Ivan Pavao II. by VERBUM d.o.o.

Joseph Ratzinger

Benedikt XVI.

IVAN PAVAO II. Moj ljubljeni prethodnik

VERBUM

Joseph Ratzinger Benedikt XVI. IVAN PAVAO II.

Biblioteka:

Posebna izdanja

39.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Slavko AntunoviÄ&#x2021;

Redaktura: dr. sc. Ante Mateljan

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger Benedikt XVI.

IVAN PAVAO II. Moj ljubljeni prethodnik

Priredio: Elio Guerriero

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Joseph Ratzinger / Benedetto XVI, GIOVANNI PAOLO II. Il mio amato predecessore © LIBRERIA EDITRICE VATICANA © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2007 Piazza Soncino, 5 – 20092 Cinisello Balsamo (MI) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teolog Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus, papa BENEDICTUS XVI, papa Ivan Pavao II. : moj ljubljeni prethodnik / Joseph Ratzinger Benedikt XVI. ; <prijevod Slavko Antunović>. - Split : Verbum, 2008. - (Posebna izdanja ; 39) Prijevod djela: Giovanni Paolo II. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-161-3 I. Iohannes Paulus II, papa 130106091

Predgovor

VJERA I RAZUM Pontiﬁkat i svetost Ivana Pavla II. u sjećanju Benedikta XVI.

Benedikt XVI. nĳe napisao povĳest pontiﬁkata Ivana Pavla II. ni raspravu o misli svojega prethodnika. Jednostavnim i, istodobno, odvažnim korakom novi se Papa pribrojio mnoštvu vjernika i štovatelja koji žele izraziti Ivanu Pavlu II. svoje poštovanje i ljubav. I, u cilju podupiranja raznih oblika čašćenja kojima se njegovo ime otima zaboravu, predaje im u ruke tekstove koji su u prvome redu poziv da štuju toga slugu Božjega, da nasljeduju njegovu odvažnost i vjeru, da poput njega ustraju u molitvi unatoč manje ili više teškim obvezama koje je svaki od nas dužan izvršavati. U ovoj su knjizi sabrani samo tekstovi koje je Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. izrĳekom posvetio liku svojega prethodnika, s time da u nju nisu uključeni brojni prigodni tekstovi iz dokumenata i govora u kojima se spominje Ivana Pavla II. Sadržaj je ravnomjerno razdĳeljen na osam poglavlja: prva četiri sadrže tekstove nekadašnjega pročelnika Kongregacĳe za nauk vjere, a druga četiri tekstove nastale nakon njegova izbora na Petrovu Stolicu. Cilj je dvojak: potaknuti pobožnost prema Ivanu Pavlu II. te pokazati čvrsto i nježno prĳateljstvo dvaju posljednjih papa, što je nešto potpuno novo u povĳesti papinstva i umnogome služi za izgradnju vjernika. 7

PREDGOVOR

Prvi tekst, iz 1998. godine, predstavlja bilancu, još uvĳek privremenu, koju je iznio tada kardinal Ratzinger prigodom 20. obljetnice pontiﬁkata Ivana Pavla II. Kao što je očito, to nĳe iscrpan tekst, no ipak i to na gotovo pjesnički način od strane navodno hladna pročelnika Kongregacĳe za nauk vjere, uspĳeva dočarati istinsku karizmatičnu novost kojom je Karol Wojtyła vršio službu Petrova nasljednika. Govoreći o Svjetskomu danu mladih u Parizu, on piše: »Nisam naišao ni na koga koga nĳe ponĳelo ozračje ovoga susreta u vjeri. Iznenada je postalo tako lĳepo biti kršćaninom.« Dva sljedeća teksta već prelaze prag tisućljeća i približavaju se završetku službe Ivana Pavla II. Prvi je duboko iščitavanje učiteljstva poljskoga Pape koje je zgusnuto u njegovih 14 enciklika. Glavna tema je Bog i čovjek. U središtu toga binoma smješteni su Isus i Crkva; Isus Krist, otkupitelj čovjeka, put je koji vodi Ocu milosrđa u Duhu koji je Gospodin i daje život. Crkva sa svojim sakramentima i svojim naukom predstavlja put kojim Isus govori čovjeku svakoga doba kako bi mu dozvao u svĳest njegovo dostojanstvo koje izlazi na vidjelo u hrabrosti razuma i vjere. Drugi tekst, također iz 2003., predstavljanje je Rimskoga triptiha, pjesničkoga teksta u kojemu stari Papa uz pomoć Michelangelovih slika u Sikstinskoj kapeli vidi izvor života koji se spušta da bi se ponovno uspeo k cilju. Piše kardinal Ratzinger: »Kontemplacĳa Posljednjega suda, u epilogu druge ploče, dio je Triptiha koji kod čitatelja možda budi najveće ganuće. Iz očĳu Papine duše ponovno izvire sjećanje na konklave iz kolovoza i listopada 8

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

1978… Rĳeč konklave potiče ga na razmišljanje o ključu, o nasljeđivanju ključeva ostavljenih Petru. Staviti te ključeve u prave ruke – bila je to neizmjerna odgovornost u tim danima.« Dvĳe godine kasnĳe, 2005., Ivan Pavao II., nakon što nam je približio uskrsno otajstvo, »sada je na prozoru Očeva doma« (sprovodna misa od 8. travnja). Odatle prati izbor svojega starog suradnika i s njim je na brodu kojim je 18. kolovoza plovio Rajnom ususret mladima okupljenima u Kölnu. Benedikt nikako ne propušta to spomenuti: »Stigavši danas u Köln kako bih s vama sudjelovao na XX. svjetskom danu mladih, nekako mi se samo od sebe nameće da se, s ganutošću i zahvalnošću, spomenem sluge Božjega, kojega smo svi toliko ljubili, Ivana Pavla II., koji je imao pred sobom jasan cilj: pozvati na okupljanje mlade iz cĳeloga svĳeta.« Godinu dana od smrti poljskoga Pape, u tri govora posvećena sjećanju na njega (Anđeosko pozdravljenje i Krunica od 2. travnja, homilĳa idućega dana) pokušao je sažeti život i evanđeosko svjedočenje velikoga Pape. Piše: »Svojim je rĳečima i djelima dragi Ivan Pavao II. neumorno pokazivao svĳetu da ako čovjek pusti da ga Krist primi u svoj zagrljaj, time ne umanjuje bogatstvo svojega čovještva; ako uza nj prione svim svojim srcem, ništa mu se ne oduzima niti što gubi. Naprotiv, susret s Kristom unosi u naš život oduševljenje.« Idućega mjeseca, u svibnju 2006., Benedikt je u Poljskoj, na hodočašću tragovima Ivana Pavla. Svojemu dragom prethodniku on posvećuje tri govora: u Varšavi, Wadowicama i Krakówu. Podsjećajući u Wadowicama na 9

PREDGOVOR

krsni zdenac gdje je započeo milosni život budućega pape, govori: »Najopćenitĳi program istinskoga kršćanskog života svodi se na vjernost obećanjima svetoga krštenja. Geslo ovoga hodočašća: ‘Budite postojani u vjeri’ nalazi ovdje svoj konkretan izraz koji bi se mogao izraziti poticajem: budite postojani u obdržavanju krsnih obećanja. Svjedok takve vjernosti jest sluga Božji Ivan Pavao II.« Upravo označeni pravac uzbudljivo je putovanje u duhovno prĳateljstvo koje u određenu trenutku ne uspĳeva više prikrivati suzdržanost dvojice protagonista. To zajedništvo u vjeri, uostalom, poput onoga koje nalazimo kod brojnih svetaca, privlačni je put koji vodi Kristu, to je poziv da se otvorimo njemu koji unosi vedrinu i daje puninu ljudskomu životu. U povĳesti tako duboka prĳateljstva čini se gotovo neumjesnim tražiti posebnost dvaju pontiﬁkata. Ipak, osobno me privlači binom (Vjera i razum) stavljen za naslov pretposljednje enciklike Ivana Pavla II. Snaga Wojtyłine vjere susrela se s inteligencĳom sluge u vinogradu Gospodnjemu, spremnu dati razlog kršćanske nade. Oni su zajednički surađivali i još uvĳek surađuju u službi istine, a to je Očeva ljubav koju nam je objavio njegov Sin Isus Krist. Elio Guerriero

Jedinstvo poslanja i osobe u liku Ivana Pavla II. Dvadeset godina u povÄłesti

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

U posljednjih dvadeset godina Papa je zacĳelo onaj koji se, u našemu dobu, osobno susreo s najvećim brojem ljudi na svĳetu. Bezbroj je onih s kojima se rukovao, s kojima je razgovarao, s kojima je molio i koje je blagoslovio. Dok njegova uzvišena služba može stvarati odmak, ono čime je njegova osoba zračila vodi, naprotiv, bliskosti. I jednostavne, neuke i siromašne osobe ne stječu o njemu dojam superiornosti, nedodirljivosti ili straha, dakle osjećaje koji tako često obuzmu one koji se nađu u odajama u kojima čekaju susret s nekim moćnikom ili vlastodršcem. Kada se zatim uđe osobno u kontakt s njime, čovjek ima dojam kao da ga već dugo poznaje, kao da razgovara s bližim rođakom, s prĳateljem. Naslov »otac« (= papa) tu više nĳe samo naslov, već izraz onoga stvarnog odnosa koji se doista doživljava pred njim. Svi poznaju Ivana Pavla II.: njegovo lice, njegov karakterističan hod i govor; njegovu uronjenost u molitvu, njegovu nesputanu radost. Neke su se njegove rĳeči neizbrisivo urezale u sjećanje, počevši od gorljiva poziva kojim se predstavio na početku svojega pontiﬁkata: »Otvorite širom vrata Kristu, ne bojte ga se!« Ili ove: »Ne može se živjeti na probu, ne može se ljubiti na probu!« U tim i sličnim riječima zgusnut je cĳeli jedan pontiﬁkat. On kao da želi na sve strane otvoriti put pristupa Kristu, kao 13

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

da želi svim ljudima učiniti dostupnim prolaz koji vodi u istinski život, prema pravoj ljubavi. To što je, baš poput sv. Pavla, neumorno putovao, sve do »na kraj svĳeta«, to što želi biti blizu svima i ne izgubiti nĳednu prigodu da navĳesti Radosnu vĳest, ne čini u svrhu promidžbe ili iz želje za popularnošću, nego da se na njemu obistini Apostolova rĳeč: »Caritas Christi urget nos – Ljubav nas Kristova sili« (2 Kor 5,14). Kod njega se odmah vidi da mu je na srcu čovjek jer mu je na srcu Bog. Ivana Pavla II. se vjerojatno bolje upozna kada se s njim slavi misa i kada se čovjek pusti privući u duboku šutnju njegove molitve, nego kada se raščlanjuju njegove knjige i govori. Jer upravo sudjelovanje u njegovoj molitvi bolje od svake rĳeči uspijeva približiti ono što je svojstveno njegovoj naravi. Polazeći od toga središta, biva nam jasno zašto je on, premda velik intelektualac, koji u kulturalnomu dĳalogu suvremenoga svĳeta zauzima vlastito i važno mjesto, sačuvao onu jednostavnost koja mu omogućuje da komunicira sa svakom osobom. Ovdje izbĳa na vidjelo drugi element one velike sposobnosti integracĳe, koja resi Papu koji dolazi iz Poljske: zamĳenio je onaj klasični »mi« papinskoga stila s osobnim i neposrednim »ja« pisca i govornika. Taj revolucionarni zaokret u načinu ophođenja ne smĳe se podcjenjivati. Na prvi se pogled nekome može činiti da je rĳeč o puku uklanjanju staroga običaja koji više nikako ne odgovara duhu našega vremena. Međutim, ne smĳe se zaboraviti kako to »mi« nĳe bio tek izraz dvorske retorike. 14

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

Kada govori papa, ne govori samo u vlastito ime. U tome trenutku, u konačnici, ništa ne vrĳede teorĳe i osobna mišljenja koja je on izgrađivao tĳekom svojega života, koliko god da je visoka njihova intelektualna razina. Papa ne progovara kao učen čovjek, svojim privatnim ja ili, da tako kažemo, kao solist na pozornici duhovne povĳesti čovječanstva. On, dok govori, crpi nadahnuće iz onoga »mi« vjere čitave Crkve, iza kojega onaj »ja« mora nestati. Sjećam se, u vezi s time, velikoga pape humanista Pĳa II., Enee Silvĳa Piccolominĳa, koji je kao papa morao katkad reći, crpeći sadržaj iz onoga »mi« svojega papinskog učiteljstva, stvari koje su se kosile s teorĳama ovoga učenog humanista što je bio prĳe toga. Kada bi mu se skrenula pozornost na ta protuslovlja, običavao je odgovoriti: Aeneam reicite, Pium recipite (Pustite vi Eneu, slušajte Pĳa, Papu.). U stanovitu smislu ta zamjena onoga »ja« u »mi« zna biti korisna. Ali onaj koji sebi dade truda pomnĳe proučiti sve spise pape Ivana Pavla II. ubrzo shvati da ovaj Papa vrlo dobro zna lučiti između osobnih mišljenja Karola Wojtyłe i svojega učiteljskog nauka kao pape: on ipak zna prepoznati kako se to dvoje međusobno potpuno ne razlikuje, nego odražava jedinstvenu osobnost napojenu vjerom Crkve. Taj »ja«, ta osobnost, potpuno je u službi onoga »mi«. Osobno mišljenje nĳe svelo taj »mi« na subjektivnu razinu osobnoga mišljenja, već mu je taj »ja« jednostavno dao težinu osobnosti koja je posve oblikovana ovim »mi«, posve posvećena svojoj službi. 15

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

Vjerujem da takvo spajanje, sazrelo u vjerskomu životu i razmišljanju, između »ja« i »mi« daje duboku draž tome Papi. Spajanje mu omogućava da se u svojoj svetoj službi kreće na posve slobodan i neusiljen način; omogućuje mu da bude kao papa potpuno to što jest, bez straha da će njegova služba previše »kliznuti« na subjektivnu stranu. Ali kako je raslo to jedinstvo? Na koji način osobni put vjere, misli i života u određenu trenutku dovodi u središte Crkve? To pitanje nadilazi puku biografsku znatiželju. Jer, upravo to »poistovjećivanje« s Crkvom bez ikakva vela prĳetvornosti ili rascĳepljenosti danas mnogim ljudima koji se muče s vjerom djeluje nemoguće. U teologĳi se, u međuvremenu, javila loša navika kritički se distancirati od vjere Crkve i staviti do znanja čitatelju da on, teolog, nĳe više tako naivan, tako nekritičan i uslužan da stavlja svoju misao potpuno u službu te vjere. Na taj način, dok se vjeru obezvrjeđuje, ishitreni zaključci tih teologa ostaju bez vrĳednosnoga uporišta; kako su se brzo javili, tako brzo i padnu u zaborav. Rađa se tako velika želja ne samo da se vjera pošteno promisli na intelektualan način, već i da je se na nov način živi. Studĳ ﬁlozoﬁje Zvanje Karola Wojtyłe sazrelo je dok je radio u jednoj kemĳskoj tvornici, za vrĳeme užasa rata i okupacĳe. On sâm je to razdoblje od četiri godine, u kojemu je živio među radnicima, nazvao presudnim odgojnim razdobljem svojega života. U tomu 16

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

je okružju studirao filozofiju, naporno je učio iz knjiga, a filozofsko znanje mu se na prvi pogled činilo kao neprohodna prašuma. Njegova polazišna točka bila je filologĳa, ljubav prema jeziku, združena s umjetničkom primjenom jezika kao odraza stvarnosti u novomu kazališnom obliku. Rodio se tako onaj posebni oblik »filozofije« koji obilježava današnjega Papu. To je misao u dĳalektici s konkretnošću, misao utemeljena na velikoj tradicĳi, ali uvĳek u traganju za svojom potvrdom u sadašnjoj stvarnosti. To je misao koja izranja iz umjetničkoga pogleda, a istodobno je vođena pastirskom brigom: upravljena je čovjeku da mu pokaže put. Čini mi se zanimljivim kratko prĳeći kronološki niz presudnih autora s kojima se susretao tĳekom svoje izobrazbe. Prvi je među njima bio priručnik uvoda u metafiziku, o čemu nas izvješćuje on sam u razgovoru s Andréom Frossardom. Dok su ostali studenti pokušavali samo shvatiti na neki način cjelokupnu logiku misaone strukture izložene u tekstu te utvrditi naučeno gradivo zbog ispita, u njemu se povela borba za stvarno shvaćanje, to jest želio je shvatiti odnos između pojma i iskustva. Nakon dva mjeseca mukotrpna učenja upalila mu se »lampica«: »Otkrih koji duboki smisao ima sve to što sam prĳe samo živio i slutio.« Došao je zatim susret s Maxom Schelerom pa, tako, i s fenomenologĳom. Taj je filozofski pravac bio zaokupljen time da, nakon beskonačnih sporenja oko pitanja granica i mogućnosti čovjekove spoznaje, iznova jednostavno vidi pojave u obliku u kojemu se javljaju, u njihovoj različitosti i u njiho17

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

vu bogatstvu. Ova točnost uvida, ova inteligencĳa čovjeka koji ne polazi od apstrakcĳa i teorĳskih načela, nego nastoji u ljubavi dohvatiti vlastitu realnost, bila je i ostala presudna za Papinu misao. Na kraju, on je vrlo brzo, još prĳe svećeničkoga poziva, otkrio djelo svetoga Ivana od Križa, zahvaljujući kojemu se pred njim otvorio svĳet nutrine, »duše koja je sazrela u milosti«. Metafizički, mistički, fenomenološki i estetski element, kada ih se zajedno poveže, otvaraju širok pogled prema mnogostrukim dimenzĳama stvarnosti i postaju na kraju jedna jedina objedinjena percepcĳa koja je sposobna uhvatiti se u koštac sa svim pojavama i pomoći da ih se shvati upravo zato jer ih se promatra s jednoga višeg motrišta. Kriza koja je zahvatila teologĳu nakon Sabora u velikoj je mjeri kriza njezinih filozofskih osnova. Filozofiji koja je predavana u teološkim školama nedostajalo je bogatstvo opažanja; nedostajala joj je fenomenologĳa, kao i mistična dimenzĳa. Naime, kada filozofske osnove nisu pojašnjene, teologĳa ostaje bez tla pod nogama. Tada nĳe više jasno do koje mjere čovjek stvarno poznaje stvarnost i od kojih temelja on može razmišljati i govoriti. Tako mi se čini da je sama Providnost htjela da, u tome vremenu, na Petrovu Stolicu dođe jedan »filozof«, čĳa filozofija nĳe znanost iz udžbenika, nego polazi od nužnosti da bude potvrđena u stvarnosti i u susretu s čovjekom koji traži i propitkuje. Tema filozofije Karola Wojtyłe bila je i jest čovjek. Njegov znanstveni interes uvĳek je bio više obilježen 18

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

njegovim pozivom pastira. Odavde se shvaća kako je njegova suradnja u saborskoj konstitucĳi o Crkvi u suvremenome svĳetu, čĳi je tekst određen temeljnom zaokupljenošću čovjekom, postalo presudno iskustvo za budućega Papu: »Čovjek je put Crkve.« Ta tematika, veoma konkretna i radikalna u svojoj dubini, uvĳek se nalazila i još uvĳek se nalazi u središtu njegove misli koja je ujedno djelovanje. To je imalo za posljedicu da je pitanje moralne teologĳe postalo središte njegova teološkoga zanimanja. Ovo je također bila važna osobna sklonost s obzirom na zadaću vrhovnoga pastira Crkve jer se kriza filozofskoga usmjerenja s teološkoga gledišta pokazuje prĳe svega kao kriza teološko-moralne norme. Ovdje se nalazi poveznica između filozofije i teologĳe, most između razumskoga istraživanja o čovjeku i teološke zadaće, i toliko je očit da nam naprosto ne može promaći. Tamo gdje propada stara metafizika, i Božje zapovĳedi gube svoju nutarnju vezu: tada se javlja velika napast da ih se svede na strogo povĳesno-kulturalnu razinu. Wojtyła je od Schelera naučio istraživati, s do tada nepoznatom ljudskom osjetljivošću, bit djevičanstva, braka, majčinstva i očinstva, govor tĳela i, samim time, bît ljubavi. On je u svoju misao preuzeo nova otkrića personalizma, ali je upravo tako iznova naučio da sâmo tĳelo govori, da stvorenje govori i pokazuje nam putove kojima nam je ići: misao suvremenoga doba otvorila je moralnoj teologĳi novu dimenzĳu i Wojtyła ju je razumio u trajnoj povezanosti s razmišljanjem i iskustvom, s 19

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

pastoralnim i znanstvenim pozivom te ju je pojmio u njezinu jedinstvu s velikim temama tradicĳe. Čovjek je put Crkve Još je jedan element bio važan za taj put života i misli, za jedinstvo iskustva, misli i vjere. Cjelokupna borba toga čovjeka nĳe se vodila unutar jednoga manje-više privatnoga kruga niti isključivo unutar tvornice ili sjemeništa. To što se Wojtyła našao u tvornici bila je posljedica toga što su njegovi sveučilišni profesori završili u zatvoru. Miran akademski život bio je prekinut i zamijenio ga je mukotrpan posao vježbenika među potlačenim pukom. Pripadnost bogoslovĳi kardinala Sapiehe predstavljala je, kao takva, čin otpora. Tako pitanje slobode, dostojanstva i ljudskih prava, kao i političke odgovornosti vjere, nĳe ušlo u misao mladoga teologa kao puki teorĳski problem, nego je bilo veoma stvarna i konkretna nužnost toga povĳesnog trenutka. Poljsku je ponovno snašla sudbina zemlje na kojoj se kao na nekomu sjecištu križaju Istok i Zapad. Papini kritičari često iznose opažanje da on, kao Poljak, poznaje istinski samo tradicionalnu, sentimentalnu pobožnost svoje zemlje i stoga ne može u potpunosti razumjeti složena pitanja zapadnoga svĳeta. Ništa nĳe tako besmisleno kao ta opaska, koja odaje potpuno nepoznavanje povĳesti. Dovoljno je pročitati encikliku Slavorum apostoli pa da se stekne jasna slika o tome kako je Papi trebala 20

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

upravo ta poljska baština da bi mogao razmišljati u okvirima raznolikosti kultura. Budući da je Poljska sjecište civilizacĳa, poglavito germanskih, romanskih, slavenskih i grčko-bizantskih tradicĳa, pitanje dĳaloga različitih kultura upravo je u Poljskoj, po mnogočemu, izraženĳe no drugdje. I tako je upravo ovaj Papa uistinu ekumenski i uistinu misionarski Papa, koji je u tome smislu, što možemo najviše zahvaliti Božjoj providnosti, pripravan suočiti se s pitanjima koja su se nametnula u vremenu nakon Drugoga vatikanskog sabora. Vratimo se još jednom na Papin pastoralni i antropološki interes. »Čovjek je put Crkve.« Pravo značenje te, često pogrješno shvaćane, tvrdnje iz enciklike o Otkupitelju čovjeka može se stvarno shvatiti ako se podsjeti kako je za Papu »čovjek« u punu smislu te rĳeči Isus Krist. Njegova velika ljubav prema čovjeku nema nikakve veze s nekim samodostatnim antropocentrizmom. Ovdje je antropocentrizam otvoren prema gore. Svaki antropocentrizam koji ide za tim da se izbriše Boga kao čovjekova takmaca već se odavno sav izobličio te su – čovjek i takav antropocentrizam – jedan drugome dozlogrdili. Čovjek se više ne može držati središtem svĳeta. I plaši se sama sebe zbog vlastite rušilačke snage. Kada u središtu više nĳe Bog, nego čovjek, biva poremećena cjelokupna ravnoteža: vrĳede onda one rĳeči iz Poslanice Rimljanima (8,19.21–22) u kojima se kaže da je svĳet u porođajnim bolima, ispunjen čovjekovim jecajima; izopačen u Adamu, od tada 21

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

iščekuje dolazak sinova Božjih i njihovo oslobođenje. Upravo zato što je Papi na srcu čovjek, on bi htio otvoriti vrata Kristu. Jer samo Kristovim dolaskom Adamovi sinovi mogu postati djeca Božja te čovjek i sve stvorenje ući u svoju slobodu. Papin je antropocentrizam dakle, u svojoj najdubljoj srži, teocentrizam. Ako je njegova prva enciklika sva usredotočena na čovjeka, njegove tri velike enciklike skladno tvore velik trojstveni triptih: antropocentrizam je kod Pape teocentrizam jer on živi svoj pastirski poziv polazeći od molitve, živi iskustvo čovjeka u zajedništvu s Bogom i tako je naučio kako to zajedništvo s Bogom razumjeti. Jedinstvo otajstva i osobe u Papinu liku Posljednje zapažanje. Duboka Papina ljubav prema Marĳi sigurno je naslĳeđe koje je preuzeo sa svoje rodne grude. Ali enciklika pokazuje koliko je ova marĳanska pobožnost biblĳski produbljena u molitvi i u životu. Na isti način na koji je ﬁlozoﬁja posredstvom fenomenologĳe, odnosno putem pogleda na pojavnu stvarnost, poprimila konkretnĳe i življe obrise, tako i odnos s Kristom ne ostaje za Papu u apstraktnim područjima velikih dogmatskih istina, nego postaje konkretan, ljudski susret s Gospodinom u svoj njegovoj zbiljnosti i na takav način logično i susret s Majkom, u kojoj su vjerni Izrael i molitvena Crkva uosobljeni. Još jednom: uvĳek i samo polazeći od te konkretne blizine, u kojoj se vidi Kristovo otajstvo u svemu bogatstvu njegove božansko-ljudske 22

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

punine, odnos s Gospodinom prima svoju toplinu i životnu snagu. Naravno da se u čitavu pogledu na čovjeka odražava nešto od činjenice da je ovaj odgovor vjere zauvĳek poprimio lik u jednoj ženi, u Marĳi. Što želim svime time reći? Moj je cilj pokazati kako su otajstvo i osoba u liku pape Ivana Pavla II. jedno te isto. On se stvarno »poistovjetio« s Crkvom te može biti njezin glas. Sve ovo nĳe rečeno radi toga da se veliča neko ljudsko stvorenje, nego da se pokaže da vjera ne zatire misao i da nema potrebu odbacivati iskustvo našega doba. Naprotiv: samo vjera daje misli njezinu otvorenost i iskustvu njegovo značenje. Čovjek ne postaje slobodan kada postane solist, nego kada uspĳe pronaći veliki kontekst kojemu pripada. Nakon procvata prvih deset godina nepozoran promatrač mogao je doći do uvjerenja kako drugo desetljeće pontiﬁkata Ivana Pavla II. nĳe moglo više donĳeti puno novoga. Ali tko učini i najmanji napor da pogleda izbliza, primĳetit će kako taj pontiﬁkat nastavlja priređivati iznenađenja i da su posljednje godine itekako plodne i imaju svoja osebujna obilježja. Istina, ona početna oduševljenost zbog toga mladenački snažnoga Pape, zbog njegove otvorenosti pitanjima našega doba, zbog njegove odvažnosti pred neobičnim, zbog njegove volje za životom, zbog njegovih izlazaka iz uobičajenih pravila i okvira, nekako je splasnula. Bilo je razdoblja kada su se na njega obrušavale oštre kritike; ovdje-ondje se očitovala nezainteresi23

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

ranost za rĳeč toga neumorna hodočasnika preko svih kontinenata. Ali onda, oko njega se opet počinje širiti neočekivan krug slušatelja, nastavljaju odjekivati rĳeči, geste što brišu kritike i diraju srca. Događalo se to prigodom brojnih njegovih posljednjih putovanja: neki su govorili da onaj stari čovjek više nikoga ne zanima i da je njegovu poruku već odavno pregazilo vrĳeme. Ali tek što Papa stigne, snaga njegove osobe pokazuje se jačom od svih predrasuda koje su u međuvremenu iznošene. Tu mislim, primjerice, na njegov posljednji pohod Francuskoj. Okolnosti su bile teške. Spomen Klodovikova krštenja, što bi se trebalo držati početkom povĳesti Francuske, nenadano je doveo do žestokih sporenja među Francuzima oko njihove povĳesti. Vezati uz Klodovika početak Francuske mnogima se činilo kleričkim svojatanjem te povĳesti jer bi se njezina slava, po njima, trebala čitati polazeći od »laičke« hermeneutike. Upravo je u Crkvi pokrenuto pitanje je li dobro da Papa istupi usred tako žučnih rasprava u kojima bi on jednostrano bio vezan uz određene povĳesne slike. Ali tek što se Papa pojavio, sve rasprave kao da su odjednom utihnule. Govorio je s takvom jednostavnošću, iz srca ispunjena vjerom, dotakavši se odmah onih pitanja koja nas muče u sadašnjemu času, da su prisutni osjećali duboko zajedništvo u tome velikom vjerskom slavlju, a oni koji su to promatrali s određene udaljenosti, bili su potaknuti još jednom dobro razmisliti o svojim stavovima. Prigodom toga istog posjeta Papa, predstavljen kao strog moralist i kao tvrdokoran glasnik koji ne mari za 24

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

potrebe ljudi, našao je rĳeči pune razumĳevanja za osobe potisnute na rub društva i na rub Crkve, za promašene živote i one koji trpe, za one podozrive, za obeshrabrene i napuštene, tako da je ulio povjerenje i probudio volju u ljudima za uzajamnim podupiranjem i prihvaćanjem, u čemu je prava srž kršćanske moralnosti. U Ivanu Pavlu II. dotiče se stvarnost Crkve Valja sada spomenuti važnu crtu posljednjih godina pape Ivana Pavla II.: onaj koji se na taj način obraća mnoštvu, i sam je patnik. Bol je ispisana na njegovu licu. Njegov je lik pogrbljen, teško hoda, služi se pastirskim štapom papinske službe, koji završava upravo križem, kao štapom o koji se oslanja. On se oslanja o križ, o Raspetoga. Moglo se tada očekivati da će oduševljenost mladih njime, koja je sve više izbĳala na vidjelo, vremenom splasnuti. Što može reći ovaj bolesni čovjek, patnik, umorni starac koji u trenutcima tjelesne iscrpljenosti govori s vidljivim zamorom? Ta se zabrinutost posebno osjećala prĳe posljednjega susreta mladih u Parizu. Mnoge su novine držale sada već izvjesnim podatkom da će broj sudionika biti razočaravajuće malen. Ali mnoštvo mladih što se ondje slilo nadišlo je i najbolja predviđanja, iz čega su proistekli ozbiljni organizacĳski problemi. I premda je vrućina dodatno otežala organizacĳu susreta, on je predstavljao za sve sudionike nezaboravno vrĳeme radosti u kojemu se moglo napokon 25

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

početi kušati što je to život, što bi mogao i morao biti život. Imao sam priliku govoriti o tim danima s mnogima koji su u njima sudjelovali, pa i s onima koji su ondje došli s jako sumnjičavim stavom. Ali nisam susreo nikoga tko nĳe bio ponesen ozračjem toga vjerskog susreta. Iznenada je postalo lĳepo biti kršćaninom. Iskusilo se kako je lĳepo moliti zajedno, biti u šutnji zajedno, primati sakrament pokore i pronaći tako mir sa samim sobom, s Bogom, s drugima; da je lĳepo sudjelovati u euharistĳi i tako osjetiti Gospodinovu prisutnost. Očito je da su uspjehu ovoga događaja pridonijeli mnogi elementi; vjerujem kako nĳe moguće ne vidjeti u njemu spasenjsku moć prisutnosti živoga Boga. Ali ono najbitnĳe za te dane bila je nesumnjivo činjenica da je u Papi bila opipljivo prisutna stvarnost Crkve, stvarnost otajstva, nešto što uvelike nadilazi ljudske sposobnosti i vještine. Upravo je iz Pape koji trpi na poseban način jasno izbĳala prisutnost nečega većeg. U središtu je, istina, bio on, a ipak središte nĳe bila njegova osoba, nego Krist, kojega je on predstavljao. Pavlove rĳeči: »hvalit ću se svojim slabostima«, u toj su prigodi poprimile za mene novu jasnoću. Apostol je htio reći da je on sâm, svojim sposobnostima i snagama, potpuno nedorastao veličini zadaće koja mu je povjerena i koju je preuzeo na sebe. Ali je upravo na taj način postalo jasno da on nĳe gradio nešto za sama sebe, da na kraju krajeva nĳe nikako on taj koji izgrađuje sveopću Crkvu, nego da snaga dolazi s druge strane. 26

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

Njegov život pod znakom križa Isto mi je upalo u oči prigodom euharistĳskoga kongresa u Bologni: Papa se pojavio umoran i iscrpljen. Upravo u tome trenutku stigle su zvĳezde mladih, Bob Dylan i drugi čĳih se imena ne sjećam. Imali su potpuno različitu poruku od one za koju se Papa zalaže. Bilo je razloga da budemo sumnjičavi – ja to jesam bio i, u određenu smislu, to sam još uvĳek – da sumnjamo je li doista bilo ispravno dati ovoj vrsti »prorokâ« da nastupi. Kako je samo odjednom postala zastarjela i siromašna njihova poruka kada je Papa sklonio na stranu napisani govor koji je stajao pred njim i počeo govoriti mladima od srca, govoriti im stvari za koje se, barem na prvi pogled, nema hrabrosti govoriti mladima: o značenju neuspjeha, odricanja, prihvaćanja trpljenja i križa. Tom prigodom nisu korištene potrošene i prazne vjerske formule: govorio je netko tko je – kao što kažu tekstovi svećeničkoga ređenja – stavio »svoj život pod znak križa« i koji je po tome postao mudar. On se doticao onoga što je u ponudi industrĳe slobodnoga vremena i u suvremenomu načinu života potpuno ostavljeno po strani. To je, dakako, pitanje koje se tiče svakoga od nas osobno. Jer gdje vlada nešto manje, niže od onoga što ja jesam, tamo ono što je veće, ono što je najdublje u meni, ne uspĳeva isplivati na površinu; i to, na neki način, zna svaki od nas. Čini mi se da se upravo u Papinu tjelesnomu i duhovnomu trpljenju, koje nikome nĳe moglo pro27

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

maći, može pronaći posebna poruka druge polovice njegova pontiﬁkata. Danas je sve okrenuto ka postizanju funkcionalnosti i rezultata. Političar, da bi bio izabran, mora djelovati mlađahno; suvremena menadžerska zanimanja pretpostavljaju dobru tjelesnu formu. Čudno, ali upravo u društvu koje naglo stari, nastavlja se širiti kult mladosti. Bolest i starost moraju što je god više moguće ostati skriveni. Papa ih ne skriva, ne može ih i ne želi skriti. Upravo na ovaj način on izvršava jednu važnu službu za nas. I dob ima svoju poruku, patnja ima svoje dostojanstvo i svoju spasenjsku snagu. Ne mogu zaboraviti kako nam je govorio prigodom velike mise u sklopu Afričke sinode, kojoj se toliko veselio, dok se nalazio u bolnici gdje je bio smješten nakon što je pao u kupaonici i slomio kuk. Prĳe toga posjetio je »Gospu od Suza« u Siracusi te nam je na početku govorio upravo o tome susretu. Nikakva nas propovĳed, koju bi nam uputio da je bio dobra zdravlja, zacĳelo ne bi tako pogodila. U Gospinim se suzama zrcale suze nedužnih, kojima nitko ne umĳe pružiti utjehu. Koliko je suza proliveno ovih godina u Africi; pomislimo samo na Ruandu, Mozambik, Nigerĳu, Gvineju Bisauo i mnoge druge zemlje. Papa koji trpi govorio je u ime svih koji pate na ovome svĳetu i, na potpuno nepredvidiv način, svojom potresnom stvarnošću, sudjelovao je u trpljenjima Afrike postavši tako vjerodostojan navjestitelj Božjega suosjećanja koje je kadro vjerodostojno poticati na ljudsku sućut. 28

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

Nauk izvanredne sadržajnosti U drugomu desetljeću svojega pontifikata Papa nam je predao i jedan izvanredno sadržajan, snažan i prodoran nauk, označen veoma specifičnim obilježjima u odnosu na njegove prve enciklike. Njegova pisma iz prvih godina papinske službe veoma su snažno označena njegovim osobnim razmišljanjem i razmatranjem; prĳe svega veliki trojstveni triptih – Redemptor hominis, Dives in misericordia, Dominum et vivificantem – nepobitno nosi na sebi Papin osobni pečat. I u učiteljskim tekstovima iz drugoga desetljeća mogu se razabrati karakteristične crte njegove misli. On usmjerava i stilski obilježava. No rĳeč je o učiteljskim tekstovima koji prodiru duboko, koji se, s jedne strane, vrlo brižno posvećuju pitanjima sadašnjega trenutka, a s druge ih uspoređuju s puninom predaje učeći povezivati kontinuitet i razvoj. Tu mislim prĳe svega na veliku encikliku o temeljima moralne teologĳe (Veritatis splendor), koju mirne duše možemo držati epohalnim tekstom, smjerokazom u aktualizacĳi moralne poruke kršćanstva koja progovara puno širemu krugu ljudi od vjerničke zajednice; ili na encikliku o misĳama, Redemptoris missio, koja o misĳskoj zadaći Crkve progovara u kontekstu suvremenoga dĳaloga s religĳama, pokazujući ispravan odnos između dĳaloga i navještaja; ili na Evangelium vitae, koja je ujedno himan životu u kontekstu ne-civilizacĳe smrti, u kojoj bolesna žudnja za životom podupire smrt, predstavljajući kao dobra djela ubojstva poput pobačaja i eutanazĳe. 29

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

U nekim su slučajevima ti tekstovi naišli na bolji prĳam kod mislilaca izvan Crkve nego među predstavnicima katoličke teologĳe. To vrĳedi prĳe svega za encikliku o temeljnim pitanjima moralne teologĳe. Možda mnogi nekršćanski mislioci osjećaju na vlastitoj koži svu ozbiljnost i hitnost moralne krize čovječanstva puno bolje od ponekih katoličkih teologa; osjećaju da uništenje moralne svĳesti predstavlja najozbiljnĳu prĳetnju čovječanstvu, puno veću i od nuklearne energĳe i bolestî. Ili bolje: atomska bomba, kao i nepravda u svĳetu koja izaziva sve veću glad i bĳedu, prĳeti nam samo zato jer su nas moralni nedostatci doveli do zloporabe ljudskih mogućnosti i sposobnosti, što će se i dalje povećavati ako se ne dogodi nešto presudno da se stvari počnu kretati u suprotnomu pravcu. U svojoj enciklici Papa je razvio vizĳu morala koja je, s jedne strane, dovoljno velika i široka da obuhvati moralnu mudrost velikih religĳskih tradicĳâ i ljudskoga razuma: pozivanje na razum, na njegovu sposobnost da iz stvorenoga svĳeta izvlači nauk Stvoritelja, temeljni je vid toga teksta. S druge strane, pak, na vidjelo izbĳa nova sigurnost i nova konkretnost moralne dimenzĳe koja je ušla u svĳet po Kristu i koja postaje snaga za svekoliki ljudski rod kada je vjernici žive na takav način da ona postaje očita drugima. U jesen ove godine1 objavljena je enciklika Fides et ratio koja za glavnu temu ima odnos između vjere i razuma koji je, kao što smo vidjeli, već bio u pozadini enciklike Veritatis splen1

Enciklika Fides et ratio objavljena je 15. listopada 1998.

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

dor. Nova enciklika dakle govori kako o javnoj odgovornosti, tako i o priopćivosti vjere: jedan takav tekst uistinu zavrjeđuje da ga se pozorno čita. Sve podsjeća na Boga. Pogled na dvĳetisućitu godinu Htio bih ipak spomenuti još jedan niz tekstova iz ovoga desetljeća. Još od svoje prve enciklike, objavljene nedugo nakon početka svoje papinske službe, Papa je skrenuo pozornost na približavanje dvĳetisućite godine, govoreći o tome događaju gotovo kao o novomu došašću u kojemu se Crkva nalazi: ona dolazi iz daleka, ali ne gleda natrag nego naprĳed. S Kristom koji je već došao ona ide ususret Gospodinu koji dolazi. Datum koji nas podsjeća na Gospodinovo utjelovljenje za Papu je zacĳelo činjenica koja budi nadu. Krist živi; on može i želi obnoviti svĳet u svim njegovim krizama da se otvori Božjemu kraljevstvu. Pogled upravljen na dvĳetisućitu godinu za Papu je bio i jest pogled upravljen u živu snagu Uskrsloga, u onoga koji čini i više od onoga što nam treba. Ali je isto tako izazov, poticaj da mu idemo ususret. Upravo se oko te ideje kreću tri važna teksta iz posljednjih godina. Prvi je od njih enciklika o ekumenizmu, Ut unum sint: Papa je od početka osjećao i nastavlja osjećati podjelu među kršćanima kao ranu koja ga osobno pogađa, čak do te mjere da mu nanosi tjelesnu bol. On je stoga držao svojom dužnošću učiniti sve što je u njegovoj moći da dođe do zaokreta prema jedinstvu. Zato je u tekst 31

JOSEPH RATZINGER / BENEDIKT XVI.

unio sav svoj ekumenski žar; tu i tamo se da osjetiti gotovo odjek vapaja u pomoć kojim Papa traži potporu da može postati poslužitelj jedinstva i trećega tisućljeća, nakon podjela u drugome tisućljeću, kako bi se ono oblikovalo kao vrĳeme u kojemu će kršćani ponovno doći do jedinstva. Osim te velike enciklike, postoji drugi Papin tekst koji je nekako previše ostao u sjeni: rĳeč je o apostolskomu pismu Orientale lumen, u kojemu Papa Slaven pokazuje svu svoju ljubav prema istočnoj Crkvi. »Papa, sin slavenskoga naroda, osjeća u srcu posebice zov onih naroda kojima su se obratila dvojica svete braće Ćiril i Metod, slavan primjer apostola jedinstva, koji su znali navĳeštati Krista u potrazi za zajedništvom između Istoka i Zapada, unatoč poteškoćama koje su suprotstavljale ta dva svĳeta« (br. 3). To Papino pismo predstavlja malu, dragocjenu summu istočne duhovnosti, tekst učiteljstva koji bi mogao biti od koristi našoj zapadnoj duhovnosti, koja tako snažno naginje racionalizmu, da se vrati svojoj istočnoj baštini i da se zbližimo polazeći od nutarnjega ispunjenja duhovnoga života. Na kraju, želim upozoriti na apostolsko pismo Tertio millennio adveniente (Nadolaskom trećega tisućljeća), koje je izričito posvećeno Jubileju dvĳetisućite godine, u kojemu Papa nudi, koliko trĳezno, toliko i veličanstveno, objašnjenje te proslave, ali opisuje i precizan pastoralni program za njegovu pripravu i slavljenje. Moglo bi se reći da je to pismo mali priručnik nove evangelizacĳe koja je toliko prirasla srcu Svetoga Oca. Ideje pokore i radosti ovdje se 32

IVAN PAVAO II. MOJ LJUBLJENI PRETHODNIK

međusobno prožimaju na iznenađujući način. Ako, s jedne strane, tema Boga vlada svime, a razlaže se u trojstvenoj vjeri Crkve u Oca, Sina i Duha Svetoga, s druge strane ta je temeljna tema za svaki ljudski život na veoma konkretan način isprepletena s darovima vjere, nade i ljubavi i sa sakramentima krštenja, potvrde, pokore i euharistĳe. Tako se utire put ekleziologĳi u kojoj sve podsjeća na Boga, u kojoj je sam Bog postao naš hod po sakramentima žive Crkve. Danas i kritički duhovi sve jasnĳe osjećaju da se kriza našega doba sastoji u »krizi Boga«, u iščezavanju Boga s obzora ljudske povĳesti. Odgovor Crkve može biti samo jedan: sve manje govoriti o sebi, a sve više o Bogu, svjedočiti ga, biti vrata koja vode k njemu. To je pravi sadržaj pontiﬁkata Ivana Pavla II. koji, kako godine prolaze, sve više izlazi na vidjelo. Neka mi bude dopušteno ovaj mali pokušaj izraza poštovanja zaključiti rĳečima Aronova blagoslova, koji nova liturgĳa stavlja kao čitanje na početku nove godine, prvoga dana godine, na koji se slavi svetkovina Majke Božje, koju je Ivan Pavao II. toliko častio i ljubio: »Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrne na te i mir ti donese!« (Br 6,24–26) 33

SADRŽAJ

PREDGOVOR Vjera i razum. Pontifikat i svetost Ivana Pavla II. u sjećanju Benedikta XVI. (Elio Guerriero) . . . . . . . . . . . . . .5 I. JEDINSTVO POSLANJA I OSOBE U LIKU IVANA PAVLA II. Dvadeset godina u povĳesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 Studĳ filozofije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .16 Čovjek je put Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .20 Jedinstvo otajstva i osobe u Papinu liku. . . . . . . . . . . .22 U Ivanu Pavlu II. dotiče se stvarnost Crkve. . . . . . . . .25 Njegov život pod znakom križa . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 Nauk izvanredne sadržajnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 Sve podsjeća na Boga. Pogled na dvĳetisućitu godinu. . 31 II. VJERA – UTOČIŠTE ČOVJEČANSTVA 14 enciklika Ivana Pavla II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .35 Trojstvene enciklike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .38 Sin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40 Bog Otac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .41 Duh Sveti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42 Socĳalne enciklike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 Enciklike o Crkvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .44 Enciklike o čovjeku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Dostojanstvo života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 Hrabrost razuma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .48 III. POGLED NA POČETAK. BOG KOJI SE DARUJE Predstavljanje Rimskoga triptiha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 Pogled na početak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54 Bog koji se daruje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .56

118

SADRŽAJ

IV. NAŠ LJUBLJENI PAPA SADA JE NA PROZORU DOMA OČEVA Homilĳa na sprovodnoj misi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 Svećenički poziv. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .62 Krakovski biskup. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 Pastir stada Kristova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .64 Tumačio je za nas pashalno otajstvo . . . . . . . . . . . . . . .65 V. »PUSTITE DA VAS KRIST IZNENADI!« Mladima koji su čekali Papu na obalama Rajne . . . . . . . . . . .69 Sjećanje na Ivana Pavla II.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 Hodočasnici tragovima mudracâ . . . . . . . . . . . . . . . . .73 Sreća ima Isusovo lice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 VI. NA PRVU OBLJETNICU SMRTI LJUBLJENOGA PAPE IVANA PAVLA II. . . . . . . . . . . . . .79 Anđeosko pozdravljenje (2. travnja 2006.). . . . . . . . . .81 Sveta krunica (2. travnja 2006.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 Ta njegova iskrena i čvrsta vjera. Homilĳa (3. travnja 2006.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86 VII. HODOČAŠĆE STOPAMA IVANA PAVLA II. Poljska, 26.–28. svibnja 2006. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .91 Živjeti vlastitu vjeru kao odnos ljubavi s Kristom (Varšava, 26. svibnja 2006.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Pjesma zahvalnica Providnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . .93 Vjera je duboki odnos s Kristom . . . . . . . . . . . . . . . . . .94 »Trebalo je doći u njegov rodni grad« (Wadowice, Trg Rynek, 27. svibnja 2006.) . . . . . . . . . .99 »S dubokim ganućem slavim euharistĳu na poljani Kraków – Błonie« (Kraków – Błonie, 28. svibnja 2006.) . . . . . . . . . . . . . .103 »Htio sam udahnuti zrak njegove domovine« . . . . . .105 »Ostanite postojani u vjeri« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .106 ZAKLJUČAK Spominjemo se izbora na Petrovu Stolicu mojega velikog prethodnika (16. listopada 2006.) . . . . . . . . . . . .111 Popis izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .116

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2008.

Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., dvojica posljednjih papa Katoličke Crkve, imaju puno toga zajedničkoga. Gotovo su vršnjaci, obojica rođena u srednjoj Europi, na suprotnim frontama izmakli su pogibelji Drugoga svjetskog rata, zajedno su sudjelovali na Drugom vatikanskom saboru. Surađivali su zatim u Rimu gotovo četvrt stoljeća. Ipak, ti izvanjski događaji ne kazuju nam ono bitno: osim duge suradnje, između poljskoga Pape i pročelnika Zbora za nauk vjere razvilo se poštovanje, srdačan odnos i duboko prĳateljstvo. Ovdje sabrani tekstovi Benedikta XVI. na dubok i neponovljiv način približavaju čitatelju osobu i život Ivana Pavla II. te daju mjerodavno tumačenje nekih presudnih događaja njegova pontiﬁkata. Stoga ova knjiga omogućuje da izbliza upoznamo veličinu Ivana Pavla II. kroz dirljivo sjećanje njegova prĳatelja i nasljednika Benedikta XVI.

Cijena: 85 kn

ISBN 978-953-235-161-3