...............................................
Joseph Ratzinger
O vjeri, nadi i ljubavi
VERBUM USKL ÄŒNIK
!
Joseph Ratzinger O VJERI, NADI I LJUBAVI
Biblioteka:
29.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Prijevod: dr. fra Ivan Ivanda
Za nakladnika: Miro Radalj
Joseph Ratzinger
O VJERI, NADI I LJUBAVI
VERBUM Split, 2014.
Naslov izvornika: Joseph Kardinal Ratzinger AUF CHRISTUS SCHAUEN. Einübung in Glaube, Hoffnung, Liebe © 1989 Editoriale Jaca Book S.p.A., Milano Hrvatsko izdanje objavljeno je posredovanjem Agenzia Letteraria Eulama © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Slika na naslovnoj stranici: Michael D. O’Brien, »Presveto Srce Isusovo« (detalj) Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.112 RATZINGER, Joseph O vjeri, nadi i ljubavi / Joseph Ratzinger ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Uskličnik ; 29) Prijevod djela: Auf Christus schauen. ISBN 978-953-235-407-2 150921083
Uspomeni na Josefa Piepera (1904.–1997.) sa zahvalnošću i štovanjem Joseph Ratzinger, od 19. travnja 2005. papa Benedikt XVI.
O VJERI, NADI I LJUBAVI
PREDGOVOR
Kada me u ljeto 1986. mons. Guissani, utemeljitelj pokreta Comunione e Liberazione, pozvao da u Collevalenzi održim duhovne vježbe za svećenike njegova pokreta, upravo je na moj stol pristigao svezak u kojemu je Josef Pieper objedinio i javnosti iznova približio svoje rasprave o »vjeri, nadi i ljubavi« nastale 1935., 1962. i 1971. To me potaknulo da dane duhovnih vježba posvetim razmišljanjima o trima »božanskim krjepostima« i da pritom Pieperove filozofske meditacije upotrijebim kao neku vrstu predloška. To objašnjava činjenicu što temeljna crta ovih promišljanja (posebice trećega poglavlja) slijedi Pieperov prikaz. Pieperu, osim toga, dugujem niz odličnih citata, posebice Tome Akvinskoga. Moj je osobni doprinos u tome što sam Pieperov filozofski prikaz, zacrtan u kršćanskome obzorju, proširio na područje teologije i duhovnosti. Spram zahtjeva za objavljivanjem, koji su došli od sudionika vježba u Collevalenzi, isprva sam bio skeptičan. No, kada sam dvije godine nakon toga rukopis ponovno uzeo u ruke, učinilo mi se da bi povezivanje filozofi7
JOSEPH RATZINGER
je, teologije i duhovnosti moglo donijeti ploda i otvoriti nove pristupe. Pri prevođenju na njemački još sam jednom preradio tekstove, ali nisam htio brisati obilježje izgovorene riječi, svjesno ostavljajući nepromijenjenima i upute o povodu za koji su predavanja najprije i napisana. Trebalo je očuvati konkretnost iskaza i otvoriti pristup novim konkretizacijama. Kako bih ponešto zaokružio tvrdnje o ljubavi, koje su možda ostale pomalo fragmentarne, za ovo sam izdanje pridodao dvije homilije što sam ih držao u ljeto 1988. u Čileu. Nadam se da će tako nastala knjižica, kao i predavanja i homilije koji tvore njezinu podlogu, poslužiti novome uvježbavanju u one temeljne stavove kojima se ljudska egzistencija otvara Bogu i tako postaje uistinu ljudska. Rim, na Čistu srijedu 1989. Joseph Ratzinger
8
I.
VJERA
O VJERI, NADI I LJUBAVI
U razmatranjima se ove knjige ne radi u prvome redu o promišljanju teorija; ova su razmatranja poziv na »duhovne vježbe«. Što je to zapravo? Što mi činimo ovdje? »Vježbati« se možemo samo u nečemu što na neki način već posjedujemo; vježbanje pretpostavlja neki već postojeći temelj. Ali tek vježbanjem postižem traženu kakvoću, kojom mogu raspolagati tako da postane plodna. Pijanist mora »uvježbavati« svoje umijeće, inače se ono gubi. Športaš mora »trenirati« i jedino će tako ostvariti najveće uspjehe. Ako sam slomio nogu, moram iznova učiti ophođenje s organom koji zacjeljuje kako bih ponovno u potpunosti zadobio svoju funkciju itd. Što mi želimo ovih dana »vježbati«? »Duhovne vježbe« su uvježbavanje u kršćanskome životu, uvježbavanje egzistencije u vjeri. Mi promišljamo, dakle, svoj kršćanski život. Ali, budući da se izrazom »kršćanski život« ne misli neko posebno umijeće pored drugoga, nego jednostavno pravilno življena čovječnost, mogli bismo reći i ovako: želimo »uvježbavati« umijeće ispravna života 11
JOSEPH RATZINGER
– želimo bolje izučiti umijeće nad umijećima – kako biti čovjek. Odmah nam pogled leti na okružje našega života: u našemu današnjem društvu postoji veoma razvijen sustav obrazovanja za različita zanimanja, koji je mogućnosti čovjekova ovladavanja stvarima doveo do krajnosti. Čovjekovo se umijeće u smislu ovladavanja svijetom uspelo do visina koje gotovo izazivaju vrtoglavicu. Postali smo veoma veliki u »činjenju«, ali posve je drukčije s bivanjem, s umijećem egzistiranja. Znamo što se sve može »načiniti« od stvari i ljudi, ali što su stvari, što je čovjek – o tomu uopće više i ne govorimo. Ovih bi dana trebalo progovoriti upravo o ovomu izgubljenom umijeću, umijeću ispravna življenja. A s obzirom na to, nalazimo se u stanju sličnu onomu kada čovjek slomi kost na više mjesta: moramo iznova postupno učiti »hodati« u vjeri, služiti se svojim unutarnjim silama. Izlaganja pritom mogu biti samo neka vrsta uvoda, prvi poticaj za osobni i zajednički unutarnji napor, koji je najvažniji od svega, ako želimo da nam »duhovne vježbe« budu plodne. Vjera je temeljni čin kršćanske egzistencije. U činu vjere izriče se bitan ustroj kršćanstva, njegov odgovor na pitanje kako se u umijeću bivanja čovjekom može doći do cilja. Postoje i drugi odgovori. Nisu sve religije »vjera«. Bu12
O VJERI, NADI I LJUBAVI
dizam, primjerice, u svome klasičnom obliku ne smjera na ovaj čin nadilaženja sama sebe, na susretanje sa Sasvim-Drugim: s Bogom, koji mi govori i koji me poziva na ljubav. Za budizam je znakovitiji čin radikalna pouunutarnjenja: ne ići van, nego ići unutra, jer to vodi oslobođenju od jarma individualnosti, od tereta osobnosti. To vodi povratku k zajedničkome identitetu svekolikoga bitka, kojega u usporedbi s našim iskustvom egzistencije možemo označiti kao nebitak, kao ništa, da bismo izrazili svu njegovu drukčijost.1 1. Vjera u svakodnevici kao temeljni čovjekov stav No, ne želimo ulaziti u raspravu o tomu; mnogo toga što će biti rečeno u ovim razmatranjima može biti tihi odgovor na pitanja koja se pritom postavljaju. Mi sada jednostavno želimo bolje izučiti temeljni čin kršćanskoga života, čin vjere. Ako se zaputimo ovim putem, odmah će nam se ispriječiti preprjeka. Mi, slikovito govoreći, osjećamo jedan od onih unutarnjih prijeloma koji usporava naše kretanje na području vjere. Nastaje pitanje: je li vjera stav dostojan modernoga i odrasla čovjeka? »Vjerovati« nam se čini nečim provizornim, privremenim, čega bismo se zapravo trebali ri13
JOSEPH RATZINGER
ješiti iako je često neizbježno – upravo kao privremeni stav: nitko doista ne može znati sve ono na čemu se u tehničkoj civilizaciji temelji naš život i ovladati tim svojim znanjem i shvaćanjem. Mnogo toga – zapravo većinu – moramo prihvatiti s povjerenjem u »znanost«, pogotovu što naše zajedničko, kao i pojedinačno iskustvo, dostatno potvrđuje njezina dostignuća. Od ranoga jutra do večeri svi rabimo tehničke proizvode čije znanstvene uzroke ne poznajemo: tko može proračunati statiku visokogradnje i osobno se u nju osvjedočiti? U funkcioniranje dizala? U čitavo područje elektrike i elektronike s kojim se svakodnevno susrećemo? Ili (kada nas razlozi prisile) u pouzdanost sastava nekoga lijeka? Tako bi se moglo pitati i dalje. Živimo u mreži onoga što ne znamo, ali se u to pouzdajemo poradi općih pozitivnih iskustava. »Vjerujemo« da sve to ima svoju ispravnost i tom »vjerom« zadobivamo udio u proizvodima koji su plod znanja drugih. No, kakve je vrste ta vjera koju i nesvjesno prakticiramo i koja je temelj našega svakodnevnog zajedničkog života? Ne pokušavajmo odmah s nekom definicijom, nego ostanimo pri onomu što se može neposredno ustvrditi. Odmah nam se nameću dvije oprečne strane ove vrste »vjere«. Ponajprije, već smo mogli 14
O VJERI, NADI I LJUBAVI
ustanoviti da je takva vrsta vjere neophodna za naš život. To vrijedi jednostavno zbog toga što u protivnome ništa ne bi funkcioniralo; svatko bi morao uvijek iznova započinjati. To, nadalje, vrijedi i u dubljemu smislu zbog toga što ljudski život postaje nemoguć kada se više nema povjerenja u drugoga i u druge, kada se više ne oslanjamo na njihovo iskustvo, znanje, na ono što je postojalo prije nas. To je jedna – pozitivna strana ove »vjere«. S druge strane, ta vjera je dakako izraz neznanja, pa stoga i drugotni stav: znanje bi bilo bolje. Mnogi se ljudi mogu osloniti na čitav mehanizam tehničkoga svijeta samo zato što postoje neki koji su stvar istražili i znaju. Utoliko je – barem na ovome području – ispravna i smislena želja da se što je moguće više od vjere prijeđe na znanje. Iako smo još daleko od religioznoga područja – jer se krećemo prostorom čisto unutarsvjetovnoga, svakodnevnog ovladavanja životom – ipak smo zadobili neke uvide važne i za fenomen religiozne vjere, koje stoga želimo još jednom izričito razmotriti. Rekli smo da u okviru »svakodnevne vjere« (nazovimo je tako) treba razlikovati dva vida: ponajprije, ona nosi obilježja nedovoljnosti i provizornosti; ona je puki početni predstupanj znanja te ćemo težiti da ga prema mogućnosti nadiđemo. No, pored toga stoji i ne15
JOSEPH RATZINGER
što drugo: ova je »vjera« međusobno povjerenje, zajedničko udioništvo u poimanju svijeta i ovladavanju svijetom; ovaj je pak vid bitan za oblikovanje ljudskoga života općenito. Društvo ne može živjeti bez povjerenja. I ovdje vrijede riječi što ih je Toma Akvinski upotrijebio na nekoj drugoj razini: Nevjera je protivna čovjekovoj naravi.2 Tako istodobno uviđamo da različite razine nisu posve bez svoga unutarnjeg odnosa… Time smo izradili neku vrstu »aksiološkoga ustroja« naravne vjere, tj. ispitali smo vidove njezine vrijednosti i otkrili da je ova vjera s jedne strane manje vrijedna od znanja, ali da s druge strane predstavlja temeljnu vrijednost ljudske egzistencije, bez koje ne bi moglo postojati nijedno društvo. Osim toga, sada možemo navesti i pojedinačne sastavnice koje pripadaju toj vjeri (vjeri kao »činu«). Postoje tri sastavnice. Ova se vjera uvijek odnosi na nekoga tko »poznaje« stvar. Ona pretpostavlja stvarno, činjenično znanje kvalificiranih i vjerodostojnih osoba. K tomu pridolazi i drugo: povjerenje »mnogih« koji u svakodnevnoj uporabi stvari manje misle na utemeljenost znanja koje iza toga stoji. I konačno, kao treću sastavnicu treba navesti stanovitu provjeru znanja u svakodnevnome iskustvu. Da je to znanje ispravno kada je posrijedi električna 16
O VJERI, NADI I LJUBAVI
energija, ne mogu, doduše, znanstveno dokazati, ali mi svakodnevno funkcioniranje mojih naprava pokazuje da me – iako nisam znalac – u mome djelovanju ipak ne vodi čista i sasvim nepotvrđena »vjera«. 2. Je li agnosticizam izlaz? Pri svemu ovome otvaraju nam se pogledi na religioznu vjeru te postaju razvidne sličnosti ustroja. Međutim, ako sada pokušamo prijeći na vjeru, odmah se na tome putu suočavamo s teškim i značajnim prigovorom koji bismo mogli ovako izraziti: može biti da u zajedničkome ljudskom životu nije moguće da svatko »znade« sve što je za život nužno i korisno, da stoga naše djelovanje počiva na »vjeri« kojom zadobivamo udioništvo u »znanju« drugih – no mi ipak svejednako ostajemo na području ljudskoga znanja koje bi svi načelno mogli postići. Naprotiv, s vjerom u Objavu prekoračujemo granicu vlastitoga ljudskog znanja. Čak i kada bi Božja egzistencija mogla postati »znanje«, Objava i njezini sadržaji ostaju »vjera« za svakoga čovjeka, onkraj svega što je pristupačno našemu znanju. Ovdje ne postoji povratan odnos spram stručnoga znanja nekolicine, na koje se možemo osloniti, jer oni svojim istraživanjem neposredno poznaju stvari. Tako opet 17
JOSEPH RATZINGER
– i tek sada zaoštreno – stojimo pred pitanjem: je li ova vrsta vjere spojiva s modernom kritičkom sviješću? Ne bi li punoljetnu čovjeku našega vremena bilo primjerenije suzdržati se od prosudbe ovih danosti i sačekati trenutak kada će znanost imati u rukama konačne odgovore i na ovakva pitanja? Stav izražen ovakvim upitom nedvojbeno odgovara današnjoj prosječnoj akademskoj svijesti: čini se da nam poštenje mišljenja i poniznost pred nepoznatim preporučuju agnosticizam, dok izričit ateizam pretendira da previše zna i očito ponovno nosi u sebi dogmatski element. Nitko ne može tvrditi da u stvarnome smislu »zna« da Bog ne postoji. Može se mahati hipotezom da on ne postoji i odatle pokušati protumačiti svemir. Moderna prirodna znanost načelno stoji pod ovim predznakom. Ako neka metoda uvažava svoje granice, biva jasno da se pritom ne može prekoračiti područje hipotetičkoga, da čak ni naoko ateističko objašnjenje svemira ne vodi k znanstvenoj izvjesnosti Božje neegzistencije. Nitko ne može eksperimentalno obuhvatiti cjelinu bitka i uvjete njegova postojanja. U ovoj točki posve jednostavno dolazimo do granica »condition humaine« – mogućnosti ljudskoga spoznavanja kao takva, i to ne samo u trenutačnim uvjetima, nego bitno, neprekoračivo. Pitanje Boga po svojoj biti ne može biti ugura18
O VJERI, NADI I LJUBAVI
no u granice znanstvenoga istraživanja u strogu smislu riječi. U ovomu je smislu tvrdnja o postojanju »znanstvenoga ateizma« besmislena drzovitost, kako jučer, tako danas i sutra. No, tim više se nameće pitanje: ne prekoračuje li pitanje Boga granice ljudske moći uopće te bi stoga agnosticizam bio jedini ispravan čovjekov stav: bivstveno, iskreno i u najdubljemu smislu riječi »pobožno« – priznanje onoga gdje završava naš dohvat i vidokrug, strahopoštovanje pred onim što nam nije otvoreno. Je li možda posrijedi nova pobožnost mišljenja, koja dopušta postojanje onoga neistraživog, ali se skromno zadovoljava onim što nam je dano? Tko hoće na to odgovoriti kao čovjek vjernik, mora se čuvati svake hitnje. Jer, naspram ovome načinu poniznosti i pobožnosti odmah se podiže prigovor: žeđ za beskonačnim pripada čovjekovoj biti, odnosno, upravo jest njegova bit. Njegova granica može biti jedino ono beskonačno, a granice se znanosti ne smiju brkati s granicama naše egzistencije općenito. To bi bilo pogrješno poimanje znanosti, ali jednako tako i čovjeka. Kada bi znanost tvrdila za sebe da iscrpljuje granice ljudske spoznaje, upala bi u neznanstvenost. Sve mi se to, doduše, čini istinitim, ali – kako je već rečeno – na ovome bi mjestu odgovor bio preuranjen. 19
JOSEPH RATZINGER
Radije bismo trebali strpljivo ispitati nosivost hipoteze agnosticizma – nosivost s obzirom na to može li on kao odgovor opstati ne samo u znanosti nego i u ljudskome životu. Stoga ispravno postavljen upit agnosticizmu glasi: je li njegov prijedlog uopće ostvariv? Možemo li mi kao ljudi pitanje Boga jednostavno ostaviti po strani, pitanje našega »odakle«, našega »kamo« i mjerila našega bivstvovanja? Možemo li jednostavno hipotetički živjeti, »kao da Bog ne postoji«, iako možda i postoji? Pitanje Boga nije za čovjeka teoretski problem poput pitanja postoje li izvan periodnoga sustava elemenata još neki drugi, do sada nepoznati elementi itd. Naprotiv, pitanje Boga je izrazito praktična činjenica čije se posljedice očituju na svim područjima našega života. Ako, dakle, u teoriji pripustim agnosticizam, moram se u praksi odlučiti između dviju mogućnosti: živjeti kao da Boga nema ili živjeti kao da ga ima i kao da je mjerodavna stvarnost moga života. Postupim li na prvi način, praktički sam zauzeo ateističku poziciju i možebitnu neistinitu hipotezu učinio osnovicom čitava svoga života. Odlučim li se za drugi izbor, opet se krećem u čisto subjektivnoj vjeri, pri čemu bi nekome mogao pasti na um Pascal, čije je čitavo filozofsko hrvanje početkom novoga vijeka kružilo oko ove misaone konstelacije. Budući 20
O VJERI, NADI I LJUBAVI
da je došao do uvjerenja da pitanje ne može biti riješeno pukim mišljenjem, preporučio je agnostiku da se odvaži na drugi izbor – kao da Bog postoji – i u njemu živi. Potom će tijekom pokusa, i samo njime, doći do spoznaje da je ispravno izabrao.3 Bilo kako bilo, posve je očito da se temeljitijim ispitivanjem sjaj agnostičkoga rješenja ne može dugo održati. Kao čista teorija, on se pokazuje posve jasnim i uvjerljivim, ali agnosticizam je po svojoj biti više od teorije, u pitanju je životna praksa. Ako ga se pokuša »prakticirati« u ovomu njegovu stvarnom dosegu, izmiče poput mjehura od sapunice; raspršuje se jer se ne može ne suočiti s izborom što ga je upravo htio izbjeći. Pred pitanjem Boga za čovjeka ne postoji neutralnost. On može reći samo »da« ili »ne«, i to uvijek sa svim posljedicama i za najneznatnije stvari života. Međuigra: Ludost umnih i uvjeti istinske mudrosti Htio bih na ovome mjestu prekinuti za trenutak našu možda ponešto apstraktnu refleksiju i uvrstiti jednu biblijsku prispodobu; nakon toga će valjati iznova dohvatiti nit naše misli. Mislim na pripovijest koju pripovijeda sam Isus, a zapisao ju je Luka (12,16–21): 21
JOSEPH RATZINGER
»Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.« Bogati čovjek iz ove prispodobe nesumnjivo je bio inteligentan; razumio se u svoj posao. Zna proračunati svoje izglede na tržištu; uzima u obzir i rizične čimbenike prirode kao i ljudskoga ponašanja. Njegova su razmatranja vrlo promišljena i uspjeh mu daje za pravo. Kada bismo smjeli malo proširiti prispodobu, mogli bismo reći da je ovaj čovjek zacijelo bio odviše pametan da bi bio ateist. No, živio je kao agnostik: »kao da Boga nema«. Tako nepouzdanim stvarima kao što je egzistencija nekoga Boga ovakav se čovjek ne bavi. On se zanima za ono što je sigurno, proračunljivo. Stoga je i njegov životni cilj unutar svijeta, na dohvat ruke: imućnost i sreća blagostanja. Ali gle, događa se upravo ono na što nije ni mi22
O VJERI, NADI I LJUBAVI
slio: Bog mu govori i kazuje mu ono što je isključio iz svoje računice kao odviše nesigurno i nevažno: o tomu što će se dogoditi s njegovom dušom kada bude gola stajala pred Bogom, onkraj svakoga posjedovanja i uspjeha. »Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe.« Čovjek kojega su svi poznavali kao pametna i uspješna u Božjim je očima budala. »Bezumniče«, reče mu, i u svjetlu onoga istinskoga on se sa svojim računicama pokazuje neobično ludim i kratkovidnim jer je u svekoliku proračunavanju zaboravio najvažnije – da njegova duša ne teži samo za posjedom i užitkom, nego da će stajati pred Bogom. Ovaj mi se istodobno lud i inteligentan čovjek čini vjernom slikom našega modernog prosječna ponašanja. Naše su tehničke i gospodarske sposobnosti nadmašile ono što je ranije bilo nezamislivo. Točnost je naših proračuna vrijedna divljenja. Usprkos svim strahotama ovoga vremena kod mnogih još uvijek jača mišljenje da smo blizu postizanja najveće moguće sreće za najveći mogući broj ljudi, konačnoga započinjanja novoga razdoblja povijesti, ljudske civilizacije u kojoj će svi konačno moći jesti, piti i veseliti se do mile volje. No, upravo u ovomu prividnu približavanju samootkupljenju čovječanstva odjekuju skrivene eksplozije iz dubina izgladnjelih i potlačenih 23
JOSEPH RATZINGER
ljudskih duša i govore nam: Ti si, budalo, zaboravio sama sebe, svoju dušu i njezinu neutaživu žeđ – njezinu čežnju za Bogom. Naoko tako razuman agnosticizam našega vremena, koji pušta da Bog bude Bog kako bi čovjeka učinio čovjekom, pokazuje se kao kratkovidna ludost. Cilj bi naših duhovnih vježba trebao biti da poslušamo Božji govor, da zamijetimo poziv svoje duše, da na njezinu dnu ponovno otkrijemo Božju tajnu. Ostanimo još trenutak u perspektivi koja nam se otvara iz ovoga razmišljanja prije nego što ponovno dohvatimo nit prijašnjih misli. Čovjekovo protezanje sama sebe prema Bogu, njegova neprekidna potraga za stvarateljskim temeljem svega postojećeg, nešto je posve drugo negoli »predkritičko« ili nekritičko mišljenje. Naprotiv, odbacivanje pitanja Boga, odricanje od ove najviše čovjekove otvorenosti jest čin zatvaranja sama sebe, zaborav unutarnjega zova našega bitka. Josef Pieper je u svezi s time naveo Hesiodove riječi što ih je kardinal Newman preoblikovao, kojima je ovaj činjenični sadržaj izražen neusporedivom lakoćom i točnošću: »Biti mudar nečijom tuđom glavom… manje je od vlastitoga znanja, ali je neusporedivo više od neplodne oholosti onoga koji ne ostvaruje neovisnost onoga koji zna i istodobno prezire ovisnost onoga koji vjeruje.«4 U 24
O VJERI, NADI I LJUBAVI
istome smjeru ide i misao samoga Newmana o načelnu čovjekovu odnosu prema istini. Ljudi su previše skloni – tako razmišlja veliki filozof religije – u miru očekivati hoće ili im u kuću svratiti dokazi za istinitost Objave, kao da su u poziciji suca, a ne potrebitoga. »Odlučili su ispitati Svemoćnoga – na strastven, objektivan način, posve nepristrano, trijezne glave.« Ali čovjek, koji se tako postavlja za gospodara istine, vara sama sebe. Istina se povlači od onoga koji traži vlastitu slavu i otvara se jedino onomu koji joj se približava u stavu strahopoštovanja, štovanja i poniznosti.5 »Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne« – ove nam se riječi iz Magnificata ovdje nameću same po sebi i možda je upravo ovo perspektiva u kojoj ih možemo razumjeti. Jer, ovdje se ne anticipira ideja klasne borbe; u ovim je riječima izraženo divljenje čovjeka dodirnuta Bogom zbog njegovih putova. U njima se razotkriva ono osnovno i bitno. Ne radi se o političkim promjenama, svakako ne u prvome redu; radi se o čovjekovu dostojanstvu, njegovu gubitku i njegovu spašavanju. Čovjek koji sebe čini gospodarom istine i na kraju je ostavlja po strani kada uvidi da njome ne može ovladati, naposljetku će moć staviti iznad istine. Njegovo mjerilo postaje moć, moćnost. No upravo tako on gubi sama sebe: prijestolje na koje sje25
JOSEPH RATZINGER
da lažno je prijestolje; njegovo tobožnje uspinjanje na prijestolje u stvarnosti je već njegov pad. Možda ovo zvuči odviše apokaliptički, odviše teološki. Postaje konkretno kada pobliže promotrimo misaoni put novoga vijeka. Prirodna znanost u novovjekovnomu smislu započinje time što čovjek – kako je to izrazio Galilei – svojim eksperimentiranjem prirodu stavlja na mučila i tako iznuđuje od nje tajne koje ona ne želi dobrovoljno pokazati. Na ovaj se način nesumnjivo došlo do mnogo toga važna i za nas korisna. Naučili smo što se sve može učiniti s prirodom.6 Značenje ovoga znanja i tako dosegnuta umijeća ne smije se umanjivati. No, ako dopustimo samo ovaj način mišljenja, onda prijestolje vladavine nad prirodom, na koje smo zasjeli, stoji nad ništavilom; ono se mora stropoštati i povući za sobom i nas i svijet. Moći nešto učiniti je jedno, a moći biti je nešto drugo: moći učiniti ne koristi ništa ako ne znamo čemu to služi, ako se više ne pitamo tko smo i što je istina svega postojećega. Osamljivanje znanja ovladavanja je ono prijestolje oholosti koje će se neizbježno srušiti samo od sebe jer nema čvrsta tla ispod sebe. Ako je samo nečije znanje ono što vrijedi, jer se na koncu potvrđuje onim »moći učiniti«, onda smo mi kratkovidni luđaci koji grade na ni26
O VJERI, NADI I LJUBAVI
štavnome temelju. Tada smo »moć« uzdignuli u jedino mjerilo i izdali svoj stvarni poziv – istinu. Mudrost oholosti postaje plitka ludost. »Kritičkome« duhu, kojim čovjek sve kritizira osim sama sebe, mi dakle suprotstavljamo otvorenost beskonačnome, budnost i osjetljivost za cjelovitost bitka; poniznost mišljenja, spremna prignuti se pred veličanstvenošću istine pred kojom nismo suci nego prosjaci: ona se pokazuje samo budnu i poniznu srcu. Ako je istina da se do velikih dostignuća znanosti dolazi samo dugim, budnim i strpljivim radom, uz dopuštanje uvijek novih korekcija i nadopuna, onda se razumije samo po sebi da najveće istine zahtijevaju veliku postojanost i poniznost slušanja. »Uzvisi ponizne« – kao što ono prethodno nema ništa zajedničkoga s krilaticom klasne borbe, tako ni ovo nema ništa s primitivnim moralizmom. Radi se o čovjekovu općemu iskonskom stavu. Samo poniznu osluškivanju, koje se ne će dati obeshrabriti nikakvim uskraćivanjem niti zavesti odobravanjem i osporavanjem, ni željama i sklonostima vlastita srca – samo se takvoj poniznosti mišljenja otvara uzvišenost istine, a time i pristup stvarnoj čovjekovoj veličini. Ova otvorenost za beskonačno, za Beskonačnoga, nema ništa zajedničkoga s lakovjernošću; ona naprotiv zahtijeva najbudniju samokritiku. Ona je otvore27
JOSEPH RATZINGER
nija i kritičnija od onoga ograničavanja na empirijsko, u kojemu čovjek svoju volju za vladanjem čini zadnjim mjerilom spoznaje. U svemu ovome otkrivaju nam se oni stavovi koje moramo suprotstaviti agnosticizmu, smirenu u samu sebi, jer samo su oni primjereni neizbježnosti pitanja Boga: budnost za dublje dimenzije zbilje, pitanja o cjelovitosti naše ljudske egzistencije i stvarnosti općenito, poniznost pred veličinom istine i spremnost očistiti se njome i za nju. Kasnije će se pokazati da moramo pridodati još jedan čimbenik koji do sada nije došao do izražaja: kao što u empirijskim stvarima moramo započinjati nekom vrstom vjere, uz nužnost svjedočanstva znalaca, kako bismo i sami došli do znanja, tako je i na ovome tešku i istodobno odlučujućemu području našega spoznavanja nužna spremnost osluškivanja velikih svjedoka istine, Božjih svjedoka, dopuštanja da nas oni vode, kako bismo izišli na put spoznaje. Nadalje – kao što svaka znanost i svako umijeće zahtijevaju stalnost i vježbanje – ne može drukčije biti ni s našim prilaženjem Bogu. Organi istine mogu otupjeti sve do potpuna osljepljenja i potpune gluhoće. Već je Pio XII. u ovome smislu govorio o prijetnji gubitka smisla za Boga, što je ponovio i papa Ivan Pavao II.7 Crkveni su oci u svezi s time neprestano ukazivali na Kristovu 28
O VJERI, NADI I LJUBAVI
SADRŽAJ
Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 I. VJERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 1. Vjera u svakodnevici kao temeljni čovjekov stav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 2. Je li agnosticizam izlaz? . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 Međuigra: Ludost umnih i uvjeti istinske mudrosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 3. Naravno znanje o Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 4. »Nadnaravna« vjera i njezini razlozi . . . . . . . .35 5. Razvoj temeljnoga polazišta . . . . . . . . . . . . . . .38 a) Usidrenje vjere u promatranju Isusa i svetaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .38 b) Provjeravanje vjere u životu . . . . . . . . . .40 c) Ja, ti i mi u vjeri . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 II. NADA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .47 1. Novovjekovni optimizam i kršćanska nada . . .49 2. Tri biblijska primjera za bit kršćanske nade . . .59 a) Prorok Jeremija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60 b) Otkrivenje svetoga Ivana. . . . . . . . . . . . .63 c) Propovijed na gori . . . . . . . . . . . . . . . . . .66 3. Bonaventura i Toma Akvinski o kršćanskoj nadi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 149
SADRŽAJ
III. NADA I LJUBAV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79 1. Nada i ljubav u zrcalu svojih suprotnosti . . . .81 a) Usahnuće nade i ljubavi u tromosti srca (acedia) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 b) Kćerke tromosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .89 c) Vrste slavljenja sebe: građanski pelagijanizam i pelagijanizam pobožnih . .92 d) Strah, nada, ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . .94 2. O biti ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 a) Ljubav kao »da« . . . . . . . . . . . . . . . . . . .100 b) Ljubav i istina – ljubav i križ . . . . . . . .102 c) Što je ljubav prema samome sebi . . . . .108 3. Bit i put agape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .112 4. Riječ Propovijedi na gori . . . . . . . . . . . . . . . . .116 Epilog DVIJE HOMILIJE O VJERI I LJUBAVI. . . . . . . .121 I. »Što moram činiti da bih zadobio život vječni?« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 II. Čist pogled i dobar put . . . . . . . . . . . . . . . . . .130 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137
150
Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2014.
VERBUM USKLIČNIK
!
U ovim nadahnutim meditacijama Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) čitatelju nudi razumljiv i pristupačan prikaz temeljnih kršćanskih krjeposti – vjere, nade i ljubavi. Pri tome Ratzinger povezuje filozofiju, teologiju i duhovnost te osvjetljava i stvarnosti tim krjepostima suprotne kao što su agnosticizam, ateistički optimizam, strahovi, očaj, mržnja prema sebi i bližnjemu itd. Upućujući kako ljudsku egzistenciju otvoriti Bogu da ona postane uistinu ljudska i ispunjena, ova knjiga se nameće kao prikladan odgovor na sve češće beznađe i nutarnju tjeskobu s kojima je obuzet suvremeni čovjek, usprkos materijalnome obilju i tehničkome napretku. Napisana iz pera jednog od najvećih živućih teologa, ova knjiga, koja promišlja temeljne kršćanske krjeposti – vjeru, nadu i ljubav – zasigurno će biti korisna i poticajna čitatelju u potpunijem življenju tih istih krjeposti. Nakon rasprodanog prvog izdanja sada se pojavljuje i u džepnom uvezu biblioteke Uskličnik kako bi bila dostupnija većem broju ljudi.
ISBN 978-953-235-407-2
VERBUM
9 789532 354072
49 kn
www.verbum.hr