Volim Šibenik, broj 25 (2017.)

NOVINA ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE BROJ 25 GODINA 7. WWW.MOK.HR

Volim NOGOMETNA UTAKMICA “OSVIT” - “VUK” U OBLAKU CRVENE PRAŠINE 1933.

Šibenčani navijaju da je milina.

Sve hukće, grmi i trese se, a megafoni rade da uši bole DOSSIER

Tin Ujević, Šibenik i Šibenčani - nepoznato razdoblje života i rada najvećeg hrvatskog pjesnika Tina Ujevića (1. dio) U Šibeniku pronađena razglednica koju je Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao Milostislavu Bartulici u Čile BAŠTINA LJEPOTE

Stoljetna borba Šibenčanki protiv nepoćudnih dlaka

INTERVJU

IVANA KALEBIĆ, učiteljica razredne nastave u OŠ Jurja Šižgorića:

Stvaraj i čini drugima dobro

2 |Volim Å IBENIK

SADRŽAJ ŠIBENČANKE SU ZBOG LJEPOTE TRPJELE TEŠKE MUKE UKLANJAJUĆI DLAKE S RUKU, NOGU, PRSA I ISPOD PAZUHA, A MORE SUZA SU PROLILE ISTREBLJUJUĆI BRKOVE I BRADU

DOSSIER: TIN UJEVIĆ, ŠIBENIK I ŠIBENČANI - NEPOZNATO RAZDOBLJE ŽIVOTA I RADA NAJVEĆEG HRVATSKOG PJESNIKA TINA UJEVIĆA (1. DIO)

U ŠIBENIKU PRONAĐENA RAZGLEDNICA KOJU JE TIN UJEVIĆ 1917. GODINE IZ PARIZA POSLAO MILOSTISLAVU BARTULICI U ČILE Zagonetno je kako je Tinova razglednica, poslana iz Francuske u Čile završila u Šibeniku i ostala skrivena gotovo cijelo stoljeće

U ŠIBENIKU PRONAĐEN NAJSTARIJI DALMATINSKI SPOMEN FIŠ PAPRIKAŠA I ČOBANCA, GASTRONOMSKIH IKONA SLAVONIJE I BARANJE

RECEPTI ZA FIŠ PAPRIKAŠ I ČOBANAC NAĐENI U ŠIBENIKU STARI SU GOTOVO 90 GODINA „Šibenski“ fiš paprikaš priprema se od soma, štuke, šarana i kečige s kapulom i ljutom paprikom iz Horgoša, a čobanac od goveđeg i svinjskog mesa, srca i bubrežnjaka

IMA DAMA KOJE „MUŠKI“ PODNOSE TORTURU ČUPANJA DLAKA, ALI I “OPERNIH PJEVAČICA” KOJE VRIŠTE U SAV GLAS KAO DA IH KOLJU Borova smola, gips, med, kaustična soda i britve bila su najvažnije i najmoćnije sredstvo za uklanjanje nepoćudnih dlaka s tijela i lica Šibenčanki UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (3. DIO)

ŠIBENSKE BLUDNICE SMJELE SU IĆI NA MISU, ALI NE I U KAZALIŠTE Žena koje je u Šibeniku željela biti rabljena za spolno općenje morala je dobiti zdravstvenu potvrdu da je pogodna za tjeranje bluda i da ima tjelesnu prikladnost za bludnicu.

KRPICE IZ BORŠE MALOG MOŠE: ZAPISI IZ RUKOPISNE OSTAVŠTINE PROF. DR. SC. MLADENA FRIGANOVIĆA

BIJA JE JEDAN NA BALDEKINU S KOJIN NIKO NIJE VOLIJA IGRAT NA FRENJE PORADI BALUSINA KOJE SU MU KA MOSURI VISILE IZ NOSA MOSURINE BALUSINA KOJE NI BJANKARIJOM NE BI OTRA • DUZINA KRUNA IZGUBLJENA NA ČALOPEKU KOD BIOCA • PENDUL KA FRAKADELA • NIKAD LIPŠE I SLAJE JUBAVI

INTERVJU

IVANA KALEBIĆ, učiteljica razredne nastave koja čini čuda sa svojim učenicima koji snimaju dokumentarne filmove, organiziraju plesne nastupe, sudjeluju u dobrotvornim akcijama, pobjeđuju u robotici...

Za učitelja nema veće nagrade od spoznaje da je svojim učenicima dao puno toga što će im biti korisno kroz cijeli život

1992. - 2017. - LJUBO LUČEV: RODNOJ GRUDI – ZA NEZBRINUTU DJECU HRVATSKE

NOGOMETNO - PUTOPISNA REPORTAŽA O UTAKMICI “OSVIT” - “VUK” U OBLAKU CRVENE PRAŠINE I OBRAČUNU IGRAČA KLJUNOVIMA OPANAKA NA DERBY UTAKMICI U SELU DABAR 1933. GODINE

KASETA RODNOJ GRUDI SPOMENIK JE LJUBI LUČEVU, ČOVJEKU, DOMOLJUBU I ŠIBENSKOM PJEVAČU KOJI NIKADA NIJE POSTAO SLAVAN Zašto nisam dočekao svojih pet minuta slave? Možda sam predugo čekao da mi se dogode? Možda nisam bio dovoljno odlučan da ih uzmem kada su mi se nudile?

ŠIBENČANI, JAKI I LIJEPO GRAĐENI MLADIĆI, NEMAJU VELIKU TEHNIKU I NOGOMETNO ZNANJE, ALI IGRAJU S PUNO SRCA Na utakmici u Dabru, između golova od hrastovih takljica, svi igrači odjednom i u isti mah trče za okruglim predmetom koji bi valjda trebao biti lopta i potkvačuju jedni druge kljunovima od opanaka

I JOŠ: JESTE LI ZNALI? • CRNA KRONIKA za plakat od smjeha • NP "Krka"

INTERVJU

IVANA KALEBIĆ

učiteljica razredne nastave koja čini čuda sa svojim učenicima koji snimaju dokumentarne filmove, organiziraju plesne nastupe, sudjeluju u dobrotvornim akcijama, pobjeđuju u robotici...

PRIPREMILA: DIANA FERIĆ FOTOGRAFIJE: IVANA KALEBIĆ I OSNOVNA ŠKOLA JURJA ŠIŽGORIĆA

Rijetki su danas, gotovo da su endemska vrsta, prosvjetni radnici kao što je Šibenčanka Ivana Kalebić, učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Jurja Šižgorića. Za razliku od mnogih svojih kolega ona se ne žali na školski sustav, malu plaću i profesionalnu demotiviranost, a pogotovo ne na ponašanje i nezainteresiranost današnje djece. Naprotiv, ona kaže da joj je učiteljski posao divan i izazovan, štoviše toliko poticajan da svaki slobodan trenutak izvan nastave provodi sa svojim učenicima. Zahvaljujući tom entuzijazmu i posvećenosti učiteljskom pozivu ona s učenicima četvrtog razreda OŠ Juraj Šižgorić koje vodi otkako su krenuli u školu, čini čuda i postiže nevjerojatne rezultate. Učenici tog razreda koje bi bilo uputnije nazvati ekipom ili još bolje svestranim i uspješnim timom. Oni znaju snimati filmove, nastupati u javnosti, glumiti, statirati, planinariti, dugo hodati, a k tome su još i plesači pa čak i uspješni robotičari.

Ove su godine učenici Ivane Kalebić ubrali iznimne plodove svog rada. Dokumentarni filmovi o rijeci Krki i arhipelagu Kornati koje su snimili sami bez ičije pomoći, pokazali su se izvrsnima. Pohvale im stižu sa svih strana, ali oni ne odmaraju na lovorikama nego s još većim žarom već uvelike rade na novom još ambicioznijem projektu, dokumentarno – edukativnim filmovima o Šibensko – kninskoj županiji.

Učiteljica Ivana Kalebić je i majka dvoje, istina već odrasle djece, pjeva u šibenskom pjevačkom društvu Kolo već 24 godine, putuje sa svojom obitelji, bavi se adrenalinskim sportovima, uživa u svakodnevnim šetnjama sa svojim psom... Susret s njom je poseban doživljaj jer ona doslovno zrači snažnom po4 |Volim ŠIBENIK

Za učitelja nema veće nagrade od spoznaje da je svojim učenicima dao puno toga što će im biti korisno u cijelom životu

Ove priče ne bi bilo bez učenica i učenika Osnovne škole Jurja Šižgorića: Lore Baljkas, Šimuna Bašelovića, Gabriele Brailo, Xingyu Chena, Gušte Cukrova, Tine Dedić, Šimuna Galijatovića, Vice Grubišića, Rozaria Jurina, Elene Matošin, Dina Mičina, Jakova Morovića, Julije Muselinović, Nike Radovčića, Katarine Skorić, Aleksandra Stefanovića, Andrije Šunjare, Ante Vlahova, Tonine Vlahov, Frane Zoričića i Gabriele Živković, i njihovih suradnika predškolaca Barbare Bujas i Luke Mudronje zitivnom energijom, entuzijazmom, poletom i oduševljenjem, a sve to s lakoćom prenosi na druge, u prvom redu na svoje učenike.

-Takva sam otkako znam za sebe, kaže i sliježe ramenima kao da se čudi našem čuđenju njenom radu i postignućima. Volim svoj grad, volim svoje ljude, djecu, učenike, volim život, a moj me posao u potpunosti ispunjava. Biti učitelj odgovoran je dinamičan i zahtjevan poziv koji traži stalni rad na sebi, stalno usavršavanje i usvajanje novih znanja. Taj me posao ispunjava i ja ga jednostavno živim.

Neki me pitaju što mi to treba

»»Uz to što ste žena, majka i domaćica,

uz dvoje svoje djece kod kuće i dvadeset jednim djetetom u školi, uz sve privatne i profesionalne obveze Vi imate volje i nalazite u svoje slobodno vrijeme tijekom vikenda i školskih praznika raditi sa svojim učenicima izvan škole, voditi ih na izlete u kino ili na razne kulturne događaje pa i upuštati se u tako zahtjevne projekte kao što je snimanje edukativnih dokumentarnih filmova. Što Vam na sve to kažu vaši kolege?

- Kako tko. Neki mi govore što mi to treba, a neki da je to što radim baš super i pokazuju razumijevanje. Dokumentarne filmove snimam sa svojim učenicima zato što su oni idealan medij koji spaja moju ljubavi prema svom zavičaju i onaj važni dio školskog gradiva u okviru kojeg djeca uče o svom gradu i županiji, dakle o svom zavičaju kako bi ga upoznala i zavoljela. Tako se rodila ideja da sve to kroz film spojim, pretvorim obvezu u stvaralačko zadovoljstvo i još k tomu da kroz učenje, druženje i igru napravimo nešto korisno za Šibenik i Šibensko – kninsku županiju, nešto što će trajati, što će i drugoj djeci pomoći da zavole svoj zavičaj, ali i da ga upoznaju djeca iz drugih hrvatskih krajeva pa i drugih zemalja. »»Po tomu što rade jedinstveni su u Hrvatskoj. Film o Kornatima i Krki snimili ste i promovirali u samo 10 mjeseci. Na tome bi vam mogao pozavidjeti i Hollywood.

Kako ste počeli snimati dokumentarne filmove?

- Prije svega volim dokumentarne filmove, a kada sam shvatila da naša djeca jako malo znaju svom zavičaju sjetila sam se s kolikim sam žarom i oduševljenjem kao djeVolim ŠIBENIK | 5

INTERVJU vojčica sudjelovala u raznim aktivnostima, a posebno na našem Međunarodnom dječjem festivalu. To se kao u retorti stopilo u projekt korisnog i ugodnog stjecanja znanja kroz snimanje edukativno – dokumentarnih filmova koje će realizirati djeca sama.

Presudni klik

»»Prvi film Čarobni grad u očima djece

posvećen Šibeniku snimili ste još 2012. godine uz pomoć kolegice Branke Grubić iz pjevačkog društva Kolo?

- Tada sam se prvi put okušala u tom mediju. Do tada se nisam bavila filmom i videom. Hobi mi je bila fotografija. U međuvremenu sam kupila malu kameru, fotoaparat i računalo. Putujući s Kolom, uživajući u dobroj pjesmi, društvu s kolašima rodila se ljubav prema fotografiranju i snimanju.

Veliki utjecaj na mene ostavila je Branka Grubić bez čije pomoći ne bih objavila film o Šibeniku. »»Nakon toga dolazi mi nova generacija učenika. To su ovi moji sadašnji četvrtaši: Lora Baljkas, Šimun Bašelović, Gabriela Brailo, Xingyu Chen, Gušte Cukrov, Tina Dedić, Šimun Galijatović, Vice Grubišić, Rozario Jurin, Elena Matošin, Dino Mičin, Jakov Morović, Julija Muselinović, Niko Radovčić, Katarina Skorić, Aleksandar Stefanović, Andrija Šunjara, Ante Vlahov, Tonina Vlahov, Frane Zoričić i Gabriele Živković.

- S njima me je odmah povezala neka dobra kemija. Kako se to danas kaže, jednostavno smo kliknuli. Shvatila sam da s njima mogu postići više od onoga što je predviđeno programom redovne nastave.

U našoj školi već niz godina uveden je cjelodnevni boravak pa i po tomu više im nisam bila samo učiteljica jer smo provodili puno više vremena zajedno. To je stvorilo jedan fini vremenski okvir za razgovore, razmjenu ideja, bolje upoznavanje i uočavanje njihovih afiniteta. Nastala je naša mala zajednica, a projekt aktivnog učenja kroz rad, igru i istraživanja, sublimiran u dokumentarnom filmu kao sredstvu i cilju, sazrio je u drugom razredu. Razgovarala sam o tomu s roditeljima. Oni su to s oduševljenjem prihvatili i tada smo krenuli. »»Krenuli ste s filmom o Kornatima? To je vrlo hrabro jer u Kornate nije jednostavno otići čak ni na obični turistički izlet.

- Dobro smo se pripremili, sve smo brižno proučili, a na zaista divan način izašla nam je u susret i Uprava Nacionalnog parka Kornati.

Pripremali smo se tijekom školske godine, a u Kornate smo naoružani kamerama, scenarijem i knjigom snimanja krenuli kada su počeli školski praznici. U Kornatima smo radili četiri dana. Bilo je naporno jer smo se svake večeri vraćali u Šibenik, a onda sutradan rano ujutro opet plovili na Kornate. Djeca su, a bilo ih je desetero jer za više nije bilo 6 |Volim ŠIBENIK

ŽIVOTOPIS Ivana Kalebić rođena je 4. rujna 1976. godine u Šibeniku kao prvo od troje djece u obitelji Guberina. Od 1. do 4. razreda išla je u OŠ Fausta Vrančića, a od 5. do 8. razreda u OŠ Jurja Dalmatinca. U Gimnaziji Antuna Vrančića - Prirodno - matematičko gimnazija maturirala je 1995. godine, a na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru diplomirala je 2001. godine i stekla zvanje diplomirane učiteljice razredne nastave. U Osnovnoj školi Jurja Šižgorića stalno je zaposlena od 2004. godine, a do tada je radila u OŠ Kistanje, OŠ Domovinske zahvalnosti Knin, OŠ Brodarica, OŠ Rogoznica i OŠ Jurja Šižgorića - područna škola Krapanj.

O sebi kaže: -Bila sam živahno dijete, spremno za sve, a ponekad i za dišpete.

Kao najstarije dijete u obitelji morala sam čuvati brata Antu i sestru Anu. Njima sam pomagala u učenju, a ponekad ih spremala i za školu. Je da nije lako biti najstarije dijete,

ali najljepše dane provodila sam i provela s njima. Ljeta su bila za krstarenje, zime za skijanju. Uživali smo u svakom danu i bili bezbrižni u svemu. Od malih nogu nam je majka usadila odgovornost prema radu i obitelji. Majka Živka rođena Juras radila je kao službenica, a otac Zoran kao vozač.

S očeve strane djed Ivica Guberina i baka Anica, djevojačkog prezimena Aras koju su svi zvali Rajna, fetivi Šibenčani i Dolačani, bili su potomci težačkih obitelji. U svoje vrijeme imali su restoran, vrijedno radili u polju. Svojim radom i trudom stekli su pravo bogatstvo. Djed i baka s majčine strane su mi Roko i Suzana Juras, vrijedni ljudi koji su obrađivali zemlju, uzgajali životinje i svoje plodove prodavali na tržnici.

Bez obzira na to koliko su bili poznati, tko su bili i što su sve stekli u svom životu mogu reći da sam ponosna odakle dolazim i što su u mene utkali.

mjesta, ustajala prije šest sati. Roditelji su ih dovozili u Murter gdje nas je čekao brod NP Kornati i zaposlenici te ustanove koji su nas vodili po parku. Bili su odlični, srdačni, brižni, profesionalni i odgovorni. Zahvaljujući njima uspjeli smo u četiri dana uzduž i poprijeko proći cijele Kornate, vidjeti i snimiti sve što je važno pa čak i uspeti se na najviši kornatski vrh Metlinu i to po žezi do 38 stupnjeva Celzijevih. Djeca ni u jednom trenutku nisu negodovala kao ni dvije mame koje su išle s nama. Kao bonus na Kornatima smo sreli arheologe s kojima smo se družili, po prvi put se okušali u arheološkom istraživanju, pa smo i od njih puno toga naučili. Sve scene snimali smo zajedno osim podvodnih.

Njih sam napravila roneći na dah u moru oko kruna, zajedno s prijateljima Marijanom Laburom i Krešimirom Mudronjom. To je iskustvo koje se ne zaboravlja jer vidjeti tu podvodnu ljepotu, a ujedno je ispod vas 90 metara i više. »»Uopće ne sumnjam da je sve to bilo izuzetno naporno?

- Da, bilo je naporno, ali divno i nezaboravno. Bilo je uzbuđenja i suza radosnica, dubokih emocija i radosti. Djeci je bilo tako dobro da me stalno pitaju kada ćemo opet na Kornate. Sve je bilo nabijeno emocijama koje su na premijeri našeg filma postale tako snažne da sam u jednom trenutku pomislila kako ću se rasplakati od navale silnog uzbuđenja.

Ima li išta ljepše?

»»Snimanje na terenu samo je jedan dio

rada na stvaranju dokumentarnog filma.

Nakon snimanja slijedi čak i teži posao snimanja tonova i montaže koja je zahtijevan posao čak i za profesionalce. Za to je potrebno puno znanja, strpljenja, inspiracije pa i iskustva.

- Nakon što smo na Kornatima snimili sve što smo željeli, snimili smo kratke priče koje su djeca pripremila sama ili uz moju pomoć.

Nastojim da budu što samostalniji u radu.

Neke smo tonove snimili još na Kornatima, a većinu u studiju Radio Šibenika. U montaži sam bila potpuni amater, ali sam se savjetovala s onima koji znaju taj posao. Dragocjena je bila pomoć Leonarda Miodraga i Marka Samodola. »»Vaš film o Kornatima je pobrao hrpu pohvala. Je li to bio glavni motiv za nove projekte?

- Meni je najveće priznanje to što vidim na djeci da uživaju dok rade i da u njihovim glavicama puno toga ostaje. Kad vidite te osmjehe, tu radost nakon što smo napravili film onda vam ništa više ne treba. Ima li išta ljepše od pogleda na učenike koji žele znati više i kojima učenje nije tlaka. Na njima se vidi, u njihovom ponašanju se prepoznaje da su kroz rad na filmu, kroz sudjelovanje u stvaralačkom procesu kao i nastupite pred Volim ŠIBENIK | 7

INTERVJU

Aleksandar Stefanović

Andrija Šunjara

Ante Vlahov

Dino Mičin

Elena Matošin

Frane Zoričić

Gabriela Brailo

Gabriela Živković

Gušte Cukrov

Jakov Morović

Julija Muselinović

Katarina Skorić

Lora Baljkas

Niko Radovčić

Rozario Jurin

Šimun Bašelović

Šimun Galijatović

Tina Dedić

Tonina Vlahov

Vice Grubišić

Xingyu Chen

Portreti učenika Ivane Kalebić 8 |Volim ŠIBENIK

kamerama i mikrofonima, postali samostalniji i sigurniji u sebe od svojih vršnjaka koji ne izlaze iz razreda. Postali su zreliji, odgovorniji pa i smioniji jer jasno i bez sustezanja iznose svoja razmišljanja i bore se za svoje stavove. Za učitelja nema veće nagrade od spoznaje da je njegovim učenicima ostalo u glavicama puno toga što će im biti korisno kroz cijeli život.

Jaki tempo i vruća inspiracija

»»Film o Krki, odnosno NP Krka, bio je

praktično neizbježni sljedeći projekt?

- Da. Poslala sam prijedlog Javnoj ustanovi NP Krka i oni su odmah pristali. Sve smo brzo dogovorili. Cijelu jesen smo proveli obilazeći Krku i marljivo snimali. Djeca su bila očarana ljepotom prirode, puna entuzijazma i avanturističkog duha. Čak smo se upustili i u speleološka istraživanja. Kada smo došli do špilje Miljacka 2 i Miljacka 4 dočekao nas je speleolog Branko Jalžić. On je otkrio čovječju ribicu u Krki, a da bi nam pomogao u našem projektu doputovao je za tu priliku u Šibenik. Bio je oduševljen kad je vidio što radimo, a i djeca su bila oduševljena njime kao znanstvenikom. Za tu prigodu članovi HGSS-a ustupili su nam opremu, kacige i lampe. Djeca su bila presretna, a roditeljima dugujem zahvalnost na velikoj podršci i suradnji bez koje ne bi uspjeli. Na Krku je išao cijeli razred i svi se pojavljuju u filmu. Osim njih u filmu o Krki sudjeluje još dvoje djece, malih manekena. To su predškolci Barbara Bujas i Luka Mudronja. Učenici i njih dvoje, obučeni u šibensko ruho glumili su stare Šibenčane koji šeću Skradinskim bukom i tako filmu dali šibensku notu. »»Filmovi o Krki i Kornatima još se nisu pravo ni ohladili, a vi ste već u novom projektu. Sada snimate dokumentarni film o Šibeniku?

- Da, snimamo dokumentarni film o Šibeniku, za koji se nadam da će biti gotov do lipnja. Ovoga ljeta možda film i o Parku prirode Telašćica.

- Župan Goran Pauk i šibenski gradonačelnik Željko Burić upoznati su s našim projektom. Posebno se zahvaljujem gradonačelniku Željku Buriću koji nam je izašao u susret i obećao pomoć i podršku za sve što nam treba jer svaka pomoć nam je dobrodošla.

Osigurao nam je autobus dva dana za posjet zaleđu Šibenika pa smo već obavili terensko snimanje na potezima od Knina do Šibenika i od Betine do Rogoznice. . Imamo jak tempo jer nemamo puno vremena, a drži nas i vruća inspiracija. U snimanju tih filmova ponovno sudjeluje cijeli razred. Film o Telašćici nismo planirali.

Taj film su nam predložili kad su vidjeli što radimo. Već planiramo kako ćemo ovog ljeta provesti nekoliko dana u tom parku prirode, kampirati i snimati. »»Vidjeli smo Vas i ekipu sineasta OsnovVolim ŠIBENIK | 9

INTERVJU

ne škole Jurja Šižgorića na Večerima dalmatinske šansone i izložbi koja je organizirana u povodu 20. rođendana te glazbene manifestacije?

- To je djeci bilo nezaboravno. To će također biti dio našeg filma o Šibeniku. Direktor Večeri dalmatinske šansone Branko Viljac dao nam je ulaznice i omogućio da se na festivalu osjećamo kao kod kuće. Duboko sam mu na tome zahvalna jer znam kakva je jagma za ulaznicama. Djeca su bila oduševljena jer su se mogla družiti s popularnim pjevačicama i pjevačima. Ušla su u jedan sasvim drukčiji svijet i upoznala ga iz ugla koji nije svakome dostupan. Kada smo krenuli na festival rekla sam im da se ne srame i da ne zaziru od naših estradnih zvijezda jer da su i oni samo ljudi. I jedni i drugi, i djeca i sve te zvijezde bili su divni.

Škola života

»»Sudeći po tomu kako i što radite vid-

ljivo je da to djeci ne služi samo da bolje upoznaju svoj zavičaj nego ih vrlo konkretno i učinkovito priprema za život.

Recimo ,stječu i komunikacijske vještine što u redovnoj nastavi teško mogu?

- Naravno. To je najfinija srž cijelog projekta. Na terenu se susreću i upoznaju različiti ljudi, događaju se nepredviđene situacije zbog kojih treba mijenjati planove, brzo re10 |Volim ŠIBENIK

agirati i snalaziti se baš kao u životu. Radeći na filmu uči se kako razgovarati, slušati sugovornike, artikulirati svoje stavove i obrazlagati zamisli. Sve su to dragocjene vještine koje će im biti od velike koristi bez obzira kojim će se poslom sutra baviti i za koju će se profesiju opredijeliti. To je prava životna škola.

Posebna su priča promocije naših filmova.

Djeca dolaze uređeni, napeti. Puca ih trema, ali nema odustajanja. Vidi se da im je stalo i da silno strepe nad sudbinom svoga rada. A onda kada odjekne aplauz treba samo vidjeti ta njihova zadovoljna lica, čuti svu tu ciku, osjetiti svu tu radost. To je nešto predivno.

Idem im u susret otvorenog srca

»»Mnogi nastavnici izbjegavaju rad s

djecom na terenu, odlaske na izlete i ekskurzije. Glavni razlozi za izbjegavanje rada izvan škole su stres, napor, a još više odgovornost za učenike izvan školske zgrade. Vi ste sasvim drukčiji slučaj. Kako ste to riješili?

- Ne dam da me to omete. Točno je da su pravila za odlazak na izlete određena zakonom. Točno je i da je odgovornost iznimno velika. No sve to nisu razlozi da se od rada izvan škole pa i izvan školske godine odustane. Od odgovornosti ne bježim nego se s njom suočavam, a sve što radim izvan redovne nastave dogovaram s roditeljima

koji pristajući na to i sami preuzimaju odgovornost. Roditelji su u načelu kada je riječ o napretku i uspješnom školovanju njihove djece vrlo kooperativni. Rado prihvaćaju moje projekte, a kada idemo na teren s nama obvezno ide barem dvoje roditelja, a i svi. »»Vjerojatno Vam je teško zadovoljiti sve učenike i ravnopravno podijeliti sudjelovanje u snimanju filmova?

- Djeci kažem da ne mjere koliko je tko sekundi u filmu. Učim ih da shvate da će netko nešto bolje odraditi, a netko drugi će biti bolji u nečemu drugom. Uvijek im govorim da su oni različiti, ali jednako važni. Idem im u susret otvorenog srca, a ako netko to ne prepozna što mogu? Bitno je da svi daju svoj doprinos. »»Jasno je da vi u rad s njima ne unosite samo svoje slobodne vrijeme već cijelu sebe i svoje emocije. Razmišljate li o tomu da će u narednom školovanju, s obzirom na to kakav je naš sustav, to u njima gasnuti umjesto da se razvija dalje, da više neće imati nastavnike i profesore koji će im na Vaš način prilaziti i raditi s njima?

- Naravno da razmišljam o tome. Pa ja ima dvoje djece, jednog srednjoškolca i jednu studenticu i znam da se već u višim razredima, a pogotovu u srednjoj školi gubi takav odnos prema učenicima i njihovom napretku. Voljela bih da u školama bude više kreativnih projekata i da djeca usvajaju različite

vještine, a ne samo da napamet uče opsežno gradivo. Voljela bih i da nastavnici nisu stalno pod tim pritiskom tog opsežnog gradiva jer nije sve u učenju u četiri zida razreda.

Stvaraj i čini drugima dobro

»»Ne smijemo zaboraviti i na to da ste se s

NP Krka

NP Kornati

kolegom Tonijem Plavčićem, profesorom tehničkog odgoja u vašoj školi, s vašim učenicima upustili i u avanturu zvanu robotika, kažem avanturu jer je to i Vama nešto posve novo?

- Odlučili smo prijaviti projekt iz robotike jer je to izazov budućnosti i imperativ sadašnjosti. O robotici nisam gotovo ništa znala, ali sam učila s djecom kada smo zadatak od STEM-a da programiramo našeg robotića za obavljanje određenih zadaća. Krenuli smo iz čiste znatiželje i uspjeli. Po brzini kojom je naš robotić obavio postavljene zadaće bili smo prvi u Županiji, a u Hrvatskoj među 30 najboljih timova. I to smo kao i dokumentarne filmove radili u slobodno vrijeme, izvan nastave i volonterski. Žao mi je što nismo s tim nastavili i što se nismo prijavili i na natjecanje u robotici WER Croatian Open u organizaciji IRIM-a jer sigurno bismo i mi, kao naši Primoštenci, došli do Šangaja. »»Isplatili vam se to što radite barem kod napredovanje u zvanju. Jeste li dobili status mentora?

- Radim na tome. Za dobivanje mentorstva potrebno je zadovoljiti proceduru i nadam se da ću to uskoro okončati, malo sam lijena u skupljanju dokumentacije mada imam sve uvjete. Uostalom ovo što smo napravili govori dovoljno o mojim učenicima i meni. Evo s ponosom i radošću, ali i mrvu tuge zato što se rastajemo, ostavljam jednu sjajnu generaciju koja može raditi čuda. »»Ipak, sve ima neku granicu? Gdje su granice ove vaše, slobodno mogu reći, misije?

Moj životni moto je stvaraj i čini drugima dobro. Što mi vrijedi nešto napraviti, ako to ne dijelim s drugima? Kad nešto predložim, a moji učenici to otvorenog srca prihvate i kad vidim u njihovim očicama taj žar za spoznavanjem novog i za akciju, kad im se lica zajapure, ne postoje granice. Sve se može napraviti. Tužna sam jedino kada se sjetim da sam s njima još samo ovu školsku godinu, ali sam sretna zbog svega što smo zajedno učinili i stvorili. Oni će stasati u ljude koji će znati sve o svom kraju, o svojoj Županiji i Gradu, koji će biti njegovi ambasadori možda i na drugom kraju svijeta. A jednoga će dana možda netko od njih sresti svoju učiteljicu na rivi i reći joj: Hvala vam za sve što ste me naučili, svaka vam čast. To je moja motivacija i moja najveća nagrada. Ljudi u današnje vrijeme imaju krivu percepciju o vrijednostima. Nije sve u materijalnom. Mnogo više je u duši, u onim čistim šibenskim emocijama. « Volim ŠIBENIK | 11

DOSSIER Tin Ujević, Šibenik i Šibenčani

nepoznato razdoblje života i rada najvećeg hrvatskog pjesnika Tina Ujevića (1. dio)

U Šibeniku pronađena razglednica koju je Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao Milostislavu Bartulici u Čile Zagonetno je kako je razglednica poslana iz Francuske u Čile završila u Šibeniku i ostala skrivena gotovo cijelo stoljeće

R

azglednica koju je pjesnik Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao svom prijatelju i tadašnjem političkom istomišljeniku Milostislavu Bartulici u čileanski grad Antofagustu pronađena je u Šibeniku, u ostavštini jedne šibenske obitelji koja, za sada, želi ostati anonimna, a koja se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa slavnim pjesnikom. Još manje ih se može povezati s književnikom, publicistom i političarom Bartulicom.

Tin Ujević, tada još uvijek Augustin Ujević, nadimak Tin počeo koristiti puno kasnije, razglednicu s reprodukcijom portreta princeze Jeune, nizozemskog slikara Constantijna Netschera (1678. - 1722.) koju je najvjerojatnije kupio u Muzeju Louvre, napisao je i poslao 13. svibnja 1917. godine. Je li razglednicu ubacio u poštanski sandučić ili ju je predao na poštanskom šalteru ne može se znati, ali je s dva pariška pečata od kojih je jadan oštećen nestručnim skidanjem poštanske marke, vidljivo da je na put krenula iz Avenije Orleans (Av. D Orleans) koja se nalazi u 14. pariškom arondismanu.

U čilenaski grad Antofagostu, što je također potvrđeno pečatom, stigla je 24. lipnja 1917. godine, nakon 42 dana putovanja preko Atlanskog oceana i južnoameričkog kontinenta.

Zagonetka Tinove razglednice Putovanje razglednice iz Francuske u Čile ne krije, dakle, nikakve nepoznanice.

Nije teško pretpostaviti ni kako je iz Čilea dospjela u Hrvatsku. Sasvim je realno da ju je Milostislav Bartulica ponio sa sobom kada se po završetku Prvog svjetskog rata vratio u domovinu i od 1919. godine u Zagrebu uređivao novine Obnova i Domovina.

Zagonetkom za sada ostaje kako je ta razglednica dospjela u Šibenik i ostala sve do sada skrivena među spisima šibenske obitelji koja nije imala bilo kakve veze s Augustinom Ujevićem, Milostislavom Bartulicom i drugim akterima njihove kratke, ali burne i slabo poznate političke, anarhističke pa i terorističke aktivnosti u Šibeniku.

Tinova ćirilica i srpski jezik Ta 100 godina stara razglednica vrlo je čudna i iznimno zanimljiva počevši već od adrese primatelja. Ujević je razglednicu adresirao ovako: Milostislav Bartulica (Jugoslavenska Država) Antofagasta, Chile c.c. 831/2.

Sud - America.

Pozornost privlače riječi Jugoslovenska Država ispisane u zagradi ispod imena Milostislava Bartulice. Taj naziv se ne odnosi na tada još nepostojeću zajedničku državu južnih Slavena koja je nastala 1. prosinca

1918. godine kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i tek će se od 1929. godine početi nazivati Jugoslavijom, točnije Kraljevinom Jugoslavijom, nego na novine Jugoslovenska država čije uređivanje je Milostislav Bartulica preuzeo od Ljube Leontića po dolasku u Južnu Ameriku odnosno u čileanski grad Antofagostu, tada najvažnije političko središte iseljenika iz južnoslavenskih zemalja.

Druga zanimljivost Tinove razglednice je dvojnost pisma kojima se on služi. Adresu primatelja i svoju adresu u Parizu, 155. bu. du. Montparnasse, Tin piše latinicom, a poruku - ćirilicom. Razglednicu je potpisao ćirilicom i to samo svojim prezimenom.

Neobična Tinova poruka Od Tinove ćirilice i ekavice zanimljivija je neobična poruka koju šalje Bartulici iz Pariza u Antofagostu. Na raspoloživom kvadratu papira ne ispisuje pozdrave i fraze kakve su uobičajene u otvorenoj pošti poput razglednice nego poruku čiji je smisao i značenje vjerojatno mogao razumjeti samo Bartulica.

Poruka je podijeljena u dva dijela. Njen prvi dio napisan je čitkijim i čvršćim rukopisom i krupnijim slovima, a drugi malim pisanim slovima. Gotovo se podrazumijeva da Tin rabeći ćirilicu poruku piše ekavicom, dakle srpskim jezikom.

Prvi dio te neobične Tinove poruka Bartulici glasi: Večera onog kada na pučini svladamo talase sa krtim ljuskama, momci, te noći i nebo čudiće se sa svojim širom i svojim zvežđima čudima što ih zemlja porodila.

U slobodnom prijevodu na hrvatski jezik ta rečenica bi mogla glasiti: Večeri one kada na pučini savladamo valove s lomnim krljuštima, momci, te

noći čuditi će se nebo svom svojom veličinom i svim svojim zviježđima čudima koja je zemlja rodila.

Da naglasi smisao i značaj svojih riječi ili da bi možda razdvojio stihove Tin je podvukao tri od četiri retka svoje poruke.

Drugi dio poruke koji je Tin stavio u zagradu objašnjenje je prethodne rečenice, ali nam Tin ne pomaže puno i ne otkriva na što je mislio kada Bartulici metaforično govori o pobjedi nad valovima i veličini nekog njima znanog djela. Sudeći po objašnjenju ta rečenica nije Tinova nego je citat i glasi: Iz jedne drame što se događa u Napulju, Mlecima, Gracu (Štajerskoj) i kod nas i koju ćeš, nadajmo se, čitati iza rata.

Kratke Tinove poruke upućene prijatelju koji ih po svemu sudeći dobro razumije i zna njihovo značenje danas, cijelo stoljeće nakon što su napisane, nameću izazov dubljeg poniranja u još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena razdoblja života najvećeg hrvatskog pjesnika i najslavnijeg boema na prostorima bivše Jugoslavije pa i jedne od najkontraverznijih hrvatskih povijesnih ličnosti.

Tin, Bartulica i Šibenik Odgovor na pitanje kako je Tinova razglednica, poslana iz Francuske u Čile, a zatim donesena u Zagreb, završila u Šibeniku krije se najvjerojatnije u slabo poznatim i nedovoljno istraženim vezama Tina Ujevića i Milostislava Bartulice sa Šibenikom. Doduše, razglednica je iz Pariza u Antofagostu bila poslana 1917. godine, a Tin i Bartulica su u Šibeniku bili aktivni pet godina ranije, tijekom 1911. i 1912. godine, ali to ne umanjuje značaj njenog traga.

Uostalom, u Šibeniku postoje vrlo jasni Volim ŠIBENIK | 13

DOSSIER

Milostisav Bartulica

i konkretni dokumenti o političkom djelovanju Tina Ujevića, a ni Milostislav Bartulica nije nepoznat šibenskoj historiografiji. Zbog toga začuđuje što se te dvije godine, 1911. i 1912., kada su Tin kao glavni politički pisac, komentator, kolumnist i agitator, a Bartulica kao urednik novina Naprednjak, bili prisutni i aktivni u Šibeniku, u njihovim biografijama pa i u desetinama knjiga napisanim o Tinu Ujeviću, preskaču, prešućuju ili tek uzgred spominju.

Bartulica je i živio u Šibeniku, a Ujević je bio njegov najvažniji vanjski suradnik i glavni autor nakon što je 1913. godine redakcija Naprednjaka preseljena iz Šibenika u Split, a Tin Ujević otišao u Pariz. Zbog Tinovih rušilačkih tekstova protiv Austro - Ugarske i Bartuličine projugoslavenske uređivačke politike Naprednjaka njih su dvojica četiri mjeseca dijelili zatvorsku ćeliju.

Šibenske veze Tina Ujevića s Ivanom Meštrovićem i Vladimirom Čerinom Tin je 1911. i 1912. godine intenzivno pisao žestoke političke pamflete protiv Austro - Ugarske Monarhije i katoličke crkve, zalagao se za ujedinjenje Srba i Hrvata u zajedničku državu, promicao jugoslavenstvo i ideju da su Srbi i Hrvati jedan narod. Bartulica je te njegove tekstove objavljivao, a ali su oni rijetko dopirali do javnosti jer ih je šibenska 14 |Volim ŠIBENIK

policija redovito cenzurirala i zabranjivala.

Sve ono što su 1911. i 1912. godine Ujević i Bartulica radili u Šibeniku nemoguće je istraživati izvan tadašnjih šibenskih političkih prilika i mimo sudbina nekih važnih i utjecajnih šibenskih ličnosti. Prije svega političara i kulturnog djelatnika Vice Iljadice, vlasnika i izdavača Naprednjaka i Krste Živkovića - Šupuka, odgovornog urednika Naprednjaka, a zatim i dviju iznimno značajnih osoba, kipara Ivana Meštrovića i pjesnika Vladimira Čerine te još jedne iznimno zanimljive ličnosti koja se u Hrvatskoj povijesti pojavljuje u jednom sasvim drugom kontekstu, ali je duboko povezana i s Bartulicom i s Meštrovićem, a još više, duže i emotivnije s Tinom Ujevićem, a čije djelovanje istražujemo.

Isto tako ostaje otvoreno pitanje uloge šibenskih i dalmatinskih masona u svemu onomu što su u Šibeniku radili Bartulica, Ujević i Meštrović, a tragovi vode i do još nekih osoba koje su svojim djelima doslovno mijenjale sliku Europe i svijeta, prije svega do revolucionara i atentatora Luke Jukića i Gavrila Principa. «

Volim Å IBENIK | 15

NACIONALNI PARK KRKA

Financiranjem projekata udruga Javna ustanova Nacionalni park Krka pridonosi općoj dobrobiti i poboljšanju kvalitete života društvene zajednice

Putopisni vodič Naša Krka šibenske Inkluzije uzorni je primjer svrhovitog korištenja sredstava koja JU NP Krka dodjeljuje udrugama

N

aša Krka naziv je putopisnog vodič za posjetitelje NP Krka kojeg su izradile osobe s intelektualnim teškoćama, korisnici Centra za socijalnu inkluziju Šibenik. Riječ je o iznimno vrijednom projektu šibenskog Centra za socijalnu inkluziju koji je ostvaren zahvaljujući potpori Javne ustanove Nacionalni park Krka.

JU NP Krka, osim što je u tom projektu sudjelovala financijski kroz natječaj za potporu projekata udruga sredstvima iz svog proračuna za 2107. godinu, pomogla je i na druge načine da korisnici Inkluzije upoznaju ljepote rijeke Krke i naprave vodič koji ne samo što je lijep već ima i veliku uporabnu vrijednost. Tim projektom željelo se omogućiti mladim osobama s intelektualnim teškoćama da posjetite NP Krka i svojim osobnim sudjelovanjem pridonesu većoj pristupačnosti njegovih znamenitosti svim ljudima koji se bore s istim teškoćama i problemima kao i oni sami. Potrebno je istaknuti da su korisnici Inkluzije kreativno i radno sudjelovali u izrade brošure pa ona ne promovira samo prirodne ljepote i vrijednosti rijeke Krke nego na najljepši način predstavlja javnosti i njihove sposobnosti i potencijale.

Putopisni vodič Naša Krka Realizacija tog jedinstvenog projekta počela je u ožujku 2017. godine kada su organizirani prvi izleti za osobe s intelektualnim teškoćama u NP Krka. Tijekom tih izleta korisnici Inkluzije sami su snimali Skradinski buk i druge prirodne znamenitosti Parka, a sami su izabrali i svoje najbolje radove od kojih je grafičar Lovro Vudrag kreirao putopisni vodič Naša Krka. Vodič prati doživljaje sudionika projekta kojima su cijelo vrijeme na usluzi bili vodiči i stručni djelatnici JU NP Krka. Vodič Naša Krka pisan je lako razumljivom jeziku, a namijenjen je svim osobama s intelektualnim teškoćama koje će posjećivati NP Krka kako bi i mogle nešto naučiti o prirodnim ljepotama i kulturno povijesnim vrijednostima Parka. Vodič je podijeljen tu16 |Volim ŠIBENIK

rističkim zajednicama na području Šibensko - kninske županije, a određeni broj primjeraka raspoređen je na ulaznim punktovima u tom nacionalnom parku pa je dostupan svim osobama s intelektualnim teškoćama koje ga budu željele posjetiti. Prema ocjenama u medijima, ali i ocjenama stručne i zainteresirane javnosti projekt Naša Krka šibenske Inkluzije jedan od najboljih primjera svrhovitog korištenja sredstava koja JU NP Krka dodjeljuje udrugama.

Zapošljavanje uz podršku JU NP Krka i na druge načine sudjeluje u ostvarivanju plemenitih ciljeva i temeljnih programa Inkluzije kao što su Socijalno

Sponzorirani tekst JU ‘NP Krka’

uključivanje, Zapošljavanje uz podršku i Slobodno vrijeme. Ona tako pridonosi stvaranju u zajednici utemeljene podrške osobama s intelektualnim teškoćama te im omogućava socijalnu uključenost, ulazak u svijet rada i svrhovite aktivnosti u njihovo slobodno vrijeme. Jedan od njenih najkonkretnijih doprinosa je zapošljavanje jedne korisnice Inkluzije u NP Krka kroz program zapošljavanja uz podršku osoba s intelektualnim poteškoćama.

-Udruga Inkluzija je jedan od najboljih primjera kako iskoristiti dodijeljena sredstva za sjajan projekt. Iz lepršavosti brošure vidi se da su korisnici zaista uživali na Krki i to je ono najvažnije. Iznimno smo zadovoljni našom suradnjom jer smo dobili ne samo spe-

cifični visoko vrijedni vodič nego smo kroz program zapošljavanja uz podršku osoba s intelektualnim poteškoćama dobili kvalitetnu i omiljenu djelatnicu, a nadamo se da je i ona zadovoljna s nama, ističe ravnatelj JU NP Krka Krešimir Šakić.

-Ciljna skupina u ovom projektu bila nam je grupa mladih osoba s invaliditetom, a krajnji korisnici su sve osobe s intelektualnim teškoćama koje će dobiti brošuru o NP Krka prilagođenu njihovim intelektualnim sposobnostima. Istovremeno kroz tu brošuru javnost Šibensko - kninske županije će izravno biti informirana o radnim mogućnostima, potencijalima, sposobnostima i interesima osoba s intelektualnim teškoćama te o programima JU NP Krka. Projektom smo

Centar za socijalnu inkluziju Šibenik, od svog nastanka 2003., provodi projekte usmjerene socijalnom uključivanju osoba s invaliditetom, podizanju razine svijesti u društvu i senzibiliziranju javnosti za razna društvena pitanja. U proteklih 13 godina proveli su niz projekata edukacije i rada s mladim osobama s teškoćama. Posebno su usmjereni na promoviranje i prepoznavanje radnih sposobnosti osoba s invaliditetom kroz njihove kreativne aktivnosti. To ostvaruju u suradnji sa širom zajednicom te socijalno osjetljivim i institucijama koje su svjesne važnosti inkluzije kao što je to JU NP Krka željeli omogućiti mladim osobama s intelektualnim teškoćama koji do sada nisu imali priliku posjetiti NP „Krka“ da to učine te da svojim aktivnim sudjelovanjem pridonesu većoj pristupačnosti znamenitosti NP Krka ljudima s takvim teškoćama, objašnjava voditeljica projekta Marijana Mijat. «

Volim ŠIBENIK | 17

VAŠ PARTNER ZA NEKRETNINE “Ne čekajte sa kupnjom nekretnine, kupite nekretninu i čekajte” Posjetite nas u Njivicama:

INTER-SERVIS BULAT d.o.o.

Ivana Meštrovića 11 B 22 000 Šibenik

VODICE

Obiteljska kuća s visokim potencijalom

+385 22 217 570 + 385 22 219 309 +385 99 213 21 09 interservis@interservis-bulat.hr Pogledajte najbolju ponudu nekretnina na našim internetskim stranicama:

www.interservis-bulat.hr

ŠIBENIK, Prilaz tvornici 39 • CRNICA - u sklopu bazena • Tel. 022/ 200-079

PIZZE i LAZANJE iz krušne peći Bogata vinska karta • Veliki izbor domaćeg i stranog piva

ORGANIZACIJA SVIH VRSTA DOMJENAKA ZA GRUPE • Jela a la carte • domaći njoki, tjestenine, rižota... • mesna i riblja jela • slastice

RADNO VRIJEME: ponedjeljak-petak: od 14 do 23 sata; subotom i nedjeljom: od 13 do 24 sata 18 |Volim ŠIBENIK

GENTLEMEN STYLE

ŠIBENIK - Put Gimnazije 4 Tel / fax: 022 338 340 info@gentlemen-style.hr

Radno vrijeme: pon. – pet. od 8 do 20 sati subotom od 8 do 13 sati

ZA MUŠKARCE SA STILOM košulja 1: košulja 2: košulja 3: odjelo 1: odjelo 2: odjelo 3:

98 kn 144 kn 197 kn

1.188 kn 1.880 kn 2.466 kn

ODJELA, KOŠULJE, HLAČE, SAKOI, KAPUTI, JAKNE, MAJICE, PULOVERI, KRAVATE, RUBLJE Šibenska kapa i nošnja iz vlastite proizvodnje Stalna krojačka usluga prilagodbe odjeće kupljene u našoj trgovini - ODMAH Nudimo kompjuterski vez odjevnih predmeta i višebojni tisak

DOMAĆA ŠIBENSKA SPIZA TRADICIJA

od 1970.

(ispod Socijalnog kod parkinga)

VEGETARIJANSKI

PIJAT

ORGANIZIRAMO DOMJENKE, ROĐENDANE I PROSLAVE | CATERING Volim ŠIBENIK | 19

GLAZBENI SPOMENAR

1992. - 2017. LJUBO LUČEV: Rodnoj grudi – za nezbrinutu djecu Hrvatske

Kaseta Rodnoj grudi spomenik je Ljubi Lučevu, čovjeku, domoljubu i proslavljenom šibenskom pjevaču koji nikada nije postao slavan

PRIPREMIO: STANKO FERIĆ • FOTOGRAFIJE: JOŠKO ĆELAR

IZVORI: • IVO LIVAKOVIĆ, "RASPJEVANI ŠIBENIK" • NADIR EFENDIĆ, WWW. BARIKADA.COM • JURAJ KOLARIĆ: DOPRINOS SKUPINE IZ STOŠINCA NA PLEŠIVICI STVARANJU HRVATSKE DEMOKRACIJE

ZAHVALA: • TOMISLAV VULETIĆ, ČUVAR SAVRŠENO OČUVANE AUDIO KASETE LJUBO LUČEV: RODNOJ GRUDI – ZA NEZBRINUTU DJECU HRVATSKE • TOMISLAV VUKOREPA • BOŽIDAR BILUŠIĆ

Rodnoj grudi – Za nezbrinutu djecu Hrvatske Croatia Records, 1992.

Glazbeni urednik: Dušan Šarac Odgovorni urednik: Siniša Škarica Dizajn omota: Ivan Piko Stančić Sponzori: -"Atlas" Dubrovnik, -Branko Tomić vlasnik konobe "Bacchus", -Drago Cimić vlasnik auto-staklo servisa "Novus", -vulkanizerska radnja "Leko“ 20 |Volim ŠIBENIK

A strana: -Balada o napuštenom škoju (Marija Radić, Tomislav Zuppa, Zoran Markulj) -Slušaj, zove nas more (Arsen Dedić) -Ribar Frane (Marija Radić, Tomislav Zuppa, Mladen Jeličić) -Ludo more (Nikica Kalogjera, Krste Juras, Mladen Jeličić) -Rodija se sin (Arsen Dedić, Krste Juras, Mladen Jeličić)

B strana: -Šibenska balada (Dušan Šarac, Krste Juras, Mladen Jeličić) -Kraj kapele svete Ane (Marko Vukasović, Mladen Jeličić) -Grade moj (Srećko Zubak, Marijan Kašaj, Zoran Markulj) -Suza za zagorske brege (Zvonko Špišić, Mladen Jeličić) -Tri napitnice (Tradicional, Mladen Jeličić)

Tonski zapis koji nije snimljen na nosaču zvuka: Cherie

A

udio kaseta „Za nezbrinutu djecu Hrvatske - rodnoj grudi“ pojavila se 1992. godine u sred Domovinskog rata. Ta kaseta s deset pjesama bila je plemenita gesta kojom je djeci svoje Domovine koja su drhtala u tami skloništa, stajala nijema nad zgarištima svojih domova i škola, pokušavala živjeti djetinjstvo u progonstvu i plakala nad grobovima svojih očeva i braće, na svoj način želio pomoći šibenski pjevač Ljubo Lučev. Bila je to rijetka luč dobrote u sveopćem mraku smrti, patnje i razaranja koja na svoju 25. obljetnicu zaslužuje da bude spomenuta i uvrštena u Partenon šibenske glazbene baštine kao i baštine Domovinskog rata.

Vice, Arsen, Mišo, Ivo i Ljubo Ni 25 godina nakon što je objavljena zvuk i glas koji su na njoj sačuvani nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Pjesme su otpjevane s puno ljubavi i nježnosti pa je iz današnje perspektive neoprostivi grijeh što je ta audio kaseta potonula u zaborav. Kao izraz dobrote i ljubavi prema Domovini ona je životni, a ljepotom glasa i nadahnutom interpretacijom umjetnički kredo Ljube Lučeva, šibenskog pjevača okrunjenog neobičnom mitskom aureolom i nesvakidašnjom slavom iako slavan u punini te riječi nikada nije postao. O njemu legendarni Mišo Kovač, govori kao o svom pjevačkom uzoru i naziva ga trubadurom, a Šibenčani ga, kada se povede razgovor o Šibeniku kao postojbini vrsnih pjevača, svrstavaju odmah uz nedostižni zvjezdani kvartet Vice Vukov - Arsen Dedić - Mišo Kovač - Ivo Pattiera.

Rodnoj grudi Očekivalo bi se da je Ljubo Lučev već odavno zaboravljen jer je iz Šibenika otišao

prije šezdeset godina i da ga se u Hrvatskoj pa i na prostoru bivše države više nitko ne sjeća jer nikada nije imao neki veliki hit, a za života je uspio snimiti svega desetak pjesama. Još manje bi se očekivalo da netko ima njegovu kasetu „Rodnoj grudi“ kojom je želio pomoći djeci koja su stradavala u ratu.

No, koliko god se to činilo malo vjerojatnim, Ljubina kaseta nije nestala. Oni koji je imaju,

poput Tomislava Vuletića, ljubomorno ih čuvaju. Kasetu, kao i njegove ploče, nude internetske trgovine diskografskim raritetima, a na glazbenim i video servisima njegove se pjesme slušaju više nego ikada iako je zadnju ploču izdao još 1972. godine!

Na internet ih postavljaju i slušaju ne samo nostalgičari koji vole stare dobre šlagere s finom dalmatinskom patinom nego i mlađa publika koja o Ljubi Lučevu ništa ne zna, ali voli njegov baršunasti bariton i tople emocije kojima zrači kada pjeva o ljubavi.

Nezaboravni šibenski pjevač serenada i podoknica Ali tko je Ljubo Lučev? Rođen je 1938. godine u Prvić Luci na otoku Prviću. Bio je jedino dijete Mare i Oskara Lučev. Nakon što mu je umro otac Ljubo je odrastao u oskudici uz svoju samohranu majku. S Prvića je još u djetinjstvu doselio u Šibenik u kojem je proveo mladost. Krasio ga je lijep glas i bio je dobar pjevač po čemu je u Šibeniku bio poznat i priznat. Rado je pjevao u svim prigodama i priredbama, a nastupao je i na pjevačkim natjecanjima.

Odlično je interpretirao talijanske kancone i tada popularne šlagere. Volio je zapjevati i narodne pjesme, posebno bosanske sevdalinke u koje se duboko uživljavao Volim ŠIBENIK | 21

GLAZBENI SPOMENAR i davao im profinjeni šibenski timbar čime je zavrijedio uvažanje i u postojbini sevdalinke, Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od znanih šibenskih pjevača serenada i podoknica, a lokalnu je slavu zaslužio i kao vrsni interpretator napolitanskih ljubavnih pjesama.

Odlazak u Zagreb Dok je živio u Šibeniku bio je uzor od sebe tri godine mlađem Miši Kovaču.

Njegov vršnjak bio je Arsen Dedić, a samo dvije godine od njega bio je stariji Vice Vukov koji je već 1959. godine postao zvijezda nakon što je otpjevao himničnu rapsodiju Mirno teku rijeke. Godinu dana prije tog povijesnog Vicinog nastupa na festivalu u Opatiji Ljubo je iz Šibenika otišao u Zagreb kako bi učio konobarski zanat. Radio je u kavani uglednog hotela Palace na Zrinjevcu, a bavio se i glazbom.

Svirao je gitaru i pjevao po zagrebačkim restoranima, kavanama i gostionicama, ali nije zanemario glazbeno obrazovanje. U zagrebačkoj Srednjoj muzičkoj školi učio je svirati kontrabas, a pjevanje je usavršavao u klasi znanog profesora Šira. Njegov lijepi bariton nije prošao nezapaženo pa je vrlo brzo postao član zbora zagrebačkog KUD-a Ivan Goran Kovačić.

Duo Jadran Iste godine kada se Vice Vukov proslavio na festivalu u Opatiji, Ljubo Lučev je bio pobjednik natjecanja “Prvi pljesak” koje je bilo organizirano u zagrebačkom Varijeteu. Pjevao je na svoj način talijanski šlager Perdonami (“Oprosti mi”). Nakon tog uspjeha nije dobio priliku dokazati se na estradi. Tijekom ljeta je nastupao na terasama jadranskih hotela, a zimi ga se moglo čuti tek ponekada u nekoj od zagrebačkih gostionica. Ostao je gotovo anoniman sve dok s prijateljem sa susjednog otoka Zlarina, izvrsnim pjevačem Romeom Zanzom nije osnovao Duo Jadran. Njih su dvojica zvučala sjajno i počeli su osvajati publiku no njihov duet

nije potrajao iako su 1967. godine imali zapažen nastup na festivalu Melodije Istre i Kvarnera s pjesmom Bila si lijepa. Iste godine Duo Jadran imao je zvjezdani debi na zagrebačkoj televiziji na kojoj se Ljubo kao solo pjevač pojavio godinu dana ranije.

Zanzu je u Duo Jadran zamijenio Nikola Kordić pa Ljubo i on osvajaju publiku svojim svježim i originalnim interpretacijama dalmatinskih narodnih pjesama i songova iz opereta Ive Tijardovića. Nije pretjerano reći da su njih dvojica šezdesetih godina, kao glazbene zvijezde bivše Jugoslavije, svojim stilom i načinom pjevanja imali važnu ulogu u formiranju dalmatinskog estradnog glazbenog izričaja.

Sonja Prvu samostalnu ploču Ljubo Lučev uspio je snimiti tek 1970. godine i to u nakladi Diskosa iz Sarajeva. Na B strani bila je pjesma „Votka,votka“ za koju je stihove napisao Alfons Vučera, a glazbu slovenski skladatelj M. Gorše. Na A strani ploče je pjesma Sonja.

Riječ je o baladi Sonja (Sonia) koju je 1922. godine napisao mađarski književnik, pjesnik i glazbenik Partos Jeno (1896. – 1963.), a na hrvatski ju je preveo Alfons Vučer. Ta je pjesma, strastveni argentinski tango koji zvuči kao originalna ruska romansa, bila nevjerojatno popularna prije Drugog svjetskog rata pa i dugo godina nakon njega. Postoje njene verzije na gotovo svim

22 |Volim ŠIBENIK

europskim jezicima. U Hrvatskoj ju je prvi snimio upravo Ljubo Lučev, a godinu dana nakon njega svoju verziju Sonje snimio je i Dušan Dančuo, ali s drukčijim aranžmanom.

Kada je Ljubo urezao Sonju u svoju prvu ploču mnogi su njegovi štovatelji bili tužni.

Ne zato što je Ljubo Sonju otpjevao loše nego zato što je su njega, Sonju i Šibenik vezivale snažne emocije. Novinar Marino Zurl objasnio je to ovako: -Ljubo Lučev je sve vrijeme za publiku pjevao pjesme iz svog mediteranskog podneblja. Svoj bariton je davao kvartetima, klapama, duetima. Penjao se na blistave pozornice, sudjelovao na festivalima, snimao je ploče, pjevao na brodovima i u konobama... Ali kada bi se vraćao u Šibenik dolazio je pjevati Sonju.

I sada tu Sonju, strasnu, razuzdanu, crnokosu Sonju moj prijatelj predaje javnosti. I meni je zbog toga krivo. Htio sam da ta Sonja ostane samo naša, ali kada je već tako želim da je svatko ima u svom domu.

Domoljub Ljubo Lučev i pokret za hrvatsku demokraciju Pjesmu Dat ću ti život svoj otpjevao je na Zagrebačkom festivalu (Kada?). S njom je u izlučnoj večeri osvojio drugo mjesto i ušao u finale, a pobjedu mu je, navodno, uskratila politika iako se Ljubo, koliko je poznato, politikom ni na koji način nikada

nije bavio. Postoje svjedočenja da je nakon što su bili prebrojeni glasovi publike došao nalog iz Komiteta Saveza komunista da se broji ponovno i da je u tom repasažu Ljubo ostao bez pobjede. Pretpostavljalo se da je Ljubo bio zakinut zato što je titula festivalskog slavodobitnika trebala pripasti nekom politički podobnom pjevaču i da je on bio tek kolateralna žrtva. No, kasnije se pokazalo da su tadašnji režim i zloglasna UDBA o Ljubi znali više nego njegovi obožavatelji pa i mnogi prijatelji. Sudeći prema testovima Juraja Kolarića Ljubo Lučev je na neki način bio uključen u Hrvatsko proljeće ili je barem bio blizak s glavnim akterima Hrvatskog proljeća. To bi svakako trebalo provjeriti, ali takva pretpostavka objašnjava kako se on kao čovjek od najvišeg povjerenja 1989. godine našao u kleti Ante Ledića u Stošinecu tajnim sastancima na kojima se 1976. do 1989. godine u okviru pokreta za hrvatsko višestranačje rađala demokracija i gdje je stvorena Hrvatska demokratska zajednica.

Hrvatska demokracija, višestranačje i HDZ rođeni su uz pjesmu Ljube Lučeva Prema Kolarićevevim sjećanjima Franjo Tuđman, Marko Veselica, Vlado Veselica, Drago Stipac, Tomislav Ladan, Anto Matković, Ivan Maglica, Hrvoje Šošić, Vlado Marić, Mladen Marić, Nikola Gagulić, Vlado Jurčević, Marko Turić, Ante Ledić, članovi inicijativnog kruga te još šezdesetak začetnika hrvatske demokracije i višestranačja u Ledićevoj kleti razgovarali su i odlučivali uz pjesmu kojom su ih redovito pratili Ljubo Lučev i Juraj Kolarić.

Ljubo Lučev je bio u kleti Ante Ledića i 19. siječnja 1989. godine kada je Tomislav Ladan sugerirao da se pokret za hrvatsku demokraciju ne nazove Hrvatski demokratski zbor nego, prikladnije, Hrvatska demokratska zajednica i kada je za vođu pokreta izabran dr. Franjo Tuđman.

On najvjerojatnije nije bio aktivni politički sudionik tih povijesnih zbivanja, ali se u svjetlu činjenice da je tamo bio prisutan i da je pjevao i svirao začetnicima hrvatske demokracije i samostalnosti na njihovim konspirativnim sastancima, ukazuje kao istinski i odani hrvatski domoljub u kojeg

su Tuđman, Marko i Vlado Veselica, Dražen Budiša, Zvonimir Šeparović, Miroslav Tuđman, Davor Domazet i svi drugi iz Stošinečkog kruga imali puno povjerenje.

Sa suprugom Esmom imao je kafić u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Slava mu se nije željela (ili nije smjela?) nasmiješiti

Čini se da u njegovom životu tada više nije bilo mjesta za glazbu. Kao pjevač uskrsnuo je tek jednom i to nakratko 1982. godine kada je za zagrebački “Jugoton” snimio neobičnu i pomalo bizarnu pjesmu Naprijed, čvoristi posvećenu enigmatičarima.

Možda bi ta raritetna singl ploča ostala posljednji trag Ljubinog toplog glasa da nije izbio rat. Kada su pobunjeni Srbi, bivša JNA i srbijanske paravojne postrojbe 1991. godine izvršile agresiju na Hrvatsku, Ljubo nije mogao ostati ravnodušan. Njegova je domovina krvarila, a stradavao je i njegov Šibenik.

Posebno su mu teško na dušu padale patnje i stradanja djece i on u tim trenucima čini nešto što u Domovinskom ratu nije učinio ni jedan njegov kolega. Uz skromnu pomoć malobrojnih sponzora 1992. godine snima kazetu Rodnoj grudi – za nezbrinutu djecu Hrvatske i sav prihod od njene prodaje poklanja djeci.

Njegova plemenita gesta prošla je, na žalost, nezapaženo. U svojoj dobroti ostaje sam i gotovo nevidljiv. Danas je ta kazeta najljepši spomenik Ljubi Lučevu, čovjeku i pjevaču i njegovoj suptilnoj duši. Popis pjesama koje je na nju uvrstio otkriva još nešto vrijedno i važno, a to su ljubav Ljube Lučeva prema Šibeniku, nostalgija i duboka čežnja za zavičajem.

Kasetu otvara Balada o napuštenom škoju koju treba slušati kao posvetu njegovom rodnom otoku Prviću. Nakon nje slijedi niska bisera Grade moj, Kraj kapele svete Ane, Ludo more, Ribar Frane, Rodija se sin, Šibenska balada i Arsenova Slušaj, zove nas more, a sugrađaninu Vici Vukovu kojem se uvijek divio odaje počast Suzom za zagorske brege.

Nakon tog festivalskog uspjeha Ljubo snimio desetak ploča s odličnim pjesmama, ali slava mu se nije željela (ili nije smjela?) nasmiješiti iako su za njega stihove i glazbu pisali Arsen Dedić, Stipica Kalogjera, Drago Britvić, Ivica Krajač, Mišo Doležal, Stjepan Mihaljinec, Mario Kinel i Marija Radić i Nikola Kordić. Nije mu pomogla čak ni divna balada Slušaj, zove nas more koju je za njega napisao Arsen Dedić. I dalje je bio osuđen na nastupe po kavanama, restoranima, brodovima, terasama i konobama, a okušao se i s nekim klapama.

Zadnji festivalski nastup imao je 1974. godine na Karneval festu u Cavtatu. Svoj prvi glazbeni album (LP ploču) pripremao je sve do 1989. godine, ali ga nikada nije uspio izdati.

Sam Ljubo o sebi i slavi rekao je tek ovo: -Zašto nisam dočekao svojih pet minuta slave prije nego što su me godine zgrabile?

Možda sam predugo čekao da mi se dogodi tih mojih pet minuta? Možda nisam bio dovoljno odlučan da ih uzmem kada su mi se nudile?

Bitka s bolešću Razlog nije bila samo njegova čudna karizma zbog koje se usprkos svim svojim vrlinama i pjevačkom daru nije uspio popeti do zvijezda. Od svjetla pozornice i publike koja ga je voljela udaljila ga je teška bolest.

S tumorom se počeo boriti početkom sedamdesetih godina, ali je imao veliki problem jer kao ni drugi pjevači u to vrijeme nije plaćao zdravstveno osiguranje. Bolest bi ga bila uništila da mu nije pomogla njegova dugogodišnja prijateljica Esma Džonlagić.

Ona je bila porijeklom iz ugledne i imućne bosanske obitelji, a Ljubine novčane probleme riješila je udavši se za njega.

Zahvaljujući njoj i podršci njene obitelji Ljubo je uspio pobijediti tešku bolest, ali se nakon ozdravljenja više nije vraćao na estradu. Počeo se baviti ugostiteljstvom.

Dobrota i ljubav

Klavir Ljubo Lučev umro je 2000. godine.

Drugom napadu zloćudnog tumora na svoje tijelo nije se uspio othrvati. Imao je 62 godine. Nakon njegove smrti stan u Zagrebu u kojem je živio s majkom naslijedila je njegova supruga Esma. Danas je taj stan uređen kao apartman za iznajmljivanje, a spomen na Ljubu Lučeva čuva njegov klavir koji je još uvijek na istom mjestu gdje ga je on postavio. « Volim ŠIBENIK | 23

ZAVIČAJNI PUTOPIS

ŠIBENIK 1933. Nogometno - putopisna reportaža o utakmici “Osvit” - “Vuk” u oblaku crvene prašine i obračunu igrača kljunovima opanaka na derby utakmici u selu Dabar

Šibenčani, jaki i lijepo građeni mladići, nemaju veliku tehniku i nogometno znanje, ali igraju s puno srca J

FOTOGRAFIJE: ANTE BULAT, FOTO HELLA BULAT I STANKO GLOMUS

ednog sunčanog dana oko podneva 1933. godine članovi Uprave i igrači splitskog nogometnog kluba “Vuk” ukrcali su se u autobus i krenuli prema Šibeniku gdje ih je čekala utakmica protiv šibenskog “Osvita”. “Vuk” i “Osvit” bili su tada najbolji klubovi u Splitskom nogometnom podsavezu i ljuti rivali, a svaka njihova međusobna utakmica bila je događaj koji se mjesecima s nestrpljenjem očekivao i u Splitu i u Šibeniku.

S ekipom “Vuka” tog je dana na put krenuo njen zaslužni i višestruki sportski predsjednik i potpredsjednik inženjer Ivačić, a on je kao svog gosta na put u Šibenik pozvao novinara splitske “Jadranske pošte” čiji je vlasnik i urednik bio Zlarinjanin Manfred Makale. Novinar je poziv prihvatio, a društvo mu je na putu Split - Šibenik preko Boraje pravio Mihovil Mile Matević, čovjek kojeg su zbog enciklopedijskog znanja o sportu, posebno nogometu, Splićani zvali dalmatinskim sportskim Einsteinom.

Novinar, koji se pod ovu sportsku reportažu potpisao samo kao: -Č-, s oduševljenjem piše da putuje sa simpatičnim mladićima kojima mora priznati savršen sportski i osobni odgoj: -Uz svu stisku u autobusu oni su mi stvorili udobno mjesto, a poštuju i mojih nekoliko sijedih kosa na sljepoočnicama.

Krenuli smo. Još kroz ulice Splita ti veseli nogometni vragolani intonirali su neku čudnu pjesmu, koju su sami komponirali na ariju božićnih crkvenih pjesama, a sadržaj joj je malo škakljiv, da ne kažem prost.

Gak s licem Bustera Keatona Glavna atrakcijska točka jurećeg autobusa, piše -Č-, bio je poznati sportaš i half Dvorniković kojega u intimnom, familijarnom, krugu Vukova zovu Gak. Licem sliči, 24 |Volim ŠIBENIK

Fotografija igrača NK “Osvit” i nogometaša 5. i 6. razreda Gimnazije iz 1934. godine

Hotel ‘Kosovo’ u kojem su odsjeli igrači ‘Vuka’ uoči i nakon utakmice s ‘Osvitom’ 1934. godine.

Fotografija je snimljena nekoliko godina ranije, prigodom dolaska kralja Aleksandra u Šibenik

Fotografija ekipe splitskog NK “Vuk” iz vremena kada je promijenio ime u “Majstori s mora” kao kaplja kaplji, Busteru Kaetonu, poznatom kino komičaru koji se nigda ne smije.

Za razliku od njega Gak je čitavo vrijeme najmarljivije gakao i smijao se da je divota, a pri tom je pokazivao dva reda krasnih bisernih zubi. Gospodin Matević, koji pozna curriculum vitae svih sportskih zvijezda na kugli zemaljskoj kao svoju sudačku zviždaljku, ispričao nam je nadugo i naširoko Gakov sportski životopis, koji je vrlo buran i pun kojekakvih bolnih zgoda koje su, onako kako ih je on pričao, izazvale buru smijeha.

Nogomet u autentičnoj domaćoj vukojebini Letjeli smo kroz trogirsku zagoru za koju je krilo Vukovo, Živković pronašao da mu sliči na nešto poznato. On se nije mogao odlučiti je li nalik više južnoameričkim Pampama ili sjevernoameričkom Divljem zapadu, a bekovi i golman su ga uvjeravali da je u krivu jer da je taj krajolik samo naša autentična domaća vukojebina. Ali, gle čuda, i u tom pustom i neveselom ambijentu vidjeli smo da su kultura i civilizacija preko sporta duboko zaorale svoje brazde u sam goli i suri krš! Bilo je to kada smo prolazili kroz selo Dabar. Najprije nigdje ništa osim kamena i drače, a kad tamo odjednom na jednoj padini nagnutoj 30 posto prema zapadu, između prilično krupnog kamenja, u vrlo oštrom tempu igra se neka međuseoska nogometna derby utakmica. Kao golštange služile im hrastove takljice, a na njihovim rašljama vise torbe s vinom, kruhom i pancetom za borce kad iznemognu da se povrate snagu i vrate se u bitku.

Faul kljunom od opanka Zastali smo da pogledamo taj vatreni match. Stali smo, izašli iz autobusa i poredali se duž grbave aut crte koja kao zmija

krivuda između kamenja urejoš ušla u sportski rječnik dazane valjda štapom u prašini. barskog kluba. Zaneseni igraNa nas nitko ni da se osvrne. či obuzeti bitkom nisu se na Ni igrači ni publika ne haju ni Matevićevo deranje ni okreza na nas ni za naš autobus. nuli. Nastavili su svi odjednom Navijači napeto prate utakmicu. i svu u isti mah trčati za onim Manfred Prate stisnutih šaka, namrgođeni, okruglim predmetom i potkačisvaki pokret igrače koji trče za ne- Makale vati jedni druge kljunovima od opakakvim okruglim predmetom koji bi valjda naka. Svako malo neki od ratnika ljosne u trebao biti lopta iako ni ne liči na nju, a nije prašinu ili se prevali preko kamenčuga, steni sasvim okrugao nego nekako više valjkast nje, puše, otresa sa sebe zemlju i drače, ali ne i čudno se glasa kada ga koji od igrača udari žali se nego juri dalje i vraća istom mjerom ili na njega nagazi. Navijači više škripe zu- pa još žešće. Ostali bi mi do kraja da vidimo bima nego što viču, a neki prijete šakama i tko je u tom sveopćem nogometnom ratu s toljagama. Jedan strastveni igrač sav crven bespoštednim opančarenjem i laktarenjem u licu i napetih vratnih žila, brkat, smrknut pobijedio, ali morali smo na vrijeme stići u s obrvama koje izazivaju strah, najedan- Šibenik pa projurimo dalje. put, u borbi za taj okrugli predmet zahvati Kod nogometnih Šibenčana kljunom od opanka drugog isto tako ojarenikada ne znaš hoće li se nog, zapuhanog znojem oblivenog i brcima nasmijati ili će te potegnut ukrašenog junaka tako žestoko da taj, kao šakom posječeno drvo, ljosnu o kamenje i digne oblak prašine. Samo što je pao eto ti njega Ulazimo u Šibenik. Vukovci opet intonirana noge kao da ništa nije bilo. Šuti i leti za onim što ga je zahvatio kljunom od opanka, ju onu svoju čudna “božićnu” pjesma, koja im, kako izgleda, služi kao himna. Prolazimo a šuti i sudac. kraj bolnice nehotice i s nelagodom pomiSveopći nogometni rat s šljajući na dabarski derby i njegove aktere, bespoštednim opančarenjem ali evo nas začas pred hotelom »Kosovo«. i laktarenjem Tu nas dočekuju funkcionari “Osvita” i masa radoznalih Šibenčana. Osvitovi navijači ili kaSve to gleda naš Mile Matevića. Mrmlja ko to Šibenčani govore kibici i drukeri kliču: nešto sebi u bradu. Maše rukama, ali ga nit-Oj vukovi, vukovi poslin Šibenika biko ne obadaje ni zeru. Njegovo objektivno ćete janjci! i štovanja vrijedno pravedničko sudačko Nije to ništa. Svi se veselo smijemo i pozsrce više nije moglo dozvoliti da se igra ta- dravljamo sa šibenskim drukerima. Prije utako izrodi pa se on maši svoje pištaljke pa kmice šećemo kroz ulice Krešimirova grada. srdito, najjače što je mogao izvući iz pluća Prilično popodnevno mrtvilo vlada. Utakmii u najvišem tonu zasvirao faul. Ali bi kao ca “Vuk” - “Osvit” vrlo je jako reklamirana. Na i da se zviždaljke nije mašio. Nitko ga nije nekoliko mjesta vide se platna iznad ulice ni pogledao. To ga još više razjari pa stane i pozivi na utakmicu prikovani na drveće. skakati kao bos po žeravi i vikati iz sveg grla: Pred kavanama “Narodnom kavanom” -Faul! Faul! na Poljani, a još više malo niže tamo ispred Ali i to je bilo uzalud jer valjda ta riječ nije “Medulića”, živo se komentira tko će slavit Volim ŠIBENIK | 25

ZAVIČAJNI PUTOPIS “Vuk” ili “Osvit”. Kako izgleda, ionako vruća krv Šibenčana vrije za nogometni “Osvit” kao i za veslačku “Krku”.

-Biće borbe žestoke, a? - pitaju me neki za mišljenje računajući da ću kao šibensko dite iako već odavno ne živim u Šibeniku reći koju paprenu na račun Splićana. Teška je to situacija, pa se mora jezikom driblati vrlo jako da se kaže što treba, a da se ne zamjeri nikome. Kod nogometnih Šibenčana nikada ne znaš hoće li se nasmijati ili će te potegnut šakom kad se priča o nogometu. Ne daj bože reći koju kontra “Osvita”.

Šibenske navijačice uređene kao da idu u kazalište ili na misu Predsjednik nogometnog kluba “Osvit” bio je legendarni šibenski trgovac, altruist i dobrotvor Ante Frua

Odlazak na igralište “Osvita” na Šubićevcu sličio je pomalo nekom bojnom pohodu.

Uzbrdo pored Gimnazije teče cijela rijeka gospode, težaka, likara, advokata, trgovaca, lučkih radnika, i mulaca, a ima i nešto žena, štoviše pravih dana uređenih kao da idu u kazalište, ali i stasitih, a mila majko, lipih težakinja koje izgledaju kao da idu na nedjeljnu misu. Povorka se protegla od Poljane do Šubićevca. Sve druker do drukera. Svaki treći oboružan je megafonom od kartona. Čuju se odasvud i bojni poklici.

Sudac ni da hoće, a kamo li kada neće, ne može od prašine ništa vidjeti

Nogometno igralište na Šubićevcu 1939. godine

Ekipe su brzo na terenu jer svaki od igrača “Vuka” ima dres ispod odjeće, a Osvitovci su već od kuće došli svak u svom sportskom ruhu. Igralište “Osvita” je lijepo uređeno nema se što reći. Vidi se po svemu da se Šibenčani s ljubavlju zalažu za svoj klub. Problem je jer im je igralište premaleno što smeta da se igra razvije. Svako malo lopta je u autu, ali sudac ne prekida igru baš svaki puta jer se na puno mjesta aut crta ni ne vidi. Nezgodno je sucu i zato što na “Osvitovom” igralištu nema trave. Teren za igru je od crvene zemlje pa se svako malo dižu oblaci prašine i on ni da hoće, a kamo li kada neće, ne može kroz tu crvenu dimnu zavjesu ništa vidjeti.

Ne smeta to puno. Igra se oštro, ali fer. Na utakmicu je došlo preko 1600 gledatelja, a van igrališta ostalo je još toliko. Vidjelo se i neke poštovane i sijede, senatorske glave, koje su došle sigurno da vide kako će se na tom crvenom polju odmjeriti snage Šibenika i Splita.

Igra Šibenčana je tehnički osrednja, ali igraju srcem

Ugledni Šibenčani na utakmici ‘Osvita’ na Šubićevcu 1936. godine 26 |Volim ŠIBENIK

Igra je započela u nervoznom tempu. Šibenčani su jaki i lijepo građeni mladići.

Nemaju neku veliku tehniku i nogometno znanje, ali igraju s puno srca i elana. “Vuk” je s druge strane elegantan, tankovit i sav nekako baletan i tehničan. Prvo poluvrijeme je

Članovi Uprave NK “Osvit” i vođe klupskih navijača, kibica i drukera

Igrači “Osvita” na odmoru Vođe šibenskih navijača, kibica i drukera

Najslavnija ekipa “Osvita” “Vuk” premoćniji. Šibenčani se trude, nasrću, probaju. Zalijeću se oštro, ali nekoliko lijepih situacija u hitrini nespretno propuštaju pa gube prvo poluvrijeme s 1 : 0. U drugom poluvremenu Šibenčani nasrću još žešće. Ne vidi im se na njima da se umaraju. Osjeća se da se domaćini snalaze i do kraja utakmice diktiraju vrlo oštar i brz tempo. Postaju i vrlo opasni. Igra im je tehnički osrednja, ali igraju srcem. “Vuk” jedva odolijeva. “Osvit” izjednači na opće oduševljenje, ali Splićani izdrže do kraja. Neriješeno. Izjednačuju rezultat. Vrlo su dobri kod domaćina bili vratar Zlatoper i bek Crnogaća, a u navali Bego i Simonelli.

Od Vukova istakli su se oba beka i centarhalf dok je navala bila pred protivničkim golom nesigurna. Igralo se vrlo fer s obje strane.

Pohvale zaslužuje i sudac. Nije mu bilo lako.

Pod kraj utakmice svi su igrači bili crveni od crvene prašine, ali snašao se on. Zna on sve nogometaše od ranije pa je sudio prepoznajući ih siluetama. Kako su se međusobno nogometaši raspoznavali to samo oni znaju.

Šibenčani navijaju da je milina.

Sve hukće, grmi i trese se.

Toliko o samoj igri, a sad nešto o publi-

ci. Moram odmah istaknuti da bi Splićane trebalo masovno poslati na kurs navijanja u Šibenik. Istina, jedan dio publike još ne rasuđuje baš najtočnije razna pravila igre, ali za to navija da je milina. Sve hukće, grmi, trese se. Megafoni rade da uši bole. Publika kliče imena svojim miljenika kao bojne devize. I tako to bez zamora traje do konca igre. Kad je igra završena i kad su se Vuci vraćali autobusom u grad bili su nagrađeni putem od publike aplauzom. To se je svima dopalo, jer je time demantiran loš glas, koji je lansiran o šibensko navijačkoj publici.

Kako šibenske navijače dovesti u Split da nauče Splićane kako se navija?

Utakmica se dugo komentirala po gradu.

Neki su stvarali čak i vrlo mudre zaključke za budućnost u vezi buduće utakmice “Osvita” s “Hajdukom”. Poslije večere u »Kosovu« na kojoj su vođa puta “Vuka” g. Katavić i predsjednik “Osvita” dr. Grdović izrekli sportske govore, krenulo se s pjesmom put Splita.

Ispraćaj je iz Šibenika bio vrlo lijep. Čak smo i cvijeća dobili. Ali sam povratak sličio je povratku Napoleonove armade iz Rusije. Nije to

bilo zbog rezultata. Premda je bio neriješen nije bio ni malo poražavajući. Sva je krivnja za putnu kalvariju bila na autobusu. Tek što smo izašli iz Šibenika prokleta mašina počela je da kašlje, stenje, da se dimi i da se buni kao kakav loš konj. Trzao je naš autobus i brektao pa se zaustavio. I to gdje?! Točno na 30 stupanjskoj nogometnoj livadi u Dabru!

Na njoj još stoje golovi, ali nema igrača. Samo se tamo u kutu gdje bi trebao biti korner stislo stado ovaca. Odatle do Splita stali smo valjda trideset puta. Od velike muke da se dočepamo Splita neki su Vuci spavali ko zaklane ovce, a neki su se nervozirali. O utakmici nitko ništa nije govorio, a kad se konačno stiglo i kad se krenulo rastajati govora je bilo samo o šibenskim navijačima i kako ih dovesti u Split da nauče Splićane kako se navija za svoj klub. « Tekst je rekonstruiran temeljem novinskih članaka, neautoriziranih bilješki i marginalija pronađenih u ostavštini Mate Relje.

Pretpostavlja se da je autor te putopisne reportaže, potpisan samo slovom -Č-, zapravo Manfred Makale, šibenski novinar porijeklom s otoka Zlarina, vlasnik i urednik splitskih dnevnih novina “Jadranska pošta”.

Volim ŠIBENIK | 27

Čestit i blagoslovljen Božić te sretnu i uspješnu novu, 2018. godinu

BUBIĆI 097/ 799-75-64 28 |Volim ŠIBENIK

KUĆNI MAJSTORI ZA SVE ŠTO TREBA U KUĆI, STANU, UGOSTITELJSKOM OBJEKTU, FRIZERSKOM SALONU, PLOVILU, AUTOMOBILU...

• ODRŽAVANJE I POPRAVAK KUĆANSKIH APARATA, ELEKTRIČNIH I VODOVODNIH INSTALACIJA U KUĆAMA, STANOVIMA, FRIZERSKIM SALONIMA, KAFIĆIMA,

TRGOVINAMA...

• POSTAVLJANJE I ZAMJENA LAMINATA • TAPECIRANJE NAMJEŠTAJA • USLUGE ŠIVANJA, ODRŽAVANJA I POPRAVAKA TENDI • ŠIVANJE, ODRŽAVANJE I POPRAVLJANJE CERADA NA PLOVILIMA • ZAMJENA PATENT ZATVARAČA NA SVEMU • ČIŠĆENJE, ODRŽAVANJE I SERVISIRANJE KLIMA UREĐAJA

• POLIRANJE AUTOMOBILA • ODRŽAVANJE AUTOMOBILA I PLOVILA • MONTAŽA, ODRŽAVANJE, PODEŠAVANJE I POPRAVAK SATELITSKIH I ZEMALJSKIH ANTENSKIH SUSTAVA • PROGRAMIRANJE TELEVIZORA

ZA SVE ŠTO VAM JE POTREBNO U BILO KOJE DOBA DANA NAZOVITE S POVJERENJEM!

GALERIJA – SUVENIRNICA RUKOTVORINA SESTARA BENEDIKTINKI

GALERIJA SV. KRISTOFOR SV. LUCE 1 • 22000 ŠIBENIK +385 22 338 324 samostan-svete-luce@si.t-com.hr

Čestit i blagoslovljen Božić te sretnu i uspješnu novu 2018. godinu želi vam

• UMJETNIČKE SLIKE OD LATICA CVIJEĆA • GOBLENI • IKEBANE OD SUHOG CVIJEĆA • AUTENTIČNA TRADICIONALNA ŠIBENSKA KAPA

gradonačelnik Grada Šibenika Željko Burić, dr.med.

Blagoslovljen Božić, sretna Nova godina!

Volim ŠIBENIK | 29

BAŠTINA LJEPOTE

Šibenčanke su zbog ljepote trpjele teške muke uklanjajući dlake s ruku, nogu, prsa i ispod pazuha, a more suza su prolile istrebljujući brkove i bradu

Ima dama koje ‘muški’ podnose torturu čupanja dlaka, ali i ‘opernih pjevačica’ koje vrište u sav glas kao da ih kolju -Najviše suza, baš cijelo jedno slano more, prolile su naše vrle Šibenčanke da bi bile ljepše nego što jesu i da bi izgledale infantilno što će reći, bože mi oprosti, nevino - tako 1928. godine piše nama nepoznati, ali u pitanja mode, ljepote i kozmetike, po svemu sudeći, dobro upućeni Šibenčanin i otkriva mnoge delikatne šibenske ženske i muške tajne: Šibenčanke su više zbog napasti da prate modne ludorije iz Beča, Pariza i Amerike nego da se više svide šibenskim mladićima i muževima, koji o ženskoj ljepoti imaju i drukčije kriterije, odlučne podnositi paklenske muke kakve se ne pamte još od doba inkvizicije.

Doduše, Šibenčanke se ne spaljuje na lomači, ali on sveudilj spaljuju svaku svoju nepoćudnu dlaku pa kad se prođe ispod prozora tih naših vrlina punih dičnih dama, svakom se čini da prolazi pored kovačije u koji se užarenu potkovu namješta na konjsko kopito. Vonj je isti, a ni količinom dima ne zaostaje palež ženskih dlaka za kovačijom.

Jauci, vrisak i kuknjava -Ali nije sva muka u vonju spaljenih dlaka.

Dlake raznim napravama spaljuju gospođe pa i mlađahne djevojke iz imućnijih kuća koje mogu nabaviti razne sprave čak i one na struju. Iz njihovih kuća dopire uglavnom taj konjski vonj, ali ne i jauci, vriska i kuknjava.

Tako se glasaju one Šibenčanke koje dlake čupaju jednu po jednu pincetama ili golim rukama, a još više, glasnije, kukakvnije i s takvim užasom kao da u kinu prikazuju film pun strave, one naše uznosite i uzorite koje 30 |Volim ŠIBENIK

po starinski čupaju dlake borovom smolom i ili malo modernije, ali ni za dlaku manje okrutno, kaustičnom sodom ili vrućim mazalom od meda i maslinova ulja. Ima ih koje se s dlakama bore umačući udove u gips. One umoče ruku ili nogu u tekući gips pa onda sjede na suncu i čekaju da se gips ukruti. Kada se ukruti one ga natuku nečim što im se nađe pri ruci i onda navale na posao. Kidaju taj gips i gledale bi one zadovoljno u njemu zarobljene svoje dlake da im oči nisu pune suza pa ništa ne vide.

Filozofija čupanja dlaka borovom smolom -Pravi je koncert ipak kad Šibenčanke čupaju dlake pomoću borove smole izmiješane s terpentinom. To je najprije cijela jedna filozofija, da ne kažem ritual. Borova smola se najprije na ženska uda nanosi niz dlaku, a učinak se postiže odlučnim potezom uz dlaku. Ima nekih dama koje stisnu zube i muški podnose torturu. Njima s druge strane su “operne pjevačice” koje vrište u sav glas reklo bi se kao da ih kolju. Ništa nije bolje ni kada dame omrznute dlake spaljuju kaustičnom sodom.

Sve ori kao da negdje gori!

-Zainteresirana gospoda koja se vole pretvarati da su nezainteresirana već imaju istančana uha za to žensko žalobno “pjevanje”. Oni su, a čine se kao da ništa ne znaju i ne čuju, već tako izvježbali svoj sluh da točno znaju je li dotična dama uklanja nepodobne dlake s prsa, ruku ili nogu. Najveći ushit izaziva damsko stenjanje, cika, plač, a

Borova smola, gips, med, kaustična soda i britve bili su najvažnije i najmoćnije sredstvo za uklanjanje nepoćudnih dlaka s tijela i lica Šibenčanki bogme i sočne psovke, kada one smolom eliminiraju dlake ispod pazuha! Sve ori kao da negdje gori!

Miris muškog sapuna -S druge strane ima i diskretnih šibenskih dama koje s dlakama ratuju u miru i tišini. To su one dame koje izbjegavaju smolu, gips i vreli med kao vrag tamjan, a dlake strižu britvama koje su do sada rabili samo muškarci ili onim zgodnim malim britvicama koje su se odnedavna pojavile. Te dame koje svoje dlake eliminiraju u blaženoj tišini poznaju se uglavnom po mirisu muškog sapuna kao da su tren prije izašle iz kakve brijačnice.

Muške duševne patnje zbog bezdlakih ženskih nogu -E sada nije sva muka u tome što sve žene u ime ljepote trpe i na kakve su torture spremne. Ima tu i jedna muška strana priče, a u njoj je sve više nezadovoljne gospode, muževa i štovatelja ženske ljepote kojih se namnožilo osobito u novije vrijeme od kada

se nose kraće suknje i haljine. Njima ne smeta na osobit način ženska potreba da nemaju dlaka ispod pazuha. Isto tako moglo bi se reći da oni nemaju ništa ni protiv eliminacija dlaka s ženskih ruku i prsa. Mora im se priznati da imaju razumijevanja za istrebljivanje ženskih brkova i dlaka sa ženskih brada. Ali brijanje i čupanje dlaka sa ženskih nogu to je njima već svetogrđe. Ima ih u Šibeniku kojima nikako nije jasno zašto žene misle da su im noge bez dlaka ljepše i da se one onako bezdlake više sviđaju muškarcima među kojima je sva sila koji bi za dlakavu žensku nogu dali i glavu i imanje. Oni žale.

Nije pretjerivanje kada se kaže da duševno pate jer po Šibeniku nigdje više ne možeš vidjeti naturalnu žensku nogu s dlakama.

Ljepota & higijena Bezdlaka ljepota i higijena nisu u to doba u Šibeniku išle šotobraco jer pisac ovih zanimljivih redaka poručuje Šibenčankama da bi se trebale, kada već tako usrdno pokazuju svoja obrijana pazuha, malo više raspitati o toaletnom sapunu kojemu se broji već cijelo stoljeće, te da bi mogle upoznati i pastu za zube koja se eto već trideset godina prodaje u tubama, a ima je i na vagu. K tome dodaju još i ovo: -Treba se muška glava nakloniti tom ženskom paklu trpljenju bola i patnje zbog ljepote, ali bi i naše Šibenčanke trebale znati da će im mladost, ljepota i nevinost proći bilo na njima dlaka ili ne i da bi mnogim muškim srcima bile draže da su prekrite dlakama od glave do pete, ali da su manje ohole, a više vesele i kada bi bile čuvenije po osmjehu nego po smrknutu čelu. « Volim ŠIBENIK | 31

INTIMNA POVIJEST

UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (3. DIO)

ŠIBENSKE BLUDNICE smjele su ići na misu, ali ne i u kazalište PREMA AUTENTIČNIM ZAPISIMA, NOVINSKIM IZVJEŠĆIMA I STRUČNIM TEKSTOVIMA DR. VJEKOSLAVA RISMONDA PRIPREMIO: STANKO FERIĆ FOTOGRAFIJE OBAVLJENE UZ OVAJ TEKST SAMO SU ILUSTRACIJE IZ ZBIRKE STARIH FOTOGRAFIJE I NE ODNOSE SE NA ŠIBENIK

V

lasnicama javnih kuća, a one su službeno imale status poduzetnica trpljenog obrta, posao nije bio lak. Zakon je bio strog, a obveza puno i to ne samo prema državi i policiji nego i prema bludnicama koje su kod njih radile. Složen je bio i postupak zapošljavanja bludnica. Prije svega, djevojke i žene koje su željele biti rabljene po za spolno obćenje morale su dobiti zdravstvenu potvrdu da su pogodne za tjeranje bluda i da imaju tjelesne prikladnosti za bludnicu, a vlasnica bludilišta morala je dokazati da su svojevoljno stupile u bludilište. S tim dokumentima i kandidatkinjom za bludnicu vlasnica je morala ići u redarstvo gdje je uređujući redarstveni činovnik za trpljeni obrt, provjerio vjerodostojnost dokumenata te obavio razgovor s kandidatkinjom o njenom životu i zavičajnosti te ju upoznao s njenim pravima. Ona je morala donijeti osobnu ispravu i domovnicu te se upisati u služinsku knjigu. Sve to ostajalo je u pohrani redarstva do istupa bludnice iz bludilišta.

Bludničke iskaznice

Šibenske javne kuće, a najstarija poznata legalna javna kuća bila je otvorena 1907. godine, bile su nadaleko poznate i slovile su kao uzorne. Šibensko bludničko poduzetništvo odnosno, kako se to službeno zvalo, trpljeni obrt, bilo je hvaljeni primjer u dvije države, Austro - Ugarskoj Monarhiji i Kraljevini Jugoslaviji. Slava šibenskih javnih kuća trajala je tridesetak godina, od osnivanja prve “kuće u kojoj se tjera blud za novac” do zabrane javnih kuća u Kraljevini Jugoslaviji 1934. godine, ali su one nastavile postojati sve do kraja Drugog svjetskog rata, a ilegalna prostitucija nije se ugasila sve do danas.

32 |Volim ŠIBENIK

Vlasnica bludilišta bila je dužna nakon upisa bludnice u redarstvenu služinsku knjigu odvesti bludnicu kod fotografa i u roku od 48 sati predati redarstvu dvije male slike od kojih se jedna lijepila na redarstveni dosje (temeljnu bludničku listinu), a druga na njenu bludničku iskaznicu. Bludnička iskaznica imala je prvoj strani fotografiju, ime i prezime, dan, mjesec i godina rođenja, vjeroispovijest i stalež bludnice, a na unutarnjim stranicama podatke o rodnom mjestu te kotaru i zemlji u kojoj je rođena, naznaku isprave kojom je dokazana zavičajnost i vlastoručni potpis ako je pismena. Slijedili su osobni

U mraku separea

ŽIVOTNA PITANJA, MILOVANJA I INA SLADOSTRAŠĆA U noćnom separeu jednog glasovitog šibenskog lokala rijetko kada gori svjetlost. Da je po srijedi ekonomija za trošak električne rasvjete, ne bi se baš tako moglo reći, jer ona u Šibeniku nije toliko skupa da uz sve one žarulje u noćnom lokalu ne bi mogla gorjeti i ona jedna u separeu. Ali po samoj riječi separé podrazumijeva se da se u toj i takovoj prostoriji sastaju oni koji hoće da za vrijeme svog prebivanja u lokalu budu izolirani od ostalih gostiju. Oni hoće da budu sami i da im se ne zna i ne vidi što se sve tu radi i tko se sve tu nalazi.

Ni sinoć u tom separeu nije bilo svjetla. Možda bi i ova noć bila prošla kao i svaka druga, da nije kroz jedan otvor provirilo jedno oko budnog šibenskog morala. U separe je povirila treća, odnosno peta osoba, jer su u njemu bila dva para, a svaki par imao je svoju zabavu. Jedan par je tu sjedio razgovarajući o raznim životnim pitanjima, dočim je drugi par bio u znaku milovanja i inih sladostrašća.

Par koji je u mraku separea razgovarao o životnim pitanjima po redarstvenicima pozvanim od onog budnog oka šibenskog morala, nije diran, a onaj drugi u koje je glavnu “riječ” vodila Anica, sestra bludničenju sklone Marice, morao je u interesu javnog morala ići na policijsku stanicu. Muškarac koji je bio zatečen u njenom društvu nije se tome protivio, nego je samo molio javnog organa da sve ostane incognito i nudio da će podnijeti svaku kaznu jer da se u ovom slučaju radi o njegovoj karijeri. Uto se pojavio drugi Aničin “kavalir” s kojim je dogovorila dijeliti separe nakon prvog “kavalira”. On se protivio da Anica pro¬spava u policijskoj ćeliji.

Njegova intervencija nije pomogla. Postigao je samo to da zbog jedne žene pred sud izađu dva junaka šibenskih noćnih separea.

Na njihov upit što je s onim drugim parom koji je u mraku separea razgovarao o životnim pitanjima ni metar daleko od para koji je upražnjavao sladostrašća, odgovoreno im je da su taj par bili ugledni Šibenčanin i znana šibenska gospođa neupitno visokih moralnih načela oboje poznati po nesklonosti skrivenim čulnim milovanjima i nepoćudnim užicima.

Žena koje je u Šibeniku željela biti rabljena za spolno općenje morala je dobiti zdravstvenu potvrdu da je pogodna za tjeranje bluda i da ima tjelesnu prikladnost za bludnicu.

01

Sobe, koje su opredijeljene za spolno obćenje imadu se držati u najvećem redu i čistoći, a spavaone bludnica moraju odgovarati broju bludnica koje u njima prebivaju i imati najmanje 2,5 četvorna metra zračnog prostora po osobi.

02

Pristup u bludilišta imade se zabraniti mladićima ispod 18 godina bez pratnje roditelja ili staratelja kao i odraslima u pijanom stanju.

03

U bludilište je zabranjen pristup nezaposlenim ženskim osobama i davanja nezaposlenim ženama prilike da bude rabljeno po gostima za spolno obćenje.

04

Vlasnice bludilišta ne smiju ženske vabiti da postanu bludnice, niti smiju novcem ili darovima vabiti bludnice da dođu iz jednog bludilišta u drugo.

05

U bludilištima mogu tjerati blud samo one ženske koje su navršile 17 godina života, a ako se malodobna ženska prijavi kao bludnica imade obvezu dostaviti privolu roditelji ili tutora da može biti rabljena za spolno obćenje.

06

Najstrožije je zabranjeno vlasnici bludilišta novoprispjeloj bludnici dozvoliti spolno obćenje u bludilištu prije liječničke pregledbe.

07

Bludnicom može postati samo ženska osoba koja je tjelesno dobro razvijena, koja je već spolno obćila, koja nema nikakove zarazne ili venerične bolesti i nije noseća.

opis i rubrike za prijelaz iz jednog bludilišta u drugo te liječnički pregledi, potpis i pečat redarstva.

Nije se smjelo izrabljivati bludnice više nego što one mogu podnijeti Vlasnice bludilišta bile su dužne najčovječnije postupati s bludnicama, paziti da ih se ne izrabljuje više nego što mogu podnijeti i iznad njihove tjelesne snage. Osim toga, nisu ih smjele prisiljavati da obće proti njihove volje s kim neće ili kada im se neda.

Najstrože je vlasnicama bilo bludnice zlostavljati, groziti im se i s njom nečovječno postupati. Svaka bludnica imala je pravo na dva slobodna dana tjedno i na nerad na blagdane njezine vjere i kada ide pohađati službu božju. Bludnice su smjele ići na misu, ali nisu smjele ići u kazalište te na koncerte i plesove kao ni ulaziti u restauracije i slastičarnice. Bludnicama je pripadala jedna četvrtina dnevne zarade, a s tri četvrtine je raspolagala vlasnica bludilišta s tima da je morala plaćati troškove čistog rublja, posteljine, soba, kupatila sobe za liječničke pregleda i lijekova te dobre, obilne i zdrave prehrane svojih zaposlenica.

Vlasnica je morala pomagati bludnicama da se udaju Najzanimljivija, a poduzetnicama trpljenog obrta vjerojatno najteža bila je obveza da svojim zaposlenicama, dakle javnim ženama koje su svojevoljno bile rabljene za spolno obćenje, nađu prikladne muževe, odnosno da im pomognu da se dobro i pristojno udaju. Kako su to provodile u praksi i jesu li uopće ispunjavale tu obvezu ne zna se. Nema nikakvih pouzdanih tragova da se ijedna od šibenskih bludnica udala, barem ne u Šibeniku. « U IDUĆEM BROJU: ZABRANA PROSTITUCIJE, ZATVARANJE JAVNIH KUĆA I NEVOLJE S ILEGALNOM PROSTITUCIJOM

Volim ŠIBENIK | 33

je

? te li znali

Siromah na fotografiji Jerolima Marasovića

Šare kupovao od lopova misleći da pomaže siromahe ... da je 1934. godine, samo zato što je htio učiniti dobro djelo kupujući od sirotinje ukradene stvari koje mu nisu bile potrebne, uhapšen i izveden pred sud nadaleko poznati Stipe Šare, veleindustrijalac i jedan od najmoćnijih ljudi u Kraljevini Jugoslaviji. O uhićenju Stipe Šare i njegovom izvođenju pred sud pisale su sve novine u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Beču i Budimpešti. Šare je pušten da se brani sa slobode, a glavni krimen mu je bio što je od nekih kradljivaca, za neke novce kupio neke stvari za koje se sumnja da su bile ukradene iz tvornice “Il Dalmatien”. Šare se branio da je stvari kupio vjerujući da će pomoći sirotinji i da nije znao da ima posla s lopovima i prevarantima.

Šibenske dame bojkotirale zabranu dovođenja pasa na Jadriju ... da je uprava kupališta Jadrija pokušala zabraniti dovođenje pasa i kupanje pasa na plaži na onom dijelu Jadrije kojeg za kupanje koriste Šibenčani. Problem nije mogao biti riješen na Jadriji, ali je riješen u Šibeniku zabranom ukrcaja pasa na brod koji vozi do Jadrije. Neki kupači su upozoravali upravu da neke šibenske dame ipak dolaze na kupanje sa psima, ali su njihove žalbe odbijene zbog očiglednosti da je riječ o malim psima koje dame nose u naručju pa se više mogu smatrati nakitnim ukrasom nego životinjama koje bi gdjekoga mogle ozbiljno smetati.

Općinska uprava pristala je na zabranu dovođenja pasa na Jadriju nakon što je učestalo dolazilo do prepirki pa i fizičkih obračuna između kupača i vlasnika pasa. Bilo je prijedloga da na Jadriji dežura općinski šinter te da odmah uklanja pse koji bi zašli među kupače, a posebno djecu u plićaku, ali se od toga odustalo zbog skupoće.

Zlatno doba Jadrije

34 |Volim ŠIBENIK

FOTOGRAFIJE: JEROLIM MARASOVIĆ, LJUDEVIT GRIESBACH, ANTE BULAT (FOTO HELLA BULAT)

je

? te li znali Voda s Krke noću je imala manje klora nego danju ... da je 1935. godine šibenska gradska uprava pokušala uvesti zabranu polijevanja vrtova vodom iz gradskog vodovoda tijekom dana, a dozvoljavala je da se vrtovi zalijevaju navečer.

Razlog nije bila štednja vode nego mišljenje da je voda iz vodovoda tijekom dana štetna za povrće zato što se u nju dodaje više klora nego noću. O tomu je li voda s puno klora bila štetna i za ljude nije bilo riječi.

Općina zabranila glazbu u gostionicama zbog revanja gostiju bez sluha. …da je 1933. godine gradska uprava Šibenika odbila žalbe Šibenčana koji su se žalili na preglasnu glazbu iz gostionica i toverni u kojima su svirali romski violinisti i nastupale bosanske pjevačice sevdaha.

Općinski dužnosnici bili su upozoreni da ranije takve buke nije bilo jer su se violine svirale i sevdah pjevao u gostionicama iza zatvorenih vrata i to najduže do ponoći, a da je sada došla nova moda pa se violine sviraju i pjeva sevdah ispred gostionica, s tim da pjesma i svirka počinju kasno navečer i traju do jutra. A ni to ne bilo neizdrživo da uz violine i sevdah na sav glas ne revu gosti koji nemaju sluha nego se samo deru kao mačke u ožujku.

Gradska uprava odbila je žalbe Šibenčana kojima je smetala glasna noćna glazba uz obrazloženje da se goste mora razveseliti i da ugostitelji imaju najveću zaradu ako u lokalu imaju cigansku i sevdalinsku glazbu te da zbog veće zarade uzimaju na posao još posluge što je blagotvorno za opću besposlicu.

Tridesetih godina jedna od najpopularnijih pjesama u šibenskim gostionicama i tovernama bila je “Marijana” Vlahe Paljetka Volim ŠIBENIK | 35

ŠIBENSKO GASTRONOMSKO BLAGO

U Šibeniku pronađen najstariji dalmatinski spomen fiš paprikaša i čobanca, gastronomskih ikona Slavonije i Baranje

Recepti za fiš paprikaš i čobanac nađeni u Šibeniku stari su SKORO 90 GODINA Pripremio: STANKO FERIĆ

veze sa Slavonijom, Baranjom i Vojvodinom ili Mađarskom, dakle krajevima u kojima se već stoljećima uzgaja posebna vrsta paprike od koje se proizvode slatka i ljuta mljevena paprika. Znakovito je da je Armin Erenji čiji su recepti pronađeni u Šibeniku upravo iz Horgoša, gradića na sjeveru Vojvodine koji je i danas širom svijeta poznat po čuvenoj horgoškoj mljevenoj paprici koja se odlikuje izvrsnim okusom, bojom, aromom, finoćom mljevenja i čistoći bez koje su, primjerice, nezamislive slavonske kobasice i kulin.

I

straživači šibenske gastronomske prošlosti i baštine pronašli su među starim spisima i dokumentima neočekivano kulinarsko blago, gotovo 90 godina stare recepte za najpoznatije slavonske i baranjske specijalitete fiš paprikaš i čobanac! Takvom „arheološkom“ otkriću nitko se nije ni u snu mogao nadati.

Recepti potječu iz knjižice, svojevrsne promidžbene zbirke recepata, Armina Erenjija, trgovca iz vojvođanskog grada Horgoša. Erenji je sudeći po oskudnim podacima bio uspješan trgovac čuvenom mljevenom začinskom horgoškom paprikom. Imao je svoju robnu marku Erenijeva paprika, a da je bio uspješan moguće je naslutiti po tome što je 1936. godine kao vlasnik prestižnog automobila bio član Automobilskog kluba Subotica u Subotici. U uvodu u svoju zbirku recepata hvali se da je njegova delikatesna paprika najodličnija od svih postojećih paprika koja daje jelu prijatan miris, sladunjavu ljutinu, krasnu boju i pikantan ukus. Osim toga, Erenji navodi da u svakoj većoj varoši i opštini ima mušterije i da se njegova paprika može dobiti kod svakog uglednog trgovca u svakoj delikatesnoj radnji.

Je li Erenjijeve paprike bilo u šibenskim dućanima?

Je li se Erenjijeva slatko – ljuta paprika koja je osvojila zlatne medalje na međunarodnim sajmovima u Solunu i Subotici, u godinama između Prvog i Drugog svjetskog rata prodavala i u šibenskim dućanima nije moguće doznati. Čak i ako se ta paprika koja, kako je tvrdio Erenji, sa zdravstvenog gledišta ima više nego ma koji drugi začin veliku važnost, nije mogla kupiti kod šibenskih trgovaca to ne znači da je nije bilo u kužinama barem onih šibenskih kuća koje su imale obiteljske 36 |Volim ŠIBENIK

Gastronomske veze i utjecaji

“Šibenski” fiš paprikaš priprema se od soma, štuke, šarana i kečige s kapulom i ljutom paprikom iz Horgoša, a čobanac od goveđeg i svinjskog mesa, srca i bubrežnjaka

Šibenik je s krajevima poznatim po crvenoj mljevenoj paprici, neizostavnom začinu i u velikom dijelu tradicionalne hrvatske kuhinje, bio povezan na razne načine. Međusobni kulinarski utjecaji vidljivi su i po receptima za neka tamošnja jela u koja se dodaju mediteranski začini kapare, lovor i ružmarin pa čak i slane srdele. Osim toga, iz njih su u grad stizale ne tako malobrojne nevjeste i zetovi. Tek primjera radi, šibenski zet, porijeklom Mađar, bio je otac filmske glumice, redateljice, kiparice i scenaristice Olge i njene sestre slikarice, tapiserijerke i kostimografkinje Nine Palinkaš. Isto tako nastavljačica tradicije znamenite šibenske fotografske obitelji Mattiazzi bila je Piroška Mattiazzi, šibenska nevista, porijeklom Mađarica čije je djevojačko prezime bilo Bator.

Usprkos tome malo je vjerojatno da se u Šibeniku kuhao paprikaš od slatkovodne ribe iako slatkovodna riba nije Šibenčanima bila nepoznata pa ni mrska. Riba iz rijeke Krke i Vranskog jezera do Drugog svjetskog rata nije na šibenskoj peškariji bila rijetkost kao danas, ali fiš paprikaš, ljuta riblja juha, sigurno se nije kuhala kao ni čobanac iako u šibenskoj tradicionalnoj kužini postoje dalmatinske varijante jela sličnih paprikašu i gulašu.

Dva “šibenska” fiš paprikaš sa slatko - ljutom horgoškom paprikom Armin Erenji u zbirci recepata koja je pronađena u Šibeniku donosi dva recepta za kuhanje ribljeg paprikaša, rečenog fiša.

Recept prvi: Na masnoći, a Erenji preporučuje svinjsku mast, zažuti se posoljena kapula. Kada kapula postane staklasta pospe je se s jednom jušnom žlicom Erenjijeve paprike i dobro promiješa da se kapula i paprika prožmu.

Zatim se malo po malo, uz stalno miješanje dodaju četiri pijata vode. Čim voda zakuha u lonac se ubace krupni komadi ribe, najbolje šarana, soma i štuke. Kada voda po drugi puta zakuha, paprikaš treba kuhati na laganoj vatri jedan sat. Ne smije ga se miješati, ali lonac treba povremeno protresti. Na kraju, ako je potrebno, treba paprikaš posoliti. Ovaj se paprikaš ne služi s tjesteninom jer ga se jede s puno kruha.

Recept drugi: U lonac se uspe dva prsta posoljene vode, a onda se u njega slažu krupni komadi ribe, najbolje šarana, soma, kečige i štuke, tako da lonac bude pun dva tri centimetra ispod ruba. Dospe se voda tako da pokrije ribu i stavi kuhati. Kada se voda počne pjeniti, a to se dogodi prije nego što zakuha, dodaje se dosta tanko narezane kapule. Kada voda počne ključati i pojave se na površini veći mjehuri, u lonac se ubaci mljevena paprika.

Lonac se protrese, a kad se paprika sjedini

s vodom paprikaš se posoli i začini paprom.

Ovaj paprikaš neki polijevaju po kuhanoj tjestenini skupa s komadima ribe, a drugi ga jedu kao juhu bez ribe s dosta kruha, a onda naknadno uživaju u ribi i uz nju jedu kuhani krumpir ili krumpirovu salatu.

Nova moda: slatkovodni fiš paprikaš na mediteranski način Iznenađuje da se za kuhanje paprikaša od ribe ne koristi nikakvo povrće već samo kapula, a zanimljivo je da neki gastro forenzičari ukazuju na sličnosti kuharskih filozofija u pripremanju fiš paprikaša i dalmatinskog brudeta. Bilo je pokušaja kuhanja klasičnog slatkovodnog fiš paprikaša od morske ribe, ali rezultat nije bio dobar. S druge strane, primjetan je pomak u pripremi paprikaša od slatkovodne ribe prema mediteranskom stilu. Nova je moda fiš na mediteranski način dakle s pomidorama i maslinovim uljem.

Rezultat je vrlo privlačan i prihvatljiviji širem krugu gurmana zbog finijeg nijansiranja ljutine. Suvremeni riblji paprikaš na mediteranski način pripremaju, primjerice, Austrijanci.

Slavonija i Baranja još se tvrdokorno drži relativno konzervativnih recepata tek blago prilagođenih suvremenom ukusu i, još više, suvremenoj likovnosti i estetici hrane.

“Šibenski” arheološki čobanac kuha se bez povrća Zanimljivo je da se i u gotovo stoljeće starom receptu za paprikaš od nekoliko vrsta mesa, koji se zbog načina pripreme

može nazvati čobancem, ne ide nikakvo korjenasto povrće, vino pa čak ni sok od pomidora. Recept je brutalno jednostavan, a jelo ubojito ljuto. Svinjsko i goveđe meso isiječe se na kocke, isto se napravi s goveđim i svinjskim srcem i svinjskim bubrežnjakom. Meso se posoli, stavi u lonac i polije s toliko vode koliko je potrebno da ga pokrije. Lonac se stavi na vatru, a kada voda zakuha obilno se dodaje tanko narezana kapula i ljuta horgoška paprika. Na kilogram i pol mesa ide uvrh puna jušna žica paprike. Kapula, paprika i meso dobro se promiješaju i ostave kuhati na laganoj vatri do dva i pol sata, a jelu se dodaje toliko vode da postane fino jušno. I paprikaš se jede s kruhom ili sa žgancima, a neki u njega, kada je već u tanjuru, vole dodati žlicu vrhnja.

“Čobanac” od janjetine i brava škopca Erenji u bilješkama uz zbirku recepata za jela s njegovom začinskom slatko - ljutom paprikom napominje da se odličan paprikaš može skuhati od tuke, guske, patke pa čak i golubova, teletine i janjetine. Zagonetno je kako se tu našao paprikaš od mesa brava škopca. Uz paprikaš od tuke i teletine preporučuje knedlice od brašna i krumpira, a uz ostale samo kruh. Čini se da bi bilo vrijedno truda skuhati fiš i čobanac po tako starim rustikalnim receptima u kojima nema nikakvog povrća, a umjesto ulja se čak i za pripremu ribe koristi svinjska mast, barem znatiželje radi. « Volim ŠIBENIK | 37

NOVO U MESNICAMA ŠI

BENSK A

LUGANIGA O RIGIN A L

PRAVA ŠIBENSKA LUGANIGA S PLODOVIMA ŠKRTE ZEMLJE I TRUDA ŠIBENSKIH TEŽAKA

46,99

KN

NOVO U MESNICAMA PRVA DELIKATESNA ŠIBENSKA KOBASICA Ajduk Brne Šuško

44,99

KN

Čestit Božić i uspješna nova 2018. godina!

38 |Volim ŠIBENIK

ŠIBENSKA CRNA KRONIKA MALE TUŽNE I VESELE ZGODE, NEZGODE, SVAĐE, TUČNJAVE, OBRAČUNI I LJUBAVNE DRAME KOJE SU NAVELIKO ZABAVLJALE ŠIBENČANE IZMEĐU 1906. I 1960. GODINE

... za plakat od smija Nedužno novorođenče robija s majkom koja mu je ubila oca jer šibenska općina nema novaca da ga zbrine ŠIBENIK, 1936. – Tužni plač bespomoćnog novorođenčeta danonoćno uznemiruje kažnjenike i kažnjenice šibenskog zatvora, zatvorske čuvare i činovnike šibenskog okružnog.

Ta se tuga više ne može slušati, a jadi nedužna djeteta ne mogu podnositi. Nepojmljivo je da je dijete i dalje prisiljeno boraviti u slabim uzničkim prilikama, tamnovati u zatvorskoj ćeliji i prehranjivati se zatvorskom hranom. Ono će tamo zakržljati, a možda i uginuti i prije nego što njegova majka koja čeka suđenje zbog toga što mu je ubila navodnog oca bude izvedena pred sud. Jad je još veći što novorođenče robija s majkom ocoubojicom zato što šibenska općina nema novaca da ga zbrine kao što je obvezna učiniti.

Krsni kumovi - uznička nadzirateljica Erminija Celić i zatvorski ključar Joso Vrčić

Majka nesretnog čeda zbog čije hude sudbine plače i pati cijeli Šibenik Slavka Č. stražarno je provedena u zatvor šibenskog Okružnog suda kada se pokazalo da je upravo ona smrtno ranila svog ljubavnika i zavodnika, sada pokojnog J. Žarkovića. Slavka je usmrtila Žarkovića kada je on odlučno tvrdio da nema ništa s njenom trudnoćom i očekivanim porodom. Žarković je od zadobivenih rana koje mu je Slavka zadala nožem, umro u šibenskoj bolnici.

Sud utvrđuje je li Žarković otac Slavkina djeteta ili nije jer će njoj ako je to istina to biti olakotna okolnost, a ako nije onda će joj otežati poziciju pred sudom.

Dok je u tamnici čekala suđenje Slavki je došlo vrijeme da rodi pa je 26. prošlog mjeseca rodila zdravo dijete kojem je pri krštenju u varoškoj crkvi nadjenuto ime Ivan, a zabilježen je pod majčinim prezimenom. Krsni kumovi bili su mu uznička zatvorska nadzirateljica Erminija Celić i zatvorski ključar Joso Vrčić.

Drski lopov ukrao sliku ljubavnog zagrljaja Grete Garbo i Johna Gilberta ŠIBENIK, 1928. – Žandari tragaju, ali sumnja se da će naći drska lopova koji je iz izloga kina „Tesla“ ukrao sliku ljubavnog zagrljaja izuzetno lijepe Grete Garbo s romantičnim licem koje odbacuje svekoliku životnu površnost i glumca Johna Gilberta, kojom je Đovo Fulgosi oglašavao prikazivanje filma „Pod jarmom strasti“ s njih dvoje u glavnim ulogama. Ovaj najveći uspjeh filmske sezone došao je u Šibenik odmah nakon što je prikazan u kinu „Karaman“ u Splitu, a za njim je došao i dobar glas da je film pun romantične strasti.♦

Milosrdni molbeni pogledi Šibenčana

Nakon krštenja Slavka i njeno dijete vraćeni su u zatvor i od tada je evo već 20 dana stalno viseće pitanje tko je dužan starati se o djetetu kojem nije mjesto u zatvoru jer ono nikome ništa nije krivo. Banovina se odriče obveze jer da je ukinut zakon po kojem se o njenom trošku nahočad mora davati na uzdržavanje gradskim ili seoskim dadiljama. Sada bi tu obvezu morala podnositi šibenska općina, međutim iz općine kažu da ne može jer u općinskoj blagajni nema novaca ni za druge stvari. Imajući sve to u vidu, videći da je ovo siromašno i nevino dijete izloženo očitom stradanju pa i mogućoj smrti Šibenčani okreću milosrdne molbene poglede prema karitativnim društvima i ustanovama. Izvođenje tog plemenitog gesta utoliko je lakše moguće kada se zna da obol kojeg bi morala mjesečno doprinositi karitativna društva u sporazumu s plemenitim šibenskim ženskim društvima ne bi iznašao više od mizernih 200 dinara.♦ Volim ŠIBENIK | 39

ŠIBENSKA CRNA KRONIKA

Uhićeno dvanaest dječaka koji su ženama zadizali suknje ŠIBENIK, 1925. – Redarstvenici su sinoć uz pojačanje većeg broja gospode i težaka neupitna poštenja po šibenskim ulicama lovili i uhitili dvanaest dječaka i odveli ih u pritvor. Dječaci su otprije poznati zato što su se skitarali, vucarali i krali sitne stvari, a dozlogrdili su općinskoj vlasti i građanstvu kada ih je uhvatila napast trčati za ženama i zadizati im suknje. Posljedice ovih nedjela podnositi će roditelji rečene dječurlije ako ih redarstvenici pronađu. Oštećene gospođe i težakinje pozvane podnijeti prijave sudu proti nesnosne deriščadi koja im je u javnosti prikazivala njihovu golotinju, nisu se odazvale pozivu redarstva pa se još ne zna što će biti. ♦

NOVINA ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE

Digitalno mjesečno izdanje časopisa Šibenik Tim GODINA 7. • BROJ 25 • Izlazi mjesečno ISSN 1847-5116 / UDK 008 (497-5-3 Šibenik) NAKLADNIK MOĆ KOMUNIKACIJE d.o.o., Trg A. Hebranga 11a, ŠIBENIK sibeniknews@gmail.com • tel/fax: 022 / 217 371 INTERNET, DIZAJN I GRAFIČKA OBRADA: www.mok.hr ZA NAKLADNIKA: DIANA FERIĆ (feric.diana@gmail.com), 099 7333 629 GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: STANKO FERIĆ (stanko.feric@gmail.com), 099 7333 628 STYLING & FASHION PHOTOGRAPHY: Andrea Belamarić i Danijel Ferić

Nikola Perković poletio na konju šarcu i oteo sestru otmičarima PERKOVIĆ SLIVNO, 1928. - Ana Perković mlada djevojka iz Perković – Slivna išla je da izvrši korizmenu ispovijed, a na povratku kući pridružilo joj se još žena. Kada su žene došle do Spahina progona dočekao ih je kao bijesan pas Pere Spahija i sa svojim bratom Josom napao ih kamenicama. U pomoć im priskočilo i nekoliko komšija pa muškadija zaprijeti Ani da ne smije ni koraka dalje nego da se mora udati za Peru. Pero je nato nemilosrdno zgrabi ruku i zgrozi joj se da mora biti njegova. Ana stala zapomagati i protestirati, ali su žene morale ustuknuti pred muškim mišicama. Napadači silomice odvukoše Anu u otmičarevu kuću, a ona je neprestance plakala i zapomagala.

Međutim Anine drugarice brzo sve dojaviše njenom bratu Nikoli koji uzjaha konja šarca i poleti da spasi otetu sestru. Za Nikolom pojuriše i drugi da spase otetu djevojku.

Kad to vidješe Pere Spahija i njegovi pomagači, oni izađoše iz kuće i zauzeše pozicije spremni na borbu. Ali pred jačom silom morali su uzmaknuti. Nato Nikola prileti kući, sruši vrata, dohvati sestru, baci je na rame i uz veselo klicanje vrati je njenom domu.

Domalo nakon svega dojure iz Šibenika žandari i odmah uhapse otmičara Peru i dva njegova najodlučnija pomagača.♦

AUTORI I SURADNICI U OVOM BROJU: Joško Čelar (Ljubo Lučev), Prof. dr. Mladen Friganović (Baldekinska sjećanja), Stanko Ferić (Dossier, Vijesti iz povijesti, Intimna povijest Šibenika, Gastronomska baština, Baština ljepote), Igor Radin (stare fotografije), Petar Ivas (Naša priča), Ojdana Koharević (Šibenčani), Diana Ferić (Intervju) FOTOGRAFIJE: Joško Čelar, Ante Baranić, Radovan Goger, Giacinta Mattiazzi, Giacinta Mattiazzi, Danijel Ferić, Diana Ferić, Jerolim Marasović, Ljudevit Griesbach, Stanko Glomus, Ante Bulat, privatne fotografije Ivane Kalebić, privatne fotografije obitelji Manfreda Makale, foto arhiv OŠ Jurja Šižgorića Šibenik, privatne i obiteljske fotografije dr. prof. Mladena Friganovića, foto arhiv Udruge Volim Šibenik, foto arhiv Joška Čelara, zbirka starih fotografija “Foto Hella Bulat”, zbirka fotografija Igora Radina, privatna zbirka dokumenata i fotografija Giacinte Mattiazzi, anonimna privatna zbirka erotskih fotografija, foto arhiv Zorana Mikulandre i obrta „Noa“, foto dokumentacija JU „NP Krka“, foto arhiv časopisa Volim Šibenik ILUSTRACIJE: Zvonimir Vila ARHIVSKA GRAĐA I DOKUMENTI: Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Šibeniku, Gradski muzej Drniš, Sveučilišna knjižnica Split, Gradska knjižnica Jurja Šižgorića Šibenik CRNA KRONIKA: Faksimili i transkripcije vijesti iz novina „Jadranska pošta“, „Jadranski dnevnik“, „Novo doba“ i „Hrvatska rieč“ u razdoblju između 1915. i 1936. godine te tekstovi, bilješke, dokumenti i novinski isječci iz ostavštine Manfreda Makale i Mate Relje.

OGLAŠAVAJTE SE U ČASOPISU ‘VOLIM ŠIBENIK’ i NA INTERNETSKOM PORTALU www.mok.hr Narodna milicija zabranila djeci da prose žvakaće gume od mornara, turista i pripadnika raznih rasa ŠIBENIK, 1953. - Narodna milicija pritisnuta pozivima građana zabrinutim za ugled grada odlučila je na svim nivoima i razinama zabraniti djeci da prose žvakaće gume od mornara, turista, putnika i pripadnika raznih rasa koji šeću Šibenikom i upoznaju gradske znamenitosti.

Kada se stranci, turisti i druge individue te vrste pojave u Šibeniku odmah se oko njih stvori grozd djece koja moljakaju žvakaće gume i bombone. Djeca upravo trče za njima čak vrlo često i kroz glavne dijelove grada. Takve slike i dovođenje stranaca u neugodne situacije su na uštrb ugleda Šibenika pa ih se više ne smije događati. Milicija će poduzeti sve iz svoje ingerencije, a bilo bi i krajnje vrijeme da se dužnosti oko toga late i građani da ovakve i slične pojave spriječe, a očekuje se da će i škola na najpogodniji način ukazati na štetnost koju ovakve neugodne slike mogu prouzročiti ugledu našega grada.♦ („Novo doba“, „Jadranska pošta“, „Narodna straža“ i neobjavljeni rukopisi nepoznatih autora) 40 |Volim ŠIBENIK

PREDSTAVITE SVOJU TVRTKU – BUDITE VIDLJIVI I PREPOZNATLJIVI – KORISTITE PREDNOSTI PROAKTIVNE PROMIDŽBE I PROMIDŽBENIH KAMPANJA - UPOZNAJTE KUPCE SA SVOJOM PONUDOM, PROIZVODIMA I USLUGAMA ATRAKTIVNO I UČINKOVITO NUDIMO SVE ŠTO VAM JE POTREBNO ZA USPJEŠNO OGLAŠAVANJE: izradu oglasa, snimanje i obradu fotografija, pripremu promidžbenih tekstova, izradu bannera , uključivanje u medijske i promidžbene kampanje tvrtke MOK d.o.o.

Sve naše usluge vezane za pripremu oglasa i bannera uključene su u osnovnu cijenu njihove objave u Takuinu, na stranicama časopisa Volim Šibenik i portalu www.mok.hr.

Trebate li jelovnik, katalog proizvoda, promidžbenu brošuru, advertorial, plakat ili nešto drugo što vam može unaprijediti poslovanje pozovite nas i doći ćemo k vama.

BOŽIĆNA PRIČA

Iz zbirke pripovijetki PRIČE IZ KALENDARA

Ivan A. Petras

Orijent express Zubato prosinačko sunce virilo je, a hladni sjeverac fijukao kroz gole grane drvoreda. Ulice su bile puste i prazne i tek bi poneki prolaznik, ne osvrćući se, hitao toplom domu. Samo je jedan prosjak, bogalj bez lijeve noge, u odjeći koju je prala kiša, a sušilo sunce, sjedio kao i obično na skalinama u zavjetrini s odloženim štakama pokraj i pored njih, okrenutim zgužvanim šeširom u kojemu se nalazilo nekoliko metalnih novčića.

Nitko od prolaznika ne pamti da je ikad vidio papirnatu novčanicu u šeširu tog nesretnika.

Malo tko je išta znao o njemu. Pojavio se dvije godine iza rata, pričalo se da je porijeklom iz nekog bosanskog sela i da je stradao u eksploziji granate na sarajevskoj tržnici Markale. Bilo je zlobnika koji su tvrdili da je bio u četničkoj vojsci Radovana Karadžića i da se zove Đorđe Osmanović, a bilo je i onih koji su se kleli da je viđen i među bosanskim mudžahedinima i da se zove Osman Đorđević.

Rijetkima je palo na pamet da je on obični siromašak, civilna žrtva rata u susjednoj državi i da je trbuhom za kruhom došao u ovaj dalmatinski gradić u kojem je prosjaku samo malo manje težak život nego u Bosni. Objesna djeca iz susjedne osnovne škole dala su mu nadimak Brzi Mujo, a kad su nakon nekoliko dana shvatili da se ni najmanje ne ljuti zbog toga, prozvali su ga Orijent Express. Pod tim imenom poznavao ga je svaki stanovnik gradića. * Stjepan je uzdignutog ovratnika, s torbom na leđima i rukama u džepovima kaputa žurio kući. Danas je Badnjak i majka bi se zasigurno naljutila kad ne bi na vrijeme stigao kući, pogotovo zbog toga jer je na bakalar sa krompirima pozvala ujnu i ujaka. Premda se u njihovoj kući štovalo blagdane i ukusno kuhalo Stjepan, iako već učenik osmog razreda ne pamti da je za Božić u njihovom domu bilo veselo. To mu je bilo potpuno razumljivo. Rodio se kao nedonošće od sedam mjeseci na blagdan sv. Stjepana, drugog dana Božića 1991. po kome je i dobio ime.

Bilo je to ratno vrijeme, bojišnica je bila veoma blizu gradu i majka se sa ostalim svijetom povremeno skrivala po skloništima, dok je otac kao branitelj u odori Zbora narodne garde pretežno boravio na bojištu.

Kako je neprijatelj često uznemiravao građane paljbom iz teškog oružja s obližnje Gradine, pala je naredba da se to brdo osvoji kad se neprijatelj najmanje nada, na badnju noć, i tako ga se odbaci još desetak kilometara dalje odakle ne bi imao dometa za napad na civilne ciljeve.

Nakon brzog, iznenadnog napada brdo je bilo osvojeno, ali je njegov otac bio zle sudbine. Neoprezno se uspravio, podigao ruke u zrak i dok je ushićen vikao: -Gotovo je, gotovo, smrtno ga je pogodio rafal neprijatelja u bijegu.

Kad je sutradan, za vrijeme božićnog doručka stigla tragična vijest, majka je zanijemila, pala u nesvijest i završila u bolnici. Tako se dogodilo da je Stjepan ugledao svijet dva mjeseca ranije i započeo život u inkubatoru. Sva sreća da je bolnički agregat imao dovoljno nafte jer su prekidi napajanja električnom energijom iz mreže u to ratno vrijeme bili česti. To je bio osnovni razlog da su svi Božići i svi njegovi rođendani obilježeni uz titravo svjetlo kandele, svečano i dostojanstveno, ali bez osobitog veselja.

Majka mu je prije par tjedana, za sv. Nikolu poklonila novčanicu od 50 kuna. Tjedan dana kasnije, za sv. Lucu još toliko mu je dao ujak i želio je, ako još nešto po običaju dobije za Božić i Novu Godinu, sam sebe obradovati novim Walkmanom pa je promijenio dvije pedesetice u jednu novčanicu od sto kuna da ne bi slučajno nešto od toga potrošio prije vremena. Premda je rastao bez oca osjećao se sigurnim i zaštićenim jer je osim majčine ljubavi osjećao i toplinu ujakove brige. * Iako se u velikoj žurbi nije osvrtao, Stjepanu već izdaleka zapne pogled za nesretnog beskućnika. Studen je stiskala sve jače i bi mu žao prosjaka te zastane kraj njega: -Zašto ne pođete kući, upita ga.

-Nisam od sinoć ništa jeo, odgovori bogalj.

Stjepan, koji se u mislima već radovao toplom domu i zajedničkom ručku s ujakom, najednom osjeti nekakvu krivnju i nelagodu pred

ovim čovjekom.

-Kako je svijet nepravedan, pomisli on, on prema kojem se sudbina već jednom pokazala veoma nepravednom. Ruka mu je sama krenula u đžep i napipa onu skrivenu i nekoliko puta presavijenu novčanicu, jedinu koju je imao i spusti je u otrcani šešir.

-Pojedite nešto. Sretan Vam Božić, tiho izusti Stjepan i krene dalje. Nije sačekao da vidi zahvalni pogled nesretnika ali je u hodu čuo nešto kao Alah selàmet ili možda Hristos ti dao ili mu se to samo učinilo jer se vjetar poigrao svojim hukom. * Poslije dobrog ručka od bakalara i čaše crnog vina ostali su u toploj kuhinji u ćaskanju s ujakom i ujnom o prošlosti, o pokojnom ocu, o teškom življenju i planovima za budućnost, čekajući majčine fritule. Kasno navečer, dok je on završavao ukrašavanje božićnog drvca, majka je zapalila dvije kandele, jednu pod slikom Bogorodice, a drugu pod slikom pokojnog oca dok su joj je suza klizila niz lice. Po odlasku ujaka i ujne, koji su se trebali spremiti za ponoćku Stjepan zagrli majku, poželi joj laku noć i ode u svoju sobu.

Od očeve pogibije majka nije više išla u crkvu na Badnjak i Božić, nije mogla podnijeti tužne i radosne emocije istovremeno.Tako je navikla i njega pa bi otišli tek na njegov rođendan.

Ušavši u sobu otvori na trenutak prozor, pogleda noćno nebo puno sjajnih zvijezda, osjeti beskraj Svemira i najednom ga prožme snažan osjećaj da nije sam na svijetu. Vjetar se potpuno smirio, čulo se lepršanje krila goluba koji je zakasnio za svojim jatom u potkrovlje, a jedna zvijezda repatica je proletjela nebom i nestala u daljini.

Poslije molitve, prije no što je zaspao, razmišljao je o tome što će poslije praznika napisati u školskoj zadaći iz vjeronauka ili hrvatskog jezika.

Obično bi dobili naslov Kako sam proveo blagdane sa smjernicama da opišu neko dobro djelo koje su napravili u te blage dane.

-Neka onih sto kuna ipak ostane moja mala tajna, odlučio je jer nije bio sasvim siguran da bi baš svi pravilno razumjeli i protumačili njegov današnji doživljaj.

Stjepan postupno utone u san i usne susret s dragim likom sa zidne slike, svojim ocem, koji ga lagano podigne, poljubi u čelo i nježno privije na grudi. Iz obližnje crkve čulo se da puk radosno pjeva U to vrime godišta. Mjesec je izvirio iza brda, a tiha i sveta noć spustila se na gradić i svojim blagim i nježnim zagrljajem obuhvatila sve ljude dobre volje. « Volim ŠIBENIK | 41

Žaborićka 3b tel: 022 340 366 e-mail: maticdoo@net.hr www.vulco.hr

Veliki izbor guma svih dimenzija renomiranih svjetskih proizvođača Goodyear, Dunlop, Fulda, Michelin, Sava... po izuzetno povoljnim cijenama

•Montaža i vulkaniziranje guma •Izmjena ulja i filtera za ulje •Izmjena kočionih obloga •Izmjena žarulja •Kontrola ispravnosti akumulatora

NOM I V O T O G A ILI ST M A C I T R KA OPU RADNO VRIJEME: PLAĆANJEZ GOTOVINSKI P U Radnim danom od 8 do 20 sati Subotom od 8 do 13 sati

Draga 14, Šibenik tel: 022 200 770 | fax: 022 200 771 www.gradski-parking.hr Informacije 060 368 368 Draga 14, Šibenik Cijena poziva s PDV-om: 1,74 kn/min s fiksnog; 2,96 kn/min s mobitela

Reklamacije tel. 022 212 205 fax. 022 212 255 Draga 14, Šibenik reklamacije@gradski-parking.hr

AUTOBUSNI KOLODVOR

SEKTOR PARKIRALIŠTA

Informacije tel 022 218 459

Reklamacije tel. 022 200 770 fax. 022 200 771

Velimira Škorpika 5, Šibenik pauk@gradski-parking.hr

ODJEL ZA PREMJEŠTANJE VOZILA 42 |Volim ŠIBENIK

Draga 14, Šibenik brod@gradski-parking.hr

BRODSKA LINIJA 501 KRAPANJ-BRODARICA

vrši upise u programe

STJECANJA SREDNJE STRUČNE SPREME I PREKVALIFIKACIJE ODJEL UGOSTITELJSTVA I TURIZMA: Četverogodišnji program

• Hotelijersko-turistički tehničar • Agroturistički tehničar Trogodišnji program

• Kuhar • Konobar • Slastičar

ODJEL ADMINISTRACIJE: • Poslovni tajnik • Ekonomist • Komercijalist ODJEL POMORSTVA: • Pomorski nautičar • Tehničar za brodostrojarstvo • Tehničar za elektroniku • Naftno-rudarski tehničar

POU LIBAR, Draga 1, 22000 ŠIBENIK

Sretan Božić i nova godina!

INFO: 022/201-166; obrazovanje@libar.net; www.libar.net

Volim ŠIBENIK | 43

MOZAIK

Krpice iz borše malog Moše

Zapisi iz rukopisne ostavštine prof. dr. sc. Mladena Friganovića (Šibenik, 1927. – Zagreb 2015.)

Bija je jedan na Baldekinu s kojin niko nije volija igrat na frenje poradi balusina koje su mu ka mosuri visile iz nosa Frenje pašarete i mosurine balusina iz nosa basetnog Balusine

Bija je jedan na Baldekinu oliti Baldehinu kako se pravo reče, neću mu spominjat ime, a morti bi triba jer je oti posta puno ugledan, s kojin niko nije volija igrat na frenje, ali ne zbog poradi frenja nego poradi balusina koje su mu ka mosuri visile iz nosa. Ali jope su se svi nadmetal za igrat s njin jer je Balusina kako smo ga zvali kad nas ne bi čuja da ne bi fasovali triske i nogu u gujicu jerbo je Balusina bija puno jak, ima najbolje i i najlipše frenje, a na frenje nije zna igrat pa je uvik gubija. Bija je basetan i basrljat, al je najlipši frenja od cakla ima pun bardak. Kad bi gubija afanava je ka žensko, ali ga niko nije obadava apošto bi mu ubra frenje. Balusina je uvik ima nove frenje i sve su mu bile one velike koje smo zvali pašarete. Pašareta je bila dvatri puta veća od obične frenje, a nije se mogla kupit u dućanu nego se dobivala u bocama šebeza od braće Torića i Grubišića Perutina koji su imali malu tvornicu tog pića u dvoru iza svog hotela “Kosovo”. Šabez nam je bija puno skup pa je vridilo trpit i one mosurine balusina iz nosa Balusine koje ni bjankarijom ne bi otra, samo da se domogne njegovi pašareta.

Oćel bit gospe il marka prije nego kruna pane nazemlju

Na vrtenje i špaletu nismo se smili igrat ako bi bili naoku odraslih jerbo se 44 |Volim ŠIBENIK

na vrtenje i špaletu igralo u novce. Ja na vrtenje nisam volija igrat jerbo bi uvik gubija. Jednput san izgubija duzinu kruna (kovanica od dvasipet para) na Čelopeku kod Bioca pa sam se tuka u čivericu i na vrtenje više nisam tija ni mislit. Na vrtenje se igralo tako da se kruna, a njih su četr išle u dinar, baci uvis, a oni koji igraju kažu oćel bit gospe il marka, štoćereć pismo ili glava, prije nego kruna pane nazemlju. Ni na špaletu nisam baš volija bacat krune. Špaleta se igrala tako da bi se kruna, kovanica od dvaispet para, bacala pod zid.

Prvi bi bacija oni koga se pigalo, a onda bi bacali svi ostali. Sve pare je pokupija oni čija je kruna bila najbliže zidu. On bi odnija punu tolu, ali nije mu bilo evala pa otić nego bi mora igrat dalje sve dok neko od igrača ne bi osta bez para ili bi pa mrak pa ne bi vidili igrat ili bi naiša neči ćaća pa bi morali bižat. Mene je špaleta uvik kolpala pa san se kad bi moga činija da san njanci bez kruna i onda bi bija kibic, al san mora mučat i nisan smija drukat nizakoga.

Neš Moša više njanci pandulavat

I pandul se igra za pare, al to je moglo ić jerbo su pare oni koji su gubili onom ko je pendul dobiva davali poslin igre skrivećki. Ja san na pandulu uvik dobiva jer san zna palicom pandula bacit ka niko. Moga san skupit para za novi fusbal da je neko tija samnom igrat, al niko nije tija jer san

bija puno dobar, a ako je i tija nije tija za pare. Naša bi se neki cukun pa bi zaigra, al nikad dvaput. Tako san ja pandul najviša igra sam zase, a onda san presta jer sam jednom opalija pandul palicom, al nesritno pa mi se pendul tako zabija u čelo i osta stajat ka frakadela. Cili san misec nosija fašicu preko čiverice. Neš Moša više njnaci pandulavat reka san i zareka, al jope mi vrag ni da mira pa san zaigra ako bi se naša neki cukun koji nije puno cmizdrija kad bi gubija.

S lipom curicom u mraku u škuriću

A liti u one blage meke večeri kad bi pa zvizdan, a moj Baldekin bija nekako posebno lip i svečan najvolili smo igrat se na lopova i redara. Tako smo mi na Baldekinu zvali onu običnu igru lovice oliti skrivača.

Najprin bi se pigalo ko će bit redar. Taj je redar žmirija i broja do 20 ili kako bi se već dogovorili, a dotle bi se mi ostali posakrivali da nas ne more nać. A onda bi on tražija i kada bi koga ćapa trča bi redar i lopov otamo di je redar žmirija pa ako bi lopov stiga prije on bi se spasija,a redar je mora tražit dalje. E sad, tako se igralo dok nas mulce nisu počele zanimat curice. A onda je bilo drugo. Nije bilo priše naći koga jer je bilo je lipo sakrit se s lipom curicom u mrak, u škurić i guštat. Ne bi mi otamo ništa radili samo bi se skutrili i smijali bez glasa, al svejedno je bilo lipo.

Nikad lipše i slaje, nikad čistije jubavi.

ODJEĆA ZA ŽENE KOJE ZNAJU

Adhara ŠIBENIK, Vodička 1 (Kalelarga) Tel: 022 / 212 - 621 Volim ŠIBENIK | 45

DOSSIER

46 |Volim Å IBENIK