FRANJO LOVREC, vinska enciklopedija Međimurja

FRANJO LOVREC, vinska enciklopedija Međimurja

razgovarala: MARIJA VUKELIĆ

foto: JULIO FRANGEN

Franjo Lovrec iz Svetog Urbana profesor je glazbe i vinar pete generacije Lovreca, koji je višegeneracijsku vinogradarsko-vinarsku tradiciju svoje obitelji obnovio devedesetih godina prošlog stoljeća. On je vinski vitez i promicatelj znanja, iskustva i istine o vinu i oko vina. Kao istinski artizan vinarstva, posvetio se njegovanju naslijeđenog srednjoeuropskog sortimenta koji su još 1847. preporučili njemački i austrijski vinogradarski stručnjaci, čiji osnovni stručni standardi vrijede i danas. On je gospodin finih manira, pun znanja koje rado prenosi drugimabilo o vinu, glazbi ili životnim temama, šaljivdžija s uvijek spremnim vicom u rukavu, a ujedno i osamdesetogodišnjak koji je nedavno proslavio tek 20. rođendan. Da, rođen je u Preseki prijestupne 1944. godine, 29. veljače, pa tek svake četvrte godine slavi rođendan na taj dan. Rođen je u obitelji s četvero djece, on je bio najmlađi. Otac mu je bio mlinar, poslije je imao i pilanu, a nabavio je i prvi agregat, odnosno dinamo, pokretan vodom na obližnjem potoku. Taj potok većim je dijelom godine tjerao i njihov mlin. Franjo je 1968. godine završio studij glazbe, proveo jednu godinu u Australiji, vratio se kući, zaposlio se kao profesor glazbe u osnovnoj školi u obližnjem Središču ob Dravi, stekavši ondje brojna iskustva i naučio – slovenski jezik. Usput je vodio i Limenu glazbu i Harmonikaški orkestar u Središču ob Dravi.

Član je i Vinske bratovštine u mađarskom Keszthelyu. Bio je i prvi predsjednik Međimurske udruge vinogradara i vinara „Hortus Croatiae“ i puno pridonio podizanju kvalitete i afirmaciji međimurskih vina. Cijeli se život bavio onim što je volio. A kakav je bio njegov vinski put od obiteljskog imanja prema današnjici, saznajmo zajedno.

Vaše imanje ima dugu i zanimljivu povijest, i vrlo stari podrum. Kako je vaša obitelj došla ovamo?

Ovaj naš podrum je iz 16. stoljeća i bio je u vlasništvu grofova Zrinskih koji su imali vinograde na osam mjesta u Međimurju. Proizvodili su između 250 i 300 000 litara vina. Sve što su imali prodavali su zaprežnim kolima u

Budimpešti i Beču. To je jedini preživjeli podrum iz toga doba, podrum Zrinski. Ostalih sedam podruma bilo je od blata i drveta i oni su nestali od vremena. Već tada znali su da u podrumu postoje tri najvažnije stavke: konstantna temperatura, konstantna vlaga (posebno za drvene bačve) i izolacija od vibracija s ceste. Poslije Zrinskih vlasnik imanja bio je plemenitaš Tadija Ferić koji je, uz to što je bio bogataš, bio i župan na Kaptolu. Nije kupio vinograd ni u Jastrebarskom ni u Zelini nego – baš u Svetom Urbanu. Živio je ovdje od 1790-ih godina. Nije imao potomaka nego je u ono doba u Napoleonskim ratovima 1812. posvojio 11 austrijskih dječaka koji su ostali ratna siročad. Oni su mu podignuli obelisk. Poslije Tadije Ferića vlasnik je bio slovenski veleposjednik Janez Skočeval, također bez potomaka, kojemu je moj pradjed Joža bio vincilir (radnik u vinogradu). Kad je već ostario, raspitivao se kome prodati čitavo imanje. Joža mu je odgovorio da zna nekoga, ali da taj nema novaca. Kad ga je Janez pitao o čemu se radi, tko je taj, Joža je odgovorio: „Ja, ali nemrem tak reći da se ne bi Vi uvredili“. Janez je odgovorio „Je, pa kak ti, ti nemreš to kupiti, ne?“, „Pa zato velim.“ – odgovorio je Joža. Isti ljetni dan s kočijom se dopelal taj slovenski Janez Skočeval: „Joža! Odi sim. Ono kaj si jutros rekel, tak bude. Kam bum ja, nemrem sve novce tam gurat. A ti si bil toliko pošten, toliko vjeran. Jedino ti to možeš.“ Evo, tako su Lovreci došli od tog Skočevala na ovo imanje. I tako iz generacije u generaciju ide. Ja sam to još nekako gurao i onda sam završio muzičku akademiju i radio kao profesor i svašta. I sad je sin Krešo sav u tome. Sad imamo daleko bolja vina nego smo imali kad sam ja bio u snazi. Jer nisam mogao dva posla delati.

Koliko je tada bilo trsja u vinogradu ?

Prije nego što sam ja došao, komunisti su oduzeli dvije trećine imanja. Sad imamo oko 40 000 trsova, oko 7 hektara. Kad je moj pradjeda bio tu, imanje je imalo nekoliko desetaka hektara.

Poznati ste po ekološkoj poljoprivredi. Što točno to znači?

Mi se strogo držimo pravila ekološke poljoprivrede. Apsolutno ničeg nema u blizini vinograda što bi škodilo trsovima i zemlji. Odlučili smo se na to 2014., bila je to prijelomna godina kad smo imali katastrofalnu berbu. Naime, tada smo imali pokusni vinograd jedne kemijske firme. Pozvali smo ih par dana prije berbe u vinograd da pogledaju rezultat svojih preparate - potrošili smo preko 100 000 kuna na sredstva tad. Bila je jako kišna godina, sve grožđe bilo je gnjilo prije berbe. Gospoda inženjeri rekla su nam: „Ah takva je godina, ne možemo vam pomoći.“ I tako smo se oprostili od tih inženjera. Razmišljali smo o tome kako je nekad naš deda delal, u tim istim goricama su ljudi uzgajali grožđe i živjeli od vinarstva. Oni su špricali samo tri puta na godinu. Današnja ekološka proizvodnja ima jako moderan pristup – ona je legitimni dio agronomije. Radi se kako se nekad radilo, ali s modernijim pristupom, npr. umjesto motike koristi se traktor s priključkom. Nismo bili sigurni je li ekologija moguća jer svi su nas agronomi odgovarali od toga. Neki ekološki vinari u Dalmaciji rekli su nam: „Ne možete vi to na sjeveru, mi dolje imamo bogomdanu klimu“. Odmah su bili protiv. A ja sam si razmišljao kako onda mogu oni u Austriji i Švicarskoj. Tri godine imali smo pokus da vidimo je li uopće moguć taj pristup na izoliranom vinogradu sivog pinota kao najosjetljivije sorte. I imali smo izvrstan rezultat. Tri godine čekali smo certifikat da se sami uvjerimo da je uopće moguće kod nas tako raditi vino.

Stalni postav „Etnografske zbirke Lovrec“ uvršten je u Registar kulturnih dobara RH 2015. godine i opisuje životni vijek vinove loze, ali obuhvaća i neka druga područja i tradicionalne obrte.

Kakva je sorta pušipel ? 2007. bili smo među prvih desetak vinara koji su imali pušipel, tada smo svi imali istu etiketu. Nismo imali neke dobre prodajne rezultate, a trebali smo količinu te sorte za jedan cuvée koji radimo. Danas ga imamo taman za količine u kojima radimo pjenušca, a to je 2-3 tisuće boca. Pušipel kao sorta ima dobrih i loših strana. Vrlo je osjetljiva na bolesti u ovakva vlažna vremena, a s druge strane, vrlo je lako uzgojiva glede zelene rezidbe. Jako je rodna ako sve dobro napravimo i komercijalno je itekako isplativa, pogotovo sad, u ovim klimatskim uvjetima, kad smo sigurni da će biti dovoljno šećera. Nekad je s pušipelom bio problem kiselosti, 13% šećera, uvijek je trebalo dodavati šećer. Zato se tradicijski starinsko domaće vino radilo od šipona (kako se onda zvao pušipel) i graševine. Graševina je uvijek davala više šećera pa se to jedno s drugim miješalo. To je, u biti, izvorni recept za naše domaće vino. U Međimurju imate i finoga muškata?

Tako je. Muškat je vrlo zastupljen u Međimurju. Ovdje ne možeš biti pravi vinar ako nemaš neku veću količinu muškata. Mi imamo 10 000 trsova muškata žutog, to je zaista isplativa sorta. Naš je između polusuhog i poluslatkog, ovisno o godini i o kiselini. Muškat je postao prilično rana sorta zbog klimatskih promjena pa je jača aromatika. Prije smo ga mogli pobrati i sačuvala bi se ta primarna muškatna aroma. On nam je sad zamjena za predikatna vina koja je sve teže proizvesti. Za predikat ipak treba prezrelo grožđe, a vani je +35° pa grožđe ne dođe do faze prezrelosti. Na njega dolete ose i pčele…

Koje druge sorte imate?

Tu, blizu kuće, u mladom vinogradu imamo sauvignon bijeli, graševinu i jedan dio muškata. Muškat i sauvignon imamo na dvije lokacije. Imamo čak četiri klona sauvignona: slovenski, francuski, talijanski i austrijski. Uvijek jedan ili dva iskoče. Novi nasad i stari nasad – to je jako dobra kombinacija. Tako je i s muškatom. To su nam ključne sorte od prodaje, uz pinot sivi. Tek 2004. posadili smo prvi cabernet sauvignon. Postupkom denacionalizacije dobili smo 2,5 hektara vinograda, na odličnom položaju, brijegu Jugovčak, navrh brijega gdje je žuti pijesak (raritet u Međimurju) i gdje je tada bio šipon/pušipel. Tad taj šipon nismo mogli prodavati u buteljama nego je išlo samo u rinfuzna vina za gemište, a to nam nije bio smjer. Budući smo imali veliku potražnju za crnim vinima i zbog iznimnog položaja, odlučili smo na tih 2,5 hektara posaditi crno grožđe i nešto muškata. Od crnih imamo već etablirano i prepoznatljivo „Viteško crno“ (cabernet sauvignon i syrah), a od 2015. radimo monosortni merlot.

Međimurje je poznato po predikatnim vinima?

Nekad su predikati bili strašno popularni. Moj pokojni prijatelj Ćurin imao je prvu ledenu berbu 1986. pa je i mene nagovorio, tako da smo mi 1988. napravili ledenu berbu. Ukupno smo obavili, čini mi se, devet ledenih berbi. Od graševine, chardonnaya i zadnje dvije od traminca. Zadnji predikat koji je uopće aktualan bio je od traminca, izbor posušenih bobica. Planirana je bila i kasnije ledena berba, ali već 2018. počele su klimatske promjene i više ih nema. Neke ledene radili smo na -24°, ali - u prošlom stoljeću! Nedavno ste proizveli i pjenušce?

Dugo smo imali preširok asortiman da bismo stigli raditi pjenušce, ali onda su predikatna vina postala povijest pa smo ih trebali nečim zamijeniti. Nekim ekskluzivnim vinom. Došla je korona, imali smo veće zalihe vina u podrumu te smo odlučili iskušati pjenušava vina. Danas imamo dva pjenušca napravljena tradicionalnom metodom - Vivace brut od zelenog silvanca i Libiamo sec rosé od sivog pinota.

Koja vam je etapa proizvodnje vina najdraža?

Berba je za vinara uvijek bila najveća svečanost u godini, pjevalo se i huškalo. Triput se grožđe tiskalo u velikoj preši, raskapalo se, pet ljudi je to radilo. Gore na balkonu bila je muzika, dolje je bio ogroman stol pun svega; kolači, vino, kruh, sve. Na toj preši smo maksimalno prešali 22 tone odjedanput, sve je bilo rukom brano. Kad sam ja bio mali dečec, zima je bila takva da sam ženama nosio žeravice u kanti kako bi malo ruke zgrijale, nije bilo rukavica. Tek se u 11. mjesecu bralo, zima je bila strahovita. Onda nije bilo oksidacije, sve skupa je moglo duže stajati. Sad grožđe ne može vani stajati ni pol dana na prikolici, sve bi se oštetilo i oksidiralo. Sve je to jedno s drugim povezano, kopanje, rezidba i drugo. Berba je bila najljepši posao. Morali smo popis raditi da nekog ne zaboravimo pozvati na berbu; stričeve i ujake iz Zagreba i druge. Klale su se svinje, bila je gozba. Danas nema te romantike.

Glazba i vino u vašoj obitelji su usko povezani.

To mi je uvijek bio i hobi i posao. Iako sam se više bavio muzikom kad sam bio angažiran kao glazbeni pedagog. Ali to vam je tak na selu. Kad sam bio novi, mladi, morao sam sve živo voditi tamo, ček i limenu glazbu. U početku ovi starci nisu htjeli dolaziti na probu. Onda mi je klarinetist rekao: „Čujte, gospon kapelnik, Vi budete morali posle probe ići s nama v krčmu. To je obavezno, u krčmu se mora posle probe iti.“ Onda sam ja počeo ići u krčmu pa je sve bilo u redu, ali ja nisam tako pio kao oni i onda su činelista starog, Karlo se zvao, pitali: „Imamo kapelnika jako dobroga, ali ...“, “Kaj ali?“, veli Karlo, „mora se naučiti piti“. To je bilo vazda druženje s njima, to je bio njihov život. Taj orkestar slavio je 130. godišnjicu. Zbilja sam tamo bio popularan kao dirigent, sa školskim zborom sam osvajao nagrade.

Glazba i vino - općenito ?

Glazba je s vinom stalno povezana. Svi veliki skladatelji pili su vino. Ima jedna anegdota o Mozartu koju stalno pričam. Kažu da nije on bez razloga napisao operu Don Juan. U jednom neformalnom razgovoru su ga pitali: „Gospodine Mozart, koje tri stvari najviše volite u životu?“ „Najviše volim svoj posao, sviranje i komponiranje. Na drugo mjesto stavio bih dame, i treće vino.“, odgovorio je Mozart. Poslije su pitali „Čega biste se najlakše odrekli od tih triju stvari?“ On je rekao: „Posla.“ A onda su ga pitali „Ako biste morali birati između dama i vina, kako biste tu postupili?“, Mozart veli: „Ovisno o godištu“. Kaže se za vina da su kao žene – što starije to bolje. U arhivi imamo vino iz 1947. godine koje je moj otac punio, kad privatnici još nisu punili – I još su četiri boce ostale. To smo do 2000. godine svakih deset godina kontrolirali, mijenjali čep i sve to. Sad kad imamo čepove koji su 100% sigurni, sada to više ne moramo raditi. Kad smo vadili i kušali, vidjeli smo da nije više pitko vino, ali ipak je vino. To je arhivsko vino. Ja sam od 90-ih počeo stavljati po nekoliko kartona naših vina u arhiv. Najstarije vino u našoj arhivi je chardonnay iz 1988. Nije svako vino za odležavanja, ali chardonnay jest baš prava sorta. Obiluje normalnim kiselinama, šećeri se sakupljaju jako dobro, a bouquet u toj sorti je fantastičan.

Vino i glazba - i na vašoj etiketi.

Glazba je i na etiketi: etiketu čini stilizirana kontura brda imanja Lovrec u Svetom Urbanu na kućnom broju 133, dvije 300 godina stare platane navrh brda, čije su grafički stilizirane krošnje ispunjene notama. Spominjali ste da je1822. godina važna u vašoj obitelji? 1822. godina je važna jer je obelisk za Tadiju Ferića iz te godine, a imamo i jednu bačvu koju dan danas upotrebljavamo iz 1822. (transportna bačva od 407 l ). Ostale velike bačve koje su montirane u podrumu ni moj pradjed nije znao koliko su stare. Sva ona mahovina na njima od neprocjenjive je vrijednosti za drvene bačve, ona na sebe vuče vlagu, što je potrebno da se bačve ne rasuše. Najbolje je kad je zdravo vino unutra u bačvi. 1822. je dodatno važna jer je tada rođen i otac suvremene enologije, poznati Francuz Louis Pasteur.

U podrumu imate različite bačve - koje su bačve dobre za koja vina?

U starim bačvama od bijelih sorti držimo sivi pinot i graševinu. Nekad smo i chardonnay držali. A ove aromatične sorte, sauvignon, muškat, ipak držimo u inoxu Crna vina ostaju dvije godine u drvu (bačve od 1 ili 2 tisuće litara) prije punjenja. Najveću bačvu imamo od pet tisuća litara. Ona je za bijela vina i novo je sagrađena od naših lokalnih međimurskih hrastova, kao i sve naše ostale bačve.

Najdraže vino za jesenska vremena?

Ovisi, naravno, o onome što se jede. Ja čak ljeti volim i koje pivo popiti, točeno. I gemišt, moram priznati, po ljeti pijem. Doma znam što pijem, po krčmama je sumnjiva kvaliteta.

Na tradicionalnom međimurskom božićnom stolu je?

Purica je klasika. Za Božić znamo otvoriti i neko vino koje dobijemo od kolega. Tako nam je interesantnije. Nekad smo si priuštili i predikate… ali jako su skupi!

Uz Franju Lebara, vi ste bili prvi vinski vitez u Međimurju, kakav je bio vaš imenjak ?

Bio je pravi vinski vitez. Nikad nikome nije bio, kak mi to Međimurci kažemo, jalan. Svakome je pomogao kako je mogao ili savjetom ili kako je znao. Običan čovjek, ne znam jel’ imao više od četiri razreda osnovne škole, ali mogao se kretati u bilo kakvom društvu. Svaka mu čast.

Poruka za mlade.

Ministarstvo poljoprivrede trebalo bi shvatiti da su svakoj najbogatijoj zemlji na svijetu poljoprivreda i mladi na prvom mjestu. Pogledajte samo Švedsku ili Nizozemsku, ondje se itekako brine o ekologiji. Mi smo se nekad čudili - ako je netko završio Agronomski fakultet i onda išao doma na selo raditi, govorili smo: „Pa tu sve već zna, što će mu fakultet za to?“. Ali danas je već i tu normalno da ljudi završe fakultet i vraćaju se doma, proširuju vinograde i bave se poljoprivredom. Mladi se trebaju vratiti na svoja imanja i posvetiti se ekološkoj proizvodnji, mislim da je to pravi put za njih!