Užitak života by VERBUM d.o.o.

MANFRED LĂ&#x153;TZ

UZITAK ZIVOTA Protiv terora dijete, manije zdravlja i kulta fitnessa VERBUM

Manfred Lütz UŽITAK ŽIVOTA

Biblioteka:

Posebna izdanja

94.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. sc. Dinko Aračić

Za nakladnika: Miro Radalj

Manfred Lütz

UŽITAK ŽIVOTA Protiv terora dijete, manije zdravlja i kulta fitnessa

Knjiga o rizicima i nuspojavama kulta zdravlja i istinskomu umijeću uživanja u vlastitomu životu

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Manfred Lütz, LEBENSLUST – Wider die Diät-Sadisten, den Gesundheitswahn und den Fitness-Kult (Auflage 2013) Copyright © 2002 by Pattloch Verlag GmbH & Co.KG, München © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.6:613 130.2(4)”19” LUETZ, Manfred Užitak života : protiv terora dijete, manije zdravlja i kulta fitnessa : knjiga o rizicima i nuspojavama kulta zdravlja i istinskom umijeću uživanja u vlastitomu životu / Manfred Luetz ; <prijevod Dinko Aračić>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 94) Prijevod djela: Lebenslust - Wider die Diaet-Sadisten, den Gesundheitswahn und den Fitness-Kult. ISBN 978-953-235-417-1 I. Zdravlje -- Religijsko gledište II. Zapadna kultura -- 20. st. -- Studije i kritike 151007042

“Neprestana briga za zdravlje također je bolest.” Platon

PREDGOVOR

Ova knjiga želi izazivati. Napisana je za preko pet milijuna članova gimnastičkih dvorana koji imaju smisla za humor te za sedamdeset i pet milijuna drugih kao poticaj da izdrže. No ona nije samo dozvola za srdačan smijeh u svetim odajama stvarno postojeće religije zdravlja. Prije svega želi uvesti u istinski užitak življenja. Umjesto da se samo preventivno živi, da se zdrav umre, ova knjiga potiče da se uživaju, kušaju i dožive dragocjeni i neponovljivi trenutci života. Osim toga, ovo je i politička knjiga jer razotkriva golem društveni eksploziv koji je nagomilalo zdravstvo. Neobuzdano i živčano uzdizanje zdravlja kao “najvećega dobra” odavno je dovelo do sloma onoga što se naziva zdravstvena politika. Tome se nije čuditi jer politika je umijeće odvagivanja. Ali zdravlje se kao “najveće dobro” ne može odvagnuti, za nj se mora sve učiniti. Zbog toga se ritualno promiče izmjena zdravstvenoga sustava, poboljšanje kvalitete usluga te štednja, posebno kada se ustaje, uz opće odobravanje, protiv dviju razina medicinskih usluga. No zalagati se za stvarna ograničenja u promicanju “najvećega dobra” ne samo da zvuči pomalo bogohulno, nego bi u svakom slučaju bilo političko samoubojstvo. Ali kada se cjelokupna politička klasa uroti i noću ministrica zdravstva i oporbeni predstavnik zdravstva stanu pred mikrofone te jedno od njih netom postignuti sporazum naziva “najljepšom noći u svojemu životu”, začas utihne svaka kritika jer se ne dovikuje sa strane ni kod vjerskih obreda ni kod bračnoga čina. Budući da je financijsko stanje očajno, sklapaju se, između vlade i opor-

PREDGOVOR

be, između lijevih i desnih, onih gore i onih dolje, sporazumi koje se predstavlja kao “velike reforme”, ali koje zapravo ništa ne rješavaju. Kao nekoć tako i danas bogati žive dulje nego siromašni; to je u zdravstvu neizreciv skandal koji se ne smije ni spomenuti. Religija zdravlja proždrljiv je i neduhovit tiranin koji ljude od jutra do večeri zlostavlja, prijeti im, ispravlja ih i koji s obrednim cvrkutanjem o zdravstvu uspavljuje samosvojno mišljenje. Tako ljudi ne vjeruju više u dragoga Boga nego u zdravlje. Sve što se nekoć činilo iz ljubavi prema dragomu Bogu – hodočašća, post, dobra djela – to se sada čini za zdravlje. Kao i sve drugo u našemu društvu, tako i zdravlje postaje proizvod koji se može popravljati. Morate učiniti nešto za zdravlje, ništa ne dolazi ni iz čega, tko umire, sam je kriv. I tako ljudi trče šumom, jedu sjemenke i neukusne proizvode – i, uza sve to, umiru. Kaže se: životna se dob ljudi danas drastično smanjila. Dok je srednjovjekovni čovjek imao pred sobom ovozemaljski i vječni život, današnjemu čovjeku preostaje neusporedivo manje životne dobi: njegov ograničen život na ovomu svijetu. No što više to shvaća, to ga više zahvaća nemir u čekaonici života. Smrt je prodrla u čekaonicu, konačna smrt bez iznimke. Pukao glas da će svi umrijeti od ptičje gripe, kravljega ludila, AIDS-a, sve živo bez iznimke, i da nijedan vlak ne prometuje ni u kojemu pravcu. Panika prevladava među mnogima, nek’ se spasi tko može. S vječnim životom nitko doduše ne računa, ali još ih manje želi umrijeti. Na taj su način djeca slavnih oslobodilačkih pokreta modernoga doba poput prosvjetiteljstva, Američke i Francuske revolucije, emancipacije žena, a nedavno i muškaraca, potpala pod novo teško ropstvo. Stisnuti u čudnu odjeću, s krajnjom ozbiljnošću i bez imalo duhovitosti, sa strahom od smrti u kostima, zgrčeni pod osjećajem krivnje, prenemažu se mnogobrojni trkači u gradskim maratoni-

PREDGOVOR

ma kroz zagađene ulice, trče od liječnika do liječnika i jedu neukusne zasitne proizvode i sve to za život pun odricanja i trapljenja. Da bi izbjegli smrt, uskraćuju sebi život, to jest neponovljivu životnu dob. Gromoglasne naredbe odjekuju gimnastičkim dvoranama u krještavu zvuku pruskih vojnih vježba. Dijetetski pokreti tutnje poput uzbibanih masovnih pokreta po cijeloj zemlji koji svojom ozbiljnošću daleko nadmašuju pokorničke i isposničke pokrete srednjega vijeka. U znanstvenomu dijelu uglednih nadregionalnih novina objavljen je članak o japanskim studijama o crvima. U članku je prikazano da crvi koji gotovo ništa ne jedu žive veoma dugo i ako uopće što jedu, onda su to sjemenke. Stručnjaci se bave mišlju kako taj uzorak prenijeti na ljude. Prema članku, pothvat bi zavrjeđivao Nobelovu nagradu. Ako pak razmislim da ne bih smio više jesti gotovo ništa, u najboljem slučaju samo sjemenke, i uz to još ne bih mogao ni umrijeti... to bi bio za me konkretan opis pakla. Ali za religiju zdravlja to je rajsko stanje! Religija zdravlja čisto je ruganje. Zapravo, došlo je vrijeme da se razotkrije besmislenost sve te hajke. No, Bože sačuvaj! Točnije rečeno, zabrana bogohulstva u međuvremenu je iz tradicionalnih religija prešla u religiju zdravlja. O Isusu Kristu možete u našemu društvu pričati bilo koju glupu šalu, ali kada je o zdravlju riječ, prestaje svaka šala – samo u ovoj knjizi šala upravo tu započinje. Jer u totalitarnim sustavima možete reći istinu jedino na satiričan način, a religija zdravlja totalitarno vlada snagom stroge političke korektnosti. Svako odstupanje od sveopćega obrednog zdravstvenog lupetanja bit će strogo kažnjeno. Stoga je ova knjiga strastven prekršaj tabua i nije za prevrtljive mislioce koji vole reći ono što svi misle ili koji knjige prosuđuju po tomu je li autoru uspjelo jasno potvrditi njihovo prokušano mišljenje. Drugim riječima, ova knjiga pretpostavlja određenu dozu zdrava humora jer humor je spo-

PREDGOVOR

sobnost sama sebe staviti barem na kratko u pitanje. Zbog toga važno upozorenje: zbog kazneno-krivičnih razloga ova knjiga nije prikladna za vlasnike gimnastičkih dvorana, koji nemaju humora. Nažalost, humor je u krugovima religije zdravlja općenito nepoznat. Većina je ljudi imala poteškoća sa zdravljem ili ih trenutačno ima ili će ih uskoro imati. Ali kada se u takvim situacijama prekršiteljima neprestano prijeti smrtnom kaznom, uništava se svako raspoloženje. Uz to je religija zdravlja nažalost otkrila da smijeh s humorom i ne mora imati išta zajedničko. Jer kada narodna mudrost s podsmijehom tvrdi da je smijeh zdrav, to mišljenje religija zdravlja odmah sustavno prihvaća. Već postoje, u svoj ozbiljnosti, skupine za smijanje, gdje se ljudi redovito okupljaju da bi se zajednički smijali. Vicevi su među njima zabranjeni jer se radi o smijehu u sebi i za sebe. Ako se u sklopu predstojećega profilaktičkog zakona za sve građane uvede obvezno vrijeme smijeha, iselit ću se. Činjenica da su zdravstveni gurui poput mumija bez smisla za humor ne sprječava me da religiju zdravlja podvrgnem veseloj satiri. No ipak me malo zabrinulo kako bi takva knjiga mogla utjecati na osobe koje boluju od teške bolesti i za koje je zdravlje, razumljivo, važno pitanje. Nedugo nakon što su teze ove knjige prvi put ugledale svjetlo dana, primio sam e-mail jedne žene: “Lijepo je što Vi glasno kažete ono što se sama usuđujem tek razmišljati. ‘Najvažnije je zdravlje’, koliko mrzim tu izreku! Koje li gluposti; ako bi zdravlje bilo najvažnije, onda bih ja morala cijeli dan biti potištena, a moj život ne bi imao i nikada nije imao smisla jer mi nedostaje ono najvažnije. Budući da imam urođenu srčanu manu, imala sam šest operacija srca i dobila još neke bolesti. Tako mi od zdravlja, te ‘najvažnije stvari’, ne preostaje puno. Inače sam normalna: imam 32 godine, u braku sam 13 godina, rodila sam dvoje djece. (...) Svima nam je bilo jasno što

PREDGOVOR

bi, prije dvije godine, mogla značiti šesta operacija srca. Nema baš mnogo (živih) osoba nakon šeste operacije srca. No činjenicu da sam mogla umrijeti i da je svaki dan poseban dar za mene znala sam zapravo vrlo rano, već u dobi od četiri godine. Nakon uspješne operacije poslana sam na zdravstveni oporavak. Ondje su bile gotovo sve starije osobe, jednako tako nakon operacije srca ili srčanoga udara. I svi su jadikovali!!! Svakoga je nešto negdje boljelo ili nešto nisu mogli ili su bili stalno umorni. Što su očekivali? Umjesto da budu sretni što su preživjeli kirurški zahvat, žalili su sami sebe ili pak mene: ‘Nevjerojatno, tako mlada, a već srčani bolesnik? Sirota!’ Pretpostavljali su da će ih srčana premosnica toliko pomladiti da će se, nakon anestezije, probuditi 50 godina mlađi, ljepši i vitalniji. Sljedeći put ići ću u dječju kliniku, tamo je veselije. Naravno, nije baš da se i sama nikada ne potužim, ali i pritom u meni grgoće životna radost i predivan osjećaj zadovoljstva da sam mogla sve to doživjeti. Zavrti mi se u glavi pri pomisli što sve ljudi očekuju od liječnika i medicine. Ponekad pomislim da se u Njemačkoj ne smije više umrijeti, a da se barem jednom ne bude reanimiran. Dobiti djecu s posebnim potrebama nije normalno jer ona nisu ono što je najvažnije – zdrava. Zapravo, osjećam se puno sretnija i zadovoljnija negoli većina onih koji su tjelesno zdravi. Hvala Vam što pokušavate prodrmati ljude i što ste mi danas dali osjećaj da sam okey onakva kakva jesam...” Ovaj me e-mail učvrstio u uvjerenju da je religija zdravlja odvratno praznovjerje ne samo za zdrave nego i za bolesne osobe. Nakon toga ta je žena gostovala na njemačkoj televiziji u emisiji o zdravlju koja je imala za temu moju knjigu. Tada je izjavila da su je liječnici usrdno odvraćali od toga da rodi djecu jer bi to bilo neodgovorno budući da je teško bolesna. Za vrijeme emisije mogao se vidje-

PREDGOVOR

ti isječak filma kako se igra i skače sa svojom djecom. Taj slučaj jasno pokazuje koliko je religija zdravlja već promijenila sliku o čovjeku u društvu. Zdrava osoba i osoba koja još može ozdraviti potpuna je osoba. Tko ne može više biti zdrav, tko je neizlječivo bolestan ili je invalid, osoba je druge ili treće klase kojoj treba brižljivo onemogućiti ulazak u život ili joj pak samilosno olakšati izlazak. Uostalom, uza svu ozbiljnost teme bila je to vjerojatno najzabavnija zdravstvena emisija na njemačkoj televiziji s dvostruko većim brojem gledatelja nego ostale emisije. A cijeli je pothvat bio moguć zahvaljujući uredniku odgovornomu za emisiju – jer je to bila njegova posljednja emisija prije odlaska u mirovinu. Pa i na predavanjima koja sam na temu ove knjige održavao pred predstavnicima privrede, zdravstva, na liječničkim skupovima, kao i u drugim prigodama, izazovne su teze bile uglavnom popraćene velikom pozornošću. Poneki novinari, zaduženi za zdravstvene teme u svojim časopisima, srdačno su zahvaljivali što se o tim temama govori na drukčiji način nego što se to čini u uobičajenim podmazanim zdravstvenim iscjedcima. Čini se da je stvar prilično zrela za nov pristup koji bi mogao izvesti temu zdravlja iz slijepe ulice. Najgore je što religija zdravlja zavodi goleme mase svojih sljedbenika u osobnu slijepu ulicu. Tko poput religije zdravlja vidi u invalidnosti, bolesti, boli, patnji, starosti i smrti jedino nedostatke u životu, tomu, po mojemu računu, preostaje u prosjeku samo 9,82% životne dobi da bi doista uživao u životu. A i tijekom toga vremena mora se ispuniti prijava poreza na dohodak. Umijeće življenja može se, dakle, sastojati jedino u tome da se i u tim neizbježnim graničnim situacijama ljudskoga postojanja mogu pronaći izvori životne sreće, kako ih je nazvao filozof Karl Jaspers. Stoga ova knjiga ne želi biti jedino ne-

PREDGOVOR

ovisna i oštra kritika protiv totalitarnih zahtjeva religije zdravlja, nego, prije svega, uputa za sretno življenje. Ova knjiga želi odgovoriti na pitanje: “Što trebamo učiniti da bismo se zabavljali ili, još više, da bismo uživali u životu?” Dakako, u zabavi se može i pretjerati. No čak i kod ponekoga svečana govora koji kritizira zabavu ne može se sakriti radost na govornikovu licu kada prisutni slušatelji gromoglasnim pljeskom poprate oštro pogrđivanje odsutnosti duha vremena. Najžešći napad na užitak najviši je stupanj užitka. Sama pak riječ “užitak” rijetko se upotrebljava, osim u TV emisijama o spolnosti, gdje se po dužnosti i ne baš veselo govori o uživanju. O onome što nekoga posve obuzme, poput uživanja, o tome se ne govori rado. A ako netko o tome i govori, onda u najboljemu slučaju govori dvolično o “grješnu” užitku. Užitak ne zaslužuje takav govor. Stoga se u ovoj knjizi radi o rehabilitaciji užitka u najširemu smislu, to jest o užitku življenja. U svemu tome zdravlje igra važnu ulogu. Kakve veze ima zdravlje s užitkom života? Može li se zbog zdravlja zaboraviti na užitak života? Može li se uništiti zdravlje zbog užitka življenja? Svaki pogrješan odgovor na ova pitanja može uroditi smrtnim posljedicama. Tema je opasna. Zdravstveni sustav u zapadnomu svijetu postao je u međuvremenu snažan ekonomski gorostas koji munjevito raste i s kojim je gotovo nemoguće upravljati. Ekonomisti su zabrinuti da zahuktalo “doba zdravlja” nezaustavljivo ne završi u financijskoj propasti. Zbog religijske preobrazbe “zdravlja” njegovi su rizici i posljedice zabranjene teme. Religija zdravlja postala je nova religija spasenja. I na području zdravlja postoje brojne svete krave i stroga pravila političke korektnosti. Ipak, autor je odlučio ne osvrtati se na sve to. Sama stvar zahtijeva jasnoću govora i odvažnost da bi se besmislenu stvarnost ko-

PREDGOVOR

ja se ondje provodi susrelo s krajnjom duhovitošću. Ako nekoga to straši, onda je bolje da knjigu ne čita. Radi se o životnim pitanjima: može li se zdravstveno društvo još spasiti? Ima li čovjek još budućnost? Je li užitak življenja nedostižna utopija ili stvarno postoji put do njegova ostvarenja? Promišljanja koja sam ovdje izložio o graničnim pitanjima između medicine i duhovnosti temelje se na mnogim pisanim i usmenim sugestijama. Na ovomu mjestu želim posebno spomenuti prof. Rudolfa Grossa i prof. Klausa Bergdolta iz Kölna, prof. Kurta Heinricha iz Düsseldorfa te nedavno preminuloga Stevea de Shazera iz Milwaukee, kojima zahvaljujem na vrijednim savjetima. Bilješke sam izostavio radi čitljivosti. Budući da se izvornost često sastoji u tome da se zaboravi gdje se nešto pročitalo, autor polazi, za svaku sigurnost, od pretpostavke da ne će prikazati ništa izvornoga. Barem se ne sjeća nečega slična. Iskreno se radujem da su ideje koje se nalaze u ovoj knjizi izazvale živu raspravu. Pozivam i vas, poštovani čitatelju, da u toj raspravi veselo sudjelujete. Manfred Lütz

UVOD

Došlo je vrijeme da netko ustane u obranu užitka. Još je antički filozof Epikur (341.–271. pr. Krista) odradio stanovite predradnje kada je primijetio: “Ne znam što bih si trebao predočiti kao dobro ako bih odbacio užitak okusa, užitak ljubavi, užitak slušanja i zavodljive kretnje pri pogledu na lijepu figuru.” Zar nemamo takvo što i danas: hedonizam kao životnu filozofiju, hramove prežderavanja, pornoindustriju, četverokanalnu zavodljivu glazbu i wellness oaze s erotski privlačnim brinetama? Uza sve to ljudi su tako malo “zadovoljni”. Mrzovoljna, nezadovoljna, obješena lica kamo god pogledate. Nigdje smijeha ni radosti. Gdje je nestao taj bujni užitak života, općenito “ukidanje neudobnosti”, koje obećava engleski filozof John Locke (1632.−1704.)? Ne bismo li odavno trebali živjeti u “zlatnomu dobu” o kojemu govori Heziod (oko 700 godina prije Krista). Žderanje je profinjeno, seks optimalan. Zašto smo nesretni? Dvadeset i prvo stoljeće poslije Krista suglasno je da se nešto mora učiniti prvenstveno za tijelo kako bi se postigao užitak života. Treba otkloniti naslage sala s bokova! Udaljiti potištenost iz mozga! Silikon u grudi! Kozmetički popuniti bore na licu! Kozmetički povećati usne. Suvremeni filozof uživanja u životu je primjerice jogging papa Ulrich Strunz (1943. – možda vječno). On preporučuje trčanje do iznemoglosti. Stoga brojni trče tako da im duša gotovo ispadne iz tijela, mrcvare se dijetom, nabijaju kondiciju tjelovježbom, uvlače se u preuska biciklistička odijela, velik dio teško zarađena novca troše u zdravstveni sustav koji puca po svim šavovima.

UVOD

Sve to nije ugodno, nego je pravi napor. Očajničko mršavljenje, bez obzira na trošak da bi se postalo lijep i zdrav sa skladnim tijelom poput The Body i drugih modela koji, naravno, ako ih bliže pogledate, ne mogu biti utjelovljenje životnoga užitka, inače im ne bi trebali kilogrami kokaina da ne bi morali skakati s najbližega mosta. S obzorja mami genetika koja je tobože identificirala gen koji nas čini starima. A kada se na tržištu pojavi odgovarajuća pilula, onda će uistinu započeti “vrli novi svijet” Aldousa Huxleyja, svijet umišljena ljepotana koji puca od zdravlja. Ako svedemo tu težnju na zajednički nazivnik, onda ona glasi: “Užitak se života sastoji u tomu da budemo zdravi, u formi i lijepi. A sve drugo će vam se nadodati.” Ako danas na oltaru postoji išta čemu se možete moliti i prinijeti znojem okupane žrtve pokajnice, onda je to zdravlje. Naši su preci gradili katedrale, mi gradimo klinike. Naši su preci padali na koljena, a mi pravimo trbušnjake. Naši su preci spašavali svoje duše, a mi svoju figuru. Godine 2000. nakon Kristova rođenja u Njemačkoj je, prvi put, broj članova u teretanama (4,59 milijuna) nadmašio broj posjetitelja katoličke nedjeljne mise (4,42 milijuna). Bez dvojbe, imamo novu religiju: religiju zdravlja. Nova religija ima svoje predvodnike: samozvane pape, pobožne vjernike, velike svećenike blagostanja, krotitelje, askete, svece, inkvizitore. Ima i unutarnjih razmirica. Posjeduje i svoj ustroj. Nova Crkva posjeduje već svoje redove, sljedbenike i krivovjerja. Ima i svoje pobožnosti: hodočašća, postove, bičevanja, spasonosna pomazanja. Čak i svoj dvostruki moral: torta sa šlagom nakon teretane. Priznajem, za religiju zdravlja ja sam ateist. Držim da je religija zdravlja prvo glupa, drugo naporna, treće skupa, četvrto opasna po život i da je, povrh svega, pogubna

UVOD

sekta. Po tomu što obmanjuje lažnim rajem ona uzrokuje nov oblik vjerske sljepoće. Umnaža glupost u svijetu i čini ljude nesretnima. A iznad svega vjerujem da je velik udar na životni užitak. Svi proroci tijela i apostoli zdravlja prijevarno obećavaju vječni užitak, beskrajnu zabavu. Brda su se tresla pri porođajnim bolima, a rodili se kao daska ravni trbusi, preplanula strašila, mišićave ništarije i postarije dame s liftingom. Prosvjedujem: u ime uživanja punine života. No ne bi bilo korisno ostati samo na prosvjedu. Knjiga želi puno više. Daleko od slijepih ulica i strmoglavica religije zdravlja ona želi otkriti put k stvarnim životnim vrijednostima. I zato zagovara drukčiju, istinski cjelovitu duhovnost.

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

PRVI DIO

Užitak života: moć i tajna zdravlja

Dopustite jedno pitanje: jeste li trenutačno zdravi? – Dakako, čini se da i oči to donekle potvrđuju, inače ne biste mogli pročitati ovo pitanje. Jednako tako čini se da mozak raspolaže svojom temeljnom funkcijom, inače ne biste bili u stanju donijeti ispravnu odluku da nabavite ovu knjigu. Ako ste je dobili na dar, znači da imate krug prijatelja što je preduvjet da se u društvu dobro osjećate. To su po ustaljenoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije bitne oznake zdravlja. Ali ipak vi ne možete biti sto posto sigurni jeste li u ovomu trenutku zdravi. Koliko je važno ovo pitanje za vas osobno, poštovani čitatelju, što vi od zdravlja imate i koje su njegove opasnosti, eto, o tome će biti riječi, te o tešku, ali odlučujućemu odnosu između zdravlja i životne sreće i užitka.

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

I. U POTRAZI ZA SPASENJEM

Na prvi pogled možda se i ne zapaža povezanost između životnoga užitka i zdravlja. Osobe koje puno govore o zdravlju često su prilično bolesne. A oni koji energično tvrde da su zdravi i svim se silama bore da zdravlje ne izgube u pravilu ne djeluju posebno veseli. I da ih nitko i ne upita, naizust jamče da ih njihovi napori oko zdravlja “ludo vesele”, premda pritom iz njih ne zrači punina životnoga užitka. Tako bi se mogla uvući iritirajuća pomisao da je zdravlje neprijatelj užitka življenja. Ipak, protiv tako pojednostavljenih iskaza postoji nesvladiv argument: za preminule užitak života nije više problem. Dakle, situacija je na sreću tako zamršena da je gotovo neizbježno o tomu napisati knjigu, pogotovo zato što su pojmovi o kojima se ovdje radi veoma važni.

1. “Najveće je dobro ipak – zdravlje!” Postoji u našemu pluralističkom i vjerski umornu društvu još uvijek jedan sveti ritual koji povezuje sve ljude te nadilazi njihovu vjersku pripadnost, bilo da su ateisti ili fundamentalisti; njihov društveni položaj, bilo da su radnici ili direktori banke, te njihovu stranačku pripadnost, bilo da su ljevičari ili desničari, a to je proslava rođendana. U sklopu toga svečana čina individualizirana civilnoga društva, kod osoba starijih od 65 godina, u najmanje jednomu svečanu nagovoru, odzvanja kao Amen u crkvi rečenica: “Sve najbolje, a najviše – zdravlja.” Pljesak. Ne samo rečenica, nego i opće odobravanje neizo-

UŽITAK ŽIVOTA

stavni su. Nitko se iz toga ne isključuje. Ipak, kod očite svečareve bolesti možda se ta rečenica izostavi. A njega će tada, iznemogla od duge bolesti, svi uzvanici još sažalnije pogledati. Što je svečar stariji, to će se sve više javno nabrajati mali grijesi protiv zdravlja. To je zapravo jedini trenutak u kojemu nastupa malo humora. Jer nitko se ne će usuditi krivo shvatiti te vesele primjedbe i sama sebe, u znatno mlađim godinama, predati tim slasnim prijestupima. Devedesetogodišnjaci su, dakako, iznimke, a duboku su starost doživjeli ne zbog svojih malih neumjerenosti, nego unatoč njima. No vratimo se ozbiljnosti svečanoga časa. Uz sav prenaglašen individualizam i pluralizam u našim društvima – tu vlada velika suglasnost. Ponad svih svagdanjih prepirki i neslaganja veličanstveno caruje tvrdnja: zdravlje je najveće dobro. Nažalost, ta je tvrdnja potpuna besmislica. Nikada u cijeloj filozofskoj baštini Zapada i Istoka nitko nije došao na besmislenu ideju da u tomu krhku stanju kao što je zdravlje prepozna najveće dobro. Za Immanuela Kanta najveće je dobro jedinstvo svetosti i blaženstva, to jest Bog. Nasuprot mišljenju mnogih uvoznih zdravstvenih teorija s Istoka, vjerski su se gorostasi svih religija isticali raznovrsnim sposobnostima, ali ne i zdravljem. No sve to ne priječi samozvanoga filozofa da na nekomu seminaru najveće dobro smješta negdje drugdje. Ne priječi ni službenoga vjerskog predstavnika, koji po dužnosti govori o dragomu Bogu, da gromoglasno zaplješće kada gradonačelnik, ili neka druga važna osoba, na proslavi rođendana milozvučno izriče tvrdnju nad tvrdnjama: zdravlje je najveće dobro. Tako očit dvostruk moral nije očigledan samo zbog toga jer prevladava posvuda. Kada bi je netko samo na trenutak uzeo posve ozbiljno, ta bi tvrdnja politički neizostavno dovela do sloma financijskih temelja naših društava. Jer ako bi zdravlje uistinu bilo najveće dobro, onda bi maksimalna dijagnosti-

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

ka i maksimalna terapija trebale pripadati svakomu pojedincu kao njegovo apsolutno i neosporno pravo. To bi već sada bilo nemoguće financirati, kao što dobro znaju svi poznavatelji stanja na tomu području. Zahvaljujući zdravu osjećaju nitko dosada nije došao na financijski katastrofalnu ideju da zdravlje zaštiti ustavom budući da je najveće dobro. Što zapravo i nije logično jer ustav je najprikladnije mjesto za zaštitu najviših dobara. Naime, kada je zdravlje u pitanju, ne prevladava životni užitak, nego dvostruki moral i nelogičnost, a sve to pojačava slutnju da se sav govor o zdravlju kao najvećemu dobru ne uzima doslovno. No varamo se: ono što obznanjuje filozof na seminaru, župnik s propovjedaonice i političar s obzirom na ustav drži se nesuvislim blebetanjem u odnosu na ono što govore kada je zdravlje u pitanju. Tada je stvar životno ozbiljna jer se tiče svakoga pojedinca, s tijelom i dušom. Jer tu se ne radi o običnu znanju, nego o životu i smrti. Susreo sam filozofe koji su vrlo uvjerljivo raspravljali o Kantovu kategoričkome imperativu, ali su bili posve opušteni kada su zatim na znatno nižoj razini osobno raspravljali o razini masnoće u njihovoj krvi. Jednako tako, kod mnogih se svećenika može primijetiti daleko manji strah od Božje kazne negoli bojazan od kolonoskopije kojoj se moraju podvrgnuti sljedećega tjedna. Nakon suptilna i dostojanstvena svečana govora najviši državnici u stanju su spustiti se u banalne nizine tjelesnih poteškoća. U tim su nizinama doista svim srcem prisutni. Ljude pokreće ne ono što se nekoć mislilo, nego ono što ih se tiče neposredno, ovdje i sada. A ništa nije neposrednije negoli osobno zdravstveno stanje. Ono što je filozofija nekoć smještala izvan vidljivoga svijeta, u transcendenciju i metafiziku, ono što je religija štovala kao sveobuhvatno i apsolutno, ono što su ustavotvorci branili kao neotuđivo, to ljudi danas traže posred

UŽITAK ŽIVOTA

ovoga svijeta kao nešto po sebi razumljivo. To dokazuje da je sekularizacija, posvjetovnjačenje svijeta i njegova demistifikacija, dosegla svoju konačnu pobjedu. A ona se postiže tek onda kada se izvan granica zemaljskoga života ne traži više ništa što bi bilo uistinu vrijedno. Potpuno prosvijetljen čovjek drži da su spasenje, smisao i otkupljenje ne u zagrobnomu svijetu nego u ovostranosti. Filozof Odo Marquard tvrdi da danas prevladava “ideološko neposredno očekivanje ovosvjetskoga spasenja, mentalna igračka odrasle osobe koja je podjetinjila”. Ako ste se nekoć u životnoj potrebi obraćali jednomu od četrnaest svetih pomagača ili kojemu drugom nadležnu svecu, danas se obraćate liječniku specijalistu. Spasenje u takvoj životnoj nevolji ne očekujete od zapaljene svijeće i molitve, nego se utječete najmodernijoj pretrazi, primjerice magnetsko-rezonantnoj tomografiji, koja prikazuje tijelo kao u priručniku anatomije, a potom tražite terapiju po mogućnosti izumljenu u Americi. Razumljivo je da ozbiljne životne nevolje postaju medicinski hitni slučajevi, kao što su i tjelesne bolesti “prave bolesti”. Na taj se način usredotočuju sve nade i težnje čovječanstva, koje je nekoć svoj spas tražilo u religiji; sada ga traži u medicini. Ne samo puko ozdravljenje od bilo koje bolesti, nego spasenje kao takvo ljudi traže u zdravstvu, spasenje ovdje i sada i zauvijek. I tako je eshatologija, nauk o posljednjim stvarima, potpuno sekularizirana: apokalipsa se ostvaruje danas. Posljednje stvari, ako se uopće događaju, događaju se usred života: za količinu vječnoga života odgovorna je medicina, za kakvoću vječnoga blaženstva odgovorna je psihoterapija. Raj se dobiva na recept. Ako se obećanje ne ispuni, slijedi tužba. Tko se u Katoličkoj Crkvi još uvijek miri s time da je celibat kriv za nedostatak svećenika, ne zapaža da je poplava terapeuta u neposrednoj svezi s manjkom svećeni-

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

ka. Oduvijek je bilo vrlo privlačno obnašati zvanje koje se brinulo o spasu ljudi. No danas i poneki svećenik pripisuje veću važnost savjetima svojega liječnika negoli riječima odrješenja u sakramentu pomirenja. Stoga se ne treba čuditi da mladi ljudi danas vide u zvanju liječnika i terapeuta onaj atavističko-tajanstveni sjaj uspješna spasitelja, koji je nekoć svećenički poziv činio privlačnim. Čini se da se beženstvo kao način života nametnulo u oba zanimanja. “Liječnikova je žena udovica kojoj suprug još nije umro”, čuo sam pri oproštaju jednoga umirovljenog kolege koji se sav posvetio svojemu pozivu. Bez ikakve dvojbe, zdravlje je napravilo fantastičnu karijeru. Nadugo i naširoko ne postoji ništa u društvu što bi se moglo natjecati sa zdravljem. Unatoč svoj teoretskoj suzdržanosti treba priznati: u svagdanjoj stvarnosti naših dana doista je zdravlje najveće dobro. Međutim, tom tvrdnjom nije odgovoreno na važno pitanje: čini li zdravlje život zadovoljnim, bilo da promiče užitak življenja, bilo da je i ono samo užitak života ili pak ometa uživati život.

2. “Zdrav je onaj tko nije temeljito pregledan” Sada treba otkriti nešto što iznenađuje. Iako se nijedna riječ više ne upotrebljava ni žarče zaziva i više ne cijeni negoli zdravlje, nitko zapravo ne zna što je zdravlje. Čini se da je ono obavijeno tajnom. Bolest se uvijek uspjelo ograničiti i sve do u pojedinosti ocijeniti, ali zdravlje? Kako bi se mogao definirati taj naoko tako razumljiv pojam? Nije li zdravlje možda posve normalno stanje? Biti zdrav, je li to statistički prosjek? No što je statistički prosjek kada je u pitanju zdravlje? Već početkom 20. stoljeća poznati psihijatar nije uspio odgovoriti na pitanje što bi to bila normalna inteligencija. Oslonivši se na statisti-

UŽITAK ŽIVOTA

ku i naočigled malobrojnih genija te mnogobrojnih slabo nadarenih ustvrdio je: “Normala je lakša slaboumnost.” Ako kritički pratite večernje vijesti, čini se da posve normalno ludilo svjetskih zbivanja, u većini slučajeva, potvrđuje tu tvrdnju. Usprkos tome, ta se statistička definicija inteligencije, što je razumljivo, nije uspjela nametnuti. Ni zdravlje ne ćemo moći statistički odrediti. Jedno drugo promišljanje u Njemačkoj uveo je u raspravu poznati internist, profesor Rudolf Gross. Iskustvo pokazuje da je broj patoloških nalaza usko povezan s brojem liječničkih pregleda. Ako kod svake osobe izvršite pet pretraga, možda ih je više od 95% zdravo. Kod 20 pregleda ostaje samo 36% zdravih, a kod 100 pretraga vjerojatno je svaka osoba bolesna. Budući da svaki patološki nalaz sa sobom povlači druge preglede, nakon određene točke tome više nema kraja. Iz toga slijedi da je zdrav onaj tko nije bio dovoljno puta pregledan. U potrazi za definicijom zdravlja obratimo se odgovornoj ustanovi. T``a sigurno je da nijedna institucija nije odgovornija za zdravlje od Svjetske zdravstvene organizacije. Normalno je očekivati da ustanova koja je opremljena najvišim, vrhovnim i sveopćim autoritetom posve točno zna o čemu se mora brinuti. Ali i tu postoje poteškoće. U stanovitu smislu i ta se ustanova sastoji od ljudi, a ljudi su ranjivi. Svjetska zdravstvena organizacija boluje od urođene mane, naime da su sve ostale važne svjetske organizacije odgovorne za pučanstvo čitava svijeta, a ona samo za dio toga pučanstva, to jest za bolesne. Ta činjenica nije dala mira ni odmora toj ustanovi u nastojanju da probavi tu uvrjedu. I uspjela je. U sjajnu semantičkomu pothvatu uspjela je definirati zdravlje kao “stanje potpuna tjelesnoga, duševnoga i društvenoga blagostanja”. To je bilo rješenje budući da se općenito smatra da je socijalno blagostanje moguće samo ako se ima milijun dolara na bankovnome računu. A kako su milijunaši

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

poznati po nestrpljivosti i zbog toga se ne mogu duševno dobro osjećati – ako se i zanemare tjelesne poteškoće koje kod svih ljudi u konačnici završavaju smrću – onda se nikoga sa sigurnošću ne može proglasiti zdravim. Tim sjajnim potezom Svjetska zdravstvena organizacija ipak je uspjela biti odgovorna za cjelokupno svjetsko stanovništvo. Posljedice toga snosimo i mi jer još uvijek nemamo odgovarajuću definiciju zdravlja. Pokušajmo naći definiciju u temeljima. Drugim riječima, što kaže dobri stari obiteljski liječnik na pitanje što znači biti “zdrav”? Tko bi to drugi mogao znati ako ne on? Zdrav, odgovorio mi je stariji, iskusan kolega, to je čovjek koji je kadar donekle sretno i zadovoljno živjeti sa svojim bolestima. To je to! Iako se ta definicija može činiti pomalo blijeda, ona je pouzdana i jedina u stanju izbjeći nestvarne ili utopijske definicije zdravlja te donekle dati neku ideju o stvarnomu zdravlju. S tom se definicijom pojavljuju životna sreća i radost života upravo kao mjerilo zdravlja. Na ovomu putu koji puno obećava ući ćemo najprije u trag užitku života. Ne sumnjam da bi to bio i Hipokratov put, put grčkoga praoca medicine. Za njega je u prvomu planu bio bolestan čovjek, a ne bolest. Uostalom, pri svojoj definiciji zdravlja mogao se i obiteljski liječnik pouzdano pozvati na intelektualnoga gorostasa modernoga doba. Friedrich Nietzsche je ustvrdio: “Zdravlje je onaj stupanj bolesti koji mi još uvijek dopušt``a da vršim svoje bitne poslove.”

3. “Skrivenost zdravlja” Priznajem, naše je nastojanje da pojmovno objasnimo temu zdravlja dosada dalo prilično mršave rezultate. Ono što je rečeno više je recept kako izići na kraj sa stanjem stalne teoretske neizvjesnosti. Ipak, mudrost obitelj-

UŽITAK ŽIVOTA

skoga liječnika nema nikakve šanse protiv općenito prekipjela meteža u zdravstvu. Dok se možete baviti bitnim stvarima u životu, nepozvani će vam nuditi javne i privatne dijagnoze o bolestima koje biste možda mogli imati samo kada biste se detaljno pregledali tako da je svaki otpor uzaludan. Sigurnosti radi može se napraviti pregled jer to ne može štetiti. Posve pogrješno! Ako se previše bavite nepoznatom dijagnozom, možete lako dobiti bolest za koju postoji dijagnoza. To je onda učinak samoispunjujućega proročanstva. Smisao dijagnoze je, po Aristotelu, isključivo liječenje oboljelih. Nemam ništa protiv razumne profilakse i rane dijagnoze. Ali tko osobama koje nisu bolesne nesmotreno nameće dijagnoze, zlorabi svoj položaj i stvara nezadovoljstvo. Ovdje se radi o primjeni “metode Stanlio i Olio”: Stanlio ide ulicom i razbija prozorska stakla, odmah iza njega poslovno nastupa Olio kao staklar. Ponude dijagnoza zdravima danas su iznimno popularne. Tržište cvate. Već se pročulo: dijagnoza je najčešća bolest. A Aldous Huxley zapisao je prije nekoliko desetljeća proročku rečenicu: “Medicina je toliko napredovala da nitko više nije zdrav.” Sve nas to vraća na početno pitanje: jeste li stvarno sigurni da ste trenutačno zdravi? Dakako, prošloga ste tjedna bili kod liječnika. Je li vam preporučio kolonoskopiju? Znate da samo tako možete otkriti početne oblike raka crijeva. Je li vam pažljivo pregledao svu površinu kože? Znate li da jedan od najopasnijih oblika raka nastaje u malim smeđim točkicama kože koje u početku sporo rastu? Ne želite druge korisne savjete? Dakle, priznajete da niste posve sigurni jeste li u ovomu trenutku zdravi? Onda vas ne ću ni ja dalje gnjaviti. No jedno ćete ipak morati priznati: previše bavljenja zdravljem ne promiče nimalo užitak života. Pokušajmo sažeti: u našim društvima zdravlje se općenito smatra najvećim dobrom, no nitko ne zna točno

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

što je to. Zdravlje nije normalna pojava, ne može se dokazati na pregledima pa ga ni pokušaj Svjetske zdravstvene organizacije nije uspio definirati. Zdravlje je nemoguće ustanoviti kao bolest i zato ga se ne može uspostaviti budući da je dokazano da se može uspostaviti samo ono što se kasnije može i ustanoviti. Tako se dobiva dojam da se upravo onda kada ste se približili zdravlju, ono izgubi u nemjerljivosti. Skrivenost zdravlja naslovio je Hans-Georg Gadamer knjižicu u kojoj je potkraj života sažeo svoja promišljanja o toj temi. Hans-Georg Gadamer († 2002.) znao je o čemu govori budući da je bio najpoznatiji njemački filozof u drugoj polovici 20. stoljeća te doživio duboku starost, više od stotinu godina. Suprotno uvriježenu mišljenju u puku da su stare osobe posebno bolesne, obiteljski liječnici vrlo dobro znaju da su vrlo stare osobe u većini slučajeva neobično zdrave. Jer samo ako ste dobra zdravlja, možete doživjeti duboku starost. Hans-Georg Gadamer uglavnom se oslanja na mišljenje učenih Grka koji su držali da je zdravlje tajna, gotovo božanska snaga koja u svakoj osobi djeluje na sebi svojstven način. Bolesti narušavaju zdravlje, a njih se može liječiti pomoću medicine. Ali ono što se uz pomoć medicine dobije kada je bolest svladana, to jest zdravlje, ne možemo ponovno proizvesti i napraviti, ni ustanoviti, ni upoznati. Zdravlje je skriveno, kao i sve važno u životu. Možemo mu posvetiti pozornost, promatrati ga, poštivati i Bogu na njemu zahvaljivati. Moć nad zdravljem nema nitko, pa ni medicina.

UŽITAK ŽIVOTA

II. MOĆ NOVE SVJETSKE RELIGIJE

Tako su smatrali stari Grci, tako je govorio stari Hans-Georg Gadamer, godište 1900., ali tako ne misli mladi, nadobudni istražitelj s kalifornijskoga sveučilišta, godište 1968. Za njega “skrivenost zdravlja” nije nikakav poziv na skromnost koja je razborito svjesna granica medicine usprkos svemu istraživačkom zanosu. Štoviše, taj mladi liječnik tipičan je predstavnik promicanja zdravlja koje posvuda prevladava i koje u međuvremenu poprima divovske oblike te živi od pretpostavke da je zdravlje moguće proizvesti. Ništa ga ne će spriječiti da se posveti toj zadaći. Držalo se da se puno toga može proizvesti, što se kasnije ipak pokazalo uzaludnim. Najpoznatiji je pokušaj alkemičara da proizvedu zlato iz bezvrijedna materijala. Ugledni su umovi zapali u tu zabludu. No taj “krug vjernika” ipak nije nadišao veličinu sekte. Uza sve to danas gotovo svi vjeruju da se zdravlje može proizvesti. A tko jadikuje nad činjenicom da religija pomalo nestaje u našemu društvu, ne primjećuje činjenicu da se ona u međuvremenu ponovno skrasila u zdravstvu. Živimo u razdoblju planetarnoga štovanja zdravlja.

1. Kult Ta je nova svjetska religija toliko tolerantna koliko se uskladila sa svim ostalim religijama. U hrvačkome stilu vješto izbjegava svaki napad te drsko koristi predaje i obrede uobičajenih religija za vlastito usavršavanje. Na

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

taj način, čak i uz pomoć oblika tradicionalnih religija, gotovo neprimjetno, ali vrlo učinkovito prodiru pobožni sadržaji zdravlja u opću svijest. Zdravstveni je post u međuvremenu i u crkvenomu korizmenom vremenu postao veoma popularan. Čak i službeni vjerski predstavnici ne vide ništa loše u tome da se korizmu ne preporučuje kao vrijeme stvarna odricanja, nego kao prigodu za poboljšanje zdravlja. To žrtvovanje stranim idolima maskira izlikom da se želi “doprijeti do čovjeka današnjice”, ukazujući samodopadnim ponosom na velik broj pristaša. To je točno. Ali pritom nitko nikome ne ide u susret. Jedino je program promijenjen pa nitko više ne govori o Bogu, nego o zdravlju, protiv čega ni dobri Bog, budući da je sama dobrota, sigurno nema ništa protiv. Došli smo do toga da se više ne preže ni pred čim. Izvorno izvješće u lokalnoj rubrici novina: “Tko se rado nađe u ugodnu društvu na ćakuli uz kavu i kolače, za njega je prava stvar popodnevni susret za treću dob u Caritasu u Gmundu... Ondje će alternativna medicinarka… održati predavanje na temu ‘Putovanje kroz naš probavni sustav’. Predavanje je popraćeno slikama u boji.” Tjedan dana kasnije crkvena ustanova za obrazovanje odraslih oglašava, kao nešto samo po sebi razumljivo, predavanje alternativnoga iscjelitelja s poganskim naslovom “Naša prehrana – naša sudbina”. Time se zapravo hvali okorjeli, ali iskreni pučki marksizam. “Čovjek je ono što jede.” Kada su nedavna istraživanja pokazala da su osobe koje mole i koje su pobožne zdravije i žive dulje, službene religije, koje su s oduševljenjem prihvatile ta izvješća, očitovale su na koji način zapravo funkcioniraju. Crkvene su novine – u kojima najveći postotak, kao što je dokazano, zauzima oglašavanje pilula češnjaka – objavile tu vijest s napomenom: napokon jedna dobra vijest. Tako izgledaju tihi trijumfi religije zdravlja. Zamislite: moliti i biti pobožan, ne da bi se sigurno došlo u raj, nego da bi se što je moguće kasni-

UŽITAK ŽIVOTA

je i što je moguće zdravije prispjelo u raj. To je bijedan rezultat: vampir zdravlja posisao je posljednju kap životnoga soka iz mlohava tijela svoje žrtve, tradicionalne religije. Potpunije pobjede ne može biti. a) Od tradicionalne procesije do vizite glavnoga liječnika. Novi rituali Kao što su Rimljani, nakon što su osvojili Jeruzalem, trijumfalno prisvojili židovske svete predmete, poput sedmerokraka svijećnjaka i stola za prinosne kruhove, jednako je tako religija zdravlja prisvojila kao svoje sve vjerske oblike i obrede. Doživljavamo tako neprekinut prijelaz katoličkoga obreda procesije u obred pregleda glavnoga liječnika. Jeste li nekada doživjeli tu predstavu? Naravno, nisu svi sudjelovali u tijelovskoj procesiji, ali su svi bili barem jednom u bolnici. Glavni liječnik obično pregledava jednom tjedno. Taj je pregled u pravilu beskoristan, ali nadasve smislen jer ispunjava sve uvjete kultnoga obreda. Beskoristan je utoliko što bi glavni liječnik mogao dobiti nužne informacije bez čarobnjačkih trikova glavne vizite te naložiti terapijske zahvate u znatno smislenijemu obliku. No, Bože sačuvaj. Obred se mora obaviti, a njegova se forma odvija najbolje i najuzvišenije kada je se liši svega sadržaja. Bolesnici očekuju takvu vizitu, a jednako tako i rodbina – “Je li došao glavni liječnik?” – bolnički ga odjel jednako tako očekuje. Dakle, vizita se mora obaviti. Prije negoli dođe gospodin, to jest glavni liječnik, bolnički odjel u stanju je došašća. To sam osobno doživio za vrijeme svojega obrazovanja. Glavni liječnik staroga kova, od kojega su svi strahovali, i u obične je dane uzrokovao svima jak adrenalin sve do krajnjih granica. Najmlađa sestra pripravnica bila bi u pravo vrijeme poslana na parkiralište kako bi što prije dojavila dolazak “šefa”. Vijest bi se odjelom proširila munjevitom brzinom: “Stigao

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

je šef.” Liječnik kod kojega sam bio pomoćnik problijedio bi kao krpa jer je glavni liječnik vraćao u vrijeme prije nastanka katoličke tradicije, prikazujući ljudske žrtve, a njegova najdraža žrtva bio je upravo taj asistent. Bilo bi doista vrijedno istražiti s religiozno-psihološkoga vidika što može prouzrokovati tako očekivani, priželjkivani, strahopoštovani medicinski iscjelitelj, još uvijek potpuno odsutan, samom najavom svojega neposrednog dolaska. I tada bi se pojavio. Nije mu se izišlo u susret s palminim granama, sestra pripravnica za to ne bi imala živaca, ni haljine se nisu pred njim prostirale, ali su se zato oblačile liječničke kute, a zatim oblikovala procesija: na čelu procesije išla je glavna sestra s pokretnim kolicima i bolesničkim kartonima. Zatim medicinske pripravnice kao ministranti, potom sestre, studenti medicine, studenti završne godine, asistenti, zamjenik glavnoga liječnika i napokon on: glavni liječnik. Nastupao je uvijek dostojanstveno, no još dostojanstvenije sa svom tom pratnjom. Drevna rimska tradicija vrlo je dobro znala koliko je važna pratnja. U papinim javnim nastupima, na dužnoj udaljenosti, sjede uvijek barem dvojica dostojanstvenika s njegove lijeve i desne strane. Oni doduše nemaju što raditi osim da ondje sjede, ali njihova prisutnost učinkovito povećava važnost događaja. Tako je i kod vizite glavnoga liječnika. Došavši do prve bolesničke sobe glavna bi sestra dohvatila lekcionar sa “svetim tekstovima”, to jest bolesnički karton. Na karton bi glavni liječnik bacio prilično bezvoljan, ali vrlo siguran pogled, da bi zatim pomalo iziritiran slušao izvješće pomoćnoga liječnika o “slučaju”. Šef bi postavio nekoliko zajedljivih pitanja što bi pomoćnoga liječnika obično izbacivalo iz takta. Sve u svemu, isti obred kao i prošloga tjedna: ista pitanja, isti odgovori, ništa novo ni iznenađujuće. Nakon što bi sestra, kao i prošloga tjedna, glavnome liječniku priopćila njegovo ime, bolesnik, koji bi na početku bio kratko

UŽITAK ŽIVOTA

pozdravljen, a potom isključen iz razgovora, promatrao bi cijeli prizor s najvećom pažnjom. Neočekivan osmijeh glavnoga liječnika: otkrivenje; namršteno čelo: no, Bogu hvala, samo je spočitnuo mrlju na bolesničkome kartonu. Ponekad bi glavni liječnik primjenjivao drevnu proročku tradiciju i nerazumljivo govorio. Za bolesnika je to bilo vrlo ohrabrujuće jer bi odavalo liječnikovu sposobnost, ali bi odmah nakon toga postao povod za neizbježne telefonske pozive rodbine kod kuće i zahtjeve da moraju pogledati u zdravstveni leksikon što zapravo znači “idiopatski”. (To uostalom znači: nemamo pojma koji je uzrok tomu.) Nakon toga kratak stisak ruke glavnoga liječnika. Tjelesni dodir koji u sebi sadrži sakralan učinak. “Le roi te touche, Dieu te guerisse” (“Kralj te dotiče, Bog neka te izliječi”), najavljivao bi novi francuski kralj prigodom krunidbene svečanosti kada su mu, netom pomazanu, dovodili nekoliko bolesnika da ih dotakne. Na kraju vizite pomoćni bi liječnik, koji bi se od uzbuđenja ponovno jezično zapetljao, opet bio žrtva: “Kao i obično, vi zapravo ništa ne znate. Pokušajte već jednom složiti prostu rečenicu: subjekt, predikat, objekt.” S tim riječima iščezavao bi glavni liječnik s odjela, procesija bi se rastavljala u svoje sastavne dijelove, sestre zapalile cigaretu, pomoćni liječnik nestajao u svoj ured da zaliječi rane. Samo bi se zamjenik glavnoga liječnika povlačio u svoj ured zajedno s glavnom sestrom i kolicima s bolesničkim kartonima. Kada sam kasnije oprezno upitao što se unutra zapravo događalo, glavna mi je sestra priopćila pod zakletvom da nikome ne odam tajnu da ona tu sa zamjenikom glavnoga liječnika vrši pravu vizitu. Naloge koje daje glavni liječnik oni već odavna ne izvršavaju. Glavni liječnik to i ne zapaža, a njegov zamjenik profesionalno je mjerodavniji tako da se bolesnicima učinkovitije pomaže. Ali obred se mora uvijek provoditi jer to posebno bolesnici očeku-

MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA

ju. Stoga još jednom ponavljam: forma se odvija najbolje i najuzvišenije kada je se liši svega sadržaja. Uostalom, siguran sam da više nema takvih glavnih liječnika. Svi glavni liječnici koje poznajem veoma su ljubazni. Uza sve to još su uvijek izloženi da vode obrede. Kada je riječ o vjerskome značenju zdravstva, ne radi se o tome da je medicinska struka, ili netko drugi od mogućih zainteresiranih, došla do rafinirana otkrića. Religija zdravlja moćna je opća društvena pojava, a liječnici su pritom koliko žrtve, toliko i počinitelji. Nitko ne niječe da postoje neki kolege kojima je drago igrati ulogu poluboga. No biti polubog bez bogobojazne publike iz dugoročne perspektive ne nudi nikakvo zadovoljstvo. Ne brinite se jer lakovjerne publike ima u izobilju. Pučanstvo žarko želi da liječnici budu polubogovi. Na taj način zdravstvo oponaša sve uobičajene prakse jedne religije. Ondje ima krivovjerja, lažna nauka, koje se slijede žarkom pobožnošću i za koje se žrtvuje i posljednja lipa. Ima i nadarenih karizmatičnih iscjelitelja koji oko sebe okupljaju malobrojne, zadrte sljedbenike. Ondje je i sveta inkvizicija, liječnička komora koja, poput školske medicine, brani pravu vjeru i osuđuje krivovjerje. A ima i hodočasničkih mjesta – poznati profesor – kamo treba hodočastiti usprkos velikoj udaljenosti. Količina nade koja se polaže u zdravstvenoga spasitelja izravno je proporcionalna udaljenosti koju treba prevaliti. “Znate, taj problem ne možete liječiti ovdje u Münchenu, za to stvarno u obzir dolaze samo poznati stručnjaci u Hannoveru. Ako već nešto poduzimate, onda idite na sigurno.” Pacijenti iz Hannovera možda će poći u München. Takva hodočašća podrazumijevaju velike žrtve. Brojni prethodni pregledi na stotine kilometara udaljenosti iziskuju neprestana tegobna putovanja. Kada se dođe do cilja, mora se dugo čekati u neukusnoj, bijelo okrečenoj čekaonici, zajedno s mnogim drugim hodočasnicima. Nema ništa za jelo i piće. Neka zabav-

UŽITAK ŽIVOTA

na razbibriga za prikraćivanje čekanja? Ni spomena! Koje li razlike, kao od neba do zemlje, od katoličkoga hodočašća u benediktinski samostan u Bavarskoj. Dakako, put je naporan, ali vodi kroz prekrasan krajolik. U krasnoj Božjoj prirodi pjeva se i moli. A na cilju, u raskošno oslikanoj baroknoj hodočasničkoj crkvi, slavi se svečana sveta misa, cjelovit doživljaj za osjetila, za oči, uši i nos (tamjan!). Ono što nakon toga slijedi Wilhelm Busch naznačio je u opisu katoličkoga hodočašća: “S uzvišice gdje se dijeli milost pozdravljaju konoba i kapela.” Po Buschu, tim redoslijedom! U samostanskomu gostinjcu slijedi teološko-stvarateljski vrhunac svega: ukusna hrana, svinjske nožice ili nešto bolje, obilje tekuće hrane, tj. nadaleko poznato pivo iz samostanske pivovare i limena glazba do mile volje. Kod hodočašća u medicinska svetišta natašte se dolazi i natašte, blijed kao krpa, odlazi. Rezultat, uostalom, ne bi bio ništa bolji ako bi se pomoć tražila u blizini. Međutim, razočaranje je golemo ako se željeni uspjeh ne ostvari. Većina kolega svjesna je da je prijateljski stav pacijenta u odnosu na polubogove otrovan. Nijedan liječnik ne može stvarno ispuniti žarke želje ozdravljenja koje su s tim povezane. Jer, na sreću, on nije mjerodavan osigurati spasenje i smisao života. Zbog toga je liječnikova uloga danas čudno ambivalentna: s jedne strane narcisoidna draž, nekoliko sati dnevno biti polubog, a s druge strane je opasnost biti svrgnut poput Prometeja, miljenika bogova, jer se potajno zna da se željeno zlato, spasenje, ne može dobiti u liječničkome alkemističkom laboratoriju. Koliko god se neograničene nade polažu u medicinu, toliko je nemilosrdnija gorčina razočaranja: ako se nade ne ispune – slijedi tužba. b) Zašto bi mi pluća bila starija od mene? Nove bogohule Ozbiljnim kolegama ništa nije draže od stvarne objektivnosti u ophođenju s medicinom. To je najsigurnije pod-

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Prvi dio: UŽITAK ŽIVOTA: MOĆ I TAJNA ZDRAVLJA . . . . . ...19 I. U POTRAZI ZA SPASENJEM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 1. "Najveće je dobro ipak – zdravlje!" . . . . . . . . . . . . .21 2. "Zdrav je onaj tko nije temeljito pregledan" . . . . .25 3. "Skrivenost zdravlja" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 II. MOĆ NOVE SVJETSKE RELIGIJE . . . . . . . . . . . . . . . .30 1. Kult . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .30 a) Od tradicionalne procesije do vizite glavnoga liječnika. Novi rituali . . . . . . . . . . . . .32 b) Zašto bi mi pluća bila starija od mene? Nove bogohule . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .36 c) Dosta šale: novi oblici pokore . . . . . . . . . . . . . . .41 d) "Fit for fun": priprava za novi vječni život. . . . .47 2. U predvorju hrama: ljepota, seks i smrt u posebnoj ponudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .51 a) Umrijeti lijep – svijet kao farma ljepote . . . . . . .52 b) Ljubomrsci – seks, papa i užitak. . . . . . . . . . . . .58 c) Od prevelika zdravlja može se umrijeti: dosadne nuspojave, smrtni rizici. . . . . . . . . . . .67 3. U svetištu – uprizorenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 a) Smijeh nije smiješan – nego zdrav . . . . . . . . . . .70 b) Bolnica – katedrala 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . .71 c) Zašto kralj Luj XIV. nije trebao ništa reći? . . . . .75

255

SADRŽAJ

III. CIJENA ZDRAVLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 1. Povećanje troškova u zdravstvu kao religiozna pojava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 2. "Etika ozdravljenja" kao fundamentalizam. . . . . .80 3. Tko umre ranije, dulje živi u vječnosti . . . . . . . . . .85 4. Uklanjanje čovjeka u korist zdravlja – kult slika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .88 IV. LIJEČNIK KAO BOG MRTVIH . . . . . . . . . . . . . . . . . .90 1. "Bolujem od kronične diferencijalne dijagnoze". . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .90 2. O medicinskoj proizvodnji snova . . . . . . . . . . . . . .94 3. Žuč u sobi broj 5 je osoba: cjelovito u slijepoj ulici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .96 4. Preopterećeni bogovi. Životne laži društva zdravlja i njihove žrtve . . . . . . . . . . . . . . .100 Drugi dio: UŽITAK ŽIVLJENJA: SPASENJE ZDRAVLJA . . . . . . .109 I. KRŠĆANSTVO, ZDRAVLJE I UŽITAK . . . . . . . . . . .111 1. Pametan savjet Sherlocka Holmesa . . . . . . . . . . .112 2. Religija koja vrijeđa Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 3. Isus i pijani Nijemci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 II. IZUM ZDRAVE CJELOVITOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . .121 1. Rastanak s Apsolutnim . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 2. Tajna rješenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .124 3. Cjelovitost kao događaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126 4. Oslobođenje od tiranije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129 5. Pitanje nad pitanjima i odgovor heretika . . . . . .131 Treći dio UŽITAK ŽIVLJENJA: KAKO ŠTO DULJE UŽIVATI U VLASTITOMU ŽIVOTU . . . . . . . . . . . . . . .135 I. PORAZAN REZULTAT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137

256

SADRŽAJ

II. PROMJENA GLEDIŠTA S UŽITKOM – OTKRIĆE STVARNOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .141 1. Invaliditet kao sposobnost ili kako usrećiti policajce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .144 2. Bolest kao dobitak ili kako je netko zavolio topovsku kuglu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .153 3. Bol kao pomoć ili zašto hvaliti zubobolju . . . . . .159 4. Patnja kao snaga ili zašto je dragi Bog izgubio na vjerodostojnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . .163 5. Starost kao blagoslov ili po čemu se razlikuje život od leksikonskoga članka . . . . . . .169 6. Umiranje i smrt kao začin života ili što povezuje pompejski bordel sa sv. Jeronimom . .175 III. DO KRAJNJIH GRANICA ILI KAKO NEIZBJEŽNO POSTATI SRETAN . . . . . . . . . . .187 Četvrti dio: UŽITAK ŽIVLJENJA: O ŽONGLERIMA I SVODNICIMA PSIHOTERAPIJE . . . . . . . . . . . . . . . . .191 I. O UZROCIMA: IMATE MOŽDA PROBLEM? IMAO BIH JOŠ JEDAN ZA VAS! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .193 1. Nova crkva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195 2. Genom projekt 19. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . .197 3. Budućnost jedne iluzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .199 II. O UČINCIMA: ŠTO RAZLIKUJE TEORETSKO VINO OD PRAVOGA VINA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .201 1. Nepogrješive utopije o Bogu i svijetu. . . . . . . . . .201 2. Ne dolazite mi sa stvarnošću! . . . . . . . . . . . . . . . .204 III. O DALEKOSEŽNIM POSLJEDICAMA: ZAŠTO JE BOLJI PRAVI STRIPTIZ . . . . . . . . . . . . . .207 1. Psiho-televizija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .207 2. Psiho-katastrofa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .209 3. Psiho-umiranje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .210

257

SADRŽAJ

IV. PSIHOTERAPIJA I RELIGIJA: GURU PRIČA – O VIZIONARIMA I VODOINSTALATERIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .212 1. Korisna manipulacija – umjetan odnos za novac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .212 2. Neurotična bijeda i normalna patnja – obrtnici pred sudbonosnim pitanjem . . . . . . . . .215 3. Psihoterapija i duhovno vodstvo: Beethoven i psihički ustroj . . . . . . . . . . . . . . . . . . .216 Peti dio: UŽITAK ŽIVOTA: BEZ RIZIKA I NUSPOJAVA NA IZVORIMA UŽITKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219 I. UŽITAK ŽIVOTA ZAHTIJEVA VRIJEME – ALI NE SLOBODNO VRIJEME . . . . . . . . . . . . . . . . .221 1. Protraćeno vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .223 2. Razumna dokolica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .225 3. Obred bez svrhe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .227 II. O SJETILNOSTI VJEČNOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .230 1. Doživljena vječnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .230 2. Življena ljubav. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .233 3. Strasna erotika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .236 III. LJUDSKA ČEŽNJA ZA SPASENJEM I OZDRAVLJENJEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .239 1. Stvaralačka duhovnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .239 2. Cjelovito spasenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 3. Dirljiva ljepota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .246 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .251

258

PREPORUČUJEMO

Postoji mnogo knjiga o Bogu, ali ova je različita od svega što ste do sada pročitali. Rijetko koja knjiga o vjeri govori na tako napet, duhovit i mudar način, istodobno dovitljiv i pun poštovanja. Iz pera pisca bestselera Manfreda Lütza ova izazovna knjiga o Bogu podjednako će učiniti pametnijim i obogatiti kako čovjeka dobre volje koji se izjašnjava ateistom ili agnostikom, tkao i vjernika koji živi u radosnu iščekivanju Gospodina. 303 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u sijeÄ?nju 2015.

Naši su preci gradili katedrale, mi gradimo klinike. Naši su preci spašavali svoje duše, mi spašavamo svoju figuru. Bez dvojbe, imamo novu religiju: religiju zdravlja. Mučimo se terorom dijeta i fitnessa i pritom zaboravljamo gotovo sve od čega se život sastoji. Da bismo izbjegli smrt, uskraćujemo sebi život! Stoga je krajnje vrijeme za strastvenu obranu užitka! Ova knjiga želi uvesti u istinsko uživanje u životu. Umjesto da se samo preventivno živi, da se zdrav umre, ova knjiga potiče da se uživaju, kušaju i dožive dragocjeni i neponovljivi trenutci koji čine užitak života.

“Manfred Lütz s humorom poučava umjetnost življenja.” Frankfurter Allgemeine Zeitung

Manfred Lütz ugledni je psihoterapeut, liječnik i teolog. Autor je nekoliko međunarodnih bestselera i poznati govornik na temu duševnoga zdravlja, religije i ateizma. U Verbumovu izdanju objavljena je njegova knjiga Bog – mala povijest Najvećega za koju je autor nagrađen prestižnom nagradom Corine u kategoriji publicistike, a na hrvatskom jeziku dostupna je i njegova knjiga Ludilo.

ISBN 978-953-235-417-1

VERBUM

9 789532 354171

138 kn