Krist - život duše by VERBUM d.o.o.

.........................................

Bl. Columba Marmion

Krist – život duše VERBUM

Bl. Columba Marmion KRIST – ŽIVOT DUŠE

BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC Ë&#x2021;KE KULTURE

12.

UREDNIK:

PETAR BALTA

PRIJEVOD:

MONS. DR. PETAR ~ULE

REDAKTURA:

MONS. DR. RATKO PERI}

ZA NAKLADNIKA:

MIRO RADALJ

Bl. Columba Marmion

KRIST – ŽIVOT DUŠE

VERBUM Split, 2008.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Jelena Hrgović, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Marijana Šimić, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 232 242 MARMION, Columba, beatus Krist - život duše / bl. Columba Marmion ; <prijevod Petar Čule>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 12) Izvornik na franc. jeziku. - Bibliografske bilješke uz predgovor. ISBN 978-953-235-160-6 130101035

PREDGOVOR

Lik i djelo blaženoga Columbe Marmiona Prigoda. Djelo Krist – život duše izlazi u sretnoj okolnosti 150. obljetnice rođenja blaženoga Columbe Marmiona, autora i duhovnoga pisca, i 50. obljetnice hrvatskoga prijevoda, koji je prvi put objavljen 1957. godine. Autor. Columba Marmion rođen je 1. travnja 1858. u Dublinu od oca Williama, Irca, i majke Herminie Cordier, Francuskinje. Na krštenju mu je dano ime Joseph. Ušao je u dublinsko sjemenište i kao perspektivan kandidat 1876. godine poslan u Rim s boravištem u Irskom zavodu sv. Patrika, a sa studijem godinu i pol dana na Propagandinu učilištu Urbanumu, koje se danas zove Universitas Urbaniana. Zaređen je za svećenika u Rimu, 16. lipnja 1881. Još za studija osjećao je zvanje za monaštvo. U rodnoj je biskupiji djelovao od 1882. do 1886., potom je ušao u benediktinski red u Maredsous u Belgiji, uzevši ime Columba, vjerojatno prema sv. Columbi (521. – 597.), irskoga podrijetla, objedinitelju i poglavaru monastičkih zajednica. Svečane je zavjete položio 1891. Obavljao je službe priora i duhovnika, a od 1899., boraveći u samostanu Mont Cesar blizu Louvaina, daljnjih deset godina, bio je profesor ﬁlozoﬁje i teologije, voditelj duhovnih vježbi i svojoj subraći i izvan samostana. Izabran je za opata 1909. u Maredsousu, ostavši na toj službi do smrti, 30. siječnja 1923. Održao je usmeno brojne duhovne konferencije biblijski i teološki utemeljene, koje je tijekom vremena njegov subrat i tajnik dom Raymond Thibaut ukoričio tako da su izišla tri velika i značajna sveska: Krist – život duše (1917.), Krist u svojim otajstvima (1919.), Krist – ideal redovnika (1922.). 5

PREDGOVOR

Dijecezanski proces za proglašenje svetim otvoren je 1957. godine, a blaženim je proglašen 3. rujna 2000. U svojoj homiliji Papa je na dan beatiﬁkcije zaželio da se ponovno otkriju duhovni spisi blaženoga Columbe. Djelo. Bl. Columba najpoznatiji je po svome duhovnom i teološkom radu Krist – život duše. Bolje preporuke nije mogao doživjeti od autografa koji mu je uputio papa Benedikt XV., 1919. godine, hvaleći obje njegove knjige: i Krist – život duše i Krist u svojim otajstvima, koje »su vrlo prikladne da u dušama pobude i podrže oganj božanske ljubavi. Premda tu nije sadržano sve ono što si živom riječju govorio svojim duhovnim sinovima o Isusu Kristu, Uzoru i Začetniku svake svetosti, ipak ovaj prikaz tvoje nauke dostatno svjedoči koliko je ona u stanju raspaliti u dušama želju za nasljedovanjem Krista i onoga, ‘koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje’ (1 Kor 1,30)«, pisao mu je blagopokojni Papa. Prijevod. Djelo Krist – život duše prevedeno je na desetak svjetskih jezika. Na hrvatski ga je svojedobno preveo dr. fra Oto Knezović, hercegovački franjevac, ali je ostalo u rukopisu, neobjavljeno, ne znamo zašto. A biskup Petar Čule, i ne znajući za fra Otov prijevod, pretočio ga je u hrvatski u zatvoru u Zenici (1948. – 1955.) i dao ga objaviti u Đakovu, šapirograﬁrano, 1957. godine, prije 50 godina. Očito ovakva djela ne zastarijevaju. Lektura. Prije više godina splitski Verbum obratio se Biskupskom ordinarijatu u Mostaru sa zamolbom da se pročita ili lektorira prijevod biskupa Čule. Kao biskupovu nasljedniku, učinilo mi se umjesnim – ili barem nepreuzetnim – preuzeti tekst na čitanje, služeći se također španjolskim prijevodom, objavljenim na internetskim stranicama: »Jesucristo vida del alma«. Taj mi je prijevod također poslužio da se dopune bilješke autorima (osobito sv. Augustinom, sv. Tomom Akvinskim i nekim drugima), za koje je hrvatski prevoditelj svojedobno smatrao nepotrebnim opterećivati tekst. Svi su biblijski citati Staroga zavjeta prema suvremenom 6

PREDGOVOR

hrvatskom prijevodu Biblije Stvarnosti, a Novoga zavjeta prema prijevodu Duda – Fučak. Osim toga, biblijski su citati iz prvoga izdanja iz fusnota preneseni u ovom izdanju u sam tekst kao temeljni izvor, što sigurno dobrohotna čitatelja ni u kojem slučaju ne smeta. Denzingera sam također usporedio i stavio uobičajeno citiranje: DS (Denzinger – Schoenmetzer), a ne: Tridentski koncil, zasjedanje to i to, poglavlje to i to, kao što je bilo u izvorniku odnosno u prvom prijevodu iz 1957. godine. Neki su hrvatski izrazi u prijevodu izmijenjeni, nadamo se: na bolje, i u skladu sa suvremenim jezičnim standardom. Autor dom Columba rado citira latinske izraze i fraze, i iz Biblije i iz patristike, jer sve to doživljava kao milenijski liturgijski jezik, pogotovo kao benediktinac, koji zvanjem i znanjem njeguje osobito svetu liturgiju. On je negdje zabilježio da je upravo u liturgiji najviše upoznao Krista. Dosta je takvih pojmova i izričaja ostalo u latinskom izvorniku u tekstu, a ovdje je uglavnom sve prevedeno na suvremeni hrvatski. Nauk. Blaženi dom Columba jedan je od onih teoloških pisaca koji je neumorno crpio svoje teološke i duhovne misli iz biblijskih, patrističkih i srednjovjekovnih izvora, osobito pod vodstvom sv. Tome Akvinskoga, kojega Katolička Crkva u najslužbenijim koncilskim dokumentima izričito preporučuje kao učitelja,1 pa i u samom Crkvenom zakoniku.2 Koncil je malo gdje iznio bitno novi nauk, kojega ne bi bilo i u prošlosti, osim što je stavio neke doista nove teološke naglaske, i potvrdio neka teološka mišljenja kao siguran crkveni nauk. Navodimo, radi usporedbe, neke takve teološke iskaze u Marmionovu djelu i u današnjoj teologiji: Poslanica Hebrejima. Tadašnje egzegetske spoznaje dopuštale su da je pisac poslanice Hebrejima bio sv. Pavao ili netko iz kruga sv. Pavla. Pa i danas se drži da je autor jedan od Pavlovih suradnika ili učenika, ali ne sam sv. Pavao. Dom Columba navodi redovito sv. 1

Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam totius, br. 16; Dekret o kršćanskom odgoju Gravissimum educationis, br. 10. Zakonik kanonskoga prava, kan. 252.

PREDGOVOR

Pavla kao autora Hebrejima. Ovdje se u prijevodu obično zamjenjuje, umjesto sv. Pavao, kaže se sveti pisac… Sakramentološka tematika. Obrazloženje krštenja: Sveta je Stolica odobrila slavensku formulu krštenja 1894. godine. Grčki pojam baptizein znači uroniti u vodu, a hrvatski krstiti se – kao i drugi slavenski jezici – znači još jače: u-kristiti se, uroniti u Kristovu smrt i izroniti u njegovo uskrsnuće, što i jest pravo teološko i ontološko značenje krsta. Sv. misa. Autor redovito govori da je sv. euharistija obnavljanje ili ponavljanje kalvarijske žrtve na oltaru. Tako smo nekada u katekizmu i učili. Uvijek, razumije se, naglašava da je to jedna te ista žrtva, i ona kalvarijska i svaka današnja, ali pojam obnavljanje ili ponavljanje kao da sugerira da je ovo »druga« misa, pa rječnički može zbunjivati. Drugi vatikanski koncil govori o sv. misi kao ovjekovječenju pashalnoga otajstva.3 Katekizam govori o ponazočenju ili uprisutnjenju kalvarijske žrtve,4 njezinu nastavljanju do kraja svijeta i vijeka, posadašnjenju, aktualizaciji. Ali znamo da je taj isti pojam ponazočenja i ovjekovječenja upotrijebio i Trident naučavajući da je Isus postavljen za svećenika da se njegova žrtva – repraesentaretur et memoria in ﬁnem usque saeculi remaneret – ponazočuje i spomenčin do vijeka ostane.5 Sveti red. Blaženi dom Columba često ističe da je misna žrtva jedna te ista žrtva i za svećenika i za vjernike; da tu žrtvu prikazuje i svećenik i vjernici; da vjernici to čine po »nižem naslovu«, ovisno o njihovu »rangu«. Drugi je vatikanski jasno rekao da se službeno ili ministerijalno svećeništvo razlikuje od općega essentia, non gradu tantum,6 dakle bitno drukčije, a ne samo stupnjem, rangom ili naslovom. Da je blaženik živio danas, i da vidi skandale kako se, osobito neke ženske, unatoč prijetnjama automatske 3 4 5 6

Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, br. 47. Katekizam Katoličke Crkve, 1364, 1366. DS 1740. Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 10

PREDGOVOR

ekskomunikacije, propinju na oltar i čine »pretvorbu«, drukčije bi se i teološki i terminološki izražavao. Ovdje je potrebno istaknuti da je Koncil nedvosmisleno i na najjasniji način istaknuo da je sv. red biskupstva pravi i puni sakrament, i to najviši stupanj sv. sakramenta, što je i u prošlosti bilo jedno od cijenjenih teoloških mišljenja, a danas je to sigurna nauka. Mariološka tema. Autor ne preže od izraza »suotkupiteljica« s obzirom na Gospino sudioništvo u Isusovim patnjama. Drugi vatikanski, pa tako ni pokoncilska teologija, ni u kojem smislu ne rabi izraz »suotkupiteljica« za Gospino sudjelovanje u muci Kristovoj. Ona jest supatnica, »plemenita drugarica« (generosa socia),7 ali nije suotkupiteljica u teološkom smislu, da bi svojim sudjelovanjem i u kojem smislu i na koji način pridonijela Isusovu djelu otkupljenja. Ako to svi priznaju, a priznaju, onda je sasvim logično i teološki jasno da joj ne pripada naslov »suotkupiteljice«. Pavlova godina. Dom Columba vrlo rado citira učenje sv. Pavla iz njegovih Poslanica. Ima oko 250 Pavlovih navoda u ovome djelu. Ako se tomu dodaju i navodi iz Poslanice Hebrejima, koja se u Marmionovo doba pripisivala sv. Pavlu, eto 300 puta. Sretna je prigoda što i ovo djelo Krist – život duše, natopljeno Pavlovim naukom, izlazi u Verbumovu izdanju, kao što je već izišao i Holznerov »Pavao« u drugom izdanju 40 godina nakon prvoga. Čitatelj se može samo radovati da u ovoj Pavlovoj godini ima na raspolaganju ovakva klasična djela duhovnosti i teologije na temelju spisa sv. Pavla. Vjerujemo da se i blagopokojni mostarski biskup Čule raduje u nebu zbog ovoga drugog izdanja svoga prijevoda. Zahvaljujem nakladnoj kući Verbum na njezinu pothvatu i iskazanu povjerenju. Mostar, na Križevo, 14. rujna 2008. Ratko Perić, biskup

Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, br. 61.

I. DIO

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

I. BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU ZA POSINOVLJENJE U ISUSU KRISTU

»Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome« (Ef 1,4–6). Ovim riječima crta Božji plan o nama apostol Pavao koji je bio uznesen u treće nebo i kojega je Bog između svih odabrao, kako on sam kaže, »osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori« (Ef 3,9). Mi vidimo velikog Apostola kako neumorno radi da bi nas upoznao s tim vječnim planom, što ga je odredio sam Bog, da bi ostvario svetost naših duša. Zašto sva nastojanja ovog Apostola idu za tim, kako on sam ističe, da dobro osvijetli ovu ekonomiju planova Božjih? Jer samo nam je Bog, koji je začetnik našega spasenja i prvi izvor naše svetosti, mogao to objaviti, što on želi od nas da bismo došli k njemu. Među dušama, koje traže Boga, nalazimo takvih koje samo s mukom dolaze do Njega. Jedne nemaju uopće određena pojma što je to svetost. Ne poznavajući ili držeći po strani plan zacrtan od vječne Mudrosti, stavljaju svetost u ovu ili onu koncepciju, proizišlu iz njihove vlastite glave. One žele da budu same sebi jedinim vođom. Povodeći se za čisto ljudskim idejama, što su ih same sebi stvorile, gube se na stranputici. Ako čine velike korake, ti su koraci izvan pravoga puta što ga je Bog odredio. One postaju žrtvom »ispravnih zavaravanja«, na koje je još sv. Pavao upozoravao prve kršćane da ih se čuvaju (Kol 2,8). Druge duše imaju ispravne pojmove o pojedinim točkama, ali im nedostaje pogled na cjelinu. Gubeći se u sitnicama, ne imajući ujedinjen pogled, često tapkaju na jednom mjestu. Njihov život postaje 13

KRIST – ŽIVOT DUŠE

prava muka, izvrgnut je neprestanim poteškoćama. I to je muka bez oduševljenja, muka bez radosti, a često i bez velika rezultata, jer te duše pridaju veću važnost ili pripisuju manju vrijednost svojim činima nego što im pripada s obzirom na cjelinu. Od krajnje je dakle važnosti, kako kaže sv. Pavao, trčati ne tako nasigurno nego tako da se postigne cilj: »Tako trčite da dobijete« (1 Kor 9,24). Da se što je moguće savršenije shvati Božja ideja o svetosti, da se istražuje s najvećom pomnjom Božji plan, što ga je Bog sam odredio, da bi nas priveo k sebi, pa da se tomu planu prilagodimo jer će se zacijelo samo pod tim uvjetom ostvariti naše spasenje i naše posvećenje. U tako važnoj stvari, u tako vitalnu pitanju moramo stvari promatrati i prosuđivati onako kako ih promatra i prosuđuje Bog. Bog prosuđuje sve stvari u svjetlosti, pa je njegov sud zadnja norma svake istine. »Ne smijemo suditi o stvarima prema svom shvaćanju, nego prema shvaćanju Božjem«, kaže sv. Franjo Saleški, »ako smo sveti prema svojoj volji, mi to nikada ne ćemo biti u pravom smislu. Trebamo to biti prema Božjoj volji«.8 Mudrost Božja neizmjerno nadilazi ljudsku mudrost. Božja misao sadrži u sebi takvo bogatstvo kakvo ne može imati nijedna stvorena misao. To je razlog zašto je plan izabran od Boga tako neizrecivo mudar da on ne može promašiti svojega cilja zbog nekoga unutarnjeg nedostatka, nego jedino zbog naše krivnje. Ako pustimo da Božja ideja djeluje u nama posve slobodno, ako se tomu prilagodimo s ljubavlju i vjernošću, tada Božja ideja postaje krajnje plodonosna i kadra nas je dovesti do najuzvišenije svetosti. Promatrajmo, dakle, u svjetlu objave Božji plan o sebi. To će razmatranje biti za naše duše izvor svjetla, snage i veselja. Najprije ću vam dati posve opći pojam o tom Božjem planu. Zatim ćemo prijeći na detaljno izlaganje držeći se riječi sv. Pavla što su navedene na početku ovog predavanja.

Sv. Franjo Saleški, Pismo predsjednici Brulart, rujan 1606.

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

1. Ljudski razum može dokazati da postoji Vrhovno biće, prvi uzrok svih stvorenja, mudri upravitelj svijeta, suvereni platac, posljednja svrha svih stvari. Iz razumne spoznaje kao i iz odnosa, koje nam ona otkriva između stvorenja i Boga, proistječu za nas određene dužnosti prema Bogu i prema našem bližnjemu; dužnosti koje, uzete u cjelini, tvore ono što nazivamo naravnim i čije vršenje čini naravnu religiju. Ali naš razum, ma kako on bio moćan, nije mogao sa sigurnošću ništa otkriti o intimnom životu Vrhovnoga bića. Njemu božanski život izgleda neizmjerno dalek i u nepristupačnoj samoći. »prebiva u svjetlu nedostupnu« (1 Tim 6,16). Došla je objava, koja nam je donijela novo svjetlo. Objava nas uči da u Bogu postoji neizrecivo očinstvo. Bog je otac. To je osnovna dogma, koju sve druge dogme pretpostavljaju; to je divna dogma koja zbunjuje razum, ali ushićuje vjeru i zanosi svete duše. Bog je otac. Od vječnosti, daleko prije nego što se stvorena svjetlost digla iznad svijeta. Bog rađa jednoga Sina, na kojeg on prenosi svoju narav, svoja savršenstva, svoje blaženstvo, svoj život. Jer roditi znači dati život i biće. »Ti si sin moj, danas te rodih.« (Ps 2,7). »Kao rosa iz krila zorina« (Ps 110,3). Život je, dakle, u Bogu, život predan od Oca i prihvaćen od Sina. Taj Sin, u svemu sličan Ocu, jest »Jedinorođenac« (Iv 1,18). On je jedini Sin jer ima s Ocem jednu te istu i nedjeljivu Božju narav. I njih dvojica, premda različiti jedan od drugoga (poradi svojih, osobnih svojstava – »biti Otac« i »biti Sin«), sjedinjeni su u zagrljaju silne i supstancijalne ljubavi, odakle proizlazi ona treća osoba koju objava naziva otajstvenim nazivom: Duh Sveti. To je, ukoliko to vjera može spoznati, tajna intimnoga Božjeg života, punina i plodnost toga života izvor je neizmjernoga blaženstva, što ga posjeduje neizrecivo zajedništvo triju božanskih osoba. I, evo, gdje Bog sada, da se tako izrazimo, proširuje svoje očinstvo, ne da bi povećao svoju puninu, nego da bi njome obogatio druga bića. Taj božanski život, tako transcendentan, da samo Bog ima pravo živjeti 15

KRIST – ŽIVOT DUŠE

njime, taj vječni život od Oca predan jedinomu Sinu i od njih obojice zajedničkom im Duhu, Bog donosi odluku da pozove i stvorenja kako bi i ona bila dionicima toga života. U jednom zanosu ljubavi, koja ima svoj izvor u punini Bića i Dobra, a to je Bog, taj će se život preliti iz Božjega krila, da bi dosegao i usrećio, podižući ih iznad njihove naravi, bića izvučena iz ništavila. Tim običnim stvorenjima dat će Bog svojstvo i slatko ime svoje djece. Po naravi Bog ima samo jednoga Sina. Po ljubavi će ih imati nebrojeno mnoštvo. To je milost nadnaravnoga posinjenja. Ta odluka ljubavi ostvarena u danu već na početku stvorenja, zatim spriječena grijehom glave ljudskog roda, koji čitavo svoje potomstvo uvlači u svoju nesreću, imala je biti ponovno uspostavljena po jednom divnom iznašašću pravednosti i milosrđa, mudrosti i dobrote. Evo, gdje se jedini Sin, koji vječno živi u krilu Očevu, sjedinjuje u vremenu s ljudskom naravi, ali na tako prisan način da ta narav, premda u sebi potpuno savršena, ipak cjelovito pripada božanskoj osobi, s kojom je ujedinjena. Božanski život podaren u punini tomu čovještvu čini od njega osobno čovještvo Sina Božjega. To je onaj divni događaj utjelovljenja. Za toga čovjeka, koji se zove Isus Krist, s pravom se kaže da je pravi Sin Božji. Ali taj Sin, koji je po naravi jedini Sin vječnog Oca, Unigenitus Dei Filius, pojavio se ovdje na zemlji da bi postao prvorođeni između svih onih koji će ga primiti, nakon što budu po njemu otkupljeni. »Prvorođenac među mnogom braćom« (Rim 8,29). Jedini rođen od Oca u sjaju vječnosti, jedini Sin po pravu, on je postavljen Glavom mnoštvu braće kojima će on svojim djelom otkupljenja popraviti milost božanskoga života. Tako će isti onaj božanski život, koji se prenosi od Oca na Sina i koji od Sina pritječe u čovještvo Isusovo po Kristu, strujati u svima onima koji ga budu htjeli primiti. On će ih dovesti do blaženog Očeva krila, kamo je prije nas otišao Krist, nakon što je svojom krvlju platio za nas ovdje cijenu za jedan takav dar. Odsad će se sva svetost sastojati u tome da primimo od Krista i po Kristu božanski život, koji Krist posjeduje u punini i koji je po16

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

stavljen da bude jedini posrednik. Zatim da ga čuvamo, bez prestanka umnožavamo i stalno se, sve to savršenije, tješnje sjedinjujemo s Onim koji je izvor te svetosti. Svetost je, dakle, tajna božanskoga života predanoga i primljenoga. U Bogu predanog od Oca Sinu po jednom rođenju, koje se ne da iskazati. Zatim, izvan Boga predanog od Sina čovještvu, koje je on sebi osobno sjedinio u utjelovljenju. Potom, predanog po tom čovještvu dušama i primljenog od svake između njih po mjeri njihova posebnog predodređenja: po mjeri dara – tako da je Krist uistinu život duše, jer je on izvor i djelitelj toga. To će se predavanje božanskoga života ljudima provoditi u Crkvi do dana određenog vječnim odredbama za dovršenje Božjega djela na zemlji. U taj će dan broj djece Božje, braće Isusove, postići svoje savršenstvo. Nebrojeno mnoštvo tih odabranika, što će ih Krist predstaviti Ocu, okružit će Božje prijestolje i crpsti iz živih izvora blaženstvo bez primjese i bez kraja kličući divnoj dobroti i slavi Božjoj. Jedinstvo će biti zauvijek dovršeno i Bog će biti sve u svima! (Ef 1,23). Takav je Božji plan u posve općenitim crtama. Tako izgleda u grubom nacrtu krivulja, što je opisuje djelo nadnaravnoga spasenja. Kada duša u mislenoj molitvi promatra svu tu darežljivost i svu tu ljubaznost, koju joj Bog posve nezasluženo iskazuje, osjeća potrebu utonuti u klanjanje i pjevati hvalu neizmjernome Biću, koje se snizuje do nje da je učini svojim djetetom. »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru! Pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju naroda!« (Otk 15,3). »Čudesa mnoga tvoriš, o Jahve, Bože moj, i namisli čudesne – ravna ti nema! Kazivat ih i objavljivati želim, al’ odveć ih je da bi se nabrojit’ mogli.« (Ps 40,6). »Obradovao si me djelima svojim, o Gospodine, kličem zbog djela ruku tvojih. Kako su silna djela tvoja, o Gospodine, i duboki naumi tvoji!« (Ps 92,5–6). »Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude.« (Ps 104,33). »Usta mi bijahu puna tvoje hvale, slaviše te svaki dan!« (Ps 71,8). 17

KRIST – ŽIVOT DUŠE

2. Prihvatimo se sada detaljnoga izlaganja držeći se Apostolova teksta. Ovo će izlaganje sa sobom neizbježno donijeti neka ponavljanja; ali se nadam da ćete to rado i strpljivo podnijeti radi uzvišenosti i važnosti ovih tako životnih pitanja. Mi ne možemo dobro obuhvatiti pogledom veličinu tih dogmi i njihovu plodnost za naše duše, ako se malo dulje ne zadržimo kod njihova razmatranja. Kako je poznato, u svakoj znanosti postoje prva načela, osnovne točke koje treba najprije upoznati, jer na njima počiva sav daljnji razvoj i temelje se konačni zaključci. Ove prve elemente treba tim dublje proniknuti i njima to veću pozornost posvetiti što su njihove posljedice važnije i opsežnije. Istina, naš je duh tako stvoren da mu lako postane odvratna analiza ili razmišljanje o temeljnim pojmovima. Svako uvođenje u neku znanost, kao npr. u matematiku, u umjetnost, u glazbu ili u neki nauk, poput nauka o unutarnjem životu, traži pozornost kojoj se naš duh rado izmiče. Po svojoj prirodnoj nestrpljivosti on bi htio odmah preletjeti sav razvoj da bi se divio poretku, htio bi odmah doći do primjena, da bi pobrao i okušao plodove. Ali se ozbiljno treba bojati, ako on brižno ne pronikne u načela, da će mu nedostajati prave čvrstoće pri daljnjem razlaganju, pa makar to razlaganje izgledalo ne znam koliko sjajno; zaključci će biti često nestalni, a primjene nesmotrene. To je razlog zbog čega se ne ustručavam s vama ponovno vratiti na temeljne istine uz rizik da ću se malo i ponavljati. Uostalom, zar i vi sami ne osjećate da ćemo samo u tom slučaju, ako uđemo u srž dogme i tu se malo dulje zadržimo, moći crpsti odatle život, plodnost i radost za svoje duše? Prema misli sv. Pavla, čije sam riječi naveo na početku, taj se plan može svesti na tri glavne točke: Bog nam hoće podariti svoju svetost. »Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim.« Ta svetost stoji u životu posvojenih sinova, u životu čiji je princip i nadnaravno obilježje milost. 18

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

»U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje« (Ef 1,4–5). Konačno i prije svega, ova se neizreciva tajna ne ostvaruje drugačije doli po Isusu Kristu. Bog hoće da budemo sveti. To je njegova vječna volja. Zbog toga nas je on odabrao. »Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje«, kaže sv. Pavao (1 Sol 4,3). Bog želi, i to s neizmjernom voljom, da budemo sveti. On to hoće, jer je on sam svet. A u tu je svetost postavio slavu koju od nas očekuje i radost s kojom nas hoće obasuti. Ali što znači biti svet? Mi smo stvorenja. Naša svetost ne može drugo biti doli dioništvo na Božjoj svetosti. Da bismo, dakle, shvatili što je svetost, moramo se uzdignuti do Boga. On je jedini svet po svojoj biti, ili bolje, on je sama svetost. Svetost je savršenstvo Božje koje čini vječni predmet anđeoske kontemplacije. Otvorite Sveto pismo. Tu ćete naći da se nebo samo dvaput otvorilo pred dvojicom velikih proroka, jednim iz Staroga zavjeta i drugim iz Novoga zavjeta, Izaijom i sv. Ivanom. Pa što su oni vidjeli? Što su čuli? Obojica su vidjela Boga u njegovoj slavi, obojica su čula beskonačnu pjesmu, kojom se slavi ne Božja ljepota, niti njegovo milosrđe, niti njegova pravednost, nego njegova svetost: »Svet, Svet, Svet, Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!« (Iz 6,3). A u čemu se sastoji ta svetost u Bogu? U Bogu je sve jednostavno. Njegova su savršenstva stvarno identična njemu samome. A osim toga, pojam se svetosti ne može na njega primijeniti, osim na način apsolutno transcendentan, i to tako da uvijek ostane u granicama izražavanja po analogiji. Mi nemamo prave riječi koja bi prikladno izricala to Božje savršenstvo. Ipak, nama je dopušteno služiti se ljudskim jezikom. Što je, dakle, svetost u Bogu? Prema našem načinu govora, čini nam se da se ona sastoji iz dvostrukog elementa, najprije neizmjerna udaljenost od svega što je nesavršeno, od svega što je stvoreno, od svega što nije Bog sam. 19

KRIST – ŽIVOT DUŠE

Ovo je samo negativna strana. Ima i jedan drugi element koji se sastoji u tome da Bog hoće nepromjenjivim i uvijek aktualnim činom svoje volje neizmjerno dobro (koje je on sam), tako da se potpuno prilagodi svemu onomu što je to neizmjerno dobro. Bog savršeno zna samoga sebe, njegova mudrost mu pokazuje njegovu vlastitu bit kao vrhovnu normu svake djelatnosti. Bog ne može ništa ni htjeti, ni činiti, ni odobriti što ne bi bilo njegovom neizmjernom mudrošću usklađeno s tom konačnom normom svakoga dobra, a to je bit Božja. Ovo nepromjenjivo htijenje, ova potpuna skladnost Božje volje s neizmjernim biti, kad se promatra kao zadnja norma djelatnosti, tako je savršena da se ne može više ni zamisliti, jer je u Bogu volja stvarno identična s biti. Božja se svetost, dakle, svodi na vrlo savršenu ljubav i na potpuno nepromjenjivu postojanost kojom Bog neizmjerno ljubi samoga sebe. I budući da mu njegova neizmjerna mudrost pokazuje da je on savršenstvo, biće jedino nužno, ona je razlog da Bog podređuje sve drugo samomu sebi i svojoj slavi. Zbog toga slušamo u Svetom pismu kako anđeli pjevaju: »Svet! Svet! Svet!… Puna je sva zemlja Slave njegove!« (Iz 6,3; Otk 4,8). Što je isto kao da bi anđeli govorili: »Ti si presvet, Bože, ti si sama svetost, jer s neizmjernom mudrošću slaviš samoga sebe dostojno savršeno.« Odatle dolazi da Božja svetost služi kao prvi temelj, kao opći uzor i kao jedino vrelo sve stvorene svetosti. Sad vam je jasno da, ljubeći samoga sebe, nužno i s neizmjernom savršenošću, Bog hoće isto tako nužno da svako stvorenje postoji radi očitovanja njegove slave, pa ostajući na svom stupnju stvorenja ne djeluje drugačije nego u skladu s ovisnošću i svrhom što ih vječna mudrost nalazi u Božjoj biti. Što god više ima, dakle, u nama ovisnosti i ljubavi prema Bogu, sukladnosti naše volje s našim primarnim ciljem (a taj je očitovanje slave Božje), to se više sjedinjujemo s Bogom, što se ne može ostvariti osim odricanjem od svega što nije Bog. I što je konačno čvršća i stalnija ta ovisnost, ta sukladnost, to sjedinjenje, to odricanje, to je veća naša svetost. 20

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

3. Ljudski se razum može uzdignuti dotle da utvrdi opstojnost te svetosti Vrhovnoga bića, svetosti koja je pridjevak, savršenstvo Božje naravi promatrane u sebi samoj. Ali objava nam je donijela novo svjetlo. Ovdje moramo s poštovanjem podignuti pogled svoje duše do svetišta poklona dostojna Trojstva. Moramo čuti ono što nam je Isus Krist htio, kako radi povećanja naše pobožnosti tako i radi vježbanja naše vjere, bilo on sam objaviti, bilo preko svoje Crkve predložiti o unutarnjem Božjem životu. Kako već znate, u Bogu su Otac, Sin i Duh Sveti, tri različite osobe, ali sve tri imaju jednu te istu narav ili bit. Budući da je neizmjerni razum, Otac poznaje potpuno svoja savršenstva, i tu svoju spoznaju on izriče jednom Riječi; to je Verbum, živa, supstancijalna Riječ, prikladan izraz onoga tko je Otac. Izgovarajući tu riječ, Otac rađa Sina kojemu predaje svu svoju bit, svoju narav, svoja savršenstva, svoj život. »Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi« (Iv 5,26); Sin isto sav pripada svome Ocu, sav mu se predaje potpunim poklonom, koji je uvjetovan tim samim što je on Sin. Iz toga međusobnog poklanjanja, iz jedne te iste ljubavi proizlazi kao iz jedinstvenoga načela Duh Sveti, koji udara pečat jedinstvu Oca i Sina, jer je njihova supstancijalna i živa ljubav. To međusobno darivanje triju osoba, to međusobno ujedinjavanje, neizmjerno i puno ljubavi, triju božanskih osoba, predstavlja posve sigurno novu objavu svetosti u Bogu. A to je jedinstvo Boga sa samim sobom u jedinstvu njegove naravi i trojstvu njegovih osoba. Bog nalazi u tom životu, neizrecivo jednom i plodnom, sve svoje bitno blaženstvo. Da bi postojao, Bog ne treba nikoga do samoga sebe i svojih savršenstava. Nalazeći sve blaženstvo u savršenstvima svoje naravi i u neobjašnjivu društvu svojih osoba, nije mu potrebno nijedno stvorenje. On proteže na samoga sebe, u samom sebi, u 21

KRIST – ŽIVOT DUŠE

svom Trojstvu, slavu koja proistječe iz njegovih neizmjernih savršenstava. Kako znate, Bog je i nas odredio pripustiti da budemo dionici toga intimnog života koji pripada samo njemu. On nam hoće priuštiti to beskrajno blaženstvo, čiji se izvor nalazi u punini neizmjernog Bića. Od sada – i ovo je prva točka u izlaganju sv. Pavla o Božjem planu – naša će svetost biti u tome da se sjedinimo s Bogom, ali koga više ne spoznajemo i ne ljubimo jedino kao začetnika stvaranja, nego onako kako se sam spoznajući ljubi u blaženstvu svoga Trojstva. To znači biti sjedinjen s Bogom do te mjere da dijelimo s njim njegov unutarnji život. Uskoro ćemo vidjeti na kako divan način Bog ostvaruje svoj plan. Zaustavimo se na trenutak u promatranju veličine dara što nam ga daje. O tom ćemo steći neki pojam ako pogledamo što se zbiva u prirodnom redu. Pogledajte mineral. On ne živi. On ne posjeduje u sebi unutarnjega načela koje bi bilo izvor djelovanja. Mineral je biće s određenim osobinama, ali način na koji je on biće vrlo je nizak. Pogledajte sad biljku. Ona živi, ona pokreće samu sebe skladno, po stalnu načinu i po točno određenim zakonima, prema savršenstvu svoga bića. Ipak je taj život na posljednjoj ljestvici, jer je biljka lišena spoznaje. Premda je život životinje viši od života bilja, ipak je i on ograničen na sjetilnost i na potrebe nagona. S čovjekom se dižemo u jednu višu sferu. Razum i slobodna volja obilježavaju život svojstven ljudskom biću. Uza sve to, čovjek je materija. Iznad čovjeka nalazi se anđeo, čisti duh, čiji život, u redu stvorenja, označuje najviši stupanj. Nadilazeći neizmjerno sva stvorenja, čiji su životi primljeni po dioništvu, nalazi se božanski život, nestvoreni život, život apsolutno transcendentan, posve autonoman i neovisan, iznad sila svih stvorenja, život nužan i postojeći sam u sebi. Bog, neograničeni razum, vječnim činom znanja obuhvaća neizmjernost i sva bića, čiji se prototip nalazi u njemu. Suverena volja, se bez i najmanjega trunka slabosti priljubljuje uz Vrhovno dobro, koje je on sam. U tom božanskom životu, koji se od22

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

vija u savršenoj punini, nalazi se izvor svakoga savršenstva i princip svega blaženstva. Taj nam život Bog hoće podariti. Dioništvo u tom životu predstavlja našu svetost. I kako za nas postoje različiti stupnjevi toga dioništva, što je ono više prošireno, to je i veća naša svetost. I ne zaboravimo da je Bog jedino iz ljubavi odlučio da se tako daruje. U Bogu nije ništa nužno osim neizrecivih komunikacija božanskih osoba međusobno. Ti međusobni odnosi ulaze u samu Božju bit. To je Božji život. Svaka druga komunikacija, kojom Bog samoga sebe priopćuje, plod je potpune slobodne ljubavi. Ali kao što je ta ljubav božanska, tako je to isto i dar što ga on daje. Bog ljubi božanski. On daje samoga sebe. Mi smo pozvani primiti, u neobjašnjivoj mjeri, to Božje samopriopćenje. Bog nam se namjerava dati ne samo kao najveća ljepota, da bude predmet kontemplacije, nego se s nama sjediniti da bi, koliko je to moguće, bio jedno s nama. »Oče sveti«, govorio je Isus na Posljednjoj večeri, »ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi... da imaju puninu moje radosti u sebi« (Iv 17,11.13; usp. 15,11).

4. Kako će Bog ostvariti tu veličanstvenu namisao, po kojoj nas hoće učiniti dionicima toga života koji nadilazi sve razmjere naše naravi, daleko nadvisuje njezina prava i vlastite joj sile, a ne iziskuje ga nikakva njezina potreba, ali koji će je, ne rušeći te naravi, ispuniti blaženstvom kakva ni ne sluti ljudsko srce? Na koji će nas to način uvesti Bog u to neizrecivo zajedništvo božanskoga života kako bi nas učinio dionicima vječnoga blaženstva? Tako što će nas posiniti. Neizmjerno slobodnim, ali ljubavlju punim činom svoje volje, »dobrohotnošću svoje volje« (Ef 1,5), Bog nas predodređuje da više 23

KRIST – ŽIVOT DUŠE

ne budemo samo stvorenja, nego njegova djeca. »Predodredi nas za posinstvo« (Ef 1,5), da tako budemo »zajedničari božanske naravi« (2 Pet 1,4). Bog nas posinovljuje. Što sv. Pavao time hoće reći? Što je to ljudsko posinovljenje? To je primanje jednog stranca u obitelj. Po posinovljenju stranac postaje član obitelji, uzima ime obitelji, prima naslov, postiže pravo na baštinjenje dobara i, da bi netko mogao biti posinovljen, mora biti iste rase. Da bude posinovljen od ljudi, mora biti član ljudske rase. Ali mi, koji nismo božanske rase, koji smo siromašna stvorenja i po prirodi udaljeniji od Boga nego što je životinja udaljena od čovjeka, koji smo neizmjerno daleko od Boga, »tuđinci i pridošlice« (Ef 2,19), kako možemo biti od Boga posinovljeni? E, to je veliko čudo Božje mudrosti, svemoći i dobrote. Bog nam daje tajanstveno sudioništvo u njegovoj naravi, a mi to zovemo »milost«. Da postanete zajedničari božanske naravi. Milost je unutarnja kvaliteta koju Bog u nama proizvodi, koja se nalazi u duši, ukrašava dušu i čini je Bogu milom, na sličan način kao što su na prirodnom području ljepota i snaga svojstva tijela, darovitost i znanje svojstva duha, poštenje i hrabrost svojstva srca. Prema sv. Tomi ta je milost »participirana sličnost božanske naravi«9. Milost nas čini na način, koji je nama neshvatljiv, dionicima Božje naravi. Po milosti smo izdignuti iznad svoje naravi. Postajemo na neki način bogovi. Ne postajemo jednaki nego slični Bogu. Radi toga je naš Spasitelj govorio Židovima: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!« (Iv 10,34). Naše se sudioništvo u tom Božjem životu ostvaruje dakle po milosti, po kojoj naša duša postaje sposobna Boga spoznavati onako kako Bog zna samoga sebe, ljubi ga tako kako on ljubi sebe, uživati u Bogu onako kako je Bog pun vlastitoga blaženstva, i da tako živi životom samoga Boga. 9

Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, III, q. 62, a. I.: »participata similitudo divinae naturae.«

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

Takva je neizreciva tajna našega božanskog posinovljenja. Ali postoji golema razlika između božanskoga i ljudskoga posinovljenja. Ovo je posljednje posve izvanjsko, ﬁktivno, utemeljeno bez sumnje na zakonskoj ispravi, ali ono ne zahvaća u narav onoga koji je posinovljen. Bog, naprotiv, kad nas posinovljuje i daje nam milost, zahvaća u dubinu naše naravi. Ne mijenjajući ono što je u redu te naravi bitno, on je po toj milosti iznutra do te mjere podiže da mi uistinu postanemo djeca Božja. Taj čin ima toliku snagu da mi stvarno postajemo po milosti dionicima Božje naravi. A jer sudioništvo u Božjem životu predstavlja našu svetost, ta se milost zove posvetna. Posljedica te Božje odluke o našem posinovljenju, o tom predodređenju tako punom ljubavi, kojom nas Bog hoće učiniti svojom djecom, jest da našoj svetosti dâ poseban karakter. A koji je to karakter? Da je naša svetost nadnaravna. Život na koji nas Bog podiže jest, u odnosu na nas kao i u odnosu na sva stvorenja, nadnaravan; a to znači da nadilazi razmjere i snage, prava i potrebe naše naravi. Od sada mi više ne možemo biti sveti kao obična ljudska stvorenja, nego kao Božja djeca, kroz nadahnute čine i milošću oživljeni. Milost postaje u nama načelo božanskoga života. Što znači živjeti? Živjeti za nas znači gibati se pomoću unutarnjega principa, iz kojega izviru čini koji smjeraju na usavršenje našega bića. Na naš se naravni život nakalemljuje, recimo tako, jedan drugi život kojemu je princip milost. Milost postaje u nama izvor čina koji su nadnaravni i koji teže prema božanskome cilju. Spoznati jednom Boga i uživati u njemu, kao što Bog zna sebe i uživa u svojim savršenostima. Ova je točka od temeljne važnosti i želio bih da se nikada ne izgubi iz vida. Bog se mogao zadovoljiti da od nas primi štovanje naravne religije. Ona bi bila vrelom ljudske naravne moralnosti, vrelom sjedinjenja s Bogom, koje bi odgovaralo našoj naravi razumnih bića, utemeljeno na našim odnosima stvorenja prema svomu Stvoritelju i na odnosima s našim bližnjima. Ali Bog se nije htio ograničiti na ovu naravnu religiju. Svi smo mi susretali ljude koji nisu kršteni, 25

KRIST – ŽIVOT DUŠE

a koji su ispravni, pošteni, čestiti, pravedni, samilosni, ali to ne može biti doli naravna čestitost. I ako je ne odbacuje, naprotiv, Bog se ipak njome ne zadovoljava. Jer nas je odlučio učiniti dionicima svoga neizmjernog života, svoga vlastitog blaženstva, što je za nas nadnaravni cilj jer nam je dao svoju milost, Bog traži da naše sjedinjenje s njim bude nadnaravno sjedinjenje, nadnaravna svetost koja ima za počelo tu milost. Izvan toga plana za nas ne postoji doli vječna propast. Bog je gospodar svojih darova i on je odlučio od vječnosti da mi budemo pred njim samo tada sveti kad živimo po milosti kao njegova djeca. Nebeski oče, daj da očuvam u svojoj duši milost koja me čini tvojim djetetom. Očuvaj me od svakoga zla koje bi me moglo rastaviti od tebe!

5. Kao što znate, Bog je svoj plan ostvario već kod stvaranja prvoga čovjeka. Adam je primio za sebe i za svoje potomstvo tu milost koja ga je učinila Božjim djetetom. Ali svojim grijehom on je izgubio i za sebe i za svoje potomstvo Božji dar. Poslije njegove pobune svi se mi rađamo kao grješnici, lišeni te milosti koja bi nas činila Božjom djecom. Naprotiv, mi smo »djeca gnjeva« (Ef 2,3), ﬁlii irae, neprijatelji Božji. Grijeh je »pomrsio« Božji plan. Ali, kako Crkva naučava, Bog se pokazao divnijim u obnovi svojih planova nego što je to bio u stvaranju. »Bože, koji si dostojanstvo ljudske naravi čudesno stvorio i još čudesnije obnovio.« Kako to? Koje je to divno čudo Božje što ga Crkva slavi? Ta tajna, to je utjelovljenje. Po utjelovljenoj Riječi Bog želi sve obnoviti. To su »otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu« (Ef 3,9), koja nam otkriva sv. Pavao. Krist, Bogočovjek, bit će naš posrednik. On je taj koji će nas 26

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

pomiriti s Bogom i vratiti nam milost. I jer je taj veliki plan bio predviđen od vječnosti, to nam s pravom govori sv. Pavao o njemu kao o tajni uvijek prisutnoj. To je posljednji veliki potez što ga povlači Apostol da bi nam konačno otkrio Božji plan. Poslušajmo ga s vjerom, jer se mi tu dotičemo same bîti Božjega djela. Namisao je Božja da Krista učini Glavom svih otkupljenih, svega što se imenom nazivlje »ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu« (Ef 1,21), da bismo po njemu postigli sjedinjenje s Bogom, da bismo ostvarili nadnaravnu svetost koju Bog traži od nas. Nema nijedne druge misli u djelima sv. Pavla koja bi bila jasnija od ove. Nijedne o kojoj bi on bio osvjedočeniji. Nijedne koju bi on više naglašavao. Čitajte sve njegove poslanice pa ćete vidjeti kako se on uvijek na nju vraća do te mjere da je stavlja gotovo kao jedini temelj svoga nauka. Gledajte što nam on kaže na onom mjestu Poslanice Efežanima, što sam ga naveo na početku! »Tako: u njemu (Kristu) nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje.« (Ef 1,4–5). Eto, u svom Sinu Isusu Bog je odlučio sve obnoviti. Instaurare omnia in Christo, ili još bolje, prema grčkom tekstu, »uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji« (Ef 1,10). Krist je uvijek na prvom mjestu u Božjim osnovama. Kako se ovo ostvaruje? Riječ, čijem se vječnom rođenju u krilu Očevu, in sinu Patris, mi klanjamo, postala je tijelom. Et Verbum caro factum est (Iv 1,14). Presveto je Trojstvo stvorilo čovještvo slično našemu i od prvoga trenutka njegova stvaranja sjedinilo ga, na neizreciv i nerazdvojiv način, s osobom Riječi, Sinom, drugom osobom Presvetog Trojstva. To je sjedinjenje tako prisno da je tu samo jedna osoba, i to osoba Riječi. Savršeni Bog, perfectus Deus, po svojoj božanskoj naravi, Riječ postaje po utjelovljenju savršeni Čovjek, perfectus Homo. Postavši čovjekom on ostaje Bog. Što je bio ostao je, što nije bio uzeo 27

KRIST – ŽIVOT DUŠE

je: Quod fuit permansit, quod non erat assumpsit, kako kaže jedna crkvena antifona. Činjenica da je uzeo ljudsku narav da bi je sebi sjedinio, nije bila nedostatak božanstva. U Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, obje su naravi ujedinjene bez miješanja i bez pomućenosti. One ostaju različite uza sve to što su sjedinjene u jedinstvu osobe. Zbog osobita karaktera toga sjedinjenja Krist je i kao čovjek pravi Sin Božji. On posjeduje božanski život. »Kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi« (Iv 5, 26). To je onaj isti božanski život koji subzistira u Bogu i koji ispunja Isusovo čovještvo. Otac predaje svoj život Riječi, Sinu. Riječ ga predaje čovještvu, koje sebi osobno sjedinjuje. Zbog toga, gledajući našega Spasitelja, vječni ga Otac priznaje pravim svojim Sinom. Ti si Sin moj, danas te rodih. I jer je njegov Sin, jer je to čovještvo, čovještvo njegova Sina, ono posjeduje punu i cjelovitu komunikaciju svih Božjih savršenstava. Duša je Kristova napunjena svim blagom mudrosti i znanja Božjega. »U kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena« (Kol 2,3). »U njemu«, kaže sv. Pavao, »tjelesno prebiva sva punina božanstva« (Kol 2,9). Sveto čovještvo puno je milosti i istine (Iv 1,14). Riječ je tijelom postala i zaslužuje naše klanjanje i u svom čovještvu kao i u svom božanstvu, jer se pod tim čovještvom krije božanski život. O Isuse Kriste, utjelovljena Riječi, padam pred Tobom na koljena, jer si ti Sin Božji. Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga. Ti si ljubljeni Sin Očev, koji si Ocu potpuno omilio. Ja te ljubim i ja ti se klanjam. Dođite, poklonimo mu se! Ali, i to je divna objava koja nas ispunja radošću. Ta punina božanskog života, koja je u Isusu Kristu, treba se preliti sve do nas, do svega ljudskog roda. Božje sinovstvo, koje je u Kristu po naravi i koje od njega čini pravoga i jedinoga Sina Božjega. Jedinorođeni koji je u krilu Očevu proteže se po milosti i na nas tako da je Krist u Božjoj zamisli prvorođenac među mnogom braćom, koji su sinovi Božji po milosti kao što je on po naravi. Predodredi nas da budemo »suobličeni slici Sina 28

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

njegova, te da on bude prvorođenac među mnogom braćom« (Rim 8,29). Ovdje se nalazimo u središnjoj točki Božjega plana. Božansko posinovljenje primamo u Isusu Kristu i po Isusu Kristu. Da bi nam podijelio posinstvo, radi toga je Bog poslao Sina svoga, govori sv. Pavao. Odasla »Bog Sina svoga: od žene bi rođen… te primimo posinstvo« (Gal 4,4–5). Milost Krista, Sina Božjega, nama je darovana da bi u nama postala počelo posinjenja. Iz punine božanskoga života i milosti Isusa Krista svi mi moramo crpsti. Sveti Pavao, nakon što je rekao da u Kristu prebiva punina božanstva bivstveno, odmah nadodaje u obliku zaključka: »te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti« (Kol 2,10). A i sv. Ivan kaže isto, nakon što nam je pokazao utjelovljenu Riječ kao punu milosti i istine. »Od punine njegove svi mi primismo« (Iv 1,16). I tako, ne samo da nas je Otac odvijeka izabrao u svom Kristu – u njemu nas izabrao – dobro zapamtimo riječ: u njemu. U svom Kristu on nas je izabrao. Sve što je izvan Krista, rekli bismo, ne postoji u Božjoj misli. Nego baš po Isusu Kristu mi primamo i milost, sredstvo posinstva, koju nam namjenjuje. U ljubavi »nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu« (Ef 1,5). Mi smo sinovi kao i Isus, mi po milosti, a on po naravi. On pravi Sin, a mi posinovljeni. On je Spasitelj, mi smo spašenici – Ille salvat et nos salvamur10. Po Kristu ulazimo u Božju obitelj. Od njega i po njemu dolazi nam milost i dosljedno božanski život. »Ja sam život. Dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10,10). To je istinsko vrelo naše svetosti. Kao što se sve o Isusu Kristu može svesti na njegovo božansko sinovstvo, tako se isto i sve o kršćaninu dade svesti na sudioništvo u tom sinovstvu po Isusu Kristu i u Isusu Kristu. Naša svetost nije nešto drugo nego upravo to. Što više sudjelujemo u božanskom životu po milosti, koju nam daje Isus Krist i čiju puninu on posjeduje za sve vijeke, to je veći stupanj naše svetosti. Krist nije samo svet u sebi, nego je on i naša svetost. Sva 10

Migne, Patrologia Latina, LXVIII, 701.

KRIST – ŽIVOT DUŠE

svetost, koju je Bog odredio za duše, položena je u Kristovo čovještvo, pa iz toga vrela svi mi moramo crpsti. »O Isuse Kriste«, tako mi s Crkvom pjevamo u Slavi pod misom: »Ti si jedini svet«: Tu solus sanctus, Iesu Christe. Jedini svet, jer posjeduješ puninu božanskoga života. Jedini svet, jer samo od tebe mi očekujemo svoju svetost. Ti si postao, kako to kaže tvoj veliki Apostol, »naša mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje« (1 Kor 1,30). U tebi mi nalazimo sve. Primajući tebe mi primamo sve. Jer dajući nam tebe, tvoj Otac, koji je i naš, kako si to sam rekao (Iv 20,17), dao nam je sve. »Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,32). Sve milosti spasenja i oproštenja, sve blago, sva nadnaravna plodnost, kojom obiluje svijet duša, sve nam to dolazi samo od tebe. U tebi imamo otkupljenje… »po bogatstvu njegove milosti. Nju preobilno u nas uli« (Ef 1,7–8). Neka ti stoga bude upućena sva hvala, Kriste! I sva hvala neka se preko tebe diže tvomu Ocu za »neizrecivi dar«, koji nam je u tebi.

6. Svi moramo biti dionici Kristove svetosti. Krist nije nikoga isključio iz života što ga je donio i kojim nas čini djecom Božjom. Krist »za sve umrije« (2 Kor 5,15). Čitavom je čovječanstvu Krist ponovno otvorio vrata vječnoga života. Kako kaže sv. Pavao, on je »prvorođeni«, ali »među mnogom braćom« (Rim 8,29). Vječni Otac želi da Krist, njegov Sin, bude postavljen glavom jednoga kraljevstva, kraljevstva njegove djece. Božji plan ne bi bio potpun kad bi Krist bio osamljen. To služi i njemu na slavu kao i na slavu Oca, »na hvalu slave svoje milosti« (Ef 1,6). Da on bude na čelu nebrojena skupa koji je kao njegova »punina«, grčki pleroma, i bez koje, da tako kažemo, on ne bi bio savršen. 30

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

Sveti Pavao kaže to tako jasno u svojoj poslanici Efežanima, gdje opisuje Božji plan: »Koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1,19–23). To je ta zajednica, ta Crkva, koju je Krist izvojevao, da ona bude, prema riječi istog Apostola, »bez ljage i nabora ili čega takvoga, nego da bude sveta i neporočna« (Ef 5,27). Ta Crkva, to kraljevstvo počinje se stvarati već ovdje na zemlji. U nj se ulazi po krštenju. U njemu se na zemlji živi po milosti, u vjeri, nadi i ljubavi. Ali će doći dan kad ćemo promatrati njegovo savršeno ostvarenje u nebu. To će biti kraljevstvo slave u jasnoći gledanja, blaženstvo posjedovanja i sjedinjenja bez kraja i konca. Stoga kaže sv. Pavao da »dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem« (Rim 6,23). To je velika tajna Božjih misli. Kad biste znali Božji dar! Dar neizreciv u sebi. Neizreciv osobito u svom vrelu, koje je ljubav. Zbog toga što nas ljubi, Bog nas hoće kao svoju djecu učiniti dionicima svoga vlastitog blaženstva. »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.« (1 Iv 3,1). To je neizmjerna ljubav koja nam pruža takav dar, jer prema riječima sv. Leona, »dar, koji nadilazi sve darove, jest da Bog naziva čovjeka svojim djetetom i da čovjek naziva Boga svojim Ocem«11. Svatko od nas može potpuno opravdano reći: Posebnim činom ljubavi i dobrohotnosti Bog me je stvorio i po krštenju me pozvao na Božje sinovstvo. Jer pokraj svoje punine i neizmjernoga svog obilja Bog ne treba nijednoga stvorenja. »Po svom naumu on nas porodi riječju Istine« (Jak 1,18). Posebnim činom ljubavi i blagonaklonosti 11

Sv. Leon Veliki, Sermo 6, De Nativitate Domini: »Omnia dona excedit hoc donum ut Deus hominem vocet ﬁlium et homo Deum nominet Patrem.«

KRIST – ŽIVOT DUŠE

Bog me odabrao da budem podignut neizmjerno iznad svoga naravnog stanja, da navijek uživam njegovo vlastito blaženstvo, da ostvarim njegovu božansku namisao, da budem glas u koncertu izabranih, da budem jedan od one braće koja su slična Isusu i kroz svu vječnost dijele njegovu nebesku baštinu. Ta se ljubav očituje posebnim sjajem u načinu kako ostvaruje taj Božji plan. U Kristu Isusu. »U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu« (1 Iv 4,9). Jest, Bog nas toliko ljubi da nam je, da bi nam pokazao tu ljubav, dao svoga jedinorođenoga Sina (Iv 3,16). Svoga Sina, da bi njegov Sin postao naš brat i da bismo jednoga dana bili njegovi subaštinici, da bismo bili dionici u bogatstvu njegove milosti i njegove slave. »Da… u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje« (Ef 2,7). Takav je, dakle, u svojoj veličanstvenoj dimenziji i u milosnoj jednostavnosti Božji plan o nama. Bog hoće našu svetost. On to hoće jer nas neizmjerno ljubi, a mi to moramo htjeti zajedno s njime. Bog nas hoće učiniti svetima dajući nam udio u samome svom životu. I radi toga on nas posinjuje kao svoju djecu i baštinike svoje neizmjerne slave i vječnoga blaženstva. Milost je počelo te svetosti, nadnaravne u svom korijenu, u svojim činima, u svojim plodovima. Ali Bog nam ne daje to posinaštvo drugačije nego po svome Sinu Isusu Kristu. U njemu i preko njega Bog se želi sjediniti s nama i da se mi sjedinimo s njime. »Nitko ne dolazi Ocu osim po meni« (Iv 14,6). Krist je put, i to jedini put, koji nas vodi Bogu. I bez njega ne možemo »učiniti ništa« (Iv 15,5). Za našu svetost nema drugog temelja izvan onoga što ga je Bog postavio, a to je sjedinjenje s Isusom Kristom. »Nitko ne može postaviti drugoga temelja, osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist« (1 Kor 3,11). Tako Bog predaje puninu božanskoga života Kristovu čovještvu, i preko njega svim dušama »po mjeri dara Kristova« (Ef 4,7). 32

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

Shvatimo da ne ćemo biti sveti, nego baš u onolikoj mjeri koliko život Isusa Krista bude u nama. Samo tu svetost Bog traži od nas. I nema druge svetosti za nas. Bit ćemo sveti u Isusu Kristu ili uopće to ne ćemo biti. Stvorenje ne nalazi u sebi samome ni mrvice te svetosti. Ona dolazi od Boga po savršeno slobodnu činu njegove svemoćne volje. To je razlog zbog čega je ona nadnaravna. Sv. Pavao više puta ističe i potpunu nezasluženost dara Božjega posinovljenja i vječnost te neizrecive ljubavi, koja nas je odlučila učiniti dionicima toga, i divno sredstvo toga posinovljenja po milosti Isusa Krista. Tako on piše svomu učeniku Timoteju. »Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih« (2 Tim 1,8–9). »Ta milošću ste spašeni po vjeri! – piše Efežanima – I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao« (Ef 2,8–9).

7. Doista, sva slava pripada Bogu. Ta je slava glavna svrha Božjega djelovanja. Sveti Pavao to nam očituje time što završava svoje razlaganje Božjega plana riječima: Na hvalu Slave svoje milosti. Ako nas Bog posinjuje kao svoju djecu, ako on ostvaruje to posinjenje po milosti, a njezina se punina nalazi u njegovu Sinu Isusu, ako nam on hoće dati dijela u blaženstvu vječne Kristove baštine, sve je to radi uzvišenja njegove slave. Gle s kolikom snagom sv. Pavao, razlažući nam Božji plan, naglašava one riječi koje sam maloprije naveo. »Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta… na hvalu Slave svoje milosti – in 33

KRIST – ŽIVOT DUŠE

laudem gloriae gratiae suae« (Ef 1,6). On se kasnije dvaput na to vraća: »Da budemo na hvalu slave njegove« (Ef 1,12.14). Prvi je Apostolov izraz posebno značajan. On ne kaže: na hvalu njegove milosti, nego na »hvalu Slave milosti svoje«. To znači da će ta milost biti obavijena sjajem kojim se okružuju trijumﬁ. Zašto sv. Pavao ovako govori? Radi toga što je Krist morao, da bi nam pribavio Božje posinstvo, trijumﬁrati nad zaprjekama, što ih je grijeh postavio. Te su zaprjeke poslužile da bi pred očima cijeloga svijeta to jače zasjala Božja čudesa u djelu naše nadnaravne obnove. Čudesno stvorio i čudesno obnovio. Svaki je izabranik plod krvi Isusove i čudesna djelovanja njegove milosti. Koliko izabranika, toliko trofeja osvojenih tom božanskom krvlju, i zbog toga su svi oni kao jedna slavna hvala Kristu i njegovu Ocu. Da budemo na hvalu milosti njegove. Rekao sam na početku da je svetost ono Božje savršenstvo kojemu na poseban način pjevaju anđeli! Svet, svet, svet! Ali, koja se pjesma hvale diže prema nebu iz kora izabranika? Koja je neprestana himna onoga neizmjernog mnoštva, što čini kraljevstvo, čija je Glava Krist? »Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti pečate njezine jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda … Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!« (Otk 5,9–14). To je himna hvale kojom nebo odjekuje da bi uzvisilo trijumfe Isusove milosti. Na hvalu Slave milosti svoje. Pridružiti se već ovdje na zemlji toj himni znači ući u vječne misli. Gledajte sv. Pavla, kad piše onu divnu poslanicu Efežanima, on je sužanj. Ali u tom času kad im kani otkriti tajnu od vjekova skrivenu, on je tako zanesen veličinom te tajne sinovstva Božjega u Isusu Kristu, on je tako zabliješten neistraživim bogatstvom što ga je Krist donio, da nije mogao, a da odmah na početku svoje poslanice, uza svu svoju patnju, ne provali u poklik hvale i zahvalnosti. »Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu« (Ef 1,3). Da, blagoslovljen da je vječni Otac, koji nas je odvijeka 34

BOŽJI PLAN O NAŠEM PREDODREĐENJU

pozvao k sebi, da nas učini svojom djecom i da nas učini dionicima vlastitoga života i vlastitoga blaženstva. Koji nam je, da bi ostvario svoje nakane, dao u Kristu sva dobra, sva bogatstva, sva blaga, tako »te ne oskudijevate ni na jednom daru« (1 Kor 1,7). To je Božji plan. Sva naša svetost leži u tome da u svjetlu vjere duboko proniknemo taj sacramentum absconditum, intimnu zamisao Božju, da uđemo u Božju misao, da ostvarimo u sebi vječnu ekonomiju. Onaj koji nas hoće spasiti, da nas učini svetima, izradio je plan s takvom mudrošću kojoj nema premca osim njegove dobrote. Prilagodimo se toj Božjoj misli, da postignemo svoju svetost tako što ćemo se prilagoditi Isusu Kristu. Još jedanput, za nas nema druge svetosti. Mi ne ćemo biti dragi nebeskom Ocu – a nije li u tome cijela bit svetosti: »biti Bogu drag?« – ako on na nama ne prepozna crte svoga Sina. Potrebno je da po milosti i po našim krjepostima tako budemo izjednačeni s Kristom da nas nebeski Otac, gledajući naše duše, prizna za svoju pravu djecu, da mu budemo mili i dragi, kao što mu je to bio Isus Krist na zemlji. Krist je njegov ljubljeni Sin i u njemu ćemo biti ispunjeni svim blagoslovima koji će nas dovesti do našega potpunog sinovstva u nebeskom blaženstvu. Kako je sada u svjetlu tih tako uzvišenih i ugodnih istina lijepo izmoliti onu molitvu što nam je stavio u naša usta sam Isus, Očev ljubljeni Sin, i koja je, jer dolazi od njega, posebno molitva Božjega djeteta. »Oče sveti, koji živiš na nebu, mi smo tvoja djeca, jer ti hoćeš da te nazivamo svojim Ocem! Neka se ime tvoje sveti, časti, slavi. Neka tvoja savršenstva budu hvaljena i slavljena sve to više na zemlji. Daj da mi po svojim djelima sve to više očitujemo sjaj tvoje milosti. Raširi stoga svoje kraljevstvo; neka neprestano raste to kraljevstvo, koje je i kraljevstvo tvoga Sina, jer si ga ti postavio njegovom glavom. Neka tvoj Sin bude uistinu kralj naših duša. Daj da mi to kraljevstvo izrazimo u sebi savršenim vršenjem tvoje volje. Da nastojimo bez prestanka kao i on biti tvoji, ispunjavajući uvijek tvoju svetu volju, tvoju vječnu namisao glede nas, da bismo tako u svemu bili slični tvomu Sinu Isusu, te da po njemu budemo dostojna djeca tvoje ljubavi!« 35

KRIST – ŽIVOT DUŠE

II. KRIST JEDINI UZOR SVAKE SAVRŠENOSTI Causa exemplaris

Kad čitamo poslanice koje je sv. Pavao upućivao kršćanima svoga vremena, iznenađuje nas upornost kojom on govori o našem Gospodinu Isusu Kristu. On se neprestano vraća na taj predmet kojim je on, uostalom, tako ispunjen da je za njega Krist njegov život. »Meni je živjeti Krist« (Fil 1,21). On se također nesebično žrtvuje za Krista i njegove udove. »A ja ću najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše.« (2 Kor 12,15). Izabran i poučen od samog Isusa, da bi bio glasnik njegove tajne u cijelom svijetu, on je tako duboko prodro u dubinu i veličinu te tajne da je njegova jedina želja bila da bi ljudi upoznali i ljubili poklona dostojnu Kristovu osobu. On piše Kološanima da ga usred njegovih patnja ispunja radošću pomisao što je mogao navješćivati tajnu koja je bila skrivena od vjekova, a sad se objavljuje vjernicima, jer njima je Bog htio navijestiti bogatstvo te tajne, koja je Krist (Kol 1,26–27). Dok boravi u tamnici, javljaju mu kako i drugi mimo njega propovijedaju Krista. Jedni to čine iz svadljivosti, da bi mu se suprotstavili. Drugi to rade s dobrom nakanom. Pobuđuje li to u njega nelagodu ili ljubomoru? Posve suprotno, njemu je stalo samo do toga da se Krist navješćuje. »Pa što onda?«, kaže on, »samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se.« (Fil 1,18). Sve svoje znanje, sve svoje propovijedanje, svu svoju ljubav, sav svoj život on potpuno svodi na Isusa Krista. »Jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa, Krista, i to raspetoga« (1 Kor 2,2). U naporima i borbama svog apostolata među ostalim ispunja ga radošću misao da on »rađa« – to je njegov vlastiti izraz – Krista u dušama (Gal 4,19). 36

SUBAŠTINICI KRISTOVI

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 I. DIO I. Božji plan o našem predodređenju za posinovljenje u Isusu Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 II. Krist jedini uzor svake savršenosti . . . . . . . . . . . . . . . . . .36 III. Krist začetnik našeg otkupljenja i neizmjerna riznica naših milosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54 IV. Krist je djelotvorni uzrok sve milosti . . . . . . . . . . . . . . . .72 V. Crkva – mistično tijelo Kristovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 VI. Duh Sveti, Duh Isusov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106 II. DIO I. Vjera u Isusa Krista, temelj kršćanskoga života . . . . . . .133 II. Krštenje – sakrament posinstva i inicijacije, smrti i života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 III. Zločine tko razumije? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .173 IV. Pokora kao sakrament i kao krjepost. . . . . . . . . . . . . . . .191 V. Istina u ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .217 VI. Naš nadnaravni rast u Kristu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231 VII. Euharistijska žrtva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .258 VIII. Kruh života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .278 IX. Glas zaručnice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .303 X. Molitva (razmatranje) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .321 XI. Ljubite se međusobno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .347 XII. Majka utjelovljene Riječi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .364 XIII. Subaštinici Kristovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .383 399

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Ä&#x152;akovec Tiskano u studenome 2008.

Cijena: 140 kn

ISBN 978-953-235-160-6