Tajnovita guvernanta

Tajnovita guvernanta JULIE KLASSEN POPULUS

Julie Klassen TAJNOVITA GUVERNANTA Roman

Biblioteka

POPULUS 10.

Naslov izvornika: Julie Klassen, The Silent Governess Knjiga je prvi put objavljena na engleskom jeziku pod naslovom The Silent Governess, Bethany House Publishers, dio Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan, 49516, USA. Copyright © 2009 by Julie Klassen Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019.

Sva prava pridržana.

Prijevod: Ivana Krencer Lektura: Anđa Jakovljević

Split, 2019.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

JULIE KLASSEN

Tajnovita guvernanta

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 KLASSEN, Julie Tajnovita guvernanta / Julie Klassen ; <prijevod Ivana Krencer>. - Split : Verbum, 2019. - (Biblioteka Populus ; 10) Izvornik na engl. jeziku.

ISBN 978-953-235-637-3 170701089

Carlisi, dragocjenoj prijateljici i prvoj Ä?itateljici

Krjepost šutnje vrlo je vrijedna hvale i uvelike će pridonijeti tvojoj jednostavnosti i napretku. Najbolji dokaz mudrosti jest govoriti malo, a slušati puno…

SAMUEL & SARAH ADAMS, THE COMPLETE SERVANT, 1825.

Sjeti se Tko Je Onaj koji te je stavio u tvoju sadašnju situaciju; možda si ostala bez doma, možda si proživjela koju drugu nevolju – što god bilo! Bog je taj koji je želio da tako bude, stoga kod njega potraži vodstvo i zaštitu.

NAPUTCI JEDNE GUVERNANTE DRUGIMA, 1856.

Prolog

D

ugi niz godina nije prošao ni jedan dan kojega bih se mogla sjetiti, a da tinjajući žar kajanja nije izgarao u meni. Sjećanje na određeni događaj pokušala sam zakopati duboko, u mračne predjele svojega uma, no svako bi ga toliko nešto prizvalo – natpis nad gostionicom, stupac s brojkama, fino odjeveni gospodin – i ovo bi se sjećanje vratilo, a ja bih se trznula i odjurila što dalje, kao što kukac zvan srebrna ribica u trenutku izmigolji ispod vrata…

Taj dan je bio započeo izvanredno dobro. Moja majka, otac i ja, tada dvanaestogodišnjakinja, zajedno smo se odvezli u Chedworth i tamo proveli rijetko poslijepodne kao skladna obitelj. Penjali smo se na mnoge lijepe vidikovce i obilazili rimske ruševine, gdje je moja majka slučajno susrela staru prijateljicu. Mislila sam kako je to divan izlet i sjećam se da sam bila sretnija no ikada – jer su se i majka i otac činili sretnima zajedno.

Raspoloženje tijekom povratka kući bilo je napeto, ali ja sam ga pripisala umoru i uljuljkana u kočiji ubrzo sam zaspala, s glavom opuštenom na majčinu ramenu.

Kada smo stigli kući, još uvijek sam bila vedra raspoloženja pa kada je otac jednoličnim glasom objavio da ide u gostionicu Crown and Crow, ponudila sam se da idem s njim, mada to nisam učinila već mjesecima.

Promrmljao je: „Kako hoćeš”, i krenuo bez ijedne riječi više.

Nisam računala na njegovu iznenadnu promjenu raspoloženja, no opet – jesam li ikada?

9

Išla sam s njim u Crown and Crow od svoje treće ili četvrte godine. Posjeo bi me na visoki pult i tamo bih brojala do tisuću ili više. Kada se jednom svlada brojanje do sto, nisu li dvije, pet ili devet stotina tek dječja igra? Do dobi od šest godina izbacivala sam zbrojeve kao iz topa, na razonodu i čuđenje ostalih posjetitelja. Tata bi mi zadao dva ili tri broja i ja bih ispred sebe, kao na staklenoj ploči, vidjela zbroj njihovih stupaca. „Koliko je četrdeset sedam i pedeset pet, Olivia?”

Odmah bi se pojavili i brojevi i njihov zbroj. „Jedan nula dva, tata.” „Sto dva. Točno. To je moja pametna curica.”

Kako sam odrastala, zadatci su postajali sve teži, a ja sam se počela pitati jesu li umorni putnici i nadmudreni starci uopće znali računam li točno. Ali moj otac jest, bila sam sigurna u to, jer je bio gotovo jednako brz s brojevima kao i ja.

Vodio me sa sobom i u trkaće klubove – jednom čak i na samo trkalište Bibury – gdje je uplaćivao uloge koje bi mu povjeravali muškarci sve od Lower Coberlyja pa do Foxcotea. Odmah do njega, s njegovom crnom knjigom u mojim malim rukama, bilježila sam odstupanja, dobitke i gubitke, napamet oduzimajući udio koji je trebao pripasti ocu prije ispisa isplata. Bila sam ulovljena u uzbuđenje koje je vladalo oko utrka, mirise mesnih pita i ljute jabukovače, u mnoštvo, uzvike trijumfa ili poraza i željenu vezu otac-kći.

Majci se nikada nije sviđalo to što s tatom idem na utrke i u gostionicu, ali ja sam nerado odbijala njegove pozive jer sam bila gladna njegova odobravanja. Međutim, kada sam počela pohađati Školu gospođice Cresswell za djevojke, pratila sam ga sve rjeđe.

U gostionici Crown and Crow onoga dana, kada mi je bilo dvanaest godina, već sam bila prestara da bih sjedila na visokome pultu. Umjesto toga, sjedila sam pored oca ispred velikoga ognjišta pijući sok od đumbira dok je on ispijao kriglu za kriglom piva. Činilo se da su redovni posjetitelji ovoga mjesta osjetili njegovo loše raspoloženje pa nas nisu uznemiravali.

Zatim su ušli oni – dobro odjeveni gospodin i njegov sin, obučen u plavi kaputić i slamnati šeširić školarca. Čovjek je bio očito veliki gospodin, možda čak i plemić, i svi smo se uspravili u stolicama kao u obranu našega skromnog staleža.

Dječak, koji je mogao imati godinu ili dvije više ili manje od mene, pogledao je u mene. Jasno je da smo morali zamijetiti jedno 10

drugo budući da smo bili jedina djeca u gostionici. Njegov je pogled odavao nezainteresiranost i prijezir ili sam barem ja tako odčitala njegov izraz lica.

Gospodin je uputio pozdrav vlasnicima gostionice tako da su ga svi mogli čuti i priopćio da su on i njegov sin upravo posjetili gospodina ovoga ili onoga, a sada su bili na putu za London kako bi se njegov sin vratio u posvećene dvorane učilišta Harrow.

Moj se otac, zarumenivši se i s iznenadnim sjajem u očima, okrene prema hvalisavome gospodinu. „Dečko s Harrowa?” „Upravo tako”, odvrati gospodin. „Poput njegova staroga.” „Dobar i pametan momak?” upita tata.

Treptaj oklijevanja prijeđe preko gospodinova lica. „Naravno da jest.” „Nije, znači, netko koga bi pameću nadmašilo ovakvo seosko djevojče?” Tata pokaže glavom na mene i srce mi poče tući, a želudac mi se zgrči od straha.

Gospodin baci pogled na mene: „Rekao bih da ne.”

Otac se naceri. „Onda se možete prijateljski okladiti u to?”

Ovo nije bilo ništa novo. Tijekom godina mnogi su stalni gosti ulagali manje svote u moju sposobnost izračuna teških zadataka.

Pa čak i oni koji bi izgubili zapljeskali bi i naručili pivo za tatu, a sok od đumbira za mene.

Gospodin iskrivi usta. „Okladiti se u što?” „Da djevojčica može nadmašiti vašega dječaka u aritmetici? U Harrowu poučavaju aritmetiku, vjerujem?” „Naravno, čovječe. To je najbolja škola u zemlji. U svijetu.” „Bez sumnje ste u pravu. Ipak, ova je djevojčica pametna. Zar ne, ljudi?” Tata se osvrne po gostionici kako bi od ostalih gostiju dobio podršku. „Pohađa Školu gospođice Cresswell za djevojke.” „Gospođice Cresswell?” Od sarkazma u gospodinovu glasu trnci mi prođu niz kralježnicu. „Ah, moj Herberte, bolje da proglasimo poraz prije negoli i započnemo.”

Otac je nekako uspio zadržati kontrolu nad svojom naravi. Čak je i odglumio da mu je malo neugodno. „Moglo bi barem biti zabavno, to njihovo nadmetanje.”

Gospodin ga je promatrao, s čašom na pola puta do usana. „Što predlažete?”

11

„Ništa neuobičajeno. Zbrajanje, dijeljenje, množenje. Prvi ispravan odgovor pobjeđuje. Tri pitanja?”

Tada sam ga spazila – dječakov pogled učene ravnodušnosti i samopouzdanja nekamo je ispario. Na njegovu je mjestu pulsirao blijed, mučan strah.

Gospodin je pogledao u sina, a zatim popio piće. „Ne nalazim ništa zabavno u takvoj vrsti zabave, dobri čovječe. Osim toga, moramo krenuti dalje. Dug je put pred nama.” I on odloži svoju čašu i pozlaćenu gvineju na pult. „Ne krivim vas”, tata ustane i stavi vlastitu gvineju na bar. „Gorka je to pilula, izgubiti od curice.” „Ta-ttaa...”, šapnula sam. „Nemoj.” „Pa, Herberte, ne možemo to dopustiti, zar ne?” Gospodin je u sinovo rame upro svoj štap. „Što kažeš, za čast Harrowa i obiteljskoga imena?”

U zaprepaštenju s kojim je sin gledao oca ogledalo se i sve ostalo. Prepoznala sam strah od razočaranja prekritična roditelja, dječakovu čežnju i za najmanjom mrvicom odobravanja i njegov apsolutni užas pred predloženim natjecanjem. Bilo je jasno da nije bio dobar u matematici – činjenica koju je očajnički pokušao prikriti – i koja će sada biti razotkrivena na vrlo javan i ponižavajuć način. „Izvrsno”, rekao je moj otac. „Deset gvineja pobjedniku?” „Po zadatku? Izvrsno”, gospodin lukavo ponovi. „Ukupno trideset gvineja. Čak sam i ja vješt s brojkama, vidite.”

Progutala sam slinu. Otac nije mislio na trideset gvineja. Nije imao trideset gvineja, što je gospodin morao pretpostaviti.

Otac nije ni trepnuo. „Vrlo dobro. Počet ćemo s laganim zadatkom, zar ne? Prvi koji dadne točan odgovor pobjeđuje.”

Izgovorio je dva troznamenkasta broja, a zbroj se pojavio odmah ispred mene i izletio mi je iz usta prije nego što ga je svjesna misao stigla zadržati. Pogledala sam Herberta. Kaplje znoja polagano su se slijevale s ruba njegove kose prema obrazima. „Hajde, Herberte, nema potrebe da se ovdje ponašaš kao gospodin. Ovoga puta možeš preskočiti ono ‘dame imaju prednost’, dobro?”

Herbert je kimnuo, a njegove su se oči usredotočile na usne mojega oca kao da žele učiniti da sljedeći brojevi koje budu uzgovorile budu jednostavni, kao da ih želi kontrolirati pogledom.

12

Tata je zadao zadatak s dijeljenjem, ne previše težak, i opet se odgovor nacrtao na zraku preda mnom.

I opet dječak nije progovorio.

Hajde, nijemo sam ga poticala. Odgovori. „Hajde, Herberte”, potapšao ga je njegov otac, stisnutih crta lica. „Nemamo cijelu noć.” „Biste li mogli ponoviti brojeve, gospodine?” upitao je slabašnim glasom Herbert i srce me je zaboljelo zbog njega.

Osjetila sam oštar očev pogled i čula kako mi govori ispod glasa: „Idemo, djevojko.” „Šesto četrdeset i četiri”, rekla sam ispričavajući se i izbjegavajući poglede.

Prostoriju je ispunio žamor odobravanja.

Gospodin je ustao, a oči su mu sijevale. „Nema teorije da je djevojka mogla ovo izračunati u glavi. Vidim ja o čemu se ovdje radi. Trik, zar ne? Nema sumnje da nismo prvi putnici koje bi trebao nasamariti vaš izdresirani majmunčić koji je zapamtio svaki vaš zadatak.”

Sagnula sam se i čekala da moj otac ustane, stisne šake i udari čovjeka. Varalice bi ga razbjesnile i mnogo sam ga puta znala vidjeti kako bi pobjesnio zbog namještene igre ili utrke. Da, ubirao je svoj postotak od tuđih dobitaka, ali ni novčić više. „Da vidimo kako će računati kada joj ja zadam zadatak”, zahtijevao je gospodin. „A prvi ispravan odgovor osvaja cijelu okladu.”

Hoće li moj otac uspjeti ostati miran na tako uvrjedljivu optužbu?

Vlasnik gostionice položio je svoju ruku na njegovu, bez sumnje u znak brige za očuvanje vlastite imovine. „Zašto ne, čovječe?” tiho ga je poticao. „Neka Olivia dokaže da je pametna djevojka kao što svi znamo da jest.”

Moj je otac oklijevao. „Osim ako se ne bojite?” izazivao je gospodin. „Ne bojim se.”

Očeve su oči prodirale u lice ohologa putnika, a ja svoje nisam mogla odvojiti od lica njegova sina. Na njemu su bili upisani veliko poniženje i sramota. Jedno je biti djevojčica i pametna – to je bilo neočekivano. Salonski trik, koliko god pošten bio. Ali da se sin, očev ponos i bez sumnje nasljednik, pokaže glupim i da ga jedna djevojčica učini budalom? Zadrhtala sam na pomisao na oš13

tra predbacivanja ili hladno odbacivanje koje će ga pratiti na dugu putu koji je bio pred njim. A možda i ostatak života.

Gospodin je promatrao stropne grede dok je smišljao, a zatim objavio svoj zadatak. Nema sumnje da je sam znao odgovor na njega. Vjerojatno je bila riječ o površini njegova posjeda pomnoženo s prošlogodišnjim prosječnim prinosom. Nešto u tom stilu, u svakom slučaju. Na dječakovu blijedu licu s turobnim zelenim očima kao pozadini preda mnom su se pojavili brojevi, ali nisu imali uobičajenu jasnoću. Umjesto toga, uvijali su se i klizili poput one drevne srebrne ribice i na kraju kliznuli pod vrata.

Mladićeve su oči zasjale. Najvjerojatnije je pogodio broj po sjećanju, a ne izračunu, ali čim je proglasio rješenje, znala sam da je točno. Olakšanje i gotovo slavlje na njegovu licu na trenutak su me razveselili. Osmijeh na licu njegova oca, koji ga je s odobravanjem potapšao po ramenu – na još jedan trenutak. A tada mi je pažnju privuklo neodobravanje koje je izlazilo iz očiju mojega oca i suočila sam se sa strašnom istinom onoga što sam učinila. Prekasno, vidjela sam. Nikada me više ne će povesti sa sobom. Nikada me više ne će nazvati svojom pametnom curicom, pa čak ni pozvati po imenu – Olivia.

Gospodin je podigao očevu gvineju sa šanka. „Uzet ću samo jednu gvineju i neka vam to bude lekcija. Ostavit ću ostatak da pokrije vaše dugove prema ostalima koje ste nesumnjivo izvarali tijekom godina.” Okrenuvši se sav ozaren gospodin položi ruku u rukavici na dječakovo rame i gurne ga prema izlazu.

Gledala sam ih kako odlaze i u mojoj muci nije mi predstavljalo olakšanje to što sam oca stajala samo jednu gvineju. Jer znala sam da sam ga stajala puno više – izgubio je poštovanje svih ljudi u toj prostoriji.

Polako sam postajala svjesna njihovih pogleda ispod oka, njihova spontana odmicanja od nas. Od danas će vjerovati u putnikovu optužbu: da je moja sposobnost čitavo vrijeme bila prijevara.

Sav njihov pljesak, piće i novac od oklada bili su zarađeni na nepošten način. U putnikovim očima – i njihovim – sve smo ih napravili budalama. Ja sam to napravila.

Moja šutnja.

14

Ne budi lovačkoga psa dok spava.

GEOFFREY CHAUCER

Prvo poglavlje

Dvanaest godina kasnije 1. studenog 1815.

Dok joj je srce tuklo od straha i kajanja, Olivia Keene trčala je

kao da su joj psi iz pakla za petama. Kao da joj je život bio u pitanju.

Bježeći iz sela pretrčala je preko livade, zapela skutima za rezu na ovčinjaku i izvalila se u blato. Tvrdi smotuljak u džepu ogrtača zario joj se u bok. Ne obazirući se na bol ona se podigne i nastavi trčati, pri tome se osvrćući kako bi se uvjerila da je nitko ne slijedi.

Pred njom se prostirala Chedworthska šuma.

Upozorenja koja je slušala godinama odjekivala su joj u glavi. „Nemoj lutati po šumi noću.” Divlji psi vrebali su u ovoj šumi, u njoj su logorovali lopovi i lovokradice, s oštrim noževima i još oštrijim pogledima, u potrazi za lakim plijenom. Žena od dvadeset i četiri godine poput Olivije trebala bi znati da je u šumu opasno zalaziti sam. No majčini krikovi još su joj odjekivali u ušima, zaglušujući davne glasove opreza. Opasnost koju je ostavila iza sebe bila je stvarnija od bilo koje zamislive opasnosti pred njom.

15

Dok su je trnci jeze bockali po koži, bacila se u ispružene ruke šume, već maglovite i sjenovite od hladnoće jesenske večeri. Pod njezinim tankim potplatima pucketalo je suho lišće. Grane drveća posezale su za njom poput kvrgavih ruku. Spoticala se na otpale grane i šikarje i zvuk svake slomljene grančice upozoravao ju je da bi progonitelj mogao biti blizu – tek što ga ne ugleda.

Olivia je trčala sve dok je nije zaboljelo u slabinama. Dišući sve teže usporila je ritam. Hodala je neko vrijeme koje se činilo kao sat ili nešto više i još uvijek nije stigla do druge strane šume. Da se nije kretala u krug? Pomisao da će provesti noć u šumi koja se naglo mračila natjerala ju je da opet ubrza ritam.

Zapela je na splet korijenja i ponovno se ispružila koliko je duga i široka. Čuo se rezak zvuk deranja tkanine. Ogrebotina joj je žarila obraz. Na trenutak je ostala tako ležati pokušavajući uhvatiti dah. Bol od pada probila je branu nastalu od šoka i vrele suze nezadrživo su se izlile. Uspravila se uz napor i naslonila na stablo jecajući.

Svemogući Bože, što sam to učinila?

Neka grana pukne i jedna sova krikom upozori svojega parnjaka. Istoga časa strah uguši njezine jecaje. Dok ju je kosa bockala u stražnji dio vrata, Olivia je pretraživala mjesečinom obasjanu izmaglicu širom otvorenih očiju.

Pogled joj se susretne s očima koje su zurile u nju.

Pas, snažan i mrk, stajao je ni dvadesetak stopa dalje, razjapljenih ralja. U nijemoj panici Olivia rukama zagrebe tlo oko sebe, tražeći nešto što bi joj moglo poslužiti kao oružje. Utom se grmlje protrese i tlo počne podrhtavati u ritmu galopa. Protrče još dva psa, jedan u čeljustima noseći nešto okruglo i bijelo. Glavu ovce?

Pas kojega je prvoga ugledala okrenuo se i pojurio za ostalom dvojicom, baš kada su Olivijini prsti napipali odeblji štap. Čvrsto ga je stisnula, na trenutak poželjevši da još uvijek drži glačalo.

Stresavši se od gađenja Olivia odgurne sjećanje na njegovu hladnoću i težinu. Osluškivala je još nekoliko trenutaka, ali ništa se više nije čulo. Podigne se i stišćući u ruci štap požuri dalje kroz šumu nadajući se da joj psi ne će ući u trag.

Mjesec je bio visoko iznad krošanja kada ju je ugledala. Svjetlost vatre. Olakšanje. Divlje životinje bojale su se vatre, zar ne?

Oprezno se približavala. Nije imala namjeru pridružiti se ljudi16

ma uz logorsku vatru, tko god oni bili – možda ciganska obitelj ili gospoda na lovačkoj zabavi. Čak i ako su glasine o lopovima i krivolovcima izmišljotine i gluposti, ne će riskirati da otkrije svoju prisutnost. No čeznula je za sigurnošću koju je predstavljala vatra. Čeznula je i za njezinom toplinom jer joj se studena noć nemilosrdno zavlačila pod ogrtač i skute. Možda bi, ako bi tamo bila još koja žena, Olivia mogla zamoliti da se ugrije. Usudila se primaknuti se malo bliže i, sakrivši se iza stabla, virkala je uokolo. Vidjela je dio čistine uz vatru i na njoj četiri lika skupljena oko plamena kako se odmaraju u različitim položajima. Do nje su doprli glasovi muškaraca koji su razgovarali i šalili se. „Večeras opet samo vjeverica, Garbie?” upita hrapav glas. „Osim ak’ se Croome ne vrati s još divljači.” „U ovo doba noći? Ne b’ reko.” „Prije će bit’ da leži nacvrcan u Brown Dogu i odmara glavu na Mollynim mekim jastucima.” „Ne b’ to Croome nikad”, reče drugi. „Nisam upozn’o takva pobožnjaka k’o što je on.”

Uslijedio je smijeh.

Nagon je Oliviji govorio da pobjegne, iako se smrzavala. Ovo nije bila ni obitelj, a ni gospodska zabava. Dok joj je jeza puzala uz leđa, ona se okrene i odmakne korak od stabla. „Što j’ to?”

Glasan šapat mladića zaustavio je Oliviju pri povlačenju. Ukipila se bojeći se ispustiti još koji zvuk. „Što je što? Ja niš’ ne čujem.” „Možda je Croome.”

Nakon puno oklijevanja Olivia učini još jedan korak na vrhovima prstiju. Zatim još jedan. Paukova mreža iznenada joj se zalijepi za lice i ona se spotakne na panj.

Prije nego što je uspjela ustati, okružio ju je zvuk koraka i zaslijepila ju je jarka svjetlost lampe. „Gle, gle, poljubila me noćas moja sretna zvijezda”, prodahće mladić.

Olivia se uspravi na noge i spusti skute. Makne kosu što joj je pala na lice i pokuša ostati mirna. „Croome se malkice proljepš’o otkad smo ga prošli put vid’li”, reče drugi mladić.

17

Pored njega je stajao glomazan bradati muškarac i buljio dolje u nju. Grubim, hrapavim glasom što ga je maloprije čula on upita: „Što ti tu radiš?”

Panika joj prokola venama. „N-ništa! Vidjela sam vatru i ja…” „Tražiš društvo, ha?” Pohotan pogled velikoga muškarca smrzne je do kosti. „Pa, došla s’ na pravo mjesto – zar ne, dečki?” „Je”, slože se drugi.

Veliki muškarac posegne za njom, ali Olivia uzmakne. „Ne, pogrješno ste me razumjeli”, reče. „Jednostavno sam se izgubila.

Ne želim…” „Oh, ali mi želimo.” Njegove svjetlucave oči bile su vrlo slične onima divljega psa.

Debeli štap koji je nosila sa sobom ležao je na tlu, kamo je sletio kada je pala. Posegne za njim, ali čovjek je uhvati odostraga. „Kam’ si krenula? Ne’š tak’ brzo tam’ stići, dao bi’ se kladit’.”

Olivia poviče, ali ipak uspije rukom dohvatiti štap dok ju je ovaj vukao. „Pusti me!”

Krupni se muškarac nasmije. Olivia mu se zakrene u rukama, zamahne štapom kao palicom i jakim ga udarcem pogodi po strani glave. On zaurla i pokrije ozljedu rukama.

Olivia se otrgne, ali druga dvojica muškaraca zgrabe je za ruke i noge, otmu joj štap i odvuku je natrag do vatre. „Jesi dobro, Borcher?” upita najmlađi muškarac visokim glasom. „Bi’ ću. Što ne mogu reć’ za nju.” „Molim vas!” Olivia je preklinjala ljude koji su je držali. „Pustite me, molim vas. Ja sam pristojna djevojka iz Withingtona.” „Moj brat živi tamo blizu”, primijeti najmlađi muškarac. „Začepi, Garbie”, naredi mu Borcher. „Možda poznajem vašega brata”, reče ona u očaju. „Kako se zo...?” „Začepi gubicu!” Borcher stupi naprijed s podignutom rukom. „Borcher, nemoj”, molio je mladi Garbie. „Pusti je, nek’ ide.” „Nakon što me prostakuša lup’la? Ne će ići.” Borcher je zgrabi, obuhvati obje njezine ruke svojom jednom, dugačkom i teškom rukom, i pritisne je leđima uza stablo.

18

Uzalud ga je pokušavala nagaziti, njezine djevojačke cipelice bile su neuspješne protiv njegovih čizama. „Ne!” Viknula je. „Neka mi netko pomogne. Molim vas!”

Njegova slobodna ruka bljesne i zgrabi je za čeljust. Čeličnim prstima stiskao joj je obraze poput škripca sve dok nije utišao njezine povike. Uspjela je pomaknuti glavu malo u stranu i ugristi ga za palac što je jače mogla.

Borcher zajauče i povuče ruku, a zatim je skupi u prijeteću šaku i podigne.

Olivia zatvori oči pripremajući se na neizbježan udarac.

Fijuu. Pras. Nešto je prozujalo pored uha njezina zarobljivača i zabilo se u stablo iznad nje. Otvorila je oči dok je Borcher okretao glavu. S druge strane čistine, na rubu svjetlosti koja je dolazila od vatre, jedan je muškarac stajao na panju s napetim lukom i strijelom u rukama. „Pusti je, Phineas”, reče muškarac razvučenim i ljutitim glasom. „Gledaj svoja posla, Croome.” Borcher ponovno podigne šaku.

Proleti još jedna strjelica i usiječe se u koru drveta uz prasak. „Croome!” opsuje Borcher. „Sljedeći put ću ciljati”, reče suho čovjek kojega su zvali Croome. Iako se činio mršavijim, starijim muškaracem, smiren autoritet ulijevao je snagu u njegove riječi.

Borcher oslobodi Oliviju snažno je odgurnuvši. Ona zatiljkom udari u stablo, na kojemu su joj još uvijek podrhtavale dugačke strjelice. Čak ni nesnosna bol koju je osjetila u lubanji nije mogla umanjiti osjećaj olakšanja koji ju je obuzeo. Pod treperavom svjetlošću vatre ona ponovno pogleda u svojega spasitelja, koji je još uvijek stajao na panju. Bio je to koščat muškarac od šezdesetak godina u istrošenu šeširu i lovačkom kaputu. Sijeda kosa padala mu je niz ramena. Preko jednoga od njih bila mu je obješena lovačka torba. Luk koji je držao u ruci djelovao je kao njezin prirodni produžetak. „Hvala vam, gospodine”, rekla je.

Kimnuo je.

Ugledavši svoj štap pod svjetlom zaboravljene svjetiljke Olivia se sagne da ga dohvati. Zatim se okrene kako bi pobjegla.

19

„Stanite.” Croomeov glas bio je grub, ali nije bio prijeteći. Sišao je s panja, a ona je čekala dok se približavao. Njegova visina – bio je visok za muškarca njegovih godina – i hramanje pri hodu iznenadili su je. „Uzmite hranu koju sam donio ovim nitkovima koji je ne zaslužuju.”

Ona prihvati četvrtinu kruha i vrećicu jabuka. U želucu joj je krulilo. Ali kada je iz svoje lovačke torbe izvadio omlitavljela zeca, odmahnula je glavom. „Ne, hvala. Ovo je više nego dovoljno.”

Izvio je jednu obrvu. „Naknada za ono što su vam učinili – i što su namjeravali učiniti?”

Olivia se ukočila. Zatim je tiho i dostojanstveno odvratila: „Ne, gospodine. Bojim se da ovo ne mogu primiti.” Vratila je kruh i jabuke, okrenula se i odlučno napustila čistinu.

Slijedio ju je njegov hrapav, prigušen smijeh. „Luda…”

Nije bila sigurna je li govorio o njoj ili o sebi.

Olivia je hodala brzo, uz pomoć mjesečine koja se probijala kroz jesenje ogoljene grane i štapa koji je ispružila pred sobom poput slijepca. Stalno je bila na oprezu ne bi li raspoznala bilo kakvu naznaku da je netko slijedi, ali nije se čulo ništa osim povremena huka srebrne sove ili lepeta malih noćnih stvorenja. Njezin je strah s vremenom prešao u iscrpljenost i glad. Možda nisam trebala biti tako ponosna, pomislila je dok ju je želudac kažnjavao neprestanom bolju.

Naposljetku, ne mogavši dalje, ona se sklupča i legne pod neko stablo. Pretražila je džepove ogrtača ne bi li našla rukavice, ali ostala joj je samo jedna – drugu je, bez sumnje, izgubila u šumi.

Opet je napipala i onaj tvrdi smotuljak, ali se nije trudila istraživati ga po mraku. Drhteći, umota se u ogrtač što je tješnje mogla, navuče kapuljaču i pokrije tanke cipelice s pregršt lišća i borovih iglica kako bi ugrijala noge. Slike majčinih užasnutih očiju i tijela muškarca koji leži na tamnu podu licem prema dolje ponovno su joj se pokušale nametnuti, ali ona ih odgurne i skloni se u slatki zaborav sna.

20

Pošaljite je u internat kako bi dobila poduku iz umješnosti i vještine.

Tada bi, gospodine, ona trebala postati izvrsna u računanju…

R. B. SHERIDAN, THE RIVALS, 1775.

Drugo poglavlje

K ada se Olivia probudila, kroz izmaglicu se čuo ptičji pjev, a u

ruci je još uvijek držala teški štap. Ponovno ju je podsjetio na glačalo i došla je u iskušenje da ga odbaci. Ali nije li on bio njezina jedina zaštita od divljih pasa, ako ne i pokvarenih ljudi?

Izlazeće sunce prosijavalo je kroz baldahin od granja na kojemu je tu i tamo visio još pokoji izdržljivi list. Noge su joj se ukočile, a nožni prsti sasvim utrnuli od spavanja na hladnu, korjenitu tlu. Protrljala je ruke kako bi ih zagrijala, a zatim i noge, prije nego što će se iznova obuti. Da je znala što se imalo dogoditi jučer, uzela bi si vremena i vezala polučizmice umjesto da izjuri u iznošenim cipelicama.

Strašna scena neprestano joj se vrtjela po glavi.

Kući se vratila kasno iz službe u Školi gospođice Cresswell.

Zatekla je očev kaput na prevrnutoj stolici. Nagazila je na razbijeno staklo. Što je ovoga puta bacio? Čašu? Bocu? Snažan krik nagnao ju je u spavaću sobu – mračnu, ali s dovoljno svjetla da ugleda jeziv prizor – leđa muškarca s rukama oko majčina vrata. Majka je razgoračenih očiju hvatala dah...

21

Olivia je djelovala ne razmišljajući i glačalo joj se odjednom našlo u rukama. Podigla ga je visoko i sručila ga uz bolan zvuk udarca i muškarac je pao na pod licem prema dolje. Sila udarca vibrirala joj je rukom sve do ramena. Šok je uslijedio poput ledena vala. Otupjela, zurila je ne pomičući se dok joj je majka dolazila do daha.

Tada joj majka priđe i izvuče joj glačalo iz ukočenih prstiju, a zatim i nju izvuče iz sobe, kroz kuhinju pa do ulaznih vrata, dok su se obje tresle. „Jesam li ga ubila?” prošapće Olivia i osvrne se prema mračnoj spavaonici. „Nisam to htjela učiniti. Ja sam samo...” „Tiho. Još diše i može doći k svijesti svakoga časa. Moraš otići prije nego što te vidi. Prije nego što shvati tko ga je udario.”

U svjetlosti kuhinjske vatre Olivia spazi modrice koje su se već proširile po majčinu vratu. „Onda i ti moraš poći sa mnom. Mogao te je ubiti!”

Dorothea Keene kimne, pritiščući drhtavim prstima sljepoočice, pokušavajući se usredotočiti. „Ali prvo ću otići do Muriel. Ona će znati što učiniti. On nikada ne smije saznati da si bila ovdje.

Ti… napustila si selo… zbog dužnosti u nekoj školi. Da.” „Ali gdje? Ne znam ni jednu...” „Daleko odavde.” Njezina je majka stisnula oči razmišljajući. „Odi u moju… Odi u St. Aldwyns. Istočno od Barnsleyja. Poznajem jednu od sestara koje upravljaju tamošnjom školom. Možda imaju nešto za tebe ili te barem mogu primiti.”

Majka se okrene i žurno ode na drugi kraj kuhinje. Ispruži uvis jednu ruku, zavuče je iza portreta koji je visio na zidu i uz trzaj izvuče malen smotuljak. „Ne mogu te ostaviti, mama, povrijeđena si!”

Vrativši se do nje majka joj stisne ruku. „Ako on umre, završit ćeš na vješalima. A to bi me sigurno više ubilo nego što bi on ikada mogao.”

Ona gurne smotuljak u Olivijin džep od ogrtača. „Uzmi ovo i idi. I obećaj mi da se ne ćeš vraćati. Potražit ću te kada budem mogla. Kada bude sigurno.”

Iz sobe se začu stenjanje i obje ih ulovi panika. „Idi sad. Trči!”

I Olivia potrči.

22

Prizor izblijedi iz njezina uma i Olivia se strese. Izvuče smotuljak i počne ga proučavati pod jutarnjim svjetlom. Na prvi pogled izgledao je poput stara, preklopljena rupčića, ali pri pažljivijemu pregledu ona uoči šavove i okruglu kopčicu.

Zašto je majka napravila ovu stvar? Je li predvidjela sinoćnje događaje i Olivijinu potrebu za bijegom? Ili se spremala na vlastiti bijeg od muža čija se nasilna ćud pogoršavala iz mjeseca u mjesec?

Olivia otvori tajnovitu torbicu i pregleda njezin sadržaj. Četiri novčića bila su spojena koncem kako zveckanjem ne bi odali svoje skrovište, pretpostavljala je. Tamo je bilo i jedno pismo, čvrsto zapečaćeno voskom. Okrene ga i pročita sitan majčin rukopis: Otvoriti nakon moje smrti. Olivijino srce uzbuđeno zakuca. Što li je to, majko mila? Još jednom pomisli na očeve ispade ljubomore: prevrnute stolice, razbijeno staklo, rupe u zidu probijene šakom.

Ipak, Olivia nikada nije vjerovala da bi on zapravo mogao naškoditi vlastitoj ženi. Je li se njezina majka bojala da bi se upravo to moglo dogoditi? Grizla ju je znatiželja, no brzo je vratila pismo na svoje mjesto. Čim je to učinila, unutar nabora tkanine napipala je tanak disk – očito peti, nešto manji novčić. Kroz mali prorez u tkanini ovaj novčić pronašao je put van iz lisnice, ali ona ga je krutim prstima gurnula natrag kroz tu istu rupicu. No dok je vraćala ovaj šiling, ona napipa komadić papira. Bio je to kvadratić palac puta palac, istrgnut iz novina, već požutio. Činilo se da je riječ o isječku iz obavijesti o vjenčanju. …Grof od Brightwella svojega sina, lorda Bradleyja, s gospođicom Marian Estcourt iz Cirencestera, kćeri…

Brightwell… Estcourt… imena su šuplje odzvanjala u Olivijinoj glavi. Nije se mogla sjetiti da je majka ikada prije spominjala ova imena. Zašto je zadržala ovaj isječak? Želudac joj je zakrulio i ona odloži papir – i pitanja – za neko drugo vrijeme. Malo-pomalo ustala je i počela skidati lišće i iglice iz kose. Otresajući odjeću namršti se spazivši dugačku poderotinu na prsluku. Kako bi se pomaknula, tako bi se kroz nju otkrio 23

uzdužni djelić njezine kože. Sjetivši se opasnosti u kojoj se našla prošle noći Olivia zadrhti i pomisli kako je šteta mogla biti puno veća. Podigne obješeni komadić prsluka i ugrubo ga pričvrsti za trakicu razderane tkanine s ramena. Nadala se da ne izgleda tako strašno kako se osjećala.

Pokušala je provući prste kroz kosu i otkrila je da je sva u čvorovima, a njezina uredna punđica odavno je bila spala. Čeznula je za kadom i češljem. Nema nikakve koristi uzrujavati se zbog toga, rekla je sama sebi. Ako se ne pokrenem, ionako me više nitko osim stabala ne će vidjeti.

Olivia se opet stade probijati kroz drveće i šikaru pitajući se hoće li se ravnateljica škole koju je poznavala njezina majka zaista zauzeti za stranu osobu i što će ona, Olivia, učiniti ako se to ne dogodi. Ugrizla se za nutarnju stranu obraza kako bi zadržala samosažaljenje i suze. Izgovorila je kratku molitvu za majku i nastavila hodati, a njezin topao dah lebdio je po hladnu jutarnjemu zraku.

Drveće se počelo prorjeđivati dok se sunce uzdizalo sve više na nebu, uzdižući i njezin duh. Ugledala je trak ceste ispred sebe i odlučila ga slijediti znajući da se može vratiti u zaklon šume bude li potrebno.

Nekoliko je minuta hodala cestom, a onda prihvatila vožnju u stražnjemu dijelu kola jednoga seljaka. Njegova je žena poprijeko promatrala štap u njezinoj ruci, ali ništa nije rekla.

Nakon mnogo milja truckanja seljak poviče „iha” svojoj staroj ragi i nasmije se Oliviji. „Ono tamo je naša farma – eno je – tako da je ovo dokle te mi možemo dovesti.”

Zahvalivši ovome paru seljaka Olivia siđe s kola i upita za smjer do St. Aldwynsa. „Slijedi onu rijeku tamo”, reče joj seljak pokazujući prstom. „Bit će brže nego da ideš cestom, ali ne ćeš naići na druga kola.”

Olivia je slijedila rijeku koja je krivudala dolinom, skrenula u maleni zaselak pa zatim još jedan. Ubrzo nakon toga rijeka se gubila u šumarku. Samo ne još jedna šuma…, zavapi Olivia. No nije se željela izgubiti pa je duboko udahnula i ušla u šumarak.

Stabla nisu bila gusta i kroz njih se naziralo otvoreno polje s druge strane. Budući da joj je od prošle noći stabala bilo dosta i previše, ubrzala je hod.

24

Neki zvuk iznenadi Oliviju i ona se naglo zaustavi. Osluškivala je dok joj je srce ubrzano tuklo i začula ga je opet. Lavež. Želudac joj se skvrči. Još divljih pasa? Dolaze brzo! Počela je trčati prije nego što je to svjesno odlučila činiti, pri čemu ju je štap lupkao po nozi. Slobodnom rukom pridržavajući skute strjelovito se bacila u smjeru polja. Trčala je ne obazirući se na oštru bol koja ju je probadala u boku, ne usuđujući se zaustaviti se i pogledati iza sebe. Prvome zvuku pridružio se još jedan zvuk – niski ton, sve glasniji.

Grmljavina? Progonitelji?

Psi su se približili – sasvim je jasno mogla čuti lavež – gotovo su je sustigli. Uhvatila ju je panika. Nešto joj se ulovilo za suknju i ona se okrenula, zamahnula štapom i povikala iz svega glasa. „Odlazite! Idite!” Psi su lajali, odmicali se i skakali. Udarila je jednoga po stražnjici i on zacvili i pobjegne.

Polagano joj se zamagljena slika krznenoga čopora razbistri i ona shvati da to uopće nisu divlji psi. Konjska kopita grmjela su na sve strane. Podigla je pogled kao omamljena i ugledala cijelu malu vojsku u grimiznim kaputićima i crnim kapama – muškarce odjevene za lov – svuda uokolo. „S puta!” vikne jedan od jahača, a njegov čilaš progalopira opasno blizu.

Odskočila je u stranu. Zatim je vrisnula i podigla ruke iznad glave – jer skočila je ravno pred drugoga konja koji je nadolazio u galopu. Njegov se jahač oštro uspravio povukavši uzde i crni se konj propeo. Zemlja je poletjela i poprskala Oliviju u lice. Konjska su kopita bljesnula nekoliko palaca od njezine brade i zatim prasnula na tlo pred njom. „Što radiš, zaboga?” poviče jahač s vranca. „Jesi li poludjela?”

Ostali jahači – pomoćnici s bičevima za pse i gospoda na konjima bijele, sive i kestenjaste boje – kružili su oko nje, a glasovi su im bili povišeni i ljutiti. „Pokvarila si odličan lov!” Ovo joj je uputio stariji lovac srebrnih zalisaka koji su provirivali ispod baršunaste kape, očito vođa lova. Njegovo naborano, aristokratsko lice bilo je crveno gotovo koliko i kaput. „Pokušala je ubiti pse!” optuži je još jedan. „Vođa čopora sada šepa.” „Mislila sam da su psi divlji!” promuca Olivia u samoobrani.

25

„Psi da su divlji!” ponovi lovac kojemu je bakreni rog bio obješen oko vrata. „Ne mogu vjerovati. Jesi li ti normalna?”

Ona prijeđe rukavom preko očiju kako bi očistila blato i misli. „Ne. Ja… Ja...” „Ja joj vjerujem, gospodo.” Jahač na crnome konju sjaše i uzme joj štap iz ruke. „Očito se naoružala da se zaštiti od divljih pasa.” „Sudeći po švrćinu izgledu,” poviče snažni jahač s čilaša, „rekao bih da se borila s blatnjavom barom – i izgubila.”

Ostali se nasmijaše. Ne obazirući se na poruge Olivia je zadržala pogled na visokome mladiću pred sobom. Iako nije bio vođa lova, a po svemu sudeći ni puno stariji od nje, bio je očito glavni među muškarcima. Lik mu je bio kao isklesan i djelovao je vrlo impozantno u lovačkoj opremi i hessenskim čizmama.

Sileći se da zvuči smireno i uljudno ona reče: „Žao mi je zbog psa. Ljubazno vas molim da mi vratite moj štap, gospodine.”

Oči su mu svjetlucale poput plavoga stakla iz lica koje bi bilo lijepo da nije bilo neumoljivo i ljutito. „Ne bih rekao. Previše si opasna.”

Olivia je mogla osjetiti kako u njoj raste bijes dok su muškarci nastavljali sa smijuljenjem i ismijavanjem. Prezrivi smiješak mladića pred njom dodatno je ugrožavao njezinu samokontrolu koja se već bila istanjila zbog nedavnoga šoka i nedostatka pravoga sna. Ispružila je ruku. „Vratite mi ga odmah.”

Stariji muškarac, vođa lova, podrugljivo joj se obrati: „Imaš li pojma kome se obraćaš, curo?”

Ne skidajući pogled s nadmenoga mladića pred sobom ona odvrati ravnodušnim tonom: „Nekome vrlo lošega vladanja.”

Drugi su reagirali jedva skrivenim frktavim smijehom. Dobro, pomislila je. Da vidimo hoće li mu se dopasti kada se njemu smiju.

Neka nova emocija zatreperi na muškarčevu licu, ali preko njega se hitro iznova navuče prijezir. Široka ramena napnu njegov tijesno krojen kaput dok je nehajno bacao štap u guštaru tridesetak jarda dalje.

Olivia otvori usta da prosvjeduje, ali joj stari lovac izda oštro upozorenje. „Pripazi, curo. Ovaj je Bradley i sudac i lord. Ne želiš izazvati njegov gnjev.”

26

Pogledala je još jednom u mladića zvanoga Bradley. Zlatni zalisci naznačivali su da se pod kapom krije svijetla kosa, a zaklonjene ispod oboda plave su oči spazile komadić blata na rukavu njegova kaputa. On ga kvrcne prstom kako bi kaput opet bio čist i ta je gesta dala Oliviji do znanja da je ona bezobzirno otpuštena. „Ross!” zazvao je, a mlađi muškarac, po izgledu njegov konjušar, priđe u trenu. „Kako je pas gospodina Lintona?” „Dobro je, moj gospodaru, samo malo natučen.” „Ipak, ponesite ga na svojemu konju. Lintonov čovjek koji se brine o psima pregledat će ga.” „Da, gospodaru.” „Hvala vam, Bradley”, reče vođa lova. „Mislim da moramo otkazati lov za danas.”

Jedan lovac kimne i ubaci rog u džep. „Ta je lisica ionako već u Wiltshireu.” „Možda bi ona mogla biti naša lisica.” Snažni jahač čilaša naceri se pokazujući prema Oliviji svojim kratkim bičem. „Izvrsna ideja”, reče treći. „Oprostite, naredniče. Mislili smo da je siroto stvorenje lisica.” „Ne – ludi pas!” Drugi muškarac poče gurkati Oliviju u rame kratkim bičem i uskoro su sva trojica kružila oko nje na konjima, cijelo se vrijeme smijući. „Gospodo!” začuje se glasna zapovijed.

Tri muškarca obuzdaju konje i pogledaju u Bradleyja. „Bilo je dosta”, rekao je. „Seljaci ne služe za naguravanje.” „Upravo tako”, frkne jedan od njih. „Oni služe za plaćanje zakupa.”

Gospodin Bradley se namršti. Ova opaska njemu očito nije bila zabavna. „Umirite se, gospodo”, utješi ih vođa lova. „Sezona je tek počela. Imat ćemo još puno prilika za lov tijekom nadolazeće zime.”

Gospodin Bradley spremao se opet uzjahati svojega visokog vranca. Zastao je i ledeni odsjaj njegovih očiju nakratko je otpočinuo na Oliviji. „Još uvijek si ovdje?”

Ona suho otpuhne. „Ne, gospodine. Nestalo me sasvim.”

Oči mu se suze. „Nemaš kamo otići?” To nije bilo pitanje. „Ja...” „Kreni!” zapovjedio je bičem pokazujući prema jugu.

27

Olivia naslijepo krene preko polja, ponižena i ogorčena. Bila je ljuta na sebe zbog poslušnosti, zbog toga što je krenula točno u smjeru prema kojemu je pokazao. Nije li doista poput psa? On sigurno nije mislio na određeni smjer. Samo što dalje. U svakom slučaju sam išla u tom smjeru, pomisli ljutito i još jednom s mukom krene prema rijeci.

28

Uvijek imajte na umu da obiteljske tajne treba čuvati kao svetinju jer, otkriju li se, nijedna ne će proći nekažnjeno.

SAMUEL & SARAH ADAMS, THE COMPLETE SERVANT

Treće poglavlje

S unce je bilo visoko na nebu kada je Olivia kleknula uz rije-

ku da umije lice i ruke. Trljala je tvrdokornu prljavštinu koja joj se uvukla u linije dlanova i ispod noktiju. Nadala se da se prljavština na njezinu licu nije tako čvrsto držala, kao ni krivnja koju je osjećala. Nije li mogla postupiti drukčije? Sigurno je mogla smisliti neki drugi način da zaustavi oca. Pozvati redarstvenika ili susjeda. Ali bilo je prekasno. Olivia se zapljusne hladnom vodom po licu i poželi – kada bi barem bilo moguće tako lako sprati i sjećanje – i žaljenje.

Napipala je samo dvije ukosnice koje su ostale zapetljane u njezine spale kovrče pa je, na kraju, otkinula komad vrpce koji joj je visio s odjeće i njome zavezala kosu. Nije željela ući u sljedeće selo izgledajući poput prosjakinje. Ili još gore.

Voda, iako previše hladna za udobno pranje, privlačila je njezino suho grlo i ona se sagne da pije, upotrebljavajući svoju sada čistu ruku kao šalicu. Osvježavajuće i ukusno. Ponovno se sagnula do vode. „Hej! Pozdrav! Nemojte... Jeste li dobro?”

29

Još uvijek na koljenima Olivia se okrenula na poziv. Muškarac u crnu odijelu s umetnutim bijelim ovratnikom žustro se približavao. Slijedili su ga pjegavi pas i četvorica dječaka, prizor koji je Oliviju učinio opuštenijom nego što bi inače bila. „Dobro sam. Samo sam žedna.” „Oh!” On zakorači bliže. „Prepao sam se da si možda ne namjeravate učiniti neko zlo. Iako pretpostavljam da je rijeka na ovome mjestu previše plitka i mirna da bi predstavljala veliku opasnost.” „Ne, gospodine. Nisam to namjeravala.” „Jasno da ne. Oprostite mi. Mlada dama poput vas nema razloga biti do te mjere očajna, vjerujem.”

Oklijevala je stišćući usne. „Nema…” „Ja sam gospodin Tugwell”, rekao je skidajući okrugli šešir od crna filca. „Župnik u župi sv. Marije.”* „Drago mi je.” Djelovao joj je kao muškarac srednjih tridesetih godina, svijetlosmeđe kose i mekih, živahnih crta lica.

Pružio joj je ruku. „Mogu li vam pomoći da ustanete?” „Bojim se da su moje ruke mokre i hladne, gospodine”, ispričavala se dok je stavljala svoju ruku u njegovu.

Podigao ju je na noge. „Pa vi ste bili u ozbiljnoj situaciji! Na um mi pada smrznuta riba.” Nasmiješi se. „Ne brinite se, rješavao sam i puno teže slučajeve.”

Uspjela se nasmiješiti usprkos nedavnim teškim iskušenjima. „A moje lice. Pretpostavljam da je užas?”

Nagnuo je glavu na stranu i procijenio je. „Vaše je lice šarmantno.” Kimnuo je prema dječacima. „Uklapate se u ove moje ovdje.

To su moji sinovi: Jeremija, Ezekiel, Izaija i Toma. Amos, najstariji, u školi je.” „Pozdrav. Ja sam gospođica Keene.” Ime joj je izletjelo iz usta prije nego što je uspjela bolje promisliti. Ali kako je mogla lagati četvorici tako anđeoskih, iako prljavih, dječaka?

Gospodin Tugwell joj pruži rupčić, a potom joj prstom na svojemu licu pokaže mjesto koje bi trebala obrisati.

Porumenjela je i obrisala to mjesto na svojoj čeljusti. „Bojim se da sam pala i uneredila se.” * Riječ je o anglikanskome župniku (vikaru) i Anglikanskoj crkvi, u kojoj ne postoji obveza celibata.

30

„Nismo li svi to jednom učinili, gospođice Keene?” upitao je trepćući ljubaznim očima boje lješnjaka. „Nismo li?”

Ne znajući kako odgovoriti vratila je rupčić i upitala: „A tko je to?” misleći na španijela koji joj je njuškao skute. „To je Harley”, pridruži se mali Toma. „Harley voli ove šetnje koliko i mi”, objasni g. Tugwell. „Gospodarica kuće vjeruje da pojačana tjelovježba obuzdava mladunčad od pravljenja štete po kući.” Nasmiješi se.

Nasmiješila se. „Možete li me usmjeriti prema St. Aldwynsu, gospodine?” „Sa zadovoljstvom.” Vrativši rupčić u džep župnik reče: „Mi idemo u Arlington, koji je na putu za St. Aldwyns. Možemo li vas otpratiti barem do tamo?” „Hvala.” Razmisli na trenutak. „Pretpostavljam da je moja prva zadaća popraviti moj izgled. Postoji li neko mjesto u Arlingtonu gdje bih mogla kupiti iglu i konac, a možda i rukavice?” „Kako da ne. Dućan Elize Ludlow. Gospođica Ludlow naša je prijateljica. Možemo li imati to zadovoljstvo da vas upoznamo s njom?” „Da, to bi bilo vrlo ljubazno od vas. Hvala vam.”

U društvu g. Tugwella i njegovih dječaka Olivia je prešla preko kamenoga mosta, prošla pored seoskoga mlina i krenula visokom ulicom, uz hotel Swan i niz kućica u kojima su obitavali tkalci – zaključila je to po kamenim koritima za pranje i bojanje tkanine i usku prokopu kroz koji je voda bila navođena na mlin. Kada su prošli kamenu uličicu, došli su pred gomilicu trgovina s mješovitom robom i vunom, a tamo se nalazio i obećani dućan za dame sa šeširićima i kapicama izloženima u izlogu načinjenu od manjih zaobljenih prozorčića. „Molim vas, pričekajte me ovdje, momci”, rekao je g. Tugwell. „I ovoga puta držite Harleyja dalje od trgovčeve robe, može?” Župnik joj otvori vrata dućana. Kratko zagladivši kosu na sljepoočicama Olivia uđe uz zveckanje zvonca.

Dućan je bio malen, uredan i slatko je mirisao. Na policama su bile izložene rukavice, šalovi, čarape, lepeze i krzneni ogrtači. Na lutki je bila haljina od bijeloga kambrijskog muslina, a na prednje31

mu pultu ležali su modni časopisi uz asortiman kozmetičkih proizvoda i parfema. Žena tridesetih godina odjevena u atraktivnu prugastu haljinu stajala je za urednim pultom. Srdačno se nasmiješila župniku. „Gospodine Tugwell, kakvo ugodno iznenađenje.”

Njezin spreman osmijeh nešto je splasnuo kada joj je Olivia prišla bliže. „Dobar dan, gospođice Eliza.” On se lagano nakloni. „Mogu li predstaviti gospođicu Keene iz...”

Olivia zadrhti. „Iz okolice Cheltenhama.” „Kojoj trebaju vaše usluge.” „Svakako.” Gđica Ludlow okrene tople smeđe oči u Olivijinu smjeru.

Gospodin Tugwell se uspravi. „Ostavit ću vas dame da to rješavate. Ne znam baš puno o tim stvarima i priznajem da radije volim ostati u neznanju.” Nasmiješio se Oliviji. „Ali možete se u potpunosti pouzdati u gospođicu Ludlow, uvjeravam vas.” Žena zablista na njegovu pohvalu.

Gospodin Tugwell zamišljeno protrlja usnicu. „Ne bih želio biti previše nametljiv, gospođice Keene, ali već je prilično kasno, a St. Aldwyn je udaljen još nekoliko milja. Vi ste nadasve dobrodošla prenoćiti u gostinjskoj sobi župne kuće. Gospođica Tugwell će vam prirediti dobrodošlicu, uvjeravam vas.” „Vrlo ste ljubazni. Ja... Možda doista prihvatim. Ako ste sigurni da vam ne ću biti na smetnju?” „Nipošto. A dječaci i ja obećavamo da ćemo se ponašati najbolje što znamo. Iako ne mogu govoriti u Harleyjevo ime.” Nasmiješi se, a zatim se još jednom obrati gđici Ludlow. „Biste li bili tako dobri da joj pokažete put, gospođice Eliza, kada završite s poslom?” „Svakako.” „Onda ću vas za sada pozdraviti.” On se nakloni objema ženama i iziđe.

Kada se zveckanje zvonca nad vratima utiša, Eliza Ludlow ljubazno upita: „A kako vam mogu pomoći, gospođice Keene?” „Nadam se dobiti namještenje, znate...” Započela je Olivia. Ženine se tamne obrve namršte. „Bojim se da ovaj dućančić jedva uzdržava mene.”

32

„Oh, ne, oprostite, nisam mislila ovdje. Čula sam da postoji škola za djevojke u St. Aldwynsu.” „Da, čula sam za nju. Mislim da je vode dvije postarije sestre.

Ne bih znala je li im potrebna pomoć, ali možete pokušati.” „Namjeravam to. No ne bih trebala otići onamo izgledajući ovako.” Olivia skine s ramena ogrtač otkrivajući ugrubo zavezanu poderanu bluzu. „Bojim se da sam pretrpjela nezgodu – nekoliko njih, zapravo, na putu ovamo.”

Gospođica Ludlow suosjećajno uzdahne. „Sirotice!” „Imate li igle i konca kako bih ovo mogla dovesti u red?” „Kako da ne. Može plavi konac?”

Olivia potvrdno kimne. „I, moguće, češalj za kosu i ukosnice?”

Njezin želudac nepristojno zakruli žaleći se i Olivia pogne glavu kako bi sakrila rumenilo. „Naravno, draga moja.” Eliza Ludlow se slatko nasmiješi. „Morate se popeti gore u moju sobu i čestito se srediti. Možda biste mi se pridružili na čaju i kolačićima?”

Suze su Oliviji navrle na oči zbog ove neočekivane velikodušnosti. „Vrlo ste ljubazni. Zahvaljujem vam.”

Sat vremena kasnije Olivijina kosa bila je počešljana i učvršćena ukosnicama, a haljina zakrpana i razmjerno očišćena. Nosila je novi šešir, rukavice i četvrtastu torbicu koja joj je visjela s ručnoga zgloba. Imala je novca dovoljno da kupi omanji šešir, ali Eliza je inzistirala na tome da joj pokloni jednu svoju rukavicu rekavši da je izgubila njezin par i – nisu li se ove dvije rasparene rukavice gotovo savršeno podudarale? Ne želeći iscrpsti svoja novčana sredstva do kraja Olivia se srdačno usuglasila i prihvatila ponudu. Sada su se majčin novčanik, novi češalj i rupčić nalazili u torbici koju joj je gđica Ludlow prodala za sumnjivo nisku cijenu.

Spremna za odlazak Olivia je slušala dok joj je Eliza objašnjavala put do župne kuće. „Nastavite visokom ulicom dok ne skrene prema sjeveru. Župna je kuća odmah pored stare bijele kuće s golubinjakom.” „Što vi mislite, je li prikladno da prihvatim župnikov poziv?” upita Olivia. „Ne će li to smetati gospođi Tugwell?” „Mislite, gospođici Tugwell, njegovoj sestri.” „Oh. Mislila sam...” „Gospođa Tugwell je umrla prije nekoliko godina, sirotica.”

33

„Kakva tragedija. Oni siroti dječaci bez majke...” „Da.” Smeđe oči gđice Ludlow blistale su suosjećajno. „Ipak, mislim da jest prikladno. Osim ako se ne biste osjećali udobnije u Swanu – makar se bojim da bi to koštalo više nego što biste mogli podnijeti.” „Bojim se da bi bilo tako.” „Onda ćemo se nadati i moliti za to da vas odmah prime u školu.”

Olivia stisne prodavačici ruku. „Hvala vam. Bili ste neizmjerno ljubazni i nikada vam to ne ću zaboraviti.” „Više ste nego dobrodošli.” Gospođici Elizi iznenada privuče pažnju kutija na pultu i njezine se tamne obrve spoje od iznenađenja ili ljutnje. „Oh, koja glupost...” „Jeste li dobro?” Žena uzdahne. „Bila bih bolje da je gospođa Howe platila za ovaj šešir s perjem koji je naručila. Rekla je da ga želi imati na zabavi u Brightwell Courtu, ali zabava je večeras, a još uvijek nije poslala nikoga da ga pokupi. A šansa da prodam ovu londonsku ludoriju ikome drugom u mjestu ravna je nuli.” „Žao mi je”, promrmlja Olivia, ali njezin je um zaokupilo nešto drugo što je rekla gđica Ludlow. „Brightwell Court?” upita. Sjetila se imena Brightwell iz majčina novinskoga isječka. „Da. Jeste li već čuli za to mjesto? Najveće imanje u okolici, uz Lintonovo. Večeras se tamo održava zabava.” Namignula je Oliviji. „Ali čini mi se da sam negdje zametnula pozivnicu.”

Olivia se nasmiješila njezinoj šali. „Kao i ja.”

Obećavši da će se javiti svojoj novoj prijateljici kada bude mogla Olivia joj još jednom zahvali i napusti dućan.

Vani se već mračilo jer su sati dnevnoga svjetla bivali sve kraći u tim posljednjim mjesecima godine. Vjetar joj potegne šešir i ona zadršće. Bilo je doista previše mračno i hladno da bi nastavila dalje. Barem ne pješice.

Uspne se visokom ulicom do zavoja prema sjeveru i prođe pored trga. Ugleda veliku crkvu i pretpostavi da je to Sv. Marija. Pored nje prođe nekoliko kočija, a jedan se kočijaš zaustavi i upita je treba li prijevoz. „Idete li u St. Aldwyns?” upita ona ponadavši se.

34

Odmahnuo je glavom. „Zar ne idete u Brightwell Court kao i sve druge lijepe dame iz grada i okolice? Večeras se tamo događaju velike stvari.”

Brightwell... Evo ga opet.

Olivia odmahne glavom. „Svejedno vam hvala.”

Pričekala je da se kočija udalji promatrajući je kako zakreće i prolazi kroz ulazna vrata pa se nastavi uspinjati po dugoj, bakljama osvijetljenoj stazi. Je li njezina majka bila povezana s ovim mjestom? Oliviju je nešto tjeralo da baci pogled na Brightwell Court.

Onda će se uputiti izravno u župnu kuću.

Olivia prođe kroz ulaz i uputi se po šljunčanoj stazi, prođe pored nekoliko manjih gospodarskih zgrada i zatim ga ugleda. Visoki, sivi dvorac u stilu Tudor, E-oblika, s krovom s mnogo šiljastih vrhova.

Je li njezina majka ovdje imala prijatelja? Je li ikada posjetila ovo mjesto ili je možda čak služila ovdje? Olivia svakako nije namjeravala pokucati na vrata i postaviti ova pitanja, pogotovo dok su se vlasnici zabavljali.

Okrenula se da se vrati natrag kada joj živahna, vesela glazba privuče pozornost. Vrtjela joj se po ušima i nadimala je u prsima.

Oprezno prijeđe preko travnjaka, privučena svjetlošću koja je lila iz visokih dvostrukih prozora u gotičkomu stilu. Kada se približila, ulovila je prvi dobar pogled u jednu od velebnih dvorana. Lijepe žene u lijepim haljinama i ugledna gospoda u crnim večernjim odijelima stajali su u grupama, razgovarali, smijali se, naklanjali, jeli i pili. Otme joj se uzdah.

Kao opčinjena, polako je prolazila pored prvoga krila, pogledavajući na trpezu ukrašenu labudom od leda u prirodnoj veličini, s visokim poslasticama od želea, punjenim veprom i golemom zlatnom zdjelom prepunom voća. Prošla je pored dvorišnoga udubljenja, a zatim obišla posljednje krilo, zureći u svaki prozor, kao da promatra živopisne slike osvijetljene stotinama svijeća. Obilazeći dvorac prođe pored prozora koji je, pretpostavila je, bio otvoren kako bi propustio dim od cigara ili vrućinu nastalu od mnoštva. Olivia zastane. U prostoriji koja se činila knjižnicom dopadljivi sredovječni gospodin grlio je svoju sredovječnu ženu. Bili su sami. Muškarac poljubi vrh njezine glave i pomiluje joj leđa, mrmljajući joj nekakvo objašnjenje ili ohrabrenje u uho. Blagost i nježnost 35

dirnu Oliviju u srce. Znala je da bi se trebala okrenuti i poštivati njihovu privatnost. Ali nije mogla. Onda je muškarac stavio ruke na ženine obraze i rekao nešto. Žena je kimnula, obraza blijedih i mokrih od suza. Muškarac otare suze palcem i poljubi ženu u usta.

Posramljena Olivia spusti glavu i udalji se. Naslonila se na sjenovito stablo da dođe do daha. Da su samo njezina majka i otac mogli tako iskazivati ljubav jedno drugome umjesto ledenih šutnja i uzavrelih svađa. Kada bi barem ona sama jednoga dana upoznala takvu nježnu ljubav.

Vrata se otvore. Olivia se priljubi uza stablo. Zazvone koraci po pločicama verande nakon čega uslijedi zvuk još nečijiih koraka. „Edwarde, pričekaj.” „Ne bih želio o tome raspravljati pred okupljenim društvom i slugama.” „Moramo li uopće razgovarati o tome?”

Olivia je virila iza stabla tražeći način da pobjegne. Veranda je bila prošarana sjenama i mjesečinom. Na njoj je ugledala onoga istog starijeg gospodina iz knjižnice koji je stajao pred drugim muškarcem višim od sebe, koji joj je bio okrenut leđima.

Viši je muškarac govorio s teškoćom, u nevjerici. „Trebam li jednostavno zaboraviti ono što sam pročitao?” „Ne, mislim da ti to ne bi uspjelo. Ali to ne moraš doživljavati tako dramatično, sine.” „Kako to možeš reći?” „Cijelo sam vrijeme bio toga svjestan, no to nije promijenilo moje osjećaje.” „Ali kako ste...? Odakle potječem? Tko je bila moja majka, moj...?” „Edwarde, stišaj se. Jednoga ću ti dana reći ako baš zbilja moraš znati. Ali ne danas. Ne uoči našega odlaska.”

Olivia je bila jadna što sluša tako osoban razgovor. Što bi trebala učiniti? Kada bi se pomakla, pa čak i samo podigla ruke da pokrije uši, spazili bi je.

Stariji muškarac rukom obujmi ramena mlađega. „Žao mi je što si to uopće morao saznati, osobito sada, ali ništa se nije promijenilo. Ništa. Shvaćaš li?”

36

Mlađi se muškarac udari u prsa i reče promuklim glasom: „Sve se promijenilo. Sve. Ili će se. Ako...” Glas mu pukne i Olivia nije čula ostatak rečenice. „Više ne možemo učiniti ništa u vezi s tim. Obećaj mi da ne ćeš dalje čeprkati po tome dok se ne vratimo. Pusti da se slegne, Edwarde. Molim te. Dano ti je dovoljno da se prilagodiš situaciji.” „To je doista podcjenjivanje, gospodine.”

Otac okrene sina natrag prema dvorcu. „Vrati se unutra, sine.

Hladno je. Tvoja će se majka pitati što nam se dogodilo.”

Mladić je promrmljao nešto nečujno kada su stigli do vrata i Olivia ispusti dah koji je nesvjesno zadržavala cijelo ovo vrijeme. „Možemo li sada ne opteretiti tvoju majku ovime?” upita stariji muškarac. „Ne želim da joj išta pokvari ovo putovanje.”

Njegov sin uzdahne. „Jasno. Njezino je zdravlje na prvome mjestu.” On pridrži ocu vrata. „Nakon vas.”

Stariji se muškarac tužno nasmije i nestane u unutrašnjosti dvorca.

Olivia iskorači, napokon spremna za bijeg. Ali mladić iznenada zastane, s rukom na otvorenim vratima. Stajao je i slijepo zurio u njezinu smjeru. Je li ju vidio? Ili čuo?

Srce joj je tuklo. Učini korak unatrag nadajući se još bolje prikriti u sjeni, ali umjesto toga sudari se s nečim čvrstim i toplim.

Dok se smrdljiva vreća podizala iznad njezine glave, ona vrisne, no čvrste je ruke uhvate za ramena i počnu nekamo odvlačiti.

37

I lovokradica postane nemoćan starac ako je imao dovoljno sreće da izbjegne prijevoz* ili vješala...

PRIRUČNIK ZA LOVOČUVARE

Četvrto poglavlje

K ada su joj skinuli vreću s glave, Olivia se zatekla u malome

salonu, zureći u ćelava muškarca i okruglu ženu u pregači. Muškarac se predstavio. „Ja sam John Hackam, seoski redarstvenik.

Opet.” „Opet”, ponovi žena. „Ni’ko se ne otima o njeg’vu titulu.”

Redarstvenik kimne prema ženi. „Moja dobra ženica.” „U čem’ ju je ulovio grofov čovjek?” upitala je gđa Hackam. „Je l’ krala?” „Može biti”, odgovori Hackam.

Grof? „Ne”, prosvjedovala je Olivia. „Ništa ja nisam...” „Nemamo vremena slušat’ tvoju tužnu priču, djevojko. Treba vodit’ gostionicu, a večeras smo puni.” „Puni”, potvrdi njegova žena.

Gospodin Hackam primi Oliviju za lakat. „Večeras ćemo te pod ključ, a raspravljat ćemo ujutro.” * prijevoz osuđenika do Australije, tadašnje engleske kažnjeničke kolonije (nap. prev.)

38

Redarstvenik je izvede iz salona gostionice i kroz bočna vrata odvede u osmerokutnu zgradu bez prozora dvadesetak metara dalje. „Sud se redovno održava ovdje u mojoj skromnoj gostionici, al’ suci su večeras u Brightwell Courtu i trenutno ne mogu razmotriti tvoj slučaj.”

Otključao je teška vrata i čvrstom rukom, iako ne grubo, natjerao je da uđe. Kada se vrata za njom zatvore, obavi je mrak. Čula je ključ kako zatvara bravu i korake kako se udaljavaju. U njoj su se zabrinutost i strah natjecali za prednost.

Je li to bila Božja kazna za ono što je učinila? Ponovno se prekorila što nije otišla izravno u župnu kuću.

Olivia je žmirkala pokušavajući oči prilagoditi na tamu. Tama nije bila potpuna, vidio se mali crvenkasti sjaj nekoliko metara dalje. Oko štakora? Ne. Upaljena cigara. Odjednom, plamen zapucketa i oživi, osvjetljavajući velikoga čovjeka koji je držao svijećnjak u jednoj ruci i cigaru u drugoj.

Srce joj poskoči, a želudac se stisne. Borcher!

Krupni je muškarac podigao svijeću i zagledao se u nju. Molila se da u njoj ne prepozna djevojku iz Chedworthske šume. „Gle, gle. Što to imamo ovdje?” Zakoračio je bliže i svijećom joj osvijetlio lice. Pod treperavom svjetlošću njegove se debele usne razvuku u mačji osmijeh. „Prostakuša iz šume.” „Ne. Ja...”

Odmaknuvši svijeću grubo je gurne na vrata. Bol joj prođe kralježnicom. Ona se okrene i počne udarati po vratima. „Pomozite! Molim vas, pomozite mi!” Vrisak joj zastane u grlu kada joj Borcher jednom rukom pokrije usta, a drugom stisne njezinu ruku i povuče je leđima prema sebi. Jezovito joj se naceri u uho, a njegov ju je smrdljivi dah gušio. „Rek’o sam ti da ćeš mi dopast’ šaka, curo. I jesi.”

Borila se i pokušala vikati, no njegova je ručetina propuštala samo prigušen šum. U mislima je neprestano ponavljala: Ne, ne, ne! Otvorila je usta i pokušala ga ugristi za ruku. „Ne ovoga puta, mačkice.” Oslobodio joj je usta samo kako bi je objema rukama uhvatio za vrat. Stiskao ga je tako da je Olivia pomislila da će joj palcima zdrobiti jednjak. Nešto joj kvrcne u grlu. Olivia se davila i borila protiv boli i gušenja i dok je panika na39

glo narastala u njoj, pokušavala je doći do zraka. Je li ovo proživljavala i njezina majka? Olivia je barem nju uspjela spasiti. O, Bože, molila je. Molim te, oprosti mi. Htjela sam ga samo zaustaviti... Nadala se da otac ne će opet pokušati. Molim te, čuvaj je, Olivia je bezglasno molila za majku dok joj se um nije zamračio, a zastori mozga čvrsto se zatvorili.

Crnilo.

Začula je nejasan šum. Ključ u bravi? Vrata su se otvorila, ali Olivia nije vidjela svjetlost svjetiljke koja se zacijelo trebala pojaviti. Borcher progunđa, grubo je odgurne i otpusti. Da je nije pridržala neka snažna ruka, bila bi pala. Pokušavala je udahnuti kroz otpečaćeno grlo. I zdrobljeno. Bolno je uzdahnula i osjetila miris muškarčeva znoja i dima od lule. Dok je dahtala i hvatala zrak, povratio joj se vid. Redarstvenik je uspravi na noge, a zatim ih prekori, najprije nju, a zatim Borchera. „Sramota, vas dvoje.” Pogleda njezina napadača. „Još dva tjedna za tebe. A ti, pođi sa mnom. Netko te želi vidjeti.”

Dva tjedna? Olivia tupo pomisli. Toliko vrijedi moj život?

Osjetivši olakšanje što napušta tamnicu nije postavljala nikakva pitanja. Drhtavom rukom i oklijevajući pokušala si je opipati bolno grlo. Mislila je da će biti čudo ako joj vrat nije slomljen. Kako bilo, noge su joj se tresle od šoka i nasilja koje je pretrpjela. Kada je posrnula, redarstvenik je uhvati za ruku i povuče. Drukčije ne bi mogla stajati uspravno. „Lord Bradley želi te ispitati.” Redarstvenik ispusti dubok i dug uzdah. „Želi vidjeti prijestupnika propisno kažnjena, bez svake sumnje.” Zazviždi ispod glasa. „Djeluje jako ljut, da.”

Vratio ju je natrag u Swan, otvorio vrata onoga istog salona i gurnuo je unutra.

Ona se skupi kada ugleda visokoga muškarca u večernjemu odijelu, plavih očiju punih ispitivačke sumnje, ali ne i, pomislila je, prepoznavanja. Ona je njega, međutim, odmah prepoznala.

Razmetljivi mladić iz lova. Lord Bradley. Njegov otac bio je grof?

Njihov je razgovor čula?

Gledala je u pod nadajući se da je se ne će sjetiti. Mislila je da sada, s umivenim licem i kosom – barem je to do maloprije bila – uredno pričvršćenom i s prikladnim šeširićem drukčije izgleda.

40

Olivia je mogla osjetiti njegov pogled na svojemu pognutom profilu. Zamijetila je njegove fine cipele, a zatim polako podigla glavu. Nisam pas da se sklupčam u kut, ohrabrivala se, prisiljavajući se da pogleda u muškarčeve ledeno plave oči. On se namršti i lice mu se zamrači. Je li to ona ista koja je upropastila lov?

Zagledavši se u nježni lik koji je stajao pred njim Edward Stanton Bradley naloži otkucajima svojega srca da uspore i srdžbi da splasne. U njegovu umu i dalje je vrtložilo, ne samo zbog zapanjujućega otkrića koje ga je udarilo poput malja i od kojega se još nije oporavio, nego i zbog zastrašujuće mogućnosti da je netko čuo ovu vijest za koju se svim svojim bićem nadao da će je zakopati zauvijek. Stiskao je šake pokušavajući zatomiti nerazumnu želju da zgnječi nepoznatoga neprijatelja, da je utiša prije nego što uspije otvoriti usta i uništi ih sve.

Kada je Olivia pogledala prema njemu, Edwardom prostruji tračak prepoznavanja, ali jednako tako brzo odleprša. Nije poznavao ovo jadno stvorenje. Nebesa, što li ju je to zadesilo? Činilo se da jedva može hodati, a kamoli stajati. Da je Hackam nije držao za ruku, zacijelo bi pala. Lice joj je bilo sivo, a vrat... Kakva je to ozljeda? „Hackame, što ste to učinili ovoj curi?” „Ništa, moj gospodaru.” „Je li ti moj čovjek to učinio?” upitao ju je izravno znajući da Hackam ne bi oklijevao svaliti krivnju na lovočuvara.

Ugaslih očiju djevojka odmahne glavom. „Koji vrag, Hackame. Kazna prije saslušanja?” „Ne, moj gospodaru. Bio je to drugi zatvorenik. Gordon mi nije rekao da je zatvorio lovokradicu. Mislio sam da je prazno.”

Povukavši optužbu Edward ljutito odmahne glavom. Ipak je povjerovao Hackamu. On nije bio okrutan čovjek, ali je bio zauzet svojom gostionicom i malo mu je strpljenja preostajalo za ulogu redarstvenika. Važnija suđenja i još češća suđenja za sitne prijestupe donosila su posao u njegovu ustanovu pa se stoga nevoljko prihvaćao ove nepopularne dužnosti iz godine u godinu jer se nitko drugi nije natjecao za nju. „Ne želite li čuti o krivolovu, moj gospodaru?” upita Hackam. „Vjerojatno jedan od onih koji su nam izmicali cijelo ljeto. Nije li to dobra vijest, moj gospodaru?”

41

Edward zanemari čovjekov pokušaj skretanja s teme. „Sljedeće ročište ne će biti za dva tjedna, nego, bez sumnje, treba što prije sazvati saslušanje. Moj otac sutra napušta zemlju, a Farnsworth je već na kontinentu. Ako joj se ovo dogodilo u pola sata, što bi od nje bilo za tjedan dana?” „Namjeravam je poslati u Northleach. Neka se sudovi tamo bave njome.”

Hackam je mislio na novi popravni dom – zatvor koji je izgledao poput utvrde, star otprilike koliko i Edward. Donio je poboljšanje u odnosu na dotadašnje tamnice, gdje su muškarci i žene držani zajedno, ali je i dalje bio zatvor. „To ne će biti potrebno.” „Naravno da hoće. Vaš je čovjek rekao da je ometala posjed, možda čak i krala.”

Mlada žena poklekne, a Hackam pojača stisak. „Imate li kakvih dokaza da je htjela ukrasti što?” upita Edward.

Znao je da je ometanje posjeda bio sitan prijestup, osim ako nije bio popraćen krađom, štetom na zemljištu ili ozljedom neke osobe. Ali ne bi li tek moglo doći do velike štete ili ozljede zbog njezina prisluškivanja? Da ne spominjemo posljedice s kojima bi se njegov otac trebao suočiti kada bi se doznalo za njegovu obmanu? „Pa ona nije bila pozvana u goste, zar ne? Što bi drugo radila tamo?” „To bih i želio saznati.“ Edward se okrene prema blijedoj ženi. „Kako ti je ime?”

Otvorila je usta da odgovori, ali su njezine male usnice formirale nijemi O. Iznenada se trzne i suze joj navru na svijetloplave oči, a tanke prste podigne prema sve bezbojnijemu vratu. „Zbilja ne može govoriti ili je savršena glumica?” „Mogla bi ona da je stavimo na stup srama i išibamo”, veselo predloži redarstvenik. „To bi joj razvezalo jezik.”

Blijeda djevojčina koža postala je gotovo bijela. „Ili objesimo na seosko zelenilo. Kao primjer drugima koji pomišljaju na krađu.” Redarstvenik se ljuljao na potpeticama dok je smišljao nove prijedloge. „Ili stavimo u stolicu za potapanje u vodu. Nismo koristili ovu opremu još od mojega prvog mandata.” Ženin se pogled zažario, zatim zgasnuo, tijelo ukočilo. Padala je prema naprijed prije nego što je on to uspio shvatiti, otvorenih 42

očiju, ali ne videći. Hackamov je stisak bio nedostatan da bi zaustavio njezin pad i ona se srušila na zemlju.

Došavši nešto kasnije k sebi Olivia proškilji kroz trepavice i spazi sredovječnoga muškarca s naočalama kako se naginje nad nju. Nagonski se povuče i shvati da leži dok je on sjedio i gledao u nju, opipavajući joj vrat najpažljivijim mogućim dodirima. Ljekarnik, pomislila je. Ili kirurg. Još je jednom zatvorila oči i slušala razgovor koji je vođen iznad nje. „Takva ozljeda zaista bi mogla onesposobiti osobu za govor na neko vrijeme. Imaš li razloga misliti da se ona pretvara da je nijema?” „Uhvaćena je u ometanju našega posjeda.” Glas lorda Bradleyja. „Mnogo je ljudi večeras bilo na imanju Brightwell Court. Zašto misliš da su njezine namjere bile nečasne?”

Lord Bradley nije odgovorio. Umjesto toga upitao je: „Smije li je se premještati?” „Mislim da može. Čini se da nema slomljenih kostiju. Ipak, dao sam joj laudanum. Ta ozljeda vrata mora biti jako bolna.” „Premještati, moj gospodaru?” zapanjeno će redarstvenik. „Kamo?” „Jasno je da je ne mogu ostaviti ovdje, Hackame. I ne želim da bude odvedena u Northleach zbog sitna prekršaja. Oslobodite je i povjerite mi, privremeno, skrbništvo nad njom.”

Hackamov se glas povisi. „Jeste li sigurni da je to mudro, moj gospodaru?” „Meni baš ne izgleda opasno”, liječnik će. „Je li to tvoja profesionalna dijagnoza?” Bradleyjev je ton bio opor. „Držat ću te za riječ.” „Ali...” Hackam pokuša još jednom. „Što ako se na kraju otkrije da je kradljivica?” „Onda ćete još uvijek imati priliku da je išibate.”

Olivia još jednom potone u tamu zahvaljujući priličnoj dozi laudanuma. I straha.

Edward i redarstvenik pomogli su dr. Suttonu da smjesti mladu ženu u stražnji dio svojih kola.

43

„Govoreći o kretanju”, reče liječnik, „iskreno se nadam da će putovanje u Italiju tvojoj majci činiti dobro.” „Hvala, Suttone. I ja se nadam.” „Mnogi u mojoj profesiji potvrđuju dobar učinak tople mediteranske zime na njihove pacijente.” „Slažeš li se s tim?” „Ono što mogu potvrditi jest postojanje prednosti u izbjegavanju vlažne engleske zime. To bih srdačno preporučio. Kada odlaze?” „Sutra.“ Liječnik kimne. „Onda im želim Božji blagoslov.”

Redarstvenik im zaželi laku noć i vrati se u Swan, baš kada velečasni, g. Charles Tugwell, prijeđe preko kaldrme i priđe im. „Bradley. Sutton. ‘Večer.” Pogled mu s muškaraca skoči na opruženu djevojku i zabrinutost mu se još više ogledala u očima. „Hej, što se to ovdje događa?” „Gospodine Tugwell”, zabrza Edward. „Bojim se da si došao u za mene najneprikladnije moguće vrijeme. Mogu li sljedećega tjedna navratiti do tebe u župni ured?” „Jasno. Ali ova mlada žena ovdje? Poznajem je.”

Edward je bio zapanjen. „Doista?” „To jest, sreo sam je danas blizu rijeke. Što ju je snašlo?” „Zatvorena je zbog ometanja posjeda Brightwell Court i, bojim se, u tamnici ju je ozlijedio muški zatvorenik.” „Gospode Bože!” „Sutton vjeruje da će se uskoro oporaviti.” „Bogu hvala.” Svećenik u nevjerici protrese glavom. „Mlada dama kao ona, zatvorena s kriminalcem!” „Još ne znamo je li možda i ona zločinka.”

Svećenik opet odmahne glavom. „Meni je djelovala kao draga, pristojna mlada dama.” „Dama?” naruga se Edward. „Kakva to vrsta dame virka iza stabala pod okriljem noći i prisluškuje privatne razgovore?” „Ona koja je očajna, zacijelo, ali nemojmo prebrzo suditi. Osobno sam je otpratio do gospođice Ludlow da nabavi nove rukavice jer je svoje izgubila pri nekoj nezgodi. Mislim da je rekla da je na putu prema St. Aldwynsu, u potrazi je za službom ili takvo što.” „I, jasno, ti si joj povjerovao.”

44

Svećenik ga je pronicljivo promatrao. „Imaš li dokaz da bi je optužio za nešto više od znatiželje? I moji su dječaci bili u iskušenju ušuljati se na Brightwell Court večeras i baciti koji pogled. Sve te fine kočije i konji, sluge i glazbenici i ne znam što sve ne. Morao sam poslati Zekea u krevet bez večere, a Tomi zabraniti da ostavi prozor otvoren u nadi da će dokasna slušati glazbu. Svi u selu znali su za zabavu. Da, mislim da je gospođica Ludlow spomenula zabavu pred mladom damom koja je večeras trebala doći u župnu kuću i prespavati u našoj gostinjskoj sobi.” „Zar doista?” „Pitao sam se što joj se dogodilo pa sam svratio do gospođice Ludlow da vidim je li možda promijenila planove. Pretpostavljam da je pošla u kratak obilazak kako bi povirila što se događa u dvorcu i to je sve. Molim te, nemoj blatiti njezin ugled time što ćeš je proglasiti zločinkom prije negoli se oporavi i doznaš njezine istinske namjere.” „Bez obzira na njezine namjere, vjerojatno će...” Edward se prekine, pogleda Suttona i pričeka da se liječnik popne na klupicu na svojim kolima. „Vjerojatno će što?” poticao ga je Tugwell.

Edward spusti glas. „Ne mogu reći. Ali moram doznati tko je ona i namjerava li ovu stvar iskoristiti da dođe do novca.” „Gospode Bože, Edwarde, što to govoriš?” „Oprosti mi, Charles. Nisam slobodan reći.”

Njegov prijatelj podigne obrve. „Čak ni meni?”

Edward se smrkne. „Čak ni tebi.”

45

Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2019.

J

EDAN DVORAC KOJI POSTAJE ZATVOR I JEDNA TAJNA KOJA NIKADA NE BI TREBALA IZIĆI NA VIDJELO.

Engleska, Cotswolds, 1815. godina: Misleći da je odgovorna za zločin Olivia Keene bježi od kuće, zaustavljajući se na velikomu imanju gdje je upravo u tijeku raskošno slavlje. Međutim, nije sve tako radosno kako se čini.

Mladi lord Bradley upravo otkriva strašnu tajnu koja, ako se pročuje, može uništiti njegov život zauvijek. Međutim, u najnezgodnijemu trenutku primjećuje nečiju sjenu i pomišlja da je to špijun ili lopov koji je mogao načuti groznu i uznemirujuću istinu koju je upravo saznao. Iznenađuje ga otkriće da je misteriozna silueta zapravo djevojka vidljivo ozlijeđena vrata. U strahu da ne oda njegovu tajnu, prisiljava je da prihvati dužnost na njegovu imanju i ograničava joj kretanje, budno držeći lijepu strankinju na oku.

Kada Oliviju i lorda Bradleyja konačno sustignu njihove tajne, hoće li njihove tajnovite prošlosti uništiti nadu da pronađu ljubav?

“Tajnovita guvernanta pripovijest je prepuna tajni, to je priča koja pokazuje da svoju prošlost nikada ne možemo u potpunosti ostaviti iza sebe. Tajnovita guvernanta čita se u dahu…

Bilo da volite Englesku iz pera Jane Austen ili jednostavno volite dobru, neizvjesnu, romantičnu priču, Tajnovita guvernanta izvrstan je izbor za svačiji popis knjiga.”

5 MINUTES FOR BOOKS

129 kn

JULIE KLASSEN poznata je autorica popularnih romana s velikim iskustvom u izdavaštvu. Nakon šesnaest godina uredničkoga rada potpuno se posvetila pisanju, a njezini romani dobili su više književnih nagrada. Njezin bestseler Tajnovita guvernanta postigao je međunarodni uspjeh i preveden je na mnoge svjetske jeISBN 978-953-235-637-3 zike. Ovaj zanimljivi roman, koji će rado čitati svi ljubitelji Jane Austen i Charlotte Brontë, dobitnik je nagrada Christy Award za prvo mjesto u kategoriji povijesnoga ljubavnog romana te Rita Award u kategoriji inspirativne ljubavne priče. /bibliotekapopulus

POPULUS P o p u l a r n o . O p u š t a j u ć e . O p l e m e n j u j u ć e .