Polje milosti by VERBUM d.o.o.

POPULUS

Tessa Afshar POLJE MILOSTI Roman

Biblioteka

POPULUS 6.

Naslov izvornika: Tessa Afshar, In the Field of Grace Knjiga je prvi put objavljena u SAD-u, River North, 820 N. LaSalle Blvd., Chicago, IL 60610. Copyright © 2014 by Tessa Afshar Prevedeno uz dopuštenje. Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Prijevod: Ana Naletilić Lektura: Marija Kekelj, prof.

Split, 2016. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 AFSHAR, Tessa Polje milosti : <roman> / Tessa Afshar ; <prijevod Ana Naletilić>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Populus ; 6) Prijevod djela: In the field of grace. - Podnasl. preuzet s prelim. str. ISBN 978-953-235-495-9 160429092

Rebecci Rhee, najdraĹžoj prijateljici u veselju i tuzi; tvoje je prijateljstvo kao povratak kuÄ&#x2021;i.

Prolog

Da, zbog zla uklonjen je pravednik da bi ušao u mir. Tko god je pravim putem hodio, počiva na svom ležaju. Iz 57, 2

Smrt se pribila uz Boazova vrata i dugo čekala, poput strvinara. Osjećao je njezinu prisutnost – neumoljivu, gladnu, strpljivu. Judita, žena njegove mladosti, žena kojom se oženio iz ljubavi, njegova družica srninih očiju, ležala je na umoru. Boaz se nadnese nad nju i skloni joj tamnu, od znoja mokru kosu s čela. Juditin pas Melek trgne se, digne izduljenu njušku sumnjičavim pogledom prateći Boazove pokrete pa opet mirno legne. Pas nastavi promatrati iscrpljenu ženu na postelji. To što je životinja smjela biti na krevetu pokazivalo je koliko su okolnosti teške – pas inače nije smio ni proći kroz vrata sobe. No čim bi Melek došepao preko praga, zauzeo bi svoje mjesto kao pravi gospodar kuće. Prema Boazu bio je ravnodušan i smatrao ga više smetnjom nego gospodarom. Boaz se nije osvrtao na Meleka. Podigne ženinu ruku i čvrsto ju stisne nadajući se da će ju tako ohrabriti. Žena koja je ležala na postelji imala je tanku, već dugo neopranu kosu, a lice joj je izgledalo kao da mu se jedna strana otopila na suncu. Ipak, Boaz je vidio nešto drugo. Prisjeti se Judite onakve kakva je bila kad ju je prvi put vidio: djevojke guste kose koja je padala ispod kukova, s osmijehom koji je topio kamen. Nije da se on tada otopio od milja, ta bilo mu je šesnaest godina i sebe je smatrao pravim muškarcem. Otac 7

ga je poslao na sjever da pogleda komad zemlje što je pripadao Juditinu ocu. Ona mu je na dolasku ponudila vina i sira da se okrijepi. Uze čašu koju mu ju je pružila i okrenu se od njezina ispitivačkog pogleda. Nije imao vremena za djevojke. To je bio prvi put što mu je otac povjerio važan posao i htio ga je dobro obaviti. Pokazalo se da je to plodna zemlja i otac ju je na Boazovu preporuku kupio. Trgovina je glatko prošla te su se obitelji sprijateljile. Judita je godinama bila povremena prisutnost u Boazovu životu, a njemu je trebalo podosta vremena da ju uopće primijeti. Judita je bila pastirica. Otac joj je na brigu povjerio stado svojih najboljih ovaca jer je znao da se po spretnosti u tom poslu Judita može mjeriti s bilo kojim muškarcem. Upravo je način na koji je radila sa životinjama prvi put privukao Boaza njegovoj budućoj ženi. Često se kasnije šalila s njim da su nijeme životinje poput ovaca poslužile da ih spoje. Istina, priznao bi sebi. Divio se njezinoj vještini sa životinjama čak i prije nego što je primijetio njezine lijepe crne oči i kosu tamnu poput noći. “Kako uspijevaš da ti ovce u sušnoj godini budu tako debele?” pitao ju je jednog dana, a to je bio prvi put što joj se izravno obratio. Ona se nasmija, a on pocrvenje i zapita se što je to tako smiješno rekao. “Što je?” reče ne trudeći se skriti koliko je razdražen. “Uopće nisu debele.” “Jesu, u usporedbi s ovcama moga oca.” I tako je započela njihova veza. Ona je kasnije priznala da je to bila ljubav na prvi pogled. Namršti se. Znao je da nije lijep. Kako bi se tako lijepa djevojka mogla zaljubiti u njegov krivi nos i ni po čemu posebno lice? No Judita je uvijek tvrdila da je njoj bio prelijep. U tom se trenutku istinski zaljubio u nju, pomisli. Prinese njezinu ruku usnama i nježno ju poljubi, tako nježno da to gotovo nije ni osjetila. Njezin pas zareži. I poslije četrnaest godina što ih je gledao skupa Melek nikad nije volio da Boaz dira njegovu gospodaricu. Životinja inače nije tako osjetljiva, pomisli Boaz. Juditina bolest pojačala je njegov zaštitnički instinkt. Melek se okotio one godine kad su se vjenčali. Judita je bila prisutna kad je psić zlatne dlake ugledao svjetlo dana i odmah joj se svidjela njegova živost. Privila je nemirno tjelešce na prsa i od toga su trenutka pripadali jedno drugomu. Njihova je bliskost nadilazila 8

uobičajenu, na dužnosti utemeljenu povezanost psa i pastira. Dala mu je ime Melek, kralj, a pas se, kao da je znao značenje svog imena, uvijek ponašao kao da je kraljevske krvi. Boaz je imao dovoljno ovaca da zna da su psi potrebni kako bi čuvali ovce, tjerali vukove, upozoravali gospodare na moguću opasnost. U životu jednog pastira zauzimali su važno mjesto, no to mjesto nije podrazumijevalo da smije ulaziti u kuću te da ga maze i paze poput djeteta. Barem je Boaz tako mislio. “Kamo ja idem, tamo ide i Melek”, Judita je rekla na dan zaruka. “Naravno. Iza kuće ima lijepo polje i ondje će imati prostora koliko želi.” Stisnu usne, a lice joj poprimi raspravljački izraz. Za ženu koja nije bila sklona zapodijevanju glasnih svađa, Judita je tada bila žestoka. “Ako hoćeš da ja spavam unutra, i Melek će spavati unutra.” Boazu je u pamet došla slika Judite kako noću spava u polju sa psom s jedne i s njim s druge strane. “Neka onda bude unutra.” Njezine tamne oči zasjaše od radosti. Boaz shvati da je dobro odlučio. Nakašlja se. “Ali ne smije do naše postelje. Tamo je mjesto samo tebi i meni.” Judita se složi uz široki osmijeh. Četrnaest je godina životinja živjela pod Boazovim krovom i jela ostatke njegove večere. Boaz nikad nije Meleka zavolio toliko da bi ga mazio i s njim govorio kao s djetetom kako je to radila Judita. Pas se uglavnom nije osvrtao na njega. Nisu bili neprijatelji, ali nikada nisu ni postali prijatelji. Prostorijom se širio miris krvi i teške arome nardove pomasti. Sluge su skupom mašću nastojale prekriti zadah bolesti, no prostorija je svejedno smrdjela po tjelesnim tekućinama i neugodno jakom mirisu pomasti. Od neugodnih mirisa bilo mu je mučno. Sad bi trebali slaviti, a ne tugovati. Tek unatrag četiriju dana Juditina se figura zaokružila – trebala je roditi za koji tjedan. Trudnoća je bila teška, no Judita je svejedno sjala od sreće. Trudnoće su joj uvijek bile teške. Čak i kad su joj ruke i noge počele oticati, ni ona ni Boaz nisu se na to osvrtali, a i babica je samo slijegala ramenima. Ujutro, na šabat, dok se odijevala, Judita se iznenada srušila. Boaz je užasnut gledao kako joj se tijelo bacaka i udovi nekontrolirano trzaju. Na usta joj je udarila pjena. Silovite kretnje mišića konačno su prestale, a Judita je više od jednog dana ostala u nesvijesti. 9

Probudila se s užasnom glavoboljom, a jedna joj je strana tijela bila nepokretna. Tada su nastupili porođajni bolovi. Kako će napola nepokretna žena moći roditi? Boaz nije razumio kako je uopće ostala živa. Dječačićevo je tijelo, kad je konačno izišao, bilo modro. Živio je tek nekoliko sati na Zemlji, a i to je bilo čudo. Nije ni zaplakao – samo je sklopio oči i prestao se boriti. Kad se Judita nakratko probudila, Boaz joj nije htio reći. Nije znao kako. Pokušao se nasmiješiti i zaštititi ju od tog posljednjeg užasa u strahu da bi ju to saznanje dokrajčilo. No koliko god bolesna bila, napola oduzeta i izvan pameti od glavobolje koja nije prestajala, znala je. Znala je da malenoga više nema. To je za nju bilo previše. Nije se mogla odjednom nositi s tijelom rastrganim od boli i sa slomljenim srcem. Odustala je od borbe. Boaz ju je ostavio na sat vremena kako bi pokopao sina. Kad se vratio, Judita je već odlazila s ovoga svijeta, jedan plitki dah za drugim. Uz nju je ležao Melek kao da broji izdisaje.

., Prvi put u petnaest godina Boaz pomilova psa. Ljubav prema Juditi ujedinila ih je u posljednjim satima njezina života. Obojicu ih je pritiskivala ista muka – neizrecivi užas, tuga, gubitak. Nije to mogao objasniti, ali milovati Meleka bila mu je utjeha koja je odgovarala na potrebu negdje duboko u njemu dok je sjedio pored svoje žene obuzet mišlju da ju je izgubio. Melek ga pogleda svojim sivim, slabovidnim očima i učini nešto neobjašnjivo što nikad prije nije učinio – lizne Boazovu ruku. Boaz potisnu jecaj, baci se ničice i poče moliti Boga da poštedi Juditu. No već je znao – ona odlazi njihovoj djeci. Judita otvori oči i zazva njegovo ime. Boaz skoči i dotrča do nje. Pokušala se nasmiješiti. Samo je jedna strana njezinih usta bila nasmiješena, druga je bila ukočena u bolnoj grimasi. Njezino lice kao da se podijelilo na dvije polovice: napola mrtvo, napola živo; napola tužno, napola veselo. Neka ostane takva i bit će sretan. Samo da ostane s njim. Promrmljala je nešto što nije razumio. Bilo je teško razumjeti što govori otkad se razboljela. Nekoliko je puta pokušao pa konačno i razumio njezine riječi: “Žao mi je što nisam uvijek bila žena kojoj si se nadao. Žao mi je što sam te iznevjerila.” 10

“Prestani. Nisi me nikad iznevjerila.” “Dopustila sam da me tuga uzme od tebe. Žao mi je.” Boaz zaplaka. Ostavio je dio svoje duše u mračnom, plitkom grobu, odmah do sićušnog tijela svoga sina. Djetešce barem nije bilo samo: bilo je pokopano pokraj svoje starije sestre Sare. Uskoro će im se njihova majka pridružiti. Bilo je nemoguće prihvatiti to. Judita! Njezino je ime odjekivalo u njegovim mislima kao bolan, bezglasan krik.

., Zajedno su proživjeli mnogo sretnih godina unatoč tomu što Judita nije mogla imati djece. U pet je godina imala pet spontanih pobačaja. Za svakim je djetetom neutješno plakala. Svaka njezina suza šibala mu je srce poput biča. “Ti si častan čovjek. Član si obitelji Nahšona, slavnog vođe Judina plemena. Bog ti je dao mnogo zemlje i stoke”, govorila mu je jedne noći držeći u rukama nikad nošenu dječju odjeću. “Zaslužuješ djecu da očuvaju tvoje ime, a umjesto toga sav te naš narod žali.” “Ne želim djecu. Želim tebe.” Zatresla je glavom, a bujne joj se kovrče rasule preko cijelih leđa. “Ja sam jalova. Boaze, uzmi drugu ženu.” “Ne ću! Budi strpljiva. Zar nije i Abraham mnogo godina čekao da dobije sina? Zar nije i Izak također? Treba još mnogo vremena proći da mi dostignemo njihovu strpljivost.” “Uzmi drugu ženu.” Odbijao je. Nije mogao zamisliti da svoje srce i svoje tijelo dijeli s drugom ženom. Judita je bila njegova žena. Njegova ljubav. Bog je blagoslovio njegovu strpljivost. Judita je zatrudnjela i taj je put iznijela trudnoću do kraja. Dobili su kćerkicu Juditina prelijepog lica i glasa kao u vrapca. Šest je godina Boaz obožavao svoju dragocjenu djevojčicu. Čuo je njezine prve riječi, gledao Juditu kako ju navečer stavlja spavati i smijao se njezinim nepodopštinama. Šest ga je godina Sara oduševljavala, mazila se s njim, voljela ga, ispunjavala ga srećom. Samo je šest dana trebalo da mu ju groznica oduzme. Zar je prošla godina dana otkako ju je izgubio? Njemu se činilo da je prošao cijeli život. 11

Znao je da je to vrijeme preživio samo zahvaljujući tomu što se čvrsto držao Boga. Srce mu je bilo slomljeno, ali njegova je vjera ojačala. Judita je propadala. Gubitak je za nju bio prevelik i ponestalo joj je i zdravlja i nade. Boaz se borio za nju upornošću za koju nije ni znao da ju ima. Borio se da ona ide dalje, da se drži života i da ustraje. “Zbog mene, Judita, molim te, zbog mene! Zar ne voliš i mene koliko si voljela naše dijete? Bori se zbog nas, molim te. Draga, ne ostavljaj me.” Preklinjao je i uvjeravao, molio, tjerao – bilo što, samo da se drži života. “Ne mogu to podnijeti, Boaze”, rekla je jedne noći dok su sjedili na krovu. Noge je prebacila preko ruba krova i zagledala se u zvijezde. “Ne mogu podnijeti ovaj gubitak.” Boaz zadrhta. Zgrabi ju za ruku i očajnički ju stisnu. “Judita, život nekad donosi više tuge nego što mi mislimo da možemo podnijeti. Ali Bog je veći od svakog očajanja. On je veći i od smrti. On će nam pomoći da izdržimo.” Judita odmahnu glavom. “Boaze, ja nemam toliku vjeru kao ti.” Mjeseci su prolazili, mjeseci spore agonije dok je Boaz bespomoćno gledao kako njegova žena postaje sve slabijom u duši i tijelu, kako se ne može vratiti životu, kako se više ne može utješiti i opet se nadati. Jedne je večeri došla u Boazovu postelju. “Daj mi drugo dijete”, rekla je. “Utješi me u mome očaju.” Nije joj se odupirao. Trebao je jer je znao koliko joj je tijelo još slabo, no ipak joj je popustio. Dopustio joj je da ostane u njegovoj postelji dok nije posljednji put zanijela. A sad je plaćao za svoju slabost. Judita je ležala na samrti jer ju nije mogao odbiti.

., “Boaze!” zazove Judita slabim glasom. “Evo me.” “Obećaj mi.” “Što da ti obećam?” “Da ćeš biti sretan kad me ne bude.” Jedna muha sleti na Juditinu ruku, a Boaz ju otjera. No koliko su se god trudili da ih otjeraju, svejedno su dolazile – privlačio ih je 12

miris raspadanja što je već dolazio od njezina tijela. “Kako bih mogao biti sretan? Moraš ostati sa mnom.” “Ne mogu, ljubavi. Vrijeme je da odem. Želim da nađeš sreću, želim da upoznaš radost. Pokušaj, molim te. Zbog mene.” Pas počne zavijati i taj zvuk prestravi Boaza. U njemu se odražavao vrisak iz njegova vlastitog srca. Pomiluje utanjeno krzno. “U redu je, mali, u redu je.” Melek se stiša. Još jednom zacvili pa položi njušku na Juditina prsa. Judita se nasmiješi. Niz obraz joj potekne suza. “Vas ste dvojica konačno postali prijatelji.” Zatvori oči, duboko udahne i reče: “Volim te, Boaze. Uvijek ću te voljeti.” To su joj bile posljednje riječi.

Prvo poglavlje pet godina kasnije

Čiji si ti i odakle si? 1 Sam 30,13

Kao da se sav Kir Harešet* sjatio na tržnicu. Ljudi su žurili da obave kupovinu prije nego što se tržnica zatvori. Gomila ljudi. Zašto nisu ostali kod kuće? Ruta je nastojala ne obraćati pozornost na sva tijela nagurana oko sebe. Otare znojnu ruku o iznošenu haljinu i duboko udahne da smiri prenapete živce. Zapuhne ju miris znoja neuspješno prekriven teškim miomirisima. Majka ju je poslala da kupi datulja. Odmjeravala je hrpe ljepljivog smeđeg voća na stolu i računala kako da izvuče dobru cijenu kako ju majka ne bi kasnije grdila. Nadnese se nad stol, uzme jednu voćku i pažljivo ju promotri. Izgledala joj je poput datulje i to je bilo sve što je Ruta znala procijeniti. Upravo kad je zaustila da upita za cijenu, netko ju je nježno pomilovao po ruci. “Ima boljih”, šapne joj neki ugodan glas. Trgne se i osvrne da vidi tko ju to savjetuje. To je bila žena srednjih godina, mladolikog lica i guste sijede kose koja je provirivala ispod marame boje slonovače. Njezina izblijedjela plava haljina bila je čista i samo je to bilo pozitivno što se o njezinu izgledu moglo reći. Na kožnim sandalama, koje su se vidjele ispod haljine do gležnja, vidjelo se da su iznošene. * Rezidencija moapskih kraljeva (2 Kr 3,25). U Bibliji se spominje i pod imenima Kir Heres (Iz 16,7) i Kir Hereš (Iz 16,11).

Smeđe su ju oči veselo promatrale. “Kako si ti lijepa djevojka. Gospodin te blagoslovio, dijete.” Ruti su rijetko davali komplimente. Sigurno joj nitko nikad nije rekao da je lijepa. Njezina je najstarija sestra bila ljepotica u obitelji. Ruta je bila najmlađe dijete i veliko razočaranje za svoje roditelje. Njihova posljednja prilika da dobiju sina, koja se nije ostvarila. Previsoka, pretiha, previše žensko. “Molim?” odvrati petljajući nešto s praznom platnenom vrećom što ju je nosila, a u grlu ju je stislo. “Oprosti. Moji mi sinovi kažu da sam preizravna, ali morala sam ti reći kako si lijepa.” Ruta je razrogačila oči u čudu kao bašanska krava. Nepoznata se žena nasmiješila i pokazala niz blještavo bijelih zuba. “Sad ti je neugodno. Žao mi je. Mi Izraelci prilično smo izravni. Ne mogu se otresti te navike.” To objašnjava neobičan naglasak i neobičan blagoslov. Kako je ono rekla? “Gospodin.” Ne “Kemoš”*, nego “Gospodin te blagoslovio”. “Vi ste Izraelka”, rekla je Ruta skanjujući se oko izbora riječi. “Jesam. Moji sinovi i ja živimo ovdje nekoliko godina. Došli smo kad je u Betlehemu bila glad, bojali smo se da ćemo skapati. Tada je moj muž još bio živ, ali umro je od teške bolesti.” “To je sigurno bilo teško”, reče Ruta. “Morali ste sami podizati sinove u stranoj zemlji.” “To je bilo nešto najteže što sam ikad morala učiniti, ali Gospodin nam je pomogao da izdržimo.” Ruta kimnu glavom. O tom je Jahvi znala samo da je On božanstvo koje štuju Izraelci. “Ja sam Noemi. Noemi iz Betlehema u Judinoj zemlji. A ti, draga, kako se ti zoveš?” “Ruta.” “Ruta.” Naomi kimnu. “Lijepo ime. Imaš li braće i sestara?” “Četiri sestre, sve starije od mene.” Noemi podignu obrve i kao da nešto tiho zapjevuši. Zavlada neobična tišina. Ruta osjeti kako gomila ljudi oko nje nestaje i kako nestaju njihovi neumoljivi mirisi i buka. Imala je čudan osjećaj da je ta žena proniknula u njezine misli i njezin život te iz samo jedne rečenice saznala svu njezinu patnju i tugu. Noemi kao da je znala da * Kemoš je bog kojeg su štovali Moapci.

imati četiri starije sestre za Rutu znači da je odrasla nevidljiva. Neželjena. Nitko nikad nije bio njome zadovoljan. A nije rekla ni riječ. Samo je tiho zapjevušila. Kao da joj je nešto iznenada palo na pamet, Noemi reče: “Moraš doći u naš dom i večerati s nama. Mojim će sinovima biti drago da te upoznaju.” Ruta zasta u nedoumici. “Hvala, ali... Moram kupiti datulja. Za majku.” “Ah, da. Pokušajmo kod onog stola. Meša je skoro pa pošten čovjek i voće mu je svježe. Ali ne daj da on probire. Inzistiraj da ćeš sama probrati koje datulje želiš. Prigovarat će, ali neka ti to ne smeta. Majka će biti zadovoljna s onim što doneseš kući.” Ne znate Vi moju majku. “Jako ste ljubazni, Noemi. Hvala Vam.” Ruta se još nije uspjela dogovoriti s trgovcem kojega je Noemi preporučila kadli se ona opet pojavila. “Hajde, Meša, kakva je to cijena za jednu Moapku? Možeš ti bolje.” Meša je poslušao i malo smanjio cijenu. Ruta nije imala dara za cjenkanje pa se zahvalno nasmiješila Izraelki. “Konačno ću se kući vratiti s nečim dobrim. Nisam Vam samo ja zahvalna nego i cijela moja obitelj.” Noemi se na to nasmija. Ruti se svidio zvuk njezina smijeha – jasan i ugodan, a nije privlačio nepotrebnu pozornost. Mogla je samo zamišljati kako je težak život te žene koja se ipak još znala veseliti sitnicama. “Hoćeš li doći u posjet kad majci odneseš datulje? Nema nikoga osim mojih sinova i mene i naš je dom skroman, ali ti si dobrodošla. Večerat ćeš s nama, a ja ću te otpratiti kući pa se ne moraš bojati da ćeš se izgubiti u mraku.” Ruta je osjećala kako joj se obrazi crvene. “Bilo bi mi drago.” Noemi ju potapša po ruci i objasni joj kako da dođe do njezine kuće. Prije nego što je majci donijela datulje, Ruta je dvije najbolje skrila u svom pojasu. Majka prvi put nije kritizirala što je Ruta kupila. Ruti nikad nije palo na pamet da očekuje pohvale. Njezina majka nije se razbacivala pohvalama, naročito ne kad je u pitanju bila njezina najmlađa kći. “Gdje je djed?” upita Ruta. 16

“A gdje bi bio? Spava na prostirci kao i obično i očekuje da ga ostali služe.” Rutu ta majčina otresita primjedba naljuti. Cijelo njezino djetinjstvo jedino je djed bio dobar prema njoj. Čitava obitelj mislila je da Ruta nije ni za što, ali za oca svog oca bila je najdragocjenije unuče. Dotakne pojas od skupog platna oko svog struka. Podsjećao ju je na djeda. Starac joj ga je davno kupio nakon što su ju sestre izazivale više nego obično. Nije više mogla izdržati slušati kako su zlobne pa je pobjegla u polje blizu njihove kuće i tamo se skrivala cijele noći plačući sama. Nikomu nije palo na pamet da ju potraži. Nikomu osim djeda. Ujutro je došao do nje i spustio se na razinu njezina pogleda. “Tu si. Posvuda sam te tražio.” “Bila sam ovdje.” “Vidim.” “Je li majka jako ljuta?” “Ne više nego obično. Dokle god ti obavljaš sve svoje dužnosti, bit će mirna. A sada, imam dar za tebe.” “Za mene?” “Da, baš za tebe zato što si moja draga unuka i ponosan sam na tebe.” Pružio joj je najljepši pojas što ga je ikad vidjela. Imao je uzorak bijelih i tamnoplavih pruga, a bio je obrubljen izvezenim svijetloplavim cvjetovima. “Sigurno je bio skup”, izusti djevojčica. Starac se nasmiješi. “Jest, ali ti si to zaslužila.” Ruta je pustila uspomenu da izblijedi i suspregla suze. Djed kojeg je voljela nestao je u posljednih nekoliko godina. Pamet ga više nije služila; često nije nikoga prepoznavao. Tonuo je u svijet sjenki, posve izoliran i nije više živio u stvarnome svijetu. Bio je s njima, ali u isto vrijeme daleko od njih. Ruta klekne pokraj njegove prostirke i pomiluje ga po ramenu. Otvorio je oči, ali pogled mu je bio mutan i izgubljen. “Djede, imam dar za tebe.” Pruži mu jednu datulju trudeći se mršavim tijelom zakloniti od pogleda to što radi. Sasušeni je čovjek buljio u datulju na njezinu dlanu, bezizražajnoga lica. “Stavi to u usta”, hrabrila ga je. “Slatko je.” Usmjeri mu ruku k ustima, a on poslušno zagrize. Zahvali joj gotovo nečujno. “Rekla sam ti da će ti se svidjeti”, prošapće. “Nemoj da te majka uhvati, inače će biti svašta.” 17

Na starčevu se licu pojavi osmijeh i na trenutak je izgledao kao nekad, a u mutnim su mu očima zabljesnuli razumijevanje i humor. Ponekad bi mu se lucidnost vratila poput ljetnog pljuska, iznenadnog i neobjašnjivog, i opet bi bio čovjek kojeg je voljela i koji joj je nedostajao kao dio vlastitog srca. No ti su trenutci svakim danom bivali sve rjeđi. “O, djede.” Ruta ga čvrsto zagrli. Dok je ustajala, prazni je pogled opet zauzeo mjesto trenutne lucidnosti. Ramena joj se poviju od tuge. Polako ga nahrani drugom datuljom i tek ga tada ostavi. Majka se nije protivila kad je Ruta rekla da bi htjela posjetiti Noemi. Zapravo, nikoga nije bilo briga je li Ruta kod kuće ili negdje vani sve dok je izvršavala svoje bezbrojne dužnosti. Uživala je u šetnji do Noemine kuće. Ulice su bile gotovo puste – samo se još nekolicina djece igrala prije nego što ih pozovu kući. To je Ruti bilo najljepše doba dana. Pred sumrak se svijet polagano smirivao. Dan prepun gužve približavao se svom kraju, buka užurbane mase jenjavala je. Vrata Noemine kuće bila su otvorena. Kroz njih se mogla vidjeti jedna uska prostorija, jedina u kući. Bili su otvoreni i visoki prozori s rešetkama kroz koje su ulazile posljednje zrake sunca i prostor činile veselijim. Nekoliko tkanih prostirki pokrivalo je većinu golog zemljanog poda, a uz jedan zid bila su naslonjena dva izblijedjela vezena jastuka. Mali je prostor u isto vrijeme ostavljao dojam natrpanosti i urednosti. Dok joj je Noemi iskazivala dobrodošlicu, Ruta osjeti neobičan mir. Nije sebi to znala objasniti, ali tu, u kući nepoznate žene osjećala se ugodnije nego u kući u kojoj je provela sav svoj život. Noemi ju uzme za ruku i povede ju da joj pokaže ostatak kuće. “Kako si visoka! Moram zabaciti glavu da bih te mogla pogledati u oči.” Ruta se ugrize za usnu i pogleda u pod. Sramila se svoje visine još od desete godine kad je naglo izrasla. Bila je viša od svih članova svoje obitelji, čak i od svog oca. Sestre su joj nadjenule ružne nadimke: stablo i krov. Noemi zastane. “O, draga, ja sam to mislila kao pohvalu. Nalikuješ na vrbu – tako si nježna i elegantna. U Izraelu cijene visoke žene.” Onda sam se trebala roditi u Izraelu. To ipak prešuti. “Tu sjedi, draga. Jastuci nisu više lijepi kao nekad.” 18

Ruta sjedne podvivši noge tako da joj stopala budu u visini bokova i namjesti haljinu tako da joj pokrije nožne prste. “Vrlo su udobni.” “Moji se sinovi još nisu vratili iz polja. Jadni momci, odu zarana, a vrate se kasno. Jako teško rade. Jest ćemo kad oni dođu. Voliš li leću?” “To mi je najdraže jelo”, odvrati Ruta kao da to kod kuće ne mora jesti svaki dan. “Mogu li Vam pomoći s kruhom?” Prije nego što je Noemi stigla odgovoriti, Ruta skoči na noge. Noemi je pravila kolače od tijesta s mljevenim ječmenim brašnom. Ruta opere ruke pa uzme veliki komad tijesta i počne ga mijesiti. “Kako je ovo lagano brašno”, reče ne skrivajući divljenje u svom glasu. Znala je kako je teško tako fino samljeti ječam. Kako je Noemi bila jedina žena u kućanstvu, nije imala s kim podijeliti teret dužnosti mljevenja, a tada bi mogla koristiti veći i učinkovitiji mlin. Noemi se osmjehne. “Bojim se da sam tašta po pitanju svoga kuhanja pa ako mi se želiš svidjeti, dobro si počela.” Još jedna pohvala? Ruta ih je prestala brojiti. Spusti pogled i nastavi mijesiti s još više žustrine. “Kamen se ugrijao. Ispeći ćemo kruh čim se Mahlon i Kiljon vrate pa ćemo uz juhu imati vruće kolače. Kako će se samo njih dvojica iznenaditi kad te vide!” Ruta se zagleda u Noemi. “Znači, ne zoveš svaki dan Moapke na večeru?” Starija se žena grohotom nasmije. Obriše ruku o obraz na kojem je ostao bijeli trag. “Ne svaki dan, sigurno. No žena koja ima dva neoženjena sina ne može besposleno sjediti. Njih dvojica po cijele dane naporno rade na gospodarevim njivama. Kad bi imali vremena upoznati slobodne djevojke?” Slobodne djevojke? Neoženjeni sinovi? U što se ona to uvalila? Duboko udahne i pokaže rukom na nešto na Noeminu licu. “Imate brašna na obrazu.” Noemi uzme krpu da se obriše. “Mislim da ovo ne će ići.” Ruta je nastojala da joj se u glasu ne čuje strah. Od pomisli na upoznavanje s dvojicom nepoznatih ljudi kako bi ju procijenili kao moguću nevjestu sva joj se utroba zgrčila. Tu procjenu sigurno ne bi prošla. “Možda je bolje da odem kući.” Brisala je ruke o krpu kad začuje nečiji razgovor i trgne se. Na19

mršti se kad začuje ženski glas kako potiho odgovara na nešto što je muškarac rekao. Starija žena požuri do vrata šireći razdragano ruke u zagrljaj. “Majko, doveli smo gošću”, započe niži od dvojice mladića. “Zove se Orpa. Upoznali smo ju na njivi i pozvali na večeru. Ona...” Zastane kad primijeti Rutu. Noemi rastjera napetost smijehom. “Hvala Jahvi. I ja sam pozvala svoju prijateljicu Rutu da nam se pridruži. Ovo je blagoslovljena večer kad su nam se pridružile dvije nove prijateljice.” Rutu stisne u grlu. Bilo bi nepristojno sad otići. Morat će ostati i izdržati cijelu večer. No barem će druga djevojka Orpa preuzeti dio tereta pažnje. Bila je to lijepa djevojka, ne starija od sedamnaest godina, okruglih obraza i dugih, gustih crnih trepavica. Sjeli su na pod, zauzeli mjesta oko istrošene prostirke i počeli jesti. Kad je Noemi predstavljala svoje sinove, Ruta nije dovoljno podigla pogled da vidi kako se koji od njih dvojice zove. Umakala je komade toplog kruha u zdjelu mirisne leće i pažljivo slušala razgovor što se odvijao oko nje. Zagleda se u Orpu dok je ona rashlađivala lice mašući rukom. “Ova je vrućina užasna. Danas sam mislila da će mi se glava skuhati ispod marame i da ću se srušiti. Onda bi bilo svašta. Poznavajući nadglednika, on bi me natjerao da sve počistim sama.” Ruta se nasmije. Zaboravila je u kojem je smjeru zdjela u koju rukom umače kruh u maslinovo ulje. Umjesto na zdjelu prsti su joj naišli na nečiju ruku. Podigne pogled i susretne par toplih smeđih očiju.

Kada ju je u dobi od 15 godina vlastiti otac prodao u prostituciju, Rahaba se sama sebi zavjetovala da više ne će vjerovati ni jednomu muškarcu. No tada je u burni svijet njezinih emocija odjednom ušao Salmon, ugledni vođa Judina plemena, neprijatelj njezina naroda. Može li kanaanska bludnica biti prikladna žena jednomu od izraelskih vođa? Može li čovjek vjere voljeti ženu poput nje? Što žena uništene prošlosti treba učiniti kada želi prihvatiti ljubav, ali u nju više ne vjeruje? Ovo je ljubavna priča kakvu samo Bog može potaknuti i zamisliti! 280 str. Meki uvez

Trilogija Znak lava osvojila je milijune čitatelja diljem svijeta. Njome se Francine Rivers proslavila kao spisateljica povijesnih romana nadahnutih duhovnim temama, istovremeno vješto istkavši jednu od najljepših ljubavnih priča. U prvom dijelu trilogije čitatelja se vodi u dekadentno ozračje Rimskoga Carstva u 1. stoljeću. Roman je dirljiva priča o mladoj kršćanki Hadasi zarobljenoj u porušenom Jeruzalemu koju kao ropkinju kupuje rimska patricijska obitelj. U romanu Odjek u tami, koji se čita bez daha, glavni likovi iz prvog dijela trilogije naći će se u životnim dvojbama, a čitatelja će iznenaditi i neočekivani čudesni obrat kao i rasplet jedinstvene ljubavne priče. U posljednjem dijelu trilogije okosnica radnje vezana je uz život Atreta, prelijepog plavokosog ratnika nemilosrdna pogleda i burne prošlosti. Hoće li susret s mladom kršćanskom udovicom Rispom i rađanje njihove međusobne bliskosti učiniti da u njegovo srce prodre svjetlo evanđelja?... Glas u vjetru, 477 str. Meki uvez Odjek u tami, 437 str. Meki uvez Sigurno kao svitanje, 477 str. Meki uvez

John i Abby Reynolds idealan su bračni par. Njihova je ljubav nastala iz mladenačkog prijateljstva i snažnih obiteljskih veza. Prijatelji ih uzimaju kao primjer, djeca ih silno vole, svi im se dive. No sada, nakon dvadeset i jedne godine zajedničkoga života punog ljubavi, poteškoća, smijeha, podizanja obitelji u svom domu na jezeru, John i Abby mogli bi sve izgubiti. Onim čitateljima koji imaju skladan i uspješan brak čitanje ovog dojmljivog romana pružit će nove poticaje za oplemenjivanje vlastitog braka, a onima koji prolaze kroz bračnu krizu ovaj roman može promijeniti život... 240 str. Meki uvez

Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u travnju 2016.

U oskudici i pogođena bolom Ruta stiže u Izrael bez ičega što bi je pratilo osim Naomine ljubavi. Silno se nada da će osigurati dovoljno hrane kako bi sačuvala Naomi i sebe od gladovanja. No Bog ima druge planove za njezin život. Dok svi doživljavaju Rutu kao strankinju iz poganskoga naroda, ona je zaprepaštena kad joj jedan od najčasnijih ljudi Judina plemena iskaže naklonost. Boaza, koji je već dugo udovac ustrajan u tome da ostane samac, neodoljivo privuče tuđinka zlatnih očiju. Prelazeći vlastite granice kako bi je zaštitio, govorio je sebi da to čini samo iz ljubaznosti prema snahi svoje rođakinje Naomi. Međutim, kako vrijeme odmiče, njegovo mu srce sve jasnije govori istinu… Utemeljena na biblijskoj priči o Ruti, Polje milosti nezaboravna je priča o ljubavi koja konačno mijenja tijek Izraelove sudbine i budućnosti cijeloga svijeta.

Tessa Afshar rođena je u nominalno muslimanskoj obitelji u Iranu

gdje je i živjela prvih četrnaest godina života, a na kršćanstvo se obratila u dvadesetima. U Engleskoj je pohađala internat za djevojčice i zavoljela romane. Studirala je u Sjedinjenim Američkim Državama na Sveučilištu Yale gdje je magistrirala teologiju. Nagrađivana je autorica više romana inspiriranih ženskim biblijskim likovima. U nakladi Verbuma, osim knjige Polje milosti, objavljen je i njezin roman Biser u pijesku zahvaljujući kojem je proglašena “novim autorom godine” po izboru čitatelja pod pokroviteljstvom magazina Family Fiction.

119 kn

ISBN 978-953-235-495-9

/bibliotekapopulus

POPULUS P o p u l a r n o . O p u š t a j u ć e . O p l e m e n j u j u ć e .