Posljednji razgovori by VERBUM d.o.o.

BENEDIK T XVI. POSLJEDNJI R A Z G OVO R I S PETEROM SEEWALDOM

VERBUM

Benedikt XVI. POSLJEDNJI RAZGOVORI

Biblioteka:

Posebna izdanja

112.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. sc. fra Ivan Ivanda

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Benedikt XVI.

POSLJEDNJI RAZGOVORI S Peterom Seewaldom

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: Benedikt XVI, LETZTE GESPRÄCHE Mit Peter Seewald © 2016 Droemer Verlag. Imprint Verlagsgruppe Droemer Knaur GmbH & Co. KG, München © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Fotograﬁja na koricama: Corbis Images Fotograﬁje u knjizi: Corbis / Alessandra Benedetti

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Benedictus XVI, papa BENEDICTUS XVI, papa Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom / Benedikt XVI. ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2016. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 112) Prijevod djela: Letzte Gespraeche mit Peter Seewald. ISBN 978-953-235-517-8 1. Seewald, Peter I. Benedictus XVI, papa -- Život i djelo 160617036

“Vjerovati ne znači ništa drugo nego u noći svijeta dodirnuti Božju ruku i tako – u tišini – čuti riječ, vidjeti ljubav.” Benedikt XVI. na koncu korizmenih duhovnih vježba za Rimsku kuriju, prije svršetka svojega pontifikata, 23. veljače 2013.

PREDGOVOR

Minuli su i ljeto i zima i kada sam se 23. svibnja 2016. još jednom uspinjao strmim putom prema samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanskim vrtovima, bojao sam se da bi to mogao biti naš posljednji dugi razgovor. Sestra Carmela otvorila je vrata, ali ovoga puta nije bila u pregači nego u elegantnoj haljini. U sobi za primanje visjela je slika koja je prikazivala svetoga Augustina, velikoga duhovnog učitelja, koji mu je tako puno značio jer se na njemu moglo proučavati dramatično i tako ljudsko hrvanje za istinu vjere. Umjesto crvenih mokasinki Benedikt XVI. nosio je sandale poput redovnika. Da je već mnogo godina slijep na lijevo oko znala je tek nekolicina ljudi, a u međuvremenu je oslabio i njegov sluh. Tijelo je smršavjelo, ali čitava je njegova pojava bila gipka kao nikada prije. Bilo je očaravajuće vidjeti da je odvažni mislilac, Božji filozof, prvi čovjek koga smijemo nazvati papa emeritus, na kraju dospio onamo gdje um više nije dovoljan, u tišinu i molitvu, u srce vjere. U studenomu 1992. prvi put sam se susreo s tadašnjim predstojnikom Kongregacije za nauk vjere. Magazin dnevnoga lista Süddeutsche Zeitung htio je objaviti novinski portret, a ja sam ga trebao skicirati. Na listi onih koji su podnijeli molbu da ih primi najpoznatiji kardinal svijeta bila su imena kolega iz New York Timesa, Prawde i Le Figaroa. Nije me pratio glas osobita katolika, no što sam se dulje bavio Josephom Ratzingerom, sve su mi više imponirali njegova sigurnost, strastvenost i odvažnost

BENEDIKT XVI.

da otvoreno iznosi misli koje nisu u skladu s duhom vremena. I začudo, analize nisu bile samo zanimljive nego i točne. Ako se točnije pogleda, ovaj ocrnjivani “oklopni kardinal” nije utjelovljivao jučerašnju povijest nego sutrašnju: novu inteligenciju u spoznavanju i izražavanju otajstava vjere. Njegova je specijalnost bila razmrsivati složene probleme, gledati kroz ono površinsko u dubinu. Znanost i religija, fizika i metafizika, mišljenje i molitva – sve je to Ratzinger ponovno povezao kako bi doista dopro do jezgre nečega. Pritom je ljepota njegova jezika još više uzdizala dubinu njegovih misli. “Teologija je”, tumačio je, “razmišljanje o onomu što je Bog prije nas rekao i mislio.” Dakako, da bismo mogli primiti, moramo biti slušatelji. Da bismo ne samo ostavili dojam na ljude, nego ih doveli do Boga, naša riječ mora biti nadahnuta. Kao i Karol Wojtyła, tako je i Joseph Ratzinger na vlastitoj koži osjetio posljedice ateističkih sustava. Kao dijete gledao je kako se iz škola miču raspela, a kao sedamnaestogodišnji vojnik iskusio je kako ludilo stvaranja “novoga čovjeka” u svijetu bez Boga završava terorom i apokaliptičkim opustošenjem. Zadaća da kršćanstvo argumentirano brani od prevrjednovanja vrjednota postala je obilježjem njegova mišljenja, čitava njegova djela. “U vjeri svojih roditelja”, rekao je, “nalazim potvrdu katolicizma kao utvrde istine i pravednosti protiv carstva ateizma i laži koji je predstavljao nacionalsocijalizam.” To je dramatičan put s pobjedama i porazima koji ovoga vrlo nadarena čovjeka, koji je rano spoznao da je pozvan, vodi sve do Petrove Stolice. Tu je tankoćutan učenik koji sklada grčke heksametre i oduševljava se Mozartom. Mlađahni student koji na

POSLJEDNJI RAZGOVORI

ulicama Münchena, razrovanim bombama, sanja o novomu kršćanskom poletu. Diplomant željan znanja, školovan na progresivnoj misli najboljih teologa svojega vremena, koji intenzivno proučava djela Augustina, Kierkegaarda i Newmana. Nekonvencionalan kapelan koji oduševljeno radi sa skupinama mladih. Ali i razočarani habilitant koji odjednom stoji pred ponorom svoje mlade karijere kojoj prijeti potpun krah. No sudbina hoće drukčije. Odjednom je profesor iz maloga sela u bavarskoj provinciji, koji ostavlja gotovo dječački dojam, nova zvijezda na nebu teologâ. Svježa riječ, kreativan pristup Evanđelju, autentičan nauk, koji utjelovljuje, privlače pozornost. “U teologiji velikoga mislioca”, pisao je njegov učitelj iz Münchena Gottlieb Söhngen, “sadržaj se i forma teološkoga mišljenja međusobno određuju i postaju životno jedinstvo.” Dvorane u kojima je Ratzinger predavao bile su prepune. Zapisi su se njegovih predavanja prepisivali rukom i umnažali u tisuće primjeraka. Njegov Uvod u kršćanstvo oduševio je u Krakovu Karola Wojtyłu, u Parizu Académie des Sciences Morales et Politiques, jednu od akademija Institut de France, čiji će član kasnije postati. Ratzingeru je samo 35 godina kada na Drugomu vatikanskom saboru njegovi poticaji doprinose onoj otvorenosti kojom Crkva ulazi u modernu. Nitko drugi kao ovaj teološki tinejdžer, kako zahvalno izjavljuje Ivan XXIII., nije znao bolje izraziti ono što je on kao inicijator kanio ostvariti ovim Saborom. Dok se teolozi, koje se slavi kao progresivne, u biti prilagođavaju malograđanskim predodžbama i uglavnom samo služe mainstreamu, Ratzinger ostaje neugodan: kao

BENEDIKT XVI.

profesor, kao münchenski biskup, kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu koji četvrt stoljeća čuva leđa Ivanu Pavlu II. – i za to u pravilu dobiva samo batine. “Stvarni je problem našega povijesnog časa”, upozorio je, “taj što Bog iščezava s obzora ljudi.” Zbog “gašenja svjetla koje dolazi od Boga” čovječanstvo zahvaća dezorijentiranost “čije ćemo razorne posljedice sve više uočavati”. Ni svoju Crkvu ne izuzima od kritike. Još 1958. govorio je o “odmaku od svjetovnosti”. On je neophodan da bi vjera mogla ponovno razviti svoje aktivne supstancije. Moramo ostati otporni, neprilagođeni, kako bismo razborito opet pokazali da je s kršćanstvom povezan svjetonazor koji uključuje i objavu vječnoga života te uvelike nadilazi sve što je povezano s čisto svjetovnim, materijalističkim stavom. Naivno je misliti da treba samo odjenuti drugu odjeću i govoriti onako kako svi govore pa da opet bude sve u redu. Štoviše, potrebno je vratiti se autentičnu naviještanju i liturgiji koja će osvjetljavati otajstvo slavljenja mise. Nezaboravna je njegova jadikovka na križnome putu u Rimu u ožujku 2005. “Koliko prljavštine ima u Crkvi”, progovara, “i upravo među onima koji bi u svećeništvu trebali posve pripadati Njemu?” Stari je kardinal postao neka vrsta zaglavnoga kamena na koga se nitko više nije htio oslanjati. Sam je Ratzinger čeznuo za mirovinom. No nekoliko dana nakon što je na Veliki petak pozvao na promišljanje o samima sebi i na očišćenje, stupio je iza zastora balkona bazilike svetoga Petra pred mnoštvo ljudi koje mu je klicalo kao 265. nasljedniku apostolskoga prvaka. On je “mali papa”, jednostavan radnik u vinogradu Gospodinovu, koji dolazi na-

POSLJEDNJI RAZGOVORI

kon velikoga Karola Wojtyłe – kako se predstavlja 1,2 milijarda katolika širom svijeta – i zna što mu je činiti. Pravi problemi Crkve – pojašnjava novi Pontifex – nisu u opadanju članstva nego u opadanju vjere. Krizu donosi gašenje kršćanske svijesti, mlakost u molitvi i bogoslužju, zanemarivanje misija. Prava je reforma za njega pitanje nutarnjega poleta, usplamtjela srca. Najveće značenje treba pridavati naviještanju onoga što se o Kristu može znati i vjerovati iz sigurne spoznaje. Radi se o tomu “da se Božju riječ očuva u njezinoj veličini i čistoći – protiv svih pokušaja prilagođavanja i razvodnjavanja”. Mnoge godine pontifikat je njemačkoga Pape jedno jedino “Hosana”. Nikada prije nije toliko ljudi posjećivalo papine audijencije. Papine enciklike Deus caritas est, Spe salvi i Caritas in veritate dosežu astronomski visoku nakladu. Odavno su mnoge njegove knjige postale klasici, a sada njegovi govori pune novinske stupce i naslovne stranice svjetskoga tiska. U zaslugu mu se pripisuje jedincato postignuće da je nakon duga i dojmljiva Wojtyłina pontifikata uspio ostvariti prijelaz bez ikakvih lomova. No ovaj 78-ogodišnjak nije samo papa koji je značajno oblikovao Sabor, nego je i onaj koga je Sabor priželjkivao. Trijeznost, dijalog, usredotočenost na bitno obilježavaju novi stil koji ulazi u Vatikan. Liturgijsku se raskoš smanjuje, biskupske sinode skraćuje, a daje se prostora kolegijalnoj raspravi. Benedikt XVI. radi tiho, bavi se i onim što je njegov prethodnik ostavio neriješenim. Odbacuje svaku pomamu za upadljivošću. Šutke odbija poljubac u ruku, moćnu papinsku krunu na grbu zamjenjuje jednostavnom biskupskom kapom. No poštujući tradiciju preuzima i navike koje mu nisu bezuvjetno po volji. On nije šef, nije kul-

BENEDIKT XVI.

tni objekt Crkve koji se gura naprijed. On samo stoji na mjestu nekoga drugoga koga se jedino mora ljubiti i u koga se jedino mora vjerovati, Isusa Krista, Utjelovljenu Božju Riječ. Poslije Ivana Pavla II. Benedikt XVI. je drugi Petrov nasljednik koji govori u džamiji. No ovaj je njemački Pontifex prvi papa koji sudjeluje na protestantskomu bogoslužju. Povijesni je čin bez presedana da papa kao poglavar Crkve posjećuje mjesto na kojemu je djelovao Luther. Jednoga protestanta – i to je novina – postavlja za predstojnika Papinskoga vijeća za znanost, a jednoga muslimana dovodi kao profesora na Papinsko sveučilište. Istodobno svojim teološkim i intelektualnim sposobnostima uzdiže papinstvo na razinu na kojoj sada Katolička Crkva počinje privlačiti i one koji su izvan nje. To jamačno postiže i vrlo sadržajnim ciklusima tema kao što su Godina svetoga Pavla, Godina svećenika i Godina vjere. Da apostolskim pismom Summorum Pontificium svećenicima dopušta slaviti misu u tridentinskomu obliku, koji je stoljećima bio valjan, a da prethodno ne moraju moliti biskupa za dopuštenje – čin je otvorenosti, slobode, a ne nazadovanja. Benedikt XVI. nije sve ispravno učinio. I nedvojbeno, njegov pontifikat nije mogao iscrpiti sav potencijal koji je bio dan u osobi ovoga pape. U višestruku pogledu ponašanje je braće u biskupskoj službi i dijela vatikanskoga aparata djelovalo kao protivljenje. Stalno je izostajala njihova pomoć. Benedikt je to ponizno prihvaćao. Podnosio je čak i izdajnike, posve sličan svojemu Gospodinu. No je li on stvarno bio slabi Pontifex, kako su ga pokušavali predstaviti njegovi protivnici nakon što se povukao?

POSLJEDNJI RAZGOVORI

Poput paljbe djelovali su udarni novinski naslovi i medijski prilozi koji su se obrušavali na Ratzingera. “Kada bi papa dobivao samo pljesak,” odgovarao je napadnuti, “morao bi se upitati nije li nešto pogrješno učinio.” No valja reći da je neprekidno udaranje po Papi iz vodećih medijskih kuća, koje su htjele potvrditi svoje vlastite predodžbe, bilo jedno od najvećih opterećenja njegova pontifikata. Tu nije igralo nikakvu ulogu jesu li okrivljavanja bila i opravdana. Da kratko spomenemo i “skandale” o kojima se rado govori: Papa je – tako do danas glasi uobičajena prosudba – s biskupom Bratstva sv. Pija, Richardom Williamsonom, “u Katoličku Crkvu ponovno primio nekoga tko niječe Holokaust”. Ova je vijest u siječnju 2009. doista označila preokret u dotada krajnje pozitivnu vrjednovanju Papina rada od strane široke javnosti. Činjenica je: Williamson je bio anglikanski obraćenik. Niti ga je Rim priznao kao biskupa niti je Bratstvo odvojeno od Katoličke Crkve rehabilitirano. Pritom je židovsko-kršćanska tema pripadala glavnim Ratzingerovim nakanama. Bez njega – kaže Israel Singer, od 2001. do 2007. generalni tajnik Svjetskoga židovskog kongresa – ne bi bio moguć odlučujući povijesni zaokret Katoličke Crkve u odnosu prema židovstvu, kojim je konačno okončan stav star dvije tisuće godina. Pod Benediktom XVI. – sažeo je Maram Stern, dopredsjednik Svjetskoga židovskog kongresa – ovaj je odnos bio bolji “nego ikada prije u povijesti”. Što se tiče skandala spolnoga zlostavljanja maloljetnika koje su učinili svećenici i redovnici, postoji dosta propusta i pogrješaka, poglavito nadležnih ureda u pojedinim zemljama. No odavna se također priznaje da bi bez

BENEDIKT XVI.

upravljanja Benedikta XVI. jedna od najvećih kriza u povijesti Katoličke Crkve nanijela daleko veću štetu. Već kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere Ratzinger je uveo mjere da se dosljedno razjasne slučajevi i kazni počinitelje. Kao papa otpustio je ravno 400 svećenika i definirao crkveno-pravne temelje za pozivanje na odgovornost biskupa i kardinala koji odbijaju posao oko razjašnjavanja slučajeva. A afera Vatileaks? Ovaj se slučaj ne smije pojednostavljivati. Iza tih se događaja kriju problematični poremećaji u pojedinim upravnim tijelima opće Crkve. Od navodne “zavjere u Vatikanu” na koncu nije ostalo ništa osim krađe papira koju je počinio jedan bolesni sobar. S obzirom na spornu vatikansku banku IOR, Benedikt je odredio obuhvatnu istragu i uveo novu organizaciju. Ne na kraju naredio je i istragu čitava okružja. Izvješće povjerenstva o tomu je pod ključem. U svakom slučaju, to je izvješće puno manje dramatično nego što se navodilo. Sve ovo Benediktove pristalice osjećaju kao gubitak: njegove pametne govore, koji rashlađuju razum i griju srce; bogatstvo njegova jezika; iskrenost u analizi; beskrajnu strpljivost u slušanju; otmjenost forme koja mu je bila svojstvena kao nijednomu crkvenom čovjeku. Dakako, i njegov plahi osmijeh, njegove često pomalo nevješte kretnje kada poput Charlieja Chaplina korača podijem. Poglavito njegovo ustrajanje u razumu koji kao jamac vjere religiju čuva od otklizavanja u krive fantazije i u fanatizam. Ne kao posljednje – i njegovu modernost koju mnogi nisu mogli ili htjeli prepoznati. Njoj je on ostao vjeran, i spreman učiniti ono što prije njega nitko nije učinio. Uza svekoliko obilje spisa, propovijedi, meditacija, korespondencije – sačuvano je 30 000 njegovih pisama na-

POSLJEDNJI RAZGOVORI

pisanih do trenutka kada je imenovan biskupom – Joseph Ratzinger nije razvio svoj vlastiti nauk. Kao teolog preuzimao je ono što je već bilo tu, prepoznavao bi ono bitno, smještao ga u kontekst vremena i na nov način izricao – kako bi poruku evanđelja i znanje iz povijesti kršćanstva spasio za buduće naraštaje. S obzirom na značenje koje je pritom pridavao Crkvi, uočljiva je i njegova borba za ovu Crkvu – kako bi i dalje ostala spasilački svemirski brod u vremenu, Noina arka za plovidbu u bolji svijet. On je to nazivao “eshatološkom korjenitošću kršćanske revolucije”. I samo Papino djelo o Kristu u tri sveska čini ovaj pontifikat jedinstvenim. Benedikt XVI. time je načinio neophodan priručnik za buduću teologiju, katehezu i obrazovanje svećenika, ukratko: temelj nauka o vjeri za treće tisućljeće. Krug se nije mogao zatvoriti za katedrom sveučilišta, nego samo na Petrovoj Stolici. I nitko drugi nije imao obrazovanje, biografiju, snagu i nadahnuće da znanstvenom akribijom i mističnim realizmom očisti sliku Isusa Krista, koja je bila nagrđena do neprepoznatljivosti, i da je iznova učini dostupnom čovječanstvu. Engleski povjesničar Peter Watson stavlja Benedikta XVI. u isti niz s Lessingom, Kantom i Beethovenom i naziva ga jednim od posljednjih predstavnika “njemačkoga genija”. Za peruanskoga književnika-nobelovca Maria Vargasa Llosu on je jedan od najznačajnijih intelektualaca današnjice čija “nova i odvažna promišljanja” daju odgovor na moralne, kulturalne i egzistencijalne probleme našega vremena. Povijest će suditi o tomu kakvo značenje pripada ovome Papi u širemu vremenskom okviru. No jedno već danas može biti kao sigurno: nitko osim Josepha Ratzingera nije bio tako dugo – tri desetljeća! – u

BENEDIKT XVI.

vrhu najveće i najstarije institucije na svijetu. Svojim doprinosom Saboru, ponovnim otkrivanjem otaca, oživljavanjem nauka, očišćenjem i učvršćivanjem Crkve, nije bio samo obnovitelj vjere, nego kao teolog na Petrovoj Stolici i jedan od najznačajnijih papa uopće, crkveni učitelj moderne, kakva više jamačno ne će biti. Povijesni je čin njegova odreknuća zacijelo temeljito promijenio Petrovu službu. Vratio joj je onu duhovnu dimenziju kakva joj je u početku bila svojstvena. S Benediktom XVI. završilo je jedno razdoblje, možda čak i eon, jedan od onih vremenskih odsječaka koji u tisućljetnomu tijeku obilježavaju velike obrate u povijesti. Osam je godina njegova pontifikata bilo nešto poput velikih duhovnih vježba koje su bile potrebne Crkvi da učvrsti nutarnju tvrđavu i ojača svoju dušu. Gledajući tako posljednji je papa epohe na zalazu izgradio most za dolazak novoga – kako god ono izgledalo. Benedikt XVI. je – kako je sažeo njegov nasljednik – bio “velik papa”: “Velik po snazi i prodornosti svoje inteligencije, velik po svojemu značajnom doprinosu teologiji, velik po svojoj ljubavi prema Crkvi i ljudima, velik po svojoj krjeposti i svojoj religioznosti.” Njegov će se duh, kaže Franjo, “iz naraštaja u naraštaj očitovati sve većim i moćnijim”. Ovi su intervjui vođeni kratko vrijeme prije i poslije Benediktova povlačenja, kao pozadinski razgovor za rad na biografiji, te još jednom otvaraju pogled na jednu pročitao od najfascinantnijih osoba našega vremena. Papa emeritus pročitao je tekst i dao pristanak za ovo izdanje. Neka ova knjiga bude mali doprinos tomu da se isprave pogrješne slike, da se unese svjetlo u tamu, posebice pak u okolnosti njegova povlačenja, koje je svijet pratio goto-

POSLJEDNJI RAZGOVORI

vo bez daha. Na koncu nam valja bolje razumjeti čovjeka Josepha Ratzingera i pastira Benedikta XVI., vrjednovati njegovu svetost – i poglavito: držati otvorenim pristup njegovu djelu u kojemu se nalazi blago za budućnost. Peter Seewald

Dio I.

Rimska zvona

POSLJEDNJI RAZGOVORI

TIHI DANI U MATER ECCLESIAE

Papa Benedetto, kao svetomu ocu milijuni su Vam klicali, živjeli ste u palači, primali velikane ovoga svijeta. Nedostaje li Vam nešto od toga? Uopće ne, ne! Naprotiv, zahvalan sam Bogu da me ta odgovornost, koju više nisam mogao nositi, više ne opterećuje. Da sam sada slobodan svakoga dana ponizno s Njime ići putom, živjeti među prijateljima, primati prijatelje u posjet. Odjednom bez moći, gotovo zatvoreni iza zidina Vatikana – kako to ide? “Moć” ionako nikada nisam osjećao tako da bih bio jak, nego uvijek kao odgovornost, kao nešto teško i tegobno. Kao nešto kada se svakoga dana morate pitati: jesam li dorastao tomu? I kada mi je mnoštvo klicalo, uvijek sam znao da ljudi ne misle na ovoga bijednog, malog čovjeka, nego misle na Onoga koga zastupam. Utoliko mi ne pada teško odreći se toga. Rano ste govorili o tomu da bi Vaš pontifikat mogao biti kratak. Već i zbog Vaše dobi, Vašega zdravstvenog stanja. Mislio sam da nemam toliko snage, da.

BENEDIKT XVI.

No osam je godina ipak puno dulje negoli pontifikat mnogih Vaših prethodnika. Unaprijed pitam: nije li se Vaš stav morao odraziti i na program Vašega službovanja? To je jasno. Nisam mogao ulaziti u dugoročne projekte. Takvo se što mora učiniti kada imate vremena pred sobom. Bio sam svjestan da je moja zadaća drukčije vrste, da poglavito moram pokušati pokazati što vjera znači u današnjemu svijetu, ponovno istaknuti središnje značenje vjere u Boga i ljudima uliti odvažnost za vjeru, odvažnost da je u ovome svijetu konkretno žive. Vjera, razum, sve su to bile teme koje sam prepoznao kao svoje poslanje i glede kojih nije bilo važno koliko će dugo trajati pontifikat. Je li postojao trenutak kada ste molili Boga: “Uzmi me odavde, ne mogu više, ne želim više”? Tako ne, ne. Mislim da sam dragoga Boga molio – upravo kada se misli na onu situaciju s Williamsonom – da me izvuče i pomogne mi, to da. Ali znao sam da me On postavio na to mjesto i da ne će dopustiti da padnem. Nikada niste pomišljali na to da odjednom odbacite sav teret? Da ne budete stalno samo u službi, s beskrajnim zaduženjima, sa svim banalnostima službe koje čovjeka pritišću? Da jednostavno budete samo čovjek? Da, toga je bilo, dakako. To sam poglavito kao kardinal-predstojnik često govorio Papi. Ali Ivan Pavao II. bio je mišljenja: “Ne, ostajete i dalje!”

POSLJEDNJI RAZGOVORI

Jeste li se suočili s pitanjem hoćete li uopće prihvatiti izbor? To je doista bilo vrlo ozbiljno pitanje za mene. No na mene je ostavilo dojam to da su prije konklave mnogi kardinali na neki način već unaprijed pozivali onoga koga će izabrati da mora – i ako se ne osjeća doraslim – uzeti križ na sebe, prikloniti se glasovanju dvotrećinske većine i u tomu vidjeti znak. Za njega je to nutarnja obveza. To je razrađeno s tolikom ozbiljnošću i veličinom da sam vjerovao: ako doista većina kardinala tako izglasa, to glasovanje dolazi od Gospodina i onda ga ja moram prihvatiti. Zar nikada nije postojao trenutak kada ste sebi rekli: ja sam možda bio pogrješan izbor? Ne. Kardinali su izabrali jednoga i on mora izvršiti svoju zadaću. I nije važno kako to prosuđuju novinari nego dragi Bog. Vaša je velika čežnja bila predati se samo kontemplaciji i molitvi. Možete li to sada? Ne posve. Kao prvo, nije mi to moguće s obzirom na psihičku snagu jer iznutra jednostavno nisam dovoljno jak da se stalno predajem božanskim i duhovnim stvarima, ali potom i zbog vanjskih okolnosti jer mi dolaze posjetitelji. Držim dobrim i to što razgovaram s ljudima koji danas nose Crkvu ili koji igraju ulogu u mojemu životu te ostajem usidren u ljudskim stvarima. Kao drugo, manjkava mi fizička snaga ne dopušta da, slikovito rečeno, stalno ostajem u višim predjelima. Utoliko je to neo-

BENEDIKT XVI.

stvariva želja. Ali istina je da čovjek za to ima puno nutarnje slobode, a to je već po sebi velika vrijednost. Hoćete li još štogod napisati? Ne! Ne, ne, poslije Božića sam znao, to je nunc dimittis, izvršio sam svoje djelo.1 Postoje li dnevnici ili podsjetnici? Dnevnici ne postoje, ali sam u stanovitim odstojanjima zapisivao neka razmišljanja, ali ih kanim baciti. Zašto? (Smije se.) Jer su previše osobna. Ali to bi ipak bilo… Slastan zalogaj za povjesničare. Stvorili ste veliko teološko djelo kao nijedan papa prije Vas. Vaše knjige dosežu milijunsku nakladu. Nije li Vam beskrajno teško što više ne ćete posezati za perom? Uopće nije, ne. Mislim, svakoga tjedna pripremam propovijed za nedjelju. To znači da se bavim duhovnim poslom, pronalazim tumačenja. Ali pisati više ne bih mogao. Iza toga bi morao stajati metodički posao, a to bi mi jednostavno bilo prenaporno. Pišete propovijedi za četiri, pet ljudi?

POSLJEDNJI RAZGOVORI

Zašto ne? (Smije se.) Pišem! Svejedno je je li ih troje ili dvadeset ili tisuću. To uvijek mora biti Božja riječ za čovjeka. Ima li nešto što biste još bezuvjetno htjeli obaviti? Ne u smislu da bih čovječanstvu htio ostaviti još nešto iza sebe. Ali svakako u smislu da trebam nastaviti svoje služenje molitvom. Ostavština? Nakon što sam prethodno već nekoliko puta pisao oporuku, sada sam jamačno sastavio svoju konačnu oporuku. Teološku oporuku? Ne, ne (smijeh). Ne, tiče se stvari koje posjedujem i koje ostavljam iza sebe. Kako izgleda meditacija pape emeritusa? Jesu li Vam danas posebno drage i dragocjene duhovne vježbe? Pa da, sada mogu produbljeno i polagano moliti časoslov i tako produbiti prijateljstvo sa psalmima, s ocima. Svake nedjelje, kako je već rečeno, držim kratku homiliju. Čitav tjedan pomalo svraćam misli na to i one lagano dozrijevaju; mogu dodirnuti tekst s raznih strana. Što on meni kaže? Što kaže ljudima ovdje u samostanu? To je zapravo ono novo, ako tako smijem reći, što s više mira uranjam u molitvu psalama, što mogu uspostaviti pri-

BENEDIKT XVI.

sniju povezanost s njima. I što me na ovaj način liturgijski tekstovi, poglavito nedjeljni tekstovi, prate tijekom čitava tjedna. Imate li omiljenu molitvu? Ima ih nekoliko. Tu je primjerice molitva svetoga Ignacija: “Gospodine, uzmi svu moju slobodu…” Potom molitva Franje Ksaverskoga: “Ne ljubim te zato što me možeš poslati u pakao ili poslati u raj, nego zato što si ti ti.” Ili molitva Nikole iz Flüea: “Uzmi me onakva kakav jesam…” Posebno volim Opću molitvu Petra Kanizija iz 16. stoljeća – koju bih rado vidio u Gotteslobu [službena liturgijska pjesmarica u Njemačkoj, prim. ur.], ali sam to zaboravio predložiti. Ta je molitva nepromijenjeno suvremena i lijepa.2 Vaše omiljeno duhovno mjesto? Dakako, to je, rekao bih, Altötting. Središnja je točka Vaših promišljanja uvijek bio osobni susret s Kristom. Kako je to sada? Koliko ste se približili Isusu? (Duboko je udahnuo.) Da, to je dakako različito već prema situaciji, ali u liturgiji, molitvi, u razmatranjima dok se pripremam za nedjeljnu propovijed, vidim ga izravno pred sobom. Naravno, On je uvijek velik i tajanstven. Mnoge riječi Evanđelja osjećam u njihovoj veličini i njihovoj važnosti težima nego prije. Pritom mi ponovno pada na pamet jedna zgoda iz vremena kada sam bio kapelan. Jednoga dana u susjednoj je evangeličkoj župi gostovao

POSLJEDNJI RAZGOVORI

Romano Guardini te je evangeličkome župniku rekao: “U starosti čovjeku ne biva lakše nego teže.” To je tada veoma uznemirilo mojega ondašnjeg župnika, koji je bio pogođen tim riječima. Ali u tomu ima nešto istinito. S jedne strane, čovjek je rekli bismo dublje uvježban. Život je uobličen. Temeljne su odluke donesene. S druge strane, puno snažnije osjeća težinu pitanja i pritisak bezbožnosti danas, pritisak odsutnosti vjere duboko u samoj Crkvi, a onda i veličinu riječi Isusa Krista koje češće nego prije izmiču tumačenju. Je li to povezano s gubitkom Božje blizine? Ili sa sumnjom? Sa sumnjom ne, ali osjeća se kako smo daleko od veličine otajstva. Dakako, otvaraju nam se stalno i novi uvidi. To držim vrlo dirljivim i utješnim. No primjećuje se i da riječ nikada nije dokraja istražena. Upravo neke riječi gnjeva, odbačenosti, prijetnje sudom postaju čovjeku nelagodne, postaju mu silnije i veće nego prije. Ljudi obično zamišljaju da papa, Kristov namjesnik na zemlji, mora imati posebno blizak, prisan odnos s Gospodinom. Da, to bi tako trebalo biti, a ja i nemam osjećaj da je On jako daleko. Iznutra uvijek mogu govoriti s njime. Ali, usprkos tomu, ja sam bijedan i malen čovjek koji ne dopire uvijek do Njega. Postoje li i “tamne noći” o kojima govore mnogi sveci? Ne baš tako “tamne”. Možda ja nisam dovoljno svet da bih dospio u tako duboku tamu. No upravo kada se u našoj sredini događaju teške situacije za ljude i kada se

BENEDIKT XVI.

govori kako to dragi Bog može dopustiti, ta pitanja postaju vrlo velika. Tu čovjek mora biti čvrsto ukorijenjen u vjeri da On zna bolje. Jesu li se u Vašemu životu uopće javljale ove “tamne noći”? Recimo da posve tamnih nije bilo, ali čovjeka uvijek iznova u raznim situacijama zahvaća teškoća pitanja kakav je zapravo Bog, zašto postoji toliko zla i tako dalje, kako se to može spojiti s njegovom svemoći, s njegovom dobrotom. Kako se ophoditi s takvim problemima vjere? Najprije tako da ne napuštam temeljnu izvjesnost vjere, da na neki način stojim u njoj. I da znam: ako nešto ne razumijem, to nije zbog toga što bi bilo pogrješno, nego zato što sam ja premalen za to. Ponekad je bilo tako da sam postupno rastao u tome. Uvijek je dar kada odjednom vidimo nešto što prije nismo vidjeli. Očito je da moramo biti ponizni i da – kada nam se riječi Pisma ne otvaraju – moramo čekati dok nam ih Gospodin ne otvori. I, otvara li ih On? Ne uvijek. Ali da postoje trenutci otvaranja, pokazuje mi da je to u sebi veliko. Osjeća li i papa emeritus strah od smrti? Ili barem strah od umiranja?

POSLJEDNJI RAZGOVORI

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Dio I. RIMSKA ZVONA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tihi dani u Mater Ecclesiae . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Povlačenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . “Ne odlazim od križa” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

21 23 34 46

Dio II. POVIJEST SLUGE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Roditeljska kuća i djetinjstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 Student, kapelan, profesor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 82 Početnik i glasoviti teolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Sabor: san i trauma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Profesor i biskup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Predstojnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Dio III. ISUSOVSKI PAPA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . I odjednom Pontifex. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vidovi pontifikata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Putovanja i susreti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Propusti i problemi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

193 195 203 222 232 242

Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Biografski podatci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261

267

PREPORUČUJEMO

U prvomu dijelu trilogije Isus iz Nazareta papa Benedikt poziva čitatelja da se zajedno s apostolima približi Isusu kao Kristu Spasitelju, promatrajući dio njegova javnog djelovanja od krštenja na Jordanu do događaja na gori preobraženja, tijekom kojega je Učitelj razotkrio Petru, Jakovu i Ivanu nešto više o svojoj otajstvenoj osobi. 397 str. Tvrdi uvez. Drugi dio trilogije Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća u devet poglavlja obrađuje ključne dijelove Kristova života, koji tvore središte kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće. 295 str. Tvrdi uvez. U trećemu svesku Djetinjstvo Isusovo papa Benedikt toplim riječima progovara o evanđeoskim izvještajima o Isusovu rođenju i skrovitim godinama njegova ovozemnoga života u kojima utvrđuje vjerski korijen radosti i dovodi nas do otkrića kako Evanđelje nije neka pripovijest o prošlosti, nego da pripada sadašnjosti i suvremenom čovjeku. 173 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Joseph Ratzinger slovi kao jedan od najznačajnijih umova Katoličke Crkve, a knjiga Moj život predstavlja prvorazredno štivo budući da je riječ o jedinom djelu u kojem Ratzinger sam pripovijeda o svom životu i djelovanju. Čitatelj ima priliku upoznati život budućega pape Benedikta XVI. počevši od rođenja i djetinjstva u Innu i Salzachu, preko osnovnog školovanja u Aschauu, ratnih zbivanja, pohađanja gimnazije, ulaska u sjemenište u Freisingu, studija teologije u Münchenu, pa sve do imenovanja za biskupa i upravljanja biskupijom i Kongregacijom za nauk vjere. Knjiga je i bogato opremljena s više od 100 fotograﬁja iz svih razdoblja života Josepha Ratzingera. 157 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ova jedinstvena knjiga u povijesti Crkve nastala je iz višednevna razgovora što ga je ugledni novinar Peter Seewald vodio s Benediktom XVI. Nikada do tada nije jedan papa tako izravno i otvoreno odgovarao na ključna pitanja o gorućim temama u Crkvi i društvu: svećeničkom celibatu, ženama svećenicima, kontracepciji i istospolnim vezama, jedinstvu kršćana, dijalogu s islamom i židovstvom, papinoj nepogrješivosti, kraju svijeta… 255 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Upućujući kako ljudsku egzistenciju otvoriti Bogu da ona postane uistinu ljudska i ispunjena, ova knjiga nameće se kao prikladan odgovor na sve češće beznađe i nutarnju tjeskobu s kojima je obuzet suvremeni čovjek, usprkos materijalnome obilju i tehničkome napretku. 150 str. Džepni uvez.

Može li nečija savjest biti u krivu? Ako savjest može pogriješiti, tada mora postojati nekakva moralna istina; neke stvari koje su istinske dobre i druge koje su istinski zle. Kako upoznati istinu što bi je naše savjesti trebale nasljedovati? Kako ispraviti savjest koja je u zabludi? U ovoj pronicavoj knjizi o savjesti Joseph Ratzinger razmatra ova, kao i druga ključna pitanja, uključujući i ulogu crkvenih vođa u pomaganju ljudima oko oblikovanja savjesti. 101 str. Džepni uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u rujnu 2016.

Papa Benedikt ostat će zapamćen kao prvi papa našega doba koji se odrekao svoje službe, posvetivši se životu molitve i razmišljanja, “skriven od svijeta” u nekadašnjemu samostanu u vatikanskim vrtovima. U ovoj jedinstvenoj knjizi prekida šutnju: u povjerljivu razgovoru sa svojim dugogodišnjim sugovornikom Peterom Seewaldom prvi put u povijesti jedan papa pravi bilancu svojega pontiﬁkata i svojega života. Posljednji razgovori poput su duhovne oporuke Benedikta XVI. – dragocjena i intimna ostavština pape koji je svojom mudrošću i jednostavnošću privukao pozornost kako vjernika, tako i nevjernika. U prisnu i dirljivu razgovoru s Peterom Seewaldom Papa emeritus prvi put govori i o poteškoćama, osjećajima i teškim trenutcima koji su prethodili njegovu odreknuću od službe te ujedno s iznimnom iskrenošću odgovara na pitanja o svojemu javnom i privatnom životu: o uspješnoj teološkoj karijeri, prijateljstvu s Ivanom Pavlom II., sudjelovanju na Vatikanskomu saboru i o izboru za papu, o nastojanjima da počisti “prljavštinu u Crkvi” (skandalu pedoﬁlije među svećenicima, gej lobiju u Vatikanu, aferi Vatileaks), o svojemu nasljedniku papi Franji i odnosu s njime itd. Čitajući Posljednje razgovore Benedikta XVI. imamo prigodu još se jednom obogatiti dubokim i jednostavnim mislima i duhovnim porukama ovoga iznimna čovjeka čiji su sjajni um i ponizno srce zadivili svijet.

“Veliki papa!” Papa Franjo o Benediktu XVI.

ISBN 978-953-235-517-8

VERBUM 135 kn