Život Isusa Krista - džepni uvez by VERBUM d.o.o.

VERBUM USKL Ä&#x152;NIK

...................................................

Henri Daniel-Rops @IVOT ISUSA KRISTA

Biblioteka:

18. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Henri Daniel-Rops

@IVOT ISUSA KRISTA

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Henri Daniel-Rops Brève histoire du Christ – Jésus Slika na naslovnoj stranici: Alvise Vivarini, Isus Krist koji blagoslivlja, (1494.) Na ustupljenom prijevodu zahvaljujemo Biskupskom ordinarijatu u \akovu Sva prava pridr`ana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umno`avati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektroni~ki, mehani~ki i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Dra`ena [ola

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 232.9 DANIEL-Rops, Henri Život Isusa Krista / Henri Daniel-Rops. - Split : Verbum, 2013. (Biblioteka Uskličnik ; 18) Prijevod djela: Breve histoire du Christ- Jesus. ISBN 978-953-235-341-9 I. Isus Krist -- Život i djelo 150416091

UVODNA RIJE^

Isus Krist je li~nost na{e povijesti, ali se visoko izdiè nad njom, tako da se ne moè sagledati samo na jedan na~in. I zato }e uvijek vrijediti rije~ sv. Ivana kojom zavr{ava svoj evan|eoski izvje{taj: “A ima jo{ mnogo toga {to u~ini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.” Daniel-Rops, ~lan ~etrdesetorice “besmrtnika” Francuske akademije, koji je umro 1965. nakon vrlo plodnoga ìvota, napisao je izvanrednu knjigu Isus u svom vremenu. Ve} naslov o~ituje temeljnu pi{~evu te`nju da Isusa smjesti u cjelokupni ambijent njegova vremena, kako bi nam pribliìo misterij utjelovljenja i pokazao koliko je Isus bio ~ovjek i koliko je prema{io sve ljudsko... Poslije izlaska te knjige mnogi su molili pisca da napi{e jednostavnije, kra}e i pristupa~nije djelo o Isusovu ìvotu. I Daniel-Rops je napisao ovu knjiìcu, posljednje djelo svojega ìvota. U njemu je na neki na~in nastojao uzma}i pred evan|eoskim tekstom, teè}i ga samo osvijetliti, upozoriti na nj i pomo}i nam da ga bolje razumjemo i uzljubimo. Na hrvatskom smo svojedobno imali odli~an ìvot Isusov u tri sveska: Isus Krist (Zagreb, 1925.– 1927.); napisao ga je dr. Rudolf Vimer, nekada{nji profesor biblijskih nauka na Katoli~kom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Boljem poznavanju Isusa Krista posluìla su na svoj na~in i dva prijevoda prvo5

razrednih djela: Povijest Kristova G. Papinija (Senj, 1936.) i @ivot Isusov F. Mauriaca (Subotica, 1946.). Ova mala knjiga Daniela-Ropsa, koja istom predmetu pristupa s novih stajali{ta, popunit }e osjetljivu prazninu u nas... Ona }e posti}i svoju svrhu ako onaj tko je pro~ita zaèli po}i dalje u traènju Onoga koji, napokon, ostaje jedini predmet razmatranja u kojemu se nikada ne}emo razo~arati, jedini Vo|a, jedini Uzor – kako kaè sam Rops. Kona~no, kako je upozorio Drugi vatikanski koncil u svojoj najve}oj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu: “U svjetlu objave koju je donio Krist Gospodin, drugi Adam, koji nam je objavio Oca i njegovu ljubav, ~ovjek je sam sebi postao potpuno jasan” tako da “svaki onaj koji slijedi Krista, savr{enog ~ovjeka, i sam sve vi{e ~ovjek postaje” (br. 22 i br. 41). To je intuitivno izrazio u svojim Mislima Pascalov genij: “Bez Isusa Krista ne samo da ne poznajemo Boga – ni sami sebe ne poznajemo nego samo po Isusu Kristu. Ni ìvot ni smrt ne poznajemo nego samo po Isusu Kristu. Izvan Isusa Krista mi ne znamo ni {to je na{ ìvot, ni {to je smrt, ni {to je Bog, ni {to smo mi sami. Tako bez Svetog pisma, kojemu je sav sadràj Isus Krist, mi ne poznajemo ni{ta; vidimo samo mrak i mete`, i u naravi Bo`joj i u naravi ~ovjekovoj.” Tako on ostaje, prema svojoj vlastitoj rije~i, jedino “Svjetlo svijeta”, i tko ide za njim, ne tumara tminama. U Zagrebu, na Cvjetnicu 1967. Bonaventura Duda 6

Glava prva

POD DAHOM DUHA

Put im je bio dobro poznat, ~esto su onuda i{li s njim. Vodio je iz grada stubama dolje do muljevitog Cedrona, a onda se, na drugoj strani potoka, prili~no strmo uspinjao uz obronak onoga breùljka koji su nazivali Maslinska gora. Getsemani je leào sasvim u blizini, ogra|en vrt s tijeskom za ulje, vrt s kojim se u njihovu sje}anju povezivalo toliko bolnih slika. Sigurno su mnogi od njih, penju}i se uz obronak, dozivali sebi u pamet te uspomene. Ovaj ih je put vodio do vrha, u jasno svjetlo vrhunca, na onu zra~nu terasu s koje se pruào vrlo lijep pogled na Jeruzalem koji je leào pod svibanjskim suncem kao od jantara i sedefa na~injen. Tko su bili ti ljudi? Koliko ih je bilo? Bez sumnje vrlo mala ~etica. Jedanaestorica, koje je bio izabrao i odredio za svoje svjedoke, ba{tinici i upravitelji njegove poruke. Dvanaesti nije bio me|u njima: posljednje ostatke njegova tijela kidali su i uni{tavali pohlepni kljunovi le{inara. Kad ~itamo tekstove koji nam govore o tom doga|aju (Mk 16,19–20; Lk 24,50–52, Dj 1,9–12; uz to Iv 20,31 i 21,25), dobivamo dojam da je skupina bila vrlo malena i da se sastojala samo od onih za koje je misterij mogao zna~iti ne{to drugo nego samo novo neobi~no o~itovanje jedne neshvatljive mo}i. Mnogi misle da je i Majka Gospodinova bila s njima, da dolikuje da i ona bude prisutna u proslavljenju, kao {to je bila u napu{tenosti. I mo`da je bilo prisutno jo{ i ono nekoliko èna koje je 7

ljubav i vjera u~inila tako skromnima i jednostavno juna~kima da su u onaj ~as kad su mu{karci izgubili sr~anost, jedine, ostale vjerne. Kad su stigli na vrh gore, on se zaustavi. Na njegov znak stanu svi i okupe se oko njega. Sigurno su mislili da }e on jo{ jedanput progovoriti, jo{ im ne{to povjeriti o svojem poslanju. Ali je ovaj put on {utke podigao ruku, blagoslovio ih... Tada se dogodi ~udesan doga|aj, o kojemu sveti tekstovi govore kao o povijesnoj ~injenici, a koji ipak nadilazi svaku povijest, koji pripada vje~nosti. “I dok ih blagoslivlja{e, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.“ Koje nebo? Kakav oblak? Stvarno nebo, ako tekstove uzmemo doslovce, nebo koje se {iri nad zemljom, zvjezdani prostor; i oblak sasvim sli~an onome {to ga jesenji vjetar tjera sa zapada na bregove Judeje. Ali to moè biti i isti onaj oblak koji su izabranici vidjeli dva puta, na kr{tenju Gospodinovu i kod njegova preobraènja, i tako|er isti onaj iz kojega je bio odjeknuo glas {to ga je Mojsije ~uo na gori Sinaju. I da je nebo u koje je nestao ljudski lik bilo isto ono u kojemu, prema rije~ima sv. Pavla, “prebiva svjetlo nedostupno” (1 Tim 6,16), nebo svete blizine Bo`je. Kako bilo da bilo, svjedoci doga|aja postado{e kao uko~eni od ~u|enja. Stajali su, nepomi~ni, o~iju upravljenih u tajanstveni beskraj iznad svojih glava, u koji se raspr{ila njegova prisutnost. Bila je potrebna nadnaravna objava, zahvat dvaju an|ela, da ih vrati u stvarnost, i k njihovim zada}ama. * * * Tako se za sve njih zavr{io izvanredan doìvljaj u koji su bili uvu~eni kojih trideset mjeseci prije toga. 8

On ih je pozvao, on ih je izabrao, svakoga od njih osobitom rije~ju koja je bila poznata samo najdubljoj nutrini njegova srca, a oni su po{li za njim, za onim koji je upravo nestao pred njihovim o~ima. Slijedili su ga po cestama Svete Zemlje, kojima je i{ao da bi donio svoju poruku svima koji su je htjeli ~uti. Oni su je ~uli, tu poruku, tako uzvi{enu i uvjerljivu da ih je sve odmah preobrazila. Bili su svjedoci ~udesa koja je ~inio suverenom lako}om. I vjerovali su da se u njemu, u Nadahnutome, nalazi “vi{e nego prorok”: u Pismu najavljeni Poslanik, Sin Blagoslovljenoga. Ali je taj ~udnovati doìvljaj imao svr{etak koji se ljudskim o~ima s pravom mogao ~initi neuspje{an. Vjerske su vo|e ìdovskoga naroda vidjele u novom propovijedanju hulu na Boga i udarac na postoje}i poredak – {to je, uostalom, u izraelskom reìmu tada{njega vremena zna~ilo otprilike isto – i zato je nastupila brutalna reakcija. Vlasti su dale uhvatiti onoga koji se nazivao Mesijom; ùrna je i povr{na sudbena rasprava dovela do smrtne presude, pri ~emu je rimski namjesnik iz slabosti pustio da sve ide svojim putem, i poslanje navodnoga Sina Bo`jega zavr{ilo je na golom breùljku, pred vratima na sjevernoj strani grada, gdje su na kriù umirali buntovnici, bezbo`nici i razbojnici. Taj stra{ni poraz bacio ih je sve u o~aj, zbunjenost i strah. Kad se odigravao posljednji ~in tragedije, svi su se – osim jednoga jedinoga – umjesto da budu na Golgoti, u podno`ju krià na kojemu se njihov U~itelj borio sa smr}u, posakrivali u donjim ~etvrtima grada, zaklju~av{i se po ku}ama nekolicine prijatelja; tako su se svi bojali da bi ih mogli uhvatiti kao sukrivce pobije|enoga. 9

Ipak je na taj smrtni strah, na tu jo{ smrtniju sumnju u istinitost poruke koju su primili, do{ao vrlo tajanstven odgovor. Tre}i dan poslije tragedije, na uskrsnu nedjelju, neke su se ène iz njihove sredine uspele na mjesto gdje su sahranili smaknutoga, i vratile su se s uzbudljivom vije{}u: grob su na{le prazan, a jedna im je sjajna prikaza objavila da je na kriù umrli pobijedio smrt, da je uskrsnuo. Tada su bez sumnje shvatili da su neobi~ne rije~i koje su neko} ~uli s njegovih usana bile proro~anske. On }e pobijediti smrt po{to }e joj prividno podle}i, tako im je on bio rekao, kako su se sje}ali. Ali prilike pod kojima se ~etrdeset dana odigravala ta nova egzistencija bile su kao stvorene da sve te ljude ostave u nekoj vrsti suzdr`ljivosti, u kojoj su se me|usobno mogli povezati radost i nada, nemir i sumnja. Taj drugi, tako osebujan ìvot zavr{io se sada jednim jo{ ~udesnijim doga|ajem. * * * U tradiciji onih koji su imali postati ~uvari i glasnici njegove poruke morao je taj doga|aj dobiti veliku va`nost. Vjerovanje apostolsko, taj saèti sadràj njihove vjere, u svojemu je najstarijem obliku trebao to potvrditi. U tekstovima prvih svjedoka trebao je taj “uzlazak na nebo”, taj “primitak u slavu” vrijediti kao jedan od najsigurnijih znakova za boànstvo onoga kojemu je to zapalo u dio (Ef 4,8–10; Heb 4,14; 1 Pt 3,22). Za taj ~as ipak “uza{a{}e” nije bilo dovoljno da obori svako oklijevanje i kolebanje. Na jednoj je divnoj stranici Lacordaire prikazao te ljude “same, pred svemirom koji ne vjeruje ni u {to od onoga u {to oni vjeruju, koji jo{ ni{ta i ne zna o tome i koji oni moraju obratiti na svoju vjeru, s 10

podno`ja kri`a koji je vidio smrt njihova U~itelja. Jesu li ljudi ikada imali sli~an trenutak? I kakvi ljudi? Obrtnici, ribari...” Njihovo kolebanje, dapa~e njihov strah ~inio se i previ{e prirodan. Zada}a koja im je bila postavljena pokolebala bi i naoko bolje pripravljene ljude. Njihova vjera nije do{la u pitanje, i njihova “du{a bila je preplavljena rado{}u”. [to bi jedan od njih kasnije napisao, to su oni sebi mogli uvijek ponavljati, kao znak i obe}anje. “Nitko nije uza{ao na nebo doli onaj koji si|e s neba” (Iv 3,13). Prema drugima, bio je to poslije uskrsnu}a duhovni zalog koji nitko nije mogao odbijati. Ali da bi se ta vjera mogla prenositi na druge, da bi njihova hrabrost postala tako velika da uzmu na se opasnost i javno se priznaju svjedocima smaknutoga na Golgoti – smrtnu opasnost koju im je njihov U~itelj jasno i izri~ito prorekao (Iv 21,18) – da bi, napokon, poslu{ali najve}u zapovijed koju im je on bio dao, “da idu propovijedati evan|elje svemu stvorenju” (Mt 28,16–20; Mk 16,15–18; Dj 1,8), za to su im bile potrebne vi{e nego ljudske snage. Deset su dana bili sakupljeni u gornjoj dvorani jedne ku}e u Starom gradu, u istoj dvorani u kojoj se odvijao obred posljednje ve~ere, i koja je postala sabirali{tem prvih u~enika, kojima se priklju~ila Marija, Majka, i druge svete `ene; ondje su oni razmatrali i molili. Oni koji su nestaloga uistinu ljubili priklju~ili su se njima. To jo{ nije bio velik broj: sto dvadeset... (Dj 1,12–26). * * * Na to je povjerljivo ~ekanje odgovorio Bog. Bilo je to deseti dan poslije uza{a{}a. Izrael je svetkovao, po tradiciji, godi{njicu onoga dana kada je Jahve 11

Mojsiju diktirao Zakon, blagdan Pedesetnice. Mala, revna zajednica bila je okupljena u dvorani posljednje ve~ere. Tada se dogodilo... “I eto iznenada {uma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu ku}u u kojoj su bili. I pokaù im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te si|e po jedan na svakoga od njih. Svi se napuni{e Duha Svetoga” (Dj 2,1–4). Nitko sigurno nije ni{ta o tome slutio. Velika oluja Duha, koji je preko njih pre{ao, pobudila je u njima plimu uspomena. U~itelj im je to bio najavio: “Poslat }u ga k vama. A kad on do|e, pokazat }e svijetu {to je grijeh, {to li pravednost, a {to osuda. No kada do|e on – Duh istine – upu}ivat }e vas u svu istinu” (Iv 16,7–8.13). I jo{ je k tome dodao: “A kada do|e Branitelj koga }u vam poslati od Oca – Duh Istine koji od Oca izlazi – on }e svjedo~iti za mene. I vi }ete svjedo~iti jer ste od po~etka sa mnom” (Iv 15,26–27). Prore~eni je trenutak, dakle, do{ao. Duh koji ja~a spustio se na njih. Oni su osjetili njegovu nazo~nost i u svojemu vanjskom raspoloènju i u nadnaravnoj radosti koju su osje}ali; ona je bila tako vidljiva da su se prvi svjedoci – ljudi iz one ~etvrti, hodo~asnici, znatièljnici koje je neobi~na, nebeska huka domamila onamo – rugali kad su ih vidjeli, misle}i da su pijani. Ali iz njih je izlazila posebna snaga, koja ih je u~inila apostolima, nositeljima poruke, i to tajanstvenim darom koji su primili da su ih razumjeli svi slu{atelji, kakav god njihov jezik bio. I jo{ vi{e onom sasvim novom snagom koja je podizala njihovu du{u i koja }e u~initi da }e oni isti koji su napustili U~itelja dok je jo{ ìvio braniti ga mrtva, izlaù}i se i ìvotnoj opasnosti. 12

* * * I smjesta se pokazao nepobitan dokaz za to: Vo|a male skupine prvih vjernika, onaj kojega je U~itelj odredio za njihovu glavu, [imun, s nadimkom Petar, nije u ~asu velike ku{nje bio hrabriji od drugih. Kad su ga one no}i, u kojoj se vodila namje{tena sudbena rasprava, prepoznali me|u znatièljnicima, dok je dr{}u}i uhodio ne bi li {to novo saznao, odmah je kapitulirao i tri puta – zaklinju}i se! – izjavio da nema nikakve veze s uhva}enim ~ovjekom. Pa ipak – i to je mo`da najljep{e ~udo ~itave te povijesti – taj stra{ljivi ~ovjek, spreman na sva poricanja da spasi svoj ìvot, jednom rije~ju ~ovjek kao toliki drugi, bio je sada, kad ga je Duh zadahnuo, iz temelja preobraèn. Petar, dakle, ustane i stupi pred uzbu|eno mno{tvo. Ah, on se vi{e nije bojao! Nije vi{e oklijevao. Odsad }e uzeti na se odgovornost kao vo|a. On }e odgovoriti onima koji su se rugali njihovoj radosti, njihovoj tajni. I poruku za koju je U~itelj umro, on }e sada dalje ponijeti: “@idovi i svi {to boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i rije~i mi poslu{ajte: Nisu ovi pijani, kako vi mislite – ta istom je tre}a ura dana – nego to je ono {to je re~eno po proroku Joelu: âk }u i na sluge i slu{kinje svoje izliti Duha svojega u dane one i proricat }e... Izraelci, ~ujte ove rije~i: Isusa Nazare}anina, ~ovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, ~udesima i znamenjima koja, kao {to znate, po njemu u~ini me|u vama – njega, predana po rukama bezakonika, razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodiv{i ga grozote smrti. Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog u~inio Gospodinom i Kristom” (Dj 2,14–36). 13

Upravo je u tom ~asu zapo~ela neobi~na povijest kr{}anstva, kakva se doga|a ve} gotovo dva tisu}lje}a. Iz toga se neustra{ivoga govora imala roditi Crkva Kristova; neposrednim je obra}enjima urodio taj govor. I u svjedo~anstvu Petrovu bila je sadràna sva bit nove vjere. To je bila vjera koja se nije samo vezala na jedan nauk, koja nije samo traìla priklju~ak na nauk jednog poslanika, kao {to su bili Buda, Zaratustra, Mojsije ili, kasnije, Muhamed. Vjera koja je bila pun priklju~ak na jedno jedino bi}e, na Boga koji je postao ~ovjek, kojega je vjernik trebao ne samo nasljedovati kao svoj jedini uzor, kojega je trebao slu{ati ne samo kao svojega jedinoga U~itelja nego kojega je trebao nositi u sebi, da ìvi iz njega Vjera koja }e prevaliti vremena i prosvijetliti ~ovje~anstvo misterijem Isusa.

Glava druga

IVAN PRETE^A

Sve je to bilo po~elo prije manje od trideset mjeseci. Bez sumnje u prosincu. Koje godine? Vrlo vjerojatno godine 27. na{e ere. Sv. Luka ozna~uje u po~etku svojega Evan|elja: â&#x20AC;&#x153;Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog sve}enika Ane i Kajfe...â&#x20AC;? (Lk 3,1â&#x20AC;&#x201C;2). Gomilaju}i tako kronolo{ke podatke, povezuju}i datume povjesni~arima vrijedne, ne ozna~uje li evan|elist jasno da je uistinu rije~ o po~etku svega, o trenutku u kojemu se sve zame}e, u kojemu se sve pokre}e?... Bilo je to, dakle, potkraj godine 27. na{e ere, za vladanja cara Tiberija, na rije~nom gazu kod Betabare. Mjesto je jo{ i danas dobro poznato. Leì na donjem Jordanu, ne ba{ daleko od njegova u{}a u Mrtvo more, to jest gotovo na najdonjoj to~ki palestinskog Gora, te jedinstvene rane koju su pomicanja kamenih slojeva urezala u koù zemlje. Tu se nalazimo tri stotine pedeset metara niè od morske razine, vi{e od tisu}u metara dublje od Jeruzalema. Ljeti je vru}ina ovdje nepodno{ljiva; ali zimi, osobito kad pu{e sjevernjak, to neugodno mjesto postaje divno. Rijeka valja svoje zelenkaste valove kroz gu{taru vrba, visokih sita, mimoza i oleandara. No}i su rajske. Svaki je rije~ni gaz uvijek vrlo prometno mjesto. Karavanska cesta iz unutra{njosti Azije vodila je 15

kroz Betabaru. Bez prestanka su duge povorke magaraca i deva silazile iz Moaba i zapo~injale, poslije kratkoga odmora i napajanja, mu~ni uspon preko Jerihona u Sveti Grad. Tako su onuda odvajkada prolazili ljudi svih rasa, svih jezika, svih no{nja. Ali se te 27. godine zaustavljalo ondje mnogo putnika. I drugi su dolazili, iz razli~itih pokrajina Bo`je Zemlje, privu~eni upravo ~udesnom vije{}u koja je na krilima vjetra bila no{ena od sela do sela: na jordanskom gazu govori prorok. Prorok... U ~itavoj ìdovskoj zajednici nije bilo vjernika kojemu ne bi na tu vijest ìvlje zakucalo srce. Povijest Amosa, Hošee, Ilije, Elizeja i jo{ vi{e povijest Izaije, kako je zapisana u knjizi rije~i Bo`je, bila je poznata svakome tko se rodio pod Zakonom Mojsijevim i bio obrezan. Ali gle, ve} pet stotina godina nije bilo proroka. “Ne vidimo vi{e svojih zastava”, uzviknuo je neko} psalmist. “Proroka vi{e nema, i nitko me|u nama ne zna dokle” (Ps 74,9). Ako se doista digao prorok i govorio na gazu kod Betabare, tko ne bi imao èlju pohitati onamo i ~uti ga? * * * ôvjek je izgledao upravo tako kako su ljudi zami{ljali “proroka”. “Nosio je”, kaù evan|elisti Marko i Matej, “odje}u od devine dlake i ko`ni pojas oko bokova.” Tako je gotovo doslovce glasio opis proroka Ilije u Svetom pismu: “Bio je to ~ovjek u koùhu i s ko`nim pojasom oko bedara” (2 Kr 1,8). I njegova je hrana odgovarala sasvim tradiciji velikih samotnika duha, pustinjaka i asketa: divlji med i skakavci. Pravilo esenskih monaha propisivalo je izri~ito kao meso prène skakavce, koje beduini, 16

zgnje~ene u ka{u ili izmije{ane s medom ili octom, jo{ i danas jedu. Tako je on, kako se govorilo, ìvio godinama, u cijeloj zemlji oko Jordana, na bregovima i dolinama; propovijedao je ljudima rije~ Bo`ju i povla~io se s vremena na vrijeme u pustinju. Ako sve to nije ukazivalo na proroka, po kojim ga je znakovima onda bilo mogu}e prepoznati? Otkako su 1947. otkriveni rukopisi s Mrtvog mora i iskopan samostan u Kumranu, ~esto se nametala usporedba proroka s jordanskoga gaza s monasima ~iji je redovni~ki ìvot tako jasno iskrsnuo pred arheolozima. Sigurno su eseni, jedna vrsta prete~a na{ih trapista, provodili zajedni~ki ìvot pod strogim pravilom, ìvot koji se veoma razlikuje od ìvota putuju}ega asketa, ali njihov ideal, njihovi obredi, katkada dapa~e njihove to~ne formule â&#x20AC;&#x201C; sve je to bilo neobi~no sli~no kao kod proroka s Jordana. Nije, dakle, potpuno isklju~eno da je on bio ~lan esena i ìvio u jednoj {pilji kamenite obale koja dominira nad Gorom, sli~no kao onaj Banus, pustinjak u okolici Hermona, kojega ìdovski povjesni~ar Josip Flavije spominje kao svojega u~itelja. Propovjednika s jordanskoga gaza okruìvala je atmosfera tajanstvenosti i ~udesa. Evan|elist Luka aludira na to. Tridesetak godina prije toga jedan je sve}enik Hrama, imenom Zaharija, mudar i poboàn ~ovjek, imao vi|enje. Dok je prinosio `rtvu tamjana, ukazao mu se s desne strane kadionog oltara an|eo i objavio mu da }e se njegova tajna èlja ispuniti, da }e mu èna Elizabeta, koja je dotad bila nerotkinja, roditi sina. Zapanjen, Zaharija se usudio o~itovati nebeskom glasniku svoju sumnju u tu objavu jer mu èna nije vi{e u dobi da ra|a. Zato je devet mjeseci bio nijem. Dijete ~uda ipak se rodilo, kako je bilo prore~eno, i, poslu{ni zapovijedima arkan|elovim, 17

njegovi su ga roditelji odgojili kao “nazireja”, to jest kao Bogu posve}enoga, u potpunoj ~isto}i i odricanju, s dugom kosom koja mu je bila na zatiljku svezana u “konjski rep”. Kad je odrastao, on je i dalje odràvao zavjet koji je bio u~injen kod njegova ro|enja: ostao je vjeran svojemu zvanju, zvanju Bo`jega ~ovjeka (Lk 1,5–25). Zvao se Johanan ili Jokanaan – od ~ega smo mi na~inili Ivan. To je bilo staro ime izvedeno od “Jahve”, koje u tada{njem Izraelu nije bilo rijetko: “Blagoslovljeni od Jahve”. Ali mu je narod dao nadimak koji ga je jo{ bolje ozna~io. Kad je tko rekao “Krstitelj”, svatko je znao da je rije~ o proroku s jordanskog gaza. Kr{tenje je bilo njegov obred, izrazit ~in {to ga je vr{io nad onima koji su mu se povjeravali. Nakon {to bi prorok izrekao nesumnjivo neku liturgijsku formulu, ~ovjek je izlazio iz rijeke nadnaravno opran, o~i{}en. Gledan s vanjske strane, taj obred nije bio nov. Trebalo je samo otvoriti Levitski zakonik ili Knjigu Brojeva da bi se na{ao obi~aj Zakonom propisanih pranja; ta su se pranja traìla od sve}enika koji su vr{ili slu`bu u Hramu; kumransko je pravilo nalagalo esenima svakida{nje kupanje. Ali se Ivanovo kr{tenje isticalo osobitim crtama; ~ovjek se nije prao sam vodom o~i{}enja, ona se primala iz u~iteljevih ruku. I obred, koji je o~ito imao simboli~ku vrijednost, dobivao je svoje pravo zna~enje samo po unutarnjem raspoloènju s kojim se primao. To je bilo “kr{tenje vodom za pokoru”, kr{tenje pokore. Du{u kr{tenika nije prala voda na njega izlivena, nego kajanje (Mt 3,1–12; Mk 1,4–8; Lk 3,1–18). Pokora! To je bila prva velika tema u Ivanovu propovijedanju. Posti}i “dostojne plodove kajanja”, postiti, moliti se, moliti Boga za opro{tenje: Ivan 18

pripada potpuno u niz Izaija, Jeremija, svih onih neustra{ivih ljudi koji su Izraela hrabro dozivali natrag k obvezama njegove vjere. Kako su monasi s Mrtvoga mora govorili: “Bog }e po svojoj istini o~istiti sva djela svakog pojedinca, da ga o~isti svojim Duhom.” Ah, njegov ton nije bio blag! “Leglo gujinje! Tko vas samo upozori da bjeìte od skore srd`be? Donosite dakle plodove dostojne obra}enja. I nemojte po~eti u sebi govoriti: ’Imamo oca Abrahama!’ Jer, kaèm vam: Bog iz ovog kamenja moè podi}i djecu Abrahamovu” (Lk 3,7–8). Ali ljudima dobre volje koji su dolazili k njemu, s iskrenim srcem, u èlji da teè za najboljim davao je plemenite savjete; uzdràvati se od svakog nasilja, od svakog licemjerja; svoje blago dijeliti potrebnima... Rije~i koje su najavljivale jo{ ve}e i odre|enije rije~i. Jer Ivan je bio vi{e nego Krstitelj: on je bio Objavitelj. * * * U tome je zapravo bila druga velika tema poruke koju je prorok na Jordanu objavljivao. Onima koji su ga za~u|eni pitali: “Tko si ti? Jesi li ti Mesija?” odgovarao bi: “Ne, nisam.” Ali u Pismu je bilo pisano: “Ni{ta ne ~ini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima” (Am 3,7). Nije li on imao zada}u svojemu vremenu otkriti namjere Bo`je? Na to je Ivan odgovarao rije~ima punim ~ednosti i ujedno punim sigurnosti: Ne, on nije bio Ilija koji se vratio na zemlju, ali mu je Bog ipak odredio izvanrednu misiju. “Ja sam glas koji vi~e u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako re~e prorok Izaija” (Iv 1,23). Jer se nadnaravno bi}e, koje su svi nadahnuti ljudi Izraela jednodu{no navijestili, imalo po19

javiti. “Ali dolazi ja~i od mene. Ja nisam dostojan odrije{iti mu remenje na obu}i. U ruci mu vija~a da pro~isti gumno svoje i sabere ìto u ìtnicu svoju, a pljevu }e spaliti ognjem neugasivim” (Lk 3,16–17). Na po~etku je ~etvrtog Evan|elja apostol Ivan u nekoliko nenadma{ivih redaka opisao divnu ulogu Krstiteljevu. “Bî ~ovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On do|e kao svjedok da posvjedo~i za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedo~i za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog ~ovjeka do|e na svijet: Rije~...” (Iv 1,6–9). Uloga `rtvovanoga, samoodricanje, poniznost: ~itav svoj ìvot imao je Krstitelj ostati vjeran tome idealu, spreman “poniziti se da bude ve}i” Onaj ~ijim se glasnikom na zemlji on u~inio, Onaj koji je imao do}i. Za @idova onoga vremena imale su takve rije~i, takve aluzije lako razumljiv smisao – smisao u koji ~ovjek dvadesetoga stolje}a moè te{ko odmah proniknuti. U Izraelu su od prije dvije tisu}e godina svuda imali slutnju o onome {to sinoptici nazivaju “puninom vremena”. Tajanstveno sutra otkrit }e svoje tajne; ~as je bio blizu (Mk 1,15; Gal 4,4), stolje}ima }e obe}avan doga|aj nastupiti. [to }e nastupiti? Pojavit }e se Mesija. Da bismo razumjeli {to je ta nada zna~ila za vjernika prije dvije tisu}e godina, morali bismo se i ovdje uìvjeti u mentalitet druk~iji od na{ega. Mi ne osje} amo vi{e u sebi onu puninu ljubavi koju su osje}ali @idovi u du{i kad su ~uli rije~i: “Mesija }e do}i!” Mesija, Pomazanik Gospodnji, u aramejskom Me{iah u gr~kom Hristos, bio je u tradiciji Izraela nadnaravno bi}e koje se imalo pojaviti kad se ispune vremena, da donese posljednju i kona~nu rije~ Bo`ju. Nije mnogo zna~ilo {to su ljudi razli~ito zami{ljali dolazak toga 20

nositelja boànske poruke. Prema mi{ljenju velike ve}ine imao je do}i kao pobjedonosni kralj, prema drugima kao gospodar pravde i mudrosti, a prema jednom zagonetnom i uzbudljivom mjestu proroka Izaije (gl. 53) kao `rtva pomirnica za grijehe ljudi. Bitno je bilo da su vjernici ìvjeli od nade u taj dolazak. ôvjek koji im je objavljivao blizinu toga dolaska morao ih je pogoditi u najdublju dubinu srca. I jednoga dana – vjerojatno po~etkom godine 28. – pojavio se u mno{tvu koje se natiskivalo oko Krstitelja ~ovjek kojega je prorok, po tajanstvenoj mo}i koju je imao, odmah prepoznao. Prizor su trojica sinoptika dirljivo prikazala (Mat 3,13–17; Mk 1,9–11; Lk 3,21–22). Nepoznati stoji pred Ivanom i moli ga za kr{tenje. Nadahnutoga obuzima nesavladljivo uzbu|enje. On se brani i izjavljuje da nije za to ovla{ten. O~ima koje nisu o~i tijela, on promatra neobi~noga pokornika; on zna da onaj nema nikakvih grijeha koje bi priznao ni okajavao. On {ap}e: “Treba da ti krsti{ mene, a ti dolazi{ k meni!” Ali drugi mu odgovara tonom koji ne dopu{ta protivljenja: “Neka bude tako. Jer nam dolikuje da ispunimo svu pravdu!” Stanje je ~ovjeka da je gre{nik, i ne moè se biti ~ovjek bez pokore. Tako to ho}e pravda Bo`ja, ona kojoj se i naj~istiji koji je ikada ìvio me|u ljudima morao pokoriti. O tom je doga|aju ljudska {pekulacija podigla ~itavu zgradu hipoteza, a hereza ga je iskitila. Ako je pokornik iz Betabare htio primiti kr{tenje pokore – re}i }e pristalice Manija – ne zna~i li to da je on uistinu grije{io? I nije li on tek poslije doga|aja na Jordanu imao postati sasvim ~ist, sasvim poslanik Bo`ji? Drugi }e heretici tvrditi da je tek u tom trenutku boànstvo si{lo u njega i izvr{ila se tajna koju dogma zove utjelovljenje. Jalove i bezbo`ne disku21

sije nasuprot sasvim jednostavnoj ~injenici, koju gre{nik promatra s udivljenjem punim nade: Mesija pokornik. Ivan, dakle, poslu{a. ôvjek stupi u rijeku, a prorok izgovori rije~i koje je obi~avao govoriti. Poslije je Krstitelj morao svjedo~iti o tome {to je vidio u trenutku kad “se ispunjavala sva pravda”. Nekoliko dana poslije toga morao je svojim u~enicima me|u mno{tvom ljudi pokazati svojega divnoga pokornika i ozna~iti ga kao “Jaganjca Bo`jega koji odnosi grijeh svijeta”, kao onoga “koji je pred njim jer bija{e prije njega” (Iv 1,29–30), to jest kao Mesiju. Doista se u ~asu kad je Nepoznati izi{ao iz vode i po~eo se moliti otvorilo nebo: Duh Sveti si{ao je vidljiv u obliku goluba i spustio se na molitelja. U isto je vrijeme odjeknuo nadnaravan glas: “Ovo je Sin moj ljubljeni: u njemu mi je sva milina.” Nepoznati kojega je boànski glas ozna~io, pred kojim je Ivan Krstitelj, potresen, osjetio kako se sve njegovo bi}e rastapa u oboàvanju, zvao se na zemlji Isus. Bio je Galilejac. Do{ao je iz Nazareta.

Glava tre}a

KAD AN\ELI GOVORE

Da se znalo o ~udesnim doga|ajima koji su pratili Isusa iz Nazareta, ne bi neizrecivi glas trebao kazati da Bog u njemu ima svu svoju milinu. Ali ~ini se da nitko, ni tada ni za ~itavog javnog ìvota Isusova, nije o njima ni{ta znao. Mi ih nalazimo samo kod dvojice od ~etiriju evan|elista, kod sv. Luke i kod sv. Mateja; druga dvojica ni{ta o tome ne govore. Ali i u prvom i u tre}em Evan|elju, u kojima su izvje{taji uostalom vrlo razli~iti, izgledaju oni kao uvodna poglavlja, koja se lako mogu odvojiti od glavnine djela. Pa ipak ih ~itava tradicija, podjednako kao i ostale tekstove, smatra vjerodostojnima, pa ~ak i heretici kao Cerint i Karpokrat, ili pogani kao Celzo, koji su napadali dogmu utjelovljenja, nisu njihovu vjerodostojnost uop}e dovodili u pitanje. Sve ukazuje na to da su oba “evan|elista djetinjstva” pi{u}i svoje knjige o~ito raspolagala osobnim izvorima informacija, pri ~emu su informacije sv. Luke bile osobito obilne i precizne, i da su ih upotrijebili kako bi onome {to sa~injava zajedni~ku osnovu sinoptika dodali neku vrstu uvoda. Kakvi su to izvori bili? Kad ~itamo ta poglavlja obojice evan|elista, name}e nam se odgovor. Lik jedne mlade ène zauzima ovdje istaknuto mjesto; mora se primijetiti da je mnoge od prikazanih doga|aja jedino ona mogla znati. O njoj, uostalom, kaè evan|elist Luka na dva mjesta (2,19 i 2,51) da ona “u sebi pohranjiva{e sve te doga|aje i prebira{e ih u svome srcu”, to jest da 23

ih je vjerojatno jedva kome povjerila. Ta èna je ona koju mi zovemo Marija, Majka Isusova. * * * Marija je bila mlada djevojka, imala je ~etrnaest ili petnaest godina; bila je, dakle, u dobi u kojoj su u Izraelu zaru~ivali djevojke. @ivjela je u malom selu u Galileji, u krilu obitelji koja je, premda je sigurno potjecala od loze kralja Davida, ipak bila skromna i prili~no siroma{na. Ni po ~emu se, ~ini se, nije razlikovala od ostalih stanovnika Nazareta. Ime {to ga je nosila ta djevojka, Mirya, staro biblijsko ime koje je zna~ilo “Ljubljena od Ja” (Jahve), koje se obi~no mijenjalo u Miriam ili Mariam, bilo je vrlo pro{ireno a zna~ilo je “dobra gospo|a”. Ona je bila zaru~ena, i to je bilo uobi~ajeno, s jednim ~ovjekom, tesarom, koji se zvao Josip. Dok je u mirnoj jednoli~nosti provodila sasvim jednostavan ìvot ìdovske djevojke, zaokupljena ku}nim poslovima onoga vremena, to jest ne samo radom u kuhinji i odràvanjem reda u ku}i nego i pripravom kruha, predenjem vune i tkanjem, dogodio joj se ~udesan doga|aj, onaj koji je Marija vi{e nego bilo koji drugi morala dugo “~uvati u svojemu srcu”. Kad je jednoga dana bila sama, ukazao joj se an|eo. Izraelska djevojka, odgojena i obrazovana ~itanjem Biblije, znala je da ta nadnaravna bi}a ~esto zahva}aju u ljudski ìvot. Ali ipak ju je to jako uzbudilo. Tajanstveno bi}e, ljudski lik, bijela ptica ili svjetlo? – stajalo je pred njom, i Marija je ~ula njegov glas kako joj govori: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! Blagoslovljena si me|u ènama.” [to je taj pozdrav mogao zna~iti? An|eo je nastavio: “Ne boj se, Marijo! Ta na{la si milost u Boga. Evo, za~et }e{ i roditi sina i nadje24

nut }e{ mu ime Isus. On }e biti velik i zvat }e se Sin Svevi{njega.” Zaprepa{tena, zapita Djevica: “Kako }e to biti kad ja muà ne poznajem?” A odgovor an|elov jo{ ju je vi{e zaprepastio: “Duh Sveti si}i }e na te i sila }e te Svevi{njega osjeniti. Zato }e to ~edo i biti sveto, Sin Bo`ji” (Lk 1,28–35). Na kojem se mjestu mogao dogoditi taj dirljivi prizor? Tisu}e mu je umjetnika poku{alo dati okvir po svojemu ukusu: na zdencu, u {umi, u firentinskom kraju, na balkonu, na flandrijskom kanalu. Mo`da ga moramo sebi predo~iti na skromniji na~in, u siroma{noj kuhinji jedne od onih ku}a koje su gotovo nalik {pilji, sa slamnatim krovom, ku}a kakve jo{ danas nalazimo u malim selima Galileje. Veli~ina doga|aja lijepo pristaje skromnosti dekora, ako se misli na poruku koju }e jednoga dana objaviti dijete koje se imalo roditi iz toga nadnaravnoga braka. Jer Marija je odgovorila an|elu. Odgovorila je s potpunim pristankom: “Evo slu`benice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rije~i!” (Lk 1,38). Pred tim rije~ima Marijinim, koje su temelj velike pobo`nosti “koju je Crkva uvijek imala prema Svetoj Djevici”, kako kaè Bossuet, gubimo svaku hrabrost za komentiranje. Ne moèmo zamisliti potpuniju vjeru u boànsku rije~, bezuvjetnije odricanje od svake ljudske mudrosti za volju slu`be Bogu. Marija kaè: “Da”, i najve}a od svih tajni ispunjuje se: Utjelovljenje Boga u ljudskoj naravi. Ta je ~injenica vi{e u podru~ju {tovanja nego u podru~ju povijesti. Ljudska narav, podvrgnuta Bo`joj volji, ispunila je svoju du`nost, i pohodom Duha Svetoga u krilu se Djevice za~elo dijete. Tada je Mariji, po jednoj drugoj rije~i an|elovoj, bio dan jo{ jedan znak: “A evo tvoje ro|akinje Elizabete: i ona u starosti svojoj 25

za~e sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je ve} {esti mjesec.” (Lk 1,36). Marija je iza toga po{la na put. Od Galileje do Judeje, gdje je ìvjela Elizabeta, treba putovati, pje{ke ili na magarcu, barem tri dana; a selo Ain Karim, gdje se po predaji dogodio susret, leì jo{ s onu stranu Svetoga Grada. ûdesni doga|aj o kojemu je govorio an|eo ozna~io je, kako smo vidjeli, ro|enje Ivana Prete~e. Sve je, dakle, bilo nadnaravno u toj povijesti, u kojoj su an|eli govorili s ljudima. Kad je Marija do{la k svojoj ro|akinji, bila je ova nadahnuta proro~kim duhom. Kao da je ~ula pozdrav an|ela navjestitelja, ona ponovi njegove rije~i: “Blagoslovljena ti me|u ènama” a onda nastavi: “i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi do|e majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek {to mi do u{iju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti ~edo u utrobi. Blaèna ti {to povjerova da }e se ispuniti {to ti je re~eno od Gospodina” (Lk 1,39–45). Sve je, dakle, bilo istinito {to je an|eo rekao. Stara èna Zaharijina imala je roditi dijete. I na prvi je pogled Elizabeta pogodila tko je dijete koje Marija nosi u svojemu krilu. Tada Djevica, koja je imala postati majka, obuzeta i ona istim tajanstvenim nadahnu}em koje je ispunilo Elizabetu, zapjeva pjesmu, sasvim sli~nu najljep{im pjesmama izraelske tradicije, svu protkanu biblijskim odjecima, uzvi{enu pjesmu koju zovemo Magnificat. “Veli~a du{a moja Gospodina, klik}e duh moj u Bogu, mome Spasitelju...” Pet je strofa slijedilo jedna drugu, divne zanosom, àrom, ritmom. Himna zahvale Svemogu}em koji je preko tih dviju èna u~inio tako velike stvari. Ali tako|er u nekoliko re26

daka, sadràj poruke koju }e jednoga dana donijeti ljudima dijete ro|eno po Duhu. * * * Me|utim, taj doga|aj koji se ispunio po Mariji, ma koliko bio ~udesan, izazvao je ipak nekoliko osjetljivih problema. Odavna se ljudima ~ini da su nadnaravne pojave i zemaljski zakoni katkada u protuslovlju. Marija je bila zaru~ena s Josipom. Po na{im zakonicima jedino je brak kona~ni ~in i apsolutna obveza; raskid zaruka pruà pravo na od{tetu samo u slu~aju skandala ili prijevare. U ìdovskom je pravu bilo sasvim druk~ije. Postojala je svakako razlika izme|u stanja zaruka i stanja braka, pri ~emu se posljednji postizavao tek po “uzimanju u posjed” {to se hebrejski zvalo hakhnaohah, tj. “sjedinjenje” dvoje ljudi za ìvot. Ali su se u praksi oba stanja gotovo izjedna~ivala. Godinu je dana zaru~nica bila “stavljena pod zakon” svojega budu}eg muà, kad je bila rije~ o djevicama. U na~elu nije me|u njima smjelo biti seksualnih odnosa, ali Talmud priznaje da su bili dosta uobi~ajeni. Dijete koje se rodilo u tim okolnostima smatralo se zakonitim. Stoga je zaru~nica morala odràvati najstroù vjernost. Ako bi postala sumnjiva, morala se podvr}i stra{noj “ku{nji gorke vode”. Protoevan|elje Jakovljevo, jedan od apokrifa koji su se najvi{e ~itali u rana vremena, pri~a da je i Marija bila podvrgnuta toj ku{nji. Da joj je bio dokazan preljub, morala bi pretrpjeti kaznu predvi|enu u Ponovljenom zakonu (22,23) za nevjerne ène, to jest kamenovanje. Ljudski govore}i, ne bismo se smjeli mnogo za~uditi {to je Josip, Marijin zaru~nik, bio duboko zbunjen. Ali jo{ je jednom nebo posredovalo. Pojavio se an|eo 27

da govori s Josipom, koji je bio nemiran i sumnjao u vjernost svoje zaru~nice. “Josipe”, re~e mu an|eo, “ne boj se uzeti k sebi Mariju, ènu svoju. [to je u njoj za~eto, doista je od Duha Svetoga. Rodit }e sina, a ti }e{ mu nadjenuti ime Isus” (Mt 1,18–21). Divan duh vjere! Kao {to je Marija bez oklijevanja povjerovala rije~ima an|ela, tako se i Josip prignuo pred nadnaravnom objavom. On je smi{ljao otpustiti svoju zaru~nicu, ali “potajno, da ne na{kodi njezinu dobru glasu”; ali sada ju je zadrào, oènio se njome i ìvjet }e s njom i njezinim djetetom kao hranitelj, kao nesebi~an za{titnik. Ne{to uzvi{eno i ujedno dirljivo ima u liku Josipa, muà Marijina, toga plemenitog ~ovjeka, “~ije je ve} ime”, kako kaè Claudel, “dovoljno da kod vi{ih ljudi izazove smije{ak”. * * * Mjeseci su prolazili i Mariji se pribliàvalo vrijeme njezina ispunjenja. Tada se dogodi ne{to neo~ekivano, {to je uzrokovalo neke pote{ko}e u vezi s ro|enjem djeteta. Rim je naredio popisivanje pu~anstva u svojemu carstvu. Takva mjera nije po sebi ni{ta neobi~no; poznajemo nekoliko primjera takvih popisa. Vi{e iznena|uje to {to je naredba vrijedila i za ìdovsko kraljevstvo, ~iji je gospodar, Herod Veliki, zahtijevao za sebe puni suverenitet. Treba li pretpostaviti da je Rim to nametnuo malim despotima koji su ìvjeli pod njegovom za{titom ili je Herod sam htio u dragovoljnoj podlo`nosti pred rimskom pokroviteljskom vlasti pokazati svoju revnost odlu~iv{i provesti taj popis? U svakom je slu~aju ta naredba prisilila mnoge stanovnike na put u drugo mjesto. Po obi~ajima koje 28

muhamedanski Istok jo{ danas poznaje svaki je pojedini @idov bio sastavni dio obiteljskog roda i morao se osobno upisati u mjestu iz kojega je potjecao njegov rod. Jo{ danas svaki pojedini Arapin moè to~no re}i iz kojega mjesta potje~e njegova obitelj, kao {to je Muhamed znao da su njegovi preci bili ben Korai{, ljudi iz Koraha. I Marija i Josip pripadali su, ali po razli~itom rodoslovlju, kraljevskom plemenu Davidovu. To zna~i da su se morali upisati u zavi~aju ben Davida. To je mjesto bilo poznato: Sveta knjiga nazivala ga je bez okoli{anja Betlehem u Judeji (1 Sam 20,6 i 28). Ondje je deset stolje}a prije toga Moapka Ruta, koja je do{la u tu tu|u zemlju sakupljati klasje, u jednoj no}i stekla naklonost plemenitoga Boza, i od njih je preko njihova sina Obeda proizi{lo “stablo Jišajevo”, koje nalazimo u ornamentima na{ih katedrala i kojega je najplemenitiji izdanak imao biti Krist Isus. Ne potvr|uje li jedan vrlo jasan redak proroka Miheja to proro~anstvo? “A ti, Betleheme Efrato, najmanji me|u kneèvstvima Judinim, iz tebe }e mi iza}i onaj koji }e vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vje~nih vremena” (Mih 5,1). * * * Josip i Marija krenu{e, dakle, na put. Ona je sjedila na magarcu – barem jednu od tih strpljivih ìvotinja posjedovala je i najsiroma{nija izraelska obitelj – a on je i{ao pje{ke drè}i uzde. Cestom po dolini, ako je to bilo zimi, ili radije po cesti koja je vodila preko gorskih vrhunaca, stigli su nakon dugoga putovanja u Betlehem. To nije bila mala ku{nja za mladu ènu koja je svaki ~as mogla roditi. Kaskanje magarca umaralo ju je, jer ceste Herodove nisu 29

bile tako dobre kao rimske, a to nam jo{ mu~nijom ~ini pomisao na razo~aranje koje je putnike ~ekalo na kraju. Je li mete` zbog popisa pu~anstva doveo previ{e stranaca u Betlehem? Sve je bilo popunjeno, gostionice, privatne ku}e, dapa~e i veliki “Han od Kanaana”, koji je leào na vratima gradi}a, a njegovu je gradnju tradicija pripisivala jednom Galaadi}aninu, sinu jednoga prijatelja kralja Davida. Ni u tome kona~i{tu, u kojemu su se sastajali putnici sa svih ~etiriju strana svijeta, i gdje su se stiskali ljudi i ìvotinje, nije vi{e bilo mjesta. Mladi je par bio prisiljen drugdje potraìti preno}i{te. Lukino Evan|elje kaè da je Marija dijete nakon ro|enja poloìla u jasle, to jest u drveno korito sa sijenom, a to navodi na naga|anje da se doga|aj zbio u staji. Po vrlo staroj predaji, koju pri~aju apokrifna evan|elja i potvr|uju crkveni oci, kao npr. sv. Justin mu~enik, bila je rije~ o staji u kamenoj {pilji kakve se ~esto vide u bregovima Judeje. Te vi{e ili manje legendarne predaje govore i o jednom magarcu i o jednom volu kao jedinim svjedocima doga|aja – {to bi se slagalo s proro~anstvom Habakukovim kako ga daje Septuaginta: “Ti }e{ se pojaviti medu dvije ìvotinje” (3,2; hebrejska verzija glasi “u sredini godina”). Zvijezda, koju po na{im udoma}enim obi~ajima pri~vr{}ujemo iznad na{ih boì}nih “jaslica”, dolazi tako|er iz apokrifa, a potje~e bez sumnje od zvijezde koja je, prema Evan|elju, kasnije vodila tri mudraca na njihovu putu. Moèmo te dirljive i jednostavne stvari mirno ostaviti po strani. Doga|aj je previ{e nadnaravan a da bi trebao takvih uljep{avanja. U staji, kao skitnica, od po~etka svojega ìvota bez i~ega gdje bi moglo poloìti svoju glavu, ra|a se dijete, i to dijete koje je 30

za~eto po Duhu Svetom i o kojemu je bilo prore~eno da }e biti Gospodar svega, svemogu}i Gospodin. Paradoks kr{}anstva ve} je sadràn ovdje, u ~asu kad po~inje ìvot onoga koji }e ìvot donijeti svijetu kao izazov. “Jer kad sam slab, onda sam jak”, re}i }e sv. Pavao kao jeka svojega Gospodina. Dijete u jaslama bit }e ja~e od svake ljudske mo}i. I dolikovalo je da nebeski glasovi to objave u istom trenutku kad se dijete rodilo, kao {to su an|eli u ~itavoj toj povijesti sudjelovali na tajanstven na~in. Jedan an|eo govori pastirima na breùljcima i objavljuje im ~udesnu novost, da je u pelene umotano dijete u jaslama Gospodin, Spasitelj. îtav zbor an|ela prihva}a taj navje{taj i ponavlja, obra}aju}i se sada ~itavom ~ovje~anstvu: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!” Neka povjesni~ari i egzegete raspravljaju o to~nom datumu doga|aja, je li to bilo 25. prosinca, kako kaè jedna predaja iz ~etvrtoga stolje}a, ili u oùjku, ili u svibnju, kako drugi ho}e. Bitno je da se taj doga|aj – najve}i u ~itavoj povijesti – zbio tako da za njega, osim nekoliko skromnih pastira, i an|ela, nitko nije znao – u onoj “{utnji” o kojoj govori boì}na liturgija prema Knjizi Mudrosti (18,14–15), u {utnji svijeta u kojoj se moè ~uti samo Bo`ji zov.

Glava ~etvrta

DJETINJSTVO ISUSOVO

@idovski je Zakon propisivao da roditelji moraju svako mu{ko dijete podvr}i maloj kirur{koj operaciji koja se zove “obrezanje”. Odakle potje~e ta obveza? Od Boga, odgovarali su rabini, jer je on bio zapovjedio Abrahamu: “Obrezujte se, i to neka bude znak Saveza izme|u mene i vas” (Post 17,11). Otprilike dvije tisu}e godina izvr{avala se ve} ta zapovijed. Osmi dan donijelo bi se dijete mohelu, specijalistu za tu osjetljivu operaciju. @idovi su do toga posve}enoga obreda dràli vi{e nego do svojega ìvota. “Biti neobrezan”, pisalo je u Jubilejima, “zna~ilo je ne pripadati sinovima Saveza, nego djeci uni{tenja.” Vrlo je zna~ajno da su Josip i Marija podvrgli svojega sina op}em propisu: ljudska narav koju je Krist uzeo morala je ispuniti sve vanjske obveze. Obi~no je obrezanje prvoro|enoga sina bilo povod velikoj sve~anosti; na mjestu gdje evan|elist Luka izvje{}uje o tom doga|aju (2,21) ne govori se o sve~anosti. U Betlehemu je galilejski par bio daleko od svoje obitelji i od svojih prijatelja. Kao i ro|enje boànskoga djeteta, tako se i njegov ulazak u zajednicu vjernika zbio u ti{ini i skrovitosti. Kod obrezanja je dijete dobivalo ime. Izbor imena bio je vaàn; kao svi ljudi u starini, tako su i @idovi pripisivali imenu neku vrstu neizrecive snage. “Promjenom imena”, rekao je jedan rabin, “moè se boànska odluka skrenuti na druge puteve.” Ime je odre|ivao otac, i moè se istaknuti da je an|eo Josi32

pu, rekav{i mu da sina kojega je rodila Marija nazove imenom Isus, unaprijed priznao prava i povlastice oca. To je ime odgovaralo na{emu “imenu”; “prezimena” u Izraelu nije bilo, nego se zamjenjivalo formulom “sin toga i toga”, ben Zaharija, ben Hanan, ben Josip. Ime Je{ua, koje je dano djetetu, bilo je vrlo ra{ireno; Josip Flavije navodi u svojoj povijesti dvanaestak ljudi imenom Isus: ~etiri velika sve}enika nosila su to ime, pa i jedan od predaka Kristovih. Ni to nije sasvim bezna~ajno. * * * Ali je bilo re~eno da }e ta potpuna {utnja i skrovitost pred ljudskim o~ima biti popra}ena nadnaravnim znakovima slave. Obrezanje nije bilo jedini vjerski obred povezan s ro|enjem djeteta u Izraelu. Drugi se ticao `ene koja je rodila; ona se smatrala ne~istom, i to ~etrdeset dana ako je rodila sina, osamdeset ako je rodila k}er. Za to vrijeme nije smjela napu{tati svoju ku}u. Kad bi do{lo vrijeme “o~i{}enja”, po{la bi u Hram, prinijela bi `rtvu i odlazila bi “oslobo|ena od krvi”. Kad je bila rije~ o prvoro|enom sinu, bio je taj obred povezan s jo{ jednim: u Izraelu su svi prvoro|enci pripadali Gospodinu (Izl 13,2–13). Mo`da je to bila uspomena na “`rtvu Izakovu”, kad je Abraham umjesto svojega najstarijeg sina Bogu `rtvovao ovna, ili tako|er na janje ~ija je krv za{titila sinove Izraelove u no}i kad je an|eo Gospodnji pogubio prvoro|ence Egip}ana. U doba Evan|elja bilo je prikazanje djeteta u Hramu popra}eno `rtvom najmanje dvaju golubova i jednim prinosom od pet {ekela. Ni najsiroma{niji se nisu mogli osloboditi te obveze. 33

Tako, dakle, u~ini{e Josip i Marija, prema svjedo~anstvu sv. Luke, koji pa`ljivo opisuje doga|aj (2,22–38), osobito dvije objave kojima je skromni obred dao povoda. U predvorju Hrama molili su zajedno s mnogim drugima jedan starac i jedna starica, svjedoci onoga pobo`noga ìdovskog naroda koji ne smijemo suditi samo po njegovim velikim sve}enicima, njegovim farizejima i njegovim saducejima. Starac se zvao Šimun i bio je tako lijepa du{a da mu je Bog obe}ao da ne}e umrijeti dok ne vidi Mesiju. Kad je, dakle, galilejski par s djetetom pro{ao ispred njega, ispunilo ga je proro~ko nadahnu}e i iz njegovih se usta vinula zanosna pjesma, koju Crkva stavlja u usta svojim sinovima prije po~inka i u ~asu smrti: “Sad otpu{ta{ slugu svojega, Gospodaru, po rije~i svojoj, u miru! Ta vidje{e o~i moje spasenje tvoje...” Tada, okrenuv{i se Mariji, prore~e joj sudbinu njezina sina, njegovu najvi{u slavu i stra{nu muku. Ana, druga moliteljica, prihvati nadahnutu pjesmu i nastavi je. * * * Aureola slave koja je okruìvala boànsko dijete poslije se o~itovala na jo{ ~udesniji na~in. Samo sv. Matej u svojemu Evan|elju pripovijeda doga|aj (2,1–17): “Mudraci se s Istoka pojavi{e u Jeruzalemu”. Jedna im je zvijezda najavila ~udesno ro|enje: oni su krenuli na put pod njezinim vodstvom. U Jeruzalemu su se raspitali kod rabina za mjesto toga doga|aja. Nije se znalo ni{ta o tome, ali se znalo, po proro~anstvu, da }e Betlehem biti rodno mjesto Mesijino. Mudraci, dakle, po|u onamo i na|u ondje dijete, kojemu pred noge poloè svoje darove: zlato, tamjan i dragocjenu pomast. 34

SADR@AJ

Uvodna rije~ ........................................................................ 5 Glava prva: Pod dahom Duha ......................................... 7 Glava druga: Ivan Prete~a ............................................... 15 Glava tre}a: Kad an|eli govore ...................................... 23 Glava ~etvrta: Djetinjstvo Isusovo ................................. 32 Glava peta: U izraelskoj zajednici .................................. 40 Glava {esta: Prvi znakovi ................................................ 49 Glava sedma: U plodnoj Galileji .................................... 58 Glava osma: Ribari ljudi .................................................. 67 Glava deveta: Isus govori ............................................... 75 Glava deseta: Vjernost i neprijateljstva ......................... 84 Glava jedanaesta: ^ovjek Isus ........................................ 93 Glava dvanaesta: Bo`ja prisutnost u ~ovjeku ............ 102 Glava trinaesta: U surovoj Judeji ................................. 110 Glava ~etrnaesta: “Bolje je da jedan ~ovjek umre...” ... 119 Glava petnaesta: U{tap mjeseca nisana ...................... 128 Glava {esnaesta: Posljednja ve~era .............................. 137 Glava sedamnaesta: ^as mo}i tmine ........................... 146 Glava osamnaesta: Teret krvi ....................................... 156 Glava devetnaesta: “Kad budem uzdignut...” ........... 164 Glava dvadeseta: Smrti, gdje je tvoja pobjeda? ......... 173 Kronolo{ki pregled ........................................................ 183

187

U ISTOJ BIBLIOTECI

416 str. Meki uvez.

232 str. Meki uvez.

200 str. Meki uvez.

208 str. Meki uvez.

184 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

352 str. Meki uvez.

464 str. Meki uvez.

248 str. Meki uvez.

592 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

368 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

160 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

192 str. Meki uvez.

348 str. Meki uvez.

120 str. Meki uvez.

136 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2013.

VERBUM USKLIČNIK

Henri-Daniel-Rops, glasoviti crkveni povjesničar, u djelu Život Isusa Krista na poseban je način prikazao Isusa Krista, centralnu i nezaobilaznu osobu naše povijesti, u cjelokupnom ambijentu njegova vremena kako bi nam ga približio. Kao vrstan povjesničar Rops nam, u posljednjem dijelu svojega života, ne opisuje samo život Isusa Krista nego i onodobne vjerske, političke i kulturne prilike. Na taj je način ova knjiga ne samo životopis nego i svojevrsno povijesno i kulturološko štivo, koje čitatelju na lagan i pristupačan način otkriva mnogobrojne činjenice o vremenu u kojem je živio Isus Krist. Knjiga sadrži i dodatak u kojem se nalazi kronološki pregled Isusova života. Henri Daniel-Rops (1901.–1965.) francuski je katolički pisac, profesor povijesti, član Francuske akademije. Pisao je eseje i romane nadahnute kršćanskim svjetonazorom te djela iz religijske povijesti. Njegova su glavna djela: Smrti, gdje je tvoja pobjeda?, Sastavnice naše sudbine, Sveta povijest.

ISBN 978-953-235-341-9

VERBUM

9 789 532 35 341 9

49 kn