Vježbanje u savršenosti by VERBUM d.o.o.

.............................................................................................................................................................

Sveti Alfonz Liguori

Vježbanje u savršenosti

VER BUM

Ovaj jedinstveni priru²nik krš°anske savršenosti, koji vrijedi za sva vremena i za sve životne okolnosti, nastao je kao izbor iz spisa i nau²avanja svetoga Alfonza Liguorħa, jednoga od najomiljenħih duhovnih pisaca, ²ħa su djela mnogi pape preporu²ivali za ²itanje i meditiranje. U knjizi sv. Alfonz na pristupa²an na²in iznosi dubok nauk o dvanaest klju²nih krjeposti krš°anskoga života: vjeri, ufanju, ljubavi prema Bogu, ljubavi prema bližnjemu, siromaštvu i nenavezanosti, ²isto°i, poslušnosti, blagosti i poniznosti, mrtvljenju, sabranosti, molitvi te samoodricanju i ljubavi prema križu. Pisana jednostavnim i lako razumljivim stilom, ova knjiga je namħenjena najširemu krugu ²itatelja koji °e u njoj na°i pouku za izgra¶ivanje vlastite osobnosti i putokaz za sre°u kako na ovomu svħetu, tako i u vje²nosti.

Sveti Alfonz Liguori VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

Biblioteka:

ANIMA 23.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prĳevod: Tin Šipoš

Za nakladnika: Miro Radalj

Sveti Alfonz Liguori

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: The 12 Steps to Holiness and Salvation Prema njemačkome izdanju o. Paula Leicka prilagodio o. Cornelius J. Warren, CSSR © Copyright za hrvatski prĳevod: Verbum, Split, 2009. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Slika na naslovnoj stranici: Carl Bloch, Govor na gori Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 248 LIGUORI, Alfonso Maria de’ Vježbanje u savršenosti / Sveti Alfonz Liguori ; <prĳevod Tin Šipoš>. - Split : Verbum, 2009. - (Biblioteka Anima ; 23) “... knjiga je sastavljena od odabranih odlomaka iz raznih Alfonzovih asketskih spisa” --> predgovor; prevedeno prema: The 12 steps to holiness and salvation; prema njem. izd. Paula Leicka prir. Cornelius J. Warren. ISBN 978-953-235-180-4 130315063

“Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!” Mt 5,48 “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovĳed. Druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovĳedima visi sav Zakon i Proroci.” Mt 22,37–40

PREDGOVOR

U asketskim spisima svetoga biskupa i crkvenoga naučitelja svetoga Alfonza Liguorĳa nalazi se prepoznatljiva čar i neodoljiva privlačnost. Tko god ih čita s pravim raspoloženjem, u njima će otkriti nešto neodredivo što privlači srce te ga do dna potresa. Čini nam se da vidimo pred sobom ljubaznu osobu svetoga biskupa i da slušamo rĳeči vječnoga života izravno iz njegovih usta. Prema jednomu lĳepom kazivanju, hodočasnik u svetištu svetoga Ivana Evanđelista u Efezu može čuti kako kuca srce sveca zatvorenoga u grobu. Srce svetoga Alfonza još uvĳek kuca u njegovim asketskim spisima, gdje se doima pohranjenim čitavo njegovo biće. Stoga nimalo ne čudi da su poštovanje i ljubav, koje su mu iskazivane za života, prešle na njegove poučne spise, koji predstavljaju odraz njegove osobe. Malo je asketskih pisaca koji bi bili poznatĳi i obljubljenĳi od svetoga Alfonza. Ova je knjiga sastavljena od odabranih odlomaka iz raznih Alfonzovih asketskih spisa. Redoslĳed razmatranja pojedinih krjeposti odgovara redoslĳedu koji primjenjuju duhovni sinovi svetoga Alfonza u Družbi Presvetoga Otkupitelja (redemptoristi). Svakome mjesecu u godini dodĳeljena je određena krjepost kojoj moraju posvetiti posebnu pozornost. Takav postupak usrdno preporučuju učitelji duhov-

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

noga života, budući da donosi vrlo sretne plodove. Nadamo se da će vjernici pronaći duhovnu korist i zadovoljstvo u ovome tečaju “škole kršćanskoga savršenstva”. Cornelius J. Warren , CSSR

VJERA

I. poglavlje

VJERA

Ja sam svjetlost svĳeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Iv 8,12

Vjera je od Boga ulivena krjepost po kojoj čovjek, na temelju Božjega autoriteta, vjeruje ono što je Bog objavio i što naučava po svojoj svetoj Crkvi. Sveti Pavao kaže da je vjera “bît onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1). Vjera je zaista “bît onoga čemu se nadamo”, to jest utemeljenje naše nade, jer bez vjere ne bi mogla postojati nada. Jednako tako, vjera je uvjerenost u ono što se ne gleda, “uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo”. Sasvim je točno da postoji svĳetla i tamna strana življenja svete vjere. Njezinu svĳetlu stranu predstavljaju oznake vjerodostojnosti koje nas uvjeravaju, bez ikakve sjenke sumnje, da je naša vjera istinita i jedina. Njezina tamna strana su same te vjerske istine koje su skrivene našim očima. Dokazi za istinitost naše svete vjere tako su jasni da, kao što kaže Pico della Mirandola, čovjek mora biti potpuno lišen razuma da bi odbio vjerovati u njih. “Tvoja su svjedočanstva, Gospodine, vjere predostojna”, kaže psalmist (Ps 93,5). Prema tome, nevjernici nemaju

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

ispriku što odbĳaju podvrgnuti svoj razum učenjima naše svete vjere. “Tko ne vjeruje, već je osuđen”, kaže naš božanski Spasitelj (Iv 3,18). S druge pak strane, Bog je htio da predmeti našega vjerovanja ostanu prikriveni kako bismo po vjeri mogli zaslužiti nagradu. Iz onoga što smo rekli proizlazi da nam vjera daje znanje koje svojim dostojanstvom nadvisuje sve znanstvene istine. “Kako je velik naš Bog!” uzvikuje Job: “On nadvisuje sve naše znanje” (Job 36,26). Naša je sveta vjera blago neizrecive vrĳednosti jer u njoj, kao prvo, imamo božansko svjetlo koje nas sigurno vodi na putu u nebo. Ono što zamjećujemo svojim osjetilima ili shvaćamo svojim razumom može nas zavesti i često nas zavede. Naprotiv, vjerske istine objavljuje Bog koji ne može ni prevariti ni biti prevaren. Kao drugo, vjera je izvrsno sredstvo za iskazivanje našega čašćenja i poštovanja prema Bogu. Pravo je da Bogu podlažemo svoju volju, obdržavajući njegov sveti zakon, i svoj razum, vjerujući u njegovu nezabludivu rĳeč. Kada bi čovjek trebao vjerovati samo ono što vidi i razumĳe, bi li time odavao čast Bogu? Zasigurno ne bi. Ali mi bez sumnje častimo Boga ako prihvaćamo kao sigurno ono što je Bog objavio, premda to niti vidimo niti razumĳemo te vjerujemo, ne zato jer razumĳemo nego jednostavno zato jer je to Bog objavio. Kao treće, vjera nam je obilan izvor zasluge. Kada bi istine koje se stavljaju pred nas bile tako jasne i razumljive da ne bismo mogli odbiti pristanak svojega razuma, njihovo prihvaćanje nipošto ne bi predstavljalo zaslugu, budući da se zasluga vjere sastoji u tome da slo-

VJERA

bodno i bez prisile prihvatimo i vjerujemo u istine koje se stavljaju pred nas. Sveti Grgur izražava tu istinu sljedećim rĳečima: “Vjera gubi svoju zaslugu ako ljudski razum pruža dokaz” (Homilĳa 26). Naš blagoslovljeni Spasitelj hvali one koji prihvaćaju vjerske istine premda ih ne mogu vidjeti ili shvatiti: “Blaženi koji ne vidješe a vjeruju” (Iv 20,29). Naš štit i zaštita Nadalje, vjera je štit koji nas zaštićuje od neprijatelja našega spasenja. Sveti Ivan kaže: “Ovo je pobjeda što pobĳedi svĳet: vjera naša” (1 Iv 5,4). Bog nas je stvorio samo zato da se pomučimo za spasenje svojih duša i da postanemo sveti. “Ovo je volja Božja: vaše posvećenje”, kaže apostol (1 Sol 4,3). Ovome cilju moraju biti upravljeni svi naši napori, a vjera nam omogućava nadvladati sve zaprjeke koje nam svĳet postavlja na putu ostvarenja našega cilja, kao što su ljudski obzir, neuredne tjelesne požude; jednom rĳečju, sve paklene napasti. Đavao je vrlo moćan, u to nema sumnje, a njegove su napasti zamišljene tako da nas napune strahom i užasom. No, čovjek vjere odnosi pobjedu nad svim njegovim nasrtajima. “Đavao”, kaže sveti Petar (1 Pt 5,8– 9), “kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se čvrsti u vjeri.” Sveti Pavao piše na sličan način: “U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strĳele Zloga” (Ef 6,16). Kao što štit zaštićuje tĳelo od neprĳateljevih strĳela, tako i vjera brani dušu od paklenih nasrtaja.

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

“Pravednik moj živi od vjere”, kaže Sveto pismo (Heb 10,38); to jest, pomoću vjere održava se u životu milosti. Ako vjera oslabi, krjepost je u opasnosti; ako se vjera izgubi, i krjepost odlazi zajedno s njome. Prema tome, kada nas obuzima napast oholosti, putenosti ili bilo kojega drugog poroka, moramo se za samoobranu smjesta oboružati načelima svete vjere. Moramo usmjeriti oči svoje duše prema Božjoj prisutnosti ili razmišljati o tužnim posljedicama koje prate grĳeh ili pak o računu koji ćemo morati položiti na sudnji dan i o kazni koja očekuje grješnike u vječnosti. Nadasve se moramo prisjetiti nauka svete vjere koji kaže da će svatko tko se u napasti utječe Bogu, odnĳeti pobjedu. “Zazvat ću Gospodina”, kaže David, “i od dušmana bit ću izbavljen” (Ps 18,4). Ukratko, vjera nam čuva mir u srcu usred iskušenja i nevolja koje nas snalaze, vjera nam daje sigurnost da će strpljivost i predanje zaslužiti vječnu radost. Sveti apostol Petar je rekao: “Ako vjerujete, klicat ćete od radosti neizrecive i proslavljene kad postignete svrhu svoje vjere: spasenje duša vaših” (1 Pt 1,8–9). Stoga zahvalimo Bogu iz dubine srca što nam je darovao neprocjenjivi dar vjere. Sveti Franjo Saleški jednom je rekao: “Bože, neizmjerno su velika i brojna dobročinstva koja si mi dao! Ali kako ću ti ikada moći zahvaliti što si mi darovao svjetlost svete vjere?” I još: “Dostojanstvo naše svete vjere tako je veliko da bih rado položio i svoj život za nju.” Svetu je Terezĳu toliko tješila pomisao da pripada svetoj Katoličkoj Crkvi da je na času svoje smrti neprestano klicala: “Ja sam dĳete svete Crkve, dĳete svete

VJERA

Crkve.” Neprestano zahvaljujmo Bogu za ovu divnu milost i uvĳek se sjećajmo rĳeči psalmista: “Ne učini tako nĳednom narodu” (Ps 147,20). Predanje uma Bog želi da upotrĳebimo svoj um kako bismo sa sigurnošću spoznali da nam upravo on govori, a ne da bismo shvatili sve što traži da vjerujemo. Razum nas uvodi u svetište vjere, ali on sâm ostaje na pragu. Čim se uvjerimo da istine u koje moramo vjerovati zaista dolaze od Boga, obvezni smo im podložiti svoj razum te snagom Božje rĳeči prihvatiti istine koje se stavljaju pred nas kao sigurne, premda ih možda ne razumĳemo ili ne možemo razumjeti. To je ona ponizna jednostavnost koja resi djecu i o kojoj govori sv. Petar kada kaže: “Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlĳekom da po njemu uzrastete za spasenje” (1 Pt 2,2). Vjera se ne protivi razumu Otajstva svete vjere ne protive se razumu, nego nadilaze njegovu moć shvaćanja; zbog toga je uzaludno pokušavati proniknuti ih. Sveti Augustin kaže: “Vjera nĳe značajka oholih, nego poniznih.” Tko je doista ponizan, njemu nikada nĳe teško vjerovati. Sveta je Terezĳa rekla: “Đavao me nikada nĳe uspio napastovati protiv vjere. Čak mi se čini da što manje mogu shvatiti vjerske istine, to spremnĳe pristajem uz njih.”

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

Ako te zloduh napastuje protiv neke istine naše svete vjere, nemoj se baviti poteškoćama koje postavlja đavao, nego izvrši čin vjere bez odgađanja i očituj Bogu svoju spremnost da položiš čak i vlastiti život za istine svete vjere. Sveti Ljudevit, francuski kralj, pripovĳeda nam o učenome teologu kojega su jednom obuzele silovite sumnje o stvarnoj prisutnosti Isusa Krista u presvetome sakramentu. Tada se utekao pariškome biskupu i očitovao mu svoju užasnu tjeskobu, istodobno ga u suzama zaklinjući da mu pomogne. Biskup ga je samo upitao postoji li išta na zemlji što bi ga moglo navesti da zanĳeče svoju vjeru. Teolog mu je izjavio da ga nikada ništa ne bi moglo natjerati na tako veliko zlodjelo, a biskup ga je na to umirio i uvjerio da će zadobiti veliko dobro strpljivo podnoseći te svoje kušnje. Jednom prilikom kada je sveti Franjo Saleški bio teško bolestan, silno su ga mučile sumnje u vezi s presvetom euharistĳom. Međutim, nĳe se ni na trenutak zaustavio da bi raspravljao s đavlom, nego se borio i nadvladao ga svetim Isusovim imenom. Ako se nađeš u sličnoj napasti, sa svom poniznošću predaj svoj razum na dragovoljno služenje; podloži se učenju svete Crkve i udari napasnika njegovim vlastitim oružjem, revno i žarko svjedočeći da si spreman tisuću puta umrĳeti za svoju svetu vjeru. Ako postupaš na taj način, tada pretvaraš ono što ti je đavao smislio za propast u velik izvor zasluge. Često se uteci našemu božanskom Otkupitelju i obrati mu se rĳečima apostolâ: “Gospodine, umnoži nam vjeru” (Lk 17,5). Iz onoga što smo razmotrili očito je da, kada se radi o istinama koje nadilaze našu moć razumĳe-

VJERA

vanja, moramo podložiti svoj razum te, po rĳečima sv. Pavla, “zarobiti um na pokornost Kristu” (2 Kor 10,5). Ovo nam, naravno, ne prĳeči da razmotrimo razloge koji govore u prilog vjerodostojnosti naše svete vjere. Naprotiv, Bog želi da se poslužimo svojom naravnom razumskom moći kako bismo se uvjerili u razumnost svoje vjere. S ovim uvjerenjem i uz pomoć Božje milosti čvršće ćemo prianjati uza sve što nam sveta Crkva daje vjerovati. Kao što smo već rekli, vjerodostojnost naše svete vjere tako je jasno utemeljena na čvrstim i sigurnim dokazima da svaki čovjek svojim zdravim razumom nužno mora priznati njihovu pouzdanost. Razmotrit ćemo ukratko neke od tih dokaza. Dokazi za vjeru Ponajprĳe, istinitost naše vjere jasno je objavljena proroštvima Svetoga pisma. Ta su proroštva izrečena stotinama godina unaprĳed, a potom su se doslovce ispunila. Tako je, primjerice, nekoliko proroka navĳestilo smrt našega Spasitelja, potanko opisavši vrĳeme i okolnosti u kojima će se ona zbiti. Bilo je prorečeno da će Židovi, za kaznu što su ubili Boga, biti lišeni hrama i protjerani iz svete zemlje te da će zbog okorjelosti i upornosti u svome grĳehu biti raspršeni diljem svĳeta; ovo se proroštvo, kao što znamo, doslovce ispunilo. Prorečeno je da će, nakon Kristove smrti, štovanje poganskih božanstava uzmaknuti pred štovanjem istinskoga Boga. Ishod je potvrdio proroštvo budući da su apostoli

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

našega Gospodina, unatoč bezbrojnim zaprjekama koje su im se našle na putu, i bez ikakva oružja osim Kristova križa, osvojili svĳet i pridobili ga za vjeru u Boga živoga. Kao drugo, istinitost naše svete vjere očita je iz čuda koja je izveo naš Gospodin, njegovi apostoli i sveci Katoličke Crkve kao potvrdu njezina svetoga naučavanja. Čuda nadilaze prirodne moći. Ona se mogu zbiti jedino po moći Boga kojemu su sva stvorenja podložna. Prema tome, ako vjera može pokazati stvarna čudesa kao potvrdu svojega nauka, ta vjera sigurno dolazi od Boga jer nĳe moguće da Bog potvrđuje ili promiče lažnu vjeru izvodeći istinska čuda. Mogu li židovi, pogani, muslimani ili krivovjerci pokazati makar jedno čudo koje se dogodilo u prilog njihovih vjerskih uvjerenja? Nema sumnje, oni su se u prošlosti potrudili zavarati narod smicalicama i prividnim čudima, no prĳevara je bila doskora raskrinkana. A čudima koja je Bog izveo po svojim slugama, u svako vrĳeme Katoličke Crkve, nema broja. Jedino su se u Katoličkoj Crkvi ispunile rĳeči našega blaženog Gospodina: “Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti” (Iv 14,12). Nema sumnje, u prvim danima Crkve čuda su bila brojnĳa negoli danas, budući da su bila nužna za širenje vjere. Pa ipak, nisu uzmanjkala ni u koje vrĳeme te su neprestano pridonosila obraćenju poganskih i nevjerničkih naroda. Nebrojena su čudesa izveli, primjerice, sveti Franjo Ksaverski, Louis Bertrand i drugi sveti misionari u Indĳi. Kada bi netko posumnjao u izvanredne stvari navedene u

VJERA

ljetopisima crkvene povĳesti i u životima svetaca, toga bih jednostavno upitao: kojim pravom odbĳaš vjerovati ljudima poput sv. Bazilĳa, Jeronima, Grgura i drugih, a spremno prihvaćaš ono što su rekli Tacit, Svetonĳe ili Plinĳe? Osim toga, Bogu se svidjelo dopustiti da određena čuda neprekinuto traju u Crkvi kao trajna opomena za nevjeru opakih ljudi. Sjetimo se samo glasovitoga čuda protjecanja krvi svetoga Januarija u Napulju. Ta krv, koja se obično nalazi u krutu, ugrušanu stanju, prelazi u tekuće stanje nekoliko puta godišnje, kada se stavi u blizinu svečeve glave. Ovo su potvrdile tisuće očevidaca. Nevjernici su uzalud pokušavali pronaći prirodno objašnjenje za tu pojavu, a ovo čudo i dalje prkosi njihovim naporima i ponižava njihovu oholost. Treći dokaz istinitosti naše svete vjere sastoji se u hrabrosti i postojanosti mučenika, a taj je dokaz uvjerljivĳi i od samih čudesa. Petnaestorica rimskih careva zaredom upotrĳebili su sva sredstva koja su im stajala na raspolaganju kako bi izbrisali kršćansku vjeru s lica zemlje. Za vladavine Dioklecĳana, koji je zapodjenuo deveto progonstvo, smaknuto je 17.000 kršćana tĳekom samo jednoga mjeseca, da ne spominjemo tisuće njih koji su prognani iz zemlje. Po izračunu učenoga benediktinca Gilberta Génebrarda, za vrĳeme deset velikih progona ubĳeno je jedanaest milĳuna mučenika. Kada bi ih se sabralo u jednu godinu, na svaki bi dan došlo 30.000 mučenika. Unatoč činjenici da su ovi Kristovi priznavatelji bili podvrgnuti svim mogućim mučenjima, kao što je trganje mesa željeznim kukama, prženje tĳela na roštilju, paljenje gorućim bakljama – broj

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

onih koji su bili spremni i željni umrĳeti za svoju svetu vjeru nikada se nĳe umanjio, već izgleda da je uvĳek rastao. Tiberĳe, upravitelj Palestine, pisao je caru Trajanu da ima toliko kršćana koji žele umrĳeti kao mučenici da ih nĳe moguće sve pogubiti. Zbog toga je Trajan izdao uredbu kojom je zapovjedio da se kršćani ubuduće ostave na miru. Sada postavljam pitanje: da vjera ovih junačkih mučenika, koju i danas naša sveta Crkva nepromĳenjenu ispovĳeda, nĳe istinita Kristova vjera te da Bog njima nĳe pomogao posvjedočiti tu vjeru do prolĳevanja krvi, bi li oni uopće mogli izdržati ta strahovita mučenja te se dragovoljno i radosno predati u okrutnu smrt? Je li ikada bilo mučenika u sektama koje su otpale od Katoličke Crkve? Imaju li jednoga svetog Lovru koji je ponudio svoje pržene udove okrutnu krvniku za gošćenje? Imaju li možda jednoga svetog Marcela ili Marcelina čĳa su stopala bila probodena čavlima? Kada im se nudilo da se oslobode mučenja odricanjem od svete vjere, odgovorili su: “Vi govorite o mukama, no mi nikada nismo osjetili veću radost nego sada kada trpimo za ljubav Isusa Krista.” Imaju li možda jednoga svetog Procesa ili svetoga Martinĳana, čĳa su tĳela bila sažgana užarenim pločama i raskomadana željeznim kukama? Usred svojih muka pjevali su slavu Bogu te su čeznuli umrĳeti za Krista. Ovim mučenicima prvih stoljeća valja pridodati nebrojene ljude kasnĳih razdoblja koji su trpjeli najokrutnĳa mučenja što ih je ljudska okrutnost mogla izumiti te su položili svoj život za svetu vjeru. Koliko ih je poginulo u XVI. stoljeću samo u Japa-

VJERA

nu? S popisa zvjerstava počinjenih za vrĳeme divljih progona što su bjesnjeli u Japanu izdvojili smo sljedeće: neka žena koja se zvala Monika gorljivo je željela umrĳeti kao Kristova mučenica. Kako bi se osigurala od slabosti dok je krvnici budu mučili, unaprĳed je iskušavala ono što je očekivala trpjeti. Jednoga je dana rukom uhvatila užareno željezo. Njezina je sestra povikala: “Monika, što to radiš?” Odgovorila je: “Pripravljam se za mučeničku smrt. Već sam izdržala skapavanje od gladi i nadvladala sam tu opasnost. Sada iskušavam vatru da je mogu izdržati kada me njome budu mučili.” Neka je druga žena rekla svojoj pratnji: “Čvrsto sam odlučila dati svoj život za svetu vjeru. Ali ako opazite da drhtim kada se smrt približi, zaklinjem vas da me svom snagom odvučete krvnicima kako bih imala udjela u vašoj kruni.” Dječak imenom Antun odvratio je svojim roditeljima koji su ga u suzama preklinjali da se odrekne vjere: “Prestanite me mučiti svojim rĳečima i predbacivanjima. Jednom zauvĳek odlučio sam umrĳeti za ljubav Isusa Krista.” A kada je, poput svojega božanskog Učitelja, visio na križu, zapjevao je rĳečima 113. psalma: “Hvalite, djeco, Gospodina!” Pjevao je do “Slava Ocu”, a tada je izdahnuo i otišao dovršiti svoj hvalospjev u nebu. Jedan je drugi dječak rekao svojemu ocu: “Radĳe ću pretrpjeti smrt od ruke krvnika ili od tvoje ruke negoli odbiti poslušnost Bogu; ne želim se baciti u pakao samo zato da ugodim nekome čovjeku.” Neki je sluga rekao svojemu gospodaru: “Znam koliko vrĳedi nebo; a budući da je mučenička smrt najkraći put koji me onamo vodi, izabirem

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

je s radošću te cĳenim svoj zemaljski život kao malo praha pod mojim nogama.” Žena koja se zvala Uršula gledala je kako pogubljuju njezina muža i dvoje djece zbog vjere; povikala je suznih očĳu: “Zahvaljujem ti, Bože moj, što si me smatrao dostojnom da ti prikažem ovu žrtvu; podaj i meni krunu koja sada krasi moje ljubljene. Nĳe mi ništa preostalo osim djetešca koje držim na rukama. Radosno ga prikazujem zajedno sa mnom; dobrostivo primi ovaj posljednji prinos koji ti dajem.” Na to je privinula dĳete svome srcu te je jedan udarac mača obezglavio i majku i kćerkicu. Druga je majka neprestance hrabrila svoga sina koji je, poput nje, bio pribĳen na križ: “Hrabro, sinko, hrabro! Mi smo na putu prema nebu. Nastavi zazivati Isusa i Marĳu!” Plemić imenom Šimun rekao je: “Kakve li sreće da mi je dopušteno da umrem za svoga Otkupitelja! Čime sam zaslužio tako veliku milost?” Slĳepa osmogodišnja djevojčica privinula se uza svoju majku kako bi mogla poginuti zajedno s njome na lomači. Petogodišnji dječačić probuđen je oda sna kako bi bio odveden u okrutnu smrt. Ne pokazujući ni najmanju zabrinutost, odjenuo je svoje najbolje odĳelo te je zatim odveden na stratište. Kada je stigao, dječačić je sâm pružio svoj vrat krvniku. Ovoga je toliko potresao prizor toga nježnog djeteta da nĳe smogao snage izvršiti svoju dužnost. Drugi ga je morao zamĳeniti i tek je nakon nekoliko udaraca mačem dokončan dječakov život. O svim su ovim činjenicama posvjedočili zakleti neprĳatelji naše svete Crkve. Osim toga, očita je vjerodostojnost naše svete vjere ukoliko razmotrimo kako je od apostolskih

VJERA

vremena do naših dana naša vjera ostala nepromijenjena. Apostoli i njihovi nasljednici pažljivo su čuvali nauk našega božanskog Otkupitelja u prvotnoj čistoći i cjelovitosti. Sâm im je Krist naložio tu svetu dužnost rekavši: “Pođite dakle i učite sve narode... učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19–20). Zato i sveti Ivan potiče vjernike: “Što ste čuli od početka, u vama neka ostane” (1 Iv 2,24). Apostol Juda piše: “Zaklinjem vas, ljubljeni, da vojujete za vjeru koja je jednom zauvĳek predana svetima” (Jd 3). Slične su i opomene sv. Pavla apostola u Poslanici Efežanima: “Zaklinjem vas, braćo: trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!” (Ef 4,3) i Korinćanima: “Neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istoga osjećanja i istoga mišljenja” (1 Kor 1,10). Ove apostolove opomene crkveni su pastiri uvijek točno obdržavali jer, po rĳečima svetoga Augustina, “ono što su zatekli u Crkvi, to su očuvali; ono što su im oci njihovi predali, i oni su ostavili sinovima svojim kao dragocjenu baštinu”. Prema tome, Katolička je Crkva ostala jednakom u svim razdobljima i u svim podnebljima. Nauk koji danas naučava jednak je onome koji se naučavao i vjerom prihvaćao u prvome razdoblju Crkve. Naprotiv, sekte koje su se odĳelile od Katoličke Crkve nisu ostale nepromĳenjene u nauku koji su zastupale. Želite li se uvjeriti u to, čitajte Povĳest izmjena glasovitoga biskupa Bossueta. Tamo ćete pronaći vjerodostojnu dokumentacĳu neprestanih izmjena vjerskih uvjerenja kod protestantskih sekta. Ponositost, zbog koje su utemeljitelji tih sljedba odbili poslušnost

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

istinskoj Kristovoj Crkvi, potakla je i njihove sljedbenike da im odbĳu poslušnost tako da su nastali bezbrojni novi nauci i nove vjere. Za nas, koji vjerno pristajemo uz jedinu istinsku Božju Crkvu, iznimno je korisno pročitati i prosuditi izvještaje koji se nalaze u povĳesti raznih krivovjerja. Takvo je promišljanje prikladno da nam predstavi u najzgodnĳemu svjetlu našu istinsku vjeru koja je, poput našega Spasitelja, ista “jučer, danas i uvĳeke” (Heb 13,8). Tako će u nama ojačati duh vjerna pokoravanja našoj svetoj Crkvi i dubok osjećaj zahvalnosti Bogu za neprocjenjivi dar istinske vjere. Živa vjera Da bismo Bogu bili ugodni i dragi, nĳe dovoljno samo vjerovati sve što nas naša sveta vjera uči; moramo također uskladiti svoj život s onime što vjerujemo. Pico della Mirandola kaže: “Zasigurno je velika ludost ne htjeti vjerovati Kristovu evanđelju; no još bi veća ludost bila vjerovati mu, a živjeti kao da se u nj ne vjeruje.” Nevjernici postupaju vrlo nerazumno zatvarajući oči kako ne bi vidjeli ponor u koji srljaju. No što da kažemo o ludosti onih vjernika koji vide ponor te se otvorenih očĳu upravo u nj strovaljuju? “Što koristi, braćo moja”, uzvikuje sv. Jakov, “ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasiti?” (Jak 2,14). Mnogi kršćani bez ikakve sumnje vjeruju da postoji pravedni Bog koji će ih suditi, da ih očekuje beskrajna sreća ili vječna nesreća, pa ipak, žive kao da nema ni Boga ni suda, ni neba ni pakla. Mnogo

VJERA

ih vjeruje da je naš božanski Otkupitelj rođen u betlehemskoj štalici, da je trideset godina živio u skromnoj nazaretskoj nastambi, da se uzdržavao radom svojih ruku te da je na posljetku, shrvan patnjom i žalošću, okončao svoj život sramotno razapet; pa ipak ga ne ljube, nego ga naprotiv vrĳeđaju nebrojenim grĳesima. Upravo takvima sv. Bernard upućuje rĳeči upozorenja: “Pokažite svojim djelima da vjerujete; kršćanin mora krjeposnim životom dokazati da ima vjeru.” Grješni čovjek koji poznaje vjerske istine, a ne živi u skladu s njima, najblaže rečeno, ima vrlo slabu vjeru. Naime, posve je razumljivo da ako netko čvrsto vjeruje da je Božja milost najuzvišenĳe i najveće dobro koje se može imati te da nas grĳeh lišava milosti i da je najveće zlo na svĳetu, tada on nužno mora promĳeniti svoj život. Stoga, ako grješnik više voli bĳedna dobra ovoga svĳeta negoli svojega Gospodina i Boga, time očito pokazuje da ima posve slabu vjeru, ako je uopće ima. Sveti Bernard govori: “Tko priznaje Boga svojim jezikom, ali ga nĳeče djelima, taj posvećuje jezik Gospodinu, a dušu predaje đavlu.” Po svetome Jakovu apostolu, vjera koja se ne očituje dobrim djelima jest mrtva (Jak 2,17). Ako vidimo čovjeka koji ne odaje znakove života, koji se niti pomiče, niti govori, niti diše, kažemo da više ne živi, da je umro. Na jednak način, s pravom smatramo mrtvom vjeru koja ne pokazuje životnost čineći djela vječnoga života. Postoje kršćani koji spremno prihvaćaju nauk naše svete vjere koji se odnosi na područje razuma, ali uopće ne pokazuju da vjeruju u istine koje utječu na ljudsku volju. Pa ipak, ove su potonje istine jednako tako sigurne i

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

neupitne kao i one prve budući da su nam i jedne i druge objavljene u istome Kristovu evanđelju. Ako vjerujemo u nauk o Presvetome Trojstvu i utjelovljenju Božje Rĳeči, moramo prihvatiti i načela koja nam je Krist Gospodin postavio za ispravno vladanje. Upravo je taj cilj imao pred očima sveti Pavao kada je napisao svojim učenicima sljedeće: “Same sebe ispitujte jeste li u vjeri! Same sebe provjeravajte!” (2 Kor 13,5). Naš je blagoslovljeni Otkupitelj rekao: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,3). Dakle, ako se netko tuži na odluku Božje providnosti što se nalazi u siromaštvu, takav se čovjek ne može nazvati istinskim vjernikom jer onaj tko srcem vjeruje u rĳeči našega blaženog Gospodina, tražit će bogatstvo i sreću u Božjoj milosti i u vječnome životu, a ne u propadljivim dobrima ove zemlje. Kada su svetome Klementu ponudili zlato, srebro i drago kamenje pod uvjetom da se odrekne Krista, svetac je duboko uzdahnuo i ogorčeno prigovorio što ga pokušavaju lišiti Boga tako bĳednom i ništavnom ponudom. Naš je božanski Otkupitelj rekao: “Blago mirotvorcima! Blago ožalošćenima! Blago progonjenima zbog pravednosti!” (usp. Mt 5,4–10). Time je htio reći: blago onima koji strpljivo i s predanjem trpe bolest, vremeniti gubitak ili neku drugu nedaću. Blago onima koji trpe progonstvo zato što bježe od grĳeha ili nastoje promicati Božju slavu! Onaj tko misli da se sramoti ako oprašta, onaj čĳa je jedina briga živjeti lagodnim i ugodnim životom te izbjeći i najmanje odricanje, tko sažalĳeva one koji se odriču zemaljskih radosti i užitaka te muče svoje tĳelo, tko zbog ljudskoga obzira zanemaruje pobož-

VJERA

na djela i primanje svetih sakramenata te se posve prepušta zamamnosti predstava i plesa, ne može se ni na koji način nazivati vjernim katolikom. Mislim da je ovo pravo mjesto da ispravim lažno uvjerenje koje je jako prošireno. Naime, mnogi smatraju da život u skladu sa zapovĳedima naše svete vjere nužno mora biti tužan i bez ikakve radosti. Đavao im prikazuje našu svetu vjeru kao tiranina koji nameće samo teret i brigu svojoj djeci te sili na neprestano odricanje i zabranjuje ispunjenje bilo kakve želje. Međutim, nema sumnje da onima koji žele zadovoljiti jedino požude svojih osjetila život u skladu sa svetom vjerom nĳe baš veoma privlačan. “Oni koji su Kristovi”, kaže apostol, “razapeše tĳelo sa strastima i požudama” (Gal 5,24). Zakon Isusa Krista zapovĳeda nam da se borimo protiv svojih neurednih sklonosti, da ljubimo neprijatelje, mrtvimo tĳelo, budemo strpljivi u nevoljama i stavimo svu svoju nadu u budući život. No, sve to ne čini život istinskoga vjernika tužnim i čemernim. Vjera Isusa Krista kao da nam govori: dođite i sjedinite se sa mnom; povest ću vas stazom koja se tjelesnim očima doima oporom i teškom za uspon, ali je lagana i ugodna onima koji su dobre volje. Vi tražite mir i užitak? To je posve u redu! No, koji mir treba više željeti? Onaj koji, čim se okuša, odmah iščezava te ostavlja srce puno gorčine ili onaj koji će vas veseliti i nasititi u svu vječnost? Vi težite za častima? Vrlo dobro! Što više volite: ispraznu čast koja nestaje poput oblačića dima ili istinsku i pravu čast koja će vas jednoga dana proslaviti pred cĳelim svĳetom? Upitajte one koji žive po vjeri: rastužuje li ih odricanje dobara ovoga svĳeta! Posjetite svetoga

VJEŽBANJE U SAVRŠENOSTI

pustinjaka Pavla u njegovoj špilji, svetoga Franju Asiškoga na alvernskoj gori, svetu Marĳu Magdalenu de’ Pazzi u njezinu samostanu te ih pitajte nedostaju li im radosti i užitci ove zemlje! Odgovorit će vam bez oklĳevanja: Ne, ne! Želimo jedino Boga i ništa drugo. Ako netko prigovori da je život po vjeri suprotan naravi, odgovorit ću: nema sumnje, on je suprotan naravi – ali iskvarenoj i posrnuloj naravi. On je tegoban, naravno, ali samo onima koji se oslanjaju na vlastitu snagu i snalažljivost. A onome tko se pouzdaje u Boga i moli njegovu pomoć, obdržavanje zakona Isusa Krista je slatko i lako. “Kušajte i vidite”, kaže psalmist, “kako je dobar Gospodin” (Ps 34,9). “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako” (Mt 11,28–30).

203

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 I. poglavlje: VJERA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 II. poglavlje: UFANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 III. poglavlje: LJUBAV PREMA BOGU . . . . . . 53 IV. poglavlje: LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU . . 69 V. poglavlje: SIROMAŠTVO I NENAVEZANOST . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 VI. poglavlje: ČISTOĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 VII. poglavlje: POSLUŠNOST . . . . . . . . . . . . . . 114 VIII. poglavlje: BLAGOST I PONIZNOST . . . . 129 IX. poglavlje: MRTVLJENJE . . . . . . . . . . . . . . 144 X. poglavlje: SABRANOST. . . . . . . . . . . . . . . 157 XI. poglavlje: MOLITVA. . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 XII. poglavlje: SAMOODRICANJE I LJUBAV PREMA KRIŽU . . . . . . . . . . . . . 187

PREPORUČUJEMO Osim što objašnjava kako se bolje pripraviti i na potpuniji način sudjelovati u svetoj liturgiji, ova knjiga objašnjava značenje obreda, molitava, riječi i gesta u misi i pomaže čitatelju da cjelovitije uđe u iskustvo Isusove riječi i sakramenta. 222 str. Meki uvez.

Ovaj poznati klasik duhovnosti cistercitskog monaha Dom Chautarda govori o tajni uspjeha svakog kršćanskog djelovanja te je poziv na produbljenje nutarnjega života kao nužnoga preduvjeta svakog apostolskog rada, svake zajedničke katoličke aktivnosti. 140 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Ova gramatika mistike i priručnik za duhovni život općenito nenadmašno je djelo duhovne literature. Ocrtavajući temeljna načela mistike s njezinom božanskom jednostavnošću, autorove riječi predstavljaju još uvijek aktualan put za duše koje žele postići svetost. 296 str. Meki uvez.

U ključnome djelu koje na najbolji način predstavlja njegovo učenje, Savonarola izlaže i brani program za obnovu kršćanskog života i raspravlja o odnosu čovjeka i Boga te o procesu obraćenja i duhovnoj preobrazbi ljudskoga života. 158 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Knjiga ignacijanskih duhovnih vježba koje je skupini katoličkih laika održao p. Ivan Fuček, poznati hrvatsku teolog. Temeljena na nauku objave i crkvenog učiteljstva, prepuna poticaja i primjera, ova knjiga je poticaj na molitvu i razmatranje, na izgradnju vlastitoga kršćanskog života u svakodnevici. 412 str. Meki uvez.

Ovi zapisi sa duhovnih vježba na divan način otkrivaju vjerničko i zaručničko srce bl. Marije, njezinu dušu i unutarnje bogatstvo te mogu biti od koristi brojnim blaženičinim štovateljima, ali i svima koji su žedni istinske duhovne hrane i autentična, duboka duhovna iskustva. 120 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Ova jedinstvena knjiga nudi izbor duhovnih misli iz djela sv. Ivana od Križa u kojima se zrcali neprolazna svježina njegova duhovnog nauka, bogatstvo asketskoga i mističnoga iskustva te živa, goruća ljubav prema Bogu. 100 str. Meki uvez.

Na jednome mjestu sabrane su misli sv. Augustina, čovjeka koji je proživio život u njegovim najrazličitijim oblicima i naposljetku se predao Božjoj milosti te s takvim iskustvom stoji kao nepoljuljani autoritet u usmjeravanju kršćana svih vremena. 120 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Split Tiskano u lipnju 2009.

Sveti Alfonz Marħa de Liguori, biskup i crkveni nau²itelj, ro¶en je 1696. godine u blizini Napulja u Italħi, kao sin velikoga admirala Napuljskoga kraljevstva. Ve° je sa 17 godina postao doktor pravne znanosti, a dvħe godine kasnħe samostalni odvjetnik. Osjetivši Božji poziv, napušta karħeru i godine 1726. postaje sve°enik. Godine 1732. utemeljio je Družbu Presvetoga Otkupitelja – redemptoriste, koji su postali poznati po pu²kim misħama koje su budile i obnavljale istinski vjerski žar u dušama. Godine 1762. postao je biskup u S. Agati de’ Goti, sjeverno od Napulja, a umro je 1787. godine. Nadasve je poznat kao moralist i jedan od najomiljenħih krš°anskih duhovnih pisaca. Njegova su djela prevedena na mnoge svjetske jezike i neprestano im se obnavljaju izdanja te se na njima nadahnjuju i duhovno oboga°uju naraštaji mnogih vjernika. U izdanju Verbuma objavljeno je njegovo poznato djelo Kako °emo ljubiti Isusa Krista.

Savršena ljubav prema Bogu sastoji se u jedinstvu naše volje s Božjom voljom. Prema tome, ne smħemo željeti ništa osim onoga što Bog želi. Ako vršimo njegovu svetu volju, sigurno °emo posti°i svetost, bez obzira na koji nas životni stalež Gospodin pozove… sveti Alfonz Liguori

Cijena: 75 kn

ISBN 978-953-235-180-4

www.verbum.hr

.............................................................................................................................................................

Cjelokupno se savršenstvo sastoji u ljubavi prema Bogu, budu°i da je ljubav krjepost koja nas najtješnje sjedinjuje s Bogom. Sve druge krjeposti ništa ne vrħede ukoliko ih ne prati ljubav. S druge pak strane, ljubav je popra°ena svim ostalim krjepostima…