Život i izreke pustinjskih otaca by VERBUM d.o.o.

......................................

Å½ivot i izreke pustinjskih otaca

VERBUM

Å½IVOT I IZREKE PUSTINJSKIH OTACA

BIBLIOTEKA

KLASICI KATOLIC ˇKE KULTURE

UREDNIK:

PETAR BALTA

PRIJEVOD S GRC ˇKOG:

DARKO MAJDIC ´

ZA NAKLADNIKA:

MIRO RADALJ

Å½IVOT I IZREKE PUSTINJSKIH OTACA Priredio: monah Dorotej

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: J.-P. Migne, Patrologiae Graecae, vol. 65, Paris, 1857–1866 © Copyright za hrvatski prijevod Verbum, Split, 2007. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 271.791(0:82-84) ŽIVOT i izreke pustinjskih otaca / priredio monah Dorotej ; <prijevod s grčkog Darko Majdić>. - Split : Verbum, 2007. - (Biblioteka Klasici katoličke kulture ; 8) Prijevod djela: Patrologiae Graecae. - Bibliograﬁja. - Kazalo. ISBN 978-953-235-101-9 1. Dorotej, monah 470509003

UVOD

Izreke Zbirka izreka pustinjskih otaca spada u posebnu književnu vrstu kojoj je cilj kroz kratku zgodu iz života, razgovor između učitelja i učenika ili kroz jednostavnu pouku priopćiti životnu mudrost nadahnutu evanđeljem. Izreke glasovitih pustinjaka nastale su u monaškim sredinama na području Egipta, Palestine i Sirije, počevši od četvrtoga stoljeća nadalje. U ozračju molitve, šutnje i askeze razvio se bogat duhovni život pustinjaka koji su u kratkoj i sročenoj pouci prenosili svojim učenicima stečena iskustva o Bogu, svijetu, čovjeku te o borbi protiv sotone i o izgrađivanju krjeposna života. Učenici su pohranjivali u svoja srca dragocjene izreke i pouke svojih duhovnih otaca i prenosili ih idućim generacijama sve dok se te dragocjenosti nisu počele zapisivati i sakupljati u zbirke. Pritom su, kao i kod ostalih slučajeva prijenosa usmene predaje, nastale određene preinake. Isprva kratke i sročene misli pustinjskih otaca proširene su opisima pojedinih događaja i pojašnjenjima. Literarna je analiza pokazala kako je između usmene predaje i prvih zbirki vremenski raspon od 50 do 100 godina, tijekom kojega su generacijskom predajom izreke prošle barem kroz nekoliko etapa.1 Početna jezgra izreke je bio kratak učiteljev odgovor na postavljeno učenikovo pitanje. Taj je odgovor bio određen njihovim međusobnim odnosom i propisima pustinjačkoga života koji su imali za cilj eliminirati sve elemente površnosti i rastresenosti kako bi njihova pozornost bila usmjerena na bitno i na ono što je očima skriveno – nutarnji život duše. Stoga su izreke bile kratke i ciljale su na bitno. Prvotni je učiteljev odgovor obično bio zagonetan te ga je trebalo učeniku naknadno duhovno protumačiti. O 1

J. C. Guy, Note sur l' évolution du genre apophthégmatique, u »Revue d'ascétique et de mystique«, br. 32, str. 63–68, Toulouse 1956.

UVOD

tomu je odgovoru učenik trebao onda u šutnji i samoći razmišljati i nastojati ga primijeniti u životu. Sljedeći korak u oblikovanju izreka je bio prijenos mudra i duhovnoga učiteljeva odgovora nekome trećem, bilo da se radilo o pustinjaku, njegovu učeniku ili posjetitelju. Pritom je poslovični učiteljev odgovor izišao izvan svoga prvotnog, povijesnog okvira. Naime, učenik je prepričavanjem najčešće ispustio svoje pitanje i okolnosti koje su ga potakle na to da progovori s učiteljem te je prenosio samo učiteljevu duhovnu pouku koja je mogla poslužiti i drugima. Svoj konačan oblik izreke su dobile prilikom zapisivanja. Sastavljačima je bilo važno naglasiti njihovo moralno značenje, dok je narativni kontekst mogao biti posve promijenjen. Izreke pustinjskih otaca doživjele su značajne preinake od prvoga, neposredna odgovora do formiranja u zbirku. Sastavljači su bili rukovođeni svojim razlozima. Vrijeme nastanka zbirki je bilo vrijeme širenja krivovjerja i borbe za ispravnost vjere. U to se vrijeme vagala svaka izjava da se u njoj ne bi potkrala kakva hereza. Sastavljači i prepisivači su dorađivali i prepravljali vrlo slobodne izreke pustinjskih otaca, stvarajući tako jednu novu sliku o stvarnosti egipatskih pustinjaka. Ipak, te promjene nisu deformirale i promijenile izvorno značenje izreka jer je njihova posebnost upravo u otvorenosti i mogućnosti njihove primjene u različitim situacijama. One su u osnovi nedorečene jer se mogu izvući iz jednoga konteksta i staviti u drugi kako bi nastavile svoj povijesni hod i bile uvijek aktualne jer su utemeljene na vječnoj istini i jer progovaraju o temeljnim čovjekovim pitanjima koja su uvijek aktualna. Suvremeni ih čitatelj može doživjeti neposredno i svježe, kao da su mu upravo ponuđena jasna rješenja za njegov duhovni rast i sazrijevanje. To i jest njihov osnovni smisao po kojemu se one deﬁniraju: duhovna izgradnja slušatelja. Prve zbirke izreka pustinjskih otaca nastajale su od 460. do 530. godine. Sačuvane su dvije glavne zbirke. Alfabetska zbirka u kojoj je anonimni sastavljač svrstao izreke po autorima koji su poredani abecednim redom prema prvome slovu svoga imena. Druga zbirka se naziva sistematska jer svrstava izreke prema određenim temama 6

UVOD

iz duhovnoga života u dvadeset poglavlja, npr. post, molitva, samoća, napasti, poniznost itd. Tu su zbirku već u VI. st. dvojica rimskih đakona, Ivan i Pelagije, kasnije pape, preveli na latinski. Premda je jezik pustinjskih otaca bio koptski, prve su zbirke zapisane grčkim i vrlo brzo su bile prevedene na latinski, sirski, armenski, arapski, etiopski i dr. Uz ove dvije glavne postoje i manje zbirke koje su preinačene prema potrebi i želji prepisivača.2 Monaštvo Da bismo razumjeli izreke glasovitih pustinjaka, pomažu nam znanstvene discipline kao što je npr. arheologija koja istražuje mjesta i materijalne ostatke monaških nastamba na području Egipta, Palestine i Male Azije. Od osobite je važnosti poznavanje povijesti monaštva. Povijest nam daje osnovne informacije o autorima izreka i njihovu načinu života. Unutar Crkve monaštvo je poseban fenomen koji je nikao pri kraju III. i početkom IV. st. Razlozi koji su nadahnuli takav oblik življenja su višestruki, ali se mogu objediniti u težnji za spasenjem. Kršćani su se od početka odupirali poganskome mentalitetu tadašnjega društva i napose hedonističkim ideologijama koje su već u novozavjetnim spisima predstavljene kao opasnost koja prijeti spasenju duše. Nakon što je kršćanstvo dobilo priznanje javnosti, počele su se izgrađivati veze između Crkve i društva, politike i hijerarhije te je odbijanje svijeta bilo znatno ublaženo. Tomu je zacijelo pogodovalo masovno pokrštenje koje je započelo nakon 313. godine. Ti su događaji urodili tihom pobunom onih koji su zastupali nepomirljivost kršćanstva i svijeta, posebno politike. Pojedini su kršćani spontano ostavljali sve i povlačili se na osamu kako bi u odricanju i molitvi tražili put spasenja. Njihov način života bio je označen doslovnom vjernošću evanđelju. Prototip te vjernosti bio je jedan od prvih pu2

Za znanstveni rad u vezi sa zbirkama nezaobilazno je djelo Apophtegmes des Pères, u 5 svezaka, Solesmes 1966.–1985.

UVOD

stinjaka, sv. Antun, koji je započeo pustinjački život nadahnut evanđeoskom prispodobom o bogatome mladiću kojemu je Isus rekao: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mt 19,21). U nekoliko idućih stoljeća iz prvotnih pustinjačkih jezgra razvio se najopsežniji pokret u Crkvi – monaštvo, koje se u kasnijim stoljećima prošilo u sve evangelizatorske krajeve svijeta. U temeljima monaštva stoji karizma: dar i nadahnuće pojedinih jakih osobnosti koje nazivamo pustinjskim ocima. Oko njih se okupljala zajednica učenika, sljedbenika. Najpoznatiji među njima su sv. Antun Pustinjak, abba Amun i Makarije koji su osnovali prve pustinjačke zajednice. Oni su prokrčili put ne samo monaštvu kao pokretu, već su dali značajan doprinos u razvoju kršćanske duhovnosti i u razumijevanju evanđeoske poruke. Njihove kratke ali sadržajne izreke imaju veliku vrijednost čak i na općeljudskome planu jer upućuju na izgrađivanje krjeposna života i na iskorjenjivanje mana koje, jednom ukorijenjene u duši, pogoduju razvoju poročnog i nečovječnog te predstavljaju opasnost da se čovjek, zarobljen strastima i porocima, sroza na sebi nedostojnu razinu. Pustinjski su oci živjeli u intimnu sjedinjenju s Bogom te je njihov izvanjski život ižarivao sklad i ravnotežu koja je prethodno sazorila u njihovim dušama. To je privlačilo mnoge sljedbenike koji su mogli ostati uz pustinjake tek nakon što su bile prokušane njihove namjere i sposobnosti. U pustinji je bilo na desetke tisuća monaha, ali nisu svi bili abba – duhovni oci. Oni koje su oslovljavali tim naslovom uvijek su bili malobrojni pojedinci koji su bili prepoznati po uzornu duhovnome životu, po zrelosti rasuđivanja te po sposobnosti duhovnoga vodstva. Samotnjački je život bio pun opasnosti i skrivenih zamka. Nije se svatko mogao upustiti u takav način života. Svaki početnik morao je imati učitelja, vođu, koji ga je upućivao u duhovni svijet molitve, u moć objedinjavanja molitve srca i ﬁzičkoga rada, u umijeće vladanja sobom i svojim požudama i u pobjeđivanje samovolje. Taj se proces odvijao u idealnim uvjetima pustinjske odvojenosti i tišine. Izreke 8

UVOD

su svjedočanstvo o tome skrivenu životu i ujedno autentično svjedočanstvo o generacijama prvih monaha, pustinjaka. Monaške zajednice Bilo je pustinjaka koji su poput sv. Pavla eremita živjeli u potpunoj izoliranosti te za života nisu imali sljedbenika. Mjesto njihova življenja i način života nemoguće je rekonstruirati, premda o njima postoje idealizirani životopisi. Većina je monaha, bilo da su živjeli u skupinama bilo pojedinačno, obitavala pustinjsko područje uz deltu rijeke Nil. Sv. Antun Pustinjak je prve godine svoga samotničkog života proveo u jednoj napuštenoj grobnici, iz čega se može zaključiti da nije bio jako udaljen od svoga sela na lijevoj obali Nila. Želeći biti u većoj samoći i odvojenosti kasnije se preselio u jednu napuštenu utvrdu. Međutim, uskoro su oko te utvrde počeli graditi svoje ćelije njegovi mnogobrojni sljedbenici i štovatelji. Nakon dvadeset godina preselio se oko 150 kilometara u unutrašnjost pustinje gdje je proveo ostatak života okružen samo najvjernijim učenicima. Oko tih središta gdje je živio sv. Antun Pustinjak bile su razasute brojne monaške nastambe koje su uglavnom bile samostalne i nepovezane među sobom. Značajna velika monaška središta u unutrašnjosti pustinje bila su Nitrija, Ćelije i Skitija. Naziv Nitrija dolazi od grčkoga izraza nitrion, koji označava natrij, prema nalazištu iz kojega se vadio bijeli kameni prah. Područje je bilo nenastanjeno i nalazilo se južno od Aleksandrije. Prvi pustinjak koji se tu nastanio bio je otac Amun (ili Amon) oko 315. godine. Amun Nitrijski je rođen oko 275. godine. Bio je potomak bogate obitelji o kojoj je, nakon smrti njegovih roditelja, skrbio njegov stric. Premda se na stričev nagovor vjenčao, u dogovoru sa suprugom živjeli su djevičanski u braku. Nakon godina bračnoga života povukao se na Nitrijsku goru i tu privukao mnoge učenike koji su živjeli osamljeno, pustinjački, uz najmanju organizaciju života koja je omogućavala da cijela ta pustinjačka nastamba funkcionira. Prema 9

UVOD

sačuvanim izvorima tu je živjelo oko 5.000 monaha, među kojima su i poznata imena iz zbirki izreka kao što su Pior, Agaton, Pambo. Budući da je područje bilo blizu Aleksandrije, tu su vrlo lako stizali posjetitelji, a preko njih i vijesti iz svijeta, pa su nitrijski monasi bili na meti hereza i sukoba kojih u Crkvi prvih stoljeća nije nedostajalo. Krajem VII. st. Nitrija je bila potpuno opustošena te joj se zameo svaki trag. Budući da je Nitrijska gora bila prenapučena monasima, na nagovor sv. Antuna otac Amun je oko 338. godine organizirao pustinjake koji su željeli samotnije živjeti. Prema obliku nastamba ta se naseobina nazivala – Ćelije. Oko 30 km od Nitrije, u neobičnoj udolini, smješteno je golemo arheološko nalazište koje nam svjedoči o životu pustinjaka u toj naseobini koja se protezala na oko 100 km2. Postoji čitav niz stambenih struktura koje su međusobno odvojene dvorišnim zidom unutar kojega se nalazio maleni vrt te skroman prostor za molitvu, rad i odmor. Čitav kompleks gravitirao je oko crkve i blagovališta u koje su se pustinjaci okupljali subotom i nedjeljom na euharistiju i bratski susret – sinaxu. Ostale dane u tjednu provodili su odvojeni u svojim ćelijama, bilo u potpunoj samoći, bilo s učenikom ili čak s gostima. Krajem V. st. Ćelije mijenjaju svoj arhitektonski izgled. Proširuju se nastambe i u sklopu ćelija se dodaju pojedini sadržaji koji su u prvotnome monaštvu bili nezamislivi, npr. kuhinja. Sve više se proﬁlirao zajednički život u manjim skupinama pa je i prostor života morao biti veći i prikladniji. Treća značajna pustinjačka nastamba nazivala se Skitija. Izraz je složenica koptskih riječi ši, što znači vaga, i het, što znači srce, schit ili šiet znači vaga srca. U prijevodima postoje razne varijante toga izraza. Izraz koji smo prilagodili hrvatskome jeziku dolazi od Ruﬁnova latinskog prijevoda – Scithium – Skitija. Tu je nastambu utemeljio sv. Makarije Veliki oko 330. godine. To mu je pustinjsko područje istočno od delte Nila bilo poznato otprije kada je živio kao uzgajivač deva. Na tome nepreglednu pustinjskome krajoliku najviše se razvio monaški život. Najslavniji pustinjski oci koji su nam po10

UVOD

znati iz izreka živjeli su upravo u Skitiji poput Sisoesa, Mojsija, Pafnucija, Poemena, Ivana Maloga i Arsenija. U zlatno doba Skitije na tome se području nalazilo stotinjak samostana s oko 70.000 monaha. Život skitijskih monaha poznat nam je po slavnim posjetiteljima koji su ostavili zapisana svjedočanstva o Skitiji, poput Jeronima, Ruﬁna i Kasijana. Nakon invazije Arapa na to područje Skitija je postala središte koptskih kršćana i sjedište koptskoga patrijarha. Monaški pisac Paladije svjedoči da je krajem IV. st. u Nitriji bilo oko 5000 monaha, a u naseobini Ćelije oko 600 pustinjaka. O napučenosti pustinje svjedoči činjenica da je abba Sisoes napustio Skitiju i naselio se na brdu Qolzum tumačeći kako u Skitiji ima previše monaha pa je postalo nemoguće živjeti u samoći. Slično se tužio i abba Poemen govoreći kako pustinje zapravo više i nema. Sve to mnoštvo monaha živjelo je u skromnim kolibama koje su ih štitile od sunca i vremenskih nepogoda. Postojale su i brojne nastambe izdubljene u stijenama ili prilagođenim udubinama. Malobrojni pustinjaci nisu imali nikakve nastambe poput abba Serapiona Sindonita koji je uvijek boravio na otvorenome poput današnjih skitnica, beskućnika. Bio je to njegov stil života. Neki mladić Makarije živio je tri godine na otvorenome kako bi činio pokoru za ubojstvo koje je nehotice počinio prije svoga dolaska u pustinju. Tek se nakon trogodišnje pokore nastanio u ćeliji. Položaj i izgradnja pustinjskih nastamba bila je uvjetovana nalazištem vode. Pustinjaci su morali voditi računa kako bi iz svoje ćelije mogli doći do vode. Neki je abba imao ćeliju 18 km udaljenu od izvora. Budući da je bio star, postalo mu je teško donositi vodu s te udaljenosti te se spremao sagraditi drugu ćeliju, bliže izvoru. Dok je tako razmišljao vraćajući se jednom s izvora, osvrnuo se unatrag i opazio jednoga anđela kako broji njegove korake uračunavajući ih u pustinjakove zasluge. Ganut tim viđenjem sagradio je novu ćeliju, ali ne bliže, već još koji kilometar dalje od izvora. Prvi su se monasi natjecali u pokorničkome životu te su gradili neudobne, oskudne ćelije daleko od vode. Abba Makarije je prorekao propast Skitije izrekom: »Kada vidite da pustinjak gradi 11

UVOD

ćeliju uz obalu, znajte da je opustošenje Skitije blizu.« Postojalo je nepisano pravilo o tome da život pustinjaka bude pokornički pa je to odavao i sam položaj i izgled nastamba. Tek su od V. st. pustinjačke nastambe postajale sve komotnije i prostranije, građene od čvrsta materijala i s novim sadržajima. Ćelije su za pustinjake imale prije svega duhovno obilježje. Njihov je ideal bio ostati u ćeliji, unatoč svemu, kako bi postigli mir duše. Ali prije negoli bi dostigli taj mir, ćelija je često bila pravo borilište i mučilište za mnoge isposnike. Kada su nekoga abbu nakon progonstva i mučenja pustili da se vrati u ćeliju, zapomagao je: »Jao meni, vratio sam se mnogim zlima.« Napast početnika bila je izići iz ćelije, okupirati se izvanjskim poslovima, zadovoljiti znatiželju. Budući da su monaške naseobine bile prenapučene, pustinjak je mogao ostati sam s Bogom jedino u svojoj ćeliji. Stoga je najčešći savjet upućen učenicima bio da ostanu u svojoj ćeliji. Abba Mojsije je govorio: »Ostani u svojoj ćeliji i tvoja će te ćelija svemu poučiti.« Život i duhovnost pustinjskih otaca Izreke pustinjskih otaca nisu samo plod izvanjske askeze, već prije svega nutarnjeg duhovnoga iskustva koje se rađalo u susretu s onostranim. To im je iskustvo omogućavalo da budu začetnici i animatori monaškoga, obraćeničkog života. Pustinjake koji su bili protagonisti duhovnih izreka nazivali su abba – oče. To svjedoči da su ih suvremenici prepoznavali kao duhovne autoritete i stoga su im pridavali oznaku duhovnoga očinstva koje je u prvim stoljećima u Crkvi bilo pridržano samo biskupima. Semitska je riječ abba u Novome zavjetu poprimila posve religiozno značenje i rabljena je u obraćanju Bogu i njegovim namjesnicima na zemlji. Među pustinjacima tim su izrazom oslovljavali one koji su oko sebe okupljali učenike zračeći onim Božjim očinstvom koje stvara nove ljude u Duhu Svetomu. To se duhovno očinstvo raspoznavalo po sposobnosti razlučivanja duhova – diakrisis. Bez te je sposobnosti bilo nemoguće 12

UVOD

postati duhovni vođa jer se radilo o prepoznavanju nutarnjega stanja u čovjeku, onoga što je očima nevidljivo i uz to često prikriveno maskama straha, sebeljublja i oholosti. Abba je bio strateg borbe koja se odvijala u duši učenika koji je, dolazeći u pustinju, započimao boj protiv mana i grijeha. Duhovni je otac vodio svoga učenika sve dok ga ne bi doveo do određena stupnja osamostaljenja, onda bi ga ostavio da se sam bori i pobjeđuje sklonosti tijela i napasti sotone. Učenici su u tome zadatku pomagali svojim duhovnim ocima razotkrivajući im tajne svoga srca. Izreke su plod toga obostrana napora pustinjskoga oca i njegova učenika na putu ostvarenja svetosti. Za vrijeme povremenih susreta učenici su svojemu abbi predstavljali svoje poteškoće i postavljali pitanja. Abba je nastojao proniknuti u bit stvari te kratko i jasno odgovoriti. Ponekad bi se životna pouka sastojala u kratku odgovoru, a ponekad u pokazanu primjeru u konkretnosti života. Učenik je trebao iz pokazanoga izvući zaključak. Duhovni su susreti u pustinji redovito bili kratki i rijetki. Kada bi koji učenik prečesto ometao učitelja, on bi ga ukorio ili bi pred njim zatvorio vrata svoje ćelije, jer su pustinjski oci zazirali od površnosti, od beskorisna brbljanja i dosade. Znali su da se duhovno očinstvo ne sastoji u slatkorječivosti iza koje u stvari ne ostaje trajan plod. Nastojali su učenicima prenijeti nutarnje iskustvo koje se u njima rađalo u tišini, molitvi i odricanju. Sposobnost toga prijenosa bila je plod njihove ljudske i duhovne zrelosti. Upravo radi toga izraz abba se ponekad prevodi i riječju starac, čime se željelo označiti prijeđeni životni put, sveukupnost iskustva i cjelovitost u nakani i djelovanju. Tu cjelovitu usredotočenost života pustinjskoga oca sretno je izrazio abba Alonije u izreci: »Ako čovjek ne rekne u svome srcu: na ovome svijetu smo samo Bog i ja, ne će postići mir.« Tajna njihove duhovnosti je bila njihova potpuna usredotočenost na Boga. Veliki pustinjski likovi su okupljali veći broj učenika. Agaton i Arsenije su imali po dvojicu učenika, Silvan ih je imao petoricu, Mojsije šezdesetoricu, a Ivan Kolobos (Mali) i sv. Antun imali su veoma velik broj sljedbenika. Asketski put novaka započimao je do13

UVOD

laskom u pustinju. Ali nije bilo lako postati učenik pustinjskih otaca. Novopridošli učenici najčešće su bili kušani kako bi se raspoznali njihovi pravi motivi i ispitala odlučnost njihove volje. Tako je sv. Antun odgovarao od monaškoga života svoga učenika Pavla Prostodušnoga govoreći mu: »Prestar si i nisi sposoban izdržati pustinjske izazove.« Neki je drugi abba bio još maštovitiji predstavljajući sebe pred učenicima kao perverzna pokvarenjaka odgovarajući ih da odu od njega. Međutim, oni su bili odlučni u nakani da ostanu, prepoznavajući u njemu krjeposti i svetost života koju je on uzalud pokušavao skriti. Svojim neobičnim postupcima pustinjski su oci nastojali po svaku cijenu zaštititi svoju skrivenu osamljenost i nutarnji život duha koji su godinama i desetljećima marljivo i ustrajno izgrađivali. Tek kada bi se netko od novaka pokazao postojan i izdržljiv, abba bi mu dopustio da ostane i pomogao bi mu da sagradi ćeliju u kojoj bi uz njegovo vodstvo započimao pustinjački život. Od toga trenutka svaki savjet ili nalog koji bi izišao iz očinskih usta držan je nadahnut od Boga i učenik ga je nastojao izvršiti čak i onda kada je to, ljudski gledano, bilo nemoguće. To je bio jedini put kojim se mogla uništiti velika neprijateljica duhovnoga života – samovolja. Bilo bi, međutim, jednostrano predstaviti pustinjske oce kao stroge i zahtjevne osobe. Duhovno očinstvo se prije svega očitovalo kroz blagost i ljubav. Bilo je neophodno da prenesu učenicima i iskustvo Božjega praštanja i čovjekoljublja. U pojedinim slučajevima duhovni su oci preuzimali na sebe dio pokore svojih učenika potičući ih da ustraju na započetome, obraćeničkom putu i strpljivo su podnosili njihove mane. Izreke pustinjskih otaca svjedoče o tim oprečnim stavovima. Strogošću su nastojali ljudski razum naučiti poniznosti, a blagošću ražariti srce. Jedna od oznaka po kojima su pustinjačke izreke prepoznatljive jest njihova jednostavnost. Pustinjski su oci bili autentični kontemplativci, ali nisu težili prema uzvišenosti kontemplacije, poput kasnijih mistika, već su upućivali na jednostavnost života. Znali su kako prva kontemplativna iskustva mogu postati zamke. Služeći se 14

UVOD

njima đavao je neopazice zavodio monaha sebeljubljem, ohološću i samodopadnošću. Bilo je monaha koji su naivno držali da su posebna duhovna iskustva plod njihove askeze i zasluge, a ne prvenstveno Božji dar. Stoga su pustinjski oci bili vrlo oprezni kada je bila u pitanju kontemplacija. Abba Barsanuﬁje je govorio: »Ovdje napor, a tek ondje nagrada.« Slično je preporučivao i abba Ivan Mali: »Ako vidiš da se mladić svojevoljno uzdiže k nebu, drži ga za nogu i vuci prema dolje.« U tome pogledu izreke otaca vrlo rijetko govore o Bogu i o kontemplativnome iskustvu. Jednostavno, pustinjaci se nisu držali kompetentnima da govore o neizrecivim Božjim otajstvima. Njihov govor čista je suprotnost govoru srednjovjekovnih mistika. Izreke su dragocjeno blago najčišće monaške duhovnosti koja ne pozna spekulativno teoretiziranje, uz časnu iznimku Evagrija Pontskoga, pustinjskoga ﬁlozofa. To ne znači, kako bi netko mogao zaključiti, da su pustinjaci bili neuki i nepismeni, kako se dugo vremena držalo, budući da mnogi od njih nisu poznavali grčko-rimsku kulturu. Samuel Rubenson je, analizirajući poslanice sv. Antuna, dokazao kako se nipošto ne radi o nepismenu egipatskome seljaku. Dio pustinjskih otaca pripadao je imućnim i plemenitim koptskim obiteljima. Međutim se unutar monaštva energija svakoga pojedinca morala usredotočiti na duhovni napredak preko molitve i askeze. Sve ostale aktivnosti bile su ostavljene po strani. Dolaskom u pustinju svatko je zauvijek ostavljao svoj prethodni život i svoje »hobije«. Intelektualno su razglabanje držali opasnim radi tadašnjih krivovjernih teoloških rasprava i hereza koje su bile razlog mnogim neredima kako u Crkvi, tako i u pustinji, osobito kada je u pitanju bio origenizam u V. st. Pustinjaci su velik dio vremena posvećivali meditiranju Svetoga pisma jer se na njemu temeljio monaški način življenja. Jedna od osnovnih vježba kojoj su oci pridavali važnost jest bilo učenje napamet odlomaka iz Svetoga pisma. Pojedini od njih znali su napamet cijele knjige Staroga i Novoga zavjeta. U pustinji se nije puno služilo knjigom, nisu postojale biblioteke. Neki je abba sa žaljenjem govorio o svojoj generaciji pustinjaka: »Naši su oci vršili ono o čemu 15

UVOD

su govorili, njihovi učenici zapisivali su njihove riječi u knjige, a mi ih beskorisno skupljamo i slažemo u ormare.« Drugi je skitski pustinjak dugo godina učio napamet odlomke iz svojih knjiga, na kraju ih je sve prodao i preselio se u unutrašnjost pustinje. Slično je učinio i abba Serapion Sindonit koji je prodao knjigu Novoga zavjeta kako bi tim novcem prehranio jednu siromašnu obitelj. Neki je ﬁlozof, videći da sv. Antun ne posjeduje nikakve knjige, s čuđenjem zapitao: »Kako, oče, možeš izdržati bez utjehe Svetoga pisma?« Na to mu je on odgovorio: »Moja je knjiga priroda, gdje mogu kada hoću čitati Božje riječi.« Taj je njegov odgovor pojasnio sv. Atanazije koji za njega kaže da mu je pamćenje služilo umjesto knjige. Međutim, kod pustinjaka nije bila riječ o jednostavnu učenju napamet već o pounutrašnjenju Božje riječi koja je, često ponavljana tijekom meditacije, s usta silazila u srce i zaposjela dušu te postala dio osobe. Neka se posvećena djevica hvalila da je nakon duga posta naučila napamet Sveto pismo. Videći da u njezinu životu nedostaju plodovi poniznosti, ljubavi i siromaštva abba joj je odgovorio: »Nisi naučila Sveto pismo, već zavaravaš samu sebe.« Sveto pismo je bilo najveći autoritet pred kojim su se pustinjaci osjećali malenima. To je razlog radi kojega nisu često s učenicima govorili o Svetome pismu. Trudili su se imati prije svega čisto srce kako bi Bogom nadahnuta riječ pala na plodno tlo njihova života i donijela stostruk plod, ali se nisu držali kompetentnima da tumače odlomke iz Svetoga pisma. Izreke ne donose egzegetske komentare i tumačenja Biblije već mnoštvo citata i biblijskih slika koje su alegorijskom, duhovnom i tipološkom metodom nastojali spontano i domišljato primijeniti na monaški život. Majka Sinkletika je govorila: »Nasljeduj carinika da ne budeš osuđen s farizejem. Nasljeduj Mojsijevu poniznost da obratiš svoje kameno srce u izvor vode.« Nakon jedne meditacije otac Poemen je rekao: »U mislima sam bio uz svetu Bogorodicu Mariju, koja je plakala podno Spasiteljeva križa. I ja sam poput nje poželio plakati zauvijek.« Na temelju svetopismaskih slika razvile su se mnoge duhovne teme koje su bile uvriježene 16

UVOD

u pustinjačkome životu. Isti abba Poemen, koji je zaželio zauvijek plakati s Presvetom Bogorodicom, rekao je o oplakivanju grijeha: »Put plača je put koji su nam predali Sveto pismo i oci.« Izreke pustinjskih staraca su mozaici biblijskih navoda koji svjedoče o tome koliko su oni bili nahranjeni Božjom riječju i s kojom su je lakoćom iz srca predavali učenicima. Njihovi odgovori često započinju riječima: »Pisano je...«, »Pismo kaže...« i slično. Stoga su se njihove riječi poistovjećivale s nadahnutim Božjim riječima. Sastavljač alfabetske zbirke izreka u uvodu navodi Sveto pismo tvrdeći da su riječi staraca slađe od meda i mednoga saća. Drugom će prilikom svetopisamskim rječnikom ustvrditi kako su riječi pustinjaka poput oštra mača dvoresca. Riječi pustinjskih otaca, u usporedbi sa Svetim pismom, učenicima su bile razumljivije jer su uvijek usmjeravale na konkretnu situaciju. Pojedini su se učenici žalili kako i nakon duga meditiranja ne razumiju biblijske riječi koje su im bile zadane da ih, izgovarajući, nauče napamet. Oci su ih poticali na ustrajnost i uvjeravali u spasonosnu moć nadahnutih riječi koje, ako ništa drugo, razumiju đavli i bježe od onoga koji ih ponavlja ustima i srcem. Onima koji nisu imali određenu duhovnu podlogu ipak nisu preporučivali čitanje Svetoga pisma. Kada je neki svjetovnjak pitao Ivana Proroka iz Gaze je li uputno prepričavati zgode iz Biblije, on mu je odgovorio: »Bolje ne, jer je opasno za onoga koji nema potrebno znanje. Sveto pismo je nadahnuto Duhom Svetim, a tjelesni čovjek ne može razumjeti duhovne stvari.« Slično je govorio i abba Barsanuﬁje: »Neznalice i slabići izobličuju Pismo i mijenjaju mu smisao prema učenju đavolskome.« Dakle, premda je poznavanje Pisma neophodno za spasenje, neupućenima se savjetuje da ga najprije upoznaju preko učenja otaca koji su znali kako treba prije svega pripraviti srce, naučiti moliti, osluškivati glas Duha Svetoga. Mnogi od njih predavali su svojim učenicima i razne metode moljenja i meditiranja. Ukusu suvremenoga čitatelja bit će neobično u izrekama uočiti prisutnost mnoštva anđela i demona. Radi se o mentalitetu koji je vrlo različit od našega i koji ne poznaje ﬁksnu granicu između vidlji17

UVOD

voga i nevidljivoga svijeta. Pustinjski su oci bili ljudi svoga vremena, poznavali su mitove i predaje koji su bili predkršćanski, ali su ostali dio kulture i naslijeđa. Nije bilo neobično izražavati se u terminima koji nama danas izgledaju čudni, npr. sv. je Antun vidio kako anđeli nose u nebo dušu abba Amona, a Ivan Mali je vidio kako uzlazi na nebo Pajsijina duša. Moguće je reći da se u izrekama djelomično radi o pukoj imaginaciji koja usredotočuje sve čovjekove energije na duhovni život, osobito na onaj nutarnji nevidljivi boj gdje se uz pustinjaka na njegovoj strani bore anđeli, a na suprotnoj demoni. S druge strane, molitva i askeza urodili su duhovnim Božjim plodovima koji su se očitovali u vizijama ili nutarnjim iskustvima koji redovito prate svetost života. O autentičnosti njihovih iskustava govori činjenica da pustinjaci nisu težili za takvim doživljajima i da nisu bili lakovjerni. Mnogi su od njih učili svoje učenike: »Kada bi ti se zaista pokazao anđeo, nemoj ga primiti, već mu ponizno reci: 'Nisam dostojan gledati anđela jer sam grješnik.'« Kada se jednome pustinjaku đavao ukazao u obličju anđela Gabrijela, on mu je rekao: »Razmisli da nisi poslan kome drugome, jer ja nisam dostojan.« Kao što je prikazana uloga sotone u evanđelju, tako je i u životu monaha zloduh ometao pustinjake u njihovu duhovnome životu. Pred svetim je isposnicima on osobito drzak poput ranjene zvijeri koja nipošto ne želi izgubiti plijen. Jednom su demoni zapalili ćeliju oca Makarija kako bi ga prisilili da napusti pustinju. Drugom prilikom ometali su jednoga abbu za vrijeme molitve kako ne bi bio sabran. Sv. Antuna su više puta dobro izmlatili kako bi ga zastrašili i otjerali iz pustinje. Mnoštvo sličnih slika želi dočarati realnost i težinu duhovnoga boja te stvarnu prisutnost zloga koji se okomljuje na čovjeka kada on stvarno odluči činiti dobro. U neprestanu sukobu s njime pustinjaci su dobro pronikli njegovu podlu strategiju i opisali je radi lakše obrane idućim generacijama. Monasi su se najviše bojali tzv. podnevnoga demona čiju su taktiku opisali Kasijan i Evagrije. Podnevni demon je najaktivniji upravo kada sunce najjače pali i kada u ćeliji postane najsparnije, a monaha obuzimaju umor i dosada te se potajice nada odušku ili ko18

UVOD

jemu gostu. Demon zna da je monah tada već gladan, a ne smije jesti prije zalaska sunca, te ga smućuje mislima o hrani i nadražuje njegove nosnice nepostojećim mirisma raznih jela. Ako slučajno uspije u tome, onda se uvlači u njegove misli pokazujući mu sve negativnosti pustinjaka i pustinjskoga života tako da monah počinje sanjati kako bi bilo najbolje otići na neko drugo mjesto gdje život nije tako monoton i gdje su ljudi prijazniji i bolji. Koga podnevni demon svlada, taj upadne u bezvoljnost i pesimizam koji paralizira svu njegovu energiju. Tu su opaku bolest u pustinji nazivali acidia. Stoga su upravo u to »opasno« doba dana monasi bdjeli nad svakim pokretom svoje psihe i svoga tijela. Netom bi nešto zaškripalo izvan ćelije u to »mrtvo doba dana«, zamišljali su kako upravo podnevni demon podmuklo obilazi oko njihove ćelije ne bi li ugrabio plijen i budno su pazili na svoje vladanje da mu ne daju priliku. Život s Bogom Sveti je Antun govorio: »Što god tvoja duša želi u suglasnosti s Bogom, to čini i sačuvat ćeš svoje srce čisto.« Odnos s Bogom je u životu pustinjaka od presudne važnosti. Taj odnos deﬁnira ostale njegove odluke i čine: molitvu, askezu, post, samoću, čistoću, siromaštvo i sve ostalo. Oni su tražili Boga i vlastiti spokoj (hesihia) u njemu. Da bi čovjek susreo Boga, treba se najprije »vratiti« u sama sebe, u svoje srce. Kada čovjek u sebi uskladi riječi i djela, kada se duša vrati u samu sebe, tada se volja jedinstvenim pokretom okreće prema Bogu. Čovjekov odabir da živi s Bogom u pustinjskim okvirima postaje od životne važnosti jer je tamo mogućnost dvostruka života svedena na minimum. Izreke pustinjskih otaca pružaju nam modele koji pomažu u oblikovanju duhovnoga života. Odlazak u pustinju i ustrajnost u monaškome životu postaje sinonim za vjernost i pouzdanje da će se i u tim neljudskim uvjetima Bog brinuti za svoga isposnika. U zamjenu za svoju vjernost monah prima Božju ljubav koja mu omogućava puninu života, dok drugi u pustinji nastoje 19

UVOD

samo preživjeti. To je tajna koja omogućava monahu preživljavanje u oskudici, u progonima, u trpljenju. Budući da je sve podređeno tome temeljnom opredjeljenju, proizlazi da je glavno pustinjakovo zanimanje molitva. Evagrije Pontski je govorio: »Nije nam određeno da bez prestanka radimo, bdijemo i postimo, ali moliti bez prestanka to je za nas zakon.« Mnogi su monasi provodili cijele noći u molitvi kroteći svoj san i izgovarajući psalme. Ta noćna bdjenja postala su simbol monaha, čovjeka koji bdije kako bi spreman dočekao povratak zaručnika Krista. To je također slika čovjeka koji se upušta u neprestanu borbu s grijehom i zlom znajući da ni noću nema počinka do onoga dana kada će počinuti i zaživjeti u vječnosti. U toj borbi monasi su se najviše pouzdavali u molitvu koja je bila jednostavna i kratka. Kasnije je u pravoslavnoj tradiciji ta molitva nazvana Isusova molitva ili molitva srca. Događaji i izreke iz pustinjačkoga života nisu napisane za zabavu i nemaju svrhu u sebi, već ih treba čitati u svjetlu pustinjakova temeljnog opredjeljenja: to su sredstva koja mu pomažu na putu sjedinjenja s Bogom. Dakle, izvanjsko ponašanje, pustinjski običaji, način molitve i sve ostalo postaje u konačnici relativno. Bitan je nutarnji hod prema Bogu, koji se može postići i na druge načine, već kako milost kome rasporedi. Izreke pustinjskih otaca pružaju nam primjere izvanredne svetosti. Njihova je svrha da nam prenesu nešto od te svetosti. Stoga, ako čitamo ovu zbirku samo kao literarno svjedočanstvo, proširit ćemo svoju spoznaju i djelomično zadovoljiti znatiželju, ali izreke ne će postići svoj smisao jer ne će uspjeti doprijeti do naše nutrine. Izreke pustinjskih otaca imaju dosta sličnosti s evanđeoskim prispodobama. To znači da poput prispodoba sadrže u sebi poruku, životnu istinu koju treba otkriti. Da bismo razumjeli smisao izreka pustinjskih otaca, potrebno je imati otvorenost duha i ustrajnost u produbljivanju njihova smisla. To uključuje i sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnog, narativnoga okvira od same poruke. Izreke žele uključiti svakoga čitatelja osobno, obogatiti njegovu misao i otvoriti ga prema novim životnim iskustvima. Pogriješio bi svatko 20

UVOD

tko bi pokušao oponašati pustinjske oce i njihove učenike. Treba prepoznati vlastitu ulogu koju je život u različitim okvirima namijenio svakome drukčije. Jedino tako izreke mogu donijeti svježinu i potaknuti kreativnost u oblikovanju vlastitoga života. Od prvih monaha nadalje, tijekom cijele povijesti, izreke pustinjskih otaca su imale ključnu ulogu u monaškoj formaciji. To po sebi svjedoči kako predstavljaju prikladan oblik za prijenos dragocjena duhovnoga blaga. Hrvatski prijevod Općenito je najrasprostranjenija alfabetska zbirka sastavljena u V. st. Bila je vrlo prevođena i čitana, osobito u monaškim sredinama. Najstariji rukopis koji je sačuvan potječe iz IX. st. Najvjerodostojniji manuskript koji se uzima u obzir prilikom prevođenja jest Pariški kodeks iz XII. st., sastavljen na grčkome. Na temelju toga manuskripta objelodanjeno je prvo izdanje zbirke iz 1677. godine, koje je priredio J. B. Cotelier. No budući da ni jedan rukopis nije sačuvan u cijelosti, J. C. Guy je uzeo u obzir ostalih šest rukopisa3 klasiﬁcirajući ih siglama kako bi lakše upotpunio Cotelierovo izdanje. To je upotpunjeno izdanje tiskano u Bruxellesu 1962. godine. Od svih sačuvanih najpotpuniji sačuvani manuskript je Sinajski kodeks iz samostana sv. Katarine iz 1004. godine. Uz glagoljski prijevod Pravila sv. Benedikta na starohrvatski iz XIV. st., možemo se podičiti da je naš narod već u XIV. st. imao i Izreke svetih staraca prevedene na starohrvatski, latiničkim pismom, točnije gotičkom poluustavnom minuskulom. Upravo je to prva knjiga pripovjedačke proze monotematskoga sadržaja te stoga značajan spomenik hrvatske srednjovjekovne književnosti. To je djelo don Vinko Premuda pronašao u samostanu sv. Antuna na Kaldancu u Rabu te ga je objavio 1939. godine. Danas se nalazi u HAZU-u pod signaturom VII-8. Prema jeziku prevoditelja pretpostavlja se da 3

Među njima je i najstariji kodeks Coislin iz X. st. koji se čuva u Parizu.

UVOD

je djelo nastalo na sjevernodalmatinskome području. Eduard Hercigonja logički zaključuje da je djelo takva značenja najvjerojatnije moglo nastati u skriptoriju benediktinskoga samostana sv. Krševana u Zadru, ali nisu isključena ni druga mjesta poput Raba, koji je u to doba bio središte biskupije u kojemu su se susretali latinski i hrvatsko-glagoljski elementi. Stjepan Ivšić4 je analizom teksta pokušao odrediti izvore iz kojih je djelo prevedeno. Njegova istraživanja su pokazala da su u ovome djelu objedinjene dvije zbirke. Radi se o sistematskoj zbirci Verba seniorum, koju su s grčkoga preveli rimski đakoni Pelagije i Ivan, te o manjoj zbirci, koju su sastavili akvilejski klerici Ruﬁn i Pashazije. Tekst prema kojemu je Ivšić usporedio hrvatski prijevod nalazi se objavljen u Migneovoj patrističkoj zbirci. Međutim, to je samo pretpostavka jer se tekstovi dobrim dijelom razilaze i k tome je hrvatski prijevod puno kraći pa je moguće da je prevoditelj posjedovao neku treću, manju zbirku ili čak više zbirki iz kojih je sastavio hrvatski prijevod prema vlastitome odabiru. Tome u prilog govori i činjenica da se pojedine zgode nalaze prevedene u dvije varijante. Zanimljivo je uočiti kako se u pojedinim stvarima prevoditelj udaljio od latinskoga izvornika te je dao individualni pečat svome djelu uvrštavanjem naslova koji ne odgovaraju latinskome izvorniku. Također je uočljivo kako je namjerice premještao dijelove pojedinih anegdota kako bi lakše prenio čitatelju poruku. Pojedine toponime, koji su mu bili nepoznati, jednostavno je zamijenio s nekim općenitim izrazom kao npr. »niki grad« (neki grad) ili ih je posve zanemario. Djelo svakako moramo uzeti u obzir prilikom susreta s pustinjačkim izrekama u suvremenome hrvatskom prijevodu jer je dio naše kulture i jer posjeduje određene izraze koji su već u XIV. st. »pohrvaćeni« pa im ne moramo uvijek nalaziti nove varijante. Tako npr. izraz »abba« prevodi izrazima: starac, otac, opat. Za učenike najčešće rabi naziv braća ili koludri. Zanimljivi su prijevodi imena 4

Ivšić Stjepan, Nekoliko napomena uz starohrvatski tekst »Žića svetih otaca«, Starine JAZU, XL, Zagreb, 1939., str. 225–251.

UVOD

pojedinih otaca: Anton, Arsenij, Makarij, Mojsij ili Mojize, Paval, Sindetika... Neka imena poput Hermes prevodi riječju Pastor, Pastir. Također prevodi i nazive mjesta, npr. Skitija ili Skiti, cimiterij (groblje), mostir (samostan)... Suvremeno izdanje djela Žića svetih otaca s jezičnom analizom priredila je Dragica Malić u izdanju Matice hrvatske 1997. godine. Izdanje je doista dolično priređeno te se prijepis teksta može uspoređivati s pretiskom. Drugo djelo koje je uvelike povezano s izrekama pustinjskih otaca je doduše sastavljeno na latinskome, ali pripada ocu hrvatske književnosti i začetniku hrvatske epike Marku Maruliću. Riječ je o djelu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. To je djelo prvi put tiskano u Veneciji 1506. godine. Upravo je ta knjiga Maruliću donijela svjetsku slavu. Ona je do kraja XVII. st. tiskana u devetnaest latinskih izdanja i u dvadeset dva prijevoda na druge jezike. U naše je vrijeme Branimir Glavičić djelo preveo na hrvatski pod nazivom Pouke za čestit život s primjerima te je objavljeno u izdanju Globusa, 1986. godine. Marulić kao vrstan poznavatelj kršćanske tradicije nije mogao ne uočiti bisere pustinjske duhovnosti. Njegovo djelo svjedoči koliko ih je cijenio i koliko je više bio sklon monaškoj negoli skolastičkoj teologiji. On ne izlaže krjepostan život u apstraktnim pojmovima, već uz odgovarajuće primjere iz Svetoga pisma i života svetaca. Među tim primjerima dominiraju zgode i izreke pustinjskih otaca koje djelu daju životnost te povećavaju zanimanje čitatelja. U nizu ovih dragocjenih izdanja, koja su obogatila našu kulturnu i vjersku baštinu, nalazi se i ovo Verbumovo izdanje koje želi suvremenome čitatelju prenijeti neprolaznu duhovnu literaturu kao nadahnuće i pomoć u ostvarenju kršćanskih, evanđeoskih ideala. monah Dorotej

UVOD

Literatura

Alfabetska zbirka 1. 2. 3. 4.

Apophtegmata patrum (Cotelerius, Monumenta Ecclesiae Graecae, 4 toma, III, Parisiis 1858 (PG 65, 71–442). Vita e detti dei Padri del deserto, Roma 2001. Les sentences des Pères du désert. Collection alphabétique, Solesmes 1981. Izreki svetih starcev, Celje 2002.

Sistematska zbirka 1. 2.

4. 5.

De vitis patrum, Liber quintus sive Verba seniorum auctore graeco incerto. Interprete Pelagio S.R.E. diacono, Parisiis 1860 (PL 73, 851–992). De vitis patrum, Liber sextus sive Verba seniorum auctore graeco incerto. Interprete Ioanne S.R.E. subdiacono, Parisiis 1860 (PL 73, 991–1024). De vitis patrum, Liber septimus sive Verba seniorum auctore graeco incerto. Interprete Paschasio S.R.E. diacono, Parisiis 1860 (PL 73, 1025–1066). Apophtegmata Patrum: Collection systématique I, Paris 1993 (SC 387). Les sentences des Pères du désert: Les Apophtegmaes des Pères, Solesmes 1966.

Ostale zbirke 1. 2. 3. 4.

Asceticon, Lovanii 1984 (CSCO 458–459; Scr. Aeth. 77–78). Patericon Aethiopicae, Lovanii 1967 (CSCO 277 – 278; Scr. Aeth. 53–54). Macarii Aegyptii, Macarii Alexandrini, Opera omnia, Parisiis 1860 (PG 34, 231–264). Aegyptiorum Patrum Sententiae, Martino Dumiensi ep. interprete, Parisiis 1860 (PL 74, 381–394).

LITERATURA

De vitis patrum, Liber tertius sive Verba seniorum auctore probabili Rufﬁno Aquileiensi presbytero, Parisiis 1860 (PL 73, 739–814).

Opća literatura 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

AA.VV., Clavis patrum Graecorum, Turnhout 1974.–1987. Bauer, J. B., Alle origini dell'ascetismo cristiano, Brescia 1983. Bousset, W., Apophtegmata. Studien zur Geschichte des ältesten Mönchtums, Tübingen 1923. Bremond, J., Les Pères du désert, Paris 1927. Burton-Christie, D., The Word in the Desert: Scripture and the Quest for Holiness in Early Christian Monasticism, New York 1993. Cavallera, F., Apophtegmes: I. Contenu. II. Probleme litteraire, u DS I, 765–770. Chitty, D. J., The Desert a City: An Introduction to the Study of Egyptian and Palestinian Monasticism under the Christian Empire, Oxford 1977. Colombas, G. M., El monacato primitive, Madrid 1974.–1975. Dodel, F., Das Sitzen der Wüstenväter: Eine Untersuchtung anhand der Apophtegmata Patrum, Freiburg 1997. Evelyn White, H. G., The Monasteries of the Wadi ‘n Natrun II: The History of the Monasteries of Nitria and of Scetis, New York 1932. Guillaumont, A., Aux origenes du monachisme chrétien: Pour une phénoménologie du monachisme, Begroles 1979. Guy, J. C., Les Apophtegmes des Pères du désert: série alphabétique, Begrolles 1968. Guy, J. C., Recherches sur le texte des Apophtegmata Patrum, Bruxelles 1984. Guy, J. C., Le centre monastique de Scété au IV et V s., Roma 1964. Kasser, R., i dr., Kellia. Topographie, Geneve 1972. Padovese, L., Cercatori di Dio: Sulle tracce dell’ascetismo pagano, ebraico e cristiano dei primi secoli, Milano 2002. Regnault, L., Vita quotidiana dei Padri del deserto, Casale Monferrato 1994. Waddell, H., The Desert Fathers, Glasgow 1962.

Å½IVOT I IZREKE PUSTINJSKIH OTACA

ANTUN VELIKI

ANTUN VELIKI Njegov je životopis napisao sv. Atanazije Aleksandrijski. Antun je rođen oko 250. godine i prema svjedočanstvu životopisca proživio je 106 godina. Vrlo mlad ostao je bez roditelja s mlađom sestrom. Potaknut Božjom riječju koju je slušao u crkvi odrekao se bogatstva i posvetio se asketskome životu. Na početku je živio pod vodstvom jednoga svetog isposnika, ali se postupno sve više osamostaljivao i udaljavao od svijeta živeći u napuštenoj grobnici, a kasnije u ruševnoj tvrđavi Pispir. U pustinji je bio neprestano kušan i napastovan od zloduha, ali je uvijek odlučno odbacivao sve nasrtaje. Pomagao je svetome Atanaziju u borbi protiv arijanaca. Za života je imao mnoštvo učenika koji su slijedili primjer njegova života. Najvjernijima od njih naredio je neposredno prije svoje smrti da ga ukopaju na nepoznatu mjestu, jer je zazirao od štovanja zemnih ostataka. U svojim je izrekama i poukama zacrtao asketski put koji su slijedile kasnije generacije monaha. Taj je asketski put utemeljen na molitvi, pokori i borbi protiv zloduha. Antunove izreke nadopunjaju sliku koju je o velikome pustinjaku oslikao sv. Atanazije u njegovu životopisu. Od svih pustinjskih otaca nitko nije dostigao Antunovu slavu. 1. Dok je jednom sjedio u pustinji, sveti abba Antun upade u bezvoljnost1 i vrlo mračne misli pa reče Bogu: »Gospodine, želim se spasiti, ali me ne puštaju ove misli. Što mi je činiti u toj nevolji? 1

Monasi su acidiju – lijenost, bezvoljnost, nemar, držali najopasnijom napasti pustinjačkoga života. Ona stvara u duši ozračje koje dovodi do grijeha.

ANTUN VELIKI

Kako da se spasim?« Malo zatim Antun ustade i iziđe van te ugleda nekoga nalik sebi kako sjedi i radi, zatim kako ustaje od rada pa se moli, a potom opet sjedi i plete uže pa opet ustaje na molitvu. To bijaše anđeo Gospodnji, poslan da usmjeri i ispravi Antuna. On začu anđela kako govori: »Ovako čini i bit ćeš spašen!« Čuvši to jako se obradova i ohrabri te se spasi čineći tako. 2. Zagledavši se u dubinu Božjih odluka abba Antun upita: »Gospodine, kako to da neki umiru nakon kratka života, a drugi pak u dubokoj starosti? Zašto su neki siromašni, a neki bogati? I kako to da su nepravedni bogati, a pravedni siromašni?« I dođe mu glas koji reče: »Antune, gledaj na sebe jer to su Božje tajne. Tebi ne bi koristilo dokučiti ih.« 3. Upita netko Antuna: »Na što moram paziti kako bih ugodio Bogu?« Starac mu odgovori: »Pazi na ovo što ti nalažem: kamo god se zaputiš, uvijek neka pred tobom ide Bog, imaj svjedočanstvo Svetoga pisma za sve što činiš i gdje god boraviš, nemoj često seliti. To troje čuvaj i bit ćeš spašen.« 4. Abba Antun reče abba Poemenu: »Veliko je čovjekovo djelo u tome da vlastitu pogrješku stavi iznad sebe sama pred lice Božje i da bude spreman na kušnju do posljednjega daha.« 5. On je sam rekao: »Nitko ne može ući u kraljevstvo nebesko neiskušan. Ukloni kušnje«, reče, »i nitko se ne će spasiti.« 6. Upita abba Pambo abba Antuna: »Što mi je činiti?« Starac mu odgovori: »Ne uzdaj se u svoju pravednost, ne žali zbog onoga što je prošlo i obuzdaj jezik i trbuh.« 7. Abba Antun reče: »Vidjeh sve zamke neprijatelja širom zemlje te, uzdahnuvši, rekoh: 'Tko im uopće može umaći?' Tada začuh glas koji mi reče: 'Poniznost!'« 30

ANTUN VELIKI

8. Još reče: »Ima nekih koji mrtvljenjem istrošiše vlastita tijela, no pošto nisu imali dar rasuđivanja,2 udaljiše se od Boga.« 9. Još reče: »Život i smrt dolaze od bližnjega. Jer, ako pridobijemo brata, Boga pridobivamo. Ako pak brata sablaznimo, o Krista se ogrješujemo.« 10. Opet reče: »Kao što ribe, koje su predugo na suhome, ugibaju, tako i monasi koji se predugo zadržavaju izvan ćelije ili gube vrijeme baveći se svjetovnim stvarima oslabljuju svoje nagnuće prema samotovanju.3 Zato valja požuriti u ćeliju, kao što ribe teže k moru. Inače, zadržavajući se vani, mogli bismo zaboraviti na nutarnju budnost.« 11. Još reče: »Onaj koji živi u pustinji i posvetio se samotovanju riješio se trojice neprijatelja: slušanja, govorenja i gledanja. Ostao je samo jedan, a to su misli ili boj srca.« 12. Neka braća dođoše abba Antunu da mu ispričaju viđenja koja su imali kako bi ih poučio jesu li istinita ili su od demonâ. A imali su magarca koji je uginuo putem. Kada napokon dođoše do starca, on im najprije reče: »Kako ugibe magarčić putem?« Oni mu odgovore: »Odakle znaš, oče?« On im reče: »Demoni su mi pokazali.« Na to mu rekoše: »Mi smo te došli upitati o viđenjima koja imamo, a često se pokažu istinitima da ne bismo bili u zabludi.« Starac im na primjeru viđenja o magarcu pokaza da se radi o demonima. 13. Bijaše, tako, netko lovio divljač po pustinji te vidje abba Antuna kako se šali s braćom i sablazni se. Starac, u želji da ga pouči kako valja malo-pomalo prilaziti braći, reče mu: »Stavi strijelu u svoj 2

*4V6D4F4< – misli se na dar rasuđivanja duhova o kojemu se govori i u 1 Kor 12,10. Ista se riječ u Novome zavjetu spominje i u Heb 5,14. ºFLP\" (hesihia) – izraz hesihia odgovara kontemplativnome životu koji se odvija u šutnji, neprestanoj molitvi i neuznemiravanju za stvari ovoga svijeta. Održao se sve do danas osobito u manastirima kršćanskoga Istoka.

ANTUN VELIKI

luk i napni!« On to učini. Reče mu: »Napni još!« I napne. Opet mu kaza: »Napni!« A lovac odvrati: »Ako napnem preko mjere, slomit će se luk.« Starac mu reče: »Tako je i s Božjim djelom. Ako preko mjere napnemo braću, ubrzo se slome. Zato je potrebno prilaziti braći malo-pomalo.« Čuvši to lovac bî potresen te ode veoma izgrađen od starca. Braća se, pak, obogaćena vratiše u svoje mjesto. 14. Dočuo abba Antun o nekome novopridošlu monahu, koji je učinio znamenje na putu. Vidio je, naime, neke starce koji putujući klonuše te je zapovjedio divljim magarcima da dođu i ponesu starce dok ne dođu do Antuna. A starci to javiše Antunu. On im reče: »Ovaj mi monah nalikuje na lađu punu dobara, samo ne znam hoće li doploviti u luku.« Nakon nekoga vremena abba Antun poče iznenada plakati, čupati kosu i jadikovati. Učenici ga upitahu: »Zašto plačeš, oče?« Starac odgovori: »Upravo pade veliki stup Crkve (a to govoraše o novopridošlome monahu). No, pođite k njemu i vidite što se zbilo.« Učenici pođoše i nađoše monaha na slamarici, kako oplakuje grijeh koji je počinio. Ugledavši starčeve učenike reče: »Javite starcu da moli Boga da mi dadne samo deset dana pa se nadam da ću dati zadovoljštinu.« No, nakon pet dana umrije. 15. Pohvalila braća nekoga monaha abba Antunu. A on se uputi k njemu da vidi hoće li podnijeti uvredu. Kada vidje da je ne podnosi, reče mu: »Nalikuješ selu, izvana urešenu, a iznutra orobljenu od pljačkaša.« 16. Reče brat abba Antunu: »Moli za mene.« Starac mu odgovori: »Niti ću ti se ja smilovati niti Bog ako se sam ne potrudiš i ne tražiš Boga.« 17. Dođoše jednom neki starci abba Antunu, a s njima bijaše i otac Josip. U želji da ih prokuša starac iznese riječ iz Pisma te ih pitaše počevši od najmlađih: »Što znači ova riječ?« I svaki odgovori prema svojim mogućnostima. Starac, pak, svakome reče: »Još nisi 32

ANTUN VELIKI

pronašao značenje.« Nakon svih upita abba Josipa: »A ti, što kažeš da znači ova riječ?« On odgovori: »Ne znam.« Na to abba Antun reče: »Od svih put je pronašao abba Josip jer reče: 'Ne znam.'« 18. Neka se braća iz Skitije uputiše k abba Antunu. Ušavši u lađu kako bi krenuli k njemu naiđoše na starca koji je također htio poći u ono mjesto. No, braća se nisu obazirala na njega. Dok su sjedili u lađi, razglabahu riječi otaca i iz Svetoga pisma, a potom o svome radu. Starac je šutio. Došavši u luku saznaše da i starac ide k abba Antunu. Kada su došli k njemu, on im reče: »Nađoste dobro društvo u ovome starcu.« A reče i starcu: »Našao si dobru braću za pratnju, abba.« Starac reče: »Dobri su, doduše, samo što njihovo dvorište nema vrata da onaj koji želi može ući u obor i odriješiti magarca.« To je rekao misleći kako braća govore sve što im dođe na jezik. 19. Dođoše braća abba Antunu i rekoše mu: »Reci nam riječ kako da se spasimo?« Starac im reče: »Jeste li čuli Pismo? Ono će vas poučiti.« No, oni rekoše: »Želimo čuti i od tebe, oče.« Starac im reče: »Evanđelje govori: Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.«4 Rekoše mu: »Ne možemo to učiniti.« Starac im reče: »Ako ne možete okrenuti i drugi, barem podnesite jedan udarac.« Rekoše mu: »Ni to ne možemo.« Reče im starac: »Ako ni to ne možete, barem ne vraćajte istom mjerom.« I rekoše: »Ni to ne možemo.« Na to starac reče svome učeniku: »Napravi malo pića od žita za ove nemoćnike. Ako ovo ne možete, a ono ne ćete, što da vam učinim? Potrebna vam je molitva.« 20. Neki brat koji je ostavio svijet i razdijelio svoje imanje siromasima, ostavivši ipak nešto malo za sebe, dođe k abba Antunu. Doznavši to starac mu reče: »Ako želiš postati monah, pođi u ono selo, kupi mesa te njime prekrij svoje golo tijelo, a zatim se vrati ovdje.« Kada je brat to učinio, psi i ptice mu razdirahu tijelo. Došavši pred starca on ga zapita je li učinio kako mu savjetova. Nakon što mu je 4

Mt 5,39.

ANTUN VELIKI

ovaj pokazao razderano tijelo, sveti Antun reče: »Oni koji ostavljaju svijet, a žele posjedovati stvari, na isti način bivaju napadani od demonâ koji ih razdiru.« 21. Bratu koji je živio u zajednici abba Elita dođe napast te otjeran odande pođe u goru k abba Antunu. Pošto je brat ostao neko vrijeme kod njega, pošalje ga u zajednicu iz koje je došao. No, oni, kada ga vidješe, opet ga otjeraše, a on se vrati k abba Antunu govoreći: »Ne žele me primiti, oče.« Na to ga starac posla s porukom: »Razbi se lađa na pučini i izgubi tovar te se s mukom dokopa kopna, a vi je, spašenu, na kopnu želite potopiti.« A oni, čuvši da ga je poslao abba Antun, odmah ga primiše. 22. Abba Antun reče: »Mislim da tijelo ima prirodni nagon koji njime vlada, ali ne čini ono što duša ne želi, nego samo zapovijeda tijelu bestrasne pokrete. No, postoji i drugi nagon: hraniti i grijati tijelo hranom i pićem od kojih toplina krvi potiče tijelo na rad. Zato je i rekao apostol: Ne opijajte se vinom, u kojem je razuzdanost.5 I opet, Gospodin u evanđelju učenicima zapovjedi: Gledajte da vam ne otežaju srca u proždrljivosti i pijanstvu.6 Postoji još jedan nagon u onima koji se prihvatiše borbe, koji dolazi od lukavstava i zavisti demonâ. Valja, dakle, znati da postoje tri nagona u tijelu: jedan prirodni, drugi od nepažnje u jelu, a treći od demona.« 23. Reče opet: »Bog ne pušta ratove na ovaj naraštaj kao na stare jer zna da su slabi i da ih ne bi izdržali.« 24. Abba Antunu bî jednom objavljeno u pustinji: »U gradu ima jedan sličan tebi. Po zanimanju je liječnik, svoj suvišak dijeli onima koji su u potrebi i svaki dan s anđelima pjeva Trishagion.«7 5 6 7

Ef 5,8. Lk 21,34. ID4FV(4@< – tako se naziva himan koji slavi Boga trokratnim ponavljanjem riječi »svet«, prema Iz 6,3 i Otk 4,8.

ANTUN VELIKI

25. Reče abba Antun: »Dolazi čas kada će ljudi mahnitati i čim budu vidjeli nekoga koji ne mahnita, navalit će na njega govoreći: 'Ti si pomahnitao!', zato što nije nalik njima.« 26. Braća dođoše k abba Antunu te mu rekoše riječ iz Levitskoga zakonika. Starac na to iziđe u pustinju, a abba Amon ga je potajno slijedio i promatrao što čini. Kada dospije veoma daleko, starac stade moliti te povika jakim glasom: »O Bože, pošalji Mojsija da me pouči ovoj riječi!« I dođe mu glas koji govoraše s njime. Abba Amon reče: »Čuo sam glas koji govoraše s njim, ali nisam razumio što je rekao.« 27. Trojica otaca imahu običaj jednom godišnje otići k blaženome Antunu te ga ispitivati o raznim razmišljanjima i o spasenju duše. A jedan bi uvijek šutio ne pitajući ništa. Nakon puno vremena reče mu abba Antun: »Gle, sve ovo vrijeme dolaziš ovamo, a ništa me nisi upitao.« Ovaj mu odgovori: »Meni je dosta samo vidjeti te, oče.« 28. Pričalo se kako je neki od staraca zatražio od Boga da vidi pokojne oce. I vidje ih, ali bez abba Antuna. Stoga reče onome koji mu ih je pokazao: »A gdje je abba Antun?« Onaj mu odgovori: »Tamo gdje je Bog, ondje je i on!« 29. Neki brat u zajednici bî oklevetan za bludništvo te ustade i ode k abba Antunu. Kada dođoše braća iz zajednice pobrinuti se za njega i odvesti ga, stanu ga prekoravati: »Učinio si to!« On se, pak, branio: »Ništa od toga nisam učinio!« Našao se tamo, baš u zgodan čas, i otac Pafnucije Kefalas te reče ovu prispodobu: »Vidjeh na obali rijeke čovjeka bačena u mulj do koljena pa mu neki dođoše pružiti ruku. No, samo ga još potopiše do vrata.« Na to im abba Antun reče o abba Pafnuciju: »Evo čovjeka istinita, moćna izliječiti i spasiti duše!« A oni, dirnuti u srce riječju starca, padoše raskajani pred brata. I, ohrabreni od otaca, odvedoše brata u zajednicu. 35

ANTUN VELIKI

30. Govorahu neki o abba Antunu: »Postao je duhonosac,8 ali ne htjede o tome govoriti poradi ljudi jer mu je bilo pokazano i ono što se događa u svijetu i ono što ima doći.« 31. Jednom je abba Antun dobio pismo od cara Konstantina s pozivom da dođe u Carigrad pa je stao premišljati što bi učinio. Tada upita svoga učenika, abba Pavla: »Trebam li ići?« On mu odgovori: »Ako odeš, zvat ćeš se Antun, a ako ne odeš, abba Antun.« 32. Reče abba Antun: »Ja se više ne bojim Boga, nego ga ljubim. Jer ljubav izgoni strah.«9 33. On reče: »Pred očima uvijek imaj strah Božji. Spomeni se onoga koji usmrćuje i oživljuje.10 Mrzite svijet i sve što je u njemu. Mrzite svaku tjelesnu ugodnost. Odrecite se ovoga života da biste živjeli Bogu. Sjećajte se što ste obećali Bogu jer će se to od vas tražiti na dan suda. Gladujte, žeđajte, podnosite golotinju, bdijte, tugujte, plačite, uzdišite u svojim srcima; ispitujte jeste li dostojni Boga; prezrite pűt da biste spasili duše.« 34. Dođe jednom abba Antun k abba Amunu na Nitrijsku goru i nakon što se nađoše, reče mu abba Amun: »Pošto su mi po tvojim molitvama braća napredovala te neki od njih žele sazidati osamljenu ćeliju kako bi živjeli u samoći, koliko nalažeš da ćelija bude udaljena odavde?« On odgovori: »Založimo o devetoj uri pa iziđimo te pođimo pustinjom i pronađimo mjesto.« Tako su putovali kroz pustinju dok sunce ne zađe. Reče mu abba Antun: »Pomolimo se i podignimo ovdje križ tako da ovdje grade oni koji to žele, tako da i oni koju su tamo, kada pođu k ovima, pošto malo založe o devetoj uri, dođu do ovdje, a 8

9 10

pneumatofor – tj. duhonositelj. Svaka krštena osoba je duhonositelj jer se krštenjem Duh Sveti nastanjuje u njoj. Međutim, postoje posebna karizmatička očitovanja Duha u vrlo pročišćenim dušama: proroštva, viđenja, ozdravljenja i dr. U tomu je smislu Antun bio duhonositelj. 1 Iv 4,18. Pnz 32,39.

ANTUN VELIKI / ARSENIJE

koji odavde pođu, neka čine to isto. Tako prilikom međusobna susretanja ne će uznemirivati misli. A udaljenost je dvanaest milja.« 35. Reče abba Antun: »Ako netko obrađuje komad željeza, najprije razmisli o tome što namjerava načiniti: srp, nož, sjekiru… Tako i mi moramo promisliti, kojemu god umijeću prilazili, da se ne bismo uzalud trudili.« 36. Još reče: »Poslušnost s uzdržljivošću čini i divlje zvijeri podložnima.« 37. Reče opet: »Znam monahe koji, nakon mnogih napora, posrnuše te im se umovi pomutiše zbog toga što su se pouzdali u vlastiti trud, a nisu marili o uputi onoga koji kaza: Pitaj oca svoga, i poučit će te!«11 38. Još reče: »Ako je moguće, monah bi se trebao povjeriti starcima o tome koliko je učinio koraka i koliko kapi vode pije u svojoj ćeliji, da se u tome ne bi prevario.«

ARSENIJE Arsenije je rođen u Rimu 354. godine u senatorskoj obitelji. Prema predaji, za đakona ga je zaredio sam papa Damaz. Mladost je proveo na carigradskome dvoru kao odgojitelj Teodozijevih sinova Arkadija i Honorija. Dok je molio da mu Bog pokaže siguran put spasenja, čuo je tajanstven glas koji mu je dao sljedeći odgovor: »Bježi od ljudi.« Nakon obraćenja koje se zbilo oko 394. godine, kao četrdesetogodišnjak je napustio lagodan život carskoga dvora i povukao se u Egipatsku pustinju na području naseobine Skitija. Abba Eutimije je pripovijedao kako je Arsenije svaki dan sebi postavljao pitanje: »Zašto si napustio svijet?« Toliko je volio samoću da je vrlo 11

Pnz 32,7.

ARSENIJE

rijetko primao posjetitelje, i to samo na kratko. Umro je godine 449. u unutrašnjosti pustinje (Tura) gdje se povukao nakon drugoga barbarskog pustošenja Skitije. Poput svetoga Antuna provodio je asketski život koji je većini monaha bio nedostižan, osobito njegova cjelonoćna bdjenja provedena u meditaciji i suzama. Dio njegovih izreka nalazi se pod imenom Romeo. Tim su imenom Istočnjaci označavali njegovo podrijetlo. 1. Dok je još bio na dvoru, abba Arsenije se pomoli Bogu govoreći: »Gospodine, uputi me kako da se spasim.« I dođe mu glas: »Arsenije, pobjegni od ljudi i spasit ćeš se.« 2. On sam, pošto se povukao u monaški život, opet se pomoli onome koji mu je govorio. I začu glas kako mu govori: »Arsenije! Bježi, šuti, živi u samoći,12 jer to su korijeni pravednosti.«13 3. Dođoše jednom abba Arseniju demoni u ćeliju mučiti ga. Oni, koji su mu posluživali, stajahu izvan ćelije i začuše ga kako vapi Bogu i govori: »Bože, nemoj me ostaviti. Ništa dobro ne učinih pred licem tvojim, ali daj mi, po svojoj blagosti, započeti iz početka.« 4. Govorahu o njemu: »Kao što nitko na dvoru ne vidje bolje odjevena od njega, tako ni u Crkvi ne vidje siromašnijega od njega.« 5. Netko reče blaženome Arseniju: »Kako to da mi od tolike pouke i mudrosti nemamo ništa, a oni prostaci i Egipćani stekoše tolike krjeposti?« Abba Arsenije mu odgovori: »Mi od svjetovne pouke nemamo ništa, a oni prostaci i Egipćani svojim naporima stekoše krjeposti.« 6. Upita jednom abba Arsenije nekoga starca Egipćanina o svojim mislima. Drugi ga vidje pa reče: »Abba Arsenije, kako to da ti, 12 13

Riječ je o tehničkome izrazu koji upućuje na hezihiju. U izvorniku stoji riječ •<":"DJ0F\"H, što u doslovnome prijevodu znači »negrješnost«.

ARSENIJE

koji si upućen u tolike rimske i grčke nauke, pitaš ovoga seljaka o svojim mislima?« A on mu reče: »Upućen sam, naime, u rimske i grčke nauke, no još nisam svladao ni abecedu ovoga seljaka.« 7. Dođe jednom blaženi Teoﬁl nadbiskup k abba Arseniju s nekim glavarom te zamoli starca da čuju od njega riječ. Nakon što je malo šutio, starac im odgovori: »Ako vam kažem, hoćete li se toga držati?« Oni se složiše da će držati. A starac im reče: »Gdje god čujete da je Arsenije, ne prilazite blizu!« 8. Drugi put, opet, nadbiskup odluči doći k njemu. Prvo posla nekoga da sazna dopušta li mu starac. Ovaj ga obavijesti: »Ako dođeš, otvorit ću ti, a ako ti otvorim, svima ću otvoriti. Potom više ne ću ostati ovdje.« Čuvši to nadbiskup reče: »Ako ga tjeram dolazeći k njemu, onda više ne ću ići k njemu.« 9. Brat zamoli abba Arsenija da čuje od njega riječ. Starac mu reče: »Koliko god da je snage u tebi, bori se da nutrina tvoga djela bude po Bogu i pobijedit ćeš izvanjske strasti.« 10. Reče opet: »Ako Boga tražimo, pokazat će nam se, i ako ga se čvrsto uhvatimo, ostat će s nama.« 11. Reče netko abba Arseniju: »Muče me moje misli koje mi savjetuju: 'Nisi sposoban ni postiti ni raditi, no barem se brini za bolesne, jer i u tome je ljubav.'«14 A starac, prepoznavši sjeme demona, reče: »Idi, jedi, pij, spavaj i ne radi! Samo ćeliju ne napuštaj!« Jer znao je da ustrajnost u ćeliji dovodi monaha u njegov red. 12. Reče abba Arsenije: »Neka se monah, došljak u stranome kraju, ni u što ne miješa i imat će mir.« 14

•(VB0 (grč. ljubav) – ova riječ je u kršćanstvu poprimila i više no što hrvatski prijevod može izraziti. Riječ je o osobitoj vrsti ljubav, agape, koja se daje besplatno za drugoga ne tražeći ništa zauzvrat. Savršeno ostvarenje takve ljubavi kršćani su uvijek gledali u ljubavi Boga koji je žrtvovao Sina za spasenje čovjeka.

ARSENIJE

13. Reče abba Marko abba Arseniju: »Zašto bježiš od nas?« Reče mu starac: »Bog zna da vas volim, no ne mogu biti i s Bogom i s ljudima. Tisuće i milijarde nebesnika imaju jednu volju, a ljudi imaju svaki svoju volju. Ne mogu, stoga, ostaviti Boga i otići među ljude.« 14. Abba Danijel je govorio o abba Arseniju: »Čitavu je noć provodio u bdjenju, a kada bi se približila zora i počelo mu se spavati po naravi, rekao bi snu: 'Dođi, zli slugo!' I, uhvativši malo sna, odmah bi ustao.« 15. Abba Arsenije je govorio: »Monahu je dovoljan jedan sat sna, ako je pravi borac.« 16. Starci govorahu kako je netko poslao u Skitiju nešto suhih smokava, no kako nisu ništa valjale, ne poslaše abba Arseniju da se ne bi osjetio uvrijeđen. Starac, čuvši to, ne dođe na zajedničku liturgiju15 poručivši: »Isključiste me da ne dobijem blagoslov koji posla Bog braći, koji ne bijah dostojan primiti.« I svi su, čuvši, bili ohrabreni starčevom poniznošću. Tada prezbiter pođe i donese mu sušene smokve pa ga s radošću dovede na liturgiju. 17. Abba Danijel je pričao: »Tolike je godine proveo s nama i davali smo mu samo jednu mjeru žita godišnje, a kada bismo opet dolazili k njemu, od toga bismo jeli.« 18. Pričalo se još o abba Arseniju: »Mijenjao bi vodu palminim grančicama samo jednom godišnje, inače bi je samo dodavao jer je pleo konopac i šivao sve do sedme ure. Starci su ga opomenuli rekavši: 'Zašto ne zamijeniš vodu palminim grančicama? Usmrdjele su se.' Reče im: 'Jer umjesto kada i mirisa, koji sam koristio u svijetu, valja mi sada prihvatiti ovaj smrad.'« 15

Grč. Fb<">4<.

ARSENIJE

19. Reče opet: »Kada je čuo da su dozrele sve vrste voća, reče: 'Donesite mi!' Pošto okusi pomalo od svake, dade hvalu Bogu.« 20. Obolje jednom abba Arsenije u Skitiji te osiromaši do posljednjega novčića. Ne imajući odakle kupovati, primi od nekoga milostinju te reče: »Zahvaljujem ti, Gospodine, što si me učinio dostojnim primiti milostinju u tvoje ime.« 21. Pričalo se o njemu kako mu je ćelija bila udaljena trideset dvije milje i kako je nije rado napuštao. Drugi su mu posluživali. Kada je Skitija bila opustošena, otišao je plačući i govoreći: »Svijet je izgubio Rim, a monasi Skitiju.« 22. Upita abba Marko abba Arsenija: »Je li dobro ne imati u svojoj ćeliji ništa za ohrabrenje? Znam jednoga brata koji je imao nešto povrća, ali ga je počupao.« Odgovori mu abba Arsenije: »Dobro je, doduše, ali samo za čovjeka koji tako može živjeti. Jer, ako nema snage za takvo što, opet će saditi drugo povrće.« 23. Abba Danijel, učenik abba Arsenija, pričao je: »Nađoh se jednom kraj abba Aleksandra. Uhvati ga bol te leže, gledajući gore, zbog boli. Blaženi Arsenije dođe razgovarati s njime. Vidje ga kako leži. Dok su razgovarali, upita ga: 'A kojega to svjetovnjaka vidjeh ovdje?' Odgovori mu abba Aleksander: 'Gdje si ga vidio?' Reče: 'Kako sam silazio s gore, obazreh se ovamo, prema pećini, i vidjeh nekoga kako leži i gleda gore.' Ovaj se baci pred njega kajući se: 'Oprosti mi, ja to bijah jer me obuzela bol.' Starac reče: 'Dakle, ti si to bio? Dobro. Ja sam pomislio da je neki svjetovnjak pa sam zato upitao.'« 24. Drugom prilikom reče abba Arsenije abba Aleksandru: »Pošto nabereš svoje palmine grančice, dođi založiti sa mnom, osim ako ti dođu gosti, onda jedi s njima.« Tako je abba Aleksander radio mirno i pažljivo. Kada je došao čas, još je imao grančica pa, želeći 41

ARSENIJE

udovoljiti starčevoj želji, pričeka da dogotovi posao s grančicama. Abba Arsenije, kada vidje da je ovaj zakasnio, založi misleći: »Možda ima goste.« No, abba Aleksander dovrši posao oko večeri i dođe. Starac mu reče: »Jesi li imao goste?« Reče: »Nisam.« Reče mu na to: »Kako to da onda nisi došao?« Ovaj odgovori: »Zato što si mi rekao: 'Kada nabereš svoje grančice, dođi.' Držeći se onoga što si mi rekao nisam došao jer sam tek sada završio.« Starac se začudi njegovoj poslušnosti te mu reče: »Brže prekini svoj post tako da možeš slaviti liturgiju i popij nešto vode, inače će ti tijelo brzo oslabiti.« 25. Dođe jednom abba Arsenije na neko mjesto gdje je vjetar ljuljao šaš. Reče starac braći: »Što se to miče?« Odgovoriše: »Šaš.« Na to im starac reče: »Doista, ako tko živi u samotovanju, a čuje glas vrapca, njegovo srce gubi svoj mir. Koliko li vam je gore kada čujete micanje ovoga šaša.« 26. Abba Danijel je pričao: »Neka braća koja su željela ići u Tebaidu zbog lana rekoše: 'Ako bude moguće, vidjet ćemo i abba Arsenija.' I dođe abba Aleksander i reče starcu: 'Braća dođoše iz Aleksandrije i žele te vidjeti.' Reče starac: 'Saznaj od njih zašto su došli ovdje.' Doznavši da idu u Tebaidu zbog lana, dojavi starcu. On reče: 'Doista, ne će vidjeti Arsenijevo lice jer ne dođoše zbog mene nego zbog svoga djela. Daj im da se okrijepe i otpusti ih u miru te im reci da se starac ne može sastati s njima.'« 27. Došao neki brat u ćeliju abba Arsenija u Skitiji i, zavirivši kroz vratašca, ugleda starca kako je čitav poput plamena. Brat bijaše dostojan to vidjeti. Pošto pokuca, iziđe starac i ugleda brata začuđena pa mu reče: »Kucaš li već dugo vremena? Da nisi možda štogod vidio ovdje?« On odgovori: »Nisam.« I, nakon što je razgovarao s njime, otpusti ga. 28. Dok je abba Arsenije jednom bio u Kanopu, dođe jedna djevica senatorskoga roda, vrlo bogata i bogobojazna, iz Rima, vidjeti 42

ARSENIJE

ga. Ugostio ju je Teoﬁl, nadbiskup, pa ga ona zamoli da nagovori starca da je primi. Došavši k njemu zamoli ga govoreći: »Jedna osoba, senatorskoga roda, došla je iz Rima i želi te vidjeti.« No, starac je nije pustio k sebi. Pošto joj to javi, ona naloži da joj opreme konje, rekavši: »Vjerujem Bogu da ću ga vidjeti. Jer, ne dođoh vidjeti čovjeka, pošto i u našim gradovima ima mnogo ljudi, nego dođoh vidjeti proroka.« Kada je stigla do starčeve ćelije, po Božjoj uredbi, starac je u zgodan čas bio izvan ćelije. Ona ga ugleda i padne mu pred noge. On je podigne u gnjevu i, pogledavši je, reče: »Ako želiš vidjeti moje lice, evo, gledaj!« Ona od stida ne pogleda njegovo lice. Starac joj reče: »Nisi li čula kako ja živim? Trebalo bi to poštivati. I kako si se usudila poduzeti takvo putovanje? Ne znaš li da si žena i da ne možeš tek tako ići bilo kuda? Ili si se htjela vratiti u Rim i reći drugim ženama: 'Vidjela sam Arsenija!' pa da naprave morski put kojim će žene dolaziti k meni?« Ona reče: »Ako hoće Gospodin, nikome ne ću dopustiti da dođe ovamo, ali moli za mene i stalno me se sjećaj!« On joj odgovori: »Molim Boga da mi izbriše iz srca sjećanje na tebe.« Čuvši to ode uznemirena. Pošto dođe u grad, od žalosti pade u ognjicu. Blaženome Teoﬁlu, nadbiskupu, dojave da je bolesna. On dođe k njoj i zamoli je da mu otkrije što joj je. Ona mu reče: »Da barem nisam došla ovamo jer rekoh starcu: 'Sjeti me se!', a on mi reče: 'Molim Boga da mi izbriše iz srca sjećanje na tebe.' I, evo, umirem od žalosti.« Nadbiskup joj reče: »Zar ne shvaćaš da si žena, a neprijatelj po ženama ratuje protiv svetih? Zato je to starac rekao, ali za tvoju dušu on će uvijek moliti.« Tako joj ozdravi duh te se radosna vrati u svoje mjesto. 29. Abba Danijel je pričao o abba Arseniju: »Dođe jednom službenik, donijevši mu oporuku nekoga senatora, njegova rođaka, koji mu je ostavio veoma veliko nasljedstvo. Uzevši je starac je htjede poderati. Službenik mu pade pred noge govoreći: 'Molim te, ne deri je jer ode mi glava.' Abba Arsenije mu reče: 'Ja sam umro prije njega, koji je tek sada umro.' I posla oporuku natrag ne uzevši ništa.« 43

ARSENIJE

30. Govorahu još o njemu: »Subotom uvečer, kada je započeo dan Gospodnji, okrenuvši leđa suncu, raširio bi svoje ruke prema nebu moleći, sve dok sunce ponovno ne bi obasjalo njegovo lice. Tada bi napokon sjeo.« 31. Govorahu o abba Arseniju i abba Teodoru iz Fermesa kako su iznad svega prezirali ljudsku slavu. Zato je abba Arsenije teškom mukom išao nekome u susret, a abba Teodor je, doduše, išao, ali je bio poput oštrice mača. 32. Dok je prebivao u Donjemu Egiptu, abba Arsenije je bio stalno uznemiravan pa je odlučio napustiti svoju ćeliju. Ne ponijevši ništa sa sobom pođe u Faran k svojim učenicima Aleksandru i Zoilonu. Reče Aleksandru: »Idi ploviti.« On učini tako. Zatim reče Zoilonu: »Hajde sa mnom do rijeke pa mi pronađi brod koji će me prevesti u Aleksandriju, a onda i ti zaplovi prema svojemu bratu.« Zoilona to uznemiri, ali je šutio. Tako se oni rastadoše. Kada je starac došao u aleksandrijske krajeve, jako se razbolje. Njegovi učenici rekoše jedan drugome: »Da nije tko od nas uvrijedio starca pa je zato otišao od nas?« No, ne pronađoše ništa takva kod sebe. Starac, kada ozdravi, reče: »Poći ću k svojim ocima.« I zaplovi te dođe u Petru gdje bijahu njegovi učenici. Kada je bio blizu rijeke, neka mlada robinja Egipćanka dođe te dotakne njegov ogrtač od ovčje kože. Starac je prekori, a robinja mu odgovori: »Ako si monah, idi u goru.« Starca pogodi ta riječ pa reče u sebi: »Arsenije, ako si monah, idi u goru.« U to mu dođoše u susret Aleksandar i Zoilon te mu se bace pred noge, a baci se i starac pa zajedno zaplakahu. Starac reče: »Zar niste čuli da sam bolestan?« Odgovore mu: »Jesmo.« On opet reče: »Pa zašto me niste došli vidjeti?« Odgovori mu otac Aleksandar: »Naprasno si otišao od nas pa nam mnogi nisu htjeli pomoći govoreći: 'Da nisu bili neposlušni starcu, ne bi otišao od njih.'« On im reče: »Sada bi ljudi, opet, trebali govoriti: Ne nađe golubica uporišta nogama te se vrati k Noi u korablju.«16 I tako se utješiše. A on ostade s njima do svoje smrti. 16

Post 8,9.

SADRŽAJ

UVOD (monah Dorotej) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24

ŽIVOT I IZREKE PUSTINJSKIH OTACA ȋ

Antun Veliki, 29 Arsenije, 37 Agaton, 49 Amon, 56 Ahil, 59 Amoes (Am), 61 Amun Nitrijski, 62 Anub, 63 Abraham, 64 Ar, 65 Alonije, 66 Aﬁje, 66 Apolon, 67 Andrej, 68 Aj, 68 Amonata, 68

Grgur Teolog (Nazijanski), 76 Gelazije, 77 Geront, 81

Ȍ Bazilije Veliki, 70 Besarion, 71 Benjamin, 74 Biar, 75

ȍ Danijel, 82 Dioskur, 85 Dulo, 86 Ȏ Epifanije, biskup Cipra, 87 Efrem, 90 Euharist, svjetovnjak, 91 Eulogije, prezbiter, 92 Euprepije, 93 Heladije, 94 Evagrije Pontski, 95 Eudemon, 97 ȏ Zenon, 98 Zaharija, 100

SADRŽAJ

Izaija Skitski, 102 Ilija, 104 Heraklo, 105

Kasijan, 147 Kronije, 149 Karion, 151 Kaprije, 153 Kir, 153

Θ Teodor Fermeški, 107 Teodor iz Henatona, 113 Teodor Skitski, 113 Teodor iz Eleuteropolisa, 114 Teona, 114 Teoﬁl nadbiskup, 114 Majka Teodora, 117 Ι Ivan Mali, 119 Ivan Cenobit, 129 Izidor iz Skitije, 129 Izidor iz Peluzije, 131 Izak, svećenik u Ćelijama, 132 Josip iz Peneﬁsija, 135 Jakov, 138 Hierakos, 138 Ivan Eunuh, 139 Ivan iz Ćelija, 139 Ivan iz Tebaide, 140 Izidor Prezbiter, 140 Ivan iz Perzije, 141 Ivan iz Tebe, 143 Ivan, učenik abba Pavla, 143 Izak iz Tebe, 144 Josip iz Tebe, 145 Hilarion, 145 Ishirion, 146

286

Λ Lucije, 154 Lot, 155 Longin, 156 Μ Makarije Egipatski, 158 Mojsije, 172 Matoes, 177 Marko, učenik abba Silvana, 180 Milezije, 181 Motion, 182 Megetije, 183 Mios, 184 Marko Egipatski, 185 Makarije Građanin (Aleksandrijski), 186 Ν Nil, 188 Nisteron, 189 Nisteron Cenobit, 190 Nikon, 191 Netra, 191 Niketa, 192 Ξ Ksoj, 193

SADRŽAJ

Ksantije, 193 Ο Olimpije, 195 Horsizije, 196 Π

Sarmatas, 259 Serapion, 260 Serin, 262 Spiridon, 262 Sai, 263 Sara, 264 Sinkletika, 265

Poemen, 197 Pambo, 229 Pistos, 231 Pior, 232 Pitirion, 233 Pistamen, 234 Petar Pionit, 234 Pafnucije, 236 Pavao, 237 Pavao Kozmit, 238 Pavao Veliki, 238 Pavao Prostodušni, 239 Petar iz Dija, 241

Abba iz Rima, 242 Rufus, 244 Roman (Romeo), 245

Homaj, 277 Keremon, 277

΢ Sisoes, 246 Silvan, 256 Šimun, 258 Sopat, 259

Tit, 270 Timotej, 271 Τ Hiperehije, 272 Φ Fokas, 274 Filik, 275 Filagrije, 276 Fortas, 276

Φ Psentasios, 278 Χ Hor, 279

RJEČNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283

287

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske

Cijena 120 kn

ISBN 978-953-235-101-9