NOVINA ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE BROJ 24 GODINA 7. WWW.MOK.HR
Volim JESTE LI ZNALI?
INTERVJU
IVICA TUCAK, izbornik vaterpolske reprezentacije Hrvatske: Meni je moj Šibenik divan. Ma ko to more platiti? ŠIBENČANI
JOVICA ŠKARO, skladatelj, glazbenik, književnik i pjesnik Splićanin za kojeg Splićani kažu: -Evo našeg Šibenčanina!
Prije 100 godina u Šibeniku i Dalmaciji u ratu protiv tvrde stolice presudno je bilo izbjegavati brisanje novinama
INTIMNA POVIJEST
UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (2. DIO)
Javne kuće u Šibeniku smjele su otvarati samo žene
Auto kuća Gašperov d.o.o.
Ovlašteni prodavatelj i serviser za marke Renault i Dacia PODRUŽNICA ŠIBENIK: Vrpoljački put 3, tel: 022/311-800 PODRUŽNICA SPLIT: Kralja S. Držislava 7, tel: 021/430-300
www.auto-gasperov.hr • www.gasperov.hr • info@gasperov.hr
! A L G I T S E J N E S E J www.dalmare.hr
E V NO IJE! C K E L KO 2 |Volim Å IBENIK
Download it from
Download it from
GOOGLE PLAY
APP STORE
SADRŽAJ GLAZBENA BAŠTINA: MIŠO KOVAČ JE NAKON SAMO DVIJE SINGL PLOČE I DVA NASTUPA NA FESTIVALIMA OD KOJIH JE JEDAN BIO LOŠE OCIJENJEN, 1967. GODINE DAO SVOJ PRVI VELIKI INTERVJU LEGENDARNOM “PLAVOM VJESNIKU” KAO VELIKA ZVIJEZDA U USPONU
ŠIBENSKO GASTRONOMSKO BLAGO: ŠIBENSKA MONSTER JUHA I GIGANTSKA LEŠADURA ZA 10 BONKULOVIĆA I GUINNESSOVU KNJIGU LUDIH REKORDA
OSTAO JE UVIJEK ISTI Mišo Kovač je vjerovao u sebe i znao je da će biti slavan i prije nego što je to zaista postao 1969. godine kada je zapjevao “Više se nećeš vratiti” s kojom je postao i ostao najveći.
JUVA OZGO AKO NIJE BILA LAKAT, ONO JE SIGURNO DA JE BILA PEDALJ MASNA Šibenska monster juha i gigantska lešadura kuhala se od goveđih repova, bravetine, kaštradine, pancete, tripica, pivca i tuke, prasetine, janjetine, pršuta, dimljenih prasećih kožica i kunca s kupusom, kapulom, lukom i karotom.
UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (2. DIO)
IVICA TUCAK: izbornik vaterpolske reprezentacije Hrvatske, najtrofejniji šibenski sportaš o sebi, svom djetinjstvu i mladosti, sportskoj karijeri, životnim greškama i svom voljenom Šibeniku
S HRVATSKOM REPREZENTACIJOM OSVOJI SAM OSAM MEDALJA U PET GODINA I HVALA BOGU BIT ĆE IH JOŠ - Meni je moj Šibenik divan. Znam da može bolje, da puno stvari može biti drukčije, ali ja ga zaista obožavam i volim. Znam ponekada popiti kavu u najljepšem lokalu u Zagrebu ili nekoj svjetskoj metropoli, ali moj Šibenik… ma ko to more platiti?
KRPICE IZ BORŠE MALOG MOŠE: ZAPISI IZ RUKOPISNE OSTAVŠTINE PROF. DR. SC. MLADENA FRIGANOVIĆA
JESTE LI ZNALI…
… da se u Šibeniku nudila na prodaju jahte s intimnom sobom i stasitom posadom školovanom za ophođenje s damama … da je ratu protiv tvrde stolice Šibenčanima je bilo presudno izbjegavati brisanje novinama … da su talijanske brusionice koralja zaustavile razvoj zlarinskog koraljarstva nelojalnom konkurencijom i dampinškim cijenama … da je prvi školovani Jadrijski ćevabdžija bio je učenik „svjetski gurmanskog“ ćevabdžije Avde iz Sarajeva
NIKO SE NA BALDEKINU NIJE MANJE VOLIJA ZATO ŠTO U BALDEKINSKOJ JUBAVI NIJE BILO LJUBAVI LJUBAV BEZ LJ • ZAŠTO JE PINJURICA VEĆA OD PINJURA I PINJURIĆA • ZAŠTO KOPAČI I POLIVAČI IZ DUBRAVE I BORAJE NISU SMILI ZAOSTAT ZA KRAPJANKAMA • CENERIN BENEVRECE KOJE NIKO NIJE VOLIJA • GOBETO KOJI SE BANJA SAMO KAD JE BILA PIŠADORA
JAVNE KUĆE U ŠIBENIKU SMJELE SU OTVARATI I VODITI SAMO ŽENE VLASNICE TVRTKI TRPLJENOG OBRTA Poduzetnica koja je željela otvoriti javnu kuću morala je biti starija od 30 godina i nije smjela biti kažnjavana zbog zločina pohlepe, a prostitutke nisu smjele biti mlađe od 17 godina.
ŠIBENČANI: JOVICA ŠKARO, SKLADATELJ, GLAZBENIK, KNJIŽEVNIK I PJESNIK, OSNIVAČ I VODITELJ DJEČJIH ZBOROVA
NAŠA PRIČA: IVAN A. PETRAS: ŠALJIVA PRIČA ZA TUŽNI (DUŠNI) DAN
KAKO JE STRINA MARIJA ŠTEDJELA NA CIGARETAMA Jedne kišne večeri zadnjeg dana listopada 1977. taman što smo supruga i ja večerali i htjeli malo pogledati televizijski program zazvoni telefon. -Rođak, vode Bepo, mati mi je danas ‘mrla. Pokop je sutra popodne, bilo je kratko izvješće mog starijeg rođaka Bepa, inače stričevića, koji je živio u Vodicama.
SPLIĆANIN ZA KOJEG SPLIĆANI KAŽU: -EVO NAŠEG ŠIBENČANINA! Kad san ispred hotela Krka zapiva Marechiare odma san zna da će glazba bit i ostat moj život. Tko zna, možda ipak ima nešto pod tim nebom šibenskim, neka tajna veza između glazbe i Šibenika, nešto što je i mene taknulo?
I JOŠ: Dossier • Baština ljepote • NP "Krka"
DOSSIER
Renault MEGAN Tehnologija na tvojoj strani
1/3
plaćaš danas za godinu dana za dvije godine
Bez kamata.
Ponuda vrijedi za fizičke osobe i male poduzetnike od 1.10. do 31.12.2017. Ponuda za financijski leasing vrijedi za vozila putem financijskog leasinga u suradnji s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Financiranje se ugovara uz val od kupoprodajne cijene vozila. EKS 2,01%. Trajanje ugovora o leasingu 24 mjeseca. Učešće iznosi 33,00% od godišnja, a izražava se u EUR i plaća u HRK prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan uplate. Pon
Prosječna mješovita potrošnja: 3,7-6,3 l/100 km. Emisija CO2: 95-144 g/km. S Renault preporučuje
Auto kuća Gašperov d.o.o. Split, Kralja Stjepana Držislava 7, Tel.: 021 430 300; Šibenik, Vrpoljačka cesta 3, Tel.: 022 311 800, www.gasperov.h
4 |Volim ŠIBENIK
NE
+4
ZIMSKE GUME
a sve fizičke osobe i male poduzetnike pri kupnji osobnih vozila Renault. Posebni prodajni uvjeti za financiranje lutnu klauzulu u EUR, kamatna stopa za klijente je 0,00%, a jednokratna naknada zaključenja ugovora 2,00% d kupoprodajne cijene vozila. Otkupna vrijednost iznosi 1,00% od kupoprodajne cijene vozila. Leasing rata je nuda za zimske gume vrijedi pri kupnji osobnih vozila Renault osim Twinga bez obzira na način financiranja.
Slike automobila su simbolične.
hr
renault.hr
Volim ŠIBENIK | 5
INTERVJU
IVICA TUCAK
izbornik vaterpolske reprezentacije Hrvatske, najtrofejniji šibenski sportaš o sebi, svom djetinjstvu i mladosti, sportskoj karijeri, životnim greškama i svom voljenom Šibeniku
PRIPREMILA: DIANA FERIĆ FOTOGRAFIJE: PRIVATNE FOTOGRAFIJE IVICE TUCKA, ANTE BARANIĆ, VATERPOLSKI SAVEZ HRVATSKE, SWIMMING WORLD MAGAZINE, XINHUA ENGLISH NEWS, GERTJAN KOOIJ BELDBOOTJIN, HTV SCREENSHOT, FOTO ARHIV UDRUGE “VOLIM ŠIBENIK”, WWW.MOK.HR
Ivicu Tucka, izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije, koji je na tom mjestu 2012. godine naslijedio legendarnog Ratka Rudića, zovu kovačem hrvatskih vaterpolskih medalja. Štoviše nakon što je s hrvatskom vaterpolskom reprezentacijom ovog ljetna na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti trijumfirao i predvodeći neviđeno superiornu ekipu osvojio titulu prvaka svijeta, postao je nacionalni junak. Dobio je mjesto u Odeonu najuspješnijih sportaša Hrvatske, Europe i svijeta pa i tamo gdje je to najteže, u rodnom Šibeniku. A to mu je, kao fetivom Šibenčaninu neizlječivo zaljubljenom u svoj grad najdraže. U svom rodnom gradu, on živi stalno od 2005. godine i ne pada mu napamet iz njega otići iako bi mu, s obzirom na posao koji radi život u Zagrebu bio puno jednostavniji. -Rođeni sam Šibenčanin, a moj otac Grgo je porijeklom s Konjevrata. Došao je u Šibenik pedesetih godina prošlog stoljeća, oženio se Šibenčankom Dankom iz obitelji Protega, 1962. godine dobili su kćerku Tatjanu, a 1970. godine i sina, dakle mene. Ne mogu se osjećati drukčije nego samo kao šibensko dite. Rođen sam na Njegoševom trgu. Tamo je moje djetinjstvo i mladost. Tada je u tom dijelu grada bilo puno djece, stalno smo bili na ulici. Rijetko kad bi se dogodilo da bih došao kući bez neke ozlijede od pada ili masnice zarađene u nekoj dječjoj tučnjavi, a onda sam još k tome morao biti spreman i na porciju batina od roditelja ili na neku drugu kaznu. Išao sam u Osnovnu 6 |Volim ŠIBENIK
S hrvatskom reprezentacijom osvoji sam osam medalja u pet godina i hvala Bogu bit će ih još
školu koja se tada zvala “Lepa Šarić“, a sada nosi ime pjesnika Tina Ujevića, potom prve dvije godine u Gimnaziju, a zatim dvije u Tehničku školu. »»Kakve Vas uspomene vežu za Baldekin, Njegošev trg, za djetinjstvo i mladost? Jeste li imali neku svoju ekipu? -Bio sam živo dijete, volio sam se igrati na ulici. Srećom, rano sam se zaljubio u vaterpolo pa me to nekako odvuklo od ulice. Već s petnaest godina ušao sam u prvu ekipu „Solarisa“, a u šesnaestoj sam već bio standardni član prve sedmorke koja se borili za titulu prvaka Jugoslavije. Na Njegoševom trgu sam, naravno, imao svoju ekipu s kojom sam se družio. Kasnije su nas životni putovi odveli na različite strane, ali neke od njih rado srećem i danas, pozdravimo se, popijemo kavu...
U vaterpolo sam se zaljubio još kao devetogodišnjak
»»Zašto ste se odlučili baš za vaterpolo u
godinama kada je košarka, za koju imate i dobre tjelesne predispozicije, zbog Dražena Petrovića i „Šibenke“ bila najpopularniji sport? -Igra slučaja. U vaterpolu je bio moj dobar prijatelj s ulice Pero Šarić koji je bio silno talentiran pa sam odlučio i ja se okušati u tom sportu. Kako sam došao na bazen tako sam tamo ostao. Vaterpolo sam počeo sam igrati s devet godina. Roditelji su me od početka podržavali. Svi kažu, a i ja ću neskromno reći, bio sam silno talentiran igrač. Bio sam član svih mlađih reprezentativnih selekcija bivše Jugoslavije i osvajač svih mogućih medalja na velikim natjecanjima. Tako sam već s petnaest godina bio zreo za prvu ekipu tada jakog „Solarisa“ koja se do zadnjeg kola za titulu prvaka države borio s moćnim beogradskim „Partizanom“. »»Kako to da Vas nije privukla košarka? -Naravno da sam na ulici igrao i nogomet i košarku. Moj prvi susjed Miro Jurić, naš proslavljeni košarkaš, i ja po cijele smo dane, a često i do duboko u noć ubacivali loptu u koš koji je bio ispred garaža iznad Njegoševog trga. Tu je bio i silno talentirani Dino Lovrić. Košarku sam igrao, a u vaterpolo sam se zaljubio. Vaterpolo mi je puno dao. Prije svega kroz taj sam sport stekao radne navike. Nikad od svoje devete godine do kraja igračke karijere nisam zakasnio na trening, a kamo li ga propustio. »»Je li ta odgovornost bila odraz ljubavi prema vaterpolu ili je to bila svjesna odgovornost prema ekipi, treneru i roditeljima? -U prvom redu odgovornost prema roditeljima, treneru, kolegama. To je jednostavno u meni. Ako se s nekim dogovorim za nešto u određeno vrijeme nema šanse da je ne dođem točno u sekundu. Takav sam! Smetaju me kašnjenja i neodgovornost. Tako me je Volim ŠIBENIK | 7
INTERVJU
formirao vaterpolo.
»»Tko Vam je bio prvi trener i tko je na
Vas najviše utjecao? -Moj prvi trener u VK „Solaris“ bio je Grgo Renje, a tu je, naravno, bio i Doktor, Danko Jerković koji je s Renjom vodio mlađe kategorije.
»»Bez Doktora očito nema vaterpola u Ši-
beniku? S kim god pričam o vaterpolu svi s posebnim pijetetom spomenu Doktora! -Zahvalan sam Doktoru što mi je pomogao kad sam imao pubertetsku krizu i želio odustati od vaterpola. On mi je dao snagu da to ne odustanem. On i Renje su mi vjerovali, poticali su me i stavili u prvu ekipu. Zaista mi je pun pomogao.
Pod “kišom” crne manganske prašine
»»Tada je šibenski vaterpolo živio zahva-
ljujući bazenu hotelskom naselju „Solaris“? -Zimi smo trenirali u bazenu u „Solarisu“, a ljeti u bazenu u Crnici. Danas se, na žalost, zaboravlja kako je to bilo trenirati na tom
8 |Volim ŠIBENIK
derutnom bazenu u Crnici na koji je padala “kiša” crne manganska prašina iz TEF-a. Ništa nam to nije smetalo. Nije bilo šanse da nas tridesetak koji smo konkurirali za prvu momčad odemo tijekom ljetnih praznika na odmor s roditeljima, na vikendice ili na plažu umjesto na trening. Imali smo u glavi i srcu samo vaterpolo. U početku sam, iako sam bio tek devetogodišnjak, svaki dan išao s Njegoševog trga u Crnicu pješice. Kasnije sam nabavio bicikl, a s petnaest godina i nekakav motorin. Krenuo bih iz kuće oko osam sati i nakon dvosatnog treninga vraćao se kući pješice po najvećem suncu. Kod kuće bih ručao, malo se odmorio i oko 16 sati ponovno natrag u Crnicu na trening. Nije mi bilo teško. Volio sam vaterpolo. Osjećao sam da me sve to jača, da se kalim. »»Vrlo ste rano, zapravo još kao dječak, postali državni reprezentativac? -Reprezentacija, e to je tek bio pakao! Čelična disciplina, veliki i naporan rada, puno odricanja. Ali imao sam sjajnog trenera Nikolu Stamenića. On je za mene najbolji trener. S njim sam u mladoj reprezentaciji proveo pet godina. Osvojili smo sve što se moglo osvojiti. Bili smo dva puta svjetski i
dva puta europski prvaci.
»»S kim ste tada igrali u reprezentaciji?
-Iz Hrvatske su tu bili Joško Kreković, Ognjen Kržić, Renato Vrbičić... igrači koji su tada napravili veće karijere od mene jer ja sam u to vrijeme, iako talentiran bio malo zabrazdio u društveni život i sam sebe zabetonirao.
Izbornik Tucak ne bi u reprezentaciju zvao igrača Tucka
»»Ne krijete da ste u mladosti živjeli do-
sta netipično pa i neprimjereno za jednog sportaša? -Moram biti iskren, u meni je uvijek bio taj vražji gen koji me je vukao k tulumarenju, noćnom životu i takvim stvarima koje sa sportom idu zajedno. U to vrijeme sam na poziv Stamenića otišao u „Crvenu Zvezdu“ i to mi je trebala biti stepenica za ulazak u A reprezentaciju Jugoslavije, ali živio sam tada načinom života koji za to nije bio prikladan. Moram biti iskren, a to nije tajna u Šibeniku, za sportski napredak i uspjeh kojeg sam mogao postići tada je glavni problem bio moj slobodni način života u kojem su mi
ŽIVOTOPIS Ivica Tucak (Šibenik, 8. veljače 1970.), vaterpolist, hrvatski vaterpolski trener, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije. U Šibeniku je završio osnovnu i srednji školu, a 2012. godine diplomirao je vaterpolo na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Vaterpolsku je karijeru započeo kao devetogodišnji dječak 1979. godine u rodnom Šibeniku, u vaterpolskom klubu “Solaris”. Prvi treneri bili su mu Grgo Renje i Danko Jurković Doktor. Kao iznimno nadaren vaterpolist već s petnaest godina, 1985. godine zaigrao je u prvoj ekipi VK “Solaris” tada jednog od najboljih vaterpolskih klubova u bivšoj Jugoslaviji, jednoj od svjetskih vaterpolskih velesila. Bio je član juniorske reprezentacije Jugoslavije od 1985. do 1989. godine s kojom je postigao značajne uspjehe: 1987. – prvak Europe 1987. – viceprvak svijeta 1988. – prvak Europe 1988. – viceprvak svijeta 1989. – prvak svijeta IGRAČKA KARIJERA: 1989. - 1990. - “Crvena zvezda”, Beograd 1991. – 1993. - „Bissone“, Lugano, Švicarska 1993. – 1995. – „Solaris“, Šibenik 1995. – 1997. – „Talimar“, Palermo, Italija 1997. – 1998. – „Commo“, Commo, Italija 1998. – 2000. – „Snam“, Milano, Italija 2000. – 2002. – „Sori“, Genova, Italija 2002. – 2004. – „Medvešćak“, Zagreb 2004. – 2005. – „Šibenik“, Šibenik TRENERSKA KARIJERA: Ivica Tucak počeo se baviti trenerskim poslom još kao aktivni igrač. 2001. i 2002. - trener volonter VK “Brodograditelj” iz Betine i VK “Gusar” iz Sv. Filipa i Jakova, 2005. - trener juniorske ekipe i pomoćnik trenera seniorske ekipe VK “Šibenik”, Šibenik 2005. - s Veselinom Đuhom trener hrvatske juniorske reprezentacije. 2006. - godine trener seniorske ekipe VK “Šibenik”, Šibenik 2009. - 2012. - bio je trener VK “Jadran”, Herceg Novog, Crna Gora 2010. - 2011. - pomoćnik izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije Ratka Rudića. 2012. - postaje izbornih vaterpolske reprezentacije Hrvatske
USPJESI POSTIGNUTI NA DUŽNOSTI pomoćnika trenera vaterpolske reprezentacije Hrvatska Ratka Rudića: SVJETSKA LIGA: 2009. – bronca, Niš, Srbija 2010. – srebro, Firenca, Italija SVJETSKI FINA KUP: 2010. – srebro, Oradea, Rumunjska Uspjesi vaterpolske reprezentacije Hrvatske postignuti od 16. rujna 2012. godine kada je njen izbornih postao Ivica Tucak: OLIMPIJSKE IGRE: 2016. - srebro, Rio de Janeiro, Brazil Svjetsko prvenstvo 2013. - bronca, Barcelona, Španjolska 2015. - srebro, Kazanj, Tatarstan, Ruskas Federacija 2017. - zlato, Budimpešta, Mađarska Svjetska liga: 2015. - srebro, Bergamo, Italija 2017. – bronca, Moskva, Rusija MEDITERANSKE IGRE 2013. - zlato, Mersin, Turska FINA CUP 2014. – bronca, Almati, Kazahstan Uspjesi juniorske reprezentacije Hrvatske s izbornikom Ivicom Tuckom: Svjetsko prvenstvo: -zlato, Šibenik 2009. Europsko prvenstvo: -bronca, Beograd, 2008. Uspjesi VK “Šibenik” s trenerom Ivicom Tuckom: -srebro, LEN-a kup, 2007. Uspjesi VK “Jadran” iz Herceg Novog s trenerom Ivicom Tuckom: -prvak Jadranske lige, -Kup Crne Gore, Nagrade i priznanja: Nagrada Grada Šibenika – 2017.
prijatelji, kafana, druženje i sve u vezi s tim bili važni koliko i sport. Bila je to u Šibeniku znana ekipa Fabijan Žurić Fabo, Denis Šupe, Zvonko Teo Miš, Milan Ercegović Milo, Dubravko Žurić Dubre i moj kum Branko Grbac. Podijelili smo bezbroj neprospavanih noć. To su i danas moji prijatelji s kojima se družim. To noćarenje i tulumarenje uhvatilo me je negdje od osamnaeste godine. Srećom nisam prestao redovno trenirati i igrati. Danas, s velikim vremenskim odmakom, bez problema mogu priznati da izbornik Tucak ne bi u reprezentaciju zvao igrača Tucka. Danas mi je to nepojmljivo. Kada jednu noć pretjeram, sutra nisam za ništa, a u to vrijeme sam znao iz noćnog života doći na bazen i normalno odraditi trening. Ponavljam, zaista nikada nisam preskočio trening. Nije sve to bilo baš strašno, ali to nije bio način života koji ide uz vrhunski sport. Uvijek sam volio, pa i sada volim, izlaske i druženje, ali to ne ide pod ruku sa sportskim načinom života. Tada mi je to bilo teško prihvatiti, ali sad sam to osvijestio. Po igračkoj kvaliteti zaslužio sam više nego što sam postigao, ali za to sam kriv isključivo ja. »»Samokritični ste i realni iako biste danas ovjenčani lovorikama svjetske slave mogli to i prešutjeti? -Zašto? Pa to je moj život. Ne žalim ni jednog trenutka tog života. Žao mi je jedino to što u 21. godini nisam dobio priliku ući u reprezentaciju Hrvatske jer sam zaista bio odličan igrač. Možda tada nisam bio dovoljno samokritičan, ali unatoč burnom načinu života i igrao sam odličan vaterpolo. To što nisam ušao u reprezentaciju Hrvatske strašno me je pogodilo. Nakon što sam se 1993. godine vratio u Šibenik s Renatom Vrbičićem i vrlo nadarenim mladim momcima poput Andrije Komadine, Denisa Šupe, Dalibora Perčinića i Tonija Šupe, igrali smo fantastičan vaterpolo. Usudim se reći da sam tada igrao najbolje u svojoj karijeri. To je bilo od 1993. do 1996. godine. Na svakoj utakmici bazen u „Solarisu“ je bio dupkom pun. Bili su to sjajni dani.
Preporod šibenskog vaterpola
»»Dvanaest ste godina igrali vaterpolo u
Italiji? -Igrao sam u puno talijanskih klubova u Palermu, Milanu, Genovi. Bili su to solidni klubovi iz sredini talijanske vaterpolske lige. Gdje god sam bio bilo mi je dobro, ostavio sam dobar trag i sa svima sam i danas u odličnim odnosima. To mi je jedno od najvećih bogatstava. Kada sam došao u Italiju živo sam puno mirnije nego u Šibeniku. Oženio sam se. U Italiji mi se rodilo i dijete. Zašto sam išao igrati u Italiju? Zato što su me zvali i zato što se tada u Italiji uz bivšu Jugoslaviju igrao odličan vaterpolo što mi je bilo jako važno. »»Nakon Italije ste bili kratko u Zagrebu, Volim ŠIBENIK | 9
INTERVJU u „Medvešćaku“, a onda ste se u sezoni 2004 – 2005. vratili u Šibenik. Kakva je tada bila situacija u šibenskom vaterpolu? -U Šibenskom vaterpolu došlo je do velikih promjena. Grad je ostao bez bazena, a naša su djeca i njihovi treneri putovali na treninge u Split da bi sačuvali klub. Strašno, a istovremeno divno. Sav taj entuzijazam, taj žar, sva ta želja da šibenski vaterpolo opstane... Moram ponovno spomenuti Doktora, Grgu i mnoge druge koji su sve to iznijeli na svojim leđima. Zaista nije bilo lako svaki dan sjedati u kombi, voziti djecu u Split i nazad i preuzimati na sebe toliko breme odgovornosti. To su mogli jedino ljudi koji to rade iz ljubavi prema vaterpolu i prema djeci, prema svom gradu. Danas kad pogledate njih dvojicu vidite da to nisu ljudi koji su stvorili neko materijalno bogatstvo, ali da su sretni ljudi jer su odgojili toliko generacija vaterpolista, među njima i vrhunskih poput Perice Bukića, Sandra Santinija, Admira Bure, Denisa Šupe i Zorana Radovčića. Svi su oni prošli kroz njihove ruke. Ja sam se vratio kada je napravljen novi bazen i kada se vaterpolo ponovno vratio u Šibenik. »»Što je presudilo da se vratite u Šibenik? Presudio je Prica Bukić. Moram biti iskren i reći da čovjeku da bi uspio treba i sreće u životu. Rekao sam već kako me je razočaralo to što mi se u mladosti unatoč tomu što sam bio predan vaterpolu, što sam bio veliki profesionalac i radnik, što sam bio talentiran, nisu ostvarile neke ambicije. No zato sam imao sreću kada sam se, nakon što je uglavnom završila moja igračka karijera, vratio u Šibenik. Perica Bukić u toj priči ključan. Sastali smo se u Zagrebu. Rekao mi je da se gradi novi bazen u Šibeniku, da imaju velike ambicije, da su klub preuzeli novi ljudi. Predložio mi je da se vratim u Šibenik i radim s mladim vaterpolistima. To mi je zvučalo
10 |Volim ŠIBENIK
vrlo privlačno jer sam od prije imao ambiciju baviti se trenerskim poslom. Uostalom to je jedino što u životu znam dobro raditi. Inače, ne znam kući ni osigurač promijeniti. Kako sam k tomu na Kineziološkom fakultetu završio sam smjer vaterpolo, prihvatio sam Peričin poziv. Imao sam sreću što sam u rodnom gradu zatekao ljude koji su željeli da vaterpolo u Šibeniku opet bude veliki sport. Počeo sam raditi s velikim veseljem i elanom. Već nakon godinu dana rada s juniorima počeo sam trenirati i prvi momčad „Šibenika“. Zahvalan sam tim ljudima koji su tada imali povjerenje u mene i koji su mi dali tu priliku. Uz Pericu to su bili Joško Jurić, Tome Jukić i Goran Prgin, vlasnik NCP remontnog brodogradilišta Šibenik koji je u to vrijeme bio glavni sponzor kluba. To su bili ljudi koji su u mene vjerovali. Svjestan sam da je bilo puno trenera koji su imali više iskustva od mene, trenera koji su već bili etablirani, ali oni su ipak priliku dali meni. Bio sam prvo pomoćnik trenera prve momčadi, a paralelno sam vodio juniore. Kada sam se dokazao dobio sam povjerenje i mjesto prvog trenera. Počeli su sjajni rezultati, finale LEN kupa, godinu nakon toga i Liga prvaka, pobjede protiv dubrovačkog „Juga“ i zagrebačke „Mladosti“ prvi put u povijesti. Napravili smo sjajne stvari. Bazen je opet na utakmicama bio pun. Usporedo s „Šibenikom“ vodio sam mlađe hrvatske državne reprezentacije, a s juniorima sam osvojio prvenstvo svijeta.
Nisam mogao trpjeti da ja primam plaću, a moji igrači ne dobivaju ni lipu
»»Na žalost to nije potrajalo. Što se dogo-
dilo? Opet ste otišli iz Šibenika? -Ne znam točno gdje se to pogubilo. Iz Šibenika sam ponovno otišao 2009. godine.
Bio sam prinuđen na to zbog situacije koja je nastala u gradu i klubu. »»Što znači to da ste bili prinuđeni? -Pa, promijenila se vlast, a time i odnos prema klubu i vaterpolu. Goran Prgin više nije mogao financirati klub, rješenja nije bilo. Iako, nije mi jasno zašto jer su to bila zaista mala izdvajanja, pogotovu u odnosu na druge sportove. Ni dan danas ne mogu vjerovati da se to dogodilo, ali eto, dogodilo se. U klub su došli neki drugi ljudi koji ili nisu mogli ili nisu znali pomoći. Najviše me je pogodilo to što moji igrači po šest sedam mjeseci nisu dobivali plaće, a ja sam je dobivao jer sam imao ugovor s NCP-om. Ta je plaća bila zaista pristojna za šibenske prilike, ali nisam mogao otrpjeti da ja primam plaću, a moji igrači i moji pomoćnici ne dobivaju ni lipu. Nisam mogao to gledati. Užasno sam se osjećao. Odlučio sam otići iz Šibenika. Dobio sam ponudu iz Crne Gore, iz Herceg Novog koji je imao financijski moćan i dobro organiziran klub, nešto kao „Barcelona“ u nogometu. Otišao sam i tamo sam napravio velike rezultate. Ostao sam u tom klubu tri godine i bilo mi je odlično. Bilo je nekih skeptika koji su sumnjali u moje sposobnosti jer sam još bio relativno mlad trener za takvu atomsku ekipu, ali napravili smo sjajne stvari. Dva tri puta smo osvojili prvenstvo Crne Gore i regionalnu ligu.
Jedva sam čekao vratiti se u moj Šibenik
»»Jeste li imali želju postati trener ili je
to isto bio splet okolnosti kao kada ste počeli igrati vaterpolo? -Još dok sam aktivno igrao vaterpolo silno sam želio biti trener. Već tada sam se počeo educirati. Dok sam igrao u Italiji, ljeti bih dolazio doma i trenirao niželigaške klubove.
Trenirao sam dečke u „Brodograditelju“ u Betini, pa ekipu “Gusara” u Filip Jakovu. Tako sam učio i počeo stjecati trenersko iskustvo. »»Spomenuli ste Pericu Bukića. Jeste li igrali s njima i otkada datira vaša suradnja odnosno prijateljstvo? -Perica i ja kratko smo zajedno igrali jer je on četiri godine stariji od mene. Igrali smo zajedno godinu dana, a nakon toga je Perica otišao u zagrebačku „Mladost“, a ja sam ostao u Šibeniku. Ubrzo sam nakon toga otišao u sam Beograd. Putovi su nam se razdvojili. Od naših poznatih vaterpolista najduže sam igrao s Renatom Vrbičićem jer smo generacija. On je napravio, veliku, pristojnu karijeru. »»Vratimo se onomu kada ste se na poziv Perice Bukića došli u Šibenik pomoći šibenskom vaterpolu. Je li Vam bilo teško nakon Italije i Zagreba doći u Šibenik? -Ma ni u kom slučaju. Jedva sam čekao vratiti se u moj Šibenik. Ja svoj Šibenik obožavam i život u njemu mi jako odgovara. Već sam petu godinu izbornik hrvatske reprezentacije, ali nije mi ni u jednom trenutku palo na pamet otići iz Šibenika i preseliti se u Zagreb iako mi je često zimi teško sjesti u auto i putovati u Zagreb, Rijeku ili već kamo treba ići radi susreta s igračima ili praćenja njihovog rada. No, to je moj izbor. Ne pada mi na pamet otići. Šibenik je moj grad i život u njemu je po mojoj mjeru. Tu imam sve što mi treba. »»Nije vam malo skučen, dosadan, monoton... uvijek srećete iste ljude na istim mjestima? -Ni govora. To je draž života u Šibeniku. Ja sam živio u Palermu, Milanu, Beogradu, Zagrebu... Svijet sam obišao tri puta, ali što mi treba više od moje kave u „Gira“, mojih
prijatelja, imam teretanu, kazalište, more, sunce...
Ko to more platit?
»»Vi ste po tomu slični Ivi Brešanu koji je
isto tako bio jako uspješan kao književnik, ali je sve vrijeme ostajao u Šibeniku i u Šibeniku je napisao sva svoja velika djela. -Zašto bi život u manjem gradu trebao biti neki hendikep? Istina je da primjerice Zagreb ljudima pruža više šanse za karijeru, ali meni je Zagreb dosadan grad iako ga volim kao što volim cijelu Hrvatsku. Doduše, ja sam veliki dio godine na putu pa možda Šibenik ne doživljavam kao oni koji su u njemu stalno, svih 365 dana u godini. Meni je on divan. Znam da Šibenik može bolje, da puno stvari može biti drukčije, ali ja ga zaista obožavam i volim. Znam ponekada popiti kavu u najljepšem lokalu u Zagrebu ili nekoj svjetskoj metropoli, ali moj Šibenik… ma ko to more platiti ? Tko može platiti onu našu zezanciju u „Gira“ i „Bona“, ona naša dovikivanja iz jednog kafića u drugi i naš način komuniciranja, našu viku, naša priblezgavanja? »»Kako ste postali, najprije pomoćnik tadašnjeg izbornika Ratka Rudića, a onda i izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije? Je li Vam to bio životni san? -Naravno. To sam silno želio iako sam se jako dobro snašao u Herceg Novom i stekao puno prijatelja. Imao sam tamo divne suradnike i igrače. No voditi hrvatsku reprezentaciju mi je bio san i najveća želja. Da nije bilo tako vjerojatno bih još i danas bio u Herceg Novom. Ali stigao mi je poziv iz Hrvatskog vaterpolskog saveza s ponudom da vodim hrvatsku reprezentaciju. Bilo je to 2012. go-
dine kada je postalo jasno da će Ratko Rudić nakon Olimpijade u Londonu završiti svoju priču s našom reprezentacijom. Razgovarao sam s Pericom o tome. On je znao za moju ambiciju kao i za moj rad i rezultate koje sam postigao i podržao me je. »»U kakvim ste odnosima bili s Ratkom Rudićem? -Dobrim, vrlo korektnim. Radio sam najbolje što sam mogao ono što je on od mene tražio kao što ja danas to tražim od svojih kolega. Bila je to sjajna suradnja i ja ga zaista jako cijenim. Nismo prijatelji, ne mogu reći da se čujemo svaki dan, ali smo odlično surađivali i ostali u odličnim odnosima. O njemu kao o treneru mogu reći sve najbolje. On je vrhunski stručnjak. I danas je naša komunikacija izvrsna. On je s još pet naših vaterpolista olimpijaca član našeg Stručnog savjeta. Bio je uključen u dio priprema u SAD-u, ali nije se miješao. On je vrhunski vaterpolski stručnjak i znalac i vrlo korektan čovjek. »»Danas bi neki rekli, da vrhunski, ali poslije Tucka. -A, ne, ne. Trebam ja još puno gusliti da bih dosegnuo sve to što on ima.
Stvaranje kulta hrvatske reprezentacije
»»Nakon osvajanja svjetskog prvenstva u Budimpešti Vi i vaši dečki ste postali nacionalni junaci. Kakav je bio put do takvog uspjeha? -Moram priznati da sve baš nije išlo tako glatko niti onako kako sam ja to zamišljao kad sam prihvatio ponudu da budem izbornik. U početku su me dočekali neplanirani otkazi igrača. Prije svega Mihe Boškovića i
Volim ŠIBENIK | 11
INTERVJU Damira Burića koji su bili stupovi igre u Londonu, na Olimpijskim igrama. Reprezentacija s njima dvojicom i bez njih nije ista. Pa su onda došle ozlijede i bolest nekih igrača. Zaista nije bilo lako, ali išli smo dosljedno zacrtanim putem i došli su lijepi rezultati. Ovo je zlato fantastična priča i zaokružila je ono što smo do sada radili, ali mi idemo dalje. Ne pada mi na pamet da na ovom stanemo. Postali smo svjesni koliko vrijedimo i da smo napokon napravili dobar sustav. To ne znači da će on uvijek donositi zlatne medalje, ali smo napravili čvrste temelje za to. »»Što je, po Vašem mišljenju bilo presudno za takav uspjeh? -Od početka sam imao viziju kakvu reprezentaciju želim. Naša je reprezentacija bila dobra i bila je u svjetskom vrhu, ali meni se način na koji je igrala nije sviđao. Bila je pomalo spora, troma. Ja sam želio da ona bude drukčija, brža, eksplozivnija... i to smo sada postigli. Ali nije sve u igri. Imao sam viziju stvaranja kulta hrvatske reprezentacije prije svega u ponašanju igrača izvan bazena. Tu je prije bilo puno problema. Neke sam igrače morao isključiti iz reprezentacije. To je bilo bolno. Bilo je protivljenja, nezadovoljstava... Opet je ključan bio Prica Bukić. On je stao uz mene i podržao me, ali ne zato što smo prijatelji koji će sjesti i popiti bocu vina, ne zato što su naše supruge prijateljice, nego zato što znao što znam i mogu i zato što je vjerovao u mene.
Sa sjajnom ekipom u i oko bazena uspjeh nije mogao izostati
»»Tada je to bilo hrabro pa i rizično, ali
U meni je uvijek bio taj vražji gen koji me je vukao k tulumarenju, noćnom životu i takvim stvarima koje sa sportom idu zajedno. U to vrijeme sam na poziv Stamenića otišao u “Crvenu Zvezdu” i to mi je trebala biti stepenica za ulazak u A reprezentaciju Jugoslavije, ali živio sam tada načinom života koji za to nije bio prikladan. Moram biti iskren, a to nije tajna u Šibeniku, za sportski napredak i uspjeh kojeg sam mogao postići tada je glavni problem bio moj slobodni način života u kojem su mi prijatelji, kafana, druženje i sve u vezi s tim bili važni koliko i sport. 12 |Volim ŠIBENIK
sada više nema nikakvih dvojbi da ste bili u pravu i da je Vaša vizija bila vizija s pokrićem. Pa svjetski smo vaterpolski prvaci, zar ne? Ovo svjetsko zlato tek je dobar početak jednog velikog projekta. Nismo još u vaterpolu rekli sve što imamo reći. Imamo sjajnu ekipu u bazenu, ali ništa manje sjajna je ekipa i oko bazena bez koje se ne bi mogli okruniti takvim uspjehom. To su predsjednik HVS-a Predrag Sloboda, Perica Bukić, Ratko Rudić, Milivoj Bebić, Zoran Roje, Boško Lozica, Ognjen Kržić... Svatko od nas je jedan od kotačić bez kojega se ne može. To su sve teški radnici. Nema tu nekakvih aristokrata koji su zalutali u ovu priču, a i ja sam samo jedne njen dio. Svjestan sam, znam da sam bez njih, bez svojih igrača i suradnika nitko i ništa koliko god dobru viziju imao i koliko god bio siguran u to što želim. To što smo postigli plod je timskog rada. Funkcioniramo kao jedno tijelo pa uspjeh nije mogao izostati. »»Svjesni ste da su Hrvati euforični kada je riječ o dobrim rezultatima u sportu, ali da znaju biti brutalno nemilosrdni kada rezultati izostanu?
-Da, dobro poznajem tu našu nezgodnu narav i to me pomalo smeta. Ja sam sad za mnoge genijalac, a prije dva mjeseca nisam valjao ništa. Ja sam s hrvatskom reprezentacijom osvojio impozantan broj medalja, čak osam u pet godina i hvala Bogu bit će ih još. Čisto zbog usporedbe, Ratko Rudić je kao najuspješniji trener svih vremena u osam godina osvojio devet medalja. Ali ono što me smeta je sljedeće: Mi smo u tri godine 2015., 2016. i 2017. igrali tri finala, na trima najvećim natjecanjima, na dva svjetska prvenstva i na Olimpijskim igrama. Nikada nitko u povijesti hrvatskog sporta to nije napravio. Pa zar su srebra osvojeno na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima tako mizeran rezultat da me se pljuje i omalovažava? Znam da je našim ljudima 2105. godine bilo teško prihvatiti poraz naše reprezentacije u finalu od Srbije, ali tada su oni bili bolji, imali su bolju ekipu, igrali su bolji vaterpolo i ja sam to priznao. Pružio sam im ruku i čestitao. Imali su u tom trenutku sjajnu generaciju i zaslužili su tu pobjedu, ali ja sam već tada znao da će doći naših pet minuta. I došli su, ali neće trajati samo pet minuta. Titula svjetskog prvaka je, nadam se... uvjeren sam, tek početak.
Nacionalizam, što je to?
»»Neki kažu da ste u Hrvatskoj postali
junak i zbog toga što se „strateški autor rušenja srpske dominacije“, ali Vi čini mi se gledate na to kroz drukčije svjetonazorne i civilizacijske naočale? -Osjetio sam, osjetili smo, da se nemamo čega bojati, da nemamo strah od moćne Srbije, koja nas je u posljednje vrijeme po-
bjeđivala. Volim Hrvatsku iznad svega, rekao sam to milijun puta. To je moja domovina, obožavam je, to je vrh, ali ja ne mogu nekoga ne voljeti samo zato što je iz Srbije ili ne znam odakle. Bez obzira na to što se u prošlosti dogodilo, konkretno u slučaju srpskog izbornika Dejana Savića, ponosan sam što smo prijatelji. Smatram da je riječ o savršenom gospodinu, živi isti način života kao i ja, veliki smo prijatelji. Zašto se ne bismo slagali, ja volim njega koji voli svoju Srbiju isto onako kao što ja volim svoju Hrvatsku. U bliskoj prošlosti dogodilo se to što se dogodilo, znam da su u vrijeme rata mnogi doživjeli tragedije i izgubili drage ljude. Uvažavam sve to i prihvaćam, ali zaista mislim kako je došlo vrijeme da počnemo živjeti normalno. Nacionalizam, što je to? Ako to znači voljeti svoje, onda sam nacionalist, ali gledati bilo koga drugog drugačijim očima zato što je Srbin, Afrikanac... to je totalna glupost. Može se onda mrziti nekoga zato što je po horoskopu Jarac. Čovjek je čovjek, bez obzira na to odakle je. U Šibeniku žive mnogi koje ja ne volim i koji ne vole mene, pa mi to što su oni Hrvati ništa ne znači.
U sportu ne postoji jučer, postoji samo sutra
»»Strahujete li da možda nećete moći
održati na sportskim visinama koji ste dosegnuli? -Ne strahujem, ali u sportu nema jučer. Postoji samo sutra. To je okrutna ljepota sporta. Prošlo je nekoliko mjeseci od osvajanja titule. Euforija je prošla. Ljestvicu smo podignuli visoko i to je ono što nas gura naprijed. Nema ništa od ležanja na lovorikama.
»»Postali ste vrlo bitni u sportskom živo-
tu Hrvatske. Možete li svojim utjecajem pomoći šibenskom sportu? -Mogu i želim. Nedavno smo se Perica Bukić, Joško Jurić i ja sastali s gradonačelnikom Željkom Burićem. Pričali smo o tomu kako pomoći svim šibenskim klubovima, ali složili smo se oko toga da prvo treba riješiti ono što nedostaje hrvatskom sportu na nacionalnoj razini, a to su jasna strategija razvoja sporta i opredjeljenje koji su sportovi od nacionalnog, odnosno od lokalnog značaja. Tu nismo ni nacionalno ni lokalno definirani pa rasipamo snage i sredstva. Je li, recimo, opravdano da hrvatsko skijanje, protiv kojeg nemam ništa dapače, koje trenutno nema niti jednog skijaša na međunarodnoj razini, ima dvostruko veći budžet od hrvatskog vaterpola koji je na svjetskom tronu? Trebali bismo primijeniti mađarski model koji je to najbolje riješio. To što rade Mađari zahvaljujući premijeru Orbanu je odlično. Nama sportašima je lijepo čuti kada nam kažu da smo mi najbolji veleposlanici naše države, ali to su samo lijepe riječi. Treba uvesti više reda, primjenjivati jasne kriterije. Ne možemo jednako financirati baš svaki sport. Moramo dosljedno primjenjivati kriterij postignutih rezultata te kao Mađari neke sportove staviti u kategoriju od posebnog državnog interesa. Neće vaterpolo ili rukomet nikad biti kao nogomet, ali ne mogu oni biti ni neki minorni sportovi kada nam donose toliko velikih uspjeha i kada su postali naši najbolji ambasadori. Mi smo vaterpolisti kao neki vječiti žicaroši, stalno nešto prosimo i molimo. Moramo tako jer ništa nije sustavno riješeno. Gradonačelnik Burić je obećao da Volim ŠIBENIK | 13
INTERVJU će se potruditi da u Šibeniku poseban status dobiju sportovi zbog kojih Šibenik uživa ugled kao grad sporta i vrhunskih sportaša. To su nogomet, košarka, vaterpolo i veslanje. Uz dužno poštovanje prema svim ostalim sportovima treba napraviti razliku i rezultati neće izostati. Uostalom to nije teško učiniti. Treba samo imati dobru volju.
Možda onaj gore zna zašto se to dogodilo
»»Po svemu ovomu o čemu smo do sada
Meni je moj Šibenik divan. Znam da može bolje, da puno stvari može biti drukčije, ali ja ga zaista obožavam i volim. Znam ponekada popiti kavu u najljepšem lokalu u Zagrebu ili nekoj svjetskoj metropoli, ali moj Šibenik… ma ko to more platiti? 14 |Volim ŠIBENIK
pričali možemo zaključiti da ste uspješan i ostvaren čovjek jer ste u svojoj karijeri postigli sve što ste željeli. No, na žalost, budući da je ovo priča o vama, a ne samo o vašoj sportskoj karijeri, moramo se dotaknuti i životne tragedije koju ste doživjeli kada vam je u Šibeniku, ispred kafića poginula kćerkica Tena na koju je pao automat s igračkama. Bilo je to 2005. godine, ali sigurno Vas još boli. -To je dio mog života koji mi je prebolan i ne volim o tome razgovarati. To je, uostalom, dio privatne životne priče moje supruge Marijane i mene. Na žalost to se dogodilo mjesec dana nakon što sam se vratio u Šibenik. Uvijek je tu pitanje: Zašto? Neizbrisivo je iako sam svjestan da odgovora nema. Možda onaj gore zna zašto se to dogodilo i zašto je jedno nedužno dijete nastradalo. Vrijeme sporo liječi neke rane. Ostala mi je divna uspomena na nju, moju Tenu. Kada pogledam njezinu sliku ja znam da je to moje dijete koje sam volio i volim najviše na svijetu. Ona je uvijek sa mnom. Da, to je bolno, ali ima još nešto bolnije, nešto što peče... Eto prošlo je od tada već dvanaest godina, a krivci još nisu kažnjeni. Bolna je i spoznaja da živiš u državu u kojoj ljudi koji su ti ubili dijete nisu izvedeni pred lice pravde. Ne kažem da je to netko napravio namjerno. Sačuvaj Bože. Ali dijete je zbog njihove neodgovornosti i nemara poginulo. Postojali su ljudi u komunalnoj službi, da li komunalni redari ili pročelnik komunalnog ureda koji su to trebali sankcionirati jer taj aparat nije smio stajati tako kako je stajao, a meni se dogodilo to da me taj pročelnik gleda u oči i kaže da je to moj križ koji moram nositi, a taj čovjek, ne želim ga imenovati, je čak bio i u mom klubu. Vlasnik tog kafića je išao tako daleko da me je, dok sam se borio za život svog djeteta, prijavio policiji da mu prijetim iako ga nisam vidio u životu. To je ta bolna strana života moje supruge, mene i moje obitelji. »»Sve to ipak Vas nije udaljilo od Vašeg Šibenika? -Nije, iako je bilo trenutaka kada smo supruga i ja razmišljali da odemo iz Šibenika. Ali... Ma nije Šibenik kriv. Sudbina je to htjela. Zašto, to nikad nećemo saznati. Ostaje mi sjećanje na to moje divno dijete i sve uspomene koje me za nju vežu. A moj Šibenik ne bih ni za što napustio.
Bana I.Mažuranića 3a, Šubićevac, Šibenik, tel.: 022 335 703 Trg F.Tuđmana 5, Drniš, tel.: 022 886 526
SAVRŠEN VID NA SVIM UDALJENOSTIMA
V NO
O
PROŠIREN VID NADOHVAT RUKE ZAHVALJUJUĆI XTENDTM TEHNOLOGIJI, NITI JEDAN DETALJ NEĆE PROĆI NEZAPAŽENO.
DOSSIER
MEĐUNARODNI DJEČJI FESTIVAL ŠIBENIK - HRVATSKA U DOMOVINSKOM RATU 1991. - 1995.
Održavanje MDF-a tijekom Domovinskog rata BIO JE SMION POTHVAT B
ranitelji Šibenika i Hrvatske nisu mogli dobiti pa ni zamisliti veće i vrednije priznanje za svoju hrabrost i odlučnost da obrane svoj grad i svoju domovinu od onog koje su im još tijekom Domovinskog rata 1991. - 1995. dala šibenska djeca, djeca iz još 22 hrvatska grada i njihovi roditelji te k tomu i djeca iz 14 zemalja svijeta s tri kontinenta koji su im toliko vjerovala i bila sigurna u njih da su svih pet ratnih godina djeca dolazila u Šibenik i sudjelovala u programima njegovog Međunarodnog dječjeg festivala! Očito su ulijevali povjerenje kazališnim ansamblima i roditeljima koji su dozvoljavali da njihova djeca iz mira i sigurnosti europskih zemalja pa čak i iz dalekih zemalja kao što su Japan i Južna Koreja, dolaze u Šibenik, doslovno na prvu crtu bojišnice i sa šibenskom djecom sudjeluju u slavlju dječjeg stvaralaštva i stvaralaštva za djecu. Kada se na taj način gleda na šibenski dječji festival ne može se poreći da je njegovo održavanje tijekom Domovinskog rata bio besprimjerno smion pothvat.
57 domaćih i 25 inozemnih ansambala na ratnom MDF-u Zadivljuje da je MDF unatoč ratu i pogibelji kojoj su bili izloženi svi koji su njemu sudjelovali pa čak i unatoč tomu što je Šibenik bio grad doslovno na prvoj crti bojišnice u dometu lakog i teškog topništva, raketnih sustava pa i međunarodnim ratnim pravom zabranjenih sredstava koja su za napade na Volim ŠIBENIK | 17
DOSSIER
Projekt restauracije, digitalizacije i obrade te pohrane i izlaganja fotografske baštine Međunarodnog dječjeg festivala iz Domovinskog rata ostvaren je zahvaljujući potpori Grada Šibenika koji je sufinancirao digitalizaciju građe i pripremu izložbe te tehničkoj potpori Državnog arhiva u Šibeniku, u kojem će fundus biti pohranjen, i Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić”. civilne ciljeve koristili agresori, Srbija, bivša JNA i paravojne postrojbe tzv. SAO Krajine, ne samo opstao već i zadržao međunarodni status. Svoje ansamble, umjetnike pa i djecu u tim okolnostima u Šibenik, u Hrvatsku slali su roditelji iz Kanade, Slovačke, Ukrajine, Južne Koreje, Italije, Makedonije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Španjolske, Japana, Francuske, Gane i Turske. Tijekom pet ratnih godina u festivalskim je programima sudjelovalo 57 domaćih i 25 inozemnih ansambala s više od (danas je gotovo nemoguće doći do točnog podatka) 1500 izvođača, ponajviše djece. Najuporniji su sigurno bili članovi kanadskog ansambla Sun Ergos Bob i Dana koji nisu izostali ni s jednog ratnog Festivala. Uz sve to MDF je, dijeleći sudbinu s desetinama tisuća hrvatskih prognanika, svoje prognaništvo 1993. godine, kada su Šibenik i Hrvatska najteže stradavali, pretvorio u misiju mira, stvaralaštva i dječje radosti u 11 hrvatskih gradova od kojih su neki, poput Dubrovnika, Karlovca i Osijeka, i sami bili na prvoj crti bojišnice .
Ante Pulić: Presudila je naša šibenska upornost i tvrdoglavost Ante Pulić, direktor MDF u ratnim godinama priznaje kako mu nikada u životu nije bilo lakše i nikada teže raditi - lakše zbog toga što su tada koji su organizirali Festival disali kao jedan, bili su jedinstveni i ništa im nije trebalo kazati dva puta, a najteže zbog stalnog straha da se djeci i s izvođačima Festivala nešto ne dogodi. „Festival smo 1992. godine održali u skloništima. Tamo su izvođači odlazili djeci. Mnogi su me nagovarali da odustanemo, ali presudila je naša šibenska upornost i tvrdoglavost. Bili smo svi sabrani i nije bilo ljutnje, ali samo sam jednom izgubio živce kad sam na probi jedne predstave našao masu djece koja tu nisu smjela biti. Godinu kasnije je bio preopasno u Šibeniku. Padale su granate, orkani, zvončići po Šibeniku i odlučili smo da Festival organiziramo u 11 hrvatskih gradova, a samo smo ga službeno otvorili u Šibeniku, na trgu između katedrale i Gradske vijećnice i otvorilo smo u Šibeniku tri izložbe, a značajan dio programa je Mate Gulin organizirao za našu djecu. Onda se 1994. godine, kako je to netko tada napisao, Festival vratio kući. Bilo je tada puno 18 |Volim ŠIBENIK
problema organizirati ga jer su gotovo svi financijski izvori presahnuli, ali uspjeli smo pomoću dobrih ljudi i potpore drugih gradova. Svake večeri festivala se i u tim gradovima dizala festivalska zastava i svirala festivalska himna”, prisjeća se Pulić.
Dragocjena fotografska baština MDF-a u Domovinskom ratu Ova dimenzija hrabrosti, junaštva i doprinosa šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala obrani slobode i neovisnosti Hrvatske, u svojoj veličini i značaju ukazala se nakon pronalaska zagubljenih ili bačenih crno - bijelih negativa sa snimcima festivalskih programa i predstava te svečanosti otvaranja i zatvaranja festivala tijekom rata od 1991. do 1995. godine. Na negativima koji su uredno obilježeni i datirani, moguće je pratiti sve što se događalo na šibenskom dječjem festivalu tijekom pet ratnih godina. Tu neprocjenjivo vrijednu baštinu pronašli su djelatnici poduzeća “Čistoća” i Zoran Mikulandra Noa, a obradila ih je i digitalizirala Udruga “Volim Šibenik” te od njenog manjeg dijela u suradnji s Državnim arhivom u Šibeniku i uz potporu Grada Šibenika priredila izložbu “Djeca i MDF u Domovinskom ratu” koja je bila otvorena 23. rujna 2017. godine u Gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić”. Fundus fotografija ratnog Međunarod-
nog dječjeg festivala, iz kojeg je objavljen tek neznatan broj fotografija, za tu je prigodu dopunjen ranije prikupljenim fotografijama festivala te fotografijama stradanja, patnji i trauma djece u ratu. Autori pronađenih fotografija su legendarni šibenski fotograf Ante Baranić, fotoreporter “Šibenskog lista” Vilson Polić, fotoreporter “Slobodne Dalmacije” Dario Perković i fotografkinja Giacinta Mattiazzi, a fundus je dopunjen fotografijama fotoreportera i ratnih izvjestitelja Radovana Gogera i Stanka Ferića.
MDF-u odlikovanje za ratnu hrabrost i junaštvo Značaj i značenje održavanja šibenskog Međunarodnog dječjeg festivala tijekom Domovinskog rata u svjetlu pronađene foto dokumentacije i izložbe “Djeca i MDF u Domovinskom ratu” prepoznali su članovi Zbora Ratnog zapovjedništva 113. brigade ZNG / od njenog formiranja 19. lipnja 1991. godine do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine koji su predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović uputili prijedlog da se Festival odlikuje za ratnu hrabrost i junaštvo: Zbor Ratnog zapovjedništva 113. šibenske brigade ZNG / HV od njenog formiranja 19. lipnja 1991. godine do međunarodnog
priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine, Udruge “Volim Šibenik”, podnosi predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović poticaj da se šibenskom Međunarodnom dječjem festivalu dodijeli odlikovanje Red kneza Domagoja za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u ratu i izravnoj ratnoj opasnosti. Poticaj za dodjelu odlikovanja za ratnu hrabrost i junaštvo MDF-u potpisali su svi sudionici prvog okupljanja Zbora utemeljitelja, osnivača i prvog ratnog zapovjedništva 113. brigade ZNG / HV koji je održan u Šibeniku 20. rujna 2017. godine: Mate Viduka, Duško Krnić, Ivan Bačić, Rahim Ademi, Ante Bogavčić, Borislav Pešić, Čedo Petrina, Dinko Tepić, Ivan Pulić, Ivan Vrbat, Ivica Plenča, Jadranko Kozina, Josip Labura, Joso Slamić, Joško Gović, Marko Validžić, Mladen Crljen, Neven Berović, Vladislav Krnić, Zoran Lučić i Željko Čoga. Odluka da se predsjednici RH Kolindi Grabar Kitarović podnese poticaj za odjelu odlikovanja MDF-u za hrabrost i junaštvo u ratu na otvaranju izložbe “Djeca i MDF u Domovinskom ratu” obznanio je brigadir Duško Krnić, a izložbu je otvorio Paško Bubalo, prvi demokratski izabrani predsjednik Skupštine općine Šibenik, šibenski župan i predsjednik Festivalskog vijeća u Domovinskom ratu te tom prigodom i sam potpisao poticaj za dodjelu odlikovanja MDF-u. « Volim ŠIBENIK | 19
NACIONALNI PARK KRKA
Prirodu moramo poznavati da bismo ju znali čuvati
Predavanja,ekološke i edukativne radionice, terenska nastava i sportske aktivnosti JU “NP Krka” za djecu, učenike i odrasle
FOTOGRAFIJE: JU “NP KRKA”, OŠ ANTUN MIHANOVIĆ - PETROPOLJSKI (DRNIŠ) I OŠ MURTERSKI ŠKOJI (MURTER)
-Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje, napisao je 1854. godine u pismu američkom predsjedniku Franklinu Pierceu indijanski poglavica Seattle. Danas, kada čovjek sve više vremena provodi sjedeći, obuzet suvremenim tehnološkim dostignućima, ta je poruka aktualnija nego ikada. Da bi prirodu voljeli i znali je čuvati, moramo je poznavati. Zato je edukacija, kao jedan od najvažnijih stupova na kojima počiva održivo upravljanje Nacionalnim parkom „Krka“, utkana u sve razvojne dokumente i planove Javne ustanove „Nacionalni park Krka“ i snažno isprepletena sa svim aktivnostima koje se u Parku provode, bilo da je riječ o zaštiti, infrastrukturnim ulaganjima ili upravljanju posjetiteljima.
Edukativne radionice za najmlađe Nacionalni park „Krka“ jedan je od najmlađih hrvatskih nacionalnih parkova pa zato rado surađuje s najmlađim ljubiteljima prirode. Kroz brojne edukativne radionice stručni djelatnici Parka djeci nastoje pokazati na koje načine oni mogu utjecati na prirodu, uče ih o vodi, biljkama i životinjama koje žive u Nacionalnom parku „Krka“, zajedno s njima obilježavaju važne datume u zaštiti prirode, organiziraju igre i natjecanja na svježem zraku, a gostuju i u školama i vrtićima u Šibensko - kninskoj županiji. A da se sve to 20 |Volim ŠIBENIK
ne bi svelo samo na teoriju, Javna ustanova „Nacionalni park Krka“ brine se osigurati zanimljive sadržaje za djecu u Parku. Visovačka kuća Kuželj, u stoljetnoj šumi hrasta medunca i bijelog graba, pretvorena je, uz malo mašte, u mjesto iz jedne od pustolovina Huckleberryja Finna, dok je Eko kampus Puljane, smješten na gornjem toku rijeke Krke, zamišljen upravo kao mjesto usvajanja praktičnog znanja i zabave za djecu i mlade.
Predavanja, ekološke i edukativne radionice, terenska nastava i sportske aktivnosti za školsku godinu 2017. - 2018. Na početku školske godine JU „NP Krka“ upućuje poziv na suradnju ravnateljicama i ravnateljima dječjih vrtića i osnovnih i srednjih škola u Šibensko-kninskoj županiji s Programom predavanja i ekoloških i edukativnih radionica, terenske nastave i sportskih aktivnosti za tekuću školsku godinu. Program je prilagođen svim uzrastima. U njemu sudjeluju djelatnici Park koji na interaktivan, poučan i zabavan način djeci nastoje prenijeti svoje znanje o prirodi i privrženost prirodi, ali i usaditi svijest o važnosti brige za okoliš. Mini čuvari prirode, 3R (Reduce, Reuse, Recycle), Dajmo više za šišmiše, Nosi mi se zeleno, Čudesni svijet vretenaca i Mala škola arheologije radionice su namijenjene djeci vrtićkog uzrasta i nižim razredima osnovne škole. Za one nešto većeg uzrasta i srednjoškolce, Javna ustanova „NP Krka“ pripremila je radionice Rimljani u našim krajevima,
Sponzorirani tekst JU ‘NP Krka’
Životinjski svijet u NP „Krka“, Kap za slap, GIS – geoinformacijski sustav, Voda koja gradi slapove, Upravljanje NP-om i Prihvat i prijevoz posjetitelja u NP „Krka“. Program tematski nastoji obuhvatiti široko područje djelovanja NP „Krka“, kao zaštićenog područja od iznimne važnosti, ali i velikog upravljačkog sustava koji o tom području brine.
Upravo su njihova skrovišta, odnosno staništa, danas najugroženija zbog prekomjerne sječe starih stabala s dupljama i zatrpavanja ili uređivanja špilja.
Čovječja ribica i šišmiši
Školski kalendar kulturnopovijesne baštine NP “Krka” 2017./2018. za učenike prvih razreda osnovnih škola Šibensko-kninske županije
Predavanja i edukativne radionice održavaju se na brojnim lokalitetima na cijelom području Parka, a prigodnim aktivnostima s djecom i mladima obilježavaju se i važni datumi u zaštiti prirode. Jedan od njih je 4. listopada, Dan sv. Franje Asiškog, zaštitnika životinja, koji se obilježava kao Svjetski dan životinja. Djelatnici JU „NP Krka“ ove su godine u suradnji s Udrugom “Hyla”, biolozima i zaljubljenicima u vodozemce i gmazove održali niz edukativnih radionica za niže razrede osnovnih škola na temu svijeta podzemlja: Mali Špiljari – istražimo špilje, Mali Špiljari – pogodi sigu i Mali špiljari – Legenda o zmajevoj djeci, u kojima su djeci približili tajanstveni život podzemlja i biljne i životinjske vrste koje u njemu obitavaju. Tako su djeca imala priliku saznati zanimljivosti o čovječjoj ribici, endemskom vodozemcu i najvećoj podzemnoj vodenoj životinji koja obitava u špiljama na području Parka. „Vrtićari“ su se zabavili igrajući Najbrži krug, Ulovi me ako možeš i Šišmišji lov a učili su o zaštićenim biljnim i životinjskim vrstama u NP „Krka“. Djeci su osobito zanimljivi šišmiši, iznimno važni u biološkoj kontroli brojnosti kukaca i oprašivanju i širenju sjemenki biljaka. O njima su raširene predrasude, zasnovane na narodnim pričama, da piju krv i da se zalijeću u kosu. S obzirom na to da se s tim pričama najčešće susreću djeca, upravo ona trebaju steći pravu sliku o tim sisavcima. Šišmiši imaju male oči i slab vid pa prostornu sliku u letu stvaraju osluškivanjem i analiziranjem povratnog zvuka (jeke). Hrane se noću, a danju spavaju viseći naglavce, u skrovištu.
Osim zaštićene prirode i raznolikog svijeta biljnih i životinjskih vrsta, Javna ustanova „Nacionalni park Krka“ baštini i bogatu kulturnopovijesnu ostavštinu. Čovjek je tisućljećima živio i stvarao uz rijeku, tražio zaklon za svoje ognjište, a snagu vode koristio u svojim proizvodnim pogonima. Zato danas, duž obje obale Krke, nailazimo na brojne tragove življenja. Sačuvana zdanja istražuju se, konzerviraju i stavljaju u funkciju posjećivanja, kako bi javnost doživjela burnu i zanimljivu povijest ovoga kraja. I u tom segmentu edukacije opet se polazi od najmlađih jer su oni najbolji promotori stečenog znanja i utjecat će na svoje obitelji da Krku dožive u njezinoj potpunosti. Zato je Javna ustanova „Nacionalni park Krka“ za učenike prvog razreda osnovnih škola u Šibensko-kninskoj županiji izradila školski kalendar 2017. - 2018. na temu kulturnopovijesne baštine. Od praljudi, preko rimskoga doba i uzbudljivog srednjeg vijeka do modernih vremena, tok rijeke Krke prati i tijek povijesti ljudskog roda. Djeca će se iz mjeseca u mjesec tijekom školske godine upoznavati s različitim spomenicima: pretpovijesnim lokalitetom Oziđanom pećinom, ostacima rimskog vojnog logora Burnuma, Visovcem i manastirom Krka, duhovnim središtima iznimne prirodne ljepote, sa srednjovjekovnim utvrdama na Krki i s vodenicama i hidroelektranom Krka kao etnografskom i industrijskom baštinom. Kalendar prati aktivnosti kroz školsku godinu, od rujna do lipnja. Na njemu su označeni praznici i blagdani, te datumi važni za zaštitu prirode, koji se obilježavaju zajedno sa školarcima. Podijeljen je svim prvim razredima u Šiben-
sko - kninskoj županiji kako bi djeca tijekom školske godine mogla pratiti slijed godišnjih doba na različitim lokalitetima na Krki.
Znanjem do očuvanja Iako su djeca najbolji glasnogovornici i ambasadori stečenog znanja o NP „Krka“ koje prenose svojim obiteljima važno je i uvijek iznova motivirati odrasle da slobodno vrijeme provode u prirodi, da upoznaju rijeku Krku, ali i da se brinu za okoliš tako što će promijeniti neke životne navike i ponašanje i koristiti alternativne načine proizvodnje. Zato JU „NP Krka“ već šestu godinu organizira predavanja i radionice u sklopu projekta Znanjem do očuvanja. Projekt je zamišljen kao niz edukativnih aktivnosti, ekoradionica i predavanja u cilju upoznavanja svih zainteresiranih, prije svega odraslih lokalnih stanovnika, s načinima na koje mogu, primjerice kreativnim radionicama, smanjiti globalni konzumerizam i odbačenim stvarima udahnuti novi život. Sve radionice za njih su besplatne. Ove godine održavat će se u studenome u ispostavama JU„NP Krka“ u Drnišu i Skradinu. U radionici Probiotički napitak TIBICOS spravljat će se prirodno fermentirani napitak, bogat blagotvornim bakterijama koje organizmu pomažu da ostane zdrav. Najbolji materijal za izradu svijeća je pčelinji vosak, jer nije toksičan, pročišćava zrak i pomaže osobama koje pate od alergija, a upravo to učit će polaznici radionice Izrada ekoloških voštanih svijeća. Predavanje Važnost staništa nastalih ljudskom djelatnošću u zaštiti prirode razradit će moderan pristup zaštiti prirode koji opisuje staništa koja bolje ispunjavaju svoju svrhu u zaštiti prirode kad su pod utjecajem ljudske djelatnosti nego kad su prepuštena prirodi. Ovogodišnji projekt Znanjem do očuvanja završava radionicom Izrade ekološkog nakita (eco choker) od maslinova drveta, naplavina i gume i radionicom 3, 2, 1, peci CD, na kojoj će se izrađivati mozaik od starih CD-ova kao novi ukrasni element. «A.D.V. Volim ŠIBENIK | 21
BUBIĆI
KUĆNI MAJSTORI ZA SVE ŠTO TREBA U KUĆI, STANU, UGOSTITELJSKOM OBJEKTU, FRIZERSKOM SALONU, PLOVILU, AUTOMOBILU... • ODRŽAVANJE I POPRAVAK KUĆANSKIH APARATA, ELEKTRIČNIH I VODOVODNIH INSTALACIJA U KUĆAMA, STANOVIMA, FRIZERSKIM SALONIMA, KAFIĆIMA,
097/ 799-75-64
TRGOVINAMA... • POSTAVLJANJE I ZAMJENA LAMINATA • TAPECIRANJE NAMJEŠTAJA • USLUGE ŠIVANJA, ODRŽAVANJA I POPRAVAKA TENDI • ŠIVANJE, ODRŽAVANJE I POPRAVLJANJE CERADA NA PLOVILIMA • ZAMJENA PATENT ZATVARAČA NA SVEMU • ČIŠĆENJE, ODRŽAVANJE I SERVISIRANJE KLIMA UREĐAJA
• POLIRANJE AUTOMOBILA • ODRŽAVANJE AUTOMOBILA I PLOVILA • MONTAŽA, ODRŽAVANJE, PODEŠAVANJE I POPRAVAK SATELITSKIH I ZEMALJSKIH ANTENSKIH SUSTAVA • PROGRAMIRANJE TELEVIZORA
ZA SVE ŠTO VAM JE POTREBNO U BILO KOJE DOBA DANA NAZOVITE S POVJERENJEM!
{ prostor za vaš oglas } ... jer reklama je bitna!
Oglašavajte se
Volim
u časopisu ‘Volim Šibenik’ i na portalu ‘Šibenik News’
NEWS
www.mok.hr
U prirodnom azilu uvale Vrilo • 30 metara od mora • 500metara od središta Pirovca • 5 luksuznih apartmana. • igralište za djecu • mogućnost najma broda • vez za brod • pet friendly • 8 parkirnih mjesta • mogućnost čuvanja prikolica i trajlera.
Šibenika 20 km, Zadra 48km, zračne luke Zadar 42 km, zračna luka Split 80 km, Autoput A1 7 km, NP Krka 25 km, NP Kornati 20 km, PP Vransko jezero 10 km 22 |Volim ŠIBENIK
091 209 64 75
VAŠ PARTNER ZA NEKRETNINE “Ne čekajte sa kupnjom nekretnine, kupite nekretninu i čekajte” Posjetite nas u Njivicama:
INTER-SERVIS BULAT d.o.o. Ivana Meštrovića 11 B 22 000 Šibenik
VODICE
Obiteljska kuća s visokim potencijalom
+385 22 217 570 + 385 22 219 309 +385 99 213 21 09 interservis@interservis-bulat.hr Pogledajte najbolju ponudu nekretnina na našim internetskim stranicama:
www.interservis-bulat.hr
ŠIBENIK, Prilaz tvornici 39 • CRNICA - u sklopu bazena • Tel. 022/ 200-079
PIZZE i LAZANJE iz krušne peći
Bogata vinska karta • Veliki izbor domaćeg i stranog piva
ORGANIZACIJA SVIH VRSTA DOMJENAKA ZA GRUPE • Jela a la carte • domaći njoki, tjestenine, rižota... • mesna i riblja jela • slastice
RADNO VRIJEME: ponedjeljak-petak: od 14 do 23 sata; subotom i nedjeljom: od 13 do 24 sata Volim ŠIBENIK | 23
GLAZBENI SPOMENAR
1967. Mišo Kovač je nakon samo dvije singl ploče i dva nastupa na festivalima od kojih je jedan bio loše ocijenjen, 1967. godine dao svoj prvi veliki intervju legendarnom "Plavom vjesniku" kao velika zvijezda u usponu
Ostao je
uvijek isti (PLAVI VJESNIK, 1967., TEKST Z. ŠAMADAN I U. ŠOŠKIĆ, FOTO M. ČOLIĆ)
Mate Mišo Kovač, hrvatska glazbena legenda, pjevač je s nedostižnim nakladama ploča i nosača zvuka u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, bio je slavan i prije nego što je to postao. Imao je gard zvijezde i vjerovao u sebe puno prije nego što je svojim glasom, pojavom i iskrenim emocijama osvojio srca svih onih kojima je, da bi živjeli, pjesma potrebna kao zrak, voda i hrana. Da je u srcu i glavi već bio slavan svjedoči intervju koji je 1967. godine dao legendarnom magazinu “Plavi vjesnik”, još jednom od čuda koje je stvorio šibenski stvaralački geniji. U tim slavnim novinama koje je pokrenuo Šibenčanin s otoka Zlarina Mladen Bjažić, Mišo je precizno i bez imalo prepotencije objasnio tko je, što je i kako je to postao iako se ovo zadnje još nije dogodilo. To je mogao samo jedinstveni i neponovljivi geniji koji je opčinio čak i muzu Erato, zaštitnicu ljubavnog i himničkog pjesništva. U Mišinom slučaju ona je postala njegova osobna zaštitnica ljubavnog i himničkog pjevanja. Osim toga “Plavi vjesnik” iz 1967. godine spomenik je njegove sigurnosti i snage. Iako je tekst koji je objavljen deklariran kao intervju, on je u stvari monolog tijekom kojeg je Mišo rekao sve što je trebalo reći i to tako da nikakva pitanja nisu bila potrebna.
Donosimo izvorni tekst iz “Plavog vjesnika”:
Šibenčani će s ponosom istaći da se tako još jedan njihov sugrađanin afirmirao na zabavljačkom planu. Iz ulice Nikole Tesle u gradu podno Šubićevca u svijet vedre muzike mnogo prije njega krenula su dva bivša 24 |Volim ŠIBENIK
gimnazijalca,Vice Vukov i Arsen Dedić. Nekoliko godina poslije njih tradiciju najmuzikalnije ulice nastavio je i Mišo Kovač. Kad već govorimo o toj ulici, zanimljivo je istaći da su u njoj odrasla i dva danas poznata nogometna asa, Krasnodar Rora iz “Dinama” i Ante Žaja iz “Hajduka”. Ovdje je riječ o Miši Kovaču, trećem i najmlađem članu slavnog trija iz muzikalne ulice, što se uspinje od Poljane prema kraju koji dominira šibenskim zaljevom. -Prvi put sam stao pred mikrofon u svom rodnom Šibeniku prije šest godina. Bilo je to neko natjecanje pjevača amatera, toliko popularno svugdje u nas. Poznavao sam dobro samo jednu melodiju, ali joj nisam znao riječi. Mislim da se zvala “Kad te ljubim”. Tekst sam naučio tek prije nastupa. Ipak osvojio sam prvu nagradu i za poklon dobio ploču Raya Charlesa. Do tog nastupa nije mi padalo na pamet da se ozbiljnije bavim glazbom. Prije toga sam sanjao da postanem slavan nogometaš. Branio sam u juniorima “Šibenika”. Tada je to bila dobra momčad. U njoj su igrali Nadoveza, Žaja, Aralica i - ja. Jednom smo i samog “Hajduka”, naravno njegove juniore, nadigrali usred Splita. Bilo je 3:0 za nas. Morate znati da je tada u protivničkoj ekipi igrao Bukle, Hlevnjak. Da i Kovačić je igrao. Bio sam dobar vratar, bez šale. Samo sam bio malo nizak za gol. Možda je i to odlučilo što sam se ostavio nogometa i krenuo putovima zabavne muzike. Ipak. danas mi se čini da je sve režirao slučaj. Kad sam pošao na odsluženje vojnog roka, nisam imao nikakvih pjevačkih ambicija, gotovo da sam i zaboravio na pokušaje s pjevanjem u Šibeniku. Ali, i ovdje se održavalo nekakvo takmičenje pjevača. Da utučem dosadu prijavio sam se i s pjesmom “O sole mio” osvojio prvu nagradu. U vojsci su me otad malo drugačije gledali, drugovi su češće tražili da im pjevam. Kad sam skinuo uniformu, obreo sam se u Beogradu. Mislio sam, kad sam već tu, ne bi bilo loše da razgledam malo glavni grad. Međutim, bila je jedna mala poteškoća: nisam imao novaca. Tada mi je pala na pamet pomalo luda ideja. Pošao sam u bar “Kristal”, gdje su tada nastupali Lola Novaković, Dragan Toković i drugi poznati pjevači. Pitao sam konobara gdje bih mogao naći šefa. Ovome sam rekao da sam pjevač i da bih želio pjevati. -Uzmite mikrofon i pokušajte, - mirno mi je odgovorio šef lokala. a da ga uopće nije iznenadio moj prijedlog. Stao sam pred mikrofon i zapjevao “Ave Marija”, koja je tada bila vrlo popularna. Publika me je nagradila aplauzom, a šef “Kristala” mi je ponudio da ostanem i dalje pjevati. Obećao mi je mjesečnu plaću od 80 000 starih dinara. Dotad u životu nisam vidio na okupu toliko šoldi. Možete zamisliti kako sam se osjećao kad sam primio plaću, kad dotad najveća moja mjesečna primanja nisu prelazila 12 000 starih dinara. Taj angažman je bio odlučujući.
Mišo Kovač je vjerovao u sebe i znao je da će biti slavan i prije nego što je to zaista postao 1969. godine kada je zapjevao "Više se nećeš vratiti" s kojom je postao i ostao najveći
Nastupao sam nekoliko mjeseci u tom baru i onda sam shvatio da to nije ono što želim. Za mene nitko ne zna. Treba da izaberem drugi put prema uspjehu. Spakirao sam kovčege i pošao u Zagreb. Poslije nekoliko tjedana “čekanja” odlučio sam se da pođem ravno u “Jugoton”, gdje sam znao da se snimaju ploče. Sjećam se i danas tog trenutka. Imao sam malo dužu kosu, traperice, džemper koji je bio više ženski nego muški... Tražio sam nikog manjeg nego muzičkog urednika. Pokazali su mi jednog čovjeka, za kojeg sam poslije saznao da se zove Gavrilović. Ovaj me je upitao: -Koje narodne pjesme izvodite? Pošto sam mu objasnio da pjevam samo zabavne melodije, uputio me Peri Gotovcu. Čuvši to ime koljena su mi počela klecati. Naime, baš nekako u to vrijeme na festivalu je pobijedila Gotovčeva “Balada”, o njemu se svagdje pisalo i nisam mogao zamisliti da ću se sada sresti s tim poznatim kompozitorom. Kad me je upitao što želim i pošto sam došao, izbacio sam kao iz topa: -Došao sam snimiti ploču! Čovjek me je pogledao s nevjericom. Nije dotad nikad čuo za mene. Nije znao ni kako pjevam ... Nisam se dao smesti, mislio sam, što je. tu je. Rekao sam mu: -Znate što, ja večeras pjevam u Gradskoj kavani, pa ako ste slobodni, dođite! I Pero Gotovac je došao. Pjevao sam “Ne mogu prestati da te volim”. Čini se da mu se svidjelo. Pristao je da snimim ploču. Bez ijednog održanog koncerta, potpuno nepoznat, snimio sam ploču. Preda mnom kao da su se otvorila vrata prema uspješnoj karijeri. Dobio sam poziv da nastupim na festivalu. Uvelike su me reklamirali. Festival Melodije Jadrana u Splitu bila su moja velika šansa. Međutim, ja sam sve to olako shvatio, sad mi je to jasno. I, naravno, rezultat je jasan. Poslije Melodija Jadrana nisam dobivao nikakve druge pozive. Čini se da sam ih razočarao. Znao sam da sam za sve kriv sam. Vratio sam se u Zagreb, grad koji me je primio i lansirao kao vrlo talentiranog pjevača. Kao da su mi svi okrenuli leđa. Pauza je bila duga godinu dana. Međutim, šansu sam ponovo dobio. Ovaj put je nisam olako ispustio. Snimio sam ploču “Ja odlazim”, koja me je ponovo dovela blizu samog vrha. Za tom slijedi druga ploča, ponovni uspjeh. Sada pripremam i treću ... Nekako istodobno dobio sam i poziv da nastupim na festivalu Beogradsko proljeće. Ovaj put nisam dopustio da se ponovi slučaj Melodija Jadrana. Kompoziciju Miodraga Jevremovića “Ponekad” dobro sam pripremio. Rezultat znate: osvojila je treće mjesto publike. Nadam se da će me sada pozvati i na druge festivale. Možda Opatija 67, ili Zagreb 68..., a i želio bih da ponovo nastupim na Melodijama Jadrana. Želio bih se odužiti splitskoj publici, koja me zadržala u ne baš lijepom sjećanju s prvog festivala ... « Volim ŠIBENIK | 25
ŠIBENČANI
Jovica Škaro
skladatelj, glazbenik, književnik i pjesnik, osnivač i voditelj dječjih zborova Srdelice, Prognanici, Trogir, Kostanje i Kalandruni u Drnišu, utemeljitelj i organizator festivala Mali Split i Mali Knin, voditelj ansambla Djevojke s Cetine, umjetnički voditelj manifestacije, Susret Hrvatskih dječjih zborova u Splitu PRIPREMILA: OJDANA KOHAREVIĆ FOTOGRAFIJE: PRIVATNE I OBITELJSKE FOTOGRAFIJE JOVICE ŠKARO, ANTE BARANIĆ I STANKO FERIĆ
-Znate li vi kako je kad voziš od Vrpolja, priko Ražina, pa dalje ceston, s jedne strane Jadrtovac, s druge Donje polje, a tebi u grlu grop, ono tija bi zaplakati, a nećeš, pa te suze zastanu negdi, a tilon ti se prožme toplina, naviru uspomene. I tako svaki, ali baš svaki put kad dolazin u svoj dragi Šibenik, za nas koji smo najlipše godine proveli tu, najlipši na svitu, ali i za one koji su ga samo jednom dotakli, posjetili. Tako o Šibeniku govori rođeni Splićanin Jovica Škaro, jedan od najplodnijih hrvatskih glazbenika s golemim opusom poezije i skladbi za djecu, humanitarac i altruist, čovjek koji je cijeli život darovao glazbi i ljudima. Iako je rođen u Splitu, djetinjstvo i ranu mladost, sve do punoljetnosti, proživio je u Šibeniku. Zbog njegove ljubavi prema njemu mnogi Splićani za njega i danas kažu: Evo našeg Šibenčanin. Ponosan je na taj nadimak jer se i nakon sedam desetljeća života u Splitu osjeća Šibenčaninom, a inzistirao je da nam o svojoj ljubavi prema Šibeniku pričao upravo požbenski.
Životopis širok i dubok kao more Škaro je glazbenu karijeru započeo kao sedmogodišnjak 1954. godine u željezničarskoj glazbi ŽKUD Filip Dević, a još je kao sred26 |Volim ŠIBENIK
Splićanin za kojeg Splićani kažu: -Evo našeg Šibenčanina!
njoškolac 1963. godine počeo skladati svoje i obrađivati tuđe pjesama koje je izvodio uz gitaru. Član tada popularnih VIS-ova (vokalno instrumentalnih sastava) i prvih naših rock bendova postao je još kao sedamnaestogodišnjak, 1964. godine, a s bendom “Gong” bio je pobjednik splitske gitarijade 1966. godine. Nastupao je i sam, izvodeći vlastite skladbe. Kao trubadur, pisac stihova koje je sam uglazbio i izvodio, debitirao je na Festivala mladih kompozitora u Subotici. Izveo je pjesmu Pastirica s kojom je osvojio nagrade struke i publike. Od tada do danas njegov životopis postao je širok i dubok kao more. On neprekidno sklada i nastupa na festivalima, smotrama i koncertima u Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Rusiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Australiji i mnogim drugim zemljama. Prije skoro četiri desetljeća počeo je raditi s djecom i stvarati za djecu. Osnivač je i umjetnički voditelj dječjeg zbora Srdelice i ansambla Djevojke s Cetine, ravnatelj je dječjeg zbora osnovne glazbene škole u Sinju, a posebno ga se pamti iz teških dana Domovinskog rata kada je organizirao niz humanitarnih koncerata u Hrvatskoj i Europi s Hrvatskim dječjim zborom Prognanici u kojem su pjevala djeca prognanici. Nakon Domovinskog rata u Drnišu je osnivao i vodio dječji zbor Kalandruni, Kninu pokrenuo dječji festival Mali Knin, a osim toga je jedan od utemeljitelja i voditelja dječjih zborova Kostanje i Trogir. Utemeljitelj je i dječjeg festivala Mali Split koji slavi već 26. rođendan, umjetnički je voditelj Susret Hrvatskih dječjih zborova u Splitu. Autor je glazbe za lutkarske predstave Ježeva kućica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Radujte se, Loptica skočica, Tri praščića, Božićni kolaž, Tri priče, Božić s tatom, Ajme meni što ću sad i još mnogih drugih.
Kad san ispred hotela Krka zapiva Marechiare odma san zna da će glazba bit i ostat moj život. Tko zna, možda ipak ima nešto pod tim nebom šibenskim, neka tajna veza između glazbe i Šibenika, nešto što je i mene taknulo? Skladao je kantatu Cvijetu Jasenovca, Triljski misal i svečanu pjesmu Majka Domovina, posvećenu zbjegu iz Hrvatske u El Shatu te glazbu za dva dokumentarna filma i mjuzikle Diokles, Marko Polo, Mile Gojsalić i igrokaz Božićna priča. Umjetnički je voditelj manifestacije Susret Hrvatskih dječjih zborova u Splitu. Kao pjesnik, književnik i glazbenik autor je knjiga Beside, 12 ljubavnih, Pjesme, Kako si more i More, a uvršten je u antologiju hrvatskog čakavskog pjesništva XX stoljeća, notnih albuma Pozdravimo djecu svijeta, Božić u Splitu i Dida moj i ja te priručnika za učenje sviranja gitare. Uskoro mu izlazi nova knjiga pjesama Druge beside ilustrirana njegovim likovnim uracima, čije tiskanje sufinancirana Ministarstvo kulture RH.
Barba Škaro ižbenika Barba Škaro, kako su ga svi naraštaji godinama nazivali, imao je, kaže, sreću što je zahvaljujući svojoj rodbini, šibenskoj obitelji Erceg, djetinjstvo proveo baš u Šibeniku, a kad o Šibeniku govori, govori baš kao fetivi Šibenčanin, gutajući samoglasnike pa uli-
ca postaje ul’ca, čovik čov’k, stolica stol’ca… Tako se naš sugovornik, govoreći o životu, glazbi nekad i sad, vraća u djetinjstvo, a njegovo je, kako kaže bilo doista posebno jer je bilo - šibensko. -Aaaaaaa bilo je to lipo doba, doba kad ti je i malo bilo puno, kad se živilo u siromaštvu, ali u slozi. Rođen sam onih oskudnih poslijeratnih godina, 1947. u Splitu kao sedmo dijete oca Mihovila i majke Jovanke, no slučaj je htio da veliki dio djetinjstva budem u Šibeniku. Živili smo odma kraj bolnice u jednoj uličici kad se ide put grada pa na desnu ruku. E tamo su živili moji rođaci, u stvari rodica moje matere teta Jovanka i njezin muž Ugo Erceg. A šta ću van reći to vam je ono kad rodbinu voliš cili svoj život jer s njima pamtiš najlipše uspomene iz onih dječačkih dana. Oni su bili moji teta i barba, ali ka mater i otac, brinuli su o meni ka i o svom sinu Bogdanu. E njih, na žalost više nema, ali Bogdan je i dandanas živ, u Šibeniku je… Odrastao sam u Šibeniku, sve se događalo na Poljani i oko nje, a znamo da u to vrime Poljana nije bila parkiralište ka danas nego šetalište, sjeća se Jovica Škaro tih vremena, pedesetih godina prošlog stoljeća, dana provedenih na šibenskim ulicama, ali i u kinu Tesla. -Otići u kino, čak i u tim dječjim godinama bilo je pitanje kulture i prestiža. Uvik je bila gužva. To van je bilo ono kino Tesla odma blizu parka, a posli kina bi išli u đir. U to vrime išlo se i u tadašnji Dom JNA, sadašnju knjižnicu, gdje sam kao dječak javno čitao ulomke iz poznatih knjiga i u tome uživao. U slatki dio šibenskih uspomena idu i ljeta provedena na Martinskoj: -Išli smo kao i svi u ta vrimena brodon
-U grlu grop, ono tija bi zaplakati, a nećeš, pa te suze zastanu negdi, a tilon ti se prožme toplina, naviru uspomene kad dolazim od Vrpolja priko Ražina u moj Šibenik. Kuća obitelji Erceg na Baldekinu u kojoj je Jovica Škaro proživio najljepše dane svog djetinstva i mladosti. U prizemlju njihove kuće bio je poznati šibenski marendaški hram, gostionica Labud, koju su Šibenčani poznavali i pod imenom Kod Uga. Labud je desetljećima bio obvezna destinacija šibenskih marendaša, a obožavao ga je i slavni košarkaš Zoran Moka Slavnić. Odavno je napuštena, a samo malobrojni se sjećaju njenog prvog vlasnika o kojima se i danas ispredaju legende Volim ŠIBENIK | 27
ŠIBENČANI do Martinske i naravno smijali se s našom tetom Slavkom, legendarnom vozačicom broda za našu Martinsku. Ne znan jesan li to umislija, ali čini mi se da me teta Slavka baš nekako volila, često me znala voziti mukte, a čak mi je dopuštala da vozin brod umisto nje, to mi je ka dječaku baš bila čast, prisjeća se Škaro.
Romobil na balinjere i svirka na taraci hotela Krka
Jovica Škaro je kao član VIS-a Vocal Guitars na prvoj splitskoj Gitarijadi 1976. godine. Novine su pisale: VIS Vocal Guitar izazvao je pravi urnebes. Dobro je što se ovi mladići nisu pojavili na bis jer dvorana sigurno ne bi izdržala. Ovako ostalo je polomljeno samo nekoliko stolica.
S Tončijem Papićem, splitskom legendom, briljantnim klavijaturistom i skladateljem bez kojeg je nezamisliva splitska estrada, Škaru vezuju dugogodišnje prijateljstvo i suradnja
-Ka šibenski mulac ima san romobil, s onim pravim balinjerama. Bila je jedna nizbrdica kod vinarije u Mandalini koju bi s prijateljem Bocom proša milijun puta. Sićan se, živija je tamo stari ribar Mimilo, od njega smo svašta mogli naučiti o ribama i o životu, često smo išli loviti pidoće, a s prijateljima Ćirilom i Metodom san izrađiva male brode s kojima smo organizirali prave regate u Vrnaži. Iako je dane provodio s ekipom u igri, u njemu je stalno tinjala ljubav prema glazbi, zato mu je odlazak u tadašnji hotel Krka bio doživljaj koji mu je promijenio život. -U ona su vam vrimena svirke na taracama bile svaki dan, pivalo bi se i plesalo, a ja san te glazbenike, s gitarama, s bubnjevima gleda ka svjetsko čudo. Jednom mi je netko iz benda koji je nastupao rekao da provan zapivati s njima, ne sićan se više kako se bend zva, ali znan da je bija pravi izazov. I prova san. Isprva san ima tremu, al’ me brzo molala. To vam je bilo vrime San Rema. Svi su pivali talijanske pisme pa sam i ja zapiva Marechiare. Odma san zna da će glazba bit i ostat moj život. Tko zna možda ipak ima nešto pod tim nebom šibenskim što je i mene taknulo? Sigurno ima neka tajna veza između glazbe i Šibenika. Tamo su se rodili Arsen, Mišo, Vice, prašila je grupa Mi, pa to naše Kolo pa Šibenska glazba..., a ima još puno vridnih glazbenika, manje poznatih kao i onih koji su obilježili hrvatsku glazbu. Čujte, ja se ka momčić sićan da se u Šibeniku di god bi se zateka, pivalo. Nađe se njih pet, šest, ono iz gušta pa lipo zapivaju! A danas? Danas bi se valjda smijali da neko baci pismu. Druga su to bila vrimena, sa sjetom će Škaro.
Puno nam fali Arsen
Splitski estradni glazbenici na susretu s predsjednikom bivše Jugoslavije, maršalom Titom i Milkom Planinc, predsjednicom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ u Supetru na otoku Braču: Okret DC, Boris Dvornik, Ivica Pavičić, Ante Mrak, Meri Šeparović, Sanja Barćot, Meri Cetinić, Mate Carić i Jovica Škaro 28 |Volim ŠIBENIK
-Kad već spominjem taj moj raspjevani Šibenik i njegove glazbene legende, meni je oduvijek nekako najviše godilo biti s Arsenom. Često smo se sretali na festivalima. Jako ga je zanimalo šta ja radin. Uvik bi me pita imam li planova. Uvik je bija prisan i neposredan, a ophodio se sa mnom kao sa sebi. Bili smo par godina razlike. Iako je bija div Arsen Dedić mi je bija uzor, ka čovik i ka glazbenik; ono kad znaš da ti neće reći u celofanu, samo da
kaže, neko reče iskreno i dat će ti savjet koji ti zlata može vriditi. To je bija Arsen i zato nam svima nama on puno fali, takvih glazbenika više nema.
Crničani kratka fitilja i dobre duše Život u Šibeniku navodio ga je na igre po središtu grada, oko Poljane, Katedrale, po Gorici, s vršnjacima, a otkrio nam je tko su mu bili najdraži Šibenčani: -Obožavan Crnicu i Crničane, oni su van ono teke kratkog fitilja, brzo planu, bili su spremni u minut se potući, ali su u stvari bili dobre duše i veliki romantičari. Eto to zapišite iako više ne pamtim imena tih dječaka, prošlo je puno vrimena, ali volija san se družiti s Crničanima. Iz tih vremena po dobrome pamti Duju Grbca, Matu Gulina i još neke. -Mate je uvik bija faca, zna san da će biti glumčina, evo ako on ovo pročita neka zna da ga se rado sića njegov prijatelj Škaro, veselo će, poput djeteta, a kako i ne bi bio poput djeteta jer djeca su mu cijeli život suradnici.
Jovica Škaro bio je jedan od pobjednika prvog Splitskog festivala održanog u neovisnoj republici Hrvatskoj 1991. godine. Voditelji su bili Branko Uvodić i Željka Fattorini
Neraskidive zavičajne veze Kad priča o svom radu, o djeci koja su prošla kroz generacije zborova, jedan period mu je posebno dojmljiv. -U vrijeme Domovinskog rata osnovao sam zbor Prognanici kojega su činila djeca s ratom zahvaćenog područja. Tako sam im htio uljepšati i olakšati teške dane daleko od njihovih domova. Kroz zbor je prošlo 300 djece, nastupali smo u Hrvatskoj, ali i u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, u Vatikanu i tako osam godina, sve dok se zadnje dijete nije vratilo svom domu, kaže Škaro. Veze s tim krajem ostale su i nakon Domovinskog rata. U Drnišu je osnivao i vodio dječji zbor Kalandruni, a u Kninu, u suradnji s kninskim glazbenicima, pokrenuo je dječji festival Mali Knin.
Škaro sanja dječje cime između Splita i Šibenika Za sve što je napravio u glazbenoj kulturi Škaro je dobio brojne nagrade i priznanja pa i Nagradu Grada Splita, ali pred njim je, kako kaže, još puno posla. Važan dio njegovih želja i planova vezan je za Šibenik. -Oduvik pratin i volin taj naš, šibenski Međunarodni dječji festival. Prije nekoliko godina nastupa sanna njemu sa Srdelicama, no volija bi da se šibenska i splitska dica još bolje povežu. Sanjan da nam dica dobace jedna drugima cime svojih lađa vedrine. Velika mi je želja da se neke predstave sa šibenskog festivala prikažu u Splitu, kao i da Šibenik čuje naš Ma-
U Srdelicama su još kao djevojčice pjevačke karijere započele Severina, Jasna Zlokić i Ljiljana Nikolovska
Posljednji susret Jovice Škare s prijateljem Arsenom Dedićem
li Split. On počinje u srpnju, ali zato Dani Malog Splita raznin zbivanjima počinju puno prije, pa se pitan zašto dogodine Dani ne bi krenuli iz Šibenika? Uskoro ću o tome porazgovarati s predstavnicima šibenskih lokalnih vlasti. Iznit ću in naš program. Nadan se da će prihvatiti ovu ideju koju, evo, prvi put iznosin javno, kaže Škaro s nadom u srcu da će možda ponovno, nakon mnogo godina, nastupati u svom Šibeniku. Uostalom, i vrijeme je da Šibenik upozna Splićanina, kojeg Splićani nazivaju svojim Šibenčaninom. Volim ŠIBENIK | 29
ŠIBENČANI Jovica Škaro bio je organizator prvog koncerta u oslobođenom Kninu 1995. godine. Koncert je održan u sportskoj dvorani u Kninu. Bio je to Mali božićni koncert na kojem su osim dječjeg zbora Srdelice, nastupili i brojni drugi izvođači poput primjerice Đorđija Peruzovića, grupe Forum iz Zadra i Djevojaka s Cetine. Koncert je bio iznimno dirljiv i emotivan, a jedan od posjetitelja kojeg je publika burno pozdravila, bio je pokojni šibenski biskup Srećko Badurina.
•• • Šibenski bard Vice Vukov i Jovica Škaro uzajamno su se poštivali, često su se sretali i razgovarali, a Vice s pjesmom za koju je stihove napisao Jovica Škaro nastupio na festivalu Stepinčeva katedrala u Munchenu.
•• • Severini Vučković, jednoj od najpopularnijih hrvatskih pjevačica Jovica Škaro pomogao je da se uspne na hrvatsku estradnu scenu. Ona je bila članica dječjeg zbora Srdelice, kojeg on vodi. Severini je davao poduku iz pjevanja te je poticao i podržavao da se okuša na estradnoj sceni. Zanimljivo je da je Jovica Škaro imao važan utjecaj i na Marka Perkovića Thompsona kojeg je potaknuo da uđe u tonski studio i snimi svoju najpopularniju pjesmu, hrvatsku ratnu himnu, Bojna Čavoglave.
•• • Da počne pisati poeziju i objavljivati svoje stihove na Jovicu Škaru presudan je utjecaj imao njegov uzor i idol, Arsen Dedić. On ga je nagovorio da se ozbiljnije posveti poeziji. Posulušao ga je i nije pogriješio. Posljednji puta su se sreli i razgovarali u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu godinu dana prije Arsenove smrti.
Koncert Mali božićni koncert u oslobođenom Kninu 1995. godine
Pokojni šibenski biskup Srećko Badurina na Malom božićnom koncertu u Kninu 30 |Volim ŠIBENIK
vrši upise u programe
STJECANJA SREDNJE STRUČNE SPREME I PREKVALIFIKACIJE ODJEL UGOSTITELJSTVA I TURIZMA: Četverogodišnji program
• Hotelijersko-turistički tehničar • Agroturistički tehničar Trogodišnji program
• Kuhar • Konobar • Slastičar
ODJEL ADMINISTRACIJE: • Poslovni tajnik • Ekonomist • Komercijalist ODJEL POMORSTVA: • Pomorski nautičar • Tehničar za brodostrojarstvo • Tehničar za elektroniku • Naftno-rudarski tehničar
POU LIBAR
Draga 1, 22000 ŠIBENIK INFO: 022/201-166 ili obrazovanje@libar.net www.libar.net Volim ŠIBENIK | 31
BAŠTINA LJEPOTE
Posljedice pojave ženskih najlon čarapa u Šibeniku 1940. godine
Zbog najlon čarapa Šibenčani ženama više ne gledaju u lice ili grudi nego u noge Š
ibenska gospoda, težaci, likari, fiškali kao i garbunjeri, mornari, oficiri i obrkatili mulci pa i čedne žene, zatečeni su preobiljem ravnih, krivih, debelih, dlakavih, grbavih, koščatih kao i rečenih lijepih ženskih nogu koje su se baš odjednom masovno pojavile najprije uvečer u hotelu »Krka«, a onda posvuda pa čak i jutrom na pazaru. Posvemošnja je nastala konsternacija jer muški Šibenik teško podnosi ženske noge. Šibenski je muškarac zbog svoje naravi razapet. On prikaz ženskih nogu mora osuđivati jer se to od njega zbog ćudoređa očekuje, ali mu u istom dahu pogled na ženske noge namah razbukta mušku maštu u tolikoj mjeri da mu krv udari u glavu pa obnevidi. Tako je bilo i dok je gola ženska noga bila rijetka pojava, a sada evo ih svuda i to još u prozornim tankim čarapama za koje muški svijet zna da sežu do sve do gore, dotamo gdje je i mašta nepoćudna. Ovaj kratki zapis iz rujna 1940. godine dragocjeni je »arheološki« nalaz koji svjedoči o nevjerojatno dobroj upućenosti Šibenčanki u svjetske modne trendove.
Šibenski muškarac prikaz ženskih nogu mora osuđivati jer se to od njega zbog ćudoređa očekuje, ali mu u istom dahu pogled na ženske noge namah razbukta mušku maštu u tolikoj mjeri da mu krv udari u glavu pa obnevidi 32 |Volim ŠIBENIK
Pojava najlon čarapa među tradicionalnim šibenskim pukom 1940. godine bila je kulturološki i moralni šok kakav je danas teško zamisliti. Wallace Carothers izumitelj najlona i najlon čarapa
Najlonke je izmislila američka kompanija »DuPont«, a prvi put ih je javnosti predstavila na Svjetskoj izložbi 1939. godine uz senzacionalne tehnološke novosti kao što su klima uređaj, televizor i fotografija u boji
Najlonke izazivaju bujanje bludne krvi u muškim glavama
Nema sumnje da je u njemu riječ o pojavi famoznih najlon čarapa u Šibeniku koje su se prvi puta u prodaji pojavile 15. svibnja 1940. godine s druge strane oceana, u SAD-u! Taj zapis daje nam do znanja da su popularne najlonke stigle iz Amerike u Šibenik nepuna dva mjeseca nakon što su u njima prošetale prve Amerikanke! Šibenčanke su za taj revolucionarni izum, nema sumnje, saznale iz inozemnih modnih časopisa i revija na koje su bile pretplaćene, ali tko je najlonke donio u Šibenik to se za sada nije uspjelo doznati.
Zavist i neispunjena želja Najlon čarape su, kao što je poznato, istisnule iz uporabe skupe i osjetljive, ali predivne, svilene čarape koje su imućnije Šibenčanke počele nositi, kao i u ostatku Europe, nakon Prvog svjetskog rata ohrabrene globalnom emancipacijom i hrabrim modnim trendovima zbog kojih su i one skratile kose i suknje, počele zalaziti u kavane i naučile nove plesove. U svakom slučaju Šibenik je znao za čar, ljepotu i erotičnu privlačnost sjajnih, glatkih čarapa, ali to nije bila masovna pojava. Svilene ženske čarape
bile su ekskluzivna roba koju si nije mogao svatko priuštiti pa su, nema sumnje, izazivale zavist i bile neispunjena želja mnogih Šibenčanki. Ne čudi što je pojava najlonki koje su se masovno proizvodile i postale dostupne svima, dočekana s oduševljenjem. Šibenčanke su ih prihvatile odmah i bez zadrške, a Šibenčani su počeli mudrovati pokušavajući razriješiti dvojbe koje im je nametnuo udar tehnološke i modne revolucije u sjeni Drugog svjetskog rata koji je već bio započeo.
Dovoljno je da se Šibenčanka u prozirnim čarapama pobrine da kada muškarcima okrene leđa da oni vide onu crtu koja se penje od njene pete preko lista naviše pa da polude gore nego od vina
-Ženska noga u prozirnoj čarapi razbuktava mušku maštu u sekundi, mudrovao je neimenovani Šibenčanin zapisujući svoje misli i dvojbe o ženskim čarapama, i zato ženske glave zbog prikaza svojih nogu u prozirnim čarapama nose i odgovornost koje su one sasma svjesne što se vidi iz svakog elementa gestualnosti njihovih nogu pri podizanje čarapa, sagibanju, penjanju uz skale, povlačenje suknje nadole, prekrštanju nogu pri sjedanju i samom sjedenju kao i izuvanju cipela. S tom gestualnošću u Šibeniku se stvara nova ženska kultura koje do sada nije bilo, a mijenjaju se i običaji jer sada pri sretanju muškarci ženama više ne gledaju u lice ili grudi nego u noge. Osim toga nošenje prozirnih čarapa u kombinaciji sa skraćenim suknjama i haljinama natjeralo je Šibenčanke da izmišljaju najnemogućnije poze kako bi pokazale svoje nožne čari, ali da ne zadru u zabran ćudoređa i izazovu javnu sablazan, pa ako će se pravo govoriti i moguće nasilje muškaraca, osobito zapaljivih mladića Volim ŠIBENIK | 33
BAŠTINA LJEPOTE zbog bujanja bludne krvi u glavi pri pogledu na njihovu otkritu ljepotu, ali i još rizičnije dijelove ženskog tijela.
Sjedenje prekrštenih nogu i otkrivanje koljena opasna je ženska rabota
Prozirne čarape u kombinaciji sa skraćenim suknjama i haljinama natjerale su Šibenčanke da izmišljaju najnemogućnije poze kako bi pokazale svoje nožne čari, ali da ne zadru u zabran ćudoređa i izazovu javnu sablazan pa, ako će se pravo govoriti, i moguće muško nasilje.
34 |Volim ŠIBENIK
-Utjecaj prozirnih ženskih čarapa na muškarce, - piše nepoznati analitičar mode i »nove ženske kulture«, -osobito je jak jer ih može zaludjeti čak i ako žena nosi suknju ispod koljena. U tom slučaju dovoljno je da se pobrine da kada muškarcima okrene leđa oni vide onu crtu koja se penje od njene pete preko lista naviše pa da polude gore nego od vina. U tim situacijama najgore su prozirne čarape u boji kože na Šibenčankama koje sjede prekrštenih nogu i stidljivo otkrivaju koljena. To je za smućeni muški um pogubna igri zavođenja i požude, a u slučaju mladića i muževa seljaka iz Zagore koji dolaze u Šibenik na pazar, opasna rabota koja može naopako skončati. To dolazi od toga što nova moda otkriva ljepotu bokova, a čarapa stvara iluziju lako dostupnih nogu koje oblikuje poželjnima čak i ako to u naravi nisu.
Briga za žensko zdravlje i žal za Valasa Karotersom Uz priču o masovnoj pojavi ženskih najlon čarapa u Šibeniku 1940. godine vezana je i muška zabrinutost za zdravlje Šibenčanki koje ih nose: -A tu ljepotu zbog sjedenja prekrštenih nogu grčevito stisnutih u svakoj ostaloj situaciji, a da ne govorimo o vratolomijama poza izbjegavanja vidnosti više od onoga što se vidjeti smije ili više od onoga što se žena želi pustiti da se vidi, ugrožava smanjena cirkulacija koja savršeno vodi u artrozu. Posljedica pokazivanja ljepote, žali Bože, ujedno je i njena propast. Najlonke su se u Šibeniku kao i drugdje u svijetu pojavile, bljesnule i nestale. Njihova proizvodnja obustavljena je zbog rata već 1941. godine, a u život su se vratile tek pedesetih godina, ali tada u sasvim drukčijim političkim i društvenim okolnostima. Tijekom prvih godina Drugog svjetskog rata preostale najlonke bile su vrlo vrijedna valuta kojom se moglo puno toga kupiti. U Šibeniku ih je, koliko se zna, tih godina bilo zanemarivo malo, a donosili su ih ponajviše vojnici talijanske okupacijske fašističke vojske. Da se na njih u Šibeniku nije zaboravilo vidi se iz podsjećanja na dr. Valasa Karotersa Harvarda, menadžera kompanije „DuPont“, nije doživio epohalni uspjeh svojih izuma, najlona i najlon čarapa jer se u napadu depresije ubio dvije godine ranije. «
Žaborićka 3b tel: 022 340 366 e-mail: maticdoo@net.hr www.vulco.hr
Veliki izbor guma svih dimenzija renomiranih svjetskih proizvođača Goodyear, Dunlop, Fulda, Michelin, Sava... po izuzetno povoljnim cijenama
•Montaža i vulkaniziranje guma •Izmjena ulja i filtera za ulje •Izmjena kočionih obloga •Izmjena žarulja •Kontrola ispravnosti akumulatora
NOM I V O T O G A ILI ST M A C I T R KA OPU RADNO VRIJEME: PLAĆANJEZ GOTOVINSKI P U Radnim danom od 8 do 20 sati Subotom od 8 do 13 sati
Draga 14, Šibenik tel: 022 200 770 | fax: 022 200 771 www.gradski-parking.hr Informacije 060 368 368 Draga 14, Šibenik Cijena poziva s PDV-om: 1,74 kn/min s fiksnog; 2,96 kn/min s mobitela
Reklamacije tel. 022 212 205 fax. 022 212 255 Draga 14, Šibenik reklamacije@gradski-parking.hr
AUTOBUSNI KOLODVOR
SEKTOR PARKIRALIŠTA
Informacije tel 022 218 459
Reklamacije tel. 022 200 770 fax. 022 200 771
Velimira Škorpika 5, Šibenik pauk@gradski-parking.hr
ODJEL ZA PREMJEŠTANJE VOZILA
Draga 14, Šibenik brod@gradski-parking.hr
BRODSKA LINIJA 501 KRAPANJ-BRODARICA Volim ŠIBENIK | 35
INTIMNA POVIJEST
UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (2. DIO)
JAVNE KUĆE U ŠIBENIKU smjele su otvarati i voditi samo žene vlasnice tvrtki trpljenog obrta PREMA AUTENTIČNIM ZAPISIMA, NOVINSKIM IZVJEŠĆIMA I STRUČNIM TEKSTOVIMA DR. VJEKOSLAVA RISMONDA PRIPREMIO: STANKO FERIĆ FOTOGRAFIJE OBAVLJENE UZ OVAJ TEKST SAMO SU ILUSTRACIJE IZ ZBIRKE STARIH FOTOGRAFIJE I NE ODNOSE SE NA ŠIBENIK
Š
ibenske javne kuće, a najstarija poznata legalna javna kuća bila je otvorena 1907. godine, bile su nadaleko poznate i slovile su kao uzorne. Šibensko bludničko poduzetništvo odnosno kako se to službeno zvalo, trpljeni obrt, bilo je hvaljeni primjer u dvije države, Austro - Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Jugoslaviji. Slava šibenskih javnih kuća trajala je tridesetak godina, od osnivanja prve “kuće u kojoj se tjera blud za novac” do zabrane javnih kuća u Kraljevini Jugoslaviji 1934. godine, ali su one nastavile postojati sve do kraja Drugog svjetskog rata, a ilegalna prostitucija nije se ugasila sve do danas.
Vlasnice javnih kuća mogle su biti samo žene Javne kuće, koje su Šibenčani nazivali kuplerajima, novine i sudski akti bludilištima, a službeni općinski dokumenti kućama u kojima se tjera blud za novac, radile su po strogim pravilima koja su bila navedena u “Pravilniku za bludilišta” čije je tiskanje bilo naručeno 1911. godine u Brodu na Savi. Dozvole za otvorenje trpljenog obrta tj. kuće u koji se tjera blud za novac, izdavalo je gradsko poglavarstvo, a mogle su ih dobiti samo žene starije od 30 godina života i to samo one koje “nisu bile kažnjene radi zločina ili prekršaja počinjenog iz pohlepe za dobitkom”, a morale su posjedovati i imetak “kojim jamče uspješnost i opstojnost svog obrta”. Prodaja ljubavi za novac smjela se obavljati isključivo u kući vlasnice bludilišta, u kojoj uz nju žive samo njezin supruga i najviše dvoje njihove djece koja nisu starija od dvije godine. Osim vlasnice i članova njene obitelji 36 |Volim ŠIBENIK
Glasovite maloljetne šibenske bludnice i kradljivice, sestre A. i M. nudile su ljubav u mraku i krale novčanike u kinu "Tesla"
USLUGE MALEŠNOG BLUDA BLUDNO NEZASITNOJ ŠIBENSKOJ GOSPODI Krajem dvadesetih godina 20. stoljeća Šibenik je na čudan i sebi nesvojstven način malo govorio o skandaloznom slučaju dviju djevojčica, sestara A. i M. starih 12 i 13 godina. O tom je slučaju vrlo malo pisanih tragova, ali se ipak zna se da su u pitanju bile dvije djevojčice sitna rasta o kojima roditelji nisu brinuli pa su skitale gradom. Danju ih se nije moglo vidjeti osim ponekada u skrovitim kutcima đardina, a noću su kružile obalom, Poljanom i kalelargom rijetko zalazeći u Masnu ulicu. Najčešće su bile uz ogradu perivoja ispred crkve Gospe van grada i oko kina “Tesla” u kojem su spretno krale novčanike muškarcima iz džepova kaputa i vrijedne stvari iz ženskih torbica. Znale su ukrasti i poneku bluzu i maramu. Ubrzo se pročulo da sestre A. i M. nisu samo kradljivice nego da se bave i prostitucijom. Počelo se govoriti da usluge “malešnog bluda” pružaju nekim uglednim Šibenčanima koji usluge plaćaju njihovim roditeljima. Isto tako šuškalo se da ih se ne privodi i “izbjegava udomljavanje u popravilište” zato što ih u interesu “bludno nezasitne gospode” štiti netko iz šibenskog općinskog redarstva pa i same policije. Prema dostupnim podacima maloljetne sestre A. i M. pružale su “usluge ljubavi i spolnog općenja na sve načine” gotovo dvije godine. Šibenik se snebivao, ali nitko ništa nije poduzimao čak ni onda kada su bile viđene kako “bludniče s gospodom na javnim mjestima ili im ispunjavaju želje u kino mraku” pa čak ni onda kada bi ih netko od Šibenčana uhvatio u krađi. Priča o maloljetnim bludnicama i kradljivicama ugasila se sama od sebe, a sestre A. i M. su nestale iz Šibenika. Pretpostavlja da se konačno ipak bile smještene u neki od tadašnjih zavoda za maloljetne delinkvente, a ima i indicija da su bile odvedene iz Šibenika kako bi “drugdje nastavile svoju skandalijoznu karijeru”.
Poduzetnica koja je željela otvoriti javnu kuću morala je biti starija od 30 godina i nije smjela Redarstvenici odlučuju o biti kažnjavana zbog zločina udobnosti postelja za obavljanje pohlepe, a prostitutke nisu djelatnosti smjele biti mlađe od 17 godina
u kući je smjela boraviti i posluga uz uvjet da je “žensko služinsko osoblje navršilo 40, a muško 25 godina života”.
Koliko prostitutki može imati poduzetnica trpljenog obrta odlučivalo je gradsko redarstvo “prema procjeni potreba i potražnji javne ljubavi”, a redarstvenici su nakon pregleda kuće u kojoj se tjera blud za novac, odlučivali jesu li sobe u kojima će se “upražnjavati tjeranje bluda za novac”, dovoljno zračne i čiste te (!) jesu li postelje dovoljno udobne i prikladne za “obavljanje djelatnosti”. Nakon pregleda za konačno izdavanje dozvole bilo je presudno mišljenje susjeda koji su se morali složiti otvaranjem javne kuće u svojoj ulici. Pravilnikom je, osim toga bilo određeno, da se bludilišta ne smiju otvarati u blizini crkvi, škola, kazališta i javnih znanstvenih zavoda nego samo “u pokrajnim ulicama i zabitnom predjelu grada”. Ove odredbe u Šibeniku nisu se osobito poštivale jer su do 1934. godine postojale najmanje dvije javne kuće na atraktivnim gradskim lokacijama i k tome obje u blizini crkvi štoviše same katedrale sv. Jakova.
Liberalni Šibenik Šibenske poduzetnice trpljenog obrta nisu poštivale ni neka druga propisana pravila, ali nema tragova da su zbog toga bile kažnjavane ili da su se Šibenčani zbog toga bunili. Recimo, šibenske javne kuće nisu bila “otuđene od pogleda ogradom visokom najmanje dva metra”, nisu imala prozore s neprozirnim staklima i zastrte zavjesama, niti su noću na njima bile zatvarana škure. Isto tako u Šibeniku su javne kuće imale ulazna vrata uobičajene širine kao i sporedni izlaz iako je “Pravilnik o bludilištima” rigorozno propisivao da smiju imati samo jedna vrata koja služe kao ulaz i izlaz, a ni u kom slučaju “ne mogu biti širi od polovine metra, da
se s ulice ne može vidjeti u vežu i dvorišta bludilišta”. Šibenčani su bili prilično liberalni prema svojim javnim kućama jer su se prostitutke slobodno naslanjale na prozore koji gledaju na ulicu ili su se okupljale ispred ulaza u javnu kuću gdje su pušile i razgovarale s prolaznicama pa čak kada nisu imale posla odlazile na tržnicu, kod frizera ili na marendu u Masnu ulicu iako to nisu smjele činiti.
Ponuditeljice bluda nisu smjele piti vino i alkohol U bludilištima je bilo zabranjeno točenje alkoholnih pića konzumentima bluda kao i kuhanje toplih jela za njih, a bilo je dozvoljeno ponuditi im kavu, čaj ta “sve vrsti kiselih voda s i bez biljnih sokova, takozvane kraherle i slična osvježavajuća pića kao i sladoled”. Ponuditeljice bluda nisu smjele piti “vino i alkohol kao i kartati”, a smije li javna kuća imati klavir, gramofon, orkhestrion ili neko drugo glazbalo, odlučivalo je redarstvo “kako je shodno i prikladno”. Za “glasoviranje i drugu nebučnu muziku” bila je potrebna posebna dozvola, a bilo kakvo pjevanje “oli muško, oli žensko” bilo je izričito zabranjeno. Zanimljivo je da su javne kuće, za razliku od ugostiteljskih objekata krčmi, gostionica, konoba i toverni, koje nisu smjeli raditi noću, morale biti otvorene cijelu noć, a ako su iz nekog razloga morale biti zatvorene onda je to smjelo biti samo danju i to po mogućnosti samo rano ujutro osim “ako se nije moglo raditi zbog poradi spolnih bolesti”. U IDUĆEM BROJU: BLUDNIČKE ISKAZNICE I PRAVO BLUDNICE NA UDAJU UZ POMOĆ VLASNICE JAVNE KUĆE
Volim ŠIBENIK | 37
je
? te li znali
Talijanske brusionice koralja zaustavile su razvoj zlarinskog koraljarstva nelojalnom konkurencijom i dampinškim cijenama ... da je zlarinsko koraljarstvo propalo 1924. godine zato što ga tadašnja država Kraljevina Jugoslavija nije zaštitila od nelojalne konkurencije i uvoza jeftinih koralja iz Italije? Sve do 1921. godine koraljari s toka Zlarina lovili su koralje za tuđi račun, a onda su, vidjevši da talijanske brusionice koralja i radionice za izradu nakita od koralja zarađuju velike novce na njihovom trudu i muci, osnovali svoju Koraljarsko - spužvarsku zadrugu s brusionicom koralja. Nisu mogli znati da će tako ugroziti vlastiti opstanak. Problem je bio u tome što su koralji koje su lovili Zlarinjani zbog čistoće i ljepote svoje boje bili na visokoj cijeni pa su donosili veliku zaradu. Nakon prestanka izvoza koralja u Italiju zlarinska zadruga i njena brusionica bili su toliko uspješni da su do 1924. godine gotovo sasvim potisnuli talijansku konkurenciju s tržišta koraljnog nakita. U Italiji, čiji se koralji nisu mogli mjeriti s koraljima s istočne obale Jadranskog mora, nastala je panika. Situacija je postala tako ozbiljna da su se tamošnje brusionice zatvarale. Počelo se čak govoriti i o povlačenju Italije s tržišta nakita od koralja, ali se to nije dogodilo jer su talijanski poduzetnici uz pomoć svoje države iznijeli
na tržište goleme količine koraljnog nakita kojI su prodavali po cijenama daleko ispod njegove stvarne vrijednosti . Dampinški udar zlarinski koraljari osjetili su početkom ljeta 1924. godine kada su njihovi emisari krenuli u jadranska ljetovališta, posebice Rab, Pag i Crikvenicu kao svoja najbolja tržišta, kako bi dali u prodaju svoje koralje, koraljne ukrase i nakit od koralja. Ali trgovci njihove koralje više nisu htjeli jer su imali puno jeftinog talijanskog koraljnog nakita. Odmah je postalo jasno da su ekonomski moćniji talijanski koraljari i prerađivači zatrpali tržište jeftinim nakitom od kojeg neće imati zarade, ali zahvaljujući potpori države mogu podnijeti gubitak koji će nastati dok ne propadne konkurencija s otoka Zlarina. Zlarinjani, nisu željeli zatvoriti svoju zadrugu i odreći se brusionice. Nadali su se pomoći vlasti njihove općine, uprava Šibenika i Vlada Kraljevine Jugoslavije u borbi protiv nelojalne konkurenciji. Prije svega očekivali su da će država stati u njihovu zaštitu uvođenjem visokih carina na uvoz koralja iz Italije. To se na žalost to se nije dogodilo i zlarinsko se koraljarstvo više nikada nije oporavilo od tog nepoštenog udara talijanske konkurencije.
U ratu protiv tvrde stolice presudno je bilo izbjegavati brisanje novinama ... da se u Šibeniku i Dalmaciji prije stotinjak godina problem tvrde i neredovite stolice rješavao kupanjem u „poluhladnoj kupki od vode i kvasine najmanje jednom tjedno“, dnevnom masažom trbuha uz uporabu kamforova ulja, večernjem pranju nogu do koljena u „toplom odvarku od sijena i zobi“ nakon kojeg se „noge odmah bace u hladnu vodu i čine se pokreti kao da se voda gazi“ te „pijenjem klistira od četvrt litre mlakog maslinova ulja prvi dan, drugi dan od pola litre, peti dan o tri četvrt litre, šesti dan od pola litre i zadnji dan od četvrt litre“, nakon toga treba „14 dana, a još bolje tri sedmice svako jutro natašte piti čašu tople vode s malom žličicom prokuhane soli“ te svaku večer „prije lijeganja u krevet popiti šolju čaja od aloja, žutilove svinjduše, mljevenog sjemena koromača te svježih i zdravih boba od smreke“. Dijeta protiv tvrde stolice sastojala se od mlijeka, kuhane pšenice i ječma i kuhanog voća, a morali su se izbjegavati meso i riba. Najvažnije je, međutim bilo, da se „svakako i svakopogledno izbjegnu novine za brisanje“ uz preporuku „da se ako je moguće ni ne briše, a ako se baš mora da se rabi meka pamučna krpa namočena u mlaku vodu s malo kvasine.“ Ako sve to ne pomogne preporuka je bila da se pomoći „jedenje u mlakoj vodi namočenih suhih šljiva i pijenje vode nakon obilnog obroka zrelih smokava“. 38 |Volim ŠIBENIK
je
? te li znali
Preprodaja jahte s intimnom sobom i stasitom posadom školovanom za ophođenje s damama
... da je neimenovani Šibenčanin 1928. godine posredstvom odvjetničke tvrtke iz Zagreba istoga dana kupio i uz dobru zaradu prodao luksuznu jahtu s palubom od tikovine opločenu bakrom? Jahta je bila duga 14 metara i imala je jedra od 125 četvornih metara. S pomoćnim motorom postizala je za to doba fantastičnu brzinu od 5,5 nautičkih milja. Imala je sav inventar, a sve njene sobe imale su „stajaću visinu“. Osim dnevnog boravka, blagovaonice i tri spavaće sobe sa šest kreveta imala je i posebnu „udobnu intimnu sobu“, a kao najveća vrlina isticano je da „sveprisutno električno svjetlo“ te da se “odlikuje stasitom posadom školovanom za ophođenje s damama“. Ta jahta nikada nije uplovila u Šibenik, ali se o njoj naveliko pričalo jer je navodno donijela „prekoobilan imetak Šibenčaninu za kojeg se smatralo da zbog općepoznate nesposobnosti nikako ne može postati imućan“.
Školovani Jadrijski ćevabdžija bio je učenik “svjetski gurmanskog” ćevabdžije Avde iz Sarajeva ... da je 1924. godine restauracija na kupalištu “Jadrija” nudila ćevapčiće, ražnjiće, đulbastije i ostale bosanske specijalitete sa žara koje je pripremao školovani ćevabdžija iz Sarajeva? Taj je majstor uz ćevapčiće servirao kruh i kapula, a uz ražnjiće leši krumpir s lukom. Uz bosanska jela sa žara na Jadriji se točilo “Sarajevsko pivo”. Jadrijski ćevabdžija hvalio se da je učenik “svjetski gurmanskog ćevabdžije Avde iz Sarajeva“ koji je bio prava senzacija u Splitu jer „građanstvu ne poslužuje samo ćevapčiće, ražnjiće i đulbastije nego k tome i čuveni srpski burek, bosanski lonac, slovenske krezle te još i džigerice, srce, bubrege i slezenu pečene na žaru, a diči se zeljanicom i osmanlijskim terbijetom (pristojnim, uljudnim ponašanjem op. a.) koji je toliko dobar da Splićani ne piju pivo nego viško i šibensko vino”.
Od 1924. godine Šibenčane je na kupanje na Jadriju, ali i na ćevapčiće i druge bosanske specijalitete sa žara koje je nudio kupališni restoran, prevozio drveni parobrod “Cavtat” koji je po dolasku u Šibenik uređen u škveru “Istok” Jakova Torića i dobio je ime “Jadrija”. Prevozio je putnike od privezišta ispod današnje Kneževe palače i služio je toj svrsi sve do Drugog svjetskog rata Volim ŠIBENIK | 39
ŠIBENSKO GASTRONOMSKO BLAGO
Šibenska moster juha i gigantska lešadura za 10 bonkulovića i Guinnessovu knjigu ludih rekorda
JUVA OZGO AKO NIJE BILA LAKAT, ono je sigurno da je bila pedalj masna Pripremio: STANKO FERIĆ Ilustracija: ANDREAS NOSMANN, PARAFRAZA VŠ
Sastojci za neviđenu šibensku monster juhu i lešaduru
Š
ibenska gastronomska, kuharska i gurmanska prošlost puna je iznenađenja, neobičnih jela i osebujne kuharske vještine. Tu se zaista puno toga može naći od profinjene spize, koje se ne bi postidjeli ni elitni svjetski restorani, pučkih jela do bizarnih recepata koji oduševljavaju originalnošću i zbunjuju izborom sastojaka. U tom šibenskom gastronomskom carstvu bez konkurencije je juva i lešo za 10 bonkulovića. Iza ovog, na prvi pogled, benignog naziva krije se neviđeno i nenadmašeno gargantuovsko (d)jelo. Ta šibenska monster juha i gigantska lešadura danas bi svojim divovskim „gabaritima“ bez problema bila upisana u Guinnessovu knjigu ludih rekorda. Monster juha i gigantska lešadura, upitnog okusa i ubojito nezdrava, skuhana je 1929. godine krajem listopada ili početkom prosinca kada je navodno tako naglo i jako zahladilo da se smrzla fontana u đardinu. Ne zna se na žalost ni tko je ni za koga je skuhao to gastronomsko čudovište jer su izvori slabašni i nepouzdani. Navodno, ali zaista navodno i neprovjereno, to je možda mogao biti kuharski pothvat kojim su Šibenčani pokušali nadmašiti neku sličnu kuharsku vratolomiju koju su godinu dana ranije izveli Splićani, a kojoj je nešto (za)pisao znameniti Marko Uvodić. Da su Šibenčani tako nešto zbilja bili kadri izvesti pouzdano je jer su se dvadesetih godina 20. stoljeća već bili nadaleko pročuli svojim jadrijskim gulašom koji je bio tako moćan i obilan da im trebalo pe-
40 |Volim ŠIBENIK
Za kuhanje juve i lešega za 10 bonkulovića trebalo je osigurati sljedeće sastojke: • 4 debela goveđa repa od buše s Miljevaca • 1/4 brava škopca s Kornata • 2 špale kaštradine iz Pakova Sela • 2 škrila pancete iz Drniša • 1 barilo tripa iz Skradina • 2 pivca iz Donjeg Polja • 2 tuke iz Rakova Sela • 1/2 praseta od sise • 1 janje manje ili 1/2 većeg janjeta iz Rupa • 1 pršut • 1/2 kašete nadimljenih prasećih kožica • 1 kunca • 4 glave kupusa • 1 kašetu kapule • 1 kašetu karote • 1/2 kašete luka • 1 litru maslinova ulja • soli po potribi • papra koliko triba ako je baš sila
Šibenska moster juha i gigantska lešadura kuhala se od goveđih repova, bravetine, kaštradine, pancete, tripica, pivca i tuke, prasetine, janjetine, pršuta, dimljenih prasećih kožica i kunca s kupusom, kapulom, lukom i karotom
Uz to je još trebalo pobrinuti se za: • kašetu krena • 2 litre kvasine • barilo ljutike • 10 glava kiselog kupusa ako ima, a ako ne isto toliko na maslinovom ulju do umeko na laganoj vatri uvela i omekšana narezana friškog kupusa. Recepta za kuhanje ove juhe nema, a jedina zapisana uputa je savjet da se prase od sise i janjetina dodaju na kraju, uru do uru i po prije nego je sve gotovo.
Šibenik tridesetih godina 20. stoljeća
deset kili nagratana sira samo da ga prije guštanja pospu u pijatu.
Juva gusta ka med, skoro da se mogla pinjuron kusat Bilo bi lijepo znati tko je i gdje skuhao ovo more juhe, a još bi bolje bilo kada bi se saznalo tko ju je kusao, tko su ti šibenski bonkulovići koji su to pojeli i – preživjeli. Da je juva i lešada za 10 bonkulovića zaista bila skuhana gotovo da nema sumnje jer postoji njen opis: bila je gusta ka med, skoro da se mogla pinjuron kusat, ozgo ako nije bila lakat, ono je sigurno da je bila pedalj masna, a u njoj se nakupilo u mrvama sva sila gušta, al opet su se žalili da neki im u juvi fali maništra. Nakon srkanja juve koja je bila vrela ka pakal prionulo se na svu silu lešoga. Tko je što jeo u toj urnebesnoj zbrci govedine, svinjetine, bravetine, janjetine, pivčevine, tučetine i kunićevine pomiješane s kuha-
nim komadima pršuta, pancete, svinjskih kožica i tripica i je li bonkulovićima to (pre) obilje prijalo, ne zna se. Nije ostao zapisan ni jedan komentar ili ocjena. Zna se tek da su bonkulovići uz lešo meso kusali svu silu krena s kvasinom i kapulice.
Splićani su nakon moster juhe i lešadure guštali još i pečenog janca i štrudel Za razliku od Splićana, koji su, prema svjedočenju, nakon svojeg štranbastog obida pokušali pojesti još i pečenog janjca s crnom morskom soli, Šibenčani janjca nisu pekli jer je to, čini se, bilo previše čak i za gargantuovski apetit onih 10 bonkulovića za koje se kuhala monster juha i pripremala gigantska lešadura. Treba zapaziti da su Šibenčani jeli juhu bez maništre, punu sitneži kuhanog mesa, za razliku od Splićana koji su svemu dodali angriz s frigadinama i malo kupusa na što su nagratali malo dobrog i tvrdog pršuta od pridlani, a kada
je angriz doša na stol stavili su ozgo još i sira. Splićani su uz svoju monster lešaduru dali šalše, peveruna iz kvasine, jutiku, kren s kvasinom i kiselog kupusa, više slanog ven deboto. Osim toga Uvodić je zapisao da su oni koji su se gostili tim štranbastim obidom plakali, ali ne od sriće nego od krena s octon jer bi in žestina dala u nos i došle bidu in suze. Čini se da su u ovom neformalnom gargantuovskom natjecanju Splićani bili jači iako je šibenska monster juha imala više sastojaka jer su, na kraju, bili kadri osladiti se još i velikim štrudelom od pravi jabukan, suvica, pinjola i drugin pačungarija s dobro prošeka unutra. Pobjednika u ovom „natjecanju“ nije bilo jer nije bilo sudaca koji bi ga proglasili pa nam ne preostaje drugo nego razmišljati bi li se ovo (ned)jelo isplatilo nekom zgodom rekonstruirati,čisto znatiželje radi, ali u neka bolja vremena s obzirom na brojnost, količine i skupoću sastojaka koji u njega idu. « Volim ŠIBENIK | 41
www.autoskola-dalmacija.hr
Vladimira Nazora 1, 22000 Šibenik • tel:022/212-860 • mob:099/320-1332 • e-mail:asdalmacija.si@gmail.com
SEZONSKA RASPRODAJA NA SVE BICIKLE AKCIJA STARO ZA NOVO
do
poslovnica1@am-adria.hr
-50%
022/442 - 828 099/ 442 - 8280 ADRIA SPORT Bike Shop www.am-adria.hr
WEBSHOP
MOGUĆNOST KUPOVINE NA 60 RATA
Lasan Ante Kabalera 53, Vodice
ADRIASPORT BICIKLI • FITNES • NAUTICA
REZERVNI DIJELOVI I DODATNA OPREMA ZA BICIKLE -15% NA SVU OPREMU PRILIKOM KUPOVINE BICIKLA 42 |Volim ŠIBENIK
OSIGURANI SERVIS ZA BICIKLE JAMSTVO KVALITETE
ŠIBENSKA CRNA KRONIKA MALE TUŽNE I VESELE ZGODE, NEZGODE, SVAĐE, TUČNJAVE, OBRAČUNI I LJUBAVNE DRAME KOJE SU NAVELIKO ZABAVLJALE ŠIBENČANE IZMEĐU 1906. I 1928. GODINE
... za plakat od smija SLOVENAC PRIJAVIO KRAĐU STVARI ZA KOJE NIJE NI ZNAO DA IH IMA
Tajanstvena krađa na tajnoviti način ŠIBENIK, 1926. – Gostioničar B.V. iz Vidma u Sloveniji prijavio je policiji da su mu u gostionici „Zora“ u Šibeniku, u kojoj je odsjeo jer da drugdje nije našao mjesta, ukradeni neki predmeti za koje nije znao da ih ima. Na tajnovitu krađu koju je na tajnoviti način izveo misterijozni lopov policija vodi izvide. Misterijoznost je povećana jer je vlasnik „Zore“ ozlojeđen sumnjama gosta i kolege iz Slovenije, protiv istog podneo kontratužbu sumnjajući da je baš on na neki tajnoviti način ukrao sam od sebe predmete za koje ne zna da ih je imao i da je to napravio s tajnovitim nakanama da na neki misterijozni način od njega uzvuče neku korist. ♦
U TUČNJAVI SLUŽAVKI ISPRED SLASTIČARNE STEVE MANDIĆA PALE OKLADE, A BILO JE I NAVIJANJA DRUKERA
Tučnjava služavki zbog suložnika koji ih je volio obje, a živio s trećom ŠIBENIK, 1922. - Jučer su se na sred ulice nadomak Mandićeve slastičarne najprije uvredama počastile dvije služavke, a onda se pohrvale i pošaketale. Policija i redarstvo nije uredovalo, a publika koja se okupila u velikom broju nije ništa napravila osim što je bilo nešto glasnog navijanja drukera za jednu i drugu služavku, a čuje se da su bile pale i neke oklade. Doznalo se kasnije da su se služavke dohvatile i do krvi potukle čupajući jedna drugoj kose zato što su u isti čas doznale da žive s istim suložnikom koji je priznao da ih obje voli, i da živi s trećom koja služi u uglednijoj kući od njihove. ♦
SPLIĆANI IGRALI NOGOMET NA PLAŽI PA ZAVRŠILI NA SUDU U ŠIBENIKU
Šibenčani se unaprijed vesele bogovskoj smijuriji SPLIT - ŠIBENIK, 1924. - Čuje se da će na šibenskom sudu zbog nekih razloga završiti dvojica Splićana Romano Gašperini Ivanov i Vinko Vulić Filipov koju je uhitilo splitsko redarstvo. Gašperini i Vulić zatečeni su kako na kupalištu igraju nogomet. Nogometom su uznemirili kupače pa ih je redarstvo pritvorilo, a loptu im zaplijenilo. Bude li im se sudilo u Šibeniku za Šibenčane će to biti bogovska smijurija.♦ Volim ŠIBENIK | 43
ŠIBENSKA CRNA KRONIKA
DERNJAVA I TUČNJAVA ZBOG RUSKOG FILMA “ČELJUSKINCI” “Čeljskince” skinuli s kino repertoara šibenski protivnici boljševizma ŠIBENIK, 1936. – Jutros se u mjesnom kinu davala premijera poznatog sovjetskog filma »Čeljuskinci«, u obliku matineje za roditelje i djecu. To je senzacijonalni kulturni film o sudbini više od sto članova naučne ekspedicije koja je pod vodstvom profesora Šmita 1933. otplovila parobrodom „Čeljuskin“ u arktičke vode kako bi jednom plovidbom preplovila iz Murmanska u Vladivostok, ali im je brod u februaru 1934. potonuo u Čukotskome moru pa su članovi ekspedicije proveli dva mjeseca na ledenoj santi, sve dok ih nisu spasili avioni. Film je svugdje u svijetu doživio naročiti uspjeh i priznanje, u Šibeniku je bio već pred dvadeset dana odlično reklamiran. Međutim, dok su u drugim gradovima, gdje se taj film prikazivao, predstave protekle potpuno mirno, bez naročitih uzbuđenja i incidenata, jutros je u Šibeniku, pri izvedbi premijere došlo do demonstracija i to već pri samom početku predstave, koja je bila rekordno posjećena tako da su bila pre napunjena sva sjedala. Čim je film počeo nekoliko grupa omladinaca počelo je tražiti obustavljanje prikazivanja filma jer on navodno propagira boljševičke ideje. Pri daljnjem odvijanju filma osobito kod pojedinih scena, demonstranti su podigli zaglušnu galamu, u kojoj su se naizmjenično uz viku čule zviždaljke, kreštaljke i trube, dočim je s druge strane nekoliko grupa omladinaca frenetično aplaudiralo i zahtijevalo nastavak filma. Obje grupe na koncu su podigle takvu galamu, da je intervenirala policija i ispraznila kino. Ali to nije pomoglo jer sve nastavilo na ulici gdje je došlo i do šaketanja. Kino je zbog toga s poslije popodnevne predstave skinulo s repertoara prikazivanje “Čeljuskinaca”.♦
NOVINA ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE
Mjesečno izdanje časopisa Šibenik Tim GODINA 7. • BROJ 24 • Izlazi mjesečno ISSN 1847-5116 / UDK 008 (497-5-3 Šibenik) NAKLADNIK MOĆ KOMUNIKACIJE d.o.o., Trg A. Hebranga 11a, ŠIBENIK sibeniknews@gmail.com • tel/fax: 022 / 217 371 INTERNET, DIZAJN I GRAFIČKA OBRADA: www.mok.hr ZA NAKLADNIKA: DIANA FERIĆ (feric.diana@gmail.com), 099 7333 629 GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: STANKO FERIĆ (stanko.feric@gmail.com), 099 7333 628 UREDNIČKI KOLEGIJ: Stanko Ferić, Diana Ferić, Karmen Pulić, Duška Zaninović, Božidar Grga i Zoran Stojićević STYLING & FASHION PHOTOGRAPHY: Sara Pauk, Andrea Belamarić i Danijel Ferić AUTORI I SURADNICI U OVOM BROJU: Joško Čelar (Luka Šibenik), Prof. dr. Mladen Friganović (Baldekinska sjećanja), Stanko Ferić (Dossier, Vijesti iz povijesti, Intimna povijest Šibenika, Gastronomska baština, Baština ljepote), Igor Radin (stare fotografije), Petar Ivas (Naša priča), Ojdana Koharević (Šibenčani), Diana Ferić (Intervju) Prenijeto iz “Plavog vjesnika” Uroš Šoškić i Z. Šamadan FOTOGRAFIJE: Marko Čolić, Joško Čelar, Ante Baranić, Radovan Goger, Dario Perković, Vilson Polić, Giacinta Mattiazzi, Giacinta Mattiazzi, Danijel Ferić, Diana Ferić, World Magazine, Xinhua English News, Gertjan Kooji Beldboot, HTV screenshot, Osnovna škola Antun Mihanović Petropoljski - Drniš, Osnovna škola Murterski škoji - Murter, privatne i obiteljske fotografije Ivice Tucka, privatne i obiteljske fotografije Jovice Škaro, privatne i obiteljske fotografije dr. prof. Mladena Friganovića, DuPont company, arhiv Udruge Volim Šibenik, arhiv Joška Čelara, zbirka starih fotografija “Foto Hella Bulat”, zbirka fotografija Igora Radina, privatna zbirka dokumenata i fotografija Giacinte Mattiazzi, anonimna privatna zbirka erotskih fotografija, arhiv Zorana Mikulandre i obrta „Noa“, dokumentacija JU „NP Krka“, arhiv časopisa Volim Šibenik, arhiv Vaterpolskog saveza Hrvatske ILUSTRACIJE: Zvonimir Vila ARHIVSKA GRAĐA I DOKUMENTI: Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Šibeniku, Gradski muzej Drniš, Sveučilišna knjižnica Split, Gradska knjižnica Jurja Šižgorića Šibenik CRNA KRONIKA: Faksimili i transkripcije vijesti iz novina „Jadranska pošta“, „Jadranski dnevnik“, „Novo doba“ i „Hrvatska rieč“ u razdoblju između 1915. i 1936. godine te tekstovi, bilješke, dokumenti i novinski isječci iz ostavštine Manfreda Makale i Mate Relje.
OGLAŠAVAJTE SE U ČASOPISU ‘VOLIM ŠIBENIK’ i NA INTERNETSKOM PORTALU www.mok.hr TEŠKA TUČNJAVA NA PAROBRODU „KOZJAK“ NA PRUZI ŠIBENIK - PIROVAC
Zavađene seljake iz Betine i Tisna policija iskrcala u Vodicama i natjerala da kući idu pješice ŠIBENIK, 1940. – Na parobrodu „Kozjak“ na redovnoj pruzi Šibenik Pirovac potukli su se iz ništenih političkih razloga seljani Betine i Tisna. Pale su teške riječi, a bilo je i šaketanja. Čujemo da su neki potegli i štape. Posada „Kozjaka“ ne htijući riskirati da im zavađeni potope brod iskrcala ih je u Vodicama. Kako se borba nastavila i na rivi uredovala je vodička žandarmerija. Za kaznu zbog svađe i tučnjave natjerala ih je da kući idu pješice. Betinjani su se žalili da su oštećeni i da su prošli gore od Tišnjana jer im je put duži. Nije im to ništa pomoglo. Žandari su ih ispratili i – sretan put. Čuje se da je do svađe došlo zbog politike i to između simpatizera komunista i fašista, ali nije potvrđeno.♦ („Novo doba“, „Jadranska pošta“, „Narodna straža“ i neobjavljeni rukopisi nepoznatih autora) 44 |Volim ŠIBENIK
PREDSTAVITE SVOJU TVRTKU – BUDITE VIDLJIVI I PREPOZNATLJIVI – KORISTITE PREDNOSTI PROAKTIVNE PROMIDŽBE I PROMIDŽBENIH KAMPANJA - UPOZNAJTE KUPCE SA SVOJOM PONUDOM, PROIZVODIMA I USLUGAMA ATRAKTIVNO I UČINKOVITO NUDIMO SVE ŠTO VAM JE POTREBNO ZA USPJEŠNO OGLAŠAVANJE: izradu oglasa, snimanje i obradu fotografija, pripremu promidžbenih tekstova, izradu bannera , uključivanje u medijske i promidžbene kampanje tvrtke MOK d.o.o. Sve naše usluge vezane za pripremu oglasa i bannera uključene su u osnovnu cijenu njihove objave u Takuinu, na stranicama časopisa Volim Šibenik i portalu www.mok.hr. Trebate li jelovnik, katalog proizvoda, promidžbenu brošuru, advertorial, plakat ili nešto drugo što vam može unaprijediti poslovanje pozovite nas i doći ćemo k vama.
GENTLEMEN STYLE
ŠIBENIK - Put Gimnazije 4 Tel / fax: 022 338 340 info@gentlemen-style.hr
Radno vrijeme: pon. – pet. od 8 do 20 sati subotom od 8 do 13 sati
ZA MUŠKARCE SA STILOM košulja 1: košulja 2: košulja 3: odjelo 1: odjelo 2: odjelo 3:
98 kn 144 kn 197 kn
1.188 kn 1.880 kn 2.466 kn
ODJELA, KOŠULJE, HLAČE, SAKOI, KAPUTI, JAKNE, MAJICE, PULOVERI, KRAVATE, RUBLJE Šibenska kapa i nošnja iz vlastite proizvodnje Stalna krojačka usluga prilagodbe odjeće kupljene u našoj trgovini - ODMAH Nudimo kompjuterski vez odjevnih predmeta i višebojni tisak
DOMAĆA ŠIBENSKA SPIZA TRADICIJA
od 1970.
(ispod Socijalnog kod parkinga)
VEGETARIJANSKI
PIJAT
ORGANIZIRAMO DOMJENKE, ROĐENDANE I PROSLAVE | CATERING Volim ŠIBENIK | 45
NAŠA PRIČA
PRIČE IZ KALENDARA: ŠALJIVA PRIČA ZA TUŽNI (DUŠNI) DAN
Kako je strina Marija štedjela na cigaretama J
edne kišne večeri zadnjeg dana listopada 1977. taman što smo supruga i ja večerali i htjeli malo pogledati televizijski program zazvoni telefon. -Rođak, vode Bepo, mati mi je danas ‘mrla. Pokop je sutra popodne, bilo je kratko izvješće mog starijeg rođaka Bepa, inače stričevića, koji je živio u Vodicama. Strina Marija koja je prevalila sedamdesetu, a cijeli život je radila, radila i samo radila u polju, vrtu i po kući, posljednjih par godina, otkako je postala udovica nijeviše bila u formi. Više je sjedila za stolom uz kuhinjski štednjak, čistila biže, bob, zelje i salatu i bila na sitnoj koristi po kuhinji nego izlazila na ulicu. Zadnju godinu nije više ni izlazila, već bi po cijeli dan sjedila u kuhinji, a kada je posljednjih mjesec dana “pala” u krevet, prirodni kraj je bio vrlo blizu i svi su ukućani toga bili svjesni. Strina, koja je u ona teška vremena porodila mnogo djece, od kojih je sada bilo četvoro živih (jedan joj je sin još kao mladić poginuo u borbi protiv fašista) živjela je kod sina Bepa, vrlo vrijednog čovjeka, majstora drvodjelca, jednog od najboljih ne samo u Vodicama već i u širem kraju, koji je do šezdesetih godina prošlog stoljeća zapamtio glad, neimaštinu i velike trude, a onda dolaskom turizma u Vodice uspio sebi i djeci osigurati vrlo visok standard, malo zbog objektivnih mogućnosti koje je donio turizam, a ponajviše jer je bio jako vrijedan i štedljiv. Osim što je bio vrstan majstor u obitelji u kojoj se već nekoliko generacija s oca na sina prenosio drvodjeljski zanat. Bio je u poslu pedantan i vrijedan na pokojnog oca, a istovremeno štedljiv i skrban, na majku Mariju. Pošto mi je rođak u dvije rečenice, bez posebnih emocija, sažeo tužnu informaciju, nije bilo druge, sjeo sam u kola i pravac Vodice.Ušao sam u kuću nad čijim je vratima, po običaju, visila crna plahta. Zagrlio sam se i poljubio sa rodbinom te nakon uobičajenih izraza sućuti krenuo 46 |Volim ŠIBENIK
Ivan A. Petras
u sobu gdje je bio odar. Koliko se sjećam to je bila posljednja godina do kad su sanitarne vlasti dopuštale da pokojnik prenoći u kući. Već je bilo izgrađeno novo groblje sa suvremenom mrtvačnicom, tada, a i danas, najljepše i najmodernije u okrugu.
obilno te pohvale dobrim crnim ili bijelim vinom ili bevandom .
U neko doba razgovor je postao življi i bučniji, ljudi su se počeli prisjećati i duhovitih događaja i anegdota u kojima je akter bila pokojnica. Nakon nekoliko veoma zanimljivih zgoda od rođaka Bepa Strina je ležala blijeda i ukočena u čuli smo i ovo: otvorenom lijesu nasred sobe na viso-Pedesetih godina, ka’ mladić, bija san kom stolu, sa krunicom u rukama pre- strastveni pušač i trošija san priko kutije križenim na grudima, u svojoj najboljoj dnevno. Pušile su se najjeftinije cigarete crnoj odjeći. Kraj uzglavlja su nemirno „Ibar“, „Drava“, ponekad nešto bo’ja „Motreperile dvije voštane svijeće usađene u rava“. Dok sam radija za cirkularom ili sa velike svijećnjake za tu priliku posuđene blanjom često mi je niz usnu visila ugaiz obližnje crkve. Starije žene, rodice, su- šena cigareta. Mati me je vaik viđala sa sjede i prijateljice obitelji, sjedile su uo- cigaretom u ustima i to joj nikako ni’ bilo kolo s krunicama u rukama i tiho šaputale po vo’ji. Još mi i danas zvone u ušima njesvoju molitvu. Povremeno bi neka od njih zine riči: „Sinko, vrag ti odnija španjulete, počela naricati ponešto u hvalu pokojni- ostavi se duvana, zdravje ćeš upropastice, a s vremena na vrijeme ti, pluća će ti sagnjijati, ajme i u spomen vlastitih bližnjih *Stari Vodičani još meni tuberkulozu ćeš dobiti, pokojnika, kao što je od se sjećaju da je iza a još i šolde trošiš na to“. davnine bio običaj. Drugoga svjetskoga -Meni se sve čini da joj je Nakon što sam se poklo- rata Fila Kovačeva to vozanje najviše smetalo, nio pred strininim odrom, - nastavio je Bepo - Jednom izmolio u sebi molitvu, s ri- (Fila Šprljan), radila zgodom posli’ ručka taman ječima -Pokoj ti vječni, tiho daleko najbolji kruh sam zapalija španjulet ,kad sam na prstima napustio ona opet počne svoje litaniu Vodicama i okolici je. Meni pukne film, ionapolumračnu sobu. U velikoj kuhinji, prošiko sam tih dana bija malo renoj dnevnim boravkom, atmosfera je pri’lađen i nešto me probadalo u prsima, bila nešto drugačija. Za dugim hrastovim pa donesen brzu odluku i bacin netom stolom, na masivnim stolicama sa viso- zapaljenu cilu cigaretu u ćikopelnicu sa kim naslonom, koje je rođak Bepo sam ričima: „Evo majo, neka bude po tvome, rezbario, sjedio je muški dio posjetitelja. dodijalo mi je više slušati te tvoje predike, Na stolu je bio serviran narezani dalma- ostav’jan se cigaretov.“ Nisan ni završija tinski pršut, domaći sir, kruh pečen pod rečenicu, a mati se sjuri ki kobac prema pekom,a tu su bili i veliki bocuni sa bije- pepeljari, nespretno sa obima rukama lim i crnim vinom, sve po starom običaju vazme još goruću cigaretu, prinese je i kako je red u imućnijim obiteljima. Uz ustima te brzo i nevišto potegne nikoliko povremeni zalogaj ili gutljaj u spomen dimov’. Potegne ona kojoj nikad u životu pokojnice, vodio se poluglasni muški ni’ palo na pamet ni pomirisati cigaretu! razgovor. Netko bi spomenuo ovo, net- Skoro se uguši u dimu i zapadne u veliki ko ono, pa tako jedan veli da mu se ope’ kašalj. Majo, šta to radiš, di ti je pamet, uzjutilo lanjsko vino, drugi da je svarija upitan je pošto je pristala kašljati. „Sinko rakiju ko grom, treći da ‘ve godine ima moj, dobro je šta si odlučija pristati pušiti, toliko maslin’ da će pasti cina u’ju, četvrti pametno ti je to, ali grihota je, ki je to vidida je sinoć uvatija u mrižu deset kil’ ga- ja baciti cilu cilcatu cigaretu?“ Eto takva je vunov, a svako malo su se spominjale i bila moja mati. vrline pokojne strine, koja je bila em do-Pokoj joj vječni, našoj dobroj strini! bra, em vridna kao malo ko, em skrbna. -A ‘judi, a sićan se da je misila i pekla Duša joj se raja nauživala, čulo se za stokruv boje i od File Kovačeve*, veli opet lom i potom nagnusmo čaše. jedan i.t.d….i.t.d.. Prekosutra, na Dušni dan, a dan naIako se u tim prilikama osobine pokojnika uljepšavaju, ponekad i do notornih kon pogreba na novom vodičkom grolaži, kod pokojne strine to nije bio slučaj. blju, održana je misa zadušnica u crkvi Ona je stvarno bila vrlo dobra, vrijedna, svetog Križa. Svi smo se iskreno pomolili pobožna i nadasve štedljiva žena. To su za pokoj duše naše dobre strine Marije kojoj, iako je sigurno u raju ipak neće znali svi Vodičani. -E moja Marija, ko će sada ijti u po’je biti lako. Naime njezine najveće životne kopati, ko će sada reć’ lipu besidu, ko će vrline štedljivost i skrbnost, koliko zasad sada vazest motiku na rame kad tebe više o tome znamo, neće joj tamo više biti nima, čulo se za stolom. I zalijevale su se neophodne. « Volim ŠIBENIK | 47
MOZAIK
Krpice iz borše malog Moše
Zapisi iz rukopisne ostavštine prof. dr. sc. Mladena Friganovića (Šibenik, 1927. – Zagreb 2015.)
Niko se na Baldekinu nije manje volija zato što u baldekinskoj jubavi nije bilo ljubavi Baldekinski život bez slova lj
se u kopanju i polivanju niko nije moga mirit. Tako su kopači i polivači iz Dubrave i Boraje nisu smili zaostat za Krapjankama i usto pazit da ih ne stignu one odpozadi. Čudo jedno kako se radilo. A najbolje od svega bilo je što su Krapjanke tražile upola manju nadnicu od muških, a od muških se s njima niko nije moga mirit. Posa bi bio učas gotov. Bilo je to lipo. Bilo je more vina. Znalo je bit i 10 vaguna. Friganoviću su lipe velke novce zaradili prodajuć svoje vino u Trstu. Zaradilu su tolko da su podigli četiri kuće na Baldekinu pa je do drugog rata na Beldekinu bilo devet kuća Friganovića. Od nji su bile veće samo kuće Zjačićevih i Škugorovih, a vidle su se sa svi strana. Danas ih nema ni na litratu.
U mom baldekinskom dječjem životu bilo je nešto što nije postojalo. Da nije postojalo, a tribalo je vidija san tek kada san poša u školu u Julovića. Na Baldekinu nije bilo, a nije nam u govoru ni falilo, slovo lj. Kada san počeo bilježiti nike stare baldekinske riči i okuplja ih pod naslovom „Da se ne zaboravi“, mora sam preskočit slovo lj jerbo ga na Baldekinu niko nije koristija, a ni u ostalom Šibeniku je malo ko do njega drža. Uglavnom u baldekinskom govoru nije bilo slova lj. Sve riči koje su počinjale s lju na Baldekinu su počinjale slovom j ili l. Tako je to bilo. Bila je jubav, bilo je juto. Bilo je lito, bila je lipota. Kad san završija škole bez lj više nisan moga, a na Baldekinu mi ni falilo. Štaš. Al niko se na Baldekinu nije manje volija zato što u baldekinskoj jubavi nije bilo ljubavi.
Cenerin benevrece koje ka gratakač gratataju gujicu
Pinjur, pinjurić i pinjurica
Kad smo već kod baldekinski riči ima tu joj štošta smišno. Baldekinjani ka i ostali Šibenčani za vilicu kažu punjur. Ako je pinjur mali onda je narafski pinjurić, a kad se reče pinjurica svak bi mislio da je to rečeni pinjur manji od pinjurića. Al vraga! Nije! Pinjurica nije ni spomen od pinjura mada mu sliči. Pinjurica van je na Baldekinu oni veliki pinjur ajmo reć ona velika vilica s kojon se okriće sijeno čisti gnoj u štali. U ostalom dilu Hrvatske za pinjuricu kažu da su to vile. Kod nji je sve jasno, a kod nas kako i priliči nije. Jer ko bi drugi veliki pinjur za radit u štali i poju nazva pinjuricom ki d je manji od maleg pinjurića. To smo mi vidili još ka dica. Jednom je pala i oklada bilse brujet moga izist pinjurocon. Ne znan. Nisan prova.
S Krapjankama se u kopanju i polivanju vinograda niko nije moga mirit
Danas se više niko ne sića akamol zna da su baldekinski težaci jako volili Krapjanke oli Kraplanke kako su za iste govorili u moje mlado vrime oni stariji. Baldekinski težaci, a u te se računa i moja familija Friganovića, živili su ponajviše od vina. Nas Friganovića bilo je čudo. Na Baldekinu ži48 |Volim ŠIBENIK
Djevojčica s Baldekina: Evica Miletić, u veštici iz radionice Simeune Matavulj, oko 1920. godine
vila su skupa sedmorica braće Friganovića pa nas je kad se pribroje žene, dica, didovi i babe bilo, oprosti Bože, četrdesetiosomoro. Kada bi se išlo u poje išlo se u dva kara, a u poju nas ni bilo nigdi vidit jer je od Krvavica do Vrpoljca bilo ravno šezdeset polja i vinograda koje se radilo. U vrime okopavanja i polivanja vinograda Friganovići i drugi baldekinski težaci uzimali su kopače iz Dubrave i Boraje. Bili su to judi od lašuna, vični težkome radu, al ne bi oni napravili nipo muke posla da baldekinski težaci nisu bili mudri bije neg sa su završili velike škole. Kad je došlo vrime da se vinogradi kopaju, polivaju il škope oni bi isprid i odpozadi kopača i polivača iz Dubrave i Boraje stavili Krapjanke. A s Krapjankama
Niko ne zna zašto al bila je užanca da muška dica na baldekinu sve dok se ne upišu u školu nose vešte. Kad bi bija kaki blagdan muškićiman su oblačili svečane veštice s ukrasima, a najviše su se volile veštice od Matavulja koje je šivala Simeuna Matavulj na koja je radila šibenske kape od škrleti. Vešticu ca ima i ja ka i druga baldekinska mularija. Niko se nikom nije ruga zbog veštica. Veća je baza bila agiti se i pivčit zbog mosura balusina. A kad bi muškići pošli uškolu dobili bi veštit, cenerin benevrece koje niko nije volija jerbo su ka gratakač gratale gujicu. Plakalo se za vešton, al ne vridi.
Gobeto nije volija jacerin pa se banja samo kad je bila pišadora
Aj ti ovo razumi. Bija je na Baldekinu niki mulac, basetan, a zvali ga Gobeto, neću mu odat ime, koji je dolazija iz kućerica ispo Čelopeku kod Bioca. Bija je bleka i blebetalo i uvik je bleja. Silazija je do mora ispo brda jubavi, al nije volija jacerin pa se banja samo kad je bila pišadora. Zimi je nosija janjelin, a u proliće je uvik ima ječmer. Vonja je na kaštradinu, ali je bija najbolji u kolatanju i na krkače pa smo bili kuco. Niko ga nije volija. Bija je tule, ali prid rat ispa kokan i oša s nekon lipon postarijon i bogaton i baška dobija kuću na Zlarinu. Etot za kolpat od penzanja.
ODJEĆA ZA ŽENE KOJE ZNAJU
Adhara ŠIBENIK, Vodička 1 (Kalelarga) Tel: 022 / 212 - 621 Volim ŠIBENIK | 49
DOSSIER
50 |Volim Å IBENIK