Kovačnica by VERBUM d.o.o.

...............................................

Kovačnica Josemaría Escrivá

VERBUM

Poput Puta i Brazde – knjiga koje su dosegle milijunsku nakladu i prevedene su na mnoge svjetske jezike – i Kovačnica nam nudi kratke i poticajne misli sv. Josemarije Escrive. Poredana u trinaest tematskih poglavlja njegova promišljanja predstavljaju prijateljske pobude, očinske savjete za sve koji žele ozbiljno živjeti svoj kršćanski poziv. Čitajući i razmatrajući ovu knjigu mnoge duše bit će prenešene u kovačku peć božanske Ljubavi.

Josemaría Escrivá KOVAČNICA

Nakladnik: VERBUM Split, CROATIA Trumbićeva obala 12, 021 340260 Urednik: mr. sc. Petar Balta Prijevod: Mirjana Vučica Za nakladnika: Miro Radalj

Josemaría Escrivá

KOVAČNICA III. izdanje

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Josemaría Escrivá, FORJA © FUNDACIÓN STUDIUM, Madrid © za hrvatsko izdanje: Verbum, 2006. Sva prava pridržana. Tiskano s dopuštenjem crkvenih vlasti. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 242 ESCRIVA de Balaguer, Jose Maria Kovačnica / Josemaria Escriva ; <prijevod Mirjana Vučica>. - 3. izd. - Split : Verbum, 2013. Prijevod djela: Forja. - Kazala. ISBN 978-953-235-044-9 150224089

UVOD

Dana 7. kolovoza 1931., na dan kada je u madridskoj biskupiji slavljen blagdan Preobraženja Gospodinova, mons. Escrivá de Balaguer je zapisao jedno svoje mistično iskustvo koje mu je Gospodin dao. Za vrijeme slavljenja svete mise Bog mu je dao da na nov način shvati riječi iz evanđelja: “et ego, si exaltatus fuero a terra, omnia traham ad meipsum” (Iv XII, 32; ovako je tada glasio tekst u službenoj verziji Vulgate). “Shvatio sam da će biti Božji muževi i žene koji će podignuti Križ naukom Kristovim na vrhunac svih ljudskih djelatnosti... I vidio sam Gospodinov trijumf i privlačio je prema sebi sve stvari.” Zatim je, kao odgovor na ovo svjetlo, nastavio pisati: “Usprkos tome što osjećam da sam bez snage i znanja (poniznost je istina..., bez šaranja), htio bih napisati neke vatrene knjige koje trebaju obići svijet kao živi oganj, pružajući ljudima svoje svjetlo i toplinu, pretvarajući slabašna srca u žeravu da bi se mogla darovati Gospodinu kao rubini za njegovu kraljevsku krunu” (J. Escrivá, 7.

KOVAČNICA

kolovoza 1931. Rukopis sačuvan u Arhivu Prelature Svetoga Križa i Opusa Dei). Plod ovih težnja bili su Put, Brazda i Kovačnica. Iako su dvije posljednje knjige objavljene posthumno, nastale su tada i nema boljega opisa njegovih riječi. Kovačnica je plamteća knjiga čije čitanje i razmatranje može mnoge duše prenijeti u kovačku peć božanske Ljubavi i upaliti u njima težnju za svetošću i apostolatom, jer to je bila želja mons. Escrive de Balaguera, jasno označena u prologu: “Kako da ne bih uzeo tvoju dušu – to čisto zlato – pa da je stavim u kovačnicu, da je obrađujem vatrom i čekićem, dok iz toga sirova zlata ne nastane sjajan dragulj koji treba darovati mojemu Bogu, tvojemu Bogu?” Kovačnica sadrži 1055 točaka za razmatranje, podijeljenih u trinaest poglavlja. Mnoge od ovih točaka imaju autobiografski izgled: to su zapisi Utemeljitelja Opusa Dei u njegovim duhovnim bilježnicama, koje nisu poput dnevnika, a koje je upotrebljavao tridesetih godina. U tim osobnim bilješkama skupio je nekoliko uzoraka božanskoga djelovanja u svojoj duši da bi ih povremeno razmatrao u osobnoj molitvi, kao i događaje i priče iz svakodnevnoga života, iz kojih je uvijek nastojao izvući nadnaravnu pouku. Ono što se odnosi na situacije i događaje autobiografskoga značenja obično bi pričao u trećemu licu, tipično za mons. Escrivu de Balaguera, koji je izbjegavao svraćati pozornost na sebe. Mnogo je puta nama, koji smo imali veliku sreću živjeti s njim, govorio o ovoj knjizi koja je nasta-

UVOD

jala tijekom niza godina. Želio joj je, osim toga, dati konačan redoslijed. Nije ga zanimalo njezino poboljšanje, samo je nastojao doći do nutrine dušâ, a u toj nadi... pozvao ga je Gospodin k sebi. Knjiga kakvu nam je ostavio danas je u javnosti. Srž Kovačnice može se izreći u ovome zaključku: “Život se Isusa Krista, ako smo mu vjerni, na neki način ponavlja u svakome od nas, koliko u unutarnjemu procesu – posvećenju – toliko i u izvanjskome ponašanju” (br. 418). Napredujuće suobličavanje s Isusom Kristom, koje je bit kršćanskoga života, ostvaruje se na tajanstven način po sakramentima (usp. Drugi vatikanski sabor, konstitucija Lumen gentium, br. 7). Osim toga, zahtijeva od svakoga nastojanje da odgovori na milost: upoznati i ljubiti Gospodina, gajiti njegove misli (usp. Fil 2,5). Pokazati njegov život u svakodnevnu ponašanju dok ne uzmognemo reći kao Apostol: “vivo autem, iam non ego: vivit vero in me Christus” (Gal 2,20), nisam ja koji živim, već Krist je onaj koji živi u meni. Tako nam određuje program – svetost – koji Gospodin predlaže svima, bez iznimke. “Pazi dobro: na svijetu je puno muškaraca i puno žena, i Učitelj ne propušta pozvati nijedno od njih. Poziva ih na kršćanski život, na život svetosti, na život izabranih” (br. 13). Ovaj nutarnji put napredujućega suobličavanja s Kristom postaje osnova Kovačnice. Osnova koja ne sačinjava krut kalup za nutarnji život; dapače, ništa nije dalje od namjera mons. Escrive koji je duboko poštivao nutarnju slobodu svake osobe. Jer, na kraju, svaka duša slijedi vlastiti put, prema poticajima

KOVAČNICA

Duha Svetoga. Ove točke razmatranja su prijateljske pobude, očinski savjeti za onoga koji želi ozbiljno živjeti svoj kršćanski poziv. Kovačnica konačno prati dušu na putu njezina posvećivanja, od primitka svjetla kršćanskoga poziva do otvaranja zemaljskoga života prema vječnosti. Prvo poglavlje je posvećeno upravo pozivu. Autor ga naslovljava “Zanosan žar” jer ostajemo zaneseni svaki put kada nam Bog daje do znanja da smo njegova djeca, da smo stajali Krvi njegova Jedinorođenoga Sina i da nas, usprkos našoj malenkosti i osobnoj slabosti, želi za suotkupitelje s Kristom: “Djeca Božja. – Nositelji jedincatoga plamena koji može osvijetliti zemaljske putove duša, jedinstvena sjaja u kojemu nikada ne će zavladati mrak, ni sjena, ni polutama” (br. 1). Odgovor na božanski poziv zahtijeva postojanu borbu. Okršaj bez buke na poprištu svakodnevnoga života jer “da budeš svet... to ne znači biti čudak: znači voditi nutarnju borbu i junački, sve do kraja, izvršavati svoje dužnosti” (br. 60). U toj nutarnjoj borbi ne će nedostajati poraza i može vrebati opasnost obeshrabrenja. Stoga je Utemeljitelj Opusa Dei jasno i bez prestanka ljudima govorio o possumus! Zebedejevih sinova (Mk 10,39); povik – možemo! – koji ne nastaje iz umišljenosti, već iz ponizna pouzdanja u božansku Svemoć. Mons. Josemaría je volio prikazivanje magarčića, beznačajne životinje, umiljate, radišne, koja je zaslužila čast da nosi Isusa Krista prilikom njegova slavna ulaska u Jeruzalem. Ova slika magarca koji je ustrajan, poslušan, svjestan svoje nedostojnosti,

UVOD

služi mu da bi potaknuo čitatelja da usvoji i živi niz krjeposti koje je, oštroumno promatrajući, otkrio u magarcu na dolapu1: “ponizan, otvrdnuo u poslu i ustrajan, tvrdoglav!, vjeran, posve siguran u hodu, snažan i – ako ima dobra gospodara – zahvalan i poslušan” (br. 380). U stvari je poslušnost usko povezana s poniznošću i ustrajnošću magarca na dolapu. “Budi uvjeren da, ako ne naučiš slušati, ništa ne ćeš postići” (br. 626). Jer slušati onoga koji u ime Božje upravlja našom dušom i usmjeruje apostolat znači otvoriti se božanskoj milosti, dopustiti djelovanje Duha Svetoga; to je poniznost. Poslušnost, dakle, prema Bogu samome. A po Bogu i prema njegovoj Svetoj Crkvi. Nema drugoga puta: “Budi uvjeren, sinko, da razjediniti se s Crkvom znači umrijeti” (br. 631). Druga od glavnih ideja u naviještanju mons. Escrive de Balaguer jest: ne odijeliti Krista od njegove Crkve, ne odijeliti kršćanina od Krista s kojim je on sjedinjen po milosti. Samo ovako je sigurna pobjeda. Muškarci i žene koji traže svetost u svijetu ostvaruju svoj apostolski posao u ispunjavanju i po ispunjavanju svojih uobičajenih dužnosti, na prvome mjestu u profesionalnom radu. “Iz Pavlova naučavanja znamo da moramo obnoviti svijet u Kristovu duhu, da moramo Gospodina postaviti u visinu i u dubinu svih stvari. – Čini li ti se da se i ti tako postavljaš u svome zaposlenju, u svome profesionalnom radu?” (br. 678). 1

dolap = drvena naprava za navodnjavanje sa životinjskom vučom (konj, magarac)

KOVAČNICA

Uz rad trebaju se u sredstvo osobne svetosti i apostolata pretvoriti sve čovjekove plemenite stvarnosti. “Divi se dobroti našega Boga Oca: zar te ne ispunja radošću sigurnost da su tvoja kuća, tvoja obitelj, tvoj kraj, koje ludo voliš, sirovina koju trebaš posvećivati?” (br. 689). Tako govori u različitim točkama i o braku i o obitelji, zatim o građanskim dužnostima. Jer “Gospodin je htio da mi, njegova djeca, koji smo primili dar vjere, navijestimo izvoran optimističan pogled na stvaranje, ‘ljubav prema svijetu’ koja kuca u poruci kršćanstva” (br. 703). Autor ne zaboravlja napomenuti da je potreban dubok nutarnji život da bi se “pobožanstvenilo ono ljudsko”, inače bi se otišlo u rizik da ono “božansko postane ljudsko”, ali ne može se zaboraviti – kako sam čuo govoriti mons. Escrivu de Balaguera – da je “sve nadnaravno, kada se odnosi na ljude, vrlo ljudsko”. Stoga, što je potpunija poistovjećenost s Kristom, to hitnija je apostolska težnja jer “svetost se – kada je prava – od svoga izobilja prelijeva u srca drugih, u druge duše” (br. 856). Kršćanin dobiva veliko srce kao ono Kristovo gdje svatko ima mjesta. “Isus će te ispuniti velikom naklonošću prema svima s kojima se družiš, osjećajem koji ne će zasjeniti ono što gajiš prema njemu. Baš suprotno, što više budeš ljubio Isusa, toliko će više ljudi pronaći mjesta u tvome srcu” (br. 876). Tu se stoga odbacuje sva uskogrudnost, bilo kakav pokušaj posebnosti ili sektašenja. Isprepliću se tako dvije djelatnosti tipične za zrelu dušu: nezasitna čežnja za dušama – “ni prema jednoj ne možeš biti

UVOD

ravnodušan” (br. 951) – i želja – također nezasitna – za jedinstvom s Bogom (usp. br. 927). Kako se čežnja za Bogom ne može zasititi na ovome svijetu, teži se za konačnim jedinstvom u vječnosti. To je tema zadnjega poglavlja Kovačnice. U stilu svetoga Pavla i na posebno jak način posljednjih godina svoga života Utemeljitelj Opusa Dei je osjećao želju da što prije dođe u zagrljaj svoje Ljubavi u Nebu – koliko je puta ponovio riječi iz psalma: “vultum tuum, Domine, requiram!” – i želju da mu mnogo vremena djelotvorno služi na zemlji: “Umrijeti je dobro. Može li ikako biti da se netko tko vjeruje istodobno boji smrti?… Međutim, dokle god te Gospodin želi ostaviti na zemlji, za tebe bi umrijeti bio kukavičluk. Živjeti, živjeti i trpjeti i raditi za Ljubav: ovo je tvoj zadatak” (br. 1037). Na ovaj način nastaje potpun kontinuitet života djece Božje: “Nebeska sreća je za one koji znaju biti sretni na zemlji” (br. 1005). To je nagrada koju je Isus Krist obećao svojim sljedbenicima (usp. Mt 19,29): sretni ovdje, uz relativnu sreću, a potpuno sretni u vječnome životu. Usuđujem se, dragi čitatelju, potvrditi ti: ako ti i ja pođemo u ovu kovačnicu Božje Ljubavi, naše duše će postati bolje, izgubit će nešto od zemljane kore koju su imale. Mons. Escrivá de Balaguer će nas voditi putovima nutarnjega života, sigurnim korakom, kao onaj koji poznaje teren kao na dlanu, jer je to sam puno puta prešao. Polazeći na stazu s čvrstom nakanom da je zaista i prijeđemo, počinjući iznova koliko puta je potrebno (usp. br. 384), stići

KOVAČNICA

ćemo i mi do svoga cilja s mirom i radošću, sigurni da će nas prihvatiti ruke našega nebeskoga Oca. Imamo, ne zaboravi to, zaštitu Majke Božje. Njoj se utječemo na kraju ovih stranica, riječima iz Kovačnice, tako da čitanjem i razmatranjem ove knjige, uz milost Božju, dođemo do cilja koji je mons. Escrivá de Balaguer kanio zapisati: “Majko! Daj da tražim tvoga Sina, daj da nađem tvoga Sina, daj da ljubim tvoga Sina… svim svojim bićem!” (br. 157). Alvaro del Portillo Rim, 26. prosinca 1986.

(Napomena izdavača: Uvod je napisao prvi nasljednik utemeljitelja Opusa Dei prije nego što je Josemaría Escrivá proglašen blaženim i svetim. Zato u ovome tekstu uz ime svetoga Josemarije stoji mons.)

O AUTORU

Sveti Josemaría Escrivá de Balaguer je rođen 9. siječnja 1902. u Barbastru (Huesca, Španjolska). U petnaestoj ili šesnaestoj godini je počeo slutiti prve nagovještaje božanskoga poziva i odlučio je postati svećenik. Godine 1918. započeo je crkvene studije u sjemeništu Logroño, a nastavio ih je 1920. godine u sjemeništu Sv. Franje Paulskoga u Zaragozi. Tamo je od 1922. bio poglavar. Uz crkveno dopuštenje započeo je 1923. godine, pored teoloških studija, studij prava na Sveučilištu u Zaragozi. Posvećen je za đakona 20. prosinca 1924., a 28. ožujka 1925. zaređen je za svećenika. Svećeničko je djelovanje započeo u seoskoj župi Perdiguera, biskupija Zaragoza, a kasnije u Zaragozi. Uz dopuštenje svoga ordinarija preselio se u proljeće 1927. u Madrid, gdje je među svim slojevima društva neumorno razvijao svećeničku djelatnost. Osobito se posvetio siromašnima i potrebitima u predgrađima te neizlječivim i umirućim bolesnicima u bolnicama. Preuzeo je mjesto kapelana jedne zbrinjavajuće medicinske ustanove, takozvanih Damas apostolicas Presvetoga Srca Isusova, preda-

KOVAČNICA

vao je na Sveučilišnoj akademiji, istodobno nastavljajući svjetovne studije pripravljajući se za doktorat prava, koji je tada mogao postići jedino na Sveučilištu u Madridu. Dana 2. listopada 1928. dao mu je Gospodin da posve jasno vidi ono što je do toga trenutka mogao samo naslutiti; sveti Josemaría je tada utemeljio Opus Dei. Bog ga je i dalje vodio pa je tako 14. veljače 1930. spoznao da apostolat Opusa Dei treba proširiti i među žene. Tako je u Crkvi otvoren put za sve ljude svih staleža: traženje svetosti i apostolat posvećivanjem u običnome radu usred svijeta postao je moguć bez potrebe mijenjanja vlastitoga staleža. Uz veliku apostolsku revnost za sve duše od 2. listopada 1928. osnivač Opusa Dei posvetio se ispunjenju poslanja koje mu je Bog povjerio. Godine 1934. imenovan je rektorom ustanove Sv. Elizabete. Za vrijeme Španjolskoga građanskoga rata obavljao je, uz velike opasnosti, svoju svećeničku djelatnost u Madridu i kasnije u Burgosu. Već od toga doba morao je trpjeti velike protivštine koje je snosio strpljivo, smireno i nadnaravnim duhom. Dana 14. veljače 1943. godine utemeljio je Svećeničko društvo Sv. Križa koje je nedjeljivo povezano s Opusom Dei. Tako je postalo moguće da vjernici Opusa Dei budu zaređeni za svećenike i inkardinirani u službu Opusa Dei. Ono omogućava i svećenicima koji su inkardinirani u svoje biskupije sudjelovanje u duhovnosti i askezi Opusa Dei na način da traže svetost u izvršenju svoje svećeničke djelatnosti dok su pri tome podređeni isključivo svome ordinariju.

O AUTORU

Godine 1946. preselio se u Rim, gdje je živio do kraja života. Iz Rima se brinuo i vodio širenje Opusa Dei po cijelome svijetu. Trošio je svu svoju energiju na to da muškarcima i ženama u Djelu dade solidnu doktrinarnu, asketsku i apostolsku formaciju. Kada je osnivač umro, Opus Dei je brojio više od 60.000 vjernika u 80 zemalja. Sveti Josemaría Escrivá bio je savjetnik Papinske komisije za ispravno tumačenje Zakonika kanonskoga prava i savjetnik Kongregacije za sjemeništa i sveučilišta. Bio je papinski kućni prelat i počasni član Papinske rimske teološke akademije. Bio je i veliki kancelar Sveučilišta Navarra (Pamplona, Španjolska) i Piura (Peru). Sveti Josemaría Escrivá umro je 26. lipnja 1975. Tijekom mnogih godina žrtvovao je svoj život za Crkvu i za Papu. Pokopan je u kripti prelatske crkve Naše Gospe od Mira u Rimu. Za njegova je nasljednika 15. rujna 1975. godine jednoglasno izabran prelat mons. Alvaro del Portillo (1914.–1994.) koji je niz godina bio njegov najbliskiji suradnik. Opus Dei je mogao od početka računati s odobrenjem na razini biskupije, a od 1943. godine prvi put ga je, dokumentom Appositio manuum, priznala Sveta Stolica, a kasnije i drugim odobrenjima. Konačno mu je 28. studenoga 1982. godine papa Ivan Pavao II. dodijelio osobnu prelaturu: pravni oblik koji je sveti Josemaría predvidio i želio. Već je za vrijeme života Utemeljitelj Opusa Dei bio na glasu svetosti, a taj se nakon njegove smrti proširio po svijetu. To dokazuju brojna svjedočanstva o duhovnim i materijalnim uslišanjima koja se

KOVAČNICA

pripisuju njegovu zagovoru. Među njima su i neka ozdravljenja, koja se medicinski ne mogu razjasniti. Sa svih pet kontinenata poslana su brojna pisma u Rim, među njima i pisma 69 kardinala i oko 1300 biskupa, više od trećine svjetskoga episkopata, u kojima se moli Sveti Otac da otvori proces beatifikacije i kanonizacije. Od 1981. do 1986. godine vođen je u Rimu i Madridu proces o životu i krjepostima svetoga Josemarije Escrive. Na Trgu svetoga Petra u Rimu 17. svibnja 1992. godine papa Ivan Pavao II. proglasio je blaženim mons. Escrivu. Tome činu nazočilo je oko 300.000 ljudi. “S nadnaravnom intuicijom”, kazao je Papa u svojoj homiliji, “blaženi Josemaría zauzeto je propovijedao univerzalan poziv na svetost i apostolat.” Od 21. svibnja 1992. godine počiva njegovo tijelo pod oltarom prelatske crkve Naše Gospe od Mira u glavnome sjedištu prelature Opusa Dei, stalno okruženo molitvom i zahvalnošću brojnih ljudi iz cijeloga svijeta koji su primjerom i naukom Utemeljitelja Opusa Dei došli bliže Bogu, kao i pobožnošću svih onih koji ga mole za njegov zagovor. Deset godina kasnije, 6. listopada 2002. godine, Ivan Pavao II. proglasio je svetim Utemeljitelja Opusa Dei na Trgu svetoga Petra pred mnoštvom ljudi iz 80 zemalja. U svome govoru onima koji su došli na kanonizaciju Sveti Otac je rekao: “Svetoga je Josemariju izabrao Bog da proglasi univerzalan poziv na svetost i naglasi važnost svakodnevnoga rada i uobičajenih aktivnosti kao puta svetosti. Možemo reći da je bio svetac svakodnevice.”

O AUTORU

Osim teološko-pravnoga djela La abadesa de las Huelgas, objavljene su i njegove duhovne knjige koje su prevedene na mnoge jezike: Put, Gospina krunica, Susret s Kristom, Prijatelji Božji, Križni put, Ljubav prema Crkvi, Brazda i Kovačnica. Zadnjih pet djela izišlo je tek nakon njegove smrti. Nekoliko objavljenih razgovora izišlo je u knjizi Razgovori s mons. Escrivom de Balaguerom.

Ona majka je u svetome zanosu, kao i sve majke, ovako zvala svoje malo dijete: njezin princ, njezin kralj, njezino zlato, njezino sunce. Ja pomislih na tebe. I shvatio sam – nema oca koji u svojoj duši ne nosi nešto materinskoga – da nije bilo preuveličano reći ono što bi rekla jedna dobra majka: ti si... više od zlata, vrijediš više od sunca; vrijedan si svu Krv Kristovu! Kako da ne bih uzeo tvoju dušu – to čisto zlato – i stavio je u vatru kovačnice, da je obrađujem vatrom i čekićem, dok iz toga sirova zlata ne nastane sjajan ukras koji treba darovati mojemu Bogu, tvojemu Bogu?

ZANOSAN ŽAR

Božja. – Nositelji jedincatoga plamena 1 Djeca koji može osvijetliti zemaljske putove duša,

jedinstvena sjaja u kojemu nikada ne će zavladati mrak, ni sjena, ni polutama. – Bog se nama služi kao bakljom da bi ovo svjetlo svijetlilo... O nama ovisi da mnogi ne ostanu u tami, već da hode putovima koji vode do života vječnoga.

Bog je moj Otac! – Ako to razmatraš, ne ćeš se 2 –odvojiti od ove utješne misli.

– Isus je moj dragi Prijatelj (još jedno čudesno otkriće) koji me ljubi svom božanskom ludošću svojega Srca. – Duh Sveti je moj Tješitelj koji me čitavim mojim putem vodi. Dobro promisli. – Ti si Božji... i Bog je tvoj.

moj – tako mu se obraćaj, s povjerenjem! – 3 Oče koji si na Nebesima, pogledaj me samilosnom Ljubavlju i učini da ti uzvratim.

KOVAČNICA

– Razmekšaj i zapali moje kameno srce, spali i pročisti moje neumrtvljeno tijelo, ispuni moj um nadnaravnim svjetlima, učini da moj jezik naviješta Ljubav i Slavu Kristovu. koji je uzišao na Križ raskriljenih ruku, či4 Krist, nom Vječnoga Svećenika, računa na nas – koji

smo ništa! – kako bismo “svim” ljudima donijeli plodove njegova Otkupljenja.

počivamo, Gospodine, na tvojim ranje5 Rado nim rukama. Čvrsto nas drži! Stisni nas! Iscije-

di iz nas svu zemaljsku ništavost da se pročistimo, da se zapalimo, da se napojimo tvojom Krvlju! – I zatim, baci nas daleko, daleko u žetvu, u sjetvu svakim danom sve plodniju, iz Ljubavi prema tebi.

boj se, ne strahuj, ne iščuđuj se i ne zavara6 Ne vaj lažnom razboritošću.

Poziv na izvršenje Božje Volje – pa i samo zvanje – dolazi iznenada, kao kod Apostola: pronaći Krista i slijediti njegov zov… – Nijedan nije oklijevao: upoznati Krista i slijediti ga bijaše jedno te isto.

nam dan spasa, vječnosti. Još jednom se 7 Stiže čuju pozivi Božanskoga Pastira, njegove njež-

ne riječi: “Vocavi te nomine tuo” – pozvah te tvojim imenom. Kao majka naša, On nas imenom zove. Štoviše, nježnim nadimkom, obiteljskim. – Dolje, u intimnosti duše, zove, i treba odgovoriti: “Ecce ego, quia vocasti me” – evo me, jer si me pozvao, ovoga

ZANOSAN ŽAR

puta odlučan da ne dopustim vremenu da poput vode proteče preko oblutaka ne ostavivši traga. zajedno s Kristom. Trebaš biti u Evanđelju 8 Živi poput jednoga od likova koji živi s Petrom, Iva-

nom, Andrijom... jer Krist i sada živi: “Iesus Christus, heri et hodie, ipse et in saecula!” – Isus Krist živi!, danas kao jučer: On je isti u vijeke vjekova.

učini da tvoji sinovi budu živa že9 Gospodine, rava, ali takva kojoj se jezičci plamenova ne

vide izdaleka. Žerava koja će zapaliti iskru vatre u svakome srcu koje joj se približi... – Ti ćeš učiniti da se ova iskra razgori u plamen: tvoji Anđeli – to znam, vidio sam – jako su spretni u rasplamsavanju žerave koja tinja u srcima... a srce bez pepela može biti samo tvoje.

na ono što govori Duh Sveti i ispuni se 10 Misli udivljenjem i zahvalnošću: “Elegit nos ante

mundi constitutionem” – izabrao nas je, prije negoli je svijet stvoren, “ut essemus sancti in conspectu eius!” – da budemo sveti pred njim. – Biti svet nije lako, ali nije ni tako teško. Biti svet znači biti dobar kršćanin: nalikovati Kristu. – Tko više Kristu sliči, više je kršćanin, više je Kristov, više je svet. – A koja sredstva imamo? – Ista ona koja su imali prvi vjernici, oni koji vidješe Krista, i koji su naslućivali o njemu preko pripovijedanja Apostola ili Evanđelista. samo duguješ svome Ocu-Bogu! – 11 Koliko Dao ti je postojanje, razum, volju...; dao ti je

KOVAČNICA

milost: Duha Svetoga; Isusa, u Hostiji; božansko posinjenje; Presvetu Djevicu, Majku Božju i Majku našu; dao ti je mogućnost sudioništva na Svetoj Misi i podjeljuje ti oprost tvojih grijeha, njegov oprost, toliko puta!; dao ti je neizmjerne darove, od kojih su neki izvanredni... – Reci mi, sinko: kako si odgovorio? Kako uzvraćaš? znam kako je s tobom... no ja ti trebam 12 Ne povjeriti svoje nutarnje osjećaje dok čitam ri-

ječi proroka Izaije: “Ego vocavi te nomine tuo, meus es tu!“ – Ja sam te zazvao, doveo sam te u svoju Crkvu, ti si moj! Bog mi kaže da sam njegov! To je kao da poludiš od Ljubavi! dobro: na svijetu je puno muškaraca i 13 Pazi puno žena i Učitelj ne propušta pozvati ni-

jedno od njih. Poziva ih na kršćanski život, na život svetosti, na život izabranih, na život vječni.

je zbog tebe i za tebe trpio da bi te otr14 Krist gnuo od ropstva grijeha i nesavršenosti. ovim vremenima nasilja, grube, divlje sek15 Usualnosti, moramo se pobuniti. Ti i ja smo

pobunjenici: ne ćemo se dati zavesti duhom vremena, ne ćemo biti životinje. Želimo se ponašati kao djeca Božja, kao muškarci i žene koji imaju pouzdanja u svoga Oca koji je na Nebesima i koji nam želi biti neizmjerno blizak – iznutra! – svakome od nas.

ZANOSAN ŽAR

razmatraj: katolik sam, sin Crkve Kri16 Često stove! Učinio je da se rodim u “njegovu”

ognjištu, bez ikakve moje zasluge. – Koliko li ti dugujem, Bože moj!

svakoga – a posebice mnoge oče17 Podsjetite ve i mnoge majke obitelji koji za sebe kažu

da su kršćani – da je “zvanje” poziv Božji, da je milost Božja, izbor božanske dobrote, razlog za sveti ponos, za radosno služenje svima poradi ljubavi Kristove.

za mnom: nije za roditelje žrtva to što 18 Ponovi im Bog traži djecu i nije za onoga koji je po-

zvan od Gospodina žrtva nasljedovati ga. Naprotiv, neizmjerna je čast, velik i svet ponos, znak naklonosti, iznimna ljubav koju je Bog u određenu trenutku iskazao, ali koja je od vječnosti bila u njegovu naumu.

zahvalan svojim roditeljima jer su ti po19 Budi darili život kako bi mogao postati dijete Bož-

je. – I budi još zahvalniji ako su prvo sjeme vjere, pobožna života, tvoga kršćanskog puta ili pak tvoga zvanja oni posijali u tvoju dušu.

te osobe okružuju i ti ne smiješ sebi 20 Mnoge dopustiti da bi bio zapreka njihovu duhov-

nome dobru, njihovoj vječnoj sreći. – Dužan si biti svet: ne iznevjeriti Boga koji te je izabrao, kao ni stvorenja koja mnogo očekuju od tvoga kršćanskog života.

KOVAČNICA

ljubavi prema roditeljima narav21 Zapovijed noga je prava i božanskoga pozitivna prava i

ja sam je oduvijek nazivao “preslatkim propisom”. – Ne zanemaruj dužnost ljubavi prema svojim roditeljima, svakim danom ih sve više ljubi, žrtvuj se za njih, preporuči ih Bogu i budi zahvalan za svako dobro koje im duguješ. biti onako kako je to želio Učitelj: 22 Moraš uključen u ovaj svijet u kojemu nam je živjeti

i u sve djelatnosti ljudske, kao sol i svjetlost. Svjetlost, koja prosvjetljuje umove i srca, sol, koja daje okus i čuva od kvarenja. Stoga, ako ti nedostaje apostolskoga poleta, postat ćeš bljutav i beskoristan, iznevjerit ćeš druge i tvoj će život biti besmislen. prljav i gadan val – crven i prljavo ze23 Jedan len – pokušava potopiti zemlju, pljujući svo-

ju ogavnu pljuvačku po Križu Otkupiteljevu... A On želi da se iz naših duša uzdigne jedan drugi val – snažan i bijel, kao desnica Gospodnja – koji bi, svojom čistoćom, potopio trulež svakoga materijalizma i koji bi neutralizirao pokvarenost koja je preplavila Svijet: ovo – i drugo još – zadatak je sinova Božjih. se, da bi se opravdali, pitaju: Ali zašto 24 Mnogi bih se ja miješao u život drugih?

– Jer si dužan, ukoliko si kršćanin, miješati se u život drugih da bi im služio! – Zato jer se Krist umiješao u tvoj život, i u moj!

ZANOSAN ŽAR

si drugi Krist, ako se ponašaš kao sin 25 Ako Božji, onda tamo gdje jesi zapali vatru. Krist

čini da gori, ne pušta srcu da bude ravnodušno.

je što nakon dvije tisuće godina na svije26 Zlo tu ima tako malo onih koji se zovu kršćani-

ma. I što je, među onima koji se nazivaju kršćanima, tako malo onih koji žive istinski Kristov nauk. Vrijedno je uložiti čitav život: raditi i trpjeti za Ljubav, za ostvarenje planova Božjih, za suotkupljenje.

tvoj Križ, moj Isuse, i uživam tvoju 27 Vidim milost jer je nagrada tvoje Kalvarije za nas

bio Duh Sveti... I ti mi se daješ, svakoga dana, zaljubljen – kao lud! – u Svetoj Hostiji... I učinio si me sinom Božjim i dao si mi svoju Majku. Ne dostaje mi zahvala, moje misli drugamo žure: Gospodine, Gospodine, toliko duša daleko od tebe! Njeguj u svojemu životu goruću želju za apostolatom da bi ga upoznali... i da bi ga uzljubili... i osjetili se ljubljeni! se – često si me čuo o tome tumači28 Ponekad ti – govori o ljubavi kao da bi bila pobuda za

vlastitim zadovoljenjem ili neko jednostavno sredstvo za sebičnim upotpunjenjem vlastite osobnosti. – Uvijek sam ti govorio da nije tako: prava ljubav zahtijeva da se iziđe iz sebe sama, da se daruje. Istinska ljubav u sebi nosi radost: takvu radost koja ima korijenje u obliku Križa.

KOVAČNICA

moj, kako je uopće moguće da stojim 29 Bože pred Raspelom, a da ne kriknem od boli i od

ljubavi?

te velikodušnost Božja: postade 30 Zapanjuje Čovjekom da bi nas otkupio, da bismo se ti i

ja – bezvrijedni, priznaj to! – mogli njemu obratiti s povjerenjem.

Isuse... osnaži naše duše, poravnaj put i, 31 Oiznad svega, opij nas Ljubavlju! Preobrazi

nas u žive krijesnice kako bismo zapalili zemlju božanskom vatrom koju si ti donio. se malo više Bogu znači biti raspo32 Približiti loživ za novo obraćenje, za novo ispravlja-

nje, za pozorno osluškivanje njegovih nadahnuća – svetih želja koje čini da proklijaju u našim dušama – i za njihovo ostvarivanje u životu.

se hvastaš? – Sav poticaj koji te pokreće 33 Čime od njega je. Po tome se ravnaj. obzir, kakvo poštovanje, kakvu na34 Kakav klonost moramo iskusiti za svaku pojedinu

dušu naspram očitoj činjenici da je Bog ljubi kao nešto svojega.

kada bismo se barem tako služili da35 Čežnja: nima što nam ih Bog daje samo da bismo mu

se svidjeli!

da se vladaš poput Petra i Ivana: u 36 Poželim molitvi, u razgovoru s Isusom, govoriti o po-

trebama svojih prijatelja, svojih kolega... i zatim,

ZANOSAN ŽAR

svojim primjerom, moći im reći: “Respice in nos!” – ugledajte se u mene! se neku osobu jako ljubi, onda se pri37 Kada željkuje znati sve što se na nju odnosi. – Razmišljaj: žeđaš li za spoznajom o Kristu? Jer... ovo je mjera tvoje ljubavi.

– ili griješi – onaj koji kaže da smo mi 38 Laže svećenici sami: nitko to nije manje od nas jer

smo u neprestanu društvu s Gospodinom s kojim se moramo neprekidno zadržavati. – Zaljubljeni smo u Ljubav, u Začetnika Ljubavi!

se poput siromašne ptičice koja se, 39 Osjećam navikla letjeti tek od stabla do stabla ili, naj-

više, do balkona trećega kata... jednom samo odvaži poletjeti do krova jedne kućice koja i nije bila baš neboder... Kada, eto, jedan orao zgrabi našega junaka – zamijenio ga je s ptićem iz svoje vrste – i, među njegovim snažnim pandžama, uspinje se ptičica, penje vrlo visoko, preko planina zemaljskih i snježnih vrhunaca, povrh oblaka bijelih i plavih i ružičastih, još u visinu, sve dok ne ugleda licem u sunce... I tada orao, oslobodivši je, reče ptičici: Naprijed, leti! – Gospodine, da se više nikad ne vratim prizemnu letu! Da zasvagda budem osvijetljen zrakama božanskoga Svjetla – Kristom – u Euharistiji!, da se moj let ne prekine sve dok ne pronađem odmor u tvojemu Srcu!

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split , Croatia Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. I. izdanje tiskano 2006. III. izdanje tiskano u srpnju 2013.

Sv. Josemaría Escrivá je kao osnovu ove knjige uzeo nutarnji put napredujućega suobličavanja s Kristom. Kovačnica tako prati dušu na putu njezina posvećivanja, od primitka svjetla kršćanskoga poziva do otvaranja zemaljskoga života prema vječnosti. Pritom autor ne nudi krut kalup za nutarnji život, nego – duboko poštujući nutarnju slobodu svake osobe – poziva da svaka duša slijedi vlastiti put, prema poticajima Duha Svetoga.

Josemaría Escrivá

ISBN 978-953-235-044-9

VERBUM

9 789532 35 0449

37 kn

www.verbum.hr

............................................................................................

Kako da ne bih uzeo tvoju dušu to čisto zlato – i stavio je u vatru kovačnice, da je obrađujem vatrom i čekićem, dok iz toga sirova zlata ne nastane sjajan ukras koji treba darovati mojemu Bogu, tvojemu Bogu?