Papa Franjo
POLITIKA i
DRUÅ TVO
Razgovori s Dominiqueom Woltonom
VERBUM
POLITIKA I DRUÅ TVO
Papa Franjo
POLITIKA i
DRUÅ TVO Razgovori s Dominiqueom Woltonom
VERBUM
Biblioteka:
Posebna izdanja 140. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Pape François Politique et Société Rencontres avec Dominique Wolton © 2017 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © Éditions de l’Observatoire / Humensis, 2017 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Fotografija na korici: © Stefano Spaziani Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-235-640-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170720074
„Nedavno sam rekao i sada ponavljam da proživljavamo treći svjetski rat u dijelovima. Postoje gospodarski sustavi koji moraju voditi ratove kako bi preživjeli. Proizvodi se i prodaje oružje i tako preživljava proračun onih gospodarstava koja žrtvuju čovjeka na oltaru boga-novca. I ne misli se na izgladnjelu djecu u izbjegličkim kampovima, ne misli se na prisilna razdvajanja, ne misli se na uništene domove, ne misli se na tolike uništene živote. Koliko patnje, koliko uništavanja, koliko boli! Danas, draga braćo i drage sestre, iz svih krajeva zemlje, iz svakoga naroda, iz svakoga srca i pokreta uzdiže se vapaj za mirom: Nikada više rata!“ (Iz govora sudionicima Svjetskoga susreta pučkih pokreta 28. listopada 2014.)
„Sanjam mladu Europu koja još može biti majka: majka koja je živa zato što poštuje život i daje nadu u život. Sanjam Europu koja vodi brigu o djetetu, koja kao vlastitomu bratu pomaže siromahu i onome tko želi biti primljen jer je sve izgubio pa traži sklonište. Sanjam Europu koja sluša i cijeni bolesne i stare ljude pa se ne može dogoditi da se na njih gleda kao na neproduktivne elemente koje treba odbaciti. Sanjam Europu u kojoj biti migrant nije zločin već poziv na snažniji angažman u korist cjelovitoga ljudskog dostojanstva. Sanjam Europu u kojoj mladi udišu čisti zrak čestitosti, vole ljepotu kulture i jednostavan život koji nije zagađen beskonačnim potrebama što ih stvara potrošačko društvo; Europu u kojoj je stupanje u brak i rađanje djece odgovornost i velika radost, a ne problem zbog nedostatka stabilna radnoga mjesta. Sanjam Europu obitelji čije su politike doista učinkovite, više usredotočene na lica nego na brojke, više na rađanje djece nego na umnažanje dobara. Sanjam Europu koja promiče i brani prava svakoga čovjeka, ali ne zaboravlja ni svoje dužnosti prema svima zajedno. Sanjam Europu za koju se ne će moći reći da je zauzimanje za ljudska prava bilo njezina posljednja utopija.“ (Iz govora na dodjeli nagrade Karla Velikoga 6. svibnja 2016.)
„NIJE LAKO, NIJE LAKO…“
UVOD
„Nije lako, nije lako…“
Projekt Neke su ljudske sudbine povijesne. Papa Franjo, koji dolazi iz Latinske Amerike, u Katoličku Crkvu unosi nov identitet. Njegova osobnost, njegov životni put, njegova djela predstavljaju izazov za ovo vrijeme koje je pod snažnim utjecajem gospodarstva, ali obilježeno i traženjem smisla, autentičnosti, često i duhovnih vrjednota. Taj susret između čovjeka i povijesti nalazi se u samu srcu ovih razgovora što ih vode predstavnik Crkve i francuski intelektualac koji ne pripada nijednoj vjeri, stručnjak za komunikaciju koji već godinama obrađuje pitanja globalizacije, kulturne raznolikosti i drukčijosti. Zašto dijalog? Zato što omogućuje otvaranje prema drugome i argumentaciju, ali i prisutnost čitatelja. Dijalog daje smisao ljudskoj komunikaciji onkraj tehnoloških mogućnosti i ograničenja. Kut gledanja koji smo izabrali za ovu knjigu pitanje je koje se stalno ponavlja u povijesti Crkve: koje je naravi društveni i politički angažman Crkve i po čemu se on razlikuje od političkoga djelovanja? Ta se pi-
9
POLITIKA I DRUŠTVO
tanja postavljaju pri svakomu čitanju Evanđelja, crkvenih otaca i enciklika koji potiču na kritički angažman i na djelovanje u korist siromašnih, potlačenih, isključenih… Ljudi koji su tijekom stoljeća prokazivali nepravde i nejednakosti često su povezivali političku poruku i duhovnost. Jedan od posljednjih velikih primjera rasprava je i sukob oko teologije oslobođenja. Kako promišljati i razlikovati duhovnu dimenziju od političkoga djelovanja Crkve? Dokle ići ili ne ići? Želimo razmišljati o tome što spaja, a što razdvaja duhovnost i političko djelovanje. To se razmišljanje nameće samo od sebe, napose u trenutku kada primjećujemo da se ljudi vraćaju duhovnosti i kada su zbog globalizacije informacija nejednakosti postale tako vidljive da to potiče na žurno djelovanje, a ponekad vodi do simplifikacije argumenata i sklonosti da se sve svede na politički pristup. Kako izbjeći da se – u ime „modernosti“ – kritički angažman Crkve svede na nešto što bi bilo usporedivo s djelovanjem kakva globalnoga političkog čimbenika, najbližega rođaka UN-a? Isusovci zbog svoje, a Latinska Amerika zbog Papine povijesti, izraziti su primjeri te rasprave, kao i potrebe i teškoće da se očuva razlika između tih dviju logika.
Susret Nad susretom nemamo vlast. Susret se događa. Ovaj je bio slobodan, lišen konformizma, pun povjerenja i humora. Uzajamna simpatija. Papa je nazočan, sluša, skroman je, svjestan Povijesti, nema iluzija o ljudima. Susre-
10
„NIJE LAKO, NIJE LAKO…“
ćemo se izvan svih institucionalnih okvira, kod njega, no to ne može u potpunosti objasniti njegovu sposobnost slušanja, njegovu slobodu i raspoloživost. Vrlo, vrlo malo frazeologije. Zavrti mi se u glavi kada pomislim na goleme odgovornosti koje nosi na svojim plećima. Kako usred tolikih pritisaka i opterećenja uspijeva odabrati, razmisliti, saslušati, djelovati – i to ne samo unutar Crkve, nego i u tolikim svjetovnim pitanjima? Kako li mu samo uspijeva? Da, on je možda doista prvi papa globalizacije, između Latinske Amerike i Europe. Tako human i tako skroman, a istodobno tako odlučan, s obje noge u Povijesti. Njegova uloga nije usporediva s ulogom velikih svjetskih političkih vođa, a ipak je stalno s time suočen. Najintenzivnija rečenica koju je izrekao posve prirodno, usred naših razgovora, mogla bi biti ova: „Ničega se ne bojim.“ Tu je još jedna koju je izgovorio tiho, na vratima, jedne večeri dok je odlazio, rečenica koju nikada ne ću zaboraviti jer tako snažno simbolizira njegovu ljudskost, njegov apostolat: „Nije lako, nije lako…“ Što reći na takvu skromnost, samoću, lucidnost i inteligenciju? Nije bilo lako naći razinu na kojoj će se moći odvijati razgovor. Među nama postoje tolike razlike, ali i volja da se razumijemo, da „srušimo zidove“ i prihvatimo nekomunikaciju. „Nije lako“ potaknuti na govor nekoga tko već mnogo i dobro govori, tko se lako izražava, napose zato što religijski govor uvijek ima odgovor na sve i jer je već sve rečeno… Izbjeći ponavljanje onoga što već znamo da je rekao, odmaknuti se od vjerskoga i službenog vokabulara. Tražiti istinu, prihvatiti neko-
11
POLITIKA I DRUŠTVO
munikaciju kada do nje dođe, a do nje neizbježno dolazi. Zadržali smo se više na razini povijesti, politike i ljudi nego na duhovnoj dimenziji. Zbog bogatstva njihovih sličnosti i razlika ovaj bi se dijalog između jednoga predstavnika religije i jednoga predstavnika laičkoga svijeta mogao voditi bez kraja. Nisam se postavio ni kao hvalitelj ni kao kritičar nego kao znanstvenik, čovjek dobrih namjera koji pokušava razgovarati s jednom od najosebujnijih intelektualnih i religijskih osobnosti na svijetu. Sloboda koju sam osjećao u svim razgovorima doista ga obilježuje. Nije ni konvencionalan ni konformist. Uostalom, pogledajmo kako je živio, govorio i djelovao u Argentini i u Latinskoj Americi i sve će nam biti jasno. Europa je radikalno drukčija. U empirijskomu smislu, premda često i nesvjesno, koristio sam isti pristup kao i u razgovorima s filozofom Raymondom Aronom (1981.), kardinalom Jean-Marieom Lustigerom (1987.) i predsjednikom Europske zajednice Jacquesom Delorsom (1994.). Filozofija, religija, politika. Tri dimenzije koje u konačnici nalazimo i ovdje. To je nesumnjivo položaj koji najbolje ocrtava stajalište istraživača, koji je neka vrsta glasnogovornika onoga nevidljivog univerzalnog građanina koji je nužno potreban za razmišljanje o povijesti i o svijetu. Govoriti, razgovarati kako bi se smanjile nepremostive udaljenosti i omogućilo barem neko međusobno razumijevanje. Paradoksalno je da smo se često susretali upravo na zajedničkomu terenu filozofije komunikacije. Dati prednost čovjeku pred tehnikom. Prihvatiti nekomunikaciju, poticati dijalog, komunikaciju očistiti od tehnike kako bi-
12
„NIJE LAKO, NIJE LAKO…“
smo se vratili humanističkim vrijednostima. Prihvatiti da komunikacija bude kako pregovaranje i suživot, tako i dijeljenje. Komunikacija kao politička djelatnost diplomacije.
Velike teme Naši su razgovori bili predmetom dvanaest susreta raspoređenih između veljače 2016. i veljače 2017., što je zapravo prilično mnogo s obzirom na vatikanske običaje. Napose zato što ništa nije bilo unaprijed odlučeno. Razgovori su često izlazili iz stroga okvira knjige, nije sve navedeno u tekstu, no to dobrim dijelom objašnjava ton, ozračje i slobodu naših razgovora. Papa je, naravno, pročitao rukopis i lako smo se složili. Teme kojih smo se dotakli odnose se na politička, kulturna i religijska pitanja koja obilježavaju svijet i nasilje u svijetu: mir i rat; Crkva u globalizaciji i suočena s kulturnom raznolikošću; religije i politika; fundamentalizmi i laicitet; odnosi između kulture i komunikacije; Europa kao područje kulturnoga suživota; odnosi između tradicije i modernosti; međureligijski dijalog; stanje pojedinca, obitelji, morala i društva; univerzalističke perspektive; uloga kršćana u laičkomu društvu obilježenu povratkom religija; nekomunikacija i osebujnost religijskoga govora. Te su teme okupljene u osam poglavlja. Svako sam poglavlje dopunio izvadcima iz šesnaest velikih govora pape Franje, održanih poslije njegova izbora 13. ožuj-
13
POLITIKA I DRUŠTVO
ka 2013. Ti govori održani širom svijeta ilustriraju naše razgovore. U svakome poglavlju naći ćete po dva. Ovdje se namjerno nismo osvrtali na političke i institucionalne sukobe unutar same Crkve. Osim što za ta pitanja postoje kompetentniji od mene i što o tim stvarima postoje opširne informacije, to nisu bile teme od mojega interesa. Zanimalo me mjesto Crkve u svijetu i u politici iz perspektive iskustva i analize prvoga pape isusovca i ne-europejca u Katoličkoj Crkvi. Što bih rekao o njemu? U socijalnomu smislu on je pomalo franjevac, u intelektualnomu pomalo dominikanac, u političkomu pomalo isusovac… U svakom slučaju vrlo human. Vjerojatno bi bilo potrebno još mnogo toga kako bi se razumjelo njegovu osobnost…
Sitne nekomunikacije… Kod Svetoga Oca sve proizlazi iz religije i vjere, pa i kada govori o neposredno političkim pitanjima. Bitnu ulogu igra milosrđe, kao i dubina jedne povijesti i eshatologije čiji su korijeni stariji od četiri tisuće godina. Moji su parametri više antropološki, iako je naravno nemoguće eliminirati duhovne dimenzije ljudskoga djelovanja. Pogledi na svijet često su isti, ali ne i perspektive. Način razmišljanja i logika ne podudaraju se uvijek. Ljepota je komunikacije u tome da se pokušavamo razumjeti i prihvatiti razlike. Kao primjer dajem zagonetku suvremenoga svijeta koji je vidljiv i interaktivan, ali u kojemu su dostignuća i brzina protoka informacija takvi da nikada nije bilo toliko nerazumijeva-
14
„NIJE LAKO, NIJE LAKO…“
nja i nekomunikacije. Izazov: promišljanje drukčijosti u ovome otvorenom svijetu, izbjegavanje davanja monopola samo jednomu diskursu, bio on religijski ili politički, poticanje na međusobno razumijevanje. „Prihvatiti, pratiti, razlučiti i integrirati.“ Ova četiri ključna pojma apostolske pobudnice Amoris laetitia (Radost ljubavi, ožujak 2016.) imaju općenit doseg, napose kada je riječ o razmišljanju o bitnim pitanjima današnjega svijeta kao što su rad, obrazovanje, odnosi između znanosti, tehnike i društva, globalizacija, drukčijost i kulturna raznolikost, mediji i javno mišljenje, politička komunikacija, urbanost. Sve su to teme u kojima bi rad Crkve, kao i enciklike, mogao pomoći u produbljivanju drugih razmišljanja. Nije bilo lako voditi ove razgovore. Papa ne odgovara uvijek na pitanja koja mu se postavljaju, svakako ne onako kako nas je navikla moderna racionalnost. Brzo prelazi na događaje od prije nekoliko stoljeća, na metafore ili na Evanđelje… Ne drži se uvijek klasičnoga slijeda pitanja i odgovora. Nalazimo se u drukčijim simboličkim prostorima. Jednom riječju, to je ono što nazivam „sitnim nekomunikacijama“ koje su u okviru ovoga susreta iznimno zanimljive. Napose zato što postoji i treći partner – čitatelj – za kojega nitko ne zna kako će reagirati. Jednom riječju, ovo je dijalog koji ne slijedi „klasičnu racionalnost“ vezanu uz uobičajenu intelektualnu i političku razmjenu. Tim bolje, iako nas to zna i iznenaditi. Ovdje smo u samu srcu filozofije komunikacije koja poštuje drukčijost. Kod Crkve je zanimljivo to da praktički nikada nije moderna. Nikada nije posve u sadašnjemu vremenu,
15
POLITIKA I DRUŠTVO
iako u sadašnjosti vodi mnoge borbe. Upravo zbog takva stava zanimljiv je njezin pogled na svijet, čak i kada nas uzrujava ili čudi. Ne mariti za modernost znači držati se vrjednota i vremenskih parametara koji se ne podudaraju s našim vremenom u kojemu vladaju brzina, žurba i globalizacija. U prošlosti je često dolazilo do preklapanja između religije i politike, duhovnoga i vremenitog; rezultati su često bili sumnjive kakvoće… Danas se duhovna stvarnost više ne preklapa s vremenitom, barem ne u kršćanstvu, i taj odmak od modernosti u svim oblicima zapravo je šansa koja podrazumijeva i stalnu poteškoću određivanja distance između to dvoje. Modernost, koja je u roku od četiri stoljeća pobijedila tradiciju, pretvorila se u ideologiju. Revalorizacija tradicije nesumnjivo je sredstvo spašavanja vladajuće modernosti. U tome može pomoći Katolička Crkva, kao i svi drugi – religijski, umjetnički i znanstveni – potencijali. Kako bilo da bilo, sve te dimenzije tjeraju na dijalog, toleranciju i međusobno razumijevanje. Dominantna tradicija protiv koje se modernost stoljećima s pravom borila danas može biti oplođena logikom koja se razlikuje od njezine. Sve samo ne jednodimenzionalnost, koja je uvijek opasna, kao ni opredmećivanje svijeta, što je predvidjela Frankfurtska škola dvadesetih godina prošloga stoljeća. Rad na ovoj knjizi trajao je dvije i pol godine. Kod mene je izazvao poneki preokret, duboko poštovanje i istinski osjećaj skromnosti pred tim čovjekom i veličinom njegovih odgovornosti. U isto vrijeme ovaj susret, u kojemu je vladala autentična sloboda, omogućio je da se izreknu mnoge
16
„NIJE LAKO, NIJE LAKO…“
stvari. Trenutak kada je vrijeme stalo. Neizbježna sveprisutnost globalizacije koja se odnosi na sva mjerila i sve vrjednote i koju treba osmisliti kako bi se izbjegli novi ratovi. Rastuća važnost komunikacije i nekomunikacije. Sažeto rečeno, „informirati ne znači komunicirati“, a „komunicirati znači pregovarati, u najboljemu slučaju zajedno živjeti“ – što su središnji koncepti istraživanja koja sam vodio kako bi mirno supostojale vizije svijeta koje se često razlikuju, a ponekad i suprotstavljaju. Moguć je određeni optimizam kada vidimo neke dodirne točke između laičkoga i religioznoga diskursa u pitanjima izazova koje donosi globalizacija. Jednom riječju, treba učiniti sve kako bi se izbjegla mržnja prema drugome. Kršćanska religija sa svojim univerzalističkim težnjama danas stremi očuvanju dijaloga; njezine su ključne riječi „poštivanje“, „dostojanstvo“, „priznavanje“ i „povjerenje“ – riječi koje se nalaze u srcu demokratskoga društvenog modela. Dominique Wolton
17
MIR I RAT
1.
MIR I RAT
Veljača 2016. Prvi sastanak. Još nikada nisam susreo papu Franju. Sa mnom je prevoditelj i prijatelj otac Louis de Romanet. Ulazimo u skromni Dom svete Marte1 koji se nalazi tik do bazilike svetoga Petra. Čekamo u malenoj i prilično hladnoj prostoriji. Tišina. Neka tjeskoba. On odjednom ulazi. Sav srdačan. I odmah taj duboki i blagi pogled. Upoznajemo se. Razgovor počinje. Postupno sve postaje prirodno, neposredno. Nešto se događa. Odgovara ozbiljno, dijalog teče, povremeno popraćen smijehom, što će se događati vrlo često tijekom naših dvanaest susreta. Humor, osjećaj da se slažemo, aluzije, prirodna komunikacija koja nadilazi riječi, komuniciramo pogledima, gestama. Vrijeme nije ograničeno. Poslije sat i pol traži da prekinemo jer se treba naći sa svojim ispovjednikom. Odgovaram mu „da mu je to doista potrebno“. Smijemo se. Dogovaramo sljedeći susret. Otvara vrata i odlazi jednostavno kako je i došao. Snažne emocije dok gledam kako se ta bijela silueta udaljava. Razvidna krhkost i golema snaga simbola. Razgovarali smo o ozbiljnim stvarima, o miru i ratu, o mjestu Crkve u globalizaciji i u Povijesti. ***
19
POLITIKA I DRUŠTVO
Papa Franjo: À vous le parole, imate riječ.2 Dominique Wolton: U siječnju 2016. na otoku Lezbosu izrekli ste nešto lijepo što se rijetko čuje: „Svi smo mi migranti i svi smo mi izbjeglice.“ U trenutku kada se europske i zapadne sile zatvaraju, što se može dodati toj predivnoj rečenici? Što učiniti? Izrekao sam rečenicu koju djeca migranata nose na svojim majicama: „Ja nisam opasnost, ja sam u opasnosti.“ Naša je teologija teologija migranata. Svi smo mi migranti još otkada je Bog pozvao Abrahama. Izraelski narod pamti tolike migracije. I sam Isus bio je izbjeglica, imigrant. U egzistencijalnomu smislu po svojoj vjeri svi smo mi migranti. Ljudsko dostojanstvo nužno podrazumijeva da smo „na putu“. Kada netko nije na putu, on je mumija. Muzejski izložak. Ta osoba nije živa. Ne samo „biti“ na putu, nego „ići“ putem. Putem se ide. Jedna španjolska pjesma kaže: „Putem se ide hodajući.“ A hodati znači komunicirati s drugima. Kada hodamo, susrećemo ljude. Hodanje je možda u temelju kulture susretanja. Ljudi se susreću, komuniciraju. To može biti na dobar način, u prijateljstvu, ili na loš način, u ratovanju, što je druga krajnost. I veliko prijateljstvo i rat oblik su komunikacije. Rat je agresivna komunikacija za koju je čovjek sposoban. Kada kažem „čovjek“, mislim i na muškarca i na ženu. Kada čovjek odluči da više ne će hodati, to je poraz. To je poraz njegova ljudskoga poziva. Hodati, biti uvijek na putu, to znači uvijek komunicirati. Možemo poći krivim putem, možemo pasti… kao u priči o Arijadninoj niti, kao Arijad-
20
MIR I RAT
na i Tezej, možemo se naći i u labirintu… Ali hodamo. Hodamo i zalutamo, ali hodamo. Komuniciramo. Teško nam je komunicirati, ali komuniciramo usprkos svemu. To kažem zato što ne smijemo odbiti ljude koji su na putu. To bi značilo odbaciti komunikaciju. A što je s migrantima koji su odbačeni iz Europe? Ako Europljani hoće ostati sami sa sobom, neka rađaju djecu! Mislim da je francuska vlada pokrenula istinske planove, zakone o pomoći obiteljima s mnogo djece. Druge zemlje to nisu učinile: njima je draže ne imati djece. Iz različitih razloga, različitim metodama. Europa je u proljeće 2016. potpisala apsurdan ugovor o zatvaranju granice između Europe i Turske.3 Zato govorim o čovjeku koji je na putu. Čovjek je u svojoj biti biće koje komunicira. Nijem čovjek, u smislu da ne zna komunicirati, jest čovjek koji ne uspijeva „hodati“, „ići“… Godinu i pol poslije rečenice koju ste izgovorili na Lezbosu situacija se pogoršala. Mnogi su se divili onome što ste rekli, no poslije – više ništa. Što biste mogli reći danas? Problem počinje u zemljama odakle dolaze migranti. Zašto odlaze iz svojega kraja? Zato što nema posla ili zbog rata. To su dva glavna razloga. Nema posla jer su bili izrabljivani, mislim na Afrikance. Europa je izrabila
21
POLITIKA I DRUŠTVO
Afriku… Ne znam smije li se to reći! No neke europske kolonizacije… da, one su izrabile Afriku. Čitao sam da je prvi korak vlade nedavno izabranoga šefa jedne afričke države bio prijedlog zakona o pošumljavanju zemlje – i parlament ga je izglasao. Svjetske gospodarske sile posjekle su sva stabla. Pošumljavanje. Zemlja se sasušila od pretjerana izrabljivanja i više nema posla. Prva stvar koju treba učiniti – to sam govorio pred Ujedinjenim narodima, u Vijeću Europe, posvuda – jest da se tamo pronađu načini otvaranja radnih mjesta i da se tamo investira. Istina je da Europa treba investirati i kod kuće jer i ovdje postoji problem nezaposlenosti. Drugi razlog migracija su ratovi. Može se investirati, ljudi će imati posla i više ne će morati odlaziti, ali ako dođe do rata, opet će morati bježati. A tko vodi ratove? Tko daje oružje? Mi. Mi Francuzi… Da? I druge nacije za koje znam da su više ili manje vezane uz oružje. Mi dajemo oružje kako bi se oni međusobno uništavali. Žalimo se da nas migranti dolaze uništiti, a mi tamo šaljemo rakete! Pogledajte Srednji istok. Ista stvar. Tko dostavlja oružje? I ISIL-u, i onima koji podržavaju Assada u Siriji, i pobunjenicima protiv Assada? Tko im dostavlja oružje? Kada kažem „mi“, mislim na Zapad. Ne optužujem nijednu zemlju, uostalom i neke ne-zapadne zemlje prodaju oružje. Mi dajemo oružje. Mi izazivamo kaos, ljudi bježe, a mi, što činimo? Kažemo: „Ma ne, snađite se!“ Ne želim izgovarati pregrube riječi, ali nemamo pravo ne pomagati ljudima koji dolaze. To su ljudska bića. Jedan mi je poli-
22
MIR I RAT
tičar rekao: „Ljudska su prava iznad svih sporazuma.“ To je europski državnik koji jasno vidi problem. Takav stav odbijanja može i ubrzati mržnju zato što danas, s globalizacijom slike, interneta i televizije, cijeli svijet vidi da Europljani izdaju ljudska prava i odbacuju imigrante, da se sebično zatvaraju, a Europa unatrag pedesetak godina toliko toga duguje migrantima na gospodarskomu, ali i na društvenom i kulturnom planu. Sve će se to Europi vratiti kao bumerang. Europljani kažu da su najdemokratskiji od svih? Pa oni izdaju svoje humanističke i demokratske vrjednote! Globalizacija informacije bit će kao bumerang… A Europljani to ne vide. Zbog sebičnosti. Iz gluposti. Europa je kolijevka humanizma. Vratimo se na politiku… Svaki čovjek i svaka institucija u svijetu uvijek ima političku dimenziju. Za Politiku s velikim P veliki Pio XI.4 rekao je da je to jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi prema bližnjemu. Zalagati se za „dobru“ politiku znači tjerati zemlju prema naprijed, raditi na napredovanju njezine kulture: to je politika. I to je umijeće. Na povratku iz Meksika sredinom veljače 2016.5 od novinara sam saznao da je prije izbora za predsjednika Donald Trump rekao da sam ja političar prije nego što je izjavio da će poslije izbora sagraditi tisuće kilometara zida… Zahvalio sam mu što me nazvao političarom zato što Aristotel ljudsko biće definira kao animal politi-
23
POLITIKA I DRUŠTVO
cum, i to mi je čast. Priznao je, dakle, da sam ja čovjek! A što se zidova tiče… Oruđe politike je blizina. Suočavati se s problemima, razumjeti ih. Ima nešto što smo zanemarili: nagovaranje. To je možda najsuptilnija, najprofinjenija politička metoda. Slušam tuđe argumente, analiziram ih, izlažem svoje… drugi mene pokušava uvjeriti, ja pokušavam njega nagovoriti i tako zajedno napredujemo. Možda ne uspijevamo doći do hegelijanske ili idealističke sinteze – i tim bolje, Bogu hvala. To se ne može, ne smije činiti jer se tako uvijek nešto uništi. Vaša definicija politike – uvjeravati, argumentirati, napose pregovarati – posve se podudara s definicijom komunikacije koju zastupam i koja u situaciji nekomunikacije daje prednost pregovaranju! Koncept komunikacije nedjeljiv je od demokracije jer pretpostavlja slobodu i jednakost partnera. Komunicirati ponekad znači dijeliti, no najčešće pregovarati i kohabitirati… Baviti se politikom znači prihvatiti da postoji napetost koju ne možemo razriješiti. Razriješiti putem sinteze znači uništiti jedan dio u korist drugoga. Jedini je izlaz prema gore, na višoj razini, gdje dvije strane daju najbolje od sebe i postižu rezultat koji nije sinteza nego zajedničko napredovanje – „hodanje zajedno“. Uzmimo za primjer globalizaciju. To je apstraktna riječ. Usporedimo taj pojam s nečim konkretnim. Na globalizaciju, koja je politički fenomen, možemo gledati kao na „kuglu“ kod koje je svaka točka jednako udaljena
24
MIR I RAT
od središta. Sve su točke identične, traži se jednoobraznost. Takva vrsta globalizacije uništava raznolikost. Globalizaciju možemo zamisliti i kao poliedar6 kod kojega su sve točke povezane, ali svaka točka – bio to narod ili osoba – zadržava svoj vlastiti identitet. Baviti se politikom znači tražiti tu napetost između jedinstva i vlastitih identiteta. Prijeđimo na religijsko područje. Kada sam bio dijete, govorili su mi da će svi protestanti ići u pakao, svi, apsolutno svi (smijeh). E, da, to se smatralo smrtnim grijehom. Jedan je svećenik čak palio šatore evangeličkih misionara u Argentini. To su bile godine 1940.– 1942. Imao sam četiri ili pet godina, šetao sam ulicom s bakom. S druge strane pločnika stajale su dvije žene iz Vojske spasa, na glavi su imale šešire s njihovim obilježjima. Pitao sam: „Reci mi, bako, tko su te žene? Časne sestre?“ Odgovorila mi je: „Ne, to su protestantkinje, ali su dobre osobe.“ To je bio prvi ekumenski govor koji sam čuo u životu, i to od starije osobe. Tako mi je baka otvorila vrata ekumenske raznolikosti. To iskustvo moramo prenijeti svima. U odgoju djece, mladih… Svatko ima svoj identitet… Što se tiče međureligijskoga dijaloga, on mora postojati, ali ne možemo uspostaviti iskren dijalog među religijama ako svatko ne polazi od svojega vlastitog identiteta! Ja imam svoj identitet i iz njega govorim. Približavamo se, nalazimo zajedničke točke, stvari oko kojih se ne slažemo, ali oko zajedničkih točaka idemo naprijed za opće dobro. Zajedno se bavimo karitativnim djelatnostima, edukativnim akcijama, mnogočime. Ono što je moja baka uči-
25
POLITIKA I DRUŠTVO
nila za mene kada sam imao pet godina bio je politički čin. Naučila me otvoriti vrata. Kada, dakle, postoji napetost, ne smijemo tražiti sintezu jer sinteza može uništiti. Treba stremiti prema poliedru, prema jedinstvu koje može očuvati sve različitosti, sve identitete. Majstor na tomu području – ne želim nikoga plagirati – jest Romano Guardini.7 Guardini je, po meni, čovjek koji je sve razumio, što i objašnjava u svojoj knjizi Der Gegensatz8 – ne znam kako je to prevedeno na francuski, talijanski prijevod je L’opposizione polare [Polarna opozicija, nap. prev.]. Ta njegova prva knjiga o metafizici koju je napisao 1923. po meni je njegovo remek-djelo. Objašnjava nešto što bismo mogli nazvati „filozofijom politike“, ali u temelju svake politike nalaze se nagovaranje i bliskost. Crkva, dakle, mora otvoriti vrata. Kada Crkva zauzme neispravan stav, postaje prozelitistička, a prozelitizam – ne znam smije li se to reći – baš i nije katolički! (Smijeh.) Priznajte da je Crkva dugo vremena zastupala više nego neravnopravno shvaćanje dijaloga. Kakav je odnos između prozelitizma i međureligijskoga dijaloga? Prozelitizam uništava jedinstvo. Upravo zato međureligijski dijalog ne znači da se svi moraju složiti, ne, nego hodati zajedno, svatko sa svojim identitetom. To je kao kada se ide u misije, kada sestre i svećenici idu u svijet svjedočiti. Politika je Crkve njezino svjedočanstvo. Izići iz sebe. Svjedočiti. Dopustite mi da se na trenutak vratim na velikoga učitelja Guardinija. Erich Przywara, jedan od onih koji su ga nadahnjivali i koji
26
MIR I RAT
se isto tako bavio tim temama, napisao je jednu malenu knjižicu o Europi. Ali majstor svih opreka, bipolarnih napetosti kako mi to nazivamo, jest Guardini koji nas uči jedinstvu u različitosti. Što se danas događa s fundamentalistima? Fundamentalisti se zatvaraju u svoj identitet i ne žele čuti ništa drugo. I u svjetskoj politici postoji skriveni fundamentalizam. Ideologije nisu sposobne baviti se politikom. One pomažu u razmišljanju – ideologije, uostalom, treba poznavati – ali one nisu sposobne baviti se politikom. U proteklomu smo stoljeću vidjeli mnoge ideologije koje su iznjedrile političke sustave. I vidjeli smo da to ne funkcionira. Što, dakle, treba činiti Crkva? Prikloniti se jednoj ili drugoj? To je napast, to bi bila imperijalistička Crkva, a ne Crkva Isusa Krista, ne Crkva koja služi. Dat ću vam primjer za koji nemam nikakve zasluge, koji se odnosi na dvojicu velikih ljudi koje jako volim: to su Shimon Peres9 i Mahmud Abbas.10 Bili su prijatelji, razgovarali su telefonom. Kada sam bio tamo, željeli su učiniti jednu gestu, ali nisu mogli naći mjesto gdje bi se to moglo održati jer Abbas nije mogao u Jeruzalem, u nuncijaturu. Peres je rekao: „Rado bih otišao na palestinski teritorij, ali me vlada ne će pustiti bez velike pratnje, što bi izgledalo kao agresija.“ Obojica su zamolila da se sastanu ovdje. Mislio sam da taj susret ne mogu organizirati sam s njima dvojicom pa sam pozvao Bartolomeja I., carigradskoga pravoslavnog patrijarha. Našle su se dakle četiri različite konfesije radi iste stvari jer žele mir i jedinstvo. Svatko je otišao sa svojim idejama, ali ostalo je stablo. Posadili smo ga zajedno. Ostalo je i sjećanje na prijateljstvo, na bratski zagrljaj. Služba Crkve u politici je
27
POLITIKA I DRUŠTVO
da gradi mostove. To je njezina diplomatska uloga. „Posao je apostolskih nuncija izgradnja mostova.“ Upravo to je u samu srcu naše vjere. Bog Otac je poslao svojega Sina i on je most. Pontifex: ta riječ sažima stav Boga prema čovječanstvu i to treba biti stav politike Crkve i kršćana. Gradimo mostove. Radimo. Nemojmo nikada reći: „Ma tko si ti?“ Činimo sve zajedno i razgovarajmo. Tako će se stvari poboljšati. Primjerice, osjetio sam dužnost otići u Casertu i moliti oprost od karizmatika i pentekostalaca.11 Zatim, kada sam bio u Torinu, osjetio sam potrebu otići u valdenški hram. Protiv valdenza učinjeno je mnogo zla, bilo je i mrtvih. Moliti oprost. Ponekad gradimo mostove kada molimo oprost. Ili kada idemo u tuđu kuću. Treba graditi mostove kao Isus Krist, naš uzor, koga je Otac poslao da bude „Pontifex“, onaj koji gradi mostove. Po meni, tu je temelj političkoga djelovanja Crkve. Kada se Crkva bavi niskom politikom, tada se više uopće ne bavi politikom. Svi kažu: „Crkva se ne bavi politikom.“ No Crkva se – po vama, po Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. – upliće u sve: migrante, ratove, granice, klimu, nuklearna pitanja, terorizam, korupciju, ekologiju… Zar to nije politika? Do koje se točke Crkva bavi politikom, a od koje točke je to nešto drugo? Francuski biskupi napisali su u jesen 2016. pastoralno pismo koje se nastavlja na ono od prije petnaest godina: Retrouver le sens du politique12 [Ponovno pronaći smisao za političko, nap. prev.]. Postoji velika politika i malena stranačka politika. Crkva se ne smije petljati u stranačku politiku. Pavao VI. i Pio XI. rekli su da je politi-
28
MIR I RAT
ka, velika politika, jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi prema bližnjemu. Zašto? Jer teži općemu dobrom. Da, upravo je u tome veličina politike. Crkva se ne smije miješati u različitost političkih stranaka. To je stvar slobode vjernika. Jeste li zato neskloni postojanju kršćanskih stranaka? To je teško pitanje, bojim se na njega odgovoriti. Sklon sam postojanju stranaka koje zastupaju kršćanske vrijednosti; te su vrijednosti na dobro cijeloga čovječanstva. To da. Ali stranka samo za kršćane ili samo za katolike, to ne. To uvijek vodi u neuspjeh. Mislim da imate pravo. Punih sto i pedeset godina postojale su kršćanske stranke, a rezultat… To je neki oblik „cezaropapizma“, u tome se slažemo. To me navodi na nešto što vi, Francuzi, jako volite: laicitet. Pitanje laiciteta snažno se vraća u današnje vrijeme zbog fundamentalizma koji bi iznova htio spojiti političku i vjersku moć. Laička je država nešto zdravo. Postoji zdravi laicitet. Isus je rekao da treba dati caru carevo, a Bogu božje. Pred Bogom smo svi jednaki. No mislim da je u ne-
29
POLITIKA I DRUŠTVO
kim zemljama, kao u Francuskoj, taj laicitet presnažno obojen prosvjetiteljstvom koji stvara opću sliku zajednice u kojoj su religije viđene kao supkulture. Mislim da bi Francuska – to je moje osobno mišljenje, a ne službeni stav Crkve – trebala malo „podignuti“ razinu laiciteta u smislu da bi trebala reći da i religije spadaju u kulturu. Kako to izraziti na laički način? Otvaranjem transcendenciji. Svatko može naći svoj način otvaranja. Prosvjetiteljstvo ima preveliku težinu u francuskome naslijeđu. Razumijem to povijesno naslijeđe, no to treba proširiti, to je posao koji treba učiniti. Postoje vlade, kršćanske ili ne, koje ne priznaju laicitet. Što je laička država koja je „otvorena transcendenciji“? To znači da religije pripadaju kulturi, da nisu supkultura. Kada se kaže da se ne smije pokazivati križić oko vrata ili da žene ne smiju nositi ovo ili ono, to je glupost. Jedno i drugo predstavlja nečiju kulturu. Jedan nosi križić, drugi nosi nešto drugo, rabin nosi kipu, papa nosi kalotu! (Smijeh)… To je zdravi laicitet! Drugi vatikanski sabor o tome vrlo dobro i vrlo jasno govori. Mislim da u tim stvarima ima pretjerivanja, napose kada se laicitet stavlja iznad religija. To bi značilo da religije nisu dio kulture? Da su supkulture? Kako Crkva sa svim svojim iskustvima, pogrješkama i uspjesima može pridonijeti dijalogu ili suživotu? Što može učiniti da se deblokiraju sve nasilniji konflikti, ratovi i mržnje? Mogu govoriti samo o svojemu iskustvu, o onome što sam rekao o židovu, pravoslavcu i Palestincu. Mo-
30
MIR I RAT
gu govoriti i o onome što sam doživio u Srednjoafričkoj Republici u studenome 2015. Prije odlaska na to putovanje naišao sam na velik otpor! Ali tamošnji ljudi, kao i prijelazna predsjednica, tražili su da dođem. Prijelazna je predsjednica praktična katolikinja, ali je muslimani jako vole. Jako je vole. Iako su postojali sigurnosni problemi, htio sam ići kako bih rekao, primjerice, što Crkva može učiniti. U Banguiju, u muslimanskoj četvrti, otišao sam u džamiju, molio sam u džamiji, imama sam pozvao u papamobil da se malo provozamo… Ne kažem da sam donio mir, nego kažem da Crkva mora raditi takve stvari. Tamo imaju dobroga nadbiskupa, dobroga imama i dobroga evangeličkog pastora. I sva trojica zajedno rade za mir. Sva trojica. Ne svađaju se. Što se može učiniti da narod živi u miru? Treba reći da domovina, nacija i narod imaju zajednički interes koji ih sve nadilazi. Za mene to je geopolitičko načelo: cjelina je važnija od dijelova. Jesu li vaša putovanja sredstvo mira, komunikacije ili pregovaranja? Zašto toliko putujete, zašto stalno govorite o nasilju, miru, pregovaranju? Kad god nekamo idem, kažem da dolazim kao hodočasnik da nešto naučim – kao hodočasnik mira. Spomenuli ste riječ koju ja nisam spomenuo: pregovaranje. Pregovarati. Neki dan, na susretu s poduzetnicima i radnicima u Ciudad Juárezu, rekao sam: „Kada sjednemo za pregovarački stol, svjesni smo i sigurni da će u pregovorima svi nešto izgubiti, ali da će u konačnici
31
POLITIKA I DRUŠTVO
svi biti dobitnici.“13 Pregovaranje je oruđe mira, u njemu sudjelujemo s ciljem da izgubimo što manje… U pregovorima uvijek nešto izgubimo, ali svi dobivaju i to je jako dobro. Kršćanskim jezikom rečeno, dajemo komadić svojega života za život cijeloga društva, za život svih. Pregovaranje je važno. Kako u tome kontekstu vidite ono što zovete „novom evangelizacijom“? Kakva je veza između to dvoje? Ponovit ću što sam već kazao: evangelizacija nije prozelitizam. To je rekao Benedikt XVI. On je najprije u Brazilu, u Aparecidi, a poslije učestalo govorio da Crkva raste snagom svoje privlačnosti, a ne putem prozelitizma.14 Tako je i s politikom. Jedan je katolik, drugi protestant, treći musliman, četvrti židov, ali Crkva raste snagom privlačnosti, snagom prijateljstva… traže se mostovi, mostovi i opet mostovi. U nekim situacijama treba pregovarati jer se ne može drukčije. No to je i stvar političke poniznosti. Učinimo što možemo učiniti i koliko god možemo učiniti… Po meni, u sadašnjemu vremenu najveće političke opasnosti su jednoobraznost i globalizacija. U ovomu trenutku događa se nešto strahovito: ideološke kolonizacije. Ideologije se infiltriraju… Afrički su mi biskupi više puta rekli: „Naša je zemlja dobila pozajmicu, ali pod uvjetima koji se protive našoj kulturi.“ Tu se na djelu vidi pogubna ideologija, i to objašnjavam u Evangelii gaudium15 i u Laudato si’16. U središtu svega nalazi se ideologija idola, „boga novca“ koji svime upravlja. Mi, naprotiv, muškarca i ženu moramo vratiti u središte, a
32
MIR I RAT
novac mora služiti njihovu razvitku. Afrika, kontinent koji se oduvijek izrabljuje, sada je suočena s ideologijama koje ju žele kolonizirati! Kao da je sudbina Afrike da je se izrabljuje! Kada se dio svećenika ili čak episkopata buni protiv štete koju nanosi globalizacija, postoji rizik da njihovo političko djelovanje iziđe iz okvira Evanđelja i da se pretvori u socijalističku ili marksističku političku akciju. Primjerice teologija oslobođenja koju je Rim kritizirao. Kako održati razmak između političkoga djelovanja i duhovne dimenzije? Teologija oslobođenja način je teološkoga razmišljanja koji se u više navrata nadahnjivao nekršćanskim ideologijama, bile one hegelijanske ili marksističke. Osamdesetih godina postojala je sklonost da se stvarnost analizira na marksistički način. To se poslije preimenovalo u „teologiju naroda“. Ne sviđa mi se baš taj naziv, no pod tim sam je imenom upoznao. Ići zajedno s Božjim narodom i baviti se teologijom kulture. Trebali biste pročitati Rodolfa Kuscha17, mislioca, Nijemca koji je živio na sjeverozapadu Argentine, koji je bio vrlo dobar filozof i antropolog. Od njega sam naučio jedno: riječ „narod“ nije logična riječ. To je mitska riječ. Ne možete govoriti o narodu na isključivo logičan način; to bi bio tek opis. Da bi se razumjelo jedan narod, da bi se razumjelo njegove vrjednote, treba ući u duh, srce, rad, povijest i mit njegove tradicije. To je u samu temelju tzv. teologije „naroda“. To znači ići s narodom, vidjeti kako se on izražava. Ta je distinkcija važna. Bilo bi dobro da vi, kao intelektualac, razradite taj
33
POLITIKA I DRUŠTVO
pojam mitske kategorije! Narod nije logička kategorija, to je mitska kategorija. Po čemu vaše iskustvo Latinske Amerike omogućuje bolje razumijevanje proturječja koja sadrži globalizacija? Postoji li na tu temu kakav povijesni, politički, kulturalni kapital Latinske Amerike? Ako postoji, kako gledate na globalizaciju, na krađu i na uništavanje kulturnih identiteta itd.? Latinska Amerika, od „dokumenta iz Aparecide“18, postala je vrlo svjesna da treba zaštititi Zemlju. Primjerice deforestacija. Amazonija, Pan-Amazonija – i ne samo ona brazilska – jedno je od dvaju plućnih krila čovječanstva. Drugo krilo je Kongo. Oni počinju reagirati. I rudnici su opasnost zbog arsena i cijanida. Sve to zagađuje vodu. Po meni, tu ima nečega vrlo opasnog… Ovdje svake srijede susrećem djecu koja boluju od rijetkih bolesti. Odakle te bolesti? Od atomskoga otpada, od odbačenih olovnih baterija… govori se i o elektromagnetskim valovima. Postoji velik problem koji trebamo pokušati prokazati – to sam htio reći u enciklici Laudato si’: posljedice boga novca. Studirao sam kemiju. Učili su nas da ako se uzgaja kukuruz, to se radi četiri godine, ne više od toga. Onda se prekine, dvije se godine pusti da raste trava za krave da se zemlja obnovi dušikom. Zatim opet tri-četiri godine kukuruza. Tako se radi. Danas se posvuda proizvodi soja sve dok zemlja od toga ne umre. To je opasno. Latinska Amerika toga sada postaje svjesna, ali se nema snage suprotstaviti velikim po-
34
MIR I RAT
ljoprivrednim poduzetnicima. Nema čak ni snage oduprijeti se kulturnomu izrabljivanju vlastitih građana. Mislim na zemlju iz koje potječem. Koliki ljudi u Argentini uopće nemaju osjećaj za zemlju, domovinu, narod? U ovomu globaliziranom svijetu oni su ideologizirani. Dobro, svjestan sam da sam dotaknuo mnoge teme… Crkva mora ući u narod, mora biti s narodom, poticati narod na rast i razvijati kulturu toga naroda. Narod mora moći slaviti liturgiju na svoj način… To je velik doprinos Drugoga vatikanskog sabora: inkulturacija. Treba nastaviti u tomu smjeru. Nedavno sam bio u San Cristóbal de Las Casas, u Chiapasu: ta domorodačka liturgija tako je dostojanstvena, tako lijepo proživljena… oni je osjećaju… i to je lijepo… i katolički. Kako vi koji dolazite iz Latinske Amerike vidite Europu? Postoje mnoge veze između tih dvaju kontinenata, po 500 milijuna stanovnika na svakoj strani, romanski jezici, kulturne i političke veze: kako vidite snage i slabosti Europe kao političkoga i duhovnoga gradilišta? Znate li što sam rekao u Strasbourgu?19 Da. Mislim da je Europa postala „baka“, a ja bih volio vidjeti Europu kao majku. Što se tiče rađanja, Francuska je na čelu razvijenih zemalja s, čini mi se, više od
35
POLITIKA I DRUŠTVO
2%. Italija, naprotiv, s oko 0,5%, puno je slabija. Isto je sa Španjolskom. Europa bi mogla izgubiti osjećaj za svoju kulturu, svoju tradiciju. Sjetimo se da je to jedini kontinent koji nam je dao takvo kulturno bogatstvo, to naglašavam. Europa se mora ponovno pronaći vraćajući se svojim korijenima. I ne smije se bojati. Ne smije se bojati da postane Europa-majka. To ću reći u govoru na primanju nagrade Karla Velikoga.20 Koja je vaša najveća briga i najveća nada za Europu? Više ne vidim ljude poput Schumana, više ne vidim ljude poput Adenauera… Ali tu ste ipak vi. A i drugi… (Smijeh.) Europa se u ovome trenutku boji. Zatvara se, zatvara, zatvara… Tema granica za vas je uvijek veoma važna. Odakle ta stalna potreba da od Crkve tražite da iziđe iz svojih granica ili da bude na granicama? Granice? Ja puno govorim o periferijama, a to nije isto što i granice. Periferija može biti zemljopisna, egzistencijalna, ljudska. Naše vlastite nutarnje periferije, uostalom, čine da bolje vidimo stvarnost nego iz središta. Da bi se došlo do središta, mora se proći kroz filtre, a na periferijama se vidi stvarnost.
36
SADRŽAJ
SADRŽAJ
Uvod. „Nije lako, nije lako…“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 1. MIR I RAT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .20 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .44 Govor Svetoga Oca na susretu sa sudionicima Opće skupštine Ujedinjenih naroda, New York, 25. rujna 2015. Zajednička deklaracija sa susreta Svetoga Oca i njegove svetosti Kirila, patrijarha moskovskoga i cijele Rusije, međunarodna zračna luka José-Marti, Havana, Kuba, 12. veljače 2016.
2. RELIGIJE I POLITIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .80 Govor Svetoga Oca na Drugomu svjetskom susretu pučkih pokreta, Expo Feria, Santa Cruz de la Sierra, Bolivija, 9. srpnja 2015. Govor Svetoga Oca na Trećemu svjetskom susretu pučkih pokreta, dvorana Pavla VI., Vatikan, 5. studenog 2016.
315
SADRŽAJ
3. EUROPA I KULTURNA RAZNOLIKOST . . . . . . .87 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Govor pape Franje na dodjeli nagrade Karla Velikoga, Kraljevska dvorana, Vatikan, 6. svibnja 2016. Govor pape Franje šefovima država i vlada Europske unije u Italiji prigodom 60. obljetnice Rimskih ugovora, Kraljevska dvorana, Vatikan, 24. ožujka 2017.
4. KULTURA I KOMUNIKACIJA . . . . . . . . . . . . . . . 119 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .120 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Nagovor pape Franje Nacionalnomu vijeću strukovne udruge talijanskih novinara, na kojemu je bilo 400 novinara okupljenih na audijenciji u Klementinskoj dvorani u Vatikanu, 22. rujna 2016. Govor pape Franje sudionicima tečaja za formaciju novih biskupa, Klementinska dvorana, Vatikan, 16. rujna 2016.
5. DRUKČIJOST, VRIJEME I RADOST . . . . . . . . . . . 147 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 148 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 Govor pape Franje sudionicima Svjetskoga susreta pučkih pokreta, stara sinodalna dvorana, Vatikan, 28. listopada 2014.
316
SADRŽAJ
Govor pape Franje sudionicima hodočašća vrlo siromašnih koje je predvodio lionski nadbiskup kardinal Philippe Barbarin, dvorana Pavla VI., Vatikan, 6. srpnja 2016.
6. „MILOSRĐE JE PUTOVANJE OD SRCA DO RUKE“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .185 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Govor Svetoga Oca mladima na Svečanosti dobrodošlice na XXXI. svjetskom danu mladih (27. – 31. srpnja 2016.), u parku Jordan u Błoniji, Krakov, Poljska, 28. srpnja 2016. Molitveno bdjenje s mladima, apostolsko putovanje pape Franje u Poljsku na XXXI. svjetski dan mladih (27. – 31. srpnja 2016.), na Kampusu milosrđa, Krakov, Poljska, 30. srpnja 2016.
7. „TRADICIJA JE POKRET“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .221 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .222 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 Govor pape Franje na božićnomu čestitanju Rimske kurije, Klementinska dvorana, Vatikan, 22. prosinca 2014. Govor pape Franje na božićnomu čestitanju Rimske kurije, Klementinska dvorana, Vatikan, 22. prosinca 2016.
317
SADRŽAJ
8. ŽIVOTNO ODREĐENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .247 Razgovori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .250 Izvadci iz govora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .273 Govor Svetoga Oca u uredu Ujedinjenih naroda u Nairobiju (UNON), Kenija, 26. studenog 2015. Govor Svetoga Oca sudionicima Međunarodne konferencije za mir, Al-Azhar Conference Center, Kairo, 28. travnja 2017.
Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .281 Izabrane riječi pape Franje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .291 Biografija pape Franje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .295 Osnovna bibliografija pape Franje . . . . . . . . . . . . . . .301 Bibliografija Dominiquea Woltona. . . . . . . . . . . . . . .305 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .309 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 311
318
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2019.
Tijekom godinu dana ugledni francuski sociolog Dominique Wolton bio je primljen dvanaest puta na osobni razgovor s papom Franjom, a rezultat tih plodnih susreta ova je jedinstvena knjiga intervjua u kojoj Papa progovara o kršćanstvu, kulturi, politici i društvu uopće. Prvi put Papa se cjelovito i sasvim otvoreno u ovomu dojmljivom razgovoru izjašnjava i o vrlo osjetljivim temama: ekonomskoj nejednakosti, kapitalizmu, siromaštvu, globalizaciji i kulturnoj raznolikosti, ranjivim skupinama, o migracijama, fundamentalizmu, sekularizmu, međukulturnim i međureligijskim pitanjima, dijalogu između kršćana i ateista, o tradiciji, modernosti, obitelji, perspektivama mladih, običajima, o Europi, europskomu identitetu i jedinstvu Europe te prijetnji rata. Progovarajući o najvećim društvenim izazovima 21. stoljeća papa Franjo istodobno nudi i svoju viziju zaštite ljudskoga dostojanstva i mogućnosti zajedništva bez ideološkoga nadmetanja i dominacije. Njegove otvorene i izravne riječi, bez imalo konformizma i stereotipa, počesto popraćene i finim humorom, bit će zacijelo zanimljive i poticajne ljudima najrazličitijih uvjerenja. Dominique Wolton (1947.) francuski je sociolog, teoretičar komunikacije i direktor istraživačkoga odjela pri Nacionalnomu centru za znanstvena istraživanja u Parizu, u Francuskoj. Pokretač je i urednik međunarodnoga časopisa Hermès te autor brojnih djela prevedenih na dvadesetak jezika.
ISBN 978-953-235-640-3
VERBUM