Iz dubine naših srca by VERBUM d.o.o.

IZ DUBINE NAÅ IH SRCA

KARDINAL

ROBERT SARAH i

Joseph Ratzinger

BENEDIKT XVI.

IZ DUBINE NAÅ IH SRCA

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 153. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Cardinal Sarah avec Benoît XVI: Des profondeurs de nos cœurs © Librairie Arthème Fayard, 2020 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Lidija Paris Lektura: Marina Jemrić Grafička priprema: Diana Župić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-703-5 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171128037.

Urednička napomena Uvod – Što ste plašljivi? – i Zaključak – U sjeni Križa – napisao je kardinal Robert Sarah, pročitao i odobrio papa u miru Benedikt XVI.

Posvećeno svim svećenicima

„Imati jasnu vjeru, u skladu s Vjerovanjem Crkve, danas se često naziva fundamentalizmom. Relativizam, pak, koji se sastoji u tome da dopuštamo svim vjetrovima da nas nose, prema današnjim kriterijima izgleda kao jedini prihvatljiv stav. Kročimo prema diktaturi relativizma koji ništa ne drži izvjesnim i čiji je krajnji kriterij vlastiti ja i vlastiti užici.“ J. Ratzinger, Homilija održana uoči konklava u bazilici sv. Petra 18. travnja 2005.

„Svakom radu treba prethoditi pojačani molitveni život, razmatranje, traženje i slušanje volje Božje.“ R. Sarah, Snaga tišine. Protiv diktature buke

PREDGOVOR

„Razmatrajmo ova razmišljanja čovjeka koji se bliži kraju svojega života. U tome ključnome času ne govori se olako.“ kardinal Robert Sarah

Iz dubine naših srca jednostavan je i dirljiv naslov koji su papa u miru Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah izabrali za ovu knjigu, koju objavljuju zajednički. Benedikt XVI. govori nam rijetko. U ožujku 2013. Papa u miru povukao se u samostan u Vatikanskim vrtovima. Želio je posljednje godine svojega života posvetiti molitvi, razmatranju i proučavanju. Tišina je postala dragocjen okvir njegova života, daleko od buke i nasrtljivosti svijeta. Sve do danas, Benedikt XVI. rijetko nam se obraćao ili govorio o temama važnim za život Crkve.

PREDGOVOR

Tekst koji nam danas nudi je iznimka. Nije riječ o nekom predavanju niti o bilješkama koje bi se nakupile s vremenom, nego o razmišljanju koje je istodobno i lectio i disputatio. Benedikt XVI. u uvodu jasno kaže što želi: „Suočeni s dugotrajnom krizom kroz koju svećeništvo prolazi već godinama, činilo mi se potrebnim proučiti duboke korijene toga problema.“ Čitatelji koji poznaju tekstove Pape u miru lako će prepoznati stil, logiku i predivnu pedagogiju autora trilogije posvećene Isusu iz Nazareta. Tekst je razrađen, reference obilne i argumentacija izoštrena. Zašto je Papa u miru želio surađivati s kardinalom Sarahom? Oni su bliski prijatelji. Redovito se dopisuju i razmjenjuju svoja stajališta, nade i bojazni. U listopadu 2019. Amazonska sinoda – skup biskupa, redovnika, redovnica i misionara posvećen budućnosti te goleme regije – potaknula je unutarcrkvene rasprave o katoličkom svećeništvu, čija se budućnost promatrala iz različitih gledišta. Već krajem ljeta 2019. Benedikt XVI. i kardinal Sarah izmjenjivali su tekstove, razmišljanja i prijedloge. Sastajali su se kako bi što jasnije moguće izrazili misli koje ćete ovdje naći.

PREDGOVOR

Bio sam povlašten i zadivljen svjedok toga razgovora. Beskrajno sam im zahvalan što smijem biti urednikom ove knjige. Tekst Benedikta XVI. nosi trezven naslov Katoličko svećeništvo. Od samoga početka Papa u miru pojašnjava svoj pristup: „U temelju ove teške situacije u kojoj se svećeništvo danas nalazi, nalazimo metodološku manjkavost u poimanju Svetoga pisma kao Božje riječi.“ Stroge su to riječi, zabrinjavajuće, gotovo nevjerojatne. Benedikt XVI. nije se želio sam suočiti s tako osjetljivim problemom. Suradnja s kardinalom Sarahom činila mu se prirodnom i važnom. Papa u miru poznaje duboku duhovnost toga kardinala, njegov smisao za molitvu, njegovu mudrost. Ima povjerenja u njega. U predgovoru knjige Snaga tišine1 Benedikt XVI. napisao je tijekom Velikoga tjedna 2017.: „Kardinal Sarah duhovni je učitelj čije se riječi temelje na dubokoj prisnosti s Gospodinom u tišini. Zbog toga jedinstva s Njime, on svakome od nas doista ima što za reći. Budimo zahvalni papi Franji što je takvoga duhovnoga učitelja postavio na čelo Kongregacije koja je zadužena za liturgijsko slavlje u Crkvi.“ Kardinal Sarah sa svoje strane divi se teološkom opusu Benedikta XVI., snazi njegova razmišljanja, njegovoj poniznosti i ljubavi.

PREDGOVOR

Volja dvojice autora savršeno je izražena u rečenici iz zajedničkoga uvoda ove knjige: „Sličnost naših briga i podudarnost naših zaključaka potaknuli su nas na to da plod našega rada i našega duhovnog prijateljstva stavimo na raspolaganje svim vjernicima, kao što je to učinio sveti Augustin.“ Situacija je jednostavna. Dvojica biskupa htjela su promišljati. Dvojica biskupa htjela su objaviti plod svojih eminentnih istraživanja. Tekst Benedikta XVI. od velike je teološke vrijednosti. Tekst kardinala Saraha ima veliku katehetsku snagu. Argumenti se isprepliću, riječi se nadopunjuju, inteligencija se međusobno potiče. Kardinal Sarah svoj je tekst naslovio ovako: „Ljubiti do kraja. Ekleziološki i pastoralni pogled na svećenički celibat.“ U njemu nalazimo hrabrost, radikalnost i mistiku, kojima isijavaju sve njegove knjige. Benedikt XVI. i kardinal Sarah željeli su započeti i završiti knjigu dvama zajedničkim tekstovima. U zaključku pišu sljedeće: „Žurno je i nužno da svi biskupi, svećenici i laici ne padaju pod utjecaj loših pledoajea, teatralnih propitivanja, đavolskih laži, pomodnih zabluda, koji žele obezvrijediti svećenički celibat.“ Vidi se to da ni Papa u miru, a ni kardinal Sarah, nisu skrivali zabrinutost koja im pritišće srca. No oni predobro poznaju svetoga Augustina, s kojim često prijateljuju, a da ne bi znali da je ljubav ta koja uvijek ima zadnju riječ.

PREDGOVOR

Biskupsko geslo kardinala Josepha Ratzingera glasi: Ut cooperatores simus veritatis, „Mi smo dakle dužni takve primati da budemo suradnici Istine.“ (3 Iv 1,8). U ovome eseju, koji je napisao s devedeset i dvije godine, opet je želio služiti istini. Geslo koje je odabrao kardinal Robert Sarah još dok je bio mladi nadbiskup Conakryja, glavnoga grada Gvineje, glasi: „Sufficit tibi gratia mea – Dosta ti je moja milost“. To su riječi iz Druge poslanice Korinćanima, u kojoj apostol Pavao piše o svojim sumnjama i strahovima o tome da neće moći učinkovito prenositi evanđeoski nauk. No Bog mu odgovara: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Kor 12,9). Želio bih završiti dvama navodima koji danas snažno odjekuju. Prvi je iz homilije Benedikta XVI. izrečen na misi na Duhove, 31. svibnja 2009.: „Kao što postoji zagađenje zraka koje truje okoliš i živa bića, tako postoji i zagađenje srca i duha koje umrtvljuje i truje duhovni život.“ Drugi je navod iz djela Vrata tajne druge kreposti Charlesa Péguyja: „Ono što me čudi, kaže Bog, je nada. Ne mogu doći k sebi. Ta malena nada koja izgleda tako nevažno. Ta malena djevojčica, nada.“2 Iz dubine srca, Benedikt XVI. i kardinal Robert Sarah željeli su otkloniti to zagađenje i otvoriti vrata nade. Nicolas Diat Rim, 6. prosinca 2019.

uvod

ŠTO STE PLAŠLJIVI?

U slavnome pismu upućenom donatističkom biskupu Maksiminu sveti Augustin najavljuje svoju nakanu o tome da će objaviti njihovu prepisku i pita: „Što drugo učiniti doli čitati naša pisma katoličkim vjernicima kako bi iz njih nešto naučili?“3 Mi smo odlučili slijediti primjer hiponskoga biskupa. Sastajali smo se ovih posljednjih mjeseci, dok se širom svijeta širila graja koju je stvorila neka čudna medijska sinoda, koja je napredovala brže od stvarne Sinode. Razmijenili smo svoje misli i brige. Molili smo i razmatrali u tišini. Svaki nas je susret obostrano ohrabrivao i smirivao. Naša raznovrsna razmišljanja potaknula su nas na prepisku. Sličnost naših briga i podudarnost naših zaključaka potaknule su nas na to da plod našega rada i našega duhovnoga prijateljstva stavimo na raspolaganje svim vjernicima, kao što je to učinio sveti Augustin.

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

Jer, doista, poput njega možemo ustvrditi: „Silere non possum! Ne mogu šutjeti! Znam da bi šutnja bila pogubna za mene. Jer ne želim uživati u crkvenim počastima, nego mislim na to da ću Kristu, prvome pastiru, morati polagati račun o ovcama koje su mi povjerene. Ne mogu šutjeti ni praviti se da me se to ne tiče.“4 Kao biskupi dijelimo brigu za sve Crkve. S velikom željom za mirom i jedinstvom, svoj svojoj braći biskupima, svećenicima i vjernim laicima svijeta nudimo blagodati naših razgovora. Činimo to u duhu ljubavi prema jedinstvu Crkve. Ideologija stvara podjele, a istina ujedinjuje srca. Proučavanje nauka o spasenju može samo sjediniti Crkvu oko njezina božanskoga Učitelja. Činimo to u duhu ljubavi. Činilo nam se korisnim i potrebnim objaviti ovaj rad u trenutku u kojem se čini da su se duhovi smirili. Svatko ga može dopuniti ili kritizirati. Tražiti istinu može se samo otvorena srca. Dakle, u bratskome duhu Božjemu narodu nudimo ova razmišljanja i, naravno, u duhu sinovske poslušnosti papi Franji. Na umu smo imali napose svećenike. Naše svećeničko srce želi ih učvrstiti, ohrabriti. Zajedno sa svim svećenicima molimo: „Gospodine, spasi, pogibosmo!“ (Mt 8,25). Gospodin spava, a oluja bjesni. Čini se kao da nas prepušta valovima sumnje i zablude. U napasti smo da izgubimo po-

ŠTO STE PLAŠLJIVI?

uzdanje. Valovi relativizma preplavljuju lađu Crkve sa svih strana. Apostoli su se prestrašili. Vjera im je postala mlaka. Čini se kao da i sama Crkva posrće. Usred oluje, pouzdanje apostola u Isusovu moć bilo je uzdrmano. Upravo proživljavamo isto otajstvo, ali smo u dubokom miru jer znamo da Isus upravlja lađom. Znamo da ona nikada neće potonuti. Vjerujemo da nas samo ona može dovesti u luku vječnoga spasenja. Znamo da je Isus tu, s nama, u lađi. Želimo mu iznova iskazati svoje povjerenje i svoju apsolutnu, potpunu i nepodijeljenu vjernost. Želimo ponoviti onaj veliki „da“ koji smo mu rekli na dan našega ređenja. Taj posvemašnji „da“ možemo živjeti svakoga dana po svojemu svećeničkom celibatu. Jer naš celibat je proklamacija vjere. On je svjedočanstvo, jer po njemu ulazimo u život koji bez Boga nema smisla. Naš celibat je svjedočanstvo, odnosno mučeništvo. Ta grčka riječ ima dva značenja. U oluji mi svećenici moramo iznova potvrditi to da smo spremni izgubiti život za Krista. Dan za danom dajemo to svjedočanstvo zahvaljujući celibatu po kojemu polažemo svoj život. Isus spava u lađi. Kolebanje raste kad se bojimo sve svoje pouzdanje staviti u Njega, kad zbog celibata ustuknemo, tada očekujmo da će nas prekoriti: „Što ste plašljivi, malovjerni?“ (Mt 8,26). U Vatikanu u rujnu 2019.

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO Joseph Ratzinger / Benedikt XVI.

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

Suočeni s dugotrajnom krizom kroz koju svećeništvo već godinama prolazi činilo mi se potrebnim proučiti duboke korijene toga problema. Bio sam se počeo baviti teološkim promišljanjem o tome, ali sam ga zbog godina i neke vrste zamora zapustio. Razgovori s kardinalom Robertom Sarahom dali su mi snage da mu se vratim i da ga dovršim. U temelju ove teške situacije u kojoj se svećeništvo danas nalazi, nalazimo metodološku manjkavost u poimanju Svetoga pisma kao Božje riječi. Napuštanje kristološkoga tumačenja Staroga zavjeta dovelo je mnoge suvremene egzegete do manjkavog teološkog shvaćanja bogoštovlja. Nisu shvatili da Isus nije dokinuo kult klanjanja koji dugujemo Bogu, nego ga je uzeo na sebe i usavršio u činu svoje žrtve prikazane s ljubavlju. Neki su otišli tako daleko da osporavaju nužno postojanje autentičnoga bogoštovnog svećeništva u Novome zavjetu.

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

U prvome dijelu mojega istraživanja želio sam naglasiti temeljnu egzegetsku strukturu koja omogućuje ispravnu teologiju svećeništva. U drugome dijelu, primjenjujući tu hermeneutiku na proučavanje triju tekstova, pojasnio sam koji su zahtjevi klanjanja u duhu i istini. Bogoštovni čin događa se po prikazanju cijeloga života u ljubavi. Svećeništvo Isusa Krista uvodi nas u život po kojemu postajemo jedno s njime i odričemo se svega što nam pripada. Za svećenike to je temelj na kojemu počiva potreba za celibatom i za liturgijskom molitvom, za razmatranjem Božje riječi i odricanjem od materijalnih dobara. Zahvaljujem dragome kardinalu Sarahu što mi je dao prigodu iznova okusiti one Božje riječi koje su vodile moje korake svakoga dana mojega svećeničkoga života.

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

Novozavjetno svećeništvo u kristološko-pneumatološkoj egzegezi Pokret koji se stvorio oko Isusa iz Nazareta bio je pokret laika – barem u preduskrsnome razdoblju. U tome je nalikovao farizejskome pokretu, i zato se prvi sukobi opisani u evanđeljima uglavnom odnose upravo na farizeje. Tek kod posljednje Isusove Pashe u Jeruzalemu svećenička hramska aristokracija – saduceji – primjećuje Isusa i njegov pokret, što dovodi do suđenja, osude i Isusova smaknuća. Hramsko svećeništvo bilo je nasljedno: tko nije pripadao svećeničkoj obitelji, nije mogao postati svećenikom. Zato službe u zajednici koja se stvarala oko Isusa nisu mogle proizlaziti iz starozavjetnog poimanja svećeništva. Proučimo ukratko strukturu bitnih službi u prvoj Isusovoj zajednici.

Apostolos U grčkome svijetu riječ „apostol“ tehnički je izraz koji pripada političko-institucionalnome jeziku.5 U predkršćanskome židovstvu ta se riječ koristi kako bi se povezalo svjetovnu funkciju onoga tko je poslan, odgovornost pred Bogom i vjersko

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

značenje. U tome kontekstu ta riječ označava poslanika koji je potvrđen od Boga i određen za neku dužnost.

Episkopos U svakodnevnome grčkome jeziku riječ episkopos označava službe s kojima su povezane zadaće tehničke i financijske naravi, ali ona ima i religiozno značenje, u smislu da su oni koje nazivamo episkopos, što znači „zaštitnik“, najčešće bogovi. „Septuaginta koristi riječ episkopos u dvojakom smislu, koji se već koristi u grčkome poganskome svijetu: s jedne strane kao naziv za Boga, a s druge kao naziv za ‘nadzornika’ u svjetovnome i općenitome smislu.“6

Presbyteros Kršćani koji dolaze iz poganstva za službe koriste izraz episkopos, dok je riječ presbyteros karakteristična u judeo-kršćanskome okruženju. Židovska tradicija „starješine“, koji je neka vrsta institucionalnoga organa, brzo se razvila u Jeruzalemu i postala prvi oblik kršćanske službe. Otada se u Crkvi, koja se sastoji od židova i pogana, počinje brzo razvijati trostruki oblik službe:

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

biskupa, svećenika i đakona. To jasno spominje već Ignacije Antiohijski krajem 1. stoljeća. Sve do današnjega dana taj je oblik na prikladan način izražavao strukturu službi u Crkvi Isusa Krista, kako u terminološkome, tako i u ontološkome smislu. Iz toga moramo izvući prvi zaključak. Laički karakter prvotnoga Isusova pokreta te neobredni i nesvećenički karakter prvih službi ne znače nužno odbacivanje kulta i židovstva. Oni su posljedica posebnoga položaja svećeništva u Starome zavjetu, u kojemu je svećeništvo pridržano isključivo plemenu Arona-Levija. U drugim dvama „laičkim pokretima“ iz Isusova vremena, odnos prema svećeništvu je drugačiji: čini se da su farizeji u bitnim stvarima živjeli u skladu s hramskom hijerarhijom, a suprotstavljali su joj se samo po pitanju vjerovanja u uskrsnuće tijela. Kod esena i u pokretu koji otkrivaju kumranski spisi, koji je, čini se, s njima povezan, situacija je nešto složenija. Jedan dio kumranskoga pokreta suprotstavljao se Herodovom Hramu i njegovu svećeništvu. Nije riječ o odbacivanju svećeništva, već o potrebi za čistom i ispravnom reformom. Nadalje, u Isusovu pokretu apsolutno nije riječ o „desakralizaciji“, ni o „delegalizaciji“, ni o odbacivanju svećeništva i hijerarhije. Oni preuzimaju proročku kritiku kulta, ali je na neočekivan način povezuju sa svećeničkom i liturgijskom tradicijom u sintezu koju moramo pokušati razumjeti. U svojoj knjizi Duh liturgije7 izložio

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

sam različite proročke kritike koje se odnose na kult. Preuzeo ih je prvomučenik Stjepan8, a sveti Pavao ih povezuje s novom obrednom tradicijom Isusove Posljednje večere. Sam Isus preuzeo je i potvrdio proročku kritiku kulta, napose kad je riječ o razlikama koje se odnose na ispravno tumačenje subote (Šabat) (usp. Mt 12,7–8). Proučimo najprije odnos između Isusa i Hrama kao izraza posebne Božje nazočnosti u njegovu izabranome narodu i mjesta bogoštovlja, čija je pravila odredio Mojsije. Epizoda s dvanaestogodišnjim Isusom u Hramu pokazuje da je njegova obitelj poštivala zakone i da je i on sam sudjelovao u pobožnosti svoje obitelji. Riječi koje upućuje svojoj majci: „Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,49), izražavaju uvjerenje o tome da Hram na poseban način predstavlja mjesto u kojemu prebiva Bog, te da je prikladno mjesto i za boravak Sina. Isto tako, u kratkome razdoblju njegova javnoga života, Isus je sudjelovao u izraelskim hodočašćima u Hram, a poslije uskrsnuća poznato je da se njegova zajednica redovito okupljala u Hramu na pouku i molitvu. Isus je čišćenjem Hrama ipak želio donijeti jedan posve novi naglasak (Mk 11,15ss; Iv 2,13–22). Nedostatno je tumačenje da se Isus tom gestom želi tek boriti protiv zloupotrebe i da njome potvrđuje funkciju Hrama. Kod Ivana nalazimo riječi koje tumače Isusovu gestu kao prefiguraciju uništenja toga zdanja od kamena, na čije mjesto mora

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

doći njegovo tijelo kao novi Hram. Kod sinoptika to Isusovo tumačenje koriste lažni svjedoci na njegovu suđenju (Mk 14,58), no njihova je verzija izobličena, pa time i beskorisna u kontekstu suđenja. Ostaje istina da je Isus doista izgovorio te riječi, ali se na suđenju nije moglo dovoljno precizno odrediti što je zapravo rekao. Crkva u nastajanju imala je, dakle, razloga prihvatiti Ivanovu inačicu kao autentično Isusovu. Po njima, Isus smatra da je uništenje Hrama posljedica pogrešnoga stava najviših vlasti u svećeničkoj hijerarhiji. Pa ipak, kao i u svim ključnim trenucima povijesti spasenja, i ovdje Bog koristi pogrešno ponašanje ljudi kao modus za iskazivanje još veće ljubavi. U konačnici, Isus drži da je uništenje Hrama jedna etapa božanskoga liječenja. Tumači ga kao oblikovanje i organizaciju novoga i konačnoga bogoštovlja. U tome smislu čišćenje Hrama znači najavu novoga oblika klanjanja Bogu i posljedično se odnosi na narav bogoštovlja i svećeništva. Jasno je da je Posljednja večera, prikazivanje tijela i krvi Isusa Krista, odlučujuća za razumijevanje onoga što je na temu bogoštovlja Isus želio uvesti ili odbaciti. Nećemo ulaziti u kontroverzu koja se poslije razvila o točnome tumačenju toga događaja i Isusovih riječi. Važno je, naprotiv, naglasiti da se Isus nadovezuje na sinajsku tradiciju i da se predstavlja kao novi Mojsije, ali i na očekivanje Novoga saveza, koje na poseban način izražava Jeremija.

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

Isus na taj način najavljuje nadilaženje sinajske tradicije, u čijem se središtu nalazi on sam kao onaj koji žrtvuje i kao žrtva. Treba spomenuti i da je taj Isus, koji stoji među učenicima, onaj koji im se daje u svojemu tijelu i krvi, anticipirajući na taj način Križ i uskrsnuće. Bez uskrsnuća sve to ne bi imalo nikakvog smisla. Isusovo raspeće samo po sebi nije nikakav bogoštovni čin. Rimski vojnici koji su ga smaknuli nisu svećenici. Oni izvršavaju smrtnu kaznu i ne misle ni na kakav bogoštovni čin. Činjenica da se Isus na Posljednjoj večeri daje zauvijek kao hrana, znači anticipaciju njegove smrti i njegova uskrsnuća. To predstavlja preobrazbu čina ljudske okrutnosti u čin ljubavi i žrtvovanja samoga sebe. Na taj način Isus temeljito obnavlja bogoštovlje koje će zauvijek ostati važeće i obvezujuće. On ljudske grijehe pretvara u čin praštanja i ljubavi, u koji budući učenici mogu ući i participirati u onome što je on ustanovio. Sada razumijemo ono što u Crkvi sveti Augustin naziva prelaskom s Posljednje večere na jutarnju žrtvu. Posljednja večera dar je što nam ga Bog daje u Isusovoj ljubavi koja prašta. Čovječanstvo može prihvatiti tu gestu ljubavi Božje i uzvratiti je Bogu. U svemu tome nikada se ne govori izravno o svećeništvu. Pa, ipak, jasno se vidi da je nadiđeno staro Aronovo svećeništvo i da se sam Isus predstavlja kao Veliki svećenik. U Isusu se spajaju stara bogoštovna tradicija koja dolazi od Mojsija i pro-

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

ročka kritika bogoštovlja. Ljubav i žrtva su jedno. U svojoj knjizi o Isusu9 objasnio sam kako je utemeljenje novoga bogoštovlja i s njime svećeništva već u potpunosti dovršeno u svetome Pavlu. Temeljno jedinstvo između ljubavi i žrtve počiva na posredništvu koje je uspostavljeno Isusovom smrću i njegovim uskrsnućem. Njega jasno prihvaćaju i protivnici pavlovskoga naviještanja. Uništenje hramskih zidina, koje su uzrokovali ljudi, Bog tumači na pozitivan način. Više nema zidova jer je, za čovjeka, mjesto klanjanja Bogu postao uskrsli Krist. Na taj način, rušenjem herodskoga Hrama, znači da više nema nikakve prepreke između lingvističkoga i egzistencijalnoga prostora Mojsijeva zakona, s jedne strane, i pokreta koji se okuplja oko Isusa, s druge strane. Kršćanske službe (episkopos, presbyteros, diakonos) i one koje su bile propisane mojsijevskim zakonom (veliki svećenici, svećenici, leviti) sada otvoreno stoje jedne pored drugih. Sada ih se može identificirati s novom jasnoćom, jedne u odnosu na druge. Činjenica je da vrlo brzo dolazi do terminološkoga podudaranja: episkopos obilježava Velikoga svećenika, presbyteros svećenika, a diakonos levita. To na vrlo jasan način objašnjava sveti Ambrozije u katehezama o krštenju, koje se zasigurno oslanjaju na starije modele i dokumente, među kojima je i Prva poslanica Korinćanima svetoga Klementa Rimskoga, jednoga od prvih svjedoka, iz oko 96. godine: „Moramo

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

uredno činiti sve što je Gospodin naredio da se u određena vremena vrši. To jest, naredio je da se prinose žrtve i vrše bogoslužja, ali ne da ih se obavlja nasumce i bez reda, nego u utvrđena vremena i ure. Također je svojom svevišnjom voljom odredio gdje i tko da žrtve i bogoslužje slavi, da sve pobožno izvršeno po njegovu odobrenju bude prihvatljivo njegovoj volji. Prema tome, oni koji svoje žrtve prinose u označena vremena, prihvaćeni su i blaženi; slijedeći Gospodnje odredbe, ne griješe. Velikomu su pak svećeniku dodijeljene posebne [liturgijske] službe, svećenicima je doznačeno posebno zaduženje i levitima naloženi njihovi vlastiti poslovi. Čovjeka laika vežu laički propisi.“10 Ovdje svjedočimo nastajanju kristološkoga tumačenja Staroga zavjeta, koje se može smatrati i pneumatološkim. Na taj način Stari zavjet mogao je postati i ostati kršćanska Biblija. Povijesno-književna perspektiva ovo kristološko-pneumatološko tumačenje naziva „alegorijskim“. Jasno je da u njemu moramo prepoznati i poticaj na duboku novost kršćanskoga tumačenja Staroga zavjeta. Ovdje alegorija nije književno sredstvo s namjerom da se tekst koristi za nove ciljeve. Ona je izraz povijesnoga prijelaza koji je u skladu s unutarnjom logikom teksta. Križ Isusa Krista čin je radikalne ljubavi, u kojemu stvarno dolazi do pomirenja između Boga i svijeta obilježena grijehom. Zato taj događaj, koji po sebi nije bogoštovnoga značenja, predstavlja vr-

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

hunski oblik klanjanja Bogu. U Križu, „katabatska“ linija silaska Boga i „anabatska“ linija prikazanja čovječanstva Bogu postaju jedan jedinstveni čin. Po Križu, uskrslo Kristovo tijelo postaje novi Hram. U slavljenju euharistije, Crkva, pa čak i cijelo čovječanstvo, bivaju stalno privučeni i uključeni u taj proces. U Kristovu Križu proročka kritika bogoštovlja postiže svoj konačni cilj. Istovremeno se uspostavlja novo bogoštovlje. Ljubav Krista, koji je uvijek prisutan u euharistiji, novi je čin klanjanja. Posljedično, svećeničke službe Izraela „poništene“ su po službi ljubavi, koja uvijek istodobno znači i klanjanje Bogu. To novo jedinstvo ljubavi i bogoštovlja, kritike bogoštovlja i proslavljanja Boga po službi ljubavi, zasigurno je nečuvena zadaća koja je povjerena Crkvi, i koju svaki naraštaj mora obavljati iznova. Na taj način pneumatsko nadilaženje starozavjetnoga „slova“ u službama Novoga zavjeta zahtijeva uvijek nova duhovna nadilaženja „slova“. U 16. stoljeću, Luther – koji se oslanjao na posve drugačije tumačenje Staroga zavjeta – više nije bio sposoban za to nadilaženje, pa je starozavjetni kult i svećeništvo koje mu je bilo namijenjeno tumačio samo kao očitovanje „Zakona“. Za njega to nije bio put Božje milosti, nego baš suprotno. Morao je, dakle, novozavjetne službe radikalno suprotstaviti svećeništvu kao takvome. U vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora pitanje suprotstavljanja između službi i svećeništva

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

postalo je apsolutno nezaobilazno, pa i za Katoličku Crkvu. „Alegorija“ kao pneumatski prijelaz sa Staroga na Novi zavjet postala je, naime, nerazumljiva. Saborski Dekret o službi i životu prezbitera to pitanje praktički uopće ne spominje. Ipak, u razdoblju koje je uslijedilo, ono nam se nametnulo kao hitnost bez presedana i pretvorilo se u krizu svećeništva koja u Crkvi traje još i danas. Ovu bih tvrdnju želio oslikati dvjema osobnim napomenama. U sjećanje mi se urezao način na koji se s tim pitanjem suočio jedan od mojih prijatelja, veliki stručnjak za Indiju, Paul Hacker, naime, s istom strašću s kojom se bio obratio s luteranstva na katoličanstvo. On je, dakle, držao da su „svećenici“ u Novome zavjetu definitivno nadiđena stvarnost. Uz strastveno gnušanje, prije svega, protivio se činjenici da u njemačkoj riječi Priester, koja dolazi od grčke presbyteros, usprkos svemu i dalje odzvanja – što je činjenica – značenje „svećeništva“. Ne znam više kako, ali konačno je uspio razriješiti to pitanje. Osobno sam na jednom predavanju o svećeništvu u Crkvi neposredno poslije Koncila držao da je potrebno predstaviti svećenika kao čovjeka koji razmatra Riječ, a ne kao „djelatnika bogoštovlja“. Istina je da je razmatranje Božje riječi važna i temeljna zadaća Božjega svećenika u Novome savezu, ali ta Riječ postala je Tijelom. Razmatrati uvijek znači i hraniti se tijelom koje nam se daruje u Pre-

KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO

svetoj Euharistiji kao kruh s neba. Razmatrati Riječ u Crkvi Novoga saveza uvijek označava i predanje tijelu Isusa Krista. To predanje podrazumijeva i prihvaćanje svoje osobne preobrazbe po Križu. Kasnije ću se vratiti na tu temu. Proučimo sada nekoliko etapa u konkretnome razvoju povijesti Crkve. Prvi korak prepoznajemo u ustanovljenju jedne nove službe. Djela apostolska spominju prezaposlenost apostola koji u Crkvi, osim zadaće naviještanja i molitve, moraju preuzeti i punu odgovornost za brigu o siromasima. To je imalo za posljedicu da se helenistički dio Crkve u nastajanju osjećao zapostavljenim. Tada su apostoli odlučili da će se posvetiti samo molitvi i službi Riječi. Za karitativne zadaće uspostavili su službu Sedmorice, koja se poslije poistovjetila s đakonatom. Uostalom, primjer svetoga Stjepana pokazuje da i ta služba zahtijeva ne samo i isključivo praktičan karitativni rad nego i duh vjere, što znači i sposobnost biti u službi Riječi. Jedan problem, koji je ostao ključan sve do danas, pojavio se zbog činjenice da nove službe ne počivaju na obiteljskom nasljeđivanju, nego na Božjemu izboru i pozivu. U prošlosti je kontinuitet izraelske svećeničke hijerarhije jamčio sam Bog, jer je, u konačnici, on sam davao djecu roditeljima. Nove službe, naprotiv, ne počivaju na pripadnosti nekoj obitelji, nego na pozivu koji dolazi od Bo-

IZ DUBINE NAŠIH SRCA

ga. Osim toga, onaj kome je poziv upućen mora ga prepoznati i prihvatiti. Zato se u novozavjetnoj zajednici problem zvanja postavlja od samoga početka: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.“ (Mt 9,38). U svakom se naraštaju Crkva nada i brine kako će naći one koji su pozvani. Znamo da Crkva još uvijek na tome radi i o tome brine. Još jedno pitanje neposredno je povezano s ovim problemom. Veoma brzo – ne znamo točno kada, ali u svakome slučaju vrlo brzo – redovito, čak svakodnevno slavljenje euharistije postalo je bitno za Crkvu. „Nadsupstancijalni“ kruh istodobno je i „svakodnevni“ kruh Crkve. Upravo to imalo je jednu važnu posljedicu koja danas muči Crkvu.11 U sveopćoj svijesti Izraela svećenici su se morali strogo pridržavati spolne apstinencije u razdobljima kada su obavljali bogoštovlje i bili, dakle, u doticaju s božanskim otajstvom. Odnos između spolne apstinencije i božanskoga kulta bio je apsolutno jasan u sveopćoj svijesti Izraela. Za primjer podsjećam na epizodu kad je David, bježeći od Šaula, zamolio svećenika Ahimeleka da mu dadne kruha: „‘Nemam pri ruci običnoga kruha nego samo svetoga kruha; ali samo ako su se tvoji momci uzdržali od žena.’ David odgovori svećeniku ovako: ‘Sasvim pouzdano! Žene su nam bile uskraćene (…).’“ (1 Sam 21,5–6). Budući da su se

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 Uvod ŠTO STE PLAŠLJIVI? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 I. KATOLIČKO SVEĆENIŠTVO Joseph Ratzinger / Benedikt XVI. . . . . . . . . . . . . . . . . .25 II. LJUBITI DO KRAJA Ekleziološki i pastoralni pogled na svećenički celibat Kardinal Robert Sarah . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 Zaključak U SJENI KRIŽA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125

143

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u oĹžujku 2020.

ISBN 978-953-235-703-5

VERBUM

115 kn