još točnije. Stoga sam prigodu ovoga novog izdanja u drugomu ruhu iskoristio da tekst temeljito preradim, uklonim sve pogrješke i dodam neke nove, osobito lijepe tekstove. Prijašnjemu i sadašnjem recenzentu nije promaklo da je duhovnomu nauku Evagrija Pont skoga († oko 399.) posvećen nesrazmjerno velik prostor budući da je on gotovo crvena nit koja cjelini daje njezino jedinstvo. Za to postoji posve određen razlog. Spisi ranih otaca O molitvi, kao primjerice Origenovi, Tertulijanovi i Ciprijanovi, zapravo su komentari Očenaša, odnosno molitve koju se obavlja javno i zajednički u liturgiji. Ovi komentari, dakle, ne pružaju dobro promišljen nauk o molitvi kao takvoj, a čak su i konkretne upute o načinu kako kršćanin treba moliti 7

PREDGOVOR NOVOMU IZDANJU

u skladu s predajom pridodane ovim komentarima kao Dodatak. Nasuprot tomu, Evagrije nam je – koji je kao baštinik i učenik otaca mogao pretpostaviti da je sve to poznato njegovim čitateljima – u svoja 153 poglavlja spisa O molitvi ostavio spis koji je poglavito posvećen raznovrsnim vidovima osobne molitve, koja i jest središnja tema ove knjige. Valja pridodati i činjenicu da je pisac bolje upoznat s razasutim spisima nekadašnjega lektora Bazilija Velikoga i đakona Grgura Nisenskoga, u koja je još uvijek uglavnom upućena samo elita stručnjaka, negoli sa spisima bilo kojega drugog ranog autora. Naposljetku, Evagrije se nameće i svojom posebnom blizinom spram onoga “početka” koji nam je toliko na srcu. Evagrijev je “nadasve iskusni učitelj” u duhovnomu životu bio Makarije Veliki († oko 390.), kojega treba razlikovati od njegova imenjaka Makarija “Aleksandrijskoga”, svećenika one monaške naseobine nazvane Ćelije, u kojoj je Evagrije živio, a nazivali su ga i “Egipatskim”. A on je bio izravan učenik Antuna Velikoga († 356.), čiji su “duh” i čudesna moć prešli i na njega. Preko jednoga jedinog, a k tomu i tako značajna međučlana, Evagrije je povezan s “prvijen cem anahoreta” koji je sa svoje strane ukorijenjen u onoj ranoj aleksandrijskoj tradiciji koju simboliziraju imena poput Klementa Aleksandrij8

PREDGOVOR NOVOMU IZDANJU

skoga († prije 216.) i Origena († oko 254.), čija su nam djela djelomice sačuvana, i mnogi drugi učitelji Crkve od kojih su nam ostala sačuvana samo njihova imena. Smijemo se, dakle, nadati da ćemo kod Evagrija pronaći puno toga o dubljim, skrivenim vidovima osobne molitve o kojima drugi oci, zbog navedenih razloga, nisu govorili. Cilj je ove knjige posve jednostavan. Ona ne ide za tim da temu navedenu u podnaslovu iscrpno prikazuje, pogotovu ne na znanstven način. Ova knjiga hoće jednostavno biti praktična nit vodilja. Stalno posezanje za ranim ocima i njihovim naučavanjima treba čitateljima prenijeti onaj “okus” za najstariju tradiciju koji će mu potom omogućiti da čita bilo koji tekst, makar on pripadao i novijemu vremenu. Jer kada je jednom dobio osjećaj za ono istinsko, znat će dobro procijeniti odgovara li ono što mu se nudi tome istinskom ili ne odgovara. Gabriel Bunge, Eremo Santa Croce

“GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI!”

Uvod

“GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI!”1 U crkvenim se krugovima danas često čuje pritužba da “vjera hlapi”. Usprkos “pastoralnomu zalaganju” kakva nije bilo nikada prije čini se da je vjera mnogih kršćana doista “ohladnjela”2, odnosno da je, slikovitije rečeno, “ishlapjela”. Riječ je o velikoj krizi vjere, klera jednako kao i laika. No ovomu se nestanku vjere, tako često zamjećivanu poglavito u zapadnoj Europi, suprotstavlja na prvi pogled protuslovna činjenica: silna poplava teološke i posebice duhovne literature koja iz godine u godinu postaje sve obimnija, a proizvodi je taj isti Zapad. Jamačno, tu ćemo naći i mnoge pomodne “jednodnevne muhe” koje su proizvedene jedino za tržište. No pojavljuju se i brojna kritička izdanja klasika duhovne literature, prevedena na sve europske jezike, tako da suvremeni čitatelj raspolaže bogatstvom duhovnih spisa o kojemu čovjek antike nije mogao ni sanjati. Ovo bismo obilje morali vrjednovati kao znak nezapamćena procvata duhovnoga života – da posrijedi nije spomenuto iščeznuće vjere. Stoga se ovo obilje knjiga mora tumačiti kao znak nemirne potrage koja na neki način ne dolazi do cilja. Mnogi čitaju ove spise, možda se i dive mudrosti otaca – ali se u njihovu osobnomu životu ništa ne mijenja. Na neki se način 1 2

Lk 11,1. Usp. Mt 24,12s.

KAKO MOLITI

izgubio ključ za ovo blago tradicije. Znanost u ovome kontekstu govori o lomu tradicije, odnosno o pre kidu s tradicijom koji je otvorio ponor između današnjice i prošlosti. Mnogi osjećaju da su ostali bez nečega posve bitnoga, iako taj problem kao takav ne mogu jasno imenovati. Osjećaj nezadovoljstva zahvaća sve šire krugove. Traži se izlaz iz duhovne krize, a mnogi ga, u ime vrlo široko pojmljena ekumenizma, vide u otvaranju nekršćanskim religijama. Ponuda “učiteljâ” raznih škola olakšava im ovaj korak preko granica vlastite religije na naslućen način. Golemo tržište “duhovne”, odnosno “ezoterijske” literature izlazi ususret ljudima koji su gladni i koji traže. I mnogi misle da su ondje našli ono što su dosada uzalud tražili u kršćanstvu, odnosno ono što ondje navodno nikada nije ni postojalo. Naša nakana nipošto nije napadati ovu vrstu “ekumenizma”. Glede toga, na koncu ćemo formulirati neka pitanja i naznačiti kratke odgovore na njih, one odgovore kakve bi nam jamačno dali oci. Nakana je ove knjige dati izrazito kršćanski odgovor na duhovno traganje mnogih vjernika. I to “praktičan” odgovor, to jest naznačiti “put”, ukorijenjen u Pismu i izvornoj, Zapadu i Istoku zajedničkoj, tradiciji, koji kršćaninu omogućuje da praksu svoje vjere živi u skladu sa sadržajem svoje vjere, a ne da jedno vjeruje, a drugo prakticira. Jer na bespomoćno pitanje zašto vjera usprkos svim nastojanjima da je se oživi “ishlapljuje” kod sve većega broja kršćana postoji vrlo jednostavan odgovor koji možda ne sadrži svu istinu o uzrocima veli12

“GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI!”

ke krize vjere u našemu dobu, ali svakako naznačuje izlaz: vjera “hlapi” kada je se više ne “prakticira” na način primjeren njezinoj biti. Riječju “praksa” ovdje se ne misli na raznovrsne oblike “socijalnoga angažmana” koji su od davnine samorazumljiv izraz kršćanske agape. Koliko god je ovo djelovanje neizostavno “prema vani”, ono postaje površno, a kao bijeg u aktivizam čak i profinjen oblik acedije, prezasićenosti3, ako se više ne podudara s djelovanjem “prema unutra”. “Nutarnje djelovanje” par excellence jest molitva, u svoj punini značenja koje ovaj pojam u sebi objedinjuje u Pismu i tradiciji. “Kaži mi kako moliš i reći ću ti što vjeruješ”, moglo bi se reći malo preinačujući poznatu izreku. U molitvi, u prakticiranju molitve, postaje očito u čemu se sastoji bit kršćanskoga života, kako se vjernik odnosi prema Bogu i prema bližnjemu. Stoga se, pomalo zaoštreno, može reći: jedino je u molitvi kršćanin doista to što jest. Sam je Krist za to najbolji dokaz. Jer zar njegova bit, njegov jedincat odnos s Bogom kojega naziva “svojim Ocem”, ne postaju očiti upravo u njegovoj molitvi koju sinoptici tako suzdržano prikazuju, a Ivan u svoj mogućoj jasnoći? No učenici su to tako shvaćali i kada su ga zamolili: “Gospodine, nauči nas moliti!”, Isus ih je naučio moliti Očenaš. Još prije nego što je nastalo Vjerovanje (Credo) kao zbir kršćanske vjere, ovaj je jednostavni tekst sažimao bit kršćanskoga života upravo u formi molitve, naime onaj novi 3

Usp. G. Bunge, Akedia. Die geistliche Lehre des Evagrios Ponti kos vom Überdruss, Würzburg, 52004.

KAKO MOLITI

odnos između Boga i čovjeka koji je utjelovljeni jedinorođeni Božji Sin stvorio u svojoj vlastitoj osobi. To jamačno nije slučajno. 

Prema biblijskomu nauku čovjek je stvoren “na sliku Božju”4, to jest, kako vrlo dubokoumno tumače oci, “kao slika Božje slike” (Origen), odnosno kao slika Sina koji je jedini u apsolutnomu smislu “slika Božja”5. Od početka je čovjek određen za to da bude “slika i prilika” Božja6. On je, dakle, usmjeren na postajanje: da od bivanja “na sliku Božju” dolazi do – eshatološkoga – bivanja “sličan” Sinu7. Iz stvaranja “na sliku Božju” slijedi da se najdublja čovjekova bit sastoji u njegovoj upućenosti na Bo ga (Augustin), prema analogiji odnosa između praslike i njezina odslika. No ovaj odnos nije statičan, kao primjerice kod pečata i otiska, nego životan, dinami čan, budući da se potpuno ostvaruje tek u postajanju. To za čovjeka konkretno znači da on – po analogiji sa svojim Stvoriteljem – ima lice. Kao što Bog, koji je u apsolutnu smislu osoba i koji je jedini u stanju stvarati osobno bivstvo, ima “lice”, naime Krista, svojega jedinorođenog Sina, zbog čega oci jednostavno izjednačavaju biblijske izričaje “slika Božja” i “lice Božje”, jednako tako i čovjek kao stvoreno osobno biće ima “lice”. 4 5 6 7

Post 1,27. 2 Kor 4,4. Post 1,26. 1 Iv 3,2.

“GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI!”

“Lice” je ona “strana” osobe koju okreće drugoj osobi kada uđe s njome u osoban odnos. “Lice” upravo znači: okrenutost. Samo osoba može u stvarnome smislu imati stvarnoga “sugovornika” kojemu se okreće, odnosno od kojega se okreće. Biti osoba – a za čovjeka to uvijek znači postajati osobom – ostvaruje se u sučeljenosti “licem u lice”. Stoga Pavao naše sadašnje neizravno spoznavanje Boga “kroza zrcalo, u zagonetki” suprotstavlja potpunu eshatološkomu blaženstvu u spoznavanju “licem u lice” u kojemu čovjek onako “spoznaje kao što je i spoznat”8. Ono što je ovdje rečeno o duhovnoj čovjekovoj biti nalazi svoj izraz i u njegovu tjelesnomu bivstvu. Tjelesno je lice ono na kojemu se odražava ova duhovna bit. Svoje lice okrenuti drugomu ili ga svjesno okrenuti od njega nije u sebi indiferentno događanje, kako svatko zna iz svakodnevnoga iskustva, nego je štoviše gesta koja ima duboko simbolično značenje. Ona, naime, pokazuje želimo li s drugim stupiti u osoban odnos ili mu ga uskratiti. Najčišći izraz ove upućenosti na Boga ovdje na zemlji jest molitva u kojoj se stvorenje “okreće” svojemu Stvoritelju, naime onda kada molitelj “traži li ce Božje”9 i moli da Gospodin “razvedri lice svoje nad njim”10. U ovim se i sličnim izričajima Knjige psalama, koji nipošto nisu puke poetske metafore, izriče temeljno iskustvo biblijskoga čovjeka za kojega Bog nije apstraktan neosoban princip, nego osoba u apso8 9 10

1 Kor 13,12. Ps 26,8. Ps 79,4.

KAKO MOLITI

lutnu smislu. Bog koji se okreće čovjeku, koji ga zove k sebi i hoće da se i on okrene njemu. A čovjek to čini u najčistijemu obliku upravo u molitvi u kojoj se dušom i tijelom “postavlja pred Bo ga”.  Time smo ponovno dospjeli do stvarne teme ove knjige: “prakse” molitve. Jer “naučiti moliti od Gospodina”, kako su to činili biblijski čovjek i naši oci u vjeri, ne znači samo usvojiti stanovite tekstove nego i sve one načine, oblike, geste itd. u kojima ova molitva nalazi svoj primjeren izraz. To je bilo mišljenje samih otaca koji drže da se ovdje nipošto ne radi o vanjskim stvarima, uvjetovanim vremenom. Naprotiv, oni su ovim stvarima, koje Origen († oko 254.) na koncu svojega spisa O molitvi ovako sažimlje, posvećivali svu svoju pozornost: Čini mi se [nakon rečenoga] da nije neprimjere no, kako bih iscrpno izložio temu molitve, da u smislu uvoda [i nutarnje] raspoloženje i [vanjski] stav, ko je molitelj mora imati, podvrgnem razmatranju, kao i mjesto na kojemu trebamo moliti, i stranu svijeta u koju u svim okolnostima trebamo gledati te povoljno i povlašteno vrijeme za molitvu, kao i druge stvari slič ne ovima.11 Origen potom odmah, uz pomoć biblijskih citata, objašnjava da ova pitanja nipošto nisu neprimjerena, 11

Origen, De oratione XXXI,1.

“GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI!”

nego nam ih zadaje samo Pismo. I mi ćemo dopustiti da nas vodi ova danost. Pritom se svjesno ograničavamo na osobnu molitvu budući da je ona siguran temelj ne samo duhovnoga života nego i zajedničke liturgijske molitve. Nitko nije znao bolje od otaca da se Pismo, ako ga hoćemo ispravno razumjeti, nikada ne može odvajati od njegova konteksta. Ovaj je kontekst za kršćanina Crkva, o čijemu životu i vjeri svjedoče apostolska i patristička tradicija. Posljedica je spomenutoga prekida tradicije, koje periodički pogađa posebice zapadnu Crkvu, da je ovo blago danas mnogima postalo gotovo nedostupno. I to unatoč tomu što danas raspolažemo mnoštvom vrijednih izdanja i prijevoda patrističkih tekstova kakvih dosada nije bilo. Stoga je cilj ove knjige da kršćaninu našega vremena dadne ključ u ruku za otvaranje ovoga blaga. Uostalom, isti ključ, “praksa”, otvara i vrata kroz koja dolazimo do drugih blaga Crkve, primjerice liturgije, umjetnosti, ne na kraju i do teologije u izvornomu značenju ove riječi kao “govora o Bogu” ne na temelju znanstvenoga proučavanja nego kao ploda nutarnjega poznavanja Boga. Grudi Gospodinove: spoznaja Boga. Tko na njima počiva, bit će teolog.12 Napomena: oci stalno rabe stari grčki prijevod Staroga zavjeta (Septuagintu), kojim se stoga i mi služimo, pa i s obzirom na brojeve psalama. 12

Evagrije, Mon. 120.

“TKO JE PIO STARO VINO…”

Poglavlje I.

“TKO JE PIO STARO VINO…”1 Iako, kako je već objašnjeno, naša nakana nije pisati povijesnu ili patrističku studiju o temi “molitve”, na sljedećim ćemo stranicama ipak stalno ukazivati na “svete oce” rane Crkve na Istoku i na Zapadu. Ovo je stalno posezanje za onim što “bijaše od početka” potrebno obrazložiti u vremenu kada se novost neke stvari rado promatra kao vrijednosno mjerilo. No ovdje se čitatelju na početku 21. stoljeća ne nudi ono najnovije, nego s obzirom na molitvu ono što “nam pre dadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi”2. Zašto ovako visoko vrjednovanje “predaje” i ovaj jedincat položaj koji se dodjeljuje “početku”? Ili osobnije pitanje upravljeno piscu ovih redaka: zašto on ne govori radije o vlastitim iskustvima umjesto da stalno u prvi plan stavlja svoje “svete oce”? Stoga bi moglo biti korisno najprije izložiti u kojemu su “duhu” pisane ove stranice i kako ih treba čitati te osvijetliti širi kontekst kojemu pripada i molitva i polazeći od kojega je jedino možemo primjereno shvatiti.

1 2

Lk 5,39. Usp. Lk 1,2.

KAKO MOLITI

1. “Što bijaše od početka”3 Stalno posezanje za riječju svetih otaca ima svoj razlog u biti i smislu onoga što već najstariji svjedoci apostolskoga vremena, tj. samo Sveto pismo, nazivaju “predajom” (paradosis). Pojam je višeznačan te je slijedom toga ambivalentan i položaj kršćana spram “tradicija”. Koliko je neka “predaja” – u okviru objave – vrijedna, bitno ovisi o njezinu “ishodištu” (arhê) i njezinu odnosu spram ovoga ishodišta. Postoje puke ljudske predaje čije “ishodište” nije Bog, čak i ako se sa stanovitim pravom mogu pozivati na nj, kao primjerice u slučaju rastave braka koju sankcionira Mojsijev Zakon. “Ali od počet ka (ap’archês) ne bijaše tako”4 budući da je Bog muškarca i ženu izvorno povezao u nerazdvojno jedinstvo5. Takve “ljudske predaje” Krist proglašava neobveznima budući da čovjeka udaljavaju od stvarne Božje volje6. A Gospodin je došao “vršiti volju onoga koji ga posla”7 i da bi tako ponovno istaknuo ovu volju, naime onu “početnu” i istinsku Očevu volju koju je potamnio tek pad u grijeh sa svim svojim posljedicama. Upravo je obilježje Kristova učenika da se ne drži ovih “predaja starih”. Posve je pak drukčije s predajama onoga “što bija še od početka”, one “stare zapovijedi koju imamo od počet 3 4 5 6 7

1 Iv 1,1. Mt 19,8. Post 2,24. Mt 15,1–20. Iv 4,34.

“TKO JE PIO STARO VINO…”

ka”8, naime otkako ju je Krist predao svojim učenicima. Pouzdano su nam je “predali oni koji od početka bi jahu očevici i sluge Riječi”9, apostoli koji su od “početka evanđelja”10, to jest od Ivanova krštenja11 i s time povezana Isusova objavljivanja kao Krista “bili s njime”12. Ovih se “predaja u kojima smo poučeni” valja “dr žati”13 kako sami ne bismo izgubili zajedništvo s “početkom”. Dakle, nema “drugoga evanđelja”, pa makar ga donio “anđeo s neba”14, osim onoga koje nam je naviješteno od početka, jer svako drugo evanđelje ne bi bilo “Kristovo evanđelje”. Bit je i smisao prave tradicije imati i sačuvati za jedništvo: zajedništvo s “očevicima i slugama Riječi”, a preko njih i s Onim za koga svjedoče. Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Riječi, Životu…, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo [zajedništvo] s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.15 8 9 10 11 12 13 14 15

Usp. 1 Iv 6,7. Lk 1,2. Mk 1,1. Dj 1,21. Iv 15,27. 2 Sol 2,15; usp. 1 Kor 11,2. Gal 1,6ss. 1 Iv 1,1–4.

KAKO MOLITI

Ovo “zajedništvo” (koinonia) – vjernika međusobno i s Bogom – jest ono što Pismo naziva “Crkvom” i “Kristovim tijelom”. Ono obuhvaća sve “udove” ovoga tijela, žive i one koji su “umrli u Gospodinu”. Jer tako je uska povezanost udova jednih s drugima i s tijelom da umrli nisu “odumrli udovi” budući da “svi Bogu žive”16. Stoga tko hoće imati “zajedništvo s Bogom”, nikada ne može ostaviti po strani one koji su prije njega bili dostojni ovoga zajedništva! Vjerujući u njihovo “naviještanje” onaj koji je rođen kasnije ulazi upravo u ono zajedništvo čiji su živi dio ovi “očevici i sluge Riječi” još “od početka” i to ostaju zauvijek. Stoga je samo ona crkva uistinu “Kristova crkva” koja stoji u neprekidnu, životnomu zajedništvu s apostolima na kojima je Gospodin sagradio svoju Crkvu17. 

Ono što je ovdje rečeno o držanju “lijepa poklada”18 apostolske predaje, kakva je zapisana u spisima najranijih svjedoka Riječi, na sličan način vrijedi i za one “izvorne, nezapisane predaje”19, koje nisu izravno sadržane u ovim apostolskim svjedočanstvima, ali su unatoč tomu apostolskoga podrijetla. Jer bez obzira je li “zapisana” ili “nezapisana”, “s obzirom na

16 17 18 19

Lk 20,38. Ef 2,20. 2 Tim 1,14. Evagrije, Mal. cog. 33,28.

“TKO JE PIO STARO VINO…”

pobožnost obje imaju istu snagu”, tvrdi Bazilije Veliki († 379.)20. Naime, obje forme apostolske predaje imaju ono što bi se moglo nazvati “milošću početka” budući da je u njima zadobilo oblik ono dobro koje nam je povjereno na početku. Još ćemo vidjeti u čemu se pojedinačno sastoji ova “nezapisana predaja”. Ovdje najprije želimo postaviti pitanje kako su sami oci shvaćali svoju vjernost “ishodištu”. 

Isti stav koji očituje Bazilije Veliki s obzirom na crkvenu predaju nalazimo i kod njegova učenika Evagrija Pontskoga († 399.) s obzirom na duhovnu tradici ju monaštva. Tako on piše monahu Eulogiju komu bi htio razjasniti neka pitanja duhovnoga života: Nismo na temelju djela koja smo sami izvršili21 dospjeli do toga, nego zato što imamo “uzor zdravih riječi”22 koje smo čuli od otaca i zato što smo postali svjedoci nekih njihovih djela. A sve je milost odozgor koja čak i grješnicima poka zuje napade zavodnika, koja iz sigurnosti kaže i23: “Što imaš, a da nisi primio?” – kako bismo u primanju zahvaljivali Davatelju tako da ne dajemo pohvalu i čast samima sebi i niječemo dar. Stoga ona kaže: “Ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio? Obogati20 21 22 23

Bazilije, De Spiritu Sancto, XXVII,66,4. Tit 3,5. 2 Tim 1,13. 1 Kor 4,7–8.

KAKO MOLITI

ste se”, kaže ona, vi koji ste bez djela, već se “nasitiste” vi koji ste tek pristupili poučavanju.24 Dakle, prvi je razlog zašto sami ne nastupamo kao “učitelji” ponizno priznavanje osnovne činjenice da smo svi mi primatelji. Oni “oci”, na koje Evagrije ovdje ukazuje, jesu među ostalima njegovi vlastiti učitelji Makarije Veliki i njegov imenjak Aleksandrijski preko kojih je bio povezan s “prvijencem anahoreta”, Antunom Velikim, a time i sa samim ishodištem monaštva. Na drugome mjestu Evagrije dalje razvija ovu misao: Neophodno je također propitati putove onih mo naha koji su nam na pravi način prethodili i ravnati se prema njima. Jer ondje nalazimo mnogo toga što su oni lijepo rekli i učinili.25 Dakle, “primjer zdravih riječi” otaca i njihova “lijepa djela” jesu uzor, a to i označava grčka riječ (hypotypôsis) prevedena s “primjer”, uzor kojim se čo vjek treba ravnati! Upravo je to razlog zašto se već vrlo rano “riječi i djela otaca” ne samo skupljalo, nego i neprestano citiralo. Uostalom, otac zapadnoga monaštva Benedikt Nursijski († 547.) – da spomenemo samo jedan primjer – ne misli drukčije kada osim na svoje vlastito Pravilo za početnike izričito upućuje na

Evagrije, De vitiis quae opposita sunt virtutibus 1 (PG 79, 1140B–C). Evagrije, Pr. 91.

“TKO JE PIO STARO VINO…”

pouke svetih otaca koje sadrže obvezujuće mjerilo za sve koji teže za savršenstvom26. 

Stoga proučavanje svetih otaca ne može za kršćanina nikada ostati samo patrologija kojom se znanstveno bavi i koja ne mora nužno utjecati na život onoga koji je proučava. Štoviše, primjer svetih otaca, njihove riječi i djela jesu uzor koji obvezuje na nasljedo vanje. Evagrije nam nije ostao dužan obrazloženje za ovu tvrdnju! Dolikuje onima koji hoće hodati “putom” onoga koji je rekao: “Ja sam put i život”27 da uče od onih koji su prije njih hodali njime i da s njima razgovara ju o onomu što je korisno, da od njih čuju ono što im može pomoći i da ne bi uveli nešto što je strano naše mu hodu.28 Ne htjeti se ravnati primjerom svetih otaca i htjeti ići vlastitim putom krije u sebi opasnost da se “uvede nešto što je strano našemu hodu”, naime stvari “koje su posve strane monaškomu životu”29 jer ih “braća” koja “su nam na pravi način prethodila” nisu “okušala” i pronašla da su “dobre”30. Tko tako postupa, navlači na sebe opasnost da se udalji od onoga “puta” otaca, da čak postane “strancem na 26 27 28 29 30

Regula Benedicti 73,2. Iv 14,6. Evagrije, Ep. 17,1. Evagrije, Ant. I,27. Evagrije, Mal. cog. 35,13–14.

KAKO MOLITI

putovima našega Gospodina”31 i da se tako otuđi od Gospodina, od “puta” par excellence! Upućivanje na ono što “su braća okušala kao najbolje” već jasno pokazuje da se nipošto ne mora nasljedovati sve ono što je ovaj ili onaj otac učinio, pa makar to bilo vrlo “lijepo” i makar se sam otac zvao Antun Veliki. Primjerice, neka se nitko ne usuđuje navlaš nasljedovati njegovu radikalnu formu ana horeze ako ne želi da ga izrugaju demoni32. Sami su oci znali vrlo dobro razlikovati “osobnu karizmu” i “tradiciju”. 

Dakle, smisao i bit očuvanja “predaje” za oce, jednako kao i za prve “očevice i sluge Riječi”, nije ne duhovno držanje naslijeđenoga, nego očuvanje živoga za jedništva. Tko hoće imati zajedništvo s Ocem, može do njega doći samo “putom” Sina. A k Sinu se dolazi samo preko onih “koji su prije nas hodali tim putom” i tako sami postali živim dijelom “puta”. To su najprije apostoli kao neposredni “očevici Riječi”. “Da imate zajedništvo s nama”, piše Ivan vrlo određeno, a Evagrije “put” “praktike”, koji je baštinio od otaca, ispravno naziva i “apostolskim putom”33. “Put” su potom i svi oni oci u vjeri “koji su nam na pravi način prethodili”. Samo se onaj tko i sam stupi u

31 32 33

Evagrije, Mal. cog. 13,3–4.14. Evagrije, Mal. cog. 35,24–30. Evagrije, Ep. 25,3.

“TKO JE PIO STARO VINO…”

“tragove njihovih nogu” smije nadati da će kao i oni stići na cilj ovoga puta34. Nije, dakle, dovoljno pozivati se samo na “duh otaca” – koji je teško definirati – niti je dovoljno u svakoj prigodi koja se pruži “s užitkom govoriti o nji hovim djelima”, a sve drugo ostaviti po staromu. Mora se težiti i za tim da ova djela i “sami činimo uz naj veće napore”35 ako hoćemo imati udjela u njihovu zajedništvu. Tek odatle svu dubinu značenja zadobiva i naslov “prvijenac (aparchê) anahoreta”36, koji Evagrije udjeljuje “pravednomu Antunu”37. Antun Veliki je jamačno u vremenskomu smislu prvi anahoret, ali to ne bi bilo toliko značajno da on nije i “prvijenac”. Jer “prvijenac”, budući da je “svet”, “posvećuje čitavo tijesto”, kao što “sveti korijen posvećuje grane”38 ukoliko ustraju u životnomu zajedništvu s njime. “Početak” doista ima u sebi, jer ga je postavio sam Gospodin, posebnu milost, upravo “milost izvornosti”, “počela” koje ne stoji na početku samo čisto vremenski, nego svemu što ustraje u životnomu zajedništvu s njime utiskuje pečat istinitosti. 

U vjernu održavanju životnoga zajedništva s onim “što bijaše od početka” čovjek koji je vezan uz prostor i vrijeme ulazi u tajnu onoga koji je, slobodan 34 35 36 37 38

Evagrije, Pr. Prol. [9]. Evagrije, Eulog. 15. Evagrije, Mal. cog. 35,27. Evagrije, Pr. 92. Rim 11,16.

KAKO MOLITI

od ovih ograničenja, “isti jučer i danas i uvijeke”39, Sina koji je u apsolutnomu smislu sam “u početku”40. Onkraj prostora i vremena ovo zajedništvo stvara identitet i kontinuitet usred svijeta koji je podložan stalnoj mijeni. Ovo ostati-istovjetan-sa-samim-sobom ne može svojom snagom ostvariti ni čovjek kao pojedinac ni Crkva u cjelini. “Očuvanje lijepoga poklada” uvijek je plod djelovanja “Duha Svetoga koji prebiva u nama”41 i ondje “svjedoči” za Sina42. Duh je i onaj koji nas ne samo “uvodi u svu istinu”43, nego nam daje da onkraj vremena u svjedočanstvu učenika pouzdano prepoznajemo svjedočanstvo samoga Učitelja.44 Blažen je monah koji čuva zapovijedi Gospodinove i svet je tko drži riječi svojih otaca.45

39 40 41 42 43 44 45

Heb 13,8. Iv 1,1. 2 Tim 1,14. Iv 15,26. Iv 16,13. Usp. Lk 10,16. Evagrije, Mon. 92.

“TKO JE PIO STARO VINO…”

2. “Duhovnost” i “duhovni život” Molitva pripada području onoga što se općenito označava pojmom “duhovnosti”, štoviše, ona je najvažniji izraz “duhovnoga života” (vita spiritualis). Isplati se stoga propitati što se zapravo misli pod riječju “duhovan”. 

Riječju “duhovnost”, izvedenoj od spiritus = duh, u današnjoj se jezičnoj uporabi općenito shvaća ono što je povezano s “duhovnosti”, s “nutarnjim životom” i “duhovnim bićem”, za razliku od onoga što pripada materijalnomu, tjelesnom području. U teološkomu jeziku “duhovnost” se često jednostavno izjednačava s “pobožnošću”. Stoga se može govoriti o raznim “duhovnostima”, možda u smislu raznih oblika pobožnosti ili “mistika” pojedinih redova; u novije se vrijeme govori i o posebnoj “laičkoj duhovnosti”. Budući da je pojam vrlo širok i prilično neodređen, čak se i izvan kršćanstva govori o različitim “duhovnostima” velikih svjetskih religija. Takvo se nejasno tumačenje pojma “duhovnosti” krajnje negativno odražava na kršćansko shvaćanje “duhovnoga života”. Jer tu se pojavljuje mnogo toga kao “duhovno” što zapravo pripada potpuno drugoj sferi. To postaje jasno čim se okrenemo Pismu, a onda i ocima. Jer ovdje se pridjev “duhovan” (pneumatikos), u kontekstu koji nas zanima, jednoznačno odnosi na osobu Duha Svetoga! 29

SADRŽAJ

SADRŽAJ Predgovor novomu izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod: “GOSPODINE, NAUČI NAS MOLITI!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Poglavlje I.: “TKO JE PIO STARO VINO…” . . . . 1. “Što bijaše od početka” . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. “Duhovnost” i “duhovni život” . . . . . . . . . . 3. “Akcija” i “kontemplacija” . . . . . . . . . . . . . . . 4. “Psalmodija” – “molitva” – “meditacija”. . .

19 20 29 37 45

Poglavlje II.: MJESTA I VREMENA . . . . . . . . . . . . 1. “Kad moliš, uđi u svoju sobu”. . . . . . . . . . . . 2. “Obazri se na istok, Jeruzaleme!” . . . . . . . . . 3. “Sedam puta na dan tebe hvalim” . . . . . . . . 4. “Blažen onaj koji bdije!” . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. “Molili su i postili” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

55 56 62 78 86 94

Poglavlje III.: NAČINI MOLITVE. . . . . . . . . . . . . 1. “Molitve i prošnje u suzama” . . . . . . . . . . . 2. “Bez prestanka se molite!” . . . . . . . . . . . . . . 3. “Gospodine, smiluj mi se!”. . . . . . . . . . . . . . 4. “Slušaj, o Gospodine, glas moga vapaja”. . 5. “Vrijeme šutnje i vrijeme govorenja” . . . . .

222

103 104 110 120 131 138

SADRŽAJ

Poglavlje IV.: MOLITVENE GESTE . . . . . . . . . . . 1. “Ustanite i molite!”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. “Podizanje mojih ruku nek’ bude k’o prinos večernji” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. “Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš” . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. “Kleknu i pomoli se” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. “Poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. “…neka danomice uzima križ svoj” . . . . . .

147 150 159 166 174 182 190

Zaključak: “BLAGO U GLINENIM POSUDAMA” . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Dodatak: PRAKTIČNE SMJERNICE . . . . . . . . . . 1. Izbor prikladna mjesta i njegovo uređivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Vremena za molitvu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. “Mali oficij” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Načini i geste molitve. . . . . . . . . . . . . . . . . . .

213 213 215 216 218

Kratice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 220

223

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Printera Grupa d.o.o. Tiskano u studenom 2016.

Gabriel Bunge (Köln, 1940.), pustinjak (eremit) je velika duhovnoga razlučivanja, dobar poznavatelj Evagrija Pontskoga i pustinjskih otaca, no ponajprije čovjek snažne molitve. Živi kao monah svećenik u pustinjačkome samostanu Santa Croce u Roveredu u Švicarskoj gdje se ne služi internetom i jedini je način komunikacije s njim telefonski. Autor je više knjiga na temu duhovnoga života.

“Svih ovih godina dok sam pisao knjigu moj je jedini cilj bio kao monah pomoći ljudima da imaju duhovni život, da ponovno otkriju i reintegriraju vlastitu duhovnu baštinu… Trebamo se vratiti svojim korijenima.” Gabriel Bunge

ISBN 978-953-235-533-8

VERBUM 89 kn

www.verbum.hr

VERBUM