Lažna svjedočanstva

Rodney Stark LAŽNA SVJEDOČANSTVA

Raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 145.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Bearing False Witness: Debunking Centuries of Anti-Catholic History Izvorno objavio Templeton Press, 2016 Copyright © 2016 by Rodney Stark © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Prijevod: dr. sc. Mate Penava Redaktura: dr. sc. Boris Beck Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Grafička priprema: Diana Župić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Splita.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-650-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171008036.

U sjećanje na Andrewa M. Greeleyja i Richarda Johna Neuhausa

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Protiv zloporabe povijesti Crkve

„Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.“ Tim riječima završava svoj uvod autor knjige koju držite u rukama. Čitatelja će možda iznenaditi da je knjigu koja se čita kao apologija povijesti Katoličke Crkve napisao ne-katolik (odgojen kao luteran, Stark se najveći dio života deklarirao agnostikom), koji uz to nije povjesničar (po izvornome obrazovanju Stark je sociolog). No u vrijeme kada mnogi katolici – bilo u strahu od progona, bilo u želji da ugode svojoj svjetovnoj okolini, bilo pak iz neznanja – nekritički prihvaćaju protukatoličke mantre o prošlosti Crkve, glas ne-katolika koji podsjeća na bogatstvo katoličke povijesti zvuči gotovo proročki.

Povijesni trenutak u kojemu psiholog poput Jordana Petersona katoličku duhovnu tradiciju opisuje kao „najzdraviju moguću“, a protestantski agnostik napiše knjigu poput ove, poziva katolike da se zapitaju o poznavanju i poštovanju vlastite povijesti i tradicije.

Rodney Stark je po struci sociolog sa snažnim akademskim zaleđem: nakon doktorata na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, zavidne karijere u sklopu više prestižnih istraživačkih centara i predavanja na Washingtonovu sveučilištu i Sveučilištu Baylor, dobitnik je brojnih nagrada na području istraživanja sociologije religije. Široko područje njegova interesa pokriva teme poput pitanja podrijetla i naravi religije i njezina mjesta u suvremenomu društvu, oblikovanja ranoga kršćanstva, doprinosa Katoličke Crkve razvoju zapadne civilizacije, moderne percepcije povijesti Crkve sve do položaja kršćana u suvremenoj Kini. Mnoge su njegove 7

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

teorije postale predmetom akademske rasprave pa mu i oni koji se ne slažu s njim pripisuju inovativnost, a njegovim tezama relevantnost. U najširemu smislu zacijelo su najpoznatije Starkove studije o ranomu kršćanstvu u kojima je koristeći se sociološkim metodama pokušao doprinijeti razumijevanju širenja kršćanstva u Rimskome Carstvu (The Rise of Christianity: A Sociologist Reconsiders History, 1996., The Triumph of Christianity: How The Jesus Movement Became The World’s Largest Religion, 2011.). Tijekom posljednja dva desetljeća Stark se nije libio hvatati ukoštac s kontroverznim povijesnim pitanjima što možda ponajbolje ilustriraju njegova apologija križarskih ratova (God’s Battalions: The Case for the Crusades, 2009.) ili pohvala usponu zapadne civilizacije (How the West Won: The Neglected Story of the Triumph of Modernity, 2014.).

Lažna svjedočanstva (izvorno objavljena 2016. s podnaslovom Raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti) plod su autorova istraživanja povijesti kršćanstva tijekom kojega je, kako sam bilježi, „nailazio na ozbiljna iskrivljenja utemeljena u očitu antikatoličanstvu“ čiji su „autori često izravno izražavali mržnju prema Crkvi“. Zaključivši da je „pitanje izrazite antikatoličke povijesti previše važno, a njegove posljedice previše prisutne“, poduzeo je zadatak uobličiti dio onoga što je prikupio tijekom višedesetljetnoga istraživanja. Ne želeći pri tom zatvoriti oči pred zastranjenjima članova Crkve tijekom povijesti, Starkov je cilj obračunati se s „ekstremnim pretjerivanjima, lažnim optužbama i očitim prijevarama“ koje su se uvukle ne samo u javni govor o povijesti Crkve već i dio ozbiljne historiografije. Meta njegove kritike ponajprije su teze, kako ih naziva, „zadrtih znanstvenika“ – znanstvenika i intelektualaca koji su otvoreno neprijateljski raspoloženi prema Katoličkoj Crkvi i koji svojim znanstvenim ili javnim radom promiču protukatoličke izmišljotine i objede. U svojim ranijim radovima s područja sociologije religije Stark je ponudio više teorija o razvoju i nastanku religije koje poput njegove „teorije racionalnoga izbora“ teško mogu biti prihvatljive vjernicima te su ga mnogi kršćanski autori s pravom kritizirali. No ušavši u zreloj dobi u arenu povijesne publicistike, privukao je pozornost širega kruga čitatelja svojim stilom, britkošću i uvjerljivošću argumenata. Da ne bi bilo zabune, Stark nije uvijek u pravu niti (zacijelo to nije potrebno 8

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

naglašavati) pohvala svakoj njegovoj knjizi znači prihvaćanje svega što je u njoj napisano. Pa ipak, odvažnost da se uhvati ukoštac s osjetljivim temama iz povijesti kršćanstva namrli su mu status istinoljubiva znanstvenika, a brojne su njegove knjige dospjele na police kako stručnjaka, tako i najširega kruga čitatelja svih svjetonazora.

Protukatolički mitovi Velik dio protukatoličkih mitova proizvod je protestantske kulture.

Od „Crne legende“ o Španjolskoj kao egzemplarnoj katoličkoj monarhiji začete u jeku katoličko-protestantskoga sukoba, preko širega prosvjetiteljskog napada na organiziranu religiju, sve do najnovijih sekularističkih objeda „novih ateista“, protukatolički mitovi postali su dio kulturne prtljage popularnoga pogleda na povijest oblikujući „kolektivno društveno pamćenje“. U tomu kontekstu čitav niz poluistina ili neistina (slobodno se može reći mitova) poput onoga o Hipatijinu mučeništvu, Ivaninu papinstvu, progonima vještica ili križarskim ratovima reciklira se u popularnoj kulturi putem filmova i knjiga dosežući brojnu publiku. Neki od tih mitova imaju svoje podrijetlo u srednjovjekovlju i kao takvi istraživačima povijesti vrlo su interesantni, neki su gotovo zabavni, no mnogi su svjestan proizvod propagande protiv Crkve. Kojoj god vrsti te neistine pripadale, one pridonose uništavanju ugleda Crkve, a oni koji ih šire (bilo iz neznanja, zlonamjernosti ili kojega god razloga) stvaraju pomutnju i uzrokuju nemalu duhovnu štetu udaljujući ljude od Crkve. Potreba da se na sustavan način obradi problem takvih zloporaba povijesti potakla je u novije vrijeme više povjesničara da se pozabave tim fenomenom. Naime, bez obzira na to što ozbiljna historiografija već desetljećima odbacuje mnoge od takvih mitova kao predrasude i neistine, spomen (stvarnih ili izmišljenih) pojava iz crkvene povijesti u javnome je govoru i dalje vrlo često protkan neprovjerenim, neistinitim, ako ne i zlonamjernim iskrivljavanjima od čega nisu oslobođene ni visoko obrazovane javne osobe. Iako proizišli iz protestanstske polemike, razvijeni u prosvjetiteljskim krugovima i potencirani od dvadesetostoljetnih totalitarnih režima – protukatolički mitovi posljednjih desetljeća 9

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

dobivaju i novu publiku u islamskome svijetu, ali i među kršćanstvu nesklonim pripadnicima drugih religija. Pa ipak, kao što je istaknula jedna od recenzentica Starkove knjige, najvatreniji konzumenti protukatoličkih mitova danas su gorljivi sekularisti koji, usprkos načelnomu prizivu na racionalnost, u raspravama o povijesti često koriste zastarjele dezinformacije. Starkova knjiga dobrodošao je prilog toj raspravi. Lažna svjedočanstva nisu prva knjiga srodne tematike na hrvatskome1, no ona su najcjelovitiji i dosada najuspješniji pokušaj da se problem sagleda i razotkrije na razumljiv i pristupačan način.

Apologija povijesti – obrana zdravoga razuma Povjesničari se počesto žale, ponekad s dobrim razlozima, da se povijest kao disciplina podcjenjuje, omalovažava i zlorabi. Uznemiruju se kada se studiju humanističkih znanosti pretpostavlja studij prirodnih i tehničkih znanosti upozoravajući na važnost povijesti u službi disciplinirana i racionalna „pročišćavanja“ kolektivnoga pamćenja. Ruku na srce, povjesničari se najčešće uznemiruju kada se podcjenjuje ili propituje nešto što oni drže istinitim i vrijednim pa očitom pristranošću dodatno potpiruju javno uvjerenje o ideologiziranosti svakoga bavljenja prošlošću. Jedna od ključnih psovki na jeziku „liberalnih“ ili „progresivnih“ povjesničara danas jest revizionizam. Oni, naime, upozoravajući na ponekad uistinu groteskne reinterpretacije i zloporabe prošlosti, često kao da zaboravljaju da je u samoj naravi povijesne znanosti neprestano revidirati pogled na prošlost. Otkrivanje novih izvora i uklanjanje okolnosti koje nisu dopuštale slobodno istraživanje (npr. otvaranje pristupa nekada zabranjenoj arhivskoj građi) spadaju na temeljne pokretače povijesnoga istraživanja.

U tome smislu upravo su temeljita istraživanja arhiva španjolske ili rimske inkvizicije posljednjih godina pokazala u kojoj mjeri popularna slika tih institucija predstavlja groteskno iskrivljavanje njihova djelovanja. Kako god bilo, Starku je predbačeno da svojim povijesnim „revizionizmom“ brani „konzervativnu“ svjetonazorsku poziciju kao da bi to samo po sebi bio prijestup. Štoviše, optužen je da razotkrivajući povijesne zablude zapravo napada liberalne vrijednosti poistovjećujući ih s mitovima koje de10

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

konstruira. Taj je prigovor, opravdan ili ne, vrlo poticajan. Naime, svjetonazorska pozicija koju si sa znatnom dozom samozadovoljstva pripisuju mnogi „liberali“ danas, kako je primijetio američki novinar Irving Kristol još 70-ih godina 20. st., ima vrlo malo veze s liberalnom pozicijom kako su je shvaćali njezini ideološki oci (i općenito mislioci preko dva stoljeća).

Kristolov prijedlog da se takve „liberale“ radije nazove „socijalistima“ ili „neosocijalistima“ osobito je prikladan za posttranzicijska društva poput hrvatskoga gdje je s propašću komunizma upravo velik dio socijalističke intelektualne elite spremno uskočio u kaput „liberalizma“. Posljedica je toga da znatan dio današnjih napada na Crkvu iz navodnih liberalnih pozicija ima svoje korijene u sustavnoj institucionalnoj komunističkoj propagandi. Ocrnjivanje bl. Alojzija Stepinca u tomu je smislu znatnim dijelom naslijeđe širega propagandnog rata koji su tajne službe komunističkoga bloka vodile protiv pape Pija XII.2 Uz prigovor njegovu konzervativizmu Starku je predbačen i manjak kompetencije na nekim od područja kojima se bavi. Knjiga Lažna svjedočanstva djelo je autora opsežne naobrazbe i širokih obzora te odlučnih nakana i jasnih ciljeva. No tako široko zacrtan pothvat nije bez opasnosti.

Radi se, naime, o knjizi koja pokriva toliko široko područje da bi je se malo koji stručnjak (za pojedino područje povijesnoga istraživanja) usudio napisati. Istina je da Stark kao sociolog u mnogim temama o kojima piše nije u potpunosti „na svojemu terenu“. Lažna svjedočanstva nisu akademsko štivo u usku disciplinarnomu smislu, no prigovor da nije riječ o povijesti nego o apologetici ipak je nepravedan. Stark se uspješno koristi radom relevantnih stručnjaka (u mjeri u kojoj to potpisnik ovih redaka može razaznati) i njegovi zaključci počivaju na recentnim istraživanjima pojedinih područja. Ako i nije najbolji primjer pisanja povijesti, ona je svakako uspješno pobijanje loše povijesti. U svakom slučaju, vrijednost knjige nije toliko u detaljima koliko u cjelokupnoj slici. Starku bi se ponegdje moglo predbaciti i (ipak nužno) pojednostavljivanje složenih problema, no kako je nedavno uočio Michel Houellebecq, „ako ne pojednostavljujemo, ne možemo zaključivati“. Stoga Stark, čak i kada pojednostavljuje, ponajprije razbijajući niz uvriježenih neistina često tretiranih kao ono “što svi znaju i što je svima jasno“, čini ne samo uslugu raspravi o prošlosti Crkvi već i – zdravomu razumu.

11

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Pročišćavanje pamćenja Prigovor da Stark piše iz „konzervativne pozicije“ može biti poučan na još jedan način. Naime, ako „konzervativizam“ shvatimo kao izraz poštovanja prema tradiciji i nastojanje oko očuvanja dobrih institucija, i katolički odnos prema vlastitoj povijesti u nekoj mjeri mora biti „konzervativan“. Danas popularno naglašavanje „mladoga lica Crkve“ ne bi se tomu trebalo suprotstavljati jer Crkva po definiciji mora biti i mlada i stara istovremeno. Mlada jer vodi, kako je Thomas Merton zabilježio, „trajnu revoluciju protiv smrti“, stara pak u svojoj tisućljetnoj mudrosti. Naglašavati jedno nauštrb drugoga vodi opasnu gubitku ravnoteže. Crkva ne postaje „mlada“ korištenjem stroboskopa u bogoslužju, zaboravljanjem vlastite prošlosti ili općenito bilo kojim oblikom dodvoravanja podivljalomu modernitetu, već vjernošću svojemu vječnom božanskom izvoru o kojemu je znanje sačuvano poviješću obogaćenom tradicijom.

Povijest je discipliniran oblik njegovanja društvenoga pamćenja i kao takva važna sastavnica identiteta. Iako je to možda sve manje očito, za kršćane je općenito, a na osobit način za katolike, povijest nevjerojatno važna. Kršćanstvo je, naime, za razliku od nekih drugih vjerskih tradicija, čvrsto ukotvljeno u povijesti i stoga misterij povijesti spasenja, barem se tako može učiniti, na neki način stoji ili pada sa svjedočanstvom koje Crkva daje u svijetu. U tomu je kontekstu važno uočiti da protukatolički mitovi zaogrnuti ruhom prividne „povijesne činjeničnosti“ nisu tipični ili uobičajeni samo za protestantsku kulturu, već su našli svoje mjesto i među neupućenim (pa često i dobronamjernim) katolicima. Zdrav poziv na preispitivanje koji vodi čišćenju pamćenja i odražava trajnu potrebu za obraćenjem jedna je od temeljnih sastavnica katoličkoga odnosa prema vlastitoj povijesti još od početaka Crkve.

Takav odnos koji podrazumijeva odvažnost za pokajanje za vlastite grijehe i pogrješke svoje korijene ima u proročkome poslanju Crkve.

Svijetao primjer takva odnosa prema prošlosti ponudio je sv. papa Ivan Pavao II. prigodom priprave za proslavu Velikoga jubileja 2000. godine.

No kao što pokazuje stanje Crkve u svijetu danas, sklonost posipanja 12

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

pepelom bez kraja i konca može skliznuti i u nezdrav samoprijezir. Crkva je tu u napasti da sklizne u, kako je to nazvao E. L. Gans, „bijelu krivnju“ preuzimajući na sebe krivnju i za ono za što nije odgovorna.

Opasnost je u tome da postaje žrtvom mrzitelja koje nikakvo „posipanje pepelom“ u konačnici ne može zadovoljiti. U tomu je kontekstu vrlo zanimljivo i Starkovo opažanje da najsvježiji doprinos protukatoličkoj histeriji dodaju „otuđeni katolici, otpali sjemeništarci, bivši svećenici ili redovnice“ poput Johna Cornwella, Jamesa Carrolla ili Karen Armstrong. Popis imena mogao bi se proširiti, a tema apostata od katoličke vjere i utjecaja njihova otpada na pisanje o Crkvi zavrjeđivala bi posebnu pozornost. Kako god bilo, Stark ispravno upozorava da znatan dio onoga za što se Katolička Crkva optužuje jednostavno nije istina. Stoga povijest Crkve, često bolnu, ponekad i vrlo neugodnu, valja promatrati sa svom poniznošću, ali i imajući na umu Isusove riječi upućene sluzi velikoga svećenika: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,23).

Cui bono?

Razmišljajući o koristi čitanja Lažnih svjedočanstava, uz nešto pojednostavljivanja može se reći da Stark uspostavlja vezu između tri svjetonazorske pozicije. Kritički se osvrćući na (vlastitu) protestantsku tradiciju, on razbija niz neutemeljenih predrasuda sekularista da bi branio Katoličku Crkvu. Upravo u tome trokutu naziru se temeljne konture tri različita (a ipak povezana) cilja Starkove knjige.

Ponajprije, u određenoj „ekumenskoj dimenziji“ ona podsjeća protestante na činjenicu da je povijest prvoga tisućljeća i pola kršćanstva razdoblje zajedničke povijesti koja ih se itekako tiče. Naime, iako pripadnici raznih protestantskih skupina i danas nerijetko raspiruju i šire neutemeljene zablude o Katoličkoj Crkvi, kao što je uočila recenzentica Starkove knjige, u svijetu koji je sve neprijateljskije raspoložen prema bilo kakvu obliku kršćanstva protestanti si „ne mogu priuštiti luksuz“ pljuvanja po katoličkim institucijama i povijesti bez očite štete po vlastiti položaj. Sukob između katolika i protestanata izvorno i jest proizlazio 13

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

iz različita odnosa prema povijesti Crkve. Protestanti su bili skloni držati da povijest spasenja iznova počinje (radikalna ideja „mlade Crkve“) upravo s njima. Razumljivo je da tako shvaćeno kršćanstvo „nema potrebe za poviješću“ pa ne čudi ni to da su se kršćani iz te tradicije lakše odricali zajedničke prošlosti, pače često se i sami uključivali u svjetovnu harangu protiv Katoličke Crkve. Shvaćanje da je riječ o zajedničkoj povijesti i da javno uništavanje ugleda Katoličke Crkve na kraju prijeti i drugim kršćanima nešto je čega, osobito govoreći o američkome kontekstu, postaju svjesni i brojni evanđeoski kršćani. Crkva i danas ima svoje mrzitelje, no to su sve manje protestanti, a sve više sekularisti svih vrsta.

Njima je upućena druga dimenzija ove knjige.

Dobronamjerne nekršćane koji (kao žrtve neistina) oblikuju svoj pogled na svijet netrpeljivošću prema Crkvi knjiga bi mogla upozoriti na neutemeljenost mnogih uvjerenja. Kako je zabilježio sv. Augustin u svojim Ispovijestima, nije „susreo čovjeka koji bi želio biti prevaren“. Ljubav prema istini (barem za one koji još uvijek vjeruju ili žele vjerovati u mogućnost njezina postojanja) čini se urođenom, no ona se u čovjekovu srcu nadmeće (s brojnim drugim slabostima) i sa željom da se bude u pravu. Ta sklonost, uz neznanje, zacijelo objašnjava i velik dio zloporabe povijesti o kojoj govori Starkova knjiga. Zašto je to važno? Nepoznavanje i prijezir koji prema povijesti Crkve osjećaju mnogi na Zapadu danas ima šire katastrofalne posljedice za sudbinu civilizacije. Očito je koliku štetu kulturi i društvu čine nepovjerenje i odbojnost prema vlastitoj povijesti. Naime, kako je sjajno opazio Marcello Pera, kršćanin po kulturi – iako ne dijeli s vjernikom iskustvo vjere u jednu Osobu – ipak „zna da je kršćanstvo preobrazilo svijet, vjeruje da ta kultura ima vrijednost za sebe i za druge, da je civilizacijsko naslijeđe, da je jedno dobro u sebi“3. Razbijanje predrasuda i uklanjanje laži ostaje preduvjet ne samo za upoznavanje zajedničke civilizacijske baštine, već i preduvjet poštena razgovora među katolicima i nevjernicima – osobito baštinicima zajedničke civilizacijske baštine. U tome smislu Starkovi ponekad provokativni zaključci mogu biti pretjerani, no – čak i kada nije potpuno u pravu – mogu pridonijeti uspostavi ravnoteže na polju na kojemu je ona u dramatičnoj mjeri poljuljana.

14

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Konačno, za katolike (a za koje valja pretpostaviti da će, osobito u slučaju hrvatskoga prijevoda knjige, biti većina čitatelja) Starkova će knjiga raspršiti dio oblaka proširenih tlapnja o povijesti i time ih učvrstiti u opravdanu ponosu zbog pripadnosti Crkvi koja je, i uza sve slabosti i promašaje svojih članova, tijekom čitave povijesti (do danas) ipak sačuvala prebogato duhovno naslijeđe. Naime, čak i ako se povijest Crkve promatra potpuno „ljudskim očima“, ne treba zaboraviti da se radi o najstarijoj živućoj instituciji na svijetu i da „preobilje prošlosti“ karakteristično za povijest Crkve podrazumijeva bezbrojne pogrješke i zastranjenja. Pa ipak, drevna i raznovrsna institucija poput Katoličke Crkve očito je mnogo više od zbroja djelovanja njezinih članova. Stoga je i njezino svođenje na karikaturu, kao što to čine mnogi suvremeni autori, izraz u najmanju ruku intelektualne skučenosti, ako već ne i grube zadrtosti.

Stoga je, govoreći o katoličkome razumijevanju Crkve, važno podsjetiti i na činjenicu da Stark kao sociolog religije, pa (dopustimo mu to) i kao povjesničar kršćanstva, promatra tek vidljivu (i na neki način mjerljivu) dimenziju višestoljetnoga života Crkve. Lažna svjedočanstva u tome smislu nude ponajprije sliku onoga što Crkva nije. Punina stvarnosti Crkve u vremenu nije tek društvena i povijesna činjenica (iako jest i to). Ona nije tek ljudska institucija niti je njezina fascinantna prošlost tek plod ljudskoga djelovanja. Za vjernika Crkva je mnogo više od svega toga. Kao čuvarica Misterija, učiteljica mudrosti i majka vjernika ona jest Kristova zaručnica i kao takva može sa Šulamkom iz Pjesme nad pjesmama ponavljati: „crna sam, ali lijepa“ (Pj 1,5). Iako zastrta koprenom ljudske nesavršenosti, ograničenosti, pa i zloće, onome koji je ugleda licem u lice Ona nudi odsjaj Kristove vječne ljepote. Takvo razumijevanje nutarnje naravi Crkve danas često izaziva čuđenje i podsmijeh mnogih, nesumnjivo na njihovu vlastitu štetu. Stoga se valja nadati da će dobronamjernu čitatelju, kojega god uvjerenja bio, Starkova knjiga ukloniti barem djelić te koprene i pomoći u potrazi za ljepotom i istinom o kojoj Crkva tijekom svoje povijesti, svim slabostima usprkos, postojano svjedoči. dr. sc. Trpimir Vedriš Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 15

Mit o katoličkomu barbarstvu: Ova gravura iz 1598., objavljena u Nizozemskoj, prikazuje španjolskoga plemića kako baca indijansku djecu psima. To je tipičan primjer protušpanjolske i protukatoličke propagande toga doba.

PROTIV ZADRTIH ZNANSTVENIKA

UVOD

Protiv zadrtih znanstvenika

Odrastao sam kao američki protestant s intelektualnim pretenzijama i uvijek sam se pitao zašto katolici prave toliku pompu oko Kolumbova dana. Zar ne vide ironiju u tome da je Kolumbovo putovanje, iako je i sam bio katolik, postignuto unatoč beskompromisnu protivljenju rimskih katoličkih prelata koji su navodili biblijske dokaze da je Zemlja ravna ploča – i da će svaki pokušaj da dosegne Aziju tako da plovi zapadno kao posljedicu imati to da brodovi padnu s ruba svijeta?

To su opće poznate činjenice o katolicima i Kolumbu. Ne samo da smo ih učili u školi, nego je priča o Kolumbovu dokazivanju da je Zemlja okrugla ispričana i u filmovima, brodvejskim predstavama1, pa čak i u zabavnim pjesmama.2 Ipak, oni su radili isto svakoga 12. listopada: mnoštvo Kolumbovih vitezova, praćeno svećenicima, u mimohodu slavi dolazak „velikoga moreplovca“ u Novi svijet. Kako apsurdno.

A kako sam se zapanjio nakon mnogo godina kada sam otkrio da je cijela priča o tome zašto su se katolički prelati suprotstavili Kolumbu bila laž.3 Do 15. stoljeća (a i mnogo stoljeća prije) svaki obrazovani Europljanin, uključujući i rimske katoličke prelate, znao je da je Zemlja okrugla.

Kolumbo je naišao na otpor zbog toga što je silno pogriješio oko opsega zemaljske kugle. Po njegovoj procjeni Kanarski otoci bili su od Japana udaljeni 2800 milja, iako udaljenost u stvarnosti iznosi 14 000 milja.

Njegovi crkveni protivnici poznavali su stvarnu udaljenost i protivili 17

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

su se njegovu putovanju jer su vjerovali da će Kolumbo i svi njegovi ljudi pomrijeti na moru. Da zapadna polukugla nije bila tu i da nitko nije znao da postoji, Niña, Pinta i Santa Maria mogle su i pasti s ruba Zemlje jer bi svi na brodovima već bili pomrli od gladi i žeđi.

Začudo, u Kolumbovu dnevniku nema ni naznake o tome da mora dokazati da je Zemlja okrugla, a ništa slično nema ni u knjizi njegova sina Povijest admirala. Priča je bila nepoznata i idućih tri stotine godina sve dok se nije pojavila u Kolumbovoj biografiji objavljenoj 1828.

Washington Irving (1783.–1859.), autor te biografije, najviše je poznat po svojim maštovitim pričama – u Legendi o Sanjivoj dolini uveo je bezglava konjanika4. Iako je priča o Kolumbu i ravnoj Zemlji jednako izmišljena, Irving ju je predstavio kao činjenicu. Gotovo odmah priču su revno prihvatili povjesničari koji su bili toliko sigurni u zlobu i glupost Rimokatoličke Crkve da nisu osjećali potrebu tražiti bilo kakvu dodatnu potvrdu, iako su barem neki od njih morali uvidjeti da se priča pojavila niotkuda. U svakom slučaju, tako se tradicija po kojoj je Kolumbo dokazao da je Zemlja okrugla našla u svim udžbenicima.

Do vremena u kojemu je Washington Irving živio to je već postala uhodana praksa jer su mnoga zlobna iskrivljenja i laži ušli u povijesni kanon zahvaljujući ugledu istaknutih učenjaka – sve dok su bacali loše svjetlo na Katoličku Crkvu (treba imati u vidu da se katolicima nije dopuštao upis na Oxford i Cambridge do 1871., a neki američki koledži nisu ih ni tada primali). Nažalost, za razliku od priče o Kolumbu, mnoge od sličnih podmetnutih antikatoličkih optužaba i dalje su prihvaćeni dio zapadnoga povijesnog naslijeđa. Naime, istraživanje njemačkih i austrijskih udžbenika provedeno 2009. godine pokazalo je da se laži o Kolumbu i ravnoj Zemlji još uče u tim zemljama.5 Sve je počelo europskim ratovima nakon reformacije kada su se sukobili katolici i protestanti, što je uzelo milijune života. Tijekom tih ratova Španjolska se nametnula kao najveća katolička sila. Kao odgovor na to Britanci i Nizozemci poticali su intenzivne propagandne kampanje koje su prikazivale Španjolce kao krvožedne i fanatične barbare.

Istaknuti medijevalist Jeffrey Burton Russell objašnjava: „Bezbrojne knjige i pamfleti izlazili su iz sjevernih tiskara, optužujući Španjolsko 18

PROTIV ZADRTIH ZNANSTVENIKA

Carstvo za neljudsku izopačenost i užasna zvjerstva… Španjolska je prikazana kao mjesto tame, neznanja i zla.“6 Upućeni moderni znanstvenici ne samo da odbacuju ovu pakosnu sliku, nego su joj čak i dali ime: „Crna legenda“.7 Bez obzira na to, taj dojam o Španjolskoj i španjolskim katolicima ostaje prilično prisutan i u našoj kulturi – samo spominjanje „španjolske inkvizicije“ izaziva gađenje i bijes.

No nisu samo ljuti protestanti izmišljali i prihvaćali ove priče.

Mnoge neistine o kojima će biti riječ u sljedećim poglavljima poticali su protuvjerski pisci, pogotovo tijekom takozvanoga prosvjetiteljstva, čiji je rad bio odobravan zato što ga se gledalo kao antikatolički, a ne kao ono što je stvarno bio – iako su u novije vrijeme takvi znanstvenici jasno isticali svoju bezbožnost, a ne samo prijezir prema katoličanstvu.8 Edward Gibbon (1737.–1794.) zasigurno bi u svoje vrijeme bio u velikim neprilikama da se njegovi žestoki protuvjerski stavovi koje je izrazio u Propadanju i padu Rimskoga Carstva nisu krivo tumačili kao da vrijede samo za rimokatolicizam. Budući da je za vrijeme Rimskoga Carstva katoličanstvo bila jedina kršćanska vjera, Gibbonovi čitatelji pretpostavili su da su njegovi napadi usmjereni samo na katoličanstvo, a ne na religiju uopće.

Iako je Gibbon bio jedan od pionira među „zadrtim znanstvenicima“, u izvrsnu je društvu – popis proslavljenih antikatoličkih znanstvenika (od kojih su neki još živi) prilično je dug. U sljedećim poglavljima susrest ćemo se s mnogima od njih, s nekima i mnogo puta. Još gore, neki od najzluradijih doprinosa antikatoličkoj povijesti došli su nedavno od otuđenih katolika – od kojih su mnogi otpali sjemeništarci, bivši svećenici ili redovnice, kao što su John Cornwell, James Carroll i Karen Armstrong. U normalnim okolnostima napadi prebjega na skupinu iz koje su izišli promatraju se s dozom opreza. No napadi „palih“ katolika na Crkvu naširoko se smatraju posebno pouzdanima!

Kako bilo, ako sumnjate da je vaše znanje zapadne povijesti iskrivljeno radom ovih zadrtih znanstvenika, razmislite vjerujete li ijednoj od sljedećih izjava: • Katolička Crkva motivirala je i aktivno sudjelovala u gotovo dva tisućljeća antisemitskoga nasilja, opravdavajući ga kriv19

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

njom Židova za raspeće Isusa, sve dok Drugi vatikanski sabor nije posramljeno povukao to učenje 1965. No Crkva još nije nadoknadila štetu nastalu činjenicom da se papu Pija XII. s pravom naziva „Hitlerovim papom“.

• Tek nedavno postali smo svjesni iznimno prosvijećenih kršćanskih evanđelja koja su uskogrudni katolički prelati davno potisnuli.

• Nakon što su postali službena religija Rimskoga Carstva, kršćani su brzo i brutalno progonom istrijebili pogane.

• Pad Rima i uspon Crkve jako je ubrzao poniranje Europe u tisućljeće neznanja i zaostalosti. To mračno doba trajalo je sve do renesanse/prosvjetiteljstva kada su se svjetovni učenjaci probili kroz stoljeća katoličkih prepreka razumu.

• Papom potaknuti križarski ratovi samo su prvo krvavo poglavlje u povijesti ničim izazvana i brutalna europskoga kolonijalizma.

• Španjolska inkvizicija mučila je i ubila golem broj nevinih ljudi za „izmišljene“ zločine kao što su vještičarenje ili bogohuljenje.

• Katolička Crkva bojala se znanstvenika i progonila ih, što je jasno na slučaju Galileja. Stoga se znanstvena „revolucija“ dogodila uglavnom u protestantskim društvima jer samo unutar njih Katolička Crkva nije mogla suzbiti neovisnu misao.

• Budući da joj uopće nije smetalo ropstvo, Katolička Crkva nije učinila ništa da se suprotstavi njegovu uvođenju u Novi svijet niti da ga se učini humanijim.

• Sve donedavno katoličko se viđenje idealne države svodilo na frazu o „božanskomu pravu kraljeva“. Slijedom toga Crkva se žestoko protivila svim pokušajima uspostave liberalnijih oblika vladanja, zdušno podržavajući diktatore.

• Upravo se protestantskom reformacijom slomilo represivno katoličko kočenje napretka te uvelo kapitalizam, religijsku slobodu i moderni svijet.

Svaka od tih izjava dio je opće kulture, široko je prihvaćena i često se ponavlja. No svaka je od njih neistinita, a mnoge su potpuna 20

PROTIV ZADRTIH ZNANSTVENIKA

suprotnost istini. Jedno poglavlje bit će posvećeno pregledu njihovih nedavnih ponavljanja te će se pokazati da je svaka zasigurno neistinita.

Važno je istaknuti da ovu knjigu nisam počeo pisati od nule. Zapravo, za vrijeme pisanja drugih knjiga o srednjovjekovnoj povijesti,9 kao i o ranomu kršćanstvu,10 neprestano sam nailazio na ozbiljna iskrivljenja utemeljena u očitu antikatoličanstvu, a autori su često izravno izražavali mržnju prema Crkvi. Budući da sam u tim knjigama usputno pisao o mnogim spomenutim primjerima, konačno sam zaključio da je pitanje izrazite antikatoličke povijesti previše važno, a njegove posljedice previše prisutne da bi ga se prepustilo raštrkanim opovrgavanjima. Tako sam prikupio, pregledao i znatno proširio svoje prijašnje rasprave, dodajući i nove. Dok sam to radio, nisam se trudio „izbijeliti“ crkvenu povijest. U već spomenutim knjigama opsežno sam pisao o pokvarenu kleru, surovim napadima na „heretike“ te o novijim nedjelima i nedostatcima Crkve kao što su prikrivanje svećenika pedofila i promašeno zastupanje teologije oslobođenja. No bez obzira na to koliko se važnosti pridaje tim negativnim vidovima crkvene povijesti, to ne opravdava ekstremna pretjerivanja, lažne optužbe i očite prijevare o kojima se govori u poglavljima što slijede. Suočen s tom opsežnom literaturom laži, vodio sam se riječima Garretta Mattinglyja (1900.–1962.) sa Sveučilišta Columbia: „Mrtve uopće ne zanima hoće li dobiti zadovoljštinu od naraštaja koji slijede. No živima pravda, koliko god zakašnjela, mora biti važna.“11 Možda se pitate zašto takve notorne neistine opstaju, ako su doista neistine. Dijelom zbog toga što se jako međusobno podupiru i što su duboko utkane u našu opću kulturu tako da se čini nemogućim da ne budu istinite. Lako se pretpostavlja da bi se u našim „prosvijećenim“ vremenima takve tvrdnje zasigurno odavno odbacile kada bi bile neistinite. Kada sam prvi put čuo tvrdnju da je španjolska inkvizicija prolila jako malo krvi, a usto bila i jaka potpora umjerenosti i pravdi, priznajem da sam je odbacio kao još jedan pokušaj zaostala i pažnje željna revizionizma. Bio sam šokiran kada sam nakon daljnjega istraživanja otkrio da je u stvari, između ostaloga, inkvizicija spriječila da se ubilačka manija proganjanja vještičarenja, koja je cvjetala u većini 21

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

Europe tijekom 16. i 17. stoljeća, proširi na Italiju i Španjolsku. Umjesto spaljivanja vještica inkvizitori su poslali nekoliko ljudi na vješala jer su spaljivali vještice.

Budite sigurni da ne ću tražiti da mi oko ovih opovrgavanja povjerujete na riječ. Ponekad sam osobno radio temeljna istraživanja potrebna da se preokrene neka od ovih podmetnutih antikatoličkih tvrdnja te sam u tim slučajevima svoja otkrića tako cjelovito dokumentirao da ih može svatko provjeriti. No u većini slučajeva samo prenosim prevladavajući stav među kvalificiranim stručnjacima. Iako ti stručnjaci često gunđaju kako je određena antikatolička izmišljotina i dalje na životu, većina ih nažalost nastavlja pisati samo jedan za drugoga te ne pokušavaju podijeliti svoje znanje sa širokom čitalačkom publikom. Mit o Kolumbu ostao je u udžbenicima i popularnoj kulturi desetljećima nakon što su znanstvenici razotkrili njegov izmišljeni izvor.12 Pokušao sam djela tih izvrsnih znanstvenika učiniti široko dostupnim, brinući se usput da citiram i u potpunosti odam priznanje njihovu radu. U svakom poglavlju donijet ću kratku biografiju glavnih prinosnika.

Napokon, nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.

22

Mit o Crkvi koja svjesno zanemaruje nasilje potaknuto antisemitizmom: Ova slika, koja se može pronaći na internetu, gotovo se uvijek tumači kao fotografija pape Pija XII. kako pozdravlja Adolfa Hitlera, unatoč činjenici da katoličkomu prelatu ovdje prikazanom nedostaje Papin veoma osobit nos. U stvari je riječ o fotografiji Cesarea Orseniga, vatikanskoga veleposlanika u Njemačkoj.

GRIJESI ANTISEMITIZMA

1.

Grijesi antisemitizma

„Stoljećima se progon Židova opravdavao u ime Boga. Nadahnuće za srednjovjekovna geta i za krvava etnička čišćenja tijekom povijesti pronađeno je u učenju da su Židovi ubili Krista i tako izazvali vječni Božji gnjev i kaznu.“1 Ovo je prvi odlomak knjige koju sam objavio prije mnogo godina. Čini se prikladnim započeti ovo poglavlje objašnjenjem kako sam došao do toga da je napišem.

Dok sam bio na prvoj godini diplomskoga studija na Berkeleyju, ravnatelj Centra za društvena istraživanja angažirao me na velikomu istraživačkom projektu posvećenom proučavanju antisemitizma, a koji je financirala Liga protiv klevete B’nai B’ritha. Ubrzo mi je dodijeljen dio istraživanja posvećen učincima kršćanskih učenja na negativna vjerovanja i osjećaje prema Židovima. Iako još nisam bio ni završio diplomski studij, ubrzo sam preuzeo glavnu odgovornost za sastavljanje i provođenje velikih ispitivanja javnoga mišljenja posvećenih ovoj temi, analiziranje rezultata i pisanje knjige Christian Beliefs and Anti-Semitism (Kršćanska vjerovanja i antisemitizam).

Podatci su očekivano pokazali da postoji znatna veza između vjerovanja i predrasuda; oni američki kršćani koji su okrivljavali „Židove“ za Isusovo raspeće također su bili skloniji prihvatiti standardne antisemitske stereotipe po kojima su Židovi pohlepni, škrti, rodbinski povezani, nemoralni i nedomoljubni. Slijedom toga zamoljen sam da pripremim sažetak rezultata koji će se podijeliti biskupima nazočnima 25

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

na Drugomu vatikanskom saboru – izvrsnu ekumenskomu saboru koji je sazvao papa Ivan XXIII. 1962. godine. Kardinal Augustin Bea izjavio je za New York Times2 da je taj moj sažetak igrao znatnu ulogu u stvaranju koncilske izjave o Židovima koja je glasila: Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima čvrsto ustrajale na Kristovoj smrti, ipak se ono što je počinjeno u njegovoj muci ne može uračunati ni svim Židovima bez razlike koji su tada živjeli ni današnjim Židovima. Iako je Crkva novi Božji narod, neka se ipak Židovi ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma. Stoga neka svi paze da u katehezi i u propovijedanju Božje riječi ne naučavaju nešto što se ne slaže s evanđeoskom istinom i Kristovim duhom. Osim toga, Crkva koja osuđuje sve progone protiv bilo kojih ljudi, sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima, potaknuta religioznom evanđeoskom ljubavlju, a ne političkim razlozima, žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma, kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni. (Nostra aetate, br. 4) Bio sam jako zadovoljan što je Sabor nešto učinio i ponosan što sam bio dio toga. Međutim, u to vrijeme nisam bio ni izbliza dovoljno širok da bih cijenio svu finoću saborskoga teksta, a nedostajalo mi je i dovoljno povijesne pozadine da bih shvatio da tu u stvari nema ništa novo – da Crkva nikada nije naučavala da su Židovi izvan Božje ljubavi.

Prošlo je mnogo godina prije nego što sam postao svjestan koliko je opsežno Katolička Crkva stala kao čvrsta prepreka protiv antisemitskoga nasilja, iako su kršćani koji su napadali Židove često opravdavali svoje postupke religioznim povodima. Moja svijest o tim stvarima rasla je kako sam radio na različitim vidovima antičke i srednjovjekovne povijesti – u jednomu slučaju za vrijeme pisanja duge analize svih znanih izljeva antisemitskoga nasilja u Europi i islamskomu svijetu u razdoblju od 500. do 1600. godine.3 Taj me rad konačno natjerao da ponovno promislim o povezanosti kršćanstva i antisemitizma.

26

GRIJESI ANTISEMITIZMA

Imajte na umu da je tijekom stoljećâ bilo vrlo mnogo rimokatoličkih svećenika i redovnika – od kojih su neki sveci, neki oportunisti, neki pobožni, neki pokvareni, neki neznani, nekolicina ateisti, a pokoji i potpuni luđak. Neki pripadnici klera vjerovali su da Bog mrzi sve Židove, što i nije neko iznenađenje, a nekolicina je možda i sudjelovala u izljevima antisemitskoga nasilja. No, kako ćemo vidjeti, takva gledišta i postupci nisu imali status službenih i nisu odražavali normalno ponašanje katoličkoga klera prema Židovima. Upravo suprotno, kler je često branio mjesne Židove od napada, pritom ponekad riskirajući i vlastite živote.

Izmišljanje antisemitizma Pođimo od početka: mnogi suvremeni znanstvenici optužuju Crkvu za uzrokovanje antisemitizma.4 Proslavljena feministička teologinja Rosemary Ruether čak je ustvrdila da „Crkva mora snositi znatan dio odgovornosti za tragičnu povijest Židova u kršćanskomu svijetu, što je bilo temelj za izgradnju političkoga antisemitizma i njegove nacističke provedbe“.5 Jules Isaac u istomu tonu tvrdi da „bez stoljeća kršćanskoga poučavanja, propagande i uvrjeda, hitlerovska učenja, propaganda i uvrjede ne bi bili mogući“.6 A prema Robertu T. Osbornu: „Kršćani su, izgleda, otpočetka bili antižidovski i antisemitski raspoloženi.“7 Te optužbe utemeljene su na odlomcima Novoga zavjeta koji napadaju Židove zbog odbijanja Krista i zbog progona kršćana, iako svi znanstvenici koji vjeruju da su kršćani izmislili antisemitizam znaju da je duboko neprijateljstvo prema Židovima postojalo i puno prije Isusova rođenja. Znanstvenici su, možda zbog svojega antagonizma prema ranoj Crkvi, odbacivali ono što su narodi staroga vijeka ponekad osjećali prema Židovima tek kao „antipatiju“.8 Ona nije predstavljala ništa trajno i temeljno, što bi se moglo nazvati antisemitizmom, nego je bila trenutačna i nastajala je isključivo zbog političkih sukoba, kao što je Makabejski ustanak. U stvari, ti negativni osjećaji prema Židovima bili 27

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

su „povremeni“ i samo „izdvojeni džepovi političkih nemira“.9 Nasuprot ovome, tvrdili su kako je pravi antisemitizam dubok i trajan, nešto posve novo što uvodi kršćanstvo, a rađa se iz kršćanske arogancije i ambicije. Da je tako, onda su mnogi vodeći rimski intelektualci morali tajno bili kršćani!

Upravo je veliki rimski filozof i državnik Lucije Anej Seneka (4. pr. Kr. – 65. po. Kr.) za Židove izjavio da su „najprokletiji rod“10 te osudio njihov utjecaj. Marko Tulije Ciceron (106.–43. pr. Kr.), kojega se smatra najvećim rimskim govornikom, žalio se da su židovski rituali i običaji „u proturječju sa slavom našega Carstva [i] dostojanstvom našega imena“11. Cijenjeni rimski povjesničar Kornelije Tacit ogovarao je Židove jer „preziru bogove“ i nazivao njihove religijske prakse „zlobnim i odvratnim“. I ne samo to, prema Tacitu Židovi su se „ukopali samom svojom zloćom“ te su tražili „sve veće bogatstvo“ „tvrdoglavom vjernosti“ jednih drugima. Ustvrdio je: „Ali ostatak svijeta dočekuju s mržnjom predviđenom za neprijatelje.“12 Ne mogu razaznati po čemu se Tacitove opaske razlikuju od ustaljenoga modernog antisemitizma, kako ga se najčešće definira i mjeri.

Ovo nije ostalo samo na riječima. Židovi su bili protjerani iz Rima 139. pr. Kr. ediktom koji ih je optužio za pokušaj „uvođenja vlastitih obreda“ Rimljanima, čime bi „zarazili rimski moral“.13 Nakon toga, 19., car Tiberije naredio je rimskim Židovima da spale sve svoje obredno ruho i prebacio sve židovske muškarce dovoljno stare za vojnu službu da služe na Sardiniji kako bi suzbio razbojništvo. A tamo, kako Tacit piše, „ako i podlegnu pogubnoj klimi, bit će to jeftin gubitak“.14 Uz to, svi drugi Židovi bili su prognani ne samo iz grada, nego i iz Italije „uz prijetnju doživotnoga ropstva ako ne poslušaju“, kao što prenosi Gaj Trankvil Svetonije (oko 71.–135.).15 Car Vespazijan 70. nameće poseban porez svim Židovima u carstvu, čime je zaplijenio njihove doprinose koje su godišnje davali Hramu u Jeruzalemu. A 95. car Domicijan pogubio je svojega rođaka Flavija Klemensa i „mnoge druge“ zbog „poprimanja židovskoga načina života“, kao što donosi Kasije Dion (163.–229.).16 28

GRIJESI ANTISEMITIZMA

Pa ipak, Rimljani nisu izmislili antisemitizam. Postoji više sačuvanih verzija izvješća o izgonu gubavaca i nepoželjnih stranaca iz Egipta, koji su usporedni s Izlaskom. Neki znanstvenici tumačili su ta izvješća kao prvu pojavu antisemitizma. U prvomu stoljeću pr. Kr. i kod Grka može se pronaći prilično neprijateljskoga govora o Židovima kao o bezbožnim mizantropima, uključujući i Diodora Sicilskoga (oko 90. pr.

Kr. – 30. pr. Kr.), Strabona (oko 63. pr. Kr. – 24. po. Kr.) i Apiona (20. pr.

Kr. – 45. po. Kr.), koji je Židove optužio čak i za ritualno ljudožderstvo.17 Jasno je, dakle, da antisemitizam nije proizišao iz sukoba kršćana i Židova oko Isusova božanstva. Zapravo, izrastao je iz žarke predanosti koju isključive religije bez iznimke stvaraju među svojim sljedbenicima i neprijateljskih odgovora koje ta predanost izaziva kod stranaca. Kao što kaže cijenjena E. Mary Smallwood, židovska „isključivost izazvala je nepopularnost, što je dalje izazvalo antisemitizam“,18 baš kao što je kršćanska isključivost kasnije izazvala antagonizam Rimljana i prema njima. U stvari, nisu Rimljani progonili samo Židove i kršćane, nego i neka isključiva poganska štovanja, uključujući i zajednice odane Izidi ili Kibeli (Velikoj majci).19 Izumiranjem tih poganskih štovanja i usponom kršćanstva od svih antičkih predrasuda preživio je jedino antisemitizam. Ne postoji razlog zbog kojega bi trebalo pretpostaviti da se to naslijeđe predkršćanskoga antisemitizma nije nastavilo u zapadnoj civilizaciji, osim ako se ne vjeruje da je Crkva bila jedini kanal kulturnoga prenošenja – vjerojatno ga se često vezalo uz definiciju Židova kao religijskih autsajdera, no ono nije ovisilo o toj vezi. To jest antagonizam prema Židovima vjerojatno je postojao neovisno, ukorijenjen u klasičnim vremenima i osjetljiv na stalnu židovsku isključivost. Na primjer, Novi zavjet ne prikazuje Židove kao bogate škrtce, ali ova slika zauzima središnje mjesto u srednjovjekovnoj mržnji prema Židovima kao što je to bilo kod Tacita i drugih Rimljana. Uz to je, naravno, antisemitizam neodvojiv od teološkoga sukoba između dviju vjera.

29

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

Rani vjerski sukob U Novomu zavjetu raštrkana su brojna oštra, strašna i neprijateljska spominjanja Židova. Jedno od najzapaljivijih i najčešće citiranih jest odlomak iz Evanđelja po Mateju 27,24–26: „Kad Pilat vidje da ništa ne koristi, nego da biva sve veći metež, uzme vodu i opere ruke pred svjetinom govoreći: ‘Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!’ Sav narod nato odvrati: ‘Krv njegova na nas i na djecu našu!’ Tada im pusti Barabu, a Isusa, izbičevana, preda da se razapne.“20 Slični su primjeri: • Mt 23,37: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani!“ • Iv 5,16–18: „Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom. Isus im odgovori: ‘Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.’ Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu, nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.“ Razumljivo je da su takvi odlomci uzrokovali veliku tjeskobu kod mnogih modernih kršćana, ali i izazvali ogorčenost kod mnogih Židova. Nažalost, u osudi tih i sličnih odlomaka Novoga zavjeta i kršćanski apologeti i židovski kritičari prečesto ih tumače izvan konteksta te na potpuno neusporedive načine. Što se konteksta tiče, ove retke napisali su ljudi koji su sebe još smatrali Židovima, iako prosvjećenije vrste, i govorili su o Židovima koji nisu uspjeli ili su odbili prepoznati „napredak“. Tako se oštri kršćanski kritičari, kao što je J. T. Sanders,21 ne bi trebali usredotočivati na Novi zavjet, nego bi trebali njegove izjave o Židovima usporediti sa starozavjetnim polemikama protiv drugih Židova koji nisu uspjeli ispuniti zahtjeve nekoga proroka o pravoj vjeri.

Npr. Jeremija (18,23) zamoli Gospodina: „Ne oprosti im bezakonja njihova, ne izbriši im grijeha pred sobom. Neka padnu pred licem tvojim, obračunaj s njima u dan gnjeva svoga!“ Zatim, zanijevši se, Jeremija (19,7–9) citira Gospodinov odgovor: „Izjalovit ću na ovom mjestu naum Judeje i Jeruzalema i učiniti da svi poginu od neprijateljskog mača, od ruku onih što im rade o glavi. A trupla ću njihova dati za hranu pti30

GRIJESI ANTISEMITIZMA

cama nebeskim i zvijerima poljskim… I dat ću im da jedu meso sinova i kćeri svojih.“ U Staromu zavjetu može se pronaći na desetke sličnih redaka što pružaju kontekst unutar kojega se novozavjetne polemike mogu promatrati kao tipične „proročke kritike unutar kuće“.22 Na sličan način nastaje mnogo tjeskobe vezane za protužidovske izjave jer ih se anakrono uzima kao izjave opake i nasilne kršćanske većine. U obzir se ne uzima činjenica da su kršćani, u vrijeme kada su ovi redci napisani, bili sićušna progonjena manjina, i to ne samo usred golema grčko-rimskoga carstva, nego i u odnosu na velik broj Židova, uključujući i one u Palestini, a i one koji su sačinjavali mnoge zajednice židovske dijaspore raštrkane po raznim većim grčko-rimskim gradovima. Upravo su na te židovske zajednice rani kršćani usmjerili svoje napore za obraćenjem.23 Još oko 100. godine, kada su evanđelja već bila u optjecaju, na svijetu je vjerojatno bilo malo manje od 8000 kršćana, a i puno stoljeće kasnije bilo ih je samo oko 200 000.24 Nasuprot tome, Židova je bilo sedam milijuna – od čega samo milijun u Palestini.25 U ranim danima okolni Židovi, a ne Rimljani, bili su najozbiljniji izvor opasnosti za kršćane.

Dokazi o židovskomu progonu kršćana raštrkani su i očito veoma nepotpuni, no postoje uvjerljivi razlozi za vjerovanje da su progoni bili česti i da su se nastavili više stoljeća.26 Jedan je razlog taj da je kršćanstvo u očima revnih Židova bilo grozota koju se ne može trpjeti. Za razliku od pogana, čiji su se grijesi mogli odbaciti kao neukih stranaca, kršćansko nepoštivanje Zakona promatralo se kao pad onih koji su tvrdili da su istinski nasljednici cijele židovske tradicije, a mnogi su od njih bili i odgojeni kao Židovi. Još gore, kršćani su zastupali nečuvenu herezu, ne samo tvrdeći da je Isus obećani mesija, nego se činilo da, proglašavajući ga Božjim sinom, razrješuju i s monoteizmom.27 U očima religioznih Židova to su bili užasni prekršaji koji su tražili nasilne odgovore.28 Što se tiče dokaza da su Židovi stvarno pokušali kazniti te zločine, znamo da Pavao u Djelima apostolskim 22,4–5 priznaje da je prije obraćenja, oko 35. godine, kršćane izručivao „velikom svećeniku i vijeću starješina“ kako bi ih se kaznilo, a Djela donose i više primjera u kojima 31

LAŽNA SVJEDOČANSTVA

su „apostoli“ bičevani. Đakona Stjepana kamenovali su na smrt oko 35. godine po naredbi Velikoga vijeća. Nakon što je Pavao preusmjerio svoje misijsko djelovanje zapadno, mjesni židovski vođe iz raznih gradova više su ga puta izbičevali te jednom neuspješno kamenovali. Nadalje, prema velikomu židovskom povjesničaru Josipu Flaviju (37.–101.), a što potvrđuje i kršćanski povjesničar Euzebije (263.–339.), židovski vođe su Jakova, „brata“ Isusova i glavu crkve, javno ismijavali i pogubili u Jeruzalemu 61. ili 62. Židovi su bili stvarna prijetnja.

Slijedom toga, mnogi znanstvenici istaknuli su kako protužidovske odlomke iz Novoga zavjeta treba tumačiti kao samo jednu stranu jako burna vjerskoga sukoba. Međutim, nedostaju čvrsti dokazi s druge strane, izrazi protukršćanskoga prijezira u židovskim izvorima kao što je Talmud, zbirka spisa učenih rabina započeta u prvomu stoljeću.

Neke žestoko protukršćanske odlomke za koje se smatralo da potječu iz Talmuda objavio je španjolski dominikanac u 13. stoljeću (tvrdio je da mu ih je prenio židovski obraćenik na kršćanstvo), a kasnije ih je citirao Martin Luther.29 Slično dvosveščano djelo objavljeno je u Njemačkoj 1700. godine. Oba djela privukla su pažnju antisemita koji su ih citirali u svojim ljutim pamfletima, no i kršćani i Židovi opovrgli su njihovu autentičnost – vlast je zaplijenila njemačke primjerke zbog pritužaba frankfurtske židovske zajednice.30 Tako je opće mišljenje znanstvenika da u Talmudu ne postoje autentični spomeni Isusa31 te da nije bilo znatnoga židovskog progona kršćana, izuzevši nekoliko izdvojenih slučajeva.32 Stoga je James Everett Seaver uvjereno ustvrdio da židovska mržnja ranih kršćana „nema utemeljenja u povijesnim činjenicama“.33 To je viđenje u potpunosti pobijeno studijom Petera Schäfera vrijednom divljenja. Posjedujući besprijekornu vjerodostojnost kao ravnatelj Židovskih studija na Princetonu, Schäfer je radio i s Jeruzalemskim i Babilonskim Talmudom – prvi su napisali rabini tijekom prvoga i drugoga stoljeća dok je drugi vjerojatno nastajao od trećega do šestoga stoljeća. U ovim opsežnim kompendijima raštrkano je mnoštvo opaski o Isusu. Kao što ih Schäfer opisuje: 32

SADRžAJ

Sadržaj

Predgovor hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 1. Grijesi antisemitizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 2. Zabranjena evanđelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 3. Progoni tolerantnih pogana. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 4. Nametanje mračnoga srednjeg vijeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 5. Križarski pohodi za zemlju, plijen i obraćenike . . . . . . . . . . . . . . 107 6. Čudovišta inkvizicije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 7. Znanstvena krivovjerja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 8. Blaženo bilo ropstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 9. Sveta autoritarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 10. Protestantska modernost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 Post scriptum. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Bibliografija i preporuke za čitanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 258 Izvori za ilustracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 278 Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 280 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 294

295

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2019.

O kontroverzama crkvene povijesti – je li inkvizicija bila jedno od najkrvavijih poglavlja u zapadnoj povijesti, je li papa Pio XII. bio antisemit i s pravom nazivan „Hitlerovim papom“, je li mračni srednji vijek značio zaustavljanje napretka znanja koje će spasiti tek sekularni duh prosvjetiteljstva – vodile su se i vode se mnogobrojne rasprave, no počesto pri tome bivaju vidljive neobjektivnost i nemogućnost odmaka od vlastitih pozicija ili pak nedostatak znanstvenoga i stručnog autoriteta.

Od takva pristupa bitno odudara knjiga Lažna svjedočanstva: raskrinkavanje stoljećâ protukatoličke povijesti. Njezin autor Rodney Stark nije katolik, deklarira se kao agnostik te, kako je sam istaknuo, nema nikakvih razloga mijenjati ili iznositi činjenice na način koji bi išao u prilog Katoličkoj Crkvi. S druge pak strane Stark je vrhunski znanstveni autoritet i jedan je od najcjenjenijih modernih sociologa religije koji je dugi niz godina predavao sociologiju i komparativnu religiju na Sveučilištu u Washingtonu te trenutno vodi katedru humanističkih znanosti na Sveučilištu Baylor.

U Lažnim svjedočanstvima Stark utemeljeno i argumentirano osvjetljava kontroverzne teme iz prošlosti Crkve te iznosi malo poznate činjenice o povijesti zapadne kulture i civilizacije. U svakomu poglavlju govori o dobro utvrđenu protukatoličkomu mitu, daje fascinantnu povijest o tome kako je svaki mit postao uvriježen i pruža zapanjujuću sliku o pravoj istini. Tako čitatelj ove knjige ne će samo dobiti uvid u istinu o povijesnim kontroverzama, nego će saznati i kako one nastaju i šire se. Postat će mu razvidno i zašto laži tako dugo opstaju te kako ideologija, zloba i sebeljublje pri tome učinkovito surađuju. „Nisam rimokatolik i nisam napisao ovu knjigu kako bih obranio Crkvu. Napisao sam je kako bih obranio povijest.“ Rodney Stark „Lažna svjedočanstva nisu prva knjiga srodne tematike na hrvatskomu, no ona su najcjelovitiji i dosada najuspješniji pokušaj da se problem sagleda i razotkrije na razumljiv i pristupačan način.“ dr. sc. Trpimir Vedriš Odsjek za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

ISBN 978-953-235-650-2

VERBUM 168 kn

www.verbum.hr