Volim Šibenik, broj 23 (2017.)

NOVINA ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE BROJ 23 GODINA 7. WWW.MOK.HR

Volim BAŠTINA LJEPOTE INTERVJU

BRANKO VILJAC, direktor šibenskih Večeri dalmatinske šansone: Jedan

sam od malih igrača s velikim srcem koji se bore da Šibenik bude uspješan i prepoznatljiv DOSSIER

20. GODINA ŠIBENSKIH VEČERI DALMATINSKE ŠANSONE

Kako je nedopustiva, za mladež štetna i nemoralna izvanbračna zajednica Tarzana i njegove družice Jane izazvala revolucionarne promjene u Šibeniku

ŠPIRITUS MODUS

LOREDANA BAHORIĆ, prva i jedina šibenska ikona mode i stila, jedna od najoriginalnijih i najutjecajnijih hrvatskih modnih dizajnerica

Charlie was born in Šibenik

Auto kuća Gašperov d.o.o.

Ovlašteni prodavatelj i serviser za marke Renault i Dacia PODRUŽNICA ŠIBENIK: Vrpoljački put 3, tel: 022/311-800 PODRUŽNICA SPLIT: Kralja S. Držislava 7, tel: 021/430-300

www.auto-gasperov.hr • www.gasperov.hr • info@gasperov.hr

A M I T A R V D E R P E J JESEN hr . e r a m l a d . w ww

GOLD

ARDED FOR AW

R

TI O N IN C

2016/2017 I D

IA BI

ST

Q UA L I T Y -

EL

CROATIA

LIT Y -

E V NO IJE! C K E L KO 2 |Volim Å IBENIK

Download it from

Download it from

GOOGLE PLAY

APP STORE

!

SADRŽAJ SLIKA NA NASLOVNOJ STRANI:

Scena iz filma "Tarzan, kralj džungle", snimljenog 1932. godine prema romanu američkoga pisca Edgara Rice Burroughsa s Johnnyjem Weissmullerom i Maureen O'Sullivan u glavnim ulogama. Postoje indicije da su Šibenčani 1932. godine na privatnim projekcijama gledali necenzuriranu verziju tog erotikom nabijenog filma iz kojeg još nisu bile izbačene scene u kojima Tarzan i Jane potpuno goli nesputano plivaju rijekom i izvode neodoljivi podvodni erotski balet.

Fotografija: Metro-Goldwyn-Mayer (MGM) 245 N Beverly Dr, Beverly Hills, CA 90210, USA BAŠTINA LJEPOTE

CRNA KRONIKA ZA PLAKAT OD SMIJEHA

DOSSIER / KALENDAR

INTERVJU

ŠPIRITUS MODUS

INTIMNA POVIJEST

KRPICE IZ BORŠE MALOG MOŠE

NAŠA PRIČA

KAKO JE NEDOPUSTIVA NEMORALNA IZVANBRAČNA ZAJEDNICA TARZANA I NJEGOVE DRUŽICE JANE UTJECALA NA ŠIBENČANKE I ŠIBENČANE Film “Tarzan, kralj džungle” izazvao je 1932. i 1933. godine revolucionarne promjene u Šibeniku: Šibenčanke su promijenile frizure i počele se kupati “na golo”, a šibenski mladići počeli su javno prikazivati mišiće i ponašati se kao nježni, sentimentalni grubijani.

LOREDANA BAHORIĆ, prva i jedina šibenska ikona mode i stila, jedna od najoriginalnijih i najutjecajnijih hrvatskih modnih dizajnerica Rođena sam na Gorici u obitelji Baranović. Moj Dida je šibenski težak Stipe Baranović Lojko, a baka se zvala Domenika. Imali su četvero djece Franka, Anku, Vjeku i mog oca Ivu. Ja sam Šibenčanka s Gorice. Mogu ljetovati na raznim mjestima, ali ako ne dođem u svoju kuću na Gorici onda mi ljeto nije ljeto. Tu su mirisi mog djetinjstva, ta kuća je puna sjećanja na moju obitelj. Tu sam prava ja.

PRIMOŠTEN - Je li udovica Meri Z. imala bordel ili odaje za vlastitu nasladu s mladim muškim i ženskim svijetom? ŠIBENIK - Privedeni trgovci koji su povisili cijene i uzimali 35 na 100 za robu na veresiju BRIBIRSKE MOSTINE Uhvaćen kradljivac kućnih pragova ŠIBENIK - Pravio prirodnu mineralnu vodu od soli i sode bikarbone ZADAR - Uhićen trener veslača šibenske „“Krke“ Petar Ivanov pod optužbom da je hrvatski špijun

UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (1. DIO) Prva javna kuća kao legalni obrt u Šibeniku bila je otvorena 1907. godine

Šibenčanka Marija Kantoci bila je vlasnica javne kuće na Gorici gotovo 30 godina, a djevojke i žene koje su se željele baviti prostitucijom u šibenskim javnim kućama prijavljivale su se redarstvu i dobivale radne i sanitarne knjižice kao i bilo koje druge zaposlene žene.

20. GODINA ŠIBENSKIH VEČERI DALMATINSKE ŠANSONE Rođendan šansone kao neznatan naputak kako bi Šibenik u budućnosti trebao raditi oslobođen nezdravih i neveselih tonova

Večeri dalmatinske šansone na svojoj pozornicu su okupile mnogo više vjernika nego prolaznika pa iako se njihovo zamjensko ime; šibenska šansona, ne može stilski definirati, može ih se pismom zvati.

Zapisi iz rukopisne ostavštine prof. dr. sc.

Mladena Friganovića (Šibenik, 1927. – Zagreb, 2015.)

Kako su Mlinarevići postali Pločani: Bija je u našoj školi u Julovića učitelj Mlinarević, a u njegovu školu su išla sva tri njegova sina. Učitelj Mlinarević i inače je bija strog, a najviše je bija strog sa svojim sinovima.

Kada bi ih nešta pita, a oni ne bi znali on bi ih uvatija za kosu i tuka in glavon o ploču tako da je sve zvonilo pa smo ih mi mularija prozvali Pločanima.

BRANKO VILJAC, direktor šibenskih Večeri dalmatinske šansone Od kad znam za sebe bio sam rocker. Prvi bend imao sam još u osnovnoj školi. U tom bandu bio sam bubnjar, a bubnjao sam na praznim kutijama od deterdženta “Plavi Radion”.

Kada sam krenuo u Gimnaziju bio sam pjevač grupe “Life” u kojoj je bubnjeve svirao Emilio Menđušić, šibenski sokolar i osnivač Sokolarskog centra, bas Miljenko Bura, a gitare Alfred Fredi Trojan i Boris Pešić

ORIJENT - GOLD Zlato je trebao predati na neku adresu u Marmontovoj, koju nismo ni provjeravali, jer smo znali da se akcija neće odvijati do kraja. Cijelo vrijeme smo se hvatali za trbuh da ne puknemo od napada smijeha. Usput mu je rečeno da će nas sretati po putu, ali da se ponaša kao da nas ne poznaje, te da će Ilija biti stalno tridesetak metara iza njega (s hladnim oružjem, da ne pravi buku!), kao osiguranje od policije i protivničkih bandi, a i da on ne pobjegne sa zlatom.

I JOŠ: Jeste li znali? • A la Vila potrait gallery • NP "Krka"

DOSSIER 20. GODINA ŠIBENSKIH VEČERI DALMATINSKE ŠANSONE

Rođendan šansone kao neznatan naputak

kako bi Šibenik u budućnosti trebao raditi oslobođen nezdravih i neveselih tonova

Pripremio: Stanko Ferić Fotografije: Arhiv Udruge Šibenik koncert (Snimili: Ante Baranić, Kata Baranić, Giacinta Mattiazzi, Nevena Banić, Jozica Krnić Duško Jaramaz, Stanko Ferić, Diana Ferić, Alfred Trojan, Deni Lokas, Mirsad Imamović), privatne fotografije Branka Viljca, arhiv časopisa “Volim Šibenik”

F

estival “Večeri dalmatinske šansone”, prvi je puta pod tim imenom održan 1998. godine, a rodio se 1997. godine kada je Branko Viljac odlučio popularnu priredbu “Božić u Šibeniku” poniklu u Domovinskom ratu, pretvoriti u koncert na kojem će nastupiti najbolji šibenski pjevači, klape i zborovi. Bio je to nevjerojatan događaj koji je završila do tada neviđenim ovacijama publike.

Prema jednoj od istinitih legendi kojima je taj kultni festival okružen baš te večeri 1997. godine sreli su se nakon spektakla u sportskoj dvorani na Baldekinu, u kojoj je nošena valom emocija oduševljene publike trijumfirala šibenska pjesma, skladatelj Dušan Šarc i pjesnik Krste Jurasa. Vidjevši što se u dvorani događa jedan drugom su govorili: -Trebalo bi napraviti šibenski festival.

Vidi koje mi snage imamo.

Nekoliko dana kasnije, prema festivalskoj predaji, Duško Šarac prišao je Branku Viljcu i kazao mu: -Što misliš da nas dvojica napravimo festival šansone u Šibeniku?

Povijesno šibensko NE estradnom šundu Branko je pristao, ali je odmah kazao da nije zainteresiran za običan estradni šund festival, kako reče, s brzopoteznim lakopotrošnim pjevačima i pjesmama nego za manifestaciju koja će slaviti istinske vrijednosti dalmatinske šansone, dakle kvalitetne autorske dalmatinske pjesme koja ima umjetničku vrijednost.

Na sretan način Večeri dalmatinske šansone bile su spontani, ali prirodan i logičan nastavak onoga što su kao novi glazbeni umjetnički pravac početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća stvorili Dušan Šarac i Arsen Dedić. Riječ je originalnom šibenskom umjetničkom proizvodu, urbanoj varoškoj šansoni, šibenskoj vrsti uglazbljene poezije, koju se danas na nekim glazbenim akademijama pod nazivom klapska šansona izučava kao osobitu vrstu uglazbljene poezije.

Prva šibenska urbana varoška ili klapska šansona bila je pjesma Čuvaj je, majko moja. Za njen uspjeh kao nove glazbene forme bila je presudna pjesma Maslina je neobrana, a konačnu potvrdu njene umjetničke vrijednosti donijela je Šibenska balada.

Dedić i Šarac kasnije su krenuli odvojenim glazbenim putovima. Arsen je postao vodeći kantautor i bard domaće šansone koju je

doveo u ravninu s francuskom, talijanskom i ruskom šansonijerskom školom, a Dušan je kao glazbeni urednik, najprije produkcije Suzy, a zatim Jugotona, i skladatelj bio jedan od ključnih kreatora glazbenog ukusa i tvoraca suvremene hrvatske glazbe.

Od “Božića” u Šibeniku do festivala dalmatinske šansone Šarac se u Šibenik vratio 1995. godine s čvrstom nakanom i jakom željom da u svom rodnom Šibeniku napravi nešto zaista vrijedno ne znajući da su temelji njegovog tada još nedefiniranog projekta već postavljeni. Naime, godinu dana prije njegovog povratka u Šibenik, 1994. godine, časniku 113. brigade HV-a Branku Viljcu bio je povjeren zadatak da organizira dobrotvornu glazbenu priredbu za izgradnju kapelice sv. Mihovila u krugu vojarne Bribirski knezovi u Šibeniku. On je zadatak prihvatio i osmislio dobrotvornu glazbenu manifestaciju koju je nazvao “Božić u Šibeniku”.

Iako je Branko bio menadžer, direktor, producent i organizator “Božića u Šibeniku”, sebe tada nije vidio u glazbenim vodama niti se namjeravao baviti glazbom i glazbenim menadžerstvom. Do Domovinskog rata radio je u privredi, a iz rata je izašao kao profesionalni vojnik s činom bojnika.

Iako je bio roker i oduvijek infišan u glazbu nije pomišljao da bi se njom na bilo koji način mogao profesionalno baviti . No dogodio se “Božić u Šibeniku”. Ta je manifestacija neočekivano postala jako popularna, što ga je ohrabrilo pa ju je 1997. godine organizira samo sa šibenskim snagama. Bio je to pun pogodak, ali i presudni trenutak u kojem Dušan Šarac, koji već odavno sanja o tome da u rodnom gradu organizira autentični šibenski festival koji neće biti sličan ostalim festivalima i festival festivala radi, vidi prigodu da te svoje snove i želje ostvari. Slijedi susret s Brankom Viljcem i sudbinsko pitanje: -Što misliš da nas dvojica napravimo festival šansone u Šibeniku?

Ljubav na prvu notu U tom su se trenutku udružila dvojca kreativaca identičnih vizija i nadahnuća koji su, uz pomoć i podršku Arsena Dedića, svoj naum ostvarili pa su već 29. kolovoza 1998. godine na Trgu Republike održane prve Večeri dalmatinske šansone, festival u koji su se zbog njegove iskrenosti, ljepote i emocija odmah, na prvu notu zaljubili i publika i glazbenici. Prvu večer prvih Večeri dalmatinske šansone obilježili su karizmatični i posebno emotivni nastupi šibenskih bardova Vice Vukova i Arsena Dedića. Vice je

pjevao “Dobro jutro Šibeniku”, a Arsen divnu “Staru curu”. Osim njih te nezaboravne noći kada se počela pisati nova stranica šibenske i hrvatske glazbene povijesti, nastupili su još i Gabi Novak (Hvala ti živote), Jasna Zlokić s klapom “Bonaca” (More sinje), klapa “Maslina” (Sve ti sritno bilo), Ivo Pattieara s klapom “Maslina” (Maslina je neobrana), Meri Cetinić (Jubav si moja zauvik), klapa “Jadrija” (Kako vitar puše), klapa “Cambi” (Ti, samo ti), Tereza Kesovija (Con sordino), Dražen Žanko (A bukara kruži), a klapa “Bonaca” u uvodu u prvu Večer (Dalmacijo za sva vrimena).

Ta je večer pala na dušu Šibenika kao kiša na žednu zemlju. Emocija je bilo na škipe.

Tri godine nakon završetka Domovinskog rata još su mnoge rane bile otvorene, ruševine neraščišćene i mnoge tuge nepreboljene. Šibenik je bio gladan dobrih vibracija pa kad su se na sceni tog prvog glazbenog festivala koji je ikada organiziran u Šibeniku pojavili Vice, Arsen, Gabi, Meri, Jasna, Tereza, “Maslina”, “Bonaca”… nije moglo biti ni najmanje sumnje da je rođeno nešto veliko, važno i lijepo na čemu Šibenik može zakoračiti u novu budućnost čije su se perspektive otvorile nakon što je prvi puta u svojoj povijesti postao najstarijim samorodnim hrvatskim gradom u slobodnoj i neovisnoj hrvatskoj državi.

Volim ŠIBENIK | 5

DOSSIER

Pjesme koje su postale veće od života Ako se za prvu večer starih skladbi moga predvidjeti uspjeh, večer novih skladbi bila je velika nepoznanica. S novim pjesmama pojavili su se Gabi Novak (Šibenska nevista), Vice Vukov (Đardin), Tereza Kesovija (Jer to je ljubav), Arsen Dedić (Never more), Jasna Zlokić (Voli me, ljubi me), Dražen Žanko (Vilo moja), Đani Stipaničev (Na suncu), klapa “Maslina” (Da te mogu pismom zvati), Ivo Pattiera (Nikad više te lipote), klapa “Poseidon” (Zbogom moja lipa pameti), Meri Cetinić (Putovanja), Goran Škerlep (Pisma Šibeniku), Željka Martinović (Od ljubavi vaš), Zdravko Škender (Ukleta ljubav), klapa “Jadrija”(Grozje), Danijela Pavičić i Ansambl “Bonaca” (Šibenik u srcu mom).

S tog festivala čak su tri pjesme postale pjesmama za srce i dušu uvijek i za sva vremena. Bile su to pjesme “Šibenska nevista”, “Da te mnogu pismom zvati” i “Never more” od kojih su prve dvije postale veće od života, a Šibenčani i oni koji vole Šibenik nisu mogli zamisliti da Večeri dalmatinske šansone ne postoje oduvijek.

Prvi voditelji prvih “Večeri dalmatinske šansone” bili su Sanja Polombito i Ante Viljac.

Jamstvo neograničenog roka trajanja Prvi festival bio je do čepa pun tanker emocija s neponovljivom ekipom legendi na obje večeri. Presudnu dozu serioznosti

6 |Volim ŠIBENIK

festivalu je na startu dao Arsen Dedić kako svojom pojavom i autoritetom, tako i odlukom da umjetničke gabarite festivala odredi prvim izvođenjem pjesme “Never more”.

Tako je zabetonirao želju pokretača i organizatora Večeri dalmatinske šansone Šarca i Viljac da to ne bude festival estradnog šunda i potrošne glazbe.

Iako su prve Večeri nadmašile sve tadašnje festivale, pa i unatoč tome što su okupile gotovo sve najbolje što u tom trenutku Hrvatska ima one su 28. kolovoza 1998. godine ipak započele samo kao šibenski festival, a 24 sata kasnije, 29. kolovoza 1998. godine završile kao nacionalna senzacija pa ih već iduće 1999. godine izravno prenosi Hrvatska televizija, a kao jedan od voditelja pojavljuje se TV ikona Oliver Mlakar. Pokazalo se da je šibensko “ružno pače” na koje su neki gledali podignutih obrva s čuđenjem, sumnjom pa i omalovažavanjem, a neki ga na neviđeno čekali i “na nože”, zapravo bijeli labud.

On se u svojoj elegantnoj ljepoti ploveći na bonaci nostalgije ukazao na Večer starih skladbi 1999. godine. Ponovno je to bila dobitna kombinacija sa zanimljivim i hrabrim izletom u specifičnu intimnu šibensku glazbenu baštinu. Naime, među zvjezdana kao što su Arsen, Gabi, Ivo Pattiera, Meri Cetinić, Đani Maršan, Radojka Šverko, Neno Belan ili Toni Cetinski pojavljuje se i Vladimir Vlađa Nalis, šibenski trubadur koji oduševljava publiku čistokrvnom šibenskom “Goričkom baladom”.

I na Večeri novih skladbi ponovno se pojavljuju zavidna doza velikih zvijezda i

respektabilnih imena, Vice Vukov, Radojka Šverko, Ibrica Jusić, Đani Maršan, Lado Leskovar, Ivo Pattiera i klapa “Maslina” koja su potvrdila vrijednost festivala i priskrbila mu jamstvo neograničenog roka trajanja.

Čudo u posljednjoj godini 20. vijeka Ako su se 1999. godine Večeri dalmatinske šansone potvrdile kao iznimno vrijedna i prestižna nacionalna glazbena institucija, već 2000. godine one su postale, simbolično, ali i doslovno, veće od sebe.

Večer starih skladbi u posljednjoj godini 20. vijeka bila je spektakl ravan najvećim svjetskim festivalima zabavne glazbe. Na hrvatsku glazbenu scenu iznijeto je golemo bogatstvo uglazbljene poezije, a u raskoši svoje neprolazne slave na pozitivan i emotivan način natjecali su se Mišo Kovač, Arsen Dedić, Tereza Kesovija, Ivo Pattiera, Gabi Novak i klapa “Šibenik”.

Te je večeri izvedeno čak 27 skladbi, a njena kruna bila je elegija “Dalmatino povišću pritrujena” u izvedbi Tedija Spalata i šibenskog pijanista Maksima Mrvice Večer novih skladbi slijedila je taj zlatni niz i iznjedrila čak sedam novih pjesama za koje se na prvo slušanje znalo da će biti za dušu i srce uvijek i za sva vremena, kako se po šibenski tumači engleska kovanica evergreen. Riječ je o nagrađenim pjesmama “Moji punti kad se zbroje” koju je pjevao Gibboni, prelijepoj pjesmi “Griža” u izvedbi Meri Cetinić i Arsenovoj dirljivoj skladbi “Nisam ti dospio reći”, te pjesmama koje su tada prošle

malo ispod radara, ali su odreda postale hitovi. To su bile pjesme “Balada o Koki” (Mate Gulin), “Dođi na jednu ćakulu” (Ivo Pattieara) , “Namaži mi fetu kruva i paštete” (Mucalo) i “Šibeniče prijatelju” (Oliver Jakovčev i ansambl “Bonaca”).

Epohalni projekt Šibenskog kulturnog ljeta Šibenske večeri dalmatinske šansone nastavile su rasti i razvijati se obogaćujući hrvatsku glazbu začudnim brojem iznimno vrijednih novih skladbi. 2001. godina donijela je “Taraš” Branka Bubice i klapa “Teuta”, pjesmu “Paško” Đanija Stipaničeva i grupe “Buđenje”, baladu “Dalmacijo lipa” Tomislava Bralića i klapa “Intrade” te “Tri prolića”, Vinko Coce i grupe “Berekini”. Iduća 2002. bila je malo siromašnija, ali samo u odnosu na 2001. godinu. Berba je opet bila obilna: Đani Maršan “Suza na škoju”, “Ti si more” Lvky i klapa “Iskon”, “Ima mora u toj kući”, klapa “Teuta” i “Ispod tvoje boloture”, Tomislav Bralić. Na hrvatskom glazbenom nebu počela su zahvaljujući Večerima sjati zvijezde klape “Teuta”, čiju je sudbinu prekinula tragedija, i Tomislava Bralića koji će do 20. šansone postati jedna od najvećih zvijezda dalmatinske pjesme i klapske šansone. Činilo se da su Večeri dalmatinske šansone na vrhuncu i da više od toga nije moguće postići. No uslijedio je neočekivan i smion iskorak Branka Viljca i male privatne agencije “Šibenik - koncert”, koji ih je pretvorio u središnju manifestaciju Šibenskog

kulturnog ljeta. Bio je to epohalni projekt koji je Šibeniku donio status kulturne metropole Hrvatske što je mogao i ostati da je bilo malo više podrške i razumijevanja, a manje zavisti jala i zloće. Počelo je već te 2002. godine kada su organizatori festivala šansone sami o svom trošku, bez kune u džepu, noseći stolice, čisteći smeće i kavajući sige koje su visjele sa stropa organizirali koncert klasične glazbe i u jednu od dvorana tvrđave sv. Nikole doveli slavni “Trio Orlando” kojeg su činili pijanist Vladimir Krpan, violončelist Andrej Petrač i slavni šibenski violinist, maestro Tonko Ninić! Bio je to ozbiljan projekt s ciljem da se na tvrđavi sv. Nikole urede ljetna pozornica i dva koncertna prostora sposobna primiti vrhunska glazbena i glazbeno scenska djela.

Šibenik grad kulture i hrvatska metropola kulture! Šibenski festival dalmatinske šansone 2003. godine postaje jednom od priredbi Šibenskog kulturnog ljeta, manifestacija koja je bila tako ambiciozna i tako dobro posložena, da je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo Šibenik gradom kulture. Šibensko kulturno ljeto vratilo je Šibenik na kulturnu kartu Hrvatske i Europe i to na do tada neviđen i nezapamćen način. Šeste Večeri dalmatinske šansone održane na Trgu Republike, bile su tek dio vrhunskog kulturnog i umjetničkog glazbenog spektakla koji se događao na tvrđavi sv. Nikole. Tamo su, iako se to činilo nemo-

gućim jer je tvrđava bila zapuštena i nepripremljena za bilo kakve programe, koncerte održali violinist svjetskog glasa Stefan Milenković, proslavljeni šibenski i hrvatski pijanist Maksim Mrvica, a Dubrovački simfonijski orkestar i Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić” po ravnanjem maestra Vjekoslav Šuteja koncertnu izvedbu opere “Carmina Burana”.

No nije tada oživjela samo tvrđava sv. Nikole. Vrhunski glazbeni i scenski programi organizirani su i na tvrđavi sv. Mihovila, na Trgu Republike Hrvatske, Trgu pučkih kapetana, katedrali sv. Jakova i galeriji “Madrigal”. Nastupili su Kazalište “Teatrin” iz Zagreba, ansambl “Musica viva”, Kvartet gitara, violinist Miha Pogačnik i pijanist Benjamin Šauer, a k tome je organizirana promocija knjige “Pripovid o Dalmaciji” i izložba slika “Poly art”. Uz sve to uspjelo se organizirati čak i doček prva hrvatske bob reprezentacije koja je te godine nastupila na Olimpijadi u Salt Lake Cityju!

Bio je to pun pogodak. Šibensko kulturno ljeto odjeknulo je daleko izvan granica Hrvatske.

Zavisti i jalu usprkos Manje je poznato da su Branko Viljac i Dušan Šarac, organizatori Večeri dalmatinske šansone, od početka su imali zamisao da festival dobije širu kulturološku dimenziju. To se i dogodilo u trenutku kada se njihov festival dalmatinske šansone etablirao te dobio status, kvalitetu i prepoznatljivost bez kojih nije mogao

Volim ŠIBENIK | 7

DOSSIER

širom otvorila vrata umjetnicima, slikarima, pjesnicima, piscima, glumcima, teatrima, operama, klasičnoj glazbi… Šibensko kulturno ljeto 2003. godine pokazala je goleme potencijale Šibenika i njegovih tvrđava, posebno sv. Nikole i sv. Mihovila, ali razotkrila i nespremnosti Šibenika da izdrži ulogu nacionalnog kulturnog diva. Šibensko - kulturno ljeto svojim uspjehom i spektakularnošću probudilo je zavist drugih gradova koji su imali slične manifestacije, a neki su to doživjeli i kao opasnu izravnu konkurenciju pa je ono bilo opstruirano. Uz to, javili su se i lokalni dežurni destruktivci koji ne mogu podnijeti bilo kakav uspjeh Šibenčana u Šibeniku pa su od nekih nevažnih organizacijskih mana veličine buhe počeli praviti slonove.

Usprkos tome Šibensko kulturno ljeto bljesnulo je i 2004. godine. Osim tvrđava te su godine kao bogom dane pozornice “otkriveni” prostor Trga Četiri bunara i stara šibenska Peškarija. Na Trgu Četiri bunara nastupili su šansonijer Ibrica Jusić i Croatian guitar kvartet, na prostoru Peškarije grupa “Rivers” i Tina Vukov, u galeriji “Madrigal” ponovno je gostovao “Poly art”, a na Trgu Republike Hrvatske velebni koncert su održali Mišo Kovač i klapa “Teuta”. Kruna drugog Šibenskog kulturnog ljeta bila je opera “Nikola Šubić Zrinski” koju je na tvrđavi sv.

Nikole izveo Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Nikše Bareze.

Nepunih mjesec dana ranije na tvrđavi su sjajan koncert imali Zagrebački solisti.

8 |Volim ŠIBENIK

Neugasivi sjaj dalmatinske šansone u sjeni Šibenskog kulturnog ljeta Iako su Večeri dalmatinske šansone 2003. i 2004. godine zbog siline i veličine Šibenskog kulturnog ljeta gotovo pale u drugi plan i malo izašle izvan fokusa glazbene javnosti, to je i dalje bio sjajan festival. Večeri starih skladbi osvajale su slatkom nostalgijom, a Večeri novih skladbi su i dalje bile poligon za predstavljanje izvrsnih novih pjesama. Ponovno je hrvatska glazba obogaćena nizom bisera čiji sjaj ne tamni s godinama.

Izvrsne nove pjesme imali su Hari Rončević (Tamo di sunce sja), klapa “Teruta” (Ne živi se od arije), Neno Belan i klapa “More” (Srce od leda i Divojka s juga), Tomislav Bralić i klapa “Intrade” (Kadenom sam vezan), Tedi Spalato i klapa “Teuta” (Lipote gladan, jubavi žedan). Slično je bilo i 2005. godine kada Viljčev i Šarčev “Šibenik koncert” nije mogao iznijeti treće Šibensko kulturno ljeto, ali se preko tog gubitka prešlo manje - više bezbolno zbog golemog uspjeha Večeri dalmatinske šansone. Večer starih skladbi bila je iznimno bogata, a Večer novih skladbi donijela je pjesme “Kuća kraj ferala” Tomislava Bralića, “Prođe Nada ka i bura” klape “Teuta”, “Galeb” Nene Belana, klape “More” i grupe “Rivers” i dalmatinsku šansonu u jazz stilu “U samoći prolazi mi vrime” Meri Cetinić.

Bile su to godine kada je na hrvatsko glazbeno nebo zahvaljujući šibenskoj šansoni lansirana zvijezda Nene Belana, hrvatskom klapskom galaksijom počela vladati neprežaljena klapa “Teuta”, a nagrade počela osva-

jati suptilna dalmatinska poezija šibenskog pjesnika Dinka Škevina.

Kad je Šibenik bio mlad o yeah! Šibensko kulturno ljeto bilo je potentan i žilav projekt u kojeg su njegovi tvorci čvrsto vjerovali. Nakon pauze 2005. godine, Večeri dalmatinske šansone 2006. godine ponovno se pretvaraju u jedan od programa te manifestacije koja se, kada su je mnogi već bili otpisali, uskrsava s iznimnim program i k tome u svom krilu rađa novi festival pod znakovitim imenom “Kad je Šibenik bio mlad”. Šibenik ponovno postaje Grad kulture jer prije Večeri dalmatinske šansone u Šibenik dolazi tamburaški spektakl. Pod ravnanjem dirigenta Siniše Leopolda 80 najboljih hrvatskih tamburaša na tradicionalnim hrvatskim tamburama svira najljepše klasične skladbe.

Odmah zatim gostuje ansambl “Lado” s pjesmama i plesovima Hrvatske, a slijedi koncert “Tribute to Frank Sinatra”, opernog pjevača Tomislava Mužeka, Big Banda HRT-a i Saxophone Quarteta te koncert “Šibenske klape” na kojem nastupaju “Maslina”, “Skradinke”, “Oršulice”, “Bunari” i “Rećina”.

I kao da sve to nije bilo dovoljno događa se i festival “Kad je Šibenik bio mlad”. Bila je to nova sjajna zamisao dueta Šarac & Viljac.

Zamisao je bila genijalno jednostavna. Pokažimo što je sve Šibenik bio, znao i mogao kada je bio mlad. Na pozornicu su pod svjetlima sada već na sva usta hvaljenog i slavljenog festivala dalmatinske šansone, uzdignute legendarne šibenske rock grupe “Pa-

uci”, “Lutke” i “Polaris” te uz njih i šibenski pjevači iz zlatnih nostalgičnih vremena Duško Jaramaz, Marko Deković, Igor Gulin, Goran Livaković i Mate Gulin!

Bilo je to (All right now!!) nešto najbolje što se Šibeniku moglo dogoditi, a ostalo je kao i Šibensko kulturno, tamo gdje je i bilo.

U prošlosti u kojoj se njihova vrijednost pa i genijalnost vide tek s desetljetne nostalgične distance. Mrtva su to šibenska zvona koja i danas zvonko brecaju ne bi li ih čule uši gluhe za šibenske vrijednosti i otvorila srca u kojima nema zavičajnog timbra.

Plovidba pučinom glazbe sa sigurnim vezom na mulu nostalgije Deseti rođendan Večeri dalmatinske šansone nakon silnih napora da se na njihovu razinu podigne projekt Šibenskog kulturnog ljeta i nevera kroz koje su morale zbog toga proći, dočekale su pomalo umorne. Visoku emotivno nostalgičnu razinu ne padajući i kvaliteti i prestižu zadržale su Večeri starih skladbi, ali se umor i zamor osjetio na Večerima novih skladbi. Šansona 2006. godine bila je gotovo bez ijednog pravog hita u svojoj maniri osim “Šterike” Tomislava Bralića, a 2007. godinu spasili su himna “Partili tenori” klape “Fortica” i “More snova” Nene Belana. Šibenski festival šansone sigurno je lovio pučinom lijepe zabavne glazbe i uglazbljene poezije držeći s jedne strane sigurni vez na mulu nostalgije i provjerenih vrijednosti, a s druge upravljajući timun prema novim glazbenim horizontima. Bila je to dobitna

formula, ali vrijeme je činilo svoje. Promjene su bile neizbježne posebno na glavnoj uzdanici, Večeri starih skladbi koja se uočila s činjenicom da su resursi nostalgije svedeni isključivo na hrvatsku glazbenu scenu ipak ograničeni i već uvelike iscrpljeni. Zbog toga 2009. 2010. i 2011. godine, na 15. rođendan, Večeri starih skladbi zamjenjuju Večeri talijanskih kancona, 2012. godine Večer retrospektive, a od 2103. Večer internacionalne glazbe.

Antologijske klapske šansone Večeri dalmatinske šansone 2008. godine (“Zar više nema nas”, Massimo i Neno Belan, “Ne more mi bit”, Pivači KUD-a “Cambi”, “Dvije sjene”, Helena Bastić) i 2009 godine (“Još ne mogu pristat volit”, klapa “Iskon”, “Kriva karta”, Pivači KUD-a “Cambi” i “Sve smo bliži”, Đani Stipaničev ) djelovale su pomalo umorno. Kao da je svime nestalo daha i inspiracije. Gotovo se činilo kao da cijela ta lijepa priča polako kreće prema zalazu. No onda su uslijedile nevjerojatno uspješne godine 2010., 2011., 2012. i 2014.

S tih Večeri novih skladbi u vječnost je ušao grozd antologijskih klapskih šansona u najboljoj maniri šibenske klapske šansone i varoške pjesme čije su postulate postavili Dušan Šarac i Arsen Dedić, gotovo pola stoljeća ranije.

Gledano iz današnje perspektive te Večeri po plodnosti i kvaliteti bez konkurencije u novijoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, a od njih složen nosač zvuka izgleda (abeced-

Volim ŠIBENIK | 9

DOSSIER

TOP LISTA NOVIH SKLADBI 1998.

• Da te mogu pismom zvati - Klapa “Maslina” • Šibenska nevista - Gabi Novak • Never more - Arsen Dedić

1999.

• Šibenske uspomene - klapa Maslina • Vrime grozja - Đani Maršan i Amenda Stošić • Uvala djetinjstva - Vice Vukov • Dalmatinska - Zdravko Škender • Moj Grad - Kristijan Goja

2000.

• Moji punti kad se zbroje - Gibboni • Griža - Meri Cetinić • Nisam ti dospio reći - Arsen Dedić • Balada o Koki - Mate Gulin i klapa Fortica • Dođi na jednu ćakulu - Ivo Pattiera • Namaži mi kruva i paštete - Mucalo • Šibeniče prijatelju - Oliver Jakovčev i ansambl Bonaca

2007.

• Partili tenori - klapa Fortica • Tovare moj - Đani Stipaničev i klapa Brodarica • Dica - Goran Karan • Dalmatinska duša prava - Hari Rončević i Tedi Spalato • Rijeka snova - Neno Belan

2008.

• Zar više nema nas - Massimo i Neno Belan • Ne more mi bit - Pivači KUD-a Cambi • Dvije sjene - Helena Bastić

2009.

• Još ne mogu pristat volit - klapa Iskon • Kriva karta - Pivači KUD-a Cambi • Sve smo bliži - Đani Stipaničev

2010.

• Taraš - Branko Bubica i klapa Teuta • Paško - Đani Stipaničev i Buđenje • Dalmacijo lipa - Tomislav Bralić i klapa Intrade • Pižolot - Mucalo • Tri prolića - Vinko Coce i Berekini

• Dite - klapa Libar • Di gremo - Tedi Spalato i Unuci Dalmacije (+ • Mate Gulin i Damir Duplančić) • Šibenska grandeca - Ivana Kovač i klapa Neverin • Lipi moj grade - Neno Belan i klapa More • Zora bila - Tomislav Bralić i klapa Intrade • Popucale rebatine - klapaCambi • Mala Tica - klapa Maslina

2002.

2011.

2001.

• Suza na škoju - Đani Maršan • Ti si more - Luki i klapa Iskon • Ima mora u toj kući - klapa Teuta • Ispod tvoje boloture - Tomislav Bralić i klapa Intrade

2003.

• Tamo di sunce sja - Hari Rončević • Ne živi se od arije - klapa Teuta • Srce od leda - Neno Belan i klapa More • Škatula za sne - Marijan Ban

2004.

• Za dušu - klapa Šufit • Oceani ljubavi - Neno Belan • Jedna rič - klapa Cambi • Za onu viru ća san ti da - Tomislav Bralić

2012.

• Prokleta ljubav - Đani Stipaničev • Korak - klapa Brodarica • Ulicama grada (pjesma sreće) - Neno Belan • Stavi tiho Aznavoura - Kemal Monteno i Ondina Delmestre • Sentimentio - klapa Bunari

• Lipote gladan, jubavi žedan - Tedi Spalato • Divojka s juga - Neno Belan • Kruh i sol - Meri Cetinić

2013.

2005.

2014.

• Prođe Nada ka i bura - klapa Teuta • Kuća kraj ferala - Tomislav Bralić • Potraži me - Đani Stipaničev • Dušo moja - Šime Bubica • Galeb - Neno Belan, klapa More i Rivers

2006.

• Samo me jubi - Dean Dvornik • Dite jubavi - Goran Karan • Tri vrčine - klapa More • Dvi izgubljene duše - Nera Gojanović i klapa Bonaca • Kad plima se diže - Neno Belan i Fiumens

10 |Volim ŠIBENIK

• Čovik s dušom maestrala - Đani Stipaničev • Oprosti mi jube - klapa Cambi • Jednom kada odem - klapa Brodarica • Slušam more - Đani Stipaničev • Pričaj mi Dalmaciju - klapa Cambi • Šibenska bura - klapa Maslina i Šime Bubica • Doći ćeš mi ti - Sara Škugor • Doma gren - Tonči Huljić i Madre Badessa • Daj mi, daj - Neno Belan i Fiumens

2015.

• Oće duša vanka tila - Marko Škugor • Tvoj glas - Neno Belan i Maja Posavec

2016.

• Samo ti si - Marko Škugor • Kad nas ne bude - Jelena Radan • Sanjaj - Neno Belan

nim redom) ovako: • Dite, klapa “Libar” • Di gremo, Tedi Spalato i Unuci Dalmacije & Mate Gulin i Damir Duplančić) • Jedna rič, klapa “Cambi” • Jednom kada odem, klapa “Brodarica” • Korak, klapa, “Brodarica” • Lipi moj grade, Neno Belan i klapa “More” • Mala tica, klapa “Maslina” • Oprosti mi jube, klapa “Cambi” • Popucale rebatine, klapa “Cambi” • Pričaj mi Dalmaciju, klapa “Cambi” • Sentimentio, klapa “Bunari” • Šibenska bura, klapa “Maslina” i Šime Bubica • Šibenska grandeca, Ivana Kovač i klapa “Neverin” • Za dušu, klapa “Šufit” • Za onu viru ća san ti da, Tomislav Bralić • Zora bila,Tomislav Bralić i klapa “Intrade”

Može ih se pismom zvati Šibenska Šansona - Izložba fotografija

Dvadeseti rođendan šibenski Večeri dalmatinske šansone dočekuje s respektabilnom pjesmaricom s više od 100 novih pjesama od koje mnoge ne ni nastale da nije bilo tog festivala. One su plod i zrcalo njegovog burnog života u kojem je postigao puno, a mogao je više da su njegovi tvorci bili shvaćeni i podržana kada su pokušali svoj Šibenik kroz kulturi i glazbu uzdići do razine istinske metropole.

Tajnu uspjeha i dugovječnosti Večeri dalmatinske šansone odgonetnuo je glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak: -Porod bez presedana u novijoj povijesti hrvatske glazbe slučaj je pjesme “Da te mogu pismom zvati” koja je tek osam godina nakon praizvedbe dospjela među 10 najizvođenijih pjesmama radijskim i TV postajama. Iako tajnu dugog života te skladbe ponajprije objašnjava plima obnovljenog zanimanja za klapsko pjevanje u kojem se granica između sazvučja i suvremenog glazbenog senzibiliteta stalno pomiče, njezina dugovječnost odražava namjere organizacijskog dvojca Večeri dalmatinske šansone i to od samog njihovog početka. Tandem Viljac - Šarac od prvih se koraka odlučio za taktiku sporog sagorijevanja u kojoj se borba za osvajanje kredibiliteta nije vodila načelom proizvodnje hitova pod svaku cijenu, nego širenjem definicije dalmatinske pjesme. Večeri dalmatinske šansone na svojoj pozornicu su okupile mnogo više vjernika nego prolaznika pa iako se njihovo zamjensko ime; šibenska šansona, ne može doduše stilski definirati, može ih se pismom zvati.

Naslov teksta parafraze je dijela teksta Arsena Dedića iz 1999. godine s “prosvjednog skupa Mandalina-Rogač-Paklena kao i pridruženih snaga Draga i Sonković, održanog na Plišcu i u Škopincu, na kojem je odlučeno da se cetoredarstveno privedu sudionici šibenske dalmatinske šansone” Volim ŠIBENIK | 11

DOSSIER

Renault MEGAN Tehnologija na tvojoj strani

1/3

plaćaš danas za godinu dana za dvije godine

Bez kamata.

Ponuda vrijedi za fizičke osobe i male poduzetnike od 1.10. do 31.12.2017. Ponuda za financijski leasing vrijedi za vozila putem financijskog leasinga u suradnji s Unicredit Leasing Croatia d.o.o. Financiranje se ugovara uz val od kupoprodajne cijene vozila. EKS 2,01%. Trajanje ugovora o leasingu 24 mjeseca. Učešće iznosi 33,00% od godišnja, a izražava se u EUR i plaća u HRK prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan uplate. Pon

Prosječna mješovita potrošnja: 3,7-6,3 l/100 km. Emisija CO2: 95-144 g/km. S Renault preporučuje

Auto kuća Gašperov d.o.o.

Split, Kralja Stjepana Držislava 7, Tel.: 021 430 300; Šibenik, Vrpoljačka cesta 3, Tel.: 022 311 800, www.gasperov.h

12 |Volim ŠIBENIK

NE

+4

ZIMSKE GUME

a sve fizičke osobe i male poduzetnike pri kupnji osobnih vozila Renault. Posebni prodajni uvjeti za financiranje lutnu klauzulu u EUR, kamatna stopa za klijente je 0,00%, a jednokratna naknada zaključenja ugovora 2,00% d kupoprodajne cijene vozila. Otkupna vrijednost iznosi 1,00% od kupoprodajne cijene vozila. Leasing rata je nuda za zimske gume vrijedi pri kupnji osobnih vozila Renault osim Twinga bez obzira na način financiranja.

Slike automobila su simbolične.

hr

renault.hr

Volim ŠIBENIK | 13

INTERVJU

Branko Viljac direktor šibenskih Večeri dalmatinske šansone PRIPREMILA: DIANA FERIĆ FOTOGRAFIJE: STANKO FERIĆ, ARHIV VEČERI DALMATINSKE ŠANSONE, FOTO ARHIV ČASOPISA “VOLIM ŠIBENIK”

Branko Viljac, sin šibenskog težaka Ante, koji je imao konobu “U Ante Tučara” na vanjskom i domaćice Tone, rođene Rupić, unuk Josipa Rupića glavara Dubrave, čelnika prijeratnog HSS-a i Luke Viljca, znanog šibenskog težaka te praunuk Jakova Viljca Tučara, diplomirani ekonomist i umirovljeni bojnik Hrvatske vojske s reputacijom šibenske rockerske legende, zadnjih 20 godina poznat je, priznat i štovan kao jedan od osnivača i direktor Večeri dalmatinske šansone, bez dvojbe najvažnije i najpopularnije šibenske kulturne manifestacije i institucije nakon Međunarodnog dječjeg festivala, koja ove godine slavi 20. rođendan.

Branko je rođen u Šibeniku 15. veljače 1956. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju, a studirao je i diplomirao ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija vratio se u Šibenik i zaposlio u poduzeću “Poliplast”, a krajem osamdesetih godina imao je privatni dućan, bolje rečeno malu robnu kuću “Gapa“ (tj. Gaža & Parapeško) exclusive” na Starom pazaru. Dragovoljac je Domovinskog rata, a u 113. brigadi HV-a obnašao je dužnost dozapovjednika voda protuzračne obrane „Oba dva“, a zatim dužnost načelnika njenog financijskog odjela. U Hrvatskoj vojsci ostao je do 2002. godine kada je umirovljen. Tijekom Domovinskog rata od 1993. do 1995. godine bio je predsjednik dječjeg zbora “Cvrčak”, a nakon rata od 1995. do 1998. godine predsjednik zbora “Zdravo maleni”. Četiri godine je bio urednik programa “Mali raspjevani Šibenik” Međunarodnog dječjeg festivala, a bio je osnivač i ravnatelj “Šibenskog kulturnog ljeta”, jedne od najznačajnijih i najambicioznijih manifestacija u novijoj povijesti Šibenika u okviru koje je činio čuda od 2001. do 2004. godine. Pamte se i imaju gotovo kultni status spektakularni pro14 |Volim ŠIBENIK

BIOGRAFIJA

Branko Viljac, direktor Večeri dalmatinske šansone, diplomirani ekonomist, bojnik Hrvatske vojske. Rođen je u Šibeniku 15. veljače 1956. godine. U osnovnu školu i gimnaziju išao je u Šibeniku, a studirao je ekonomiju i diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od osnovne škole do završetka studija bio je pjevač šibenskih i zagrebačkih rock bandova “Life”, “Babilon”, “Gong”, “Merlin” i “Spektar”, a kasnije grupe “Mali vrag i prijatelji”. Nakon studija vratio se u Šibenik i zaposlio u poduzeću “Poliplast”. Dragovoljac je Domovinskog rata, a u 113. brigadi HV-a obnašao je dužnost zapovjednika voda protuzračne obrane , a zatim dužnost načelnika financijskog odjela. U Hrvatskoj vojsci ostao je do 2002. godine kada je umirovljen. Tijekom Domovinskog rata od 1993. do 1995. godine bio je predsjednik dječjeg zbora “Cvrčak”, a nakon rata od 1995. do 1998. godine predsjednik zbora “Zdravo maleni”. Četiri godine je bio urednik programa “Mali raspjevani Šibenik” na Međunarodnom dječjem festivalu. Od 2001. do 2004. godine bio je osnivač i ravnatelj “Šibenskog kulturnog ljeta”, jedne od najznačajnijih i najambicioznijih manifestacija u novijoj povijesti Šibenika. Pamte se i danas imaju gotovo kultni status spektakularni programi na tvrđavi sv. Nikole kada je zahvaljujući njima Šibenik bio kulturna metropola Hrvatske. Bile su to neponovljive izvedbe “Carmine Burane” pod ravnanjem slavnog hrvatskog dirigenta Vjekoslava Šuteja, koncerti pijanista Maksima Mrvice, violiniste Stefana Milenkovića i Zagrebačkih solista predvođenih maestrom Tonkom Ninićem te koncertna izvedba opere “Nikola Šubić Zrinski”.

U suradnji s Dušanom Šarcem i uz pomoć Arsena Dedića 1998. godine bio je jedan od osnivača manifestacije Večeri dalmatinske šansone. Od tada do danas direktor je te manifestacije koja ima status jednog od najboljih i najpopularnijih hrvatskih festivala zabavne glazbe. ♦

Jedan sam od malih igrača s velikim srcem koji se bore da

Šibenik bude uspješan i prepoznatljiv grami na tvrđavi sv. Nikole kada je zahvaljujući njima Šibenik bio kulturna metropola Hrvatske. Bili su to neponovljiva izvedba “Carmine Burane” pod ravnanjem slavnog hrvatskog dirigenta Vjekoslava Šuteja, koncert pijanista Maksima Mrvice i violinista Stefana Milenkovića te Zagrebačkih solista predvođenim Šibenčaninom, maestrom Tonkom Ninićem i koncertna izvedba opere “Nikola Šubić Zrinski” zagrebačkog HNK. Od osnovne škole do završetka studija bio je pjevač šibenskih i zagrebačkih rock bandova “Life”, “Babylon”, “Gong”, “Merlin” i “Spektar”, a kasnije grupe “Mali vrag i prijatelji”.

Iako je po zvanju i znanju ekonomist, glazba ga je obilježila i odredila njegov život, posebno nakon što je 1997. godine u suradnji s Dušanom Šarcem i uz pomoć Arsena Dedića osmislio, a 1998. godine i pokrenuo, prestižni glazbeni festival pod imenom Večeri dalmatinske šansone. Od tada do danas direktor je te manifestacije koja ima status jednog od najboljih i najpopularnijih hrvatskih festivala zabavne glazbe. »»Večeri dalmatinske šansone zaokružile su i okrunile tvoju bogatu i šaroliku karijeru. Danas te je nemoguće zamisliti izvan tog okvira unutar kojeg u valceru s Dušanom Šarcem, sjajno funkcioniraš. Smeta li te ili si ponosan na to što između tebe i festivala koji vodiš u javnosti postoji znak jednakosti?

-Radim ono što volim i čemu sam od djetinjstva težio. Još u osnovnoj školi odlučio sam da ću biti ekonomist, ali i da ću se baviti glazbom i biti pjevač. I eto, postao sam ekonomist koji se bavi glazbom, a imao sam

SVE BRANKOVE ROCK GRUPE od “Lifea” preko “Babilona” i “Gonga” do preteče “Berekina”, “Spektra”

Prva rock grupa u kojoj je Branko bio pjevač bila je grupa “Life” kojoj je pristupio kada je došao u Gimnaziju.

Grupa “Life” bili su Miljenko Bura, bas, Emilijo Menđušić, bubnjevi, Alfred Trojan i Boris Pešić, gitare i Branko Viljac, vokal.

Branko je s grupom “Life” bio godinu dana, a onda je osnovao svoju grupu koja je dobila ime “Babilon”. Članovi te grupe bili su Boris Pešić i Veljko Zorić, gitare, Nenad Krsmanović, bas, Marko Koštan, bubnjevi i Branko Viljac, vokal.

Iz grupe “Babilon” nastala je grupa “Gong”.

Ta je grupa bila najdugovječnija i s njom je Branko žarilo i palilo diljem Lijepe naše i širom današnje Šibensko - kninske županije. Članovi grupe “Babilon” bili su Emil Baljkas i Boris Pešić,gitare, Joško Škarica, bubnjevi Alfred Trojan, i Branko Viljac, vokal. a kasnije im se pridružio Tomislav Gojanović na basu Nakon odlaska na studij u Zagreb Branko je od 1976. do 1980. godine bio pjevač grupe “Merlin” koja je nastupala po zagrebačkim klubovima, a imala je koncerte u šibenskom hotelu “Krka” i u Skradinu.

Tijekom ljetnih praznika od 1976. do 1980. godine Branko je ljeti u Šibeniku i duž šibenske rivijere nastupao s grupom “Spektar” koja je bila preteča popularnog banda “Berekini”. U grupi spektar uz Branka Viljca bili su Nenad Krsmanović, Darko Ježina, Stipe Berak i Nebojša Lakić. Nakon odlaska Branka Viljca, novi pjevač postaje Oliver Jakovčev, a grupi se pridružuje i gitarist Ivo Korunić. Tako, nakon promjene imena, nastaju “Berekini”

i pjevačku karijeru, ali nekako polovičnu. Nisam imao neku jaku želju i ambiciju postati veliki pjevač, ali su me te pjevačke vode ipak odnijele u menadžerske pa sam danas menadžer u kulturi i radim, kao što rekoh, ono što volim. Danas me prepoznaju po šansoni iako me moja generacija još pamti i doživljava kao žestokog i iskrenog rokera. Zadovoljan sam i jednim i drugim statusom jer sam u oba prihvaćen s pozitivnim konotacijama.

Ponosno idem kroz moj Šibenik, sretan što činim nešto dobro za svoj grad.

Jedan sam od malih igrača s velikim srcem koji se bore da Šibenik bude uspješan i prepoznatljiv

»»Osjećaš li

težinu „slave“ u vlastitom gradu, u sredini u kojoj živiš? Kažu da je najteže?

-Nisam ni prvi ni jedini koji nešto čini ili pokušava učiniti za dobrobit Šibenika. Ima u Šibeniku dosta ljudi koji kao solo igrači izvan institucija rade nešto dobro i pozitivno što se prepoznaje i honorira simpatijama i uvažavanjem Šibenika i Šibenčana. Ja sam jedan od tih malih igrača s velikim srcem, velikim željama i pozitivnim ambicijama da se pridonese nešto svome gradu, da se bori za njega kako bi bio uspješan i prepoznatljivi, ali i da bi se u njemu živjelo bolje, ljepše i kvalitetnije. »»To se vidi i prepoznaje jer nisi svoj rad ograničio samo na vrhunske manifestacije nego radiš i štošta drugo, a k tome pomažeš i potičeš udruge, zborove i poVolim ŠIBENIK | 15

INTERVJU jedince koji rade nešto dobro i pozitivno za svoj grad.

-Novac i materijalna bogatstva nikada mi nisu bili motiv za rad niti su uključeni kao bilo kakav faktor u ono što radim. Da sam imao drukčije afinitete i drukčiji stav prema životu možda sam mogao imati i novac i materijalna bogatstva. Kao diplomirani ekonomist mogao sam imati i sasvim drukčiji životni put, mirniji, sigurniji… Bilo je i onih zlatnih vremena kada sam se mogao priključiti vagonu onih koji su kao uspjeli, a danas zbog tih svojih uspjeha ne spavaju mirno.

Ja, hvala Bogu, mirno spavam. Svoj posao i svoje zvanje zapustio sam još tijekom Domovinskog rata, a i nakon njega, a kada sam izašao iz vojske definitivno sam ga zanemario i posvetio se glazbi, ali ne više kao izvođač, ne kao pjevač i frontman rock grupa nego kao organizator festivala šansona kojim sam zadovoljan i koji me ispunjava u svakom pogledu.

Punopravni Varošanin s Plišca

»»Živiš u Varošu, u ulici ispod fabulozne

Tesline ulice koja je, kada je o glazbi riječ glavno izvorište svega onoga što u šibenskoj i hrvatskoj glazbi vrijedi, ima status umjetnosti i izlazi daleko izvan okvira klasike potrošnih estradnih produkata. Je li i tebe dotaknuo taj duh Tesline ulice?

- Igrom slučaja i stjecajem neobjašnjivih okolnosti svi znameniti Šibenčani koji nešto znače u svijetu glazbe vuku korijene i imaju doticaj s Teslinom ulicom, njenim užim susjedstvom i gradskom četvrti Varoš. Ja sam granični slučaj jer sam porijeklom sa samog ruba Varoši. Moji su obiteljski korijeni na Plišcu, ali je moje djetinjstvo vezano za Varoš.

Ima tu nešto, nekih podzemnih voda, svemirskih zračenja, nekih energija koje utječu na ljude. Kada smo se preselili u ovaj stan u Varoši osjetio sam promjenu. Kao da je i mene zapljusnuo taj nevidljivi val stvaralačke energije. Mislim, iako sam imao neki glazbeni dar i talent, da me je baš druženje s Varošanima, a ponajviše s Arsenom Dedićem, formiralo kao osobu i menadžera u kulturi pa sam s vremenom i zahvaljujući onome što radim stekao pravo biti punopravni Varošanin. »»Imaš li i ti te šibenske obiteljske glazbene gene zbog kojih ovdje skoro svaka obitelj ima barem dva dobra pjevača?

- Ne. Moja je obitelj težačka. Moji korijeni su u polju, u vinogradu i masliniku, u teškom radu. Moj je otac volio plesati i slovio je kao dobar plesač, a majka je rado pjevušila dok je kuhala. Vjerojatno sam tako dobio, kako to Arsen reče, odličan rad nogu. Naslijedio sam nešto majčinog glasa i očevog plesačkog dara. Peti sam naraštaj šibenskih Viljaca koji su porijeklom iz Rame, a povlačeći se pred turskim osvajačima naselili su se u Ljubitovici. Prvi je u šibenski kraj došao moj 16 |Volim ŠIBENIK

šukundjed Jure, a ja vučem porijeklo od njegovog sina, mog pradjeda Jakova i njegovog sina, mog djeda, Jure. Četvrti naraštaj bio je moj otac Ante. »»Zato su tvoje kćeri Franka i Antonija dobre pjevačice. Obje su pjevale u zborovima “Cvrčak” i “Zdravo maleni”?

- Mislim da je njihov pjevački dar porijeklom iz Crnice i da su ga naslijedile od moje supruge Rajne koja je, kao odlična pjevačica, bila članica “Kola”, a završila je i glazbenu školu. Pjevač je bio i njen brat, a i majka i otac su pjevali u “Kolu”. Od mene su po svemu sudeći naslijedile više duha, a od majke više sluha. Ni jedna se nije našla u glazbi. Nastavile su karijere svaka na svoj način.

Bubnjar koji bubnja na praznim kutijama „Plavog radiona“

»»U glazbu si ušao kao rocker, a i danas

te prepoznaju i doživljavaju kao rockera iako se baviš sasvim drukčijom vrstom glazbe. Kako si i kada zaplivao vodama rock and rolla?

- Od kad znam za sebe bio sam rocker. Za to je najviše kriv moj brat Luka koji je volio rock glazbu i iz Trsta donosio ploče najboljih svjetskih bandova. Svoj prvi bend imao sam još u osnovnoj školi. Bila je to 3. osnovna škola koja nije imala ime, a bila je smještena u Sjemeništu pa su moju generaciju nazivali sjemeništarcima. U tom bandu bio sam bubnjar, a bubnjao sam na praznim kutijama od deterdženta “Plavi Radion”. Kada sam krenuo u Gimnaziju bio sam pjevač grupe “Life” u kojoj je bubnjeve svirao Emilio Menđušić, poznati šibenski sokolar i osnivač Sokolarskog centra, bas je svirao Miljenko Bura, a gitare Alfred Fredi Trojan i Boris Pešić.

S njima sam bio godinu dana, a onda sam osnovao svoj band “Babilon” iz kojeg je nastala grupa “Gong” koja je nastupala diljem današnje Lijepe Naše Županije. »»Band„Life“ nakon osnovne škole nastavio je živjeti u Gimnaziji. Štoviše, postali ste pravi, rasni šibenski rock band koji je pobjeđivao na onim legendarnim gitarijadama o kojima se i dan danas priča punih usta hvale i slatke nostalgije?

- „Life“ nije bio garažni band nego band iz ćaćine konobe u kojoj se kuhalo vino. Malo pomalo imitirajući slike iz časopisa počeli smo sličiti na pravi band. S takvom reputacijom došli smo u gimnaziju. Doktor Bura, nešto stariji od nas, čuo je da dolaze prvaši sa sklonostima prema rock and rollu i među njima jedan pjevač koji dobro viče i urliče pa nam je pružio priliku. Tako je u nastao gimnazijski „Life“. Uživali smo u toj ulozi i nismo razmišljali tko će od nas što biti kada odraste. Nismo ni slutili da će pjevač studirati ekonomiju i postati direktor Večeri dalmatinske šansone, gitarist nakon studija strojarstva postati jedan od direktora TLM-a, a bubnjar osnivač i vlasnik Sokolarskog cen-

tra. Tako je grupa „Life“, dakle „Život“, opravdala svoje ime i dala neke značajne ljude. »»Je li „Life“ bila ozbiljna rock grupa ili je to bio tek gimnazijski band?

- Bila je toliko ozbiljna da sam se ja neozbiljno bavio glazbom. Nikada nisam postao profesionalni pjevač. Nikada nisam imao ambiciju snimiti ploču ili ostvariti nekakvu rockersku pjevačku karijeru. To mi je bio samo lijep hobi i način mog života i naravno lakši put prilaska djevojkama. Uvijek sam volio glazbu, ali kao pjevač nisam želio pjevati za novac, a ponajmanje ići po pirovima. Čak sam odbio snimanje ploče kada su mi to ponudili jer sam trebao pjevati šlagere, a ja sam bio rocker. Ja sam jednostavno uživao u glazbi kao što sada uživam kao organizator glazbenog festivala. »»Gdje ste nastupali? Je li grupa Life imala svoju publiku?

- Bili smo lokalne zvijezde. Svirali smo po cijelom području današnje županije. Imali smo svoju vjernu publiku u Drnišu, Kninu, Vodicama…Ja sam kao pjevač imao svoje fanove, a bend je imao i djevojke koje su ga pratile na turnejama. Danas ima puno majki koje svojim sinovima i kćerima pričaju priče i legende o našim nastupima. Bio sam lud i otkačen. Imali smo šarolik repertoar pa sam i ja kao pjevač, osim Gaža i Rocker, imao nadimke za svaku prigodu. Kada smo na ljetnim terasama svirali pop rock za turiste zvali su me Elvis Presley, kada bi svirali za ozbiljniju rock publiku nazivali su me Brianom Ferryjem, a kada smo neozbiljno svirali sirovi rock bio sam Mick Jagger. Plijenio sam svojim nastupima pozornost publike. Bili smo lokalni band, ali smo se ponašali kao da smo svjetska rock atrakcija. Sve su oči bile uprte u nas.

Imali smo i energiju i sinergiju na koju se sjajno nalijepila moja scenska ludost. Bio sam iskren rocker i zato su me ljudi voljeli. Bilo je to lijepo, ali bio sam samo dobar imitator. Nisam imao poriva, a ni talenta stvarati vlastitu glazbu. Zato sam se na vrijeme ostavio glazbe svjestan svojih nemogućnosti i pjevačkih limita. Sam sam sebi priznao da nisam za pjevača i da ne mogu biti pjevač. Ja sam bio showman i zabavljač, ali nisam imao ono nešto što mora imati pravi pjevač. Nakon povlačenja s lokalne rock scene dosta dugo se uopće nisam bavio glazbom.

Vratiti se u Šibenik bila mi jedina životna opcija

»»Glazbom si se na taj, sebi svojstven na-

čin, nastavio baviti i kada si otišao na studij u Zagreb?

- Na studiju u Zagrebu bilo je svega svačega kako i priliči studentskim danima. Bilo je i glazbe, ali i štemanja zidova po zagrebačkim vikendicama da bi se preživjelo i zaradilo novaca za kupiti kaubojske čizme špicoke.

Bavio sam se i glazbom, ali smo svirali najviše za vlastite gušte jer ni ja ni drugi člano-

Volim Å IBENIK | 17

INTERVJU vi benda nismo imali ambicija za niša drugo osim završiti fakultet i vratiti se u Šibenik. »»To, otići u Zagreb, završiti fakultet i vratiti se u Šibenik, danas zvuči čudno, gotovo arhaično?

- Tada nisam imao drugih ambicija. Povratak u Šibenik ni u jednom trenutku za mene nije bio upitan. To je bila moja jedina opcija.

O trenutka kada sam završio gimnaziju i pripremao se za odlazak na studij jedina i najvažnija misao bila je - završiti fakultet i vratiti se u Šibenik. Bilo je ozbiljnih ponuda da se ostane u Zagrebu, i poslovnih i bračnih, i svakakvih drugih ali želja za Šibenikom bila je jača. I tada se kao i danas, mnogi nakon studija nisu vraćali u Šibenik. Ja spadam, a i ponosim se time, među one malobrojne kojima je povratak u Šibenik bio životni prioritet.

Preko „Poliplasta“, HV-a i SAD-a do posvećenja šansoni

»»Što si radio nakon što si se s diplomom

vratio u Šibenik?

- Zaposlio sam se kao referent prodaje u šibenskoj tvornici “Poliplast”, ali vrlo brzo sam postao glavni komercijalist. Uoči Domovinskog rata okušao sam se i kao poduzetnik s dućanom „Gapa“ na Starom pazaru, ali rad u „Poliplastu“ mi je bio vrjedniji. Tu sam stekao prvo dragocjeno menadžersko iskustvo i puno poznanstava na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Tu sam stekao znanja, rutinu i poslovnu čvrstinu, sve ono što mi je kasnije jako puno pomoglo u vođenju dječjih zborova i kulturnih programa te posebno u pokretanju i organiziranju Večeri dalmatinske šansone. »»No, nisi se dalje razvijao u tom pravcu.

Došao je rat i ti si postao vojnik, najprije dragovoljac, a onda profesionalni vojnik!

- Kada je opstanak Hrvatske bio ugrožen javio sam se kao dragovoljac i stao u obranu Domovine. U ratu sam prošao put od običnog vojnika do bojnika. U Hrvatskoj vojsci sam proveo punih 12 godina, od 1991. do 2003. godine. Prvo vatreno krštenje imao sam u rujnu 1991. godine tijekom bitke za Šibenik, a zatim sam bio pripadnik protuzračne obrane na Zečevu. Tamo sam bio dozapovjednik voda „Oba dva“ na Zečevu. Nakon završetka rata ostao sam u Hrvatskoj vojsci u kojoj sam kao diplomirani ekonomist radio u financijama. U međuvremenu sam bio i na vojnom školovanju u SAD-u što mi je bilo istinski vrijedno i drago iskustvo. Tamo sam bio jedan od najboljih polaznika tečajeva za vojno usavršavanje. U vojsci nisam ostao koliko sam mogao jer više nisam mogao izdržati vojnički režim života, a nije mi bilo ni suđeno da ostanem u vojsci. Domovina je obranjena, samostalna Hrvatska je stvorena, ja sam svoju dužnost obavio… i onda sam kao višak umirovljen što mi je i najviše odgovaralo jer sam se mogao posvetiti onomu što mi je najviše odgovaralo i u čemu sam 18 |Volim ŠIBENIK

se našao, a to festival dalmatinske šansone.

Rođenje festivala dalmatinske šansone

»»Zašto se ove godine slavi 20. rođendan

Večeri dalmatinske šansone kada je prvi održan 1998. godine, što znači da se ove godine održava 19., a ne 20. Večeri?

- Ne obilježavamo 20. Večeri dalmatinske šansone nego njihov 20. rođendan zato što se ove godine navršava 20 godina od kako je 1997. godine ideja o takvom festivalu pala na plodno tlo i ostvarila se. Večeri su, prirodno, nakon rođenja i neophodnih priprema 1997. godine prohodale 1998. godine.

Prve Večeri nosio je Dušanov obrt Koncertna agencija „Šibenik koncert“ koji je prerastao u Glazbenu udrugu „Šibenik koncert“ u kojoj Dušan Šarac obnaša dužnost predsjednika, a ja tajnika. »»Lijepa je to okrugla brojka koja govori o kontinuitetu i zrelosti i potvrđuje da je zamisao bila dobra, a ekipa koja ju je ostvarila sposobna za takvo postignuće.

Kako je nastao sada već kultni šibenski festival šansone?

- Festival dalmatinske šansone, iako smo od početka izbjegavali riječ festival jer svoju glazbenu manifestaciju nismo željeli kompromitirati svrstavanjem u kategoriju festivala lakih nota, potrošne glazbe i lažnih zvijezda, zamisao je mog partnera Dušana Šarca, skladatelja i producenta s vrlo značajnom i bogatom glazbenom karijerom. On je idejni otac i začetnik Večeri dalmatinske šansone.

Još dok je radio u Zagrebu razmišljao je o povratku u Šibenik i pokretanju jedne ozbiljne glazbene manifestacije u svom rodnom gradu. Godinama je tu ideju nosio u sebi, a onda se dogodila ona presudna slučajnost koja nas je povezala i omogućila i njemu i meni da ostvarimo naše zamisli i snove o festivalu popularne glazbe koji neće biti festival festivala radi, koji neće postati pozornica glazbenog neukusa i potrošne glazbe.

To je bila ta dobra vibra, taj akord koji nas je povezao.

Kontra šunda i komercijale

»»Jeste li se ti i Dušan Šarac poznavali od

ranije ili je vaše prijateljstvo niklo i stasalo kroz Večeri dalmatinske šansone? S obzirom na to da ste „kliknuli“ na prvu stječe se dojam da se znate „milijun godina“?

- Dušan i ja smo se upoznali kroz rad s dječjim zborovima „Cvrčak“ i „Zdravo maleni“. Prvi naš, da tako kažem zajednički projekt, bio je CD zbora „Cvrčak“. Bio je to prvi šibenski nosač zvuka koji je bio nominiran za glazbenu nagradu „Porin“. To nas je zbližilo, ali još ne i povezalo. On je bio većinski autor pjesama na tom CD-u, a ja sam u priču bio upleten kao voditelj odnosno predsjed-

nik zbora, a to sam postao samo zbog moje djece, mojih kćeri koje su u njima pjevale i roditelja druge djece koji su me izabrali uglavnom zato što su me znali kao rockera koji je barem na ovoj lokalnoj razini bio, ako ne uspješan, onda barem spretan menadžer. Do tada Dušan i ja nismo bili ni prijatelji, a ni suradnici. Nekih sedam godina surađivali smo preko telefona. Povezao nas je tek “Božić” u Šibenjiku. Prišao mi je i ima ideju koju godinama vrti u glavi. Kazao mi je onako u svom stilu: -Ja ću biti umjetnički ravnatelj, a ti ćeš biti direktor.

-Dobro, kazao sam, ja moram dakle samo naći prostor, sponzore, opremu i publiku.

On je bio stariji od mene. Bio je previše ozbiljan, pa i preveliko ime za moju mladost i oskudno glazbeno iskustvo. Naravno, dobro sam znao tko je Dušan Šarac. Iako sam bio rocker u duši, a on je bio u drukčijim glazbenim vodama bio mi je autoritet. No, kada smo počeli surađivati na projektu šibenskog festivala dalmatinske šansone sve je to nestalo, a zajednički rad je bio usmjeren prema zajedničkom cilju. »»Je li točno da je presudnu ulogu u rađanju Večeri dalmatinske šansone imala glazbena manifestacija „Božić u Šibeniku“ koju si ti organizirao za 113. brigadu HV-a s ciljem da se prikupe sredstva za izgradnju kapelice u krugu vojarne knezova Bribirskih?

- Zapravo da. Ključan je bio trenutak kada sam 1997. godine u sportskoj dvorani na Baldekinu organizirao „Božić u Šibeniku“ samo sa šibenskim pjevačima, zborovima i klapama. Okupio sam više od 20 šibenskih izvođača i pokazao glazbenu snagu i bogatstvo Šibenika. Taj koncert bio je trenutak kada su se rodile „Večeri dalmatinske šansone“.

Dušan Šarac je tada, vidjevši što Šibenik ima, zna i može, uobličio ideju o projektu kojeg je dugo nosio u sebi, a nakon razgovora s pjesnikom Krstom Jurasom tijekom kojeg je utvrdio gradivo došao je k meni s “nemoralnom ponudom” da zajednički organiziramo šibenski festival. Odmah mi je ponudio partnerstvo s podjelom uloga tako da ja budem operativni, a on umjetnički direktor festivala. Ideja mi se svidjela, ali nisam pristao ni odmah ni bezuvjetno. »»Zašto nisi odmah pristao?

- Imao sam zazor prema zabavnoj glazbi, a i prilično su mi se gadili estradni festivali. Bilo je u Hrvatskoj previše takvih festivala. Glazbena je scena bila zagađena, festivali su bili ispod svake razine, zavladala je bezvrijedna dance glazba… Osim toga još uvijek sam bio nekakav rocker u duši, koji ima zazor prema šlagerima, koji je odbijao pjevati zabavne pjesme pa čak u jednom razdoblju i izbjegavao pjevati domaće pjesme.

Bio sam skeptičan prema Dušanovom projektu šibenskog festivala. Međutim što smo više razgovarali to mi je bila jasnija i prihvatVolim ŠIBENIK | 19

INTERVJU ljivija njegova vizija šibenskog festivala kao naglašeno kulturne manifestacije s jasnim i programski definiranim otklonom od glazbenog šunda i potrošne komercijalne glazbe. Uz to čovjek s godinama sazre,pa počne drukčije gledati svijet oko sebe i shvati da postoje vrijednosti tamo gdje ih prije nije vidio ili u mladenačkom žaru nije uspio vidjeti. Pristao sam u trenutku kada sam bio čvrsto uvjeren da ćemo zaista pokrenuti festival koji će se razlikovati od drugih jer će imati jasan stav, umjetnički dignitet i identitet kulturne glazbene institucije.

Viljac & Šaraca kao Lennon & McCartney

»»Sada, nakon 20 godina i 19 Večeri dal-

matinske šansone, nema nikakve dvojbe da ste u svojim namjerama uspjeli, a vas dvojica ostavljate dojam suradnika koji funkcioniraju u nekom finom menadžersko - stvaralačkom valceru. Barem prema van izgleda da među vama postoji sinergija slična onoj koju su imali Lennon i McCartney?

- Ha, kao Lennon i McCartney! Hvala, ali uz jednu napomenu. Šarac & Viljac imaju duži vijek trajanja od njih. Njih su dvojica surađivala nepunih 10 godina, a mi surađujemo 20 festivalskih godina plus šest godina zajedničkog rada sa zborovima. »»Jeste li se ikada posvađali? Obojica ste jaki karakteri i osebujne ličnosti, ali svaki na svoj način. Zaista je čudno što vaša suradnja toliko dugo traje!

- Nismo se nikada pravo posvađali. Istina je da smo jako različiti, a ipak smo slični pa se dopunjavamo. Ja sam eksplozivan i hiperaktivan, ali sam u poslu ipak temeljit i lako se povučem ako vidim da sam napravio grešku, a Dušan je s druge strane na prvu miran, ali ako pukne, onda se treba dobro čuvati i skloniti mu se s puta.

Od „Cvrčka“ i „Zdravo maleni“ do svetog trojstva Večeri dalmatinske šansone Dedić - Šarac - Viljac

»»Dječji zborovi „Cvrčak“ i „Zdravo male-

ni“, očigledno su imali važnu pa i presudnu ulogu u nastanku Večeri dalmatinske šansone? Zapravo su se Arsenov, Dušanov i tvoj životni put upravo zahvaljujući njima stopili u kreativnu stazu koja vas je dovela do festivala dalmatinske šansone?

- Tako je. Drago mi je što si to uočila. Ti su nas zborovi povezali, a temelj i ishodište festivala bila je manifestacija „Božić u Šibeniku“ koju je zapravo organizirala 113. šibenska brigada Hrvatske vojske, a ja sam bio njen menadžer. „Božić u Šibeniku“ je zametak i ishodište Večeri dalmatinske šansone jer im je koncepcijski bio sličan. Na toj manifestaciji nastupali su gotovo svi najvažniji i naj20 |Volim ŠIBENIK

poznatiji hrvatski pjevači, klape i glazbenici, a samo je zadnji „Božić u Šibeniku“, onaj presudni, bio organiziran samo sa šibenskim snagama. Dječji zborovi bili su dodirna točka u kojoj smo se našli Dušan Šarac, Arsen Dedić i ja, kako reče glazbeni kritičar i erudita Zlatko Gal, „sveto trojstvo Večeri dalmatinske šansone Dedić -Šarac – Viljac“. »»Kakva je bila uloga Arsena Dedića u svemu tomu?

- Arsenova uloga bila je izuzetno važna.

On je uz nas dvojicu bio pokretač Večeri i, barem u početku da se tako izrazim, njihov treći direktor. Arsen je bio s nama i izravno je sudjelovao u kreiranju festivalskog programa i organizaciji festivala dok se nije umorio i dok to nije počelo utjecati na njegov stvaralački ritam. Presudno je bilo kada je zbog festivala izgubio svoj mir u svom šibenskom domu i pod svojom smokvom. Tada je istupio iz organizacije festivala, ali je ostao snažno prisutan kako svojim pjesmama tako i svojom prisutnošću.

Magična privlačnost Šibenika

»»Kako su, kada ste ih počeli pozivati na

tada potpuno nepoznati festival reagirali poznati pjevači, klape, skladatelji?

- Ničeg ne bi bilo bez Dušana Šarca. On je bio poznat, bio je ime, autoritet, sve je poznavao i svi su poznavali njega. Njegova riječ bila je dovoljna. Ja sam tada još bio nepoznat u tom svijetu. Sve smo dobili na njegovo ime i njegov minuli rad. Bilo je u tome i sreće jer je još bila prisutna i aktivna prva generacija pjevača, pjesnika i skladatelja koji su doslovno stvorili hrvatsku glazbenu scenu i formirali glazbeni ukus hrvatske publike. Ta generacija bila je u tim trenucima zasićena klasičnim estradnim festivalima, već toliko umorna od njih da na njima više nije ni nastupala, a mi smo im ponudili nešto novo, drukčije, nešto na razini njihovog ugleda, značaja i umjetničkih vrijednosti pa su se svi pozvani rado odazvali i došli u Šibenik. »»Večeri dalmatinske šansone razlikuju se od svih drugih festivala, dišu punim umjetničkim plućima i postale su prestižni festival čiju su vrijednost prepoznali i publika i izvođači, ali i pjesnici, skladatelji, aranžeri i glazbenici koji se zaista trude da na šibenskom Trgu Republike pokažu ono najbolje i najvrjednije od svog stvaralaštva. Koja je tajna toga što radite?

- Na Dušanov poziv u Šibenik su 1998. godine došli Arsen Dedić, Gabi Novak, Ibrica Jusić, Tereza Kesovija, Đani Maršan, Kemal Monteno… Došli su svi oni koji su na glazbenoj sceni zaista nešto vrijedili. Iako je tu Dušanova uloga bila presudna i nemjerljivo značajna, treba reći da je mnogima koji su se odazvali i pristali sudjelovati na tom novom festivalu jako važno bilo to što im poziv stiže baš iz Šibenika. Naš Šibenik ima to

nešto, tu magičnu magnetsku privlačnost. Šibeniku je teško odoljeti. Glavno, svi su se odazvali. Sve su to bila velika imena s bogatim karijerama i antologijskim pjesmama.

Oni su svojom pojavom, nadahnutim interpretacijama starih poznatih skladbi te još više svojim novim pjesmama koje su prvi puta izveli u Šibeniku, uzdigli naš festival i dali mu čvrste kulturne i umjetničke temelje.

Oni su ga definirali kao upravo onakav festival kakav je Dušan sanjao, a ja zamišljao kada mi je ponudio partnerstvo i dužnost njegovog direktora. Pojava, da tako kažem stare garde, pojava najboljeg od najboljeg što Hrvatska u svijetu glazbe ima, privukla je nove mlade glazbene snage koji, ni da su htjeli, nisu mogli ići ispod te inicijalne razine koju su oni postavili. »»Iz današnje perspektive uočava se da su Večeri dalmatinske šansone nastale i zaživjele u trenucima kada su se hrvatska i šibenska kultura počele gubiti lutajući u potrazi za novim identitetom u okvirima slobodne i neovisne hrvatske države. Je li to točno?

- Kada se osvrnem unazad zaista je bilo tako. Za svojim identitetom u novim okvirima i uvjetima slobode, demokracije u godinama nakon Domovinskog rata nisu tragali samo Šibenik i Hrvatska nego i svi mi kao osobe, poduzetnici, umjetnici... U Šibeniku se tada gotovo ništa nije događalo. Na marginama društvenih i kulturnih zbivanja bio je čak i Međunarodni dječji festival. Šibenik se još nije snašao, još je lutao. Izvan fokusa ostao je čak i Arsen Dedić, umjetnik i apsolutni autoritet željan i uvijek voljan učiniti nešto za svoj grad. Da, čini se da je u tim i takvim danima formula Večeri dalmatinske šansone bila upravo kao neka glazbena Noina arka u koju smo se ukrcali da bi nošeni valovima nostalgije započeli novi život.

Na ramenima šibenskih glazbenih divova

»»Da li bi se moglo reći da je festival tih

prvih godina mogao dosegnuti puno više od drugih festivala jer je, da parafraziram, stajao na ramenima šibenskih glazbenih divova?

- Točno, velike zasluge za uspjeh festivala imaju upravo ti, kako si ih nazvala, šibenski divovi, Arsen Dedić, Gabi Novak, Vice Vukov, Mišo Kovač i Ivo Pattiera. Oni su iznijeli festival i bili su glavni akteri nekih od njegovih najsvjetlijih trenutaka. Oni i sva ostala jaka imena na prvim su festivalima sudjelovala i na večeri novih skladbi što je bilo presudno da se postigne, a zatim i zadrži željena umjetnička razina festivala. Takvu konstantu nema ni jedan drugi festival. »»Nema nikakvih dvojbi da je najdublji trag na festivalu dalmatinskih šansona ostavio, pa i najveći obol dao Arsen Dedić!

Volim ŠIBENIK | 21

INTERVJU

- Arsenova je uloga bila presudna. Treba se samo prisjetiti s kako je jakim i važnim pjesmama on nastupio na prvoj večeri novih skladbi 1998. godine. Bile su to njegova antologijska pjesma “Never more” koja je imala golemi utjecaj na cjelokupnu novu hrvatsku glazbenu scenu te za Šibenik emitivno i zavičajno nevjerojatno važna “Šibenska nevista”. Uz to, klapa “Maslina” koju u tim trenucima Šibenčani u duši još vide i doživljavaju kao klapu “Šibenik”, pojavljuje se sa skladbom koja je istog trena postala kandidat za vječnost i otkrila novog šibenskog barda Franu Bilića. Riječ je naravno o skladbi “Da te mogu pismom zvati”. Dakle okosnica prvih festivala su Šibenčani, a onima koje sam već nabrojao pridružuje se i Maksim Mrvica koji je s Tedijem Spalatom izveo pjesmu “Dalmatino povišću pritrujena”. On je uz to izveo i jednu sonatu koja je trajala nepunih 60 sekundi, ali je to bilo dovoljno da ga, onako obučenog u crno i s totalno rockerskim imidžom, uoči Tonči Huljić i od njega stvori jednu od najvećih pijanističkih zvijezda svijeta.

22 |Volim ŠIBENIK

Na šibenski način

»»Večeri su se s godinama mijenjale, ali

su ipak uspjele zadržati tu prepoznatljivu vrijednosnu konstantu? Kako bi ti definirao tu trajnost u kvaliteti i prestižnosti?

- Logično je da su večeri imale svoje mijene. One su bile neizbježne. Deset godina smo na večerima starih skladbi izvodili najveće uspješnice iz dalmatinske pjesmarice, ali to nije neiscrpni rudnik. Zato smo se širili i počeli zahvaćati blago iz hrvatske pjesmarice, a zatim iz talijanske pjesmarice jer je talijanska kancona imala najveći utjecaj na stvaranje hrvatske glazbe ovakva kakva je i kakvu volimo. Trudili smo se da se stare skladbe iz hrvatske i talijanske, ali i francuske pjesmarice izvode koliko god je to moguće na šibenski način. Sličan smo princip imali i kada smo osmišljavali večer internacionalne glazbe. Interpretacije takvih pjesama na naš način vidimo kao putokaz kako bi trebala zvučati i kojim bi se smjerom trebala razvijati šibenska i dalmatinska šansona što smatramo osobito važnim sada kada među nama

više nema najvažnijeg poetsko - skladateljskog svjetionika, Arsena Dedića. Ne želimo se zatvoriti i ne želimo ići nazad kao što se dogodilo zagrebačkoj školi šansone i nekim drugim glazbenim manifestacijama koje su ostale zatvorene u sebe. Dalmatinska šansona je živa, ona upija utjecaje i prati trendove, ali ostaje svoja i sebi svojstvena, a tu su presudni i taj naš osebujni šibenski stil i specifični šibenski umjetnički izraz. »»Zašto publika toliko voli šibenski festival dalmatinske šansone?

- Odgovor je jednostavan. Šibenske Večeri dalmatinske šansone su festival emocija, festival neposrednog kontakta publike i izvođača, bez play backa, bez lažiranja… Tu su svi onakvi kakvi jesu, a izvođači mogu osvojiti publiku samo iskrenošću svojih emocija. Čak tu nije presudna ni kvaliteta glasa pa ni besprijekornost izvedbe. Presudne su emocije. To je tajna ovog festivala i tajna njegove uzajamne velike ljubavi s publikom. Netko je napisao da su emocije na Večerima dalmatinske šansone opipljive. To je to. Druge tajne nema.

ORDINACIJE: • RADIOLOGIJA, voditelj dr.med. Vlatko Knežević • GINEKOLOGIJA, ŠIBENIK, Matije Gupca 93 voditeljica dr.med. Indira Vukčević Tel: 022 312 644 • E-mail: info@dijagnostika-vita.hr • INTERNISTIČKO-KARDIOLOŠKA, www.dijagnostika-vita.hr Radno vrijeme: Od ponedjeljka do petka od 8:00 do 20:00 sati voditelj dr.med. Edvin Paro-Vidolin

Usluge radiološke ordinacije:

• Magnetska rezonanca (MR) • Kompjutorizirana tomografija (CT) • Digitalna mamografija • Ultrazvuk s color dopplerom • 4D ultrazvuk • Digitalizirana radiološka snimanja • RTG zubi i čeljusti • Elastografija

Usluge ginekološke ordinacije: • Klinički ginekološki pregledi (PAPA test, UZV Color i Power Doppler, UZV dojke) • Kontrola i nadzor trudnoće • Dijagnoza i obrada preinvazivnih promjena na vratu maternice • Mali zahvati • Savjetovanje

Usluge internističkokardiološke ordinacije: • Prvi pregled s EKG-om, kontrolni pregledi i konzultacije • Potpuni preoerativni internistički pregledi • Kompletna neinvazivna kardiološka dijagnostika (UZV srca, holter EKG, holter krvnog tlaka, ergometrija, spirometrija)

Kompletne laboratorijske pretrage Volim ŠIBENIK | 23

NACIONALNI PARK KRKA

Javna ustanova “Nacionalni park Krka” odbila bespovratnih 66 milijuna kuna iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova za projekt:

NEPOZNATA KRKA: skrivena blaga gornjeg i srednjeg toka rijeke Krke

J

avna ustanova “Nacionalni park Krka” odbila je bespovratnih 66 200 193 kuna iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova za realizaciju projekta “Nepoznata Krka: skrivena blaga gornjeg i srednjeg toka rijeke Krke” vrijednog 80 057 649 kuna. Razliku do punog iznosa vrijednosti projekta osigurat će NP “Krka”.

Tim respektabilnim iznosom većim od milijun eura, JU “NP Krka” financirat će izgradnju i uređenje eko kampusa „Krka” u Puljanima, prezentacijskog centra „Krka – vrelo života” u Kistanjama, uređenje pješačkih staza, elektrifikaciju dijela brodskog prometa, unapređenje upravljanja posjetiteljima i suradnje s lokalnom zajednicom, upravljanje projektom i administracijom te promidžbu i vidljivost.

Eko kampus “Puljane” Eko kampus “Puljane”, najvrjedniji je i najzanimljiviji dio projekta “Nepoznata Krka: skrivena blaga gornjeg i srednjeg toka rijeke Krke”. Riječ je o istraživačko-znanstvenom i edukativno - prihvatnom centru u kojeg je JU “NP Krka” već uložila 8 000 000 kuna. Tim novcem financirani su 24 |Volim ŠIBENIK

Sponzorirani tekst JU ‘NP Krka’

Potpisivanje ugovora za realizaciju projekta Nepoznata Krka građevinski radovi na adaptaciji objekta u kojem će biti uređena blagovaonica i internetski centar te uređaji za pročišćavanje otpadnih voda, a uređen je i postav arheološke zbirke. K tome su uređeni i opremljeni konferencijska dvorana i apartman za smještaj gostiju Sada će eko kampus “Puljane” bit će uloženo još 46 500 000 kuna te će on biti pretvoren u jedinstveni ekološki, edukativni, istraživački, znanstveni i prihvatni kompleks koji će biti generator razvoja uzvodnog dijela NP „Krka“ i područja Šibensko - kninske županije koja mu gravitiraju.

Krka - vrelo života Uz eko kampus “Puljane”, osobito vrijedan doprinos valorizaciji i afirmaciji srednjeg i gornjeg toka rijeke Krke koji

je iznimno atraktivan i bogat prirodnim fenomenima te kulturnom i povijesnom baštinom, bit će prezentacijski centar „Krka – vrelo života”. Taj prezentacijski centar vrijedan oko 19 000 000 kuna bit će izgrađen u Kistanjama, a u naravi je nastavak intenzivnog rada Javne ustanove „Nacionalni park Krka“ na valorizaciji i afirmaciji srednjeg i gornjeg dijela toka rijeke Krke te uređivanju novih sadržaja kojima, s jedne strane, potiče razvoj lokalnog gospodarstva, a s druge je strane u funkciji prostorne i vremenske disperzije posjetitelja uzvodno kako bi se rasteretio Skradinski buk, najposjećeniji slap na rijeci Krki. Na tome se radi već više od 10 godina, a eko kampus “Puljane” i prezentacijski centar “Krka - vrelo života” bit će kruna nastojanja da se aktiviraju neiskorišteni posjetiteljski i gospodarski potencijal sjevernog dijela Nacionalnog parka te razviju novi eduka-

tivni proizvodi i usluga da bi se postigao kvalitetniji prostorni i vremenski raspored posjetitelja te ukupni društveni, gospodarski i ekološki boljitak.

Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014.-2020. za projekt “Nepoznata Krka: skrivena blaga gornjeg i srednjeg toka rijeke Krke“ potpisali su Gabrijela Žalac, ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske Unije, Tomislav Petric, ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje i mr. sc. Krešimir Šakić, ravnatelj Javne ustanove „Nacionalni park Krka“ potpisali su 4. kolovoza 2017. godine u Kninu gdje je bila održana sjednice Vlade Republike Hrvatske, a svečanosti potpisivanja ugovora bio je nazočan predsjednik Vlade Republike Hrvatske mr. sc.

Andrej Plenković. «a.d.v.

Volim ŠIBENIK | 25

Restoran-Konoba BULIN Danilo Riderska cesta 10 • 22000 ŠIBENIK • mob: 098 9834 729

• Sala za proslavu vjenčanja do 300 uzvanika • Sala za poslovne objede i obiteljske proslave • Proslave rođendana, krštenja, pričesti, krizme...

• Proslave dječjih rođendana uz zabavu na dječjem igralištu Osnovni menu za vjenčanja: • aperitiv • pršut, sir, francuska salata, pečeni odojak, po želji salata od hobotnice • goveđa juha • crni rižoto ili rižoto s plodovima mora • janjetina s ražnja • voće i kolači

Mogućnosti izbora:

• pašticada s njokima • pohani škampi i škampi na buzaru • sipa s purom • janjetina, teletina ili pivac ispod peke • hobotnica ispod peke • jela s gradela

Ispunjavamo želje i prilagođavamo se potrebama i željama mladenaca i slavljenika Pružamo sve usluge vezane za vjenčanja: • vjenčanice, pozivnice, zahvalnice, konfete, izradu buketa, cvjetnih dekoracija i aranžmana • Nakon vjenčanja organiziramo nedjeljne objede kod nas ili vašem domu Prijem turističkih grupa Catering – dostava u Vaš dom ili tvrtku

w w w. r e s to ra n z a p r o s l ave v j e n c a n j a .co m Usluge: - umatanje i aranžiranje poklona - dekoraciju poslovnih prostora i sala za sve vrste svečanosti - organizacija vjenčanja - od pozivnice do sale

cvjetni atelje Shopping centar Dalmare – 1. etaža Tel: 022 341 429 • Mob: 098 284 662

Veliki izbor buketa, aranžmana, vijenaca, poklon buketa, ukrasnih tegli, vaza i rezanog cvijeća Besplatna dostava na području grada 26 |Volim ŠIBENIK

Vaše ideje pretvaramo u maštovita i jedinstvena djela.

Neka originalne cvjetne dekoracije budu dio vaše svakodnevice!

Iz usluga za vjenčanja izdvajamo najpovoljniji paket: - vjenčanica - dekoracija sale - vjenčani buket - reveri - dekoracija automobila - reveri za uzvanike - pozivnice, zahvalnice Sve ovo za samo 5.500,00 kn

POMLADITE SE U LINIJI Z

27 godina s Vama www.linija-z.hr POSEBNA PONUDA

TRAJNO LASERSKO UKLANJANJE DLAČICA

TRETMANI LICA: - Ultra zvučno čišćenje - Dermoabrazija - Radio frekvencija - Mezoterapija TRETMANI MRŠAVLJENJA I UKLANJANJA CELULITA - Kriolipoliza - Vakum kavitacija - Lipo laser - La Cremerie (piling tijela, masaža sa bambus štapom, glina, guarana)

• BOTOX • HIJALURONSKI FILTERI • PRP • MEZONITI Besplatni pregled i konzultacije u Liniji-Z kod dr. Marije Milić iz Splita

NAJ MASAŽE:

- Kraljevska masaža lica i tijela - Kleopatrina masaža sa medom, mlijekom, matičnom mlječi - Hot stone masaža sa toplim vulkanskim kamenjem Ako kupite poklon bon iznad 300 kn drugoj osobi

DOBIVATE MASAŽU LEĐA GRATIS!

Prokljanska 15, 22000 ŠIBENIK • tel. +385 (22) 214 863 • mob. +385 (91) 581 29 08

Zajedno za kvalitetnije stanovanje!

SVE POD JEDNIM KROVOM!

I J I N A P U PRVI U Ž UPRAVLJANJE STAMBENIM ZGRADAMA www.dalmacija-agent.hr

Dalmacija agent d.o.o.

Trg sv. Jeronima 4 22000 Šibenik e-mail: info@dalmacija-agent.hr Tel: 022 295 177

NUDIMO VAM: - upravljanje zgradama - održavanje nekretnina - pravne poslove - financijske poslove - osiguranje NAŠE PREDNOSTI: • TRANSPARENTNO UPRAVLJANJE • DEŽURSTVO ZA HITNE INTERVENCIJE od 0 do 24 sata • USLUGA KUĆNOG MAJSTORA (DOMAR) • SURADNJA SA CERTIFICIRANOM TVRTKOM ODLIČNIH REFERENCI radi obnove zgrade i korištenja bespovratnih sredstava.

• INTERNI SUSTAV ZA AUTOMATSKU OBRADU PODATAKA • MOGUĆNOST DODATNIH USLUGA (čišćenje zajedničkih prostorija itd.)

• VLASTITA PRAVNA SLUŽBA • DOBRA SURADNJA S BANKAMA I OSIGURAVAJUĆIM KUĆAMA • JEFTINIJA USLUGA !!!

Volim ŠIBENIK | 27

ŠPIRITUS MODUS

Loredana Bahorić prva i jedina šibenska ikona mode i stila, jedna od najoriginalnijih i najutjecajnijih hrvatskih modnih dizajnerica PRIPREMILA: DIANA FERIĆ FOTOGRAFIJE: MARE MILIN, „GLORIA GLAM“, ZVONIMIR FERIN, MATEJA VRČKOVIĆ, TOMISLAV KRAJINA, VALENTINO DRAŽIĆ CELIĆ, MLADEN ŠARIĆ, DIANA FERIĆ, PRIVATNE FOTOGRAFIJE LOREDANE BAHORIĆ

L

oredana Bahorić, Šibenčanka sa zagrebačkom adresom jedina je prava šibenska modna ikona i ikona stila. Takav status je krasi od njezinih studentskih dana kada se bavila manekenstvom do danas kada nosi titulu jedne od najutjecajnijih i najoriginalnijih modnih dizajnerica u Hrvatskoj.

Ove godine ona slavi 30. rođendan svog modnog brenda Charlie Design koji je stasao u Šibeniku, ali je, u međuvremenu, dospio i do prestižnih europskih modnih središta pa i do tjedna mode u New Yorku.

Njezini su modeli avangardni, bezvremenski i razigrani, a nevjerojatna je jednostavnost kojom uvijek iznova priča svoju modnu priču i nakon toliko godina. Svoj stil ona definira ovako: -To je zapravo avangardni minimalizam, zimi crno, eventualno sivo, neki otkačeni veliki komad, uske hlače, čizme ili platforme, crveni ruž MAC u nijansi Lady Danger, a ljeti bijelo, prozračno, kosa skupljena u rep, izlizane traperice u kombinaciji s nekim avangardnim topom, neobične cipele, koje u zadnje vrijeme sama dizajniram i birani komadi u skladu s odjećom i prilikama.

Rođendan Charlie Designa

Glavno rođendansko slavlje svog modnog brenda Charlie Design, osmišljeno kao multimedijalni spektakl, organizirala je u lipnju u Galeriji Hrvatskog društva likovnih 28 |Volim ŠIBENIK

Charlie was born in Šibenik umjetnika “Bačva” u Zagrebu pod nazivom “Lori was here“. Bio je to jedan od najvažnijih kulturnih i društvenih događaja u Hrvatskoj. Na toj slavljeničkoj izložbi prikazala je kolekciju odjeće koja je nastala iz prerađenih oblika modela iz prijašnjih sezona umjetnički obilježenu predimenzioniranim formama, perforacijama i dekonstrukcijskim elementima koji djeluju i funkcioniraju gotovo izvanvremenski. Bio je to vrlo zahtjevan pothvat koji ju je ispunio, ali i iscrpio, no ipak ne toliko da dio toga ne bi prikazala i u svom Šibeniku, u Galeriji svetog Krševana, u gradu u kojem su rođeni i ona i njezin modni brend. Loredana nije od onih koji se, nakon što su veći dio života proživjeli izvan Šibenika, prave da im je Šibenik iznad svega, ali ne krije da s godinama svoj grad doživljava sve snažnije i emotivnije.

Razgovarali smo s njom u blizini njezine rodne kuće na Gorici, u Srednjovjekovnom samostanskom vrtu sv. Lovre koji ju je, dok nam pričala o svom šibenskom djetinjstvu, mladosti i karijeri, ispunjavao emocijama koje nije mogla prikriti jer su se snažno osjećale u njezinom ugodnom i još uvijek mladenačkom glasu.

“Dida Stipe i baka Domenika sa kćerima Frankom i Ankom”

“Baka Domenika sa svom djecom dakle moje tete Franka i Anka i dječaci moj tata Ivo i stric Vjeko”

Šibenčanka s Gorice

-Rođena sam na Gorici u obitelji Baranović. Moj Dida je šibenski težak Stipe Baranović Lojko, a baka se zvala Domenika.

Imali su četvero djece Franka, Anku, Vjeku i mog oca Ivu. Ja sam Šibenčanka s Gorice. U svoju obiteljsku kuću dolazim svakog ljeta.

Mogu ljetovati na raznim mjestima, ali ako ne dođem u svoju kuću na Gorici onda mi ljeto nije ljeto. Tu su mirisi mog djetinjstva, ta kuća je puna sjećanja na moju obitelj. Tu sam prava ja. Već godinama se spremam obnoviti je. To mi nekako izmiče, ali neću odustati. Što sam starija to jače i istinskije osjećam taj moj Šibenik i taj Šibenik u meni.

Evo, dok pričam ovdje s vama gledam ovu maslinu ispred nas i jednostavno je osjećam svim svojim bićem, a prije 30 godina ne bih na nju niti obratila pažnju. Za Šibenik me veže i moj maslinik koji sam naslijedila i sva-

“Moj tata i stric 1926. godine” Volim ŠIBENIK | 29

ŠPIRITUS MODUS ke godine dolazim u berbu maslina. Moji su imali i vinograde, ali za njih nisam bila toliko emotivno vezana. Prvi put sam bila u našim vinogradima kad sam imala 23 godine, ali sam po pričama odraslih znala i još uvijek znam imena svih naših vinograda...

Gomilica, Bakće, Rožica, Klobušac... Moj je brat, koji bio stariji od mene 10 godina, bio je zaljubljenik u vinograde i kada je donio odluku da se s obitelji preseli u New York, vratio se rekavši da se ovdje osjeća kao gospodar svoje zemlje. Posebno me je veselila berba grožđa jer je tada kuća bila puna ljudi.

Imali smo tada jedini na Gorici torkul, pa su mnogi susjedi dolazi kod nas mljeti grožđe.

Otac je vino prodavao biskupiji i naše je vino bilo misno vino sve dok je on bio živ. »»Otac Vam je bio pravi Šibenčanin, a majka?

-Da, moj otac je bio fetivi Šibenčanin, a majka Paula polutalijanka poluslovenka. Rođena je i u talijanskom mjestu Basovizza kod Trsta. Tatu je upoznala krajem Drugog svjetskog rata usred bitke za Trst. Tko zna što joj je on njoj sve ispričao i čime ju je privukao pa je pristala s njim doći u Šibenik. Mama je bila iznimno zgodna. Moj brat Stipe rodio se 1946. godine, a deset godina nakon njega na svijet sam došla ja. Mama je na kraju govorila čisto šibenski. Bila je domaćica, ali navodno je super poznavala vino. Kažu da je, dok je ona bila živa, naše vino bilo bez premca ne samo u Šibeniku. »»Vi to ne možete posvjedočiti jer ste,

negdje sam pročitala, vino prvi put kušala tek u tridesetoj godini?

Nisam pila vino jer mi je smetao njegov miris. Valjda mi je taj miris ostao u sjećanju još iz djetinjstva, iz naše konobe. Vino nisam pila sve do jednog dana kada smo objedovali ribu i netko mi je rekao da nema više smisla da uz takvu spizu pijem vod. Kušala sam vino i zaljubila se u to piće bogova.

Gorička kajkavica

»»Kakve ste uspomene sačuvali iz djetinj-

stva u Šibeniku?

- Moje djetinjstvo provedeno na Gorici bilo divno iako sam zbog majčine bolesti do polaska u osnovnu školu više vremena provodila kod strica i strine u Zagrebu nego u Šibeniku. Zagreb je bio moj grad skoro od početka mog života i ja sam se u njemu odlično snašla. Stric i strina su imali veliki stan u Zagrebu, na uglu Jurišićeve i Draškovićeve.

Nisu imali djece pa su me obožavali. Ja sam tamo imala svoje prijatelje i odlično sam se osjećala. Kad bih došla u Šibenik pričala sam kajkavski pa sam bila glavna na Gorici. Pravila sam se važna jer sam imala i drukčije haljine kakve djeca u Šibeniku nisu nikada vidjela. Mi smo jedini na Gorici imali dvorište pa smo mi djeca u njemu pripremali različite predstave. Djevojčice su za te predstave izrađivale suknjice i haljinice od krepa. Publici smo, naravno, naplaćivali ulaz u dvorište i na predstave. »»Šibenska ste gimnazijalka, generacija

1955. godine. Kakvi su vam bili ti šibenski gimnazijski dan?

- Nakon završene osnovne škole podrazumijevalo se da ću upisati gimnaziju. To je tada u Šibeniku bila stvar prestiža. Sjećam se kako smo bili strogo odvojeni od učenika koji su išli u druge škole i kako smo mi gimnazijalci šetali gornjim đirom Poljane, a oni donjim i ne daj Bože da se pomiješamo. Nikome nije padalo na pamet da to promijeni. Mnogima će danas zvučati čudno, ali to je bila šibenska zakonitost. U mojoj generaciji bili su Antonija Kelava, Jagoda Sablić, Tome Krajina, Željko Burić i Sanda Rašković koja je bila najbolja i najnadarenija učenica u našem razredu. Uvijek je sve znala o svemu. Ja nisam bila previše ambiciozna ni zapažena. U to vrijeme nisam imala ni ideju da bih se bavila manekenstvom, ali sam već tada sama šivala odjeću koju sam nosila. Imam slike s jedne moje privatne revije kada me je Tome Krajina koji se tada bavio fotografijom snimalo, a ja sam se šetkala u svojim kreacijama. »»Je li Studij modnog dizajna bio od početka Vaš izbor?

- Moj izbor je jedino bio Zagreb jer sam od djetinjstva bila na njega usmjerena, a željela sam studirati povijest umjetnosti i talijanski. Međutim, nisam se uspjela upisati pa sam izabrala Studij, kako se tada zvao, jugoslavistike na Filozofskom fakultetu, ali nisam se tu našla. Nisam imala predodžbu što ću s tim. Kad sam pošla na fakultet još

GALERIJA SLIKA S POČETKA KARIJERE LOREDANE BAHORIĆ

30 |Volim ŠIBENIK

nije bilo studija modnog dizajna, a kada je bio otvoren odmah sam se prijavila i bez problema prošla prijemni. Već tada sam kreirala odjeću, ali samo za sebe jer u to vrijeme nije bilo ničega za kupiti, a nisam htjela biti kao drugi. Nisam imala pojma o šivanju. To je iznutra sve bilo neporubljeno i neuredno, ali izvana je odlično izgledao.

Ljubav prema modi rođena u šibenskoj gimnaziji

»»Po tomu što pričate čini mi se da ste

uvijek bili graciozni i drukčiji?

- Još kao djevojčica voljela sam lijepe haljinice i pravila sam se važna, ali sve do odlaska u Zagreb nisam težila biti drukčijom od drugih iako sam se i dok sam išla u gimnaziju, voljela drukčije odijevati. Kao mala nisam sanjala o manekenstvu, ali sam uvijek bila svoja i mijenjala nešto na odjeći. I fizički sam bila drukčija, pa sam se uvijek isticala.

Ljubav prema modi začela se u gimnaziji, u doba kad nije ničega za kupiti pa sam sama počela bojiti plahte kako bih dobila materijale kakve sam htjela. Nije bilo ni novca pa sam si pomalo počela sama šivati odjeću.

Samouka sam, nitko mi nije pomagao. Potrebu da se ističem odjećom i svojim izgledom osjetila sam kada sam došla u Zagreb. »»Ako je Zagreb Vaš grad što Vam je onda rodni Šibenik?

- U Zagrebu živim, radim, imam kuću, obitelj, prijatelje... Šibenik je s druge strane nešto što me određuju. Da me sada pitate bih li mogla bez Šibenika ili bez Zagreba ne znam što bih odgovorila. Šibenik, to su korijeni koji me vuku, što sam starija to više, ali Zagreb je moj grad. Postoje ljudi koji odu u Zagreb ili nigdje drugdje i nikad ne odu iz Šibenika, ne prilagode se. Meni to nije svojstveno. Ja sam u Zagrebu napravila karijeru, u tom sam gradu odmah bila prihvaćena i to je to. »»Koliko god volite Šibenik ipak niste od onih Šibenčana odnosno Šibenčanki koji u Zagrebu njeguju svoju zavičajnu pripadnost!?

- Nisam se nikad u Zagrebu previše družila sa Šibenčanima niti sam često bila u Klubu Šibenčana. Nisam za to imala poseban razlog. Jednostavno me život i kao manekenku i kao modnu dizajnericu odveo u drugom pravcu. Ja sam inače vrlo zatvorena osoba. Puno mi je draže družiti se s filmom ili nekom dobrom knjigom nego izlaziti vani. No priroda mog posla je takva da morate biti viđeni i prisutni u određenim krugovima, na nekim eventima.

Modna seansa na groblju sv. Ane

»»Ipak ste, kada ste dobili priliku da bu-

dete urednica u modnom časopisu “Glorija Glam” odabrali šibensko groblje svete Ante kao idealnu kulisu za snimanje svojih ideja i kreacija?

- Groblje svete Ane je mjesto na kojem počiva moja obitelj, ali i mjesto na kojem smo se mi, djeca s Gorice, igrali, kao što su se neka druga djeca igrala na ulici. Mi nismo imali dojam da je to groblje. Zbog toga sam željela da se to snimi na tom mjestu. To je jako dobro ispalo. Ni jednim činom nismo to sveto mjesto oskvrnavili već nam je poslužilo kao famozni ambijent, kao kulisa.

Tražili smo prostor u Zagrebu, ali u jednom trenutku sjetila sam se svete Ane i pomislila, zašto ne? Bio je to pun pogodak. »»Niste propustili obilježiti ni 30. rođendan svog modnog brenda u Šibeniku, tamo odakle je sve krenulo?

- Organiziranje multimedijskog projekta u Zagrebu bilo je vrlo zahtjevno. U njega je bilo uključeno osamdeset ljudi. To me je iscrpilo, ali sve je odlično ispalo i na to sam vrlo ponosna. Malo sam se dvoumila hoću li prihvatiti poziv Antonije Modrušan da organiziram izložbu u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku u povodu tog mog jubileja. Pitala sam se trebali mi to? Naravno odgovor je bio pozitivan tim prije jer je i crkvica svetog Krševana obilježila moje djetinjstvo.

Uspjeh na glasovitom hvarskom Modefest Internationalu

»»Kako ste se i kada počeli baviti mane-

kenstvom?

- Za današnje pojmove dosta kasno.

Imala sam 21 godinu. Jedan kolega me je sreo na faksu i upitao me bi li s okušala kao manekenka? To me je malo zateklo, ali shvatila sam da bi mi taj posao dobro došao da obogatim studentski budžet pa sam pristala. Počela sam bez manekensku karijeru bez ikakvog tečaja i obuke. Odmah sam krenula na turneju po Jugoslaviji koja je trajala mjesec dana. To je bio onaj famozni Modefest najvažnija i najglamuroznija modna manifestacija u socijalističkoj Jugoslaviji.

Nakon toga je došao je 1977. godine glasoviti Modafest International na Hvaru na kojem su gostovali razvikani svjetski modni autori iz 25 zemalja, poput Paca Rabannea i Guya Larochea, a došla je i sva sila stranih i domaćih modnih stručnjaka, novinara i fotografa. Tu su me zapazili i odmah sam potpisala ugovor s agencijom “Modra”. Tada su postojale samo dvije modne agencija “Modra” i UMAH. “Modra” je u tom trenutku bila jača, ali sam ipak nakon nekoliko godina prešla u UMAH. Zahvaljujući tome imam trinaest godina profesionalnog manekenskog staža upisanog u radnu knjižnicu i status slobodne umjetnice jer su tada manekeni bili u kategoriji estradnih umjetnika. »»Manekeni su u bivšoj Jugoslaviji bili popularni jednako kao pjevači i glumci.

Bili su na naslovnim stranicama magazina kao pravi celebrity. Jesu li Vam taj glamour i slava, kako se to kaže, udarili u glavu?

- Ja o tomu danas ne volim pričati pred Volim ŠIBENIK | 31

ŠPIRITUS MODUS klincima jer oni to ne mogu pojmiti. Tada nije bilo Interneta već samo nekoliko modnih časopisa i mi smo stalno bili u njima. Vrlo brzo smo postali zvijezde. Ja sam krenula u manekenske vode kada su pri kraju svojih karijera bili poznati manekenke i manekeni Jasna Mihalinec, Stipe Bilobrk, Branka Habek i Nina Gazibara. Tada se počela stvoriti naša generacija manekena među kojima je bila i moja draga prijateljica Tihana Harapin. Bili smo istinske zvijezde. Dosta se putovalo.

Nas desetak je radilo sve, nije bilo kastinga u današnjem smislu. Postojala je samo prva ekipa koja je radila sve. Super smo zarađivali na reklamama. Ja sam bila ekskluzivna manekenka za “Standard konfekciju”, koja je tada bila modni pojam. Ali nisam se baš prepustila tom glamuroznom životu. Uzimala sam ga na kapaljku. Došla bih na reviju, odradila je i otišla kući. Ostala sam jako dobra s tim svojim kolegama, recimo Borisom Blažekovićem i Zvončicom Vučković, koja i sada radi u inozemstvu kao senior model, a došla me podržati kada sam bila nominirana za ženu godine u Hrvatskoj. Jako sam povezana s Tihanom Harapin Zalepugin s kojom sam zajedno krenula u manekenstvo.

Šibenik je grad lijepih žena

»»To je bilo krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Vi ste tada u Šibeniku nama tinejdžericama bili pojam.

Kada biste dotjerana i avangardno odjevena, s onim Vašim manekenskim hodom

32 |Volim ŠIBENIK

i stasom prošetali Poljanom i ušli na piće u Šupukov kafić to je bio događaj u Šibeniku!

- Ne mogu vjerovati! Nisam nikad bila svjesna da me u Šibeniku tako doživljaju.

Točno je da sam tada, kao i sada nešto značila u tim modnih krugovima, ali nisam se tako osjećala. »»Šibenik danas slovi kao grad ljepote, lijepih i elegantnih žena, brojnim missica i manekenki, ali njih se baš tako ne doživljava, vjerojatno upravo zbog te inflacije ljepotica. To su bila drukčija vremena.

- Danas je sve to banalizirano. No Šibenik je zaista grad lijepih žena. Mogu istaknuti našu Oliveru Slavicu koja je nosila i moje modele. Zadivljena sam šibenskom gimnazijalkom Leonom Sablić koja je prekrasna.

Izabrala sam je da nosi moju reviju u Zagrebu na proslavi 30. godina Charlie Designa.

Bila je odlična. Rekla sam Tihani Harapin da bi je trebala pripremiti za natjecanje za miss Hrvatske.

Sama sam kreirala i piturala svoju odjeću

»»Imate status jedne od najuspješnijih i

najosebujnijih hrvatskih modnih kreatora. Jeste li se na fakultetu isticali svojim avangardnim kreacijama?

- Jesam. Tada nije postojao pojam modna ikona, to je novi pojam, ali su postojali neki moderni časopisi poput “Poleta” koji su objavljivali fotke posebno lijepo i elegantno

odjevenih Zagrepčana. Ja sam sebi uglavnom sve sama šila. Tu i tamo bih otišla u Trst, uglavnom zbog cipela. »»Jeste li imali neke uzore?

- Ma tada nije bilo ni nekih modnih časopisa u kojima bih mogli pratiti što rade kreatori u svijetu. “Amica” i “Joya” su se kasnije pojavile. Ja sam jednostavno imala u glavni sliku kako točno želim izgledati i što želim nositi i po tome sam kreirala odjevne predmete. Danas, s obzirom na to da imam uglavnom crne i bijele kolekcije nitko ne vjeruje kada kažem da sam ja prije nosila žive boje, žuto, ljubičasto, plavo. Međutim, kad se rodio moj sin Tommy to se promijenilo.

No moja je odjeća uvijek izgledala avangardno, pa i u srednjoj školi, a kad bi se zasitila jedne boje, sutra bi taj isti komad opiturala u neku drugu boju.

Butik na skalama ispod Alpe

»»Kako se razvijala Vaša karijera?

- Nekoliko godina nakon faksa još sam se bavila manekenstvom. Ostala sam u Zagrebu, zaljubila se, udala i nastavila raditi profesionalno kao modni dizajner. U svog supruga Branka zaljubila sam se na prvi pogled. Prošao je pokraj mene i moje frendice s faksa i ja sam joj rekla: -On će biti moj suprug! Nije bio iz manekenskih krugova, ali je bio faca. Upoznali smo se u “Saloonu”, pa smo se susreli na Hvaru i već 1981. godine vjenčali, a 1982. godine rodio se naš

Tommy. Branko vodi financije i sve što ide s tim. Ne znam što bih bez njega jer to što on mora raditi strašno je zamorno. Stalno se mijenjaju neki propisi, stalno se osjeća neka napetost. Osjećaš se s tom našom birokracijom kao da si nesposobni kreten i da nemaš pojma o poslovanju. »»Kako je nastao modni brend Charlie Design?

- Prvi butik otvorili smo 1987. godine u Šibeniku, na skalama ispod “Alpe”. Razmišljala sam o svom modnom brendu. U to vrijeme je moda bila davati buticima Hollywoodska imena. Ja sam najprije mislila svoj butik nazvati “Lori”, kako me svi skraćeno zovu, ali sam odustala jer, mislila sam, ako to što radim ne ispadne dobro onda će to svatko povezivati s mojim imenom, a ako izaberem neko opće ime to ću izbjeći i praviti se da to nisam ja. Odlučila sam se za ime Charlie po Charlieju Chaplinu jer se svakome na sam spomen Charlieja Chaplina odmah stvori predodžba njegove specifične, osebujne pojave iz crno – bijelih filmova u preuskom sakou, kako se gega s polucilindrom na glavi. Osim te crno bijele estetike poveznice želja mi je bila da jednog dana budem prepoznatljiva kao što je to Charlie Chaplin.

Charlie, prvi šibenski dizajnerski butik

»»Charlie je kao modni brend u Šibeniku

odmah bio prihvaćen, a isticali ste se i posebnim izgledom interijera svog butika!

- Interijer je bio crno bijeli jer monokromatizam je ono što obilježava moj rad.

Uglavnom radim zimsku kolekciju u crnoj, a ljetnu u bijeloj boji iako imam i nekih odstupanja. Kad sad gledam te prve modele koje smo prodavali u butiku u Šibeniku, široke suknje s laštikom u struku, asimetrične s nekim natpisima zaključujem da bi mogli bi jednako dobro funkcionirati i danas. To je bio prvi dizajnerski butik u Šibeniku. Moje zaposlenice Narcisa i Elidi, koja su počele raditi u njemu tada i rade kod mene već 30 godina pričale su mi kako su žene čekale u redu pola sata prije otvaranja. To je bio

fenomen. U početku nisam imala razvijenu proizvodnju pa je broj odjevnih predmeta bio ograničen. Dogodilo nam se to da je sve bilo prodano i butik je ostao prazan. Onda smo na brzinu tražili šnajderice da nešto sašiju i tako smo se izvukle. Kad sam se u jesen vratila u Zagreb zaposlili smo nekoliko šnajderica i pokrenulo proizvodnju. Dvije godine kasnije smo u Zagrebu otvorili butik u Vlaškoj ulici. »»Vaš sin Tomislav je krenuo Vašim stopama tako da je to što radite pravi obiteljski posao. Jeste li time zadovoljni?

- Naravno. Tomislav je uvijek pokazivao sklonost umjetničkom i kreativnom. Kad je bio mlađi, crtao je stripove, ali kako nije bilo školovanja za to, išao je u dizajnersku gimnaziju, a kad je upisao Tekstilno - tehnološki fakultet bila sam jako zadovoljna. Ipak je odrastao u tom okruženju. Tomi, kako ga svi zovu, završio je Studij modnog dizajna i specijalizirao se za dizajniranje muške odjeće. Njegov modni brend je “Spirit by T. B.” Hrvatska je za to što on radi malo tržište jer avangardnu odjeću kupuje uski krug muškaraca, a ako radite nešto što je privlačnije većem broju ljudi niste konkurentni. On sada radi uniseks odjeću pa njegove košulje i majice kupuju i žene. Izašli smo i na inozemno tržište i svoje kreacije nudimo u koncept dućanima u Berlinu, Beču i Ljubljani. To je u skladu s mojim pristupom poslu: radi tako da ostaneš svoj, ali uvažiti tuđe želje i osluhnuti što ljudi žele jer bez toga ne možete opstati na tržištu. « Volim ŠIBENIK | 33

ŠPIRITUS MODUS

Narcisa i Elidi, 30 godina vjernosti Loredani i Charlieju Narcisa Jakovljević i Elidi Čaleta Atlija, zaposlenice butika Charlie Design u Šibeniku neizostavni su, ali možda i najljepši dio priče o Loredani Bahorić, njenoj karijeri modne dizajnerice, modne poduzetnice i tri desetljeća postojanja njenog proslavljenog modnog brenda koji je krenuo iz njenog rodnog grada Šibenika. Zvuči nestvarno, gotovo bajkovito da su Narcisa i Elidi u šibenskom butiku Charlie Design počele raditi prvog dana kada je otvoren i da su u njemu ostale sve do danas ne napuštajući ga svih 30 godina čak ni tijekom Domovinskog rata. Pratile su „Charlie“ od kako je počeo u skromnom prostru na skalicama ispod bivše Alpe pa preko bivšeg Libušinog butika do sadašnjeg prostora na Dobriću. Njih dvije su postale njegove šibenske čuvarice i promotorice pa i Charliejev svojevrsni zaštitni znak.

-Cure su odlične. Potpuno su lojalne i mislim da bi da one nisu takve da bih butik u Šibeniku već odavno zatvorila, priznaje Loredana.

Njih dvije ističu da su s Loredanom „kliknule“ gotov na prvi pogled, a da ih sada s Loredanom veže iskreno prijateljstvo.

-Loredana i njezin suprug došli su u radnju za izradu ključeva u kojoj sam u to vrijeme radila zajedno sa svojim bivši suprugom od kojeg sam se upravo rastavljala. Pitala me znam li koju curu za rad u butiku jer da ona već odavno ne živi u Šibeniku pa nikog ne poznaje. Kazala sam odmah, evo znam, to 34 |Volim ŠIBENIK

sam ja, prisjeća se Narcisa s osmjehom na licu tog dana kada je upoznala Loredanu i zaposlila se u njenom butiku.

-Kada sam prvi dan došla na posao butik je bio prazan. Još se uređivao. Bile su tu samo police i crno bijele pločice na podu, ali kad je u butik ušla Loredana onako elegantna i predivna u svojoj crnoj kreaciji s crvenim ružem na usnama imala sam osjećaj da više nisam u praznoj butigu u Šibeniku nego usred Pariza, ispričala nam je Elidi.

Ona i Narcisa dobro pamte zlatno doba Charlie Designa u Šibeniku, one nezaboravne dane kada su imale stalne navale kupaca koji su dolazili i prije početka radnog vremena strpljivo čekajući da se vrata otvore.

-U početku smo s butikom napravili boom. Morali smo zaključavati vrata i, da se ne bi stvorila gužva, primati u dućan grupu po grupu kupaca. Ljeti kada bi u Italiji počeo feragosto navalili bi Talijani kao da u Italiji nema modne odjeće i butika. Kupovali su masu toga i nikad nisu upitali za cijenu. Imali smo i puno mušterija među Šibenčankama, a do danas nam je vjerno ostalo njih četrdesetak.

Sada već kod nas zajedno kupuju majke i njihove kćeri, priča Narcisa.

Kada je počeo Domovinski rat, butik Charlie imao je iza sebe već četiri uspješne godine. Charlie se kao modna marka etablirao i stekao sljedbeništvo kakvo Šibenik do tada nije vidio. Kada je izbio rat očekivalo se da će ušutjeti sve muze, pa i one

modne, ali dogodilo se suprotno. Butik je nastavio raditi, a Loredanine modele i dalje su tražile elegantne i modno prosvijećene Šibenčanke.

-Loredana nam u ratu nam nije dopuštala da radimo jer ju je bilo strah za našu sigurnost i živote zbog napada na Šibenik. Ali nama je bilo žao da Charlie bude zatvoreni jer su se ljudi i u ratu tražili su našu odjeću. Usprkos ratu život je tekao dalje, ljudi su se vjenčavali, krizmali, odlazili na neke svečanosti... Mi smo na dućan tada stavile svoje telefonske brojeve tako da su nas kupci zvali kada nešto trebaju, a neki su dolazili po nas autom i kada bi kupili što im treba, vraćali nas u sklonište.

Nas dvije ovaj butik doživljavamo kao da je naš i tako o njemu i brinemo jer Loredana je cijele godine u Zagrebu. Dođe samo ljeti. Više i nismo neke klasične zaposlenice koje samo odrade svoju smjeni u odu kući. Ovaj posao je specifičan, ima dušu, a s mnogim stalnim mušterijama smo gotovo u familijarnim odnosima, objašnjava Narcisa.

Promet u butiku nije više kao što je bio prije jer su se vremena promijenila, kao i navike i financijska situacija, ali Narcisa i Elidi nisu nezadovoljne jer Charlie živi i dalje svojim prepoznatljivim životom, a poznat je i izvan Hrvatske jer osim Šibenčanki tu odjeću kupuju i turisti, posebice jahtaši od kojih neki bace cimu na šibensku rivu samo zato da bi došli u Charleja, vidjeli što ima novo i kupili ono što im se svidi. «

VAŠ PARTNER ZA NEKRETNINE “Ne čekajte sa kupnjom nekretnine, kupite nekretninu i čekajte” Posjetite nas u Njivicama:

INTER-SERVIS BULAT d.o.o.

Ivana Meštrovića 11 B 22 000 Šibenik

VODICE

Obiteljska kuća s visokim potencijalom

+385 22 217 570 + 385 22 219 309 +385 99 213 21 09 interservis@interservis-bulat.hr Pogledajte najbolju ponudu nekretnina na našim internetskim stranicama:

www.interservis-bulat.hr

ŠIBENIK, Prilaz tvornici 39 • CRNICA - u sklopu bazena • Tel. 022/ 200-079

PIZZE i LAZANJE iz krušne peći Bogata vinska karta • Veliki izbor domaćeg i stranog piva

ORGANIZACIJA SVIH VRSTA DOMJENAKA ZA GRUPE • Jela a la carte HAPPY HOURS

popust 20% na jela i pića utorak - petak: 15 - 18 h subota i nedjelja: 12 - 18 RADNO VRIJEME: utorak-petak: od 15 do 23 sata; subotom i nedjeljom: od 12 do 23 sata; ponedjeljak: zatvoreno Volim ŠIBENIK | 35

BAŠTINA LJEPOTE

Film “Tarzan, kralj džungle” izazvao je 1932. i 1933. godine revolucionarne promjene u Šibeniku: Šibenčanke su promijenile frizure i počele se kupati “na golo”, a šibenski mladići počeli su javno prikazivati mišiće i ponašati se kao nježni, sentimentalni grubijani

Prema člancima iz novina, autentičnim neobjavljenim bilješkama i spisima anonimnih autora te sjećanjima i kazivanjima Mladena Bjažića, Branka Belamarića i Branka Matića, PRIPREMIO: Stanko Ferić

Kako je nedopustiva, i za mladež štetna, NEMORALNA IZVANBRAČNA ZAJEDNICA TARZANA I NJEGOVE DRUŽICE JANE utjecala na šibensku žensku i mušku modu i ljepotu M oguće je da je necenzurirana kopija filma “Tarzan, kralj džungle” iz kojeg još nisu bile izbačene scene u kojima Tarzan (Johnny Weissmuller) i Jane (Maureen O’Sullivan), potpuno goli, nesputano plivaju rijekom i izvode neodoljivi podvodni erotski balet, u Šibenik stigla već krajem 1932. godine odmah nakon američke premijere. O tome ne postoje uvjerljivi povijesni izvori i pisani tragovi, ali na to upućuju rasprave koje su se vodila iduće 1933. godine kada je počelo prikazivanje “osiromašene” verzije tog filma u kinu “Tesla”.

Nemoralna izvanbračna zajednica Tarzana i Jane

O tom filmu koji su mnogi Šibenčani, a posebice Šibenčanke išli gledati kriomice ulazeći u kino tek kada se svjetla pogase i izlazeći iz njega prije nego što se upale, nije se govorilo izravno. Dojam je da su se Šibenčani ustručavali javno govoriti o filmu toliko nabijenom erotikom i vrućim prizorima da ga se iz ondašnje perspektive moglo smatrati gotovo pornografijom. No zato se puno govorilo o njegovom utjecaju na mlade Šibenčanke i Šibenčane, na modu i ponašanje mladih, ali i onih “koji to više nisu, ali se prave da jesu”. Čudi da šibenski moralisti nisu tražili zabranu njegovog prikazivanja zbog eksplicitnih erotskih scena i šokantno smionih lascivnih prizora, nego zbog “nedopustive 36 |Volim ŠIBENIK

Šibenski moralisti nisu tražili zabranu prikazivanja filma “Tarzan kralj džungle” zbog eksplicitnih erotskih scena nego zbog “nedopustive i za mladež štetne nemoralne izvanbračne zajednice Tarzana i njegove družice Jane” i za mladež štetne nemoralne izvanbračne zajednice Tarzana i njegove družice Jane”.

Kupanje na golo i muško majmunsko urlikanje

Da su Šibenčani (ali i Šibenčanke!) imali priliku gledati integralnu verziju filma (možda i na zatvorenim privatnim projekcijama kakve su bile popularne među imućnijim Šibenčanima) s najsmionijim scenama golog kupanja Tarzana i Jane, vidi se iz učestalih prigovora konzervativnih šibenskih intelektualaca iz 1933. godine da bi trebalo “suzbiti širenje pošasti sumnjive mode ženskog kupanja na golo i muškog majmunskog urlikanja pri skakanju u vodu.” O kupanju Šibenčanki i Šibenčana “na golo”, kojeg je u Šibeniku bilo ali su ga upražnjavali uglavnom stranci, znamo i iz zapisa o Carlu Mattiazziju, prvom Hrvatu koji se pojavio u nekom Hollywoodskom filmu te još nekih pouzdanih izvora. Kupači “na golo” voljeli su intimnije dijelove Martinske, ali se baš i nisu stidljivo skrivali jer su se na njih općinskoj upravi žalili ribari i težaci koji su preko Martinske išli obrađivati svoja polja, vinograde i maslinike na srimskom poluotoku.

Jane kostimi i sentimentalni grubijani

Dio tarzanske mode u čednijem se obliku prelio i na kupalište Jadriju na kojoj su se pojavili kupaći kostimi u Jane stilu, a šibenski mladići počeli “javno prikazivati svoje mišiće i ponašati se kao nježni, sentimentalni grubijani”. Hrabriji su čak pustili kosu i počeli je češljati “s čela na tjeme”. Za ljetnih večeri na obali i na Poljani moglo se vidjeti mladiće, ali i zrele ljude u uskim košuljama i majicama koje im “produciraju muskulaturu”.

Istodobno Šibenčanke su promijenile frizure, a modni uzor postala im je Tarzanova družica, glumica Maureen O’Sullivan.

Zanimljivo je da Šibenčanke koje je nevjenčana Tarzanova prijateljica s kojom je “nećemo se lagat, on imao i ono”, nisu s njom dijelile i ukus u pogledu muške ljepote i izbora muškaraca po svom guštu. Njima nisu bili “ljubavni i bračni prioritet” visoki, preplanuli, zgodni, mišičavi muškarci s crnom kosom “kakvim se Tarzan prikazuje”, nego Tarzanove “unutarnje vrednote”, a to su vjerVolim ŠIBENIK | 37

BAŠTINA LJEPOTE

nost, hrabrost, postojanost i, najvažnije, odanost i potpuna posvećenost izabranici svog srca, a k svemu tome i “da u svakoj zgodi i prigodi budu na strani slabijih”.

bolje Tarzane naći među veslačima “Krke”, a elegantnije skakače i bolje plivače na Jadriji nego u filmskoj džungli.

Šibenski lučki radnici i veslači “Krke” bolji od Tarzana

Tarzan 1932. i 1933. godine nije u Šibenik došao kao stranac. Šibenčani su za njega znali jer su mnogi već bili pročitali barem jednu knjigu o Tarzan, tom izmišljenom liku i junaku iz popularnih knjiga američkoga pisca Edgara Rice Burroughsa. Priča o dječaku kojeg su nakon smrti roditelja odgojile gorile u afričkoj džungli bila je tridesetih godina 20. stoljeća u Šibeniku popularnija nego priča o malom čarobnjaku Harryju Potteru početkom 21. stoljeća. A ni glavni glumac Johhny Weissmuller nije bio nepoznat Šibenčanima. Ne samo što su znali za

Bilo je, naravno,i znanog šibenskog sarkastičnog humora pa se predlagalo da se Hollywoodu poruči ili još bolje “da se tamo pošalje izaslanstvo” da će “sineasti boljeg Tarzana od Johnnyja,naći u šibenskoj luci, osobito kada se na brodove krca garbun jer je u taj čas tamo za izvoz sva sila jakih mišića, širokih pleća, preplanulih torza i muževnih lica koje krase sive oči bolje nego u Tarzana”. Istodobno s neskrivenom ljubomorom se skretala pozornost Šibenčankama da će 38 |Volim ŠIBENIK

Johnny Tarzan - naš čovik

njegovu sportsku slavu i pobjede na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine nego su naveliko polemizirali i o njegovom porijeklu.

Johnny Weissmuller rodio se, naime, 1904. godine kao Peter Johann Weißmüller u banatskom selu Žitištu (danas se dvoji je li to točno i kao mjesto njegovog rođenja spominje se rumunjsko mjesto Freidorf) zbog čega su Šibenčani smatrali da je “Johnny Tarzan naš čovik”. Weissmuller je inače snimio čak 12 filmova u kojima glumi Tarzana, ali je samo prvi koji se u Šibeniku prikazivao kao “Tarzan, kralj džungle” i “Tarzan, čovjek majmun” imao veliki utjecaj na Šibenčane i Šibenčanke koje su budno pratile karijeru svoje omiljene glumice Maureen O’Sullivan, buduće majke još slavnije filmske zvijezde Mije Farrow. «

Žaborićka 3b tel: 022 340 366 e-mail: maticdoo@net.hr www.vulco.hr

Veliki izbor guma svih dimenzija renomiranih svjetskih proizvođača Goodyear, Dunlop, Fulda, Michelin, Sava... po izuzetno povoljnim cijenama

•Montaža i vulkaniziranje guma •Izmjena ulja i filtera za ulje •Izmjena kočionih obloga •Izmjena žarulja •Kontrola ispravnosti akumulatora

NOM I V O T O G A ILI ST M A C I T R KA OPU RADNO VRIJEME: PLAĆANJEZ GOTOVINSKI P U Radnim danom od 8 do 20 sati Subotom od 8 do 13 sati

Draga 14, Šibenik tel: 022 200 770 | fax: 022 200 771 www.gradski-parking.hr Informacije 060 368 368 Draga 14, Šibenik Cijena poziva s PDV-om: 1,74 kn/min s fiksnog; 2,96 kn/min s mobitela

Reklamacije tel. 022 212 205 fax. 022 212 255 Draga 14, Šibenik reklamacije@gradski-parking.hr

AUTOBUSNI KOLODVOR

SEKTOR PARKIRALIŠTA

Informacije tel 022 218 459

Reklamacije tel. 022 200 770 fax. 022 200 771

Velimira Škorpika 5, Šibenik pauk@gradski-parking.hr

ODJEL ZA PREMJEŠTANJE VOZILA

Draga 14, Šibenik brod@gradski-parking.hr

BRODSKA LINIJA 501 KRAPANJ-BRODARICA Volim ŠIBENIK | 39

INTIMNA POVIJEST

UZORNA ŠIBENSKA PROSTITUCIJA (1. DIO)

PRVA JAVNA KUĆA kao legalni obrt u Šibeniku bila je otvorena 1907. godine PREMA AUTENTIČNIM ZAPISIMA, NOVINSKIM IZVJEŠĆIMA I STRUČNIM TEKSTOVIMA DR. VJEKOSLAVA RISMONDA PRIPREMIO: STANKO FERIĆ FOTOGRAFIJE OBAVLJENE UZ OVAJ TEKST SAMO SU ILUSTRACIJE IZ ZBIRKE STARIH FOTOGRAFIJE I NE ODNOSE SE NA ŠIBENIK

S

vaka žena, ako je zdrava i starija od 17 godina mogla je u Šibeniku svojom voljom postati bludnica i zaposliti se u javnoj kući. Bilo je dovoljno da se prijavi nadležnoj općinskoj službi i općinskom redarstvu te izrazi namjeru da se bavi prostitucijom kao svojim zanimanjem. Nakon toga je dobivala radnu i sanitarnu knjižicu kao bilo koja druga zaposlena žena. Šibenski poduzetnici koji su kao legalni obrt otvarali javne kuće morali su osigurati prikladan prostor za tu vrstu djelatnosti, ispuniti higijenske uvjete i sa svojim djelatnicama, bludnicama, zaključiti ugovor o međusobnim pravima i obvezama, a morali su im jamčiti “stan, hranu, svjetlo i rublje”. S druge strane, bludnice su morale same snositi troškove sanitetsku kontrolu i eventualne troškove liječenja u bolnici. Općinski liječnici su bludnice pregledavali redovno dva puta tjedno, a imale su i obveznu kontrolu u nadležnoj ambulanti jednom mjesečno. Sve to se upisivalo u njihove sanitetske knjižice bez kojih nisu mogla raditi.

Bludnice su imale ista prava kao i druge zaposlene žene s tom razlikom što su svoj posao za razliku od njih, mogle napustiti kad god žele bez odštete, ali nisu smjele izlaziti na javna mjesta noću niti ulaziti u gostionice, toverne i konobe.

Uzorne šibenske javne kuće

Šibenčanka Marija Kantoci bila je vlasnica javne kuće na Gorici gotovo 30 godina, a djevojke i žene koje su se željele baviti prostitucijom u šibenskim javnim kućama prijavljivale su se redarstvu i dobivale radne i sanitarne knjižice kao i bilo koje druge zaposlene žene 40 |Volim ŠIBENIK

U razdoblju od 1907. godine kada je otvorena prva legalna javna kuća registrirana kao obrt do 1934. godine, kada su javne kuće bile zakonom zabranjene i zatvorene, Šibenik je do Prvog svjetskog rata u južnim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, a nakon njega u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji, bio poznat i priznat kao grad uzornih javnih kuća i primjer kako treba voditi “bludničko poduzetništvo”.

Na račun šibenskih javnih kuća, posebno na sustav zdravstvene zaštite bludnica i korisnika njihovih usluga, stizale su pohvale sa svih strana. Dolazila su u Šibenik i izaslanstva iz drugih gradova kako bi izučila šibenski model bludničkog obrta.

Poduzetništvo bluda i prostitucije

Najpoznatija šibenska obrtnica bluda bila je Marija Kantoci. Ona je bila vlasnica javne kuće na Gorici gotovo 30 godina. Iako se iz dostupnih dokumenata to ne može tvrditi pouzdano, čini se da je upravo ona 1907. godine otvorila prvu legalnu javnu kuću. Tridesetih godina 20. stoljeća Marija je u svom bordelu imala osam do 10 djelatnica. Među njima je bilo malo Šibenčanki jer je praksa pokazala da je “teško biti uspješna bludnica i javna žena u vlastitom gradu”. Zato su bludnice u Šibenik dolazile iz drugih gradova, ponajviše iz Splita, Zadra i Dubrovnika. Među vlasnicima javnih kuća postojala je poslovna solidarnost pa su međusobno posuđivali prostitutke i slali ih “na ispomoć” kada bi zbog povećanog prometa uz lukama, navale turista ili dolaska ratnih brodova, posebno iz Velike Britanije i Francuske “potražnja bila veća od ponude”.

Šibensko NE zabrani prostitucije i zatvaranju javnih kuća

Šibenske općinske vlasti, policija, sud i građani već 1931. godine digli su glas protiv najave zatvaranja legalnih javnih kuća i donošenja zakona o zabrani prostitucije u Kraljevini Jugoslaviji. Smatrali su da zabrana neće iskorijeniti prostituciju jer “bluda je bilo od kada je svijeta i vijeka” nego će je samo “potisnuti u potajnost” što nije dobro. Šibenski argumenti su bili da samo legalna prostitucija jamči javnost prihoda, plaćanje poreza, kontrolu i zaštitu bludnica “kako njihovog zdravlja, psihe, higijene i prehrane” tako i “muškaraca i žena koji koriste njihove

ŠIBENIK 1934. Šibenska domaćica Bepina Zarobobel maloljetne kćeri šibenskih težaka koristila kao prostitutke dok oni rade u polju

NAJMLAĐA BEPININA PROSTITUTKA IMALA JE 10 GODINA, A PLAĆA SU IM BILI BOMBONI I SLATKIŠI Šibenska policija je 1934. godine uhitila Bepinu Zarobobel, domaćicu iz Šibenika i izvela je pred sud zbog nagovaranja maloljetnih djevojaka na prostituciju, nemoral i kriminal. Šibenčani su bili šokirani kada je policija priopćila da je Bepina Zarobobel u prostitutke pretvarala maloljetne kćeri šibenskih težaka koristeći to što su djeca ostajala sama kod kuće dok su oni radili u polju. Najmlađa prostitutka svodnice Bepine imala je tek deset godina, a istražiteljima je otkrila da djevojčice na blud nije morala prisiljavati “ni batinom ni strahom jer su se mnoge rado igrale s muškarcima i veselile se što će dobiti dva tri dinara za bombone i slatkiše”.

Kada ne bi bilo muškaraca, “šibenske gospode koja se vole igrati s curicama” ili “putnika kojima su djevojčice mile”, Bepina je svoje “štićenice” slala da kradu po kućama.

-Onako male i sitne, a spretne i razigrane, kazala je istražiteljima, vazda su se i svugdje mogle uvući, a znale su odoka što vrijedi, a što ne vrijedi uzeti. Šibenčani su tražili od suda “da se takav zanat oštro kazni”. Uz to je bilo i prijedloga da se “Zarobobelova i njoj slične spaljuju kao vještice”. Čuli su se i prijedlozi da se kazne trgovci i slastičari koji su djevojčicama prodavali bombone i slatkiše iako su znali “da tako mala ženska djeca ne mogu imati novaca”. Neobično je da nitko nije tražio da se razotkriju “šibenska gospoda koja se vole igrati s curicama”. Navodno je bio problem u tome što su svi u Šibeniku znali o kojoj je gospodi riječ, a njihov ugled, položaj i moć su bili takvi da ih se nitko nije usuđivao dirati.

usluge”. Tvrdili su da je dobro da bludnice budu na jednom mjestu u javnoj kući, a “ne da svaka bludnica ima svoj stan ili da potajice vreba u mraku”. Protiv ukidanja javnih kuća bila je policija zato što bi joj “kontrola bez dvojbe bila sasma otešćana”.

Statistikom sifilisa i gonoreje protiv zabrane prostitucije

Važan argument protiv zatvaranja javnih kuća bila je i statistika. Prema podacima iz 1922. godine koji su objelodanjeni 1931. godine, kada je iz Vlade Kraljevine Jugoslavije stigla najava da se priprema zakon o zabrani prostitucije, te je godine od spolnih bolesti u Šibeniku bilo oboljelo 185 žena.

Među njima je bilo samo 30 legalnih prostitutki, a nasuprot njima čak “72 poštene domaćice”. Uz to gonorejom i luesom (sifilisom) zarazilo se 60 radnica i služavki te još 23 žene, među kojima je bilo nekoliko tajnih prostitutki, a ostalo su bile “one koje se prave da nisu bludnice, a jesu iako su dobro i ugledno udane”. Procjenjivalo se da je “poštenih domaćica” i “onih koje se prave da nisu bludnice” puno više nego što je navedeno u statističkim podacima jer je “osjećaj stida u Šibeniku i šibenskom kraju među ženama prilično jak” pa one pomoć liječnika traže u Splitu, Zadru ili ilegalno kod privatnih liječnika i ljekarnika pa čak i kod jednog zubara.

Koliko je šibenski sustav javnih kuća dobar i koristan dodatno se argumentira podatkom da su 1922. godine od spolnih bolesti oboljela 293 Šibenčanina, 135 zanatlija, 124 težaka, 27 činovnika i 7 trgovaca te k tome još 67 vojnika. To se dogodilo zato što se “potražitelje bluda ne organizira i ne kontrolira kao što se kontroliraju ponuditeljice i ponuditelji bluda”.

U idućem broju: Kako moraju izgledati i što moraju imati uzorne javne kuće i bludilišta.

Volim ŠIBENIK | 41

NOVI IZLOŽBENO-PRODAJNI SALON

www.klima-elektro-supe.hr ŠIBENIK, Ivana Meštrovića 13, Njivice

AKCIJSKE CIJENE KLIMA UREĐAJA NAJNOVIJE

SUPER POWER INVERTER A++ I A+++ TEHNOLOGIJE

Besstions Excutrown in Jednosatna PANORAMA BRODOM

• najbolji pogled na grad • plovidba kroz šibenski zaljev i kanal Sv.Ante • razgled s broda tzv. Hitlerovih očiju (morski tuneli) i tvrdjave Sv. Nikole • pogled na „Jadriju“ i stari grad Dolac

Slaptours Nova d.o.o.

Fra Stjepana Zlatovića 4, Šibenik

42 |Volim ŠIBENIK

VEČERNJA PANORAMA (uz večeru)

• čaroban pogled na grad sa uključenom izvrsnom večerom (4 vrste rakije : travarica, orahovica, višnjevača i smokovača, dalmatinski pršut i sir, marinirani inćuni, file slanih inćuna, salata od hobotnice, carpaccio od lososa, rižot sa plodovima mora i mesni rižot. I jedno piće po želji : vino, sok, pivo, voda) • snimite najljepše fotografije Šibenika

NACIONALNI PARK ‘KRKA’

• najljepši Nacionalni park u Hrvatskoj • cijena uključuje: prijevoz, ulaznice, vodiča, TOP ručak, najduži boravak u samom parku

email: info@slaptours.hr office: +385 (22) 311-460

Bana I.Mažuranića 3a, Šubićevac, Šibenik, tel.: 022 335 703 Trg F.Tuđmana 5, Drniš, tel.: 022 886 526

SAVRŠEN VID NA SVIM UDALJENOSTIMA

V NO

O

PROŠIREN VID NADOHVAT RUKE ZAHVALJUJUĆI XTENDTM TEHNOLOGIJI, NITI JEDAN DETALJ NEĆE PROĆI NEZAPAŽENO.

Volim ŠIBENIK | 43

je

? te li znali

... da je najstariju poznatu fotografiju Prvić Luke 1859. godine snimio franjevac Dragutin Antun Parčić, znameniti hrvatski glagoljaš, leksikograf, jezikoslovac i fotograf?

Dragutin Antun Parčić rođen je u Vrbniku 1832. Nižu samostansku gimnaziju franjevaca trećoredaca glagoljaša polazio je od 1843. do 1851. godine u Glavotoku na otoku Krku, a zatim i novicijat nakon kojeg je upisao studij bogoslovije na središnjem nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu “Zmajević” u Zadru. Svoju Mladu misu služio je na Uskrs 1855. godine u Prvić Luci . Do 1857. godine boravio je u samostanima u Prvić Luci, na Galevcu kod Preka, u Zadru te na Krku i Glavotoku, a 1859. godine postao je župnik u mjestu Prvić Šepurinama na otoku Prviću. Bio je svestrani erudit i poliglot, bavio se znanošću, a strast mu je bila fotografija. Njegova najstarija sačuvana i datirana fotografija upravo je ona koju je 1859. godine snimio u Prvić Luci.

Parčić je bio prvi franjevac koji je u nekom samostanu imao svoj fotografski laboratorij i atelijer. Bavio se kartografijom i botanikom, izučavao je glagoljicu i sam je lijevao slova da bi se knjige mogle tiskati na starohrvatskom jeziku. Vlastiti prijevod 1. pjevanja Danteova Pakla objavio je 1875. godine.

Zajedno s Augustom Šenoom i mnogim drugim istaknutim književnicima slijedio je Zagrebačku filološku školu i korijenski, a ne Vukov način pisanja.

Svoj „Riječnik talijansko-slovinski (hrvatski)“, tiskao je u Zadru godine 1868. godine, a djelo „Grammatica della lingua slava (illirica)“ 1873. godine.

Njegova „Gramatika hrvatskog jezika“ bila je prevedena na francuski jezik i tiskana u Parizu 1877. i 1904. godine. Njegov život i djela tek su u posljednje vrijeme počeli dobivati zasluženo mjesto u plejadi hrvatskih velikana.

Dragutin Antun Parčić

... da su 1937. godine njemački novinari hvalili kupalište Jadriju kao mjesto „koje pruža neočekivani i ugodan odmor daleko od nesnosne gradske zaparine i prašine“ dok kojeg se dolazi „za 15 časaka malim i udobnim društvenim parobrodom“?

Njemački novinari koji su bili na proputovanju kroz Šibenik zadržali su se na Jadriji duže nego što su planirali zbog „ugodne hladom obdarene šumice sa sjedalicama i stolovima za odmor, spravama za tjelovježbu, dječjim igralištem i bogato opskrbljenog buffeta gospodina Lozića s odličnim toplim i hladnim jelima te izvrsnom domaćom kapljicom koju zovu Maraština“. Novinari su smatrali da bi u Njemačkoj bilo zainteresiranih ulagača u izgradnju ljetnikovaca i modernih pansiona za strance „kada bi im šibenska općinska uprava približila krasote Jadrije“. ... da je šibenski košarkaš Dražen Petrović 8. srpnja 1987. godine bio izabran da zapali plamen Univerzijade na XIV. Ljetnoj Univerzijadi koja je bila održana u Zagrebu od 8. srpnja do 19. srpnja 1987. godine.

Bilo je to najveće sportsko natjecanje koje je nakon Mediteranskih sportskih igara u Splitu organizirano u Hrvatskoj. U Zagrebu se okupilo 6423 sportaša i sportskih djelatnika iz 122 zemlje. U spektakularnom otvorenju igara sudjelovalo je 12 500 izvođača, a pripreme su trajale pune dvije godine. U Zagrebu i gradovima suorganizatorima izgrađeno je 14 stadiona, 11 nogometnih igrališta, četiri bazena, četiri teniska kompleksa s 41 borilištem i 42 sportske dvorane među kojima je bio i Sportski centar „Cibona“, najveća sportska dvorana u Hrvatskoj s kapacitetom od 5400 mjesta koji će 1993. godine, nakon tragične smrti Dražena Petrovića, dobiti ime Košarkaški centar „Dražen Petrović“.

Biograd na moru 1930. godine

44 |Volim ŠIBENIK

je

? te li znali

... da je Šibenčanin Petar Miletić rečeni Petrić nudio nagradu od 1000 dinara svakome tko bi našao i najmanji dokaz da je vino koje prodaje patvoreno?

Petar Miletić Petrić bio vlasnik jedne od najpoznatijih šibenskih gostionica (danas je u tom lokalu kafić „Bono“) u kojima se točilo vino. On je svojim gostima nudio „naravno korčulansko crno vino od 12 stupnjeva i 4 linije snage. Prodavao ga je po 72 pare za litru onima koji su ga nosili kući ili pili izvan gostionice, a cijena za goste lokala bila je 80 para za litru. U gostionici je imao veliku reklamu na kojoj je pisalo „Naravsko vino je zdravlje, patvoreno otrov!“ Posebno je naglašavao da je kod njega vino zdravo i i isto kroz cijelu godinu.

Nagrada od 1000 dinara onom tko uspije dokazati da je vino koje prodaje patvoreno bila je čak i za današnje pojmove vrlo velika. Za taj iznos kod njega se moglo kupiti više od 1250 , a u težačkim konobama i više od 2000 litara vina.

... da su Biograd na moru i Benkovac dobili struju čak 40 godina nakon Šibenika? Izgradnja električne mreže u Biogradu na moru i Benkovcu započela je 1935. godine, a završena 1936. godine.

Iste godine puštena je u pogon parna električna centrala u Biogradu koja je davala struju i za Benkovac. Šibenik je struju, zahvaljujući vizionarstvu svog načelnika Ante Šupuka te projektima i inovacijama inženjera Vjekoslava Meichsnera, dobio još 1895. godine.

... da je 1912. godine veliko uzbuđenje u Šibeniku i sjevernoj Dalmaciji izazvala golema fatamorgana na nebu koja je iznad Žirja i Kornata zrcalila gorje srednje Italije?

Neobičnu fatamorganu (tj. kako se tada pisalo Fata Morganu) koja se prostirala u širini od nekoliko desetina kilometara opisivalo se kao divnu prirodnu pojavu.

Stariji Šibenčani su se sjećali da se i prije znalo događati da se na nebu iznad Žirja i Kornata kao u ogledalu vidi Italija, ali da fatamorgana nikada nije bila tako velika, a slika Italije tako jasna.

Osim toga, obično se na nebu zrcalila talijanska obala, a ovoga puta se vidjelo gorje s druge strane Jadrana. Divljenje, čuđenje, ali i zabrinutost izazvalo je neobično dugo trajanje „slika Italije na našem nebu“ od čak četvrt sata.

Volim ŠIBENIK | 45

GENTLEMEN STYLE

ŠIBENIK - Put Gimnazije 4 Tel / fax: 022 338 340 info@gentlemen-style.hr

Radno vrijeme: pon. – pet. od 8 do 20 sati subotom od 8 do 13 sati

ZA MUŠKARCE SA STILOM košulja 1: košulja 2: košulja 3: odjelo 1: odjelo 2: odjelo 3:

98 kn 144 kn 197 kn

1.188 kn 1.880 kn 2.466 kn

ODJELA, KOŠULJE, HLAČE, SAKOI, KAPUTI, JAKNE, MAJICE, PULOVERI, KRAVATE, RUBLJE Šibenska kapa i nošnja iz vlastite proizvodnje Stalna krojačka usluga prilagodbe odjeće kupljene u našoj trgovini - ODMAH Nudimo kompjuterski vez odjevnih predmeta i višebojni tisak

DOMAĆA ŠIBENSKA SPIZA TRADICIJA

od 1970.

(ispod Socijalnog kod parkinga)

VEGETARIJANSKI

PIJAT

ORGANIZIRAMO DOMJENKE, ROĐENDANE I PROSLAVE | CATERING 46 |Volim ŠIBENIK

vrši upise u programe

STJECANJA SREDNJE STRUČNE SPREME I PREKVALIFIKACIJE ODJEL UGOSTITELJSTVA I TURIZMA: Četverogodišnji program

• Hotelijersko-turistički tehničar • Agroturistički tehničar Trogodišnji program

• Kuhar • Konobar • Slastičar

ODJEL ADMINISTRACIJE: • Poslovni tajnik • Ekonomist • Komercijalist ODJEL POMORSTVA: • Pomorski nautičar • Tehničar za brodostrojarstvo • Tehničar za elektroniku • Naftno-rudarski tehničar

POU LIBAR

Draga 1, 22000 ŠIBENIK INFO: 022/201-166 ili obrazovanje@libar.net www.libar.net Volim ŠIBENIK | 47

www.autoskola-dalmacija.hr

Vladimira Nazora 1, 22000 Šibenik • tel:022/212-860 • mob:099/320-1332 • e-mail:asdalmacija.si@gmail.com

SEZONSKA RASPRODAJA NA SVE BICIKLE AKCIJA STARO ZA NOVO

do

poslovnica1@am-adria.hr

-50%

022/442 - 828 099/ 442 - 8280 ADRIA SPORT Bike Shop www.am-adria.hr

WEBSHOP

MOGUĆNOST KUPOVINE NA 60 RATA

Lasan Ante Kabalera 53, Vodice

ADRIASPORT BICIKLI • FITNES • NAUTICA

REZERVNI DIJELOVI I DODATNA OPREMA ZA BICIKLE -15% NA SVU OPREMU PRILIKOM KUPOVINE BICIKLA 48 |Volim ŠIBENIK

OSIGURANI SERVIS ZA BICIKLE JAMSTVO KVALITETE

ŠIBENSKA CRNA KRONIKA MALE TUŽNE I VESELE ZGODE, NEZGODE, SVAĐE, TUČNJAVE, OBRAČUNI I LJUBAVNE DRAME KOJE SU NAVELIKO ZABAVLJALE ŠIBENČANE IZMEĐU 1906. I 1928. GODINE

... za plakat od smija UDOVICA PRIMOŠTENSKOG AMERIKANCA PRED SUDOM

Je li udovica Meri Z. imala bordel ili odaje za vlastitu nasladu s mladim muškim i ženskim svijetom?

PRIMOŠTEN, 1928. – Poljakinja Meri Z. udana za poznatog primoštenskog Amerikanca našla se na udaru kaznenog postupka zato što je zavodila mladi svijet. Ona je nakon smrti svog muža uredila svoje odaje kao bordel i tamo dovodila mladi svijet.

Ne zna se je li to bio pravi bordel ili je mladi svijet, jednako i muške i ženske, što mlađe to bolje, privodila k sebi za vlastite potrebe. Za sada se puno priča, a malo zna, ali će sve biti jasnije kada sud kaže svoje. Do tada ostaje svakom da misli i nagađa je li Meri Z. imala bordel za mladež ili je uz pomoć novca svog pokojnog muža uredila odaje za vlastitu nasladu s mladim muškim i ženskim svijetom. ♦

Uhvaćen kradljivac kućnih pragova ŠIBENIK – BRIBIRSKE MOSTINE, 1927. - Uhvaćen je konačno kradljivac kućnih pragova. To je neki Stevan Ponoš iz Bribirskih Mostina. Doznaje se da je žandarima kazao da ga je stisla nevolja pa je krao kućne pragove jer da ih se može lako prodati, a ni ukrasti ih nije teško jer čeljad u kući uopće ništa ne poduzima iako čuje da im netko nešto radi oko vrata. Ponoša je žandarima razotkrio neki Milutinović. On je u Ponoša posumnjao jer su mu bili ukradeni kućni pragovi na kući u Šibeniku i Bribirskim Mostinama, a kada je tražio gdje bi kupio novi prag Ponudio mu se Ponoš i donio mu prag koji je baš navlas ličio na njegov koji je nestao. ♦

IZ OKRUŽNOG SUDA

Privedeni trgovci koji su povisili cijene i uzimali 35 na 100 za robu na veresiju ŠIBENIK, 1927. - Očevici kažu da je jučer bila velika gužva u pritvoru Okružnog suda jer su žandari priveli toliko trgovaca da nisu svi mogli stati u tamnice nego su ih čuvari držali u hodniku pa čak i u samicama za na smrt osuđene. Trgovci su privedeni zato što su povisili cijene artiklima po svojoj volji. Uz one koji su povisili cijene bez dozvole uhapšeni su i oni trgovci koji su davali robu na veresiju uz korist 35 na 100. Sumnja se da su za veresiju već od 1000 osim 350 u novcu uzimali i darove u naravi. Ako se dokaže istina mogla bi im zarada prisjesti jer neće skoro vidjeti svjetlo dana.♦ Volim ŠIBENIK | 49

ŠIBENSKA CRNA KRONIKA

SPRIJEČENO VARANJE ŠIBENČANA

NOVINA ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE

Mjesečno izdanje časopisa Šibenik Tim GODINA 7. • BROJ 23 • Izlazi mjesečno ISSN 1847-5116 / UDK 008 (497-5-3 Šibenik) NAKLADNIK MOĆ KOMUNIKACIJE d.o.o., Trg A. Hebranga 11a, ŠIBENIK sibeniknews@gmail.com • tel/fax: 022 / 217 371 INTERNET, DIZAJN I GRAFIČKA OBRADA: www.mok.hr ZA NAKLADNIKA: DIANA FERIĆ (feric.diana@gmail.com), 099 7333 629 GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: STANKO FERIĆ (stanko.feric@gmail.com), 099 7333 628 UREDNIČKI KOLEGIJ: Stanko Ferić, Diana Ferić, Karmen Pulić, Duška Zaninović, Božidar Grga i Zoran Stojićević

Pravio prirodnu mineralnu vodu od soli i sode bikarbone ŠIBENIK, 1941. – Varalica koji je mislio da je pametan nije uspio nasamariti Šibenčane koji dobro znaju kakva je prirodna i ljekovita mineralna voda. Taj je varalica pravio prirodnu mineralnu vodu od obične vode, kuhinjske soli i sode bikarbone. Redarstvenici su odmah po dojavi da se vara na mineralnoj vodi pronašli varalicu i zatvorili ga. Čuje se da se nekim Šibenčanima ta „prirodna“ voda od vode, soli i sode bikarbone svidjela. Kažu da je dobra nakon masnog pečenja pa su je počeli sami praviti. Priča se da je neki Šupe sa Šubićevca stavio previše sode i da mu je boca eksplodirala u rukama. Šibenčani su prije pili sodu od Rore iz Drage, ali ima nešto godina da im je najdraža ona sa crvenim srcima koju na veliko dopremaju vlakom iz Slovenije.♦

STYLING & FASHION PHOTOGRAPHY: Sara Pauk, Andrea Belamarić i Danijel Ferić AUTORI I SURADNICI U OVOM BROJU: Joško Čelar (Šibenske obitelji), Prof. dr. Mladen Friganović (Baldekinska sjećanja), Stanko Ferić (Dossier, Vijesti iz povijesti, Intimna povijest Šibenika, Gastronomska baština, Baština ljepote, Izgubljena sjećanja), Igor Radin (stare fotografije), Petar Ivas (Naša priča), Dinko Škevin (Poezija), Diana Ferić (Dijagonala, Intervju, Kalendar) FOTOGRAFIJE: Mare Milin, Matej Dokić, Đina Grbin, Ante Baranić, Kata Baranić, Giacinta Mattiazzi, Nevena Banić, Jozica Krnić Duško Jaramaz, Stanko Ferić, Diana Ferić, Alfred Trojan, Deni Lokas, Mirsad Imamović, Stanko Ferić PRIVATNE FOTOGRAFIJE: Loredana Bahorić i tvrtka Charlie Design, Branko Viljac i obitelj Viljac, Zdenka Petković, Obiteljske fotografije dr. prof. Mladena Friganovića, privatne fotografije obitelji Šupuk FOTO - ARHIV: arhiv udruge Šibenik koncert, arhiv Joška Čelara, zbirka starih fotografija “Foto Hella Bulat”, zbirka fotografija Igora Radina, privatna zbirka dokumenata i fotografija Giacinte Mattiazzi i obitelji Milano, anonimna privatna zbirka erotskih fotografija, arhiv Zorana Mikulandre i obrta „Noa“, dokumentacija JU „NP Krka“, arhiv časopisa Volim Šibenik, arhiv Udruge Volim Šibenik ILUSTRACIJE: Zvonimir Vila Šime ARHIVSKA GRAĐA I DOKUMENTI: Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Šibeniku, Gradski muzej Drniš, Sveučilišna knjižnica Split, Gradska knjižnica Jurja Šižgorića Šibenik CRNA KRONIKA: Faksimili i transkripcije vijesti iz novina „Jadranska pošta“, „Jadranski dnevnik“, „Novo doba“ i „Hrvatska rieč“ u razdoblju između 1915. i 1936. godine te tekstovi, bilješke, dokumenti i novinski isječci iz ostavštine Manfreda Makale i Mate Relje.

OGLAŠAVAJTE SE U ČASOPISU ‘VOLIM ŠIBENIK’ i NA INTERNETSKOM PORTALU www.mok.hr U ZADRU UHAPŠEN TRENER VESLAČA “KRKE” PETAR IVANOV

Ivanov se nije bavio politikom, a u Zadru ga terete da je špijun ŠIBENIK, 1938. – Stiže vijest iz Zadra da je tamo uhapšen trener veslača „Krke“ Petar Ivanov. Ivanov je rođen u Zadru i talijanski je državljanin, ali zadnjih 13 godina živio je u Splitu i Šibeniku kao veslački trener. U Zadar je išao posjetiti svoje roditelje kao i puno puta prije, ali su ga sada presreli talijanski karabinjeri i uhapsili. Govori se da su ga Talijani uhapsili zato što je špijun, ali Ivanov je se nije bavio politikom pa će biti posrijedi ipak neki drugi razlog. Za sada iz Zadra nema vijesti o razlozima uhapšenja trenera „Krke“, a u Šibeniku se Šibenčani u gostionama međusobno časte vinom i slave što Šibenik ima špijuna među Talijanima. Sloga je mišljenja da Ivanov uopće ne liči na špijuna, ali da mu je to glavna prednost jer nije bio sumnjiv.♦ („Novo doba“, „Jadranska pošta“, „Narodna straža“ i neobjavljeni rukopisi nepoznatih autora) 50 |Volim ŠIBENIK

PREDSTAVITE SVOJU TVRTKU – BUDITE VIDLJIVI I PREPOZNATLJIVI – KORISTITE PREDNOSTI PROAKTIVNE PROMIDŽBE I PROMIDŽBENIH KAMPANJA - UPOZNAJTE KUPCE SA SVOJOM PONUDOM, PROIZVODIMA I USLUGAMA ATRAKTIVNO I UČINKOVITO NUDIMO SVE ŠTO VAM JE POTREBNO ZA USPJEŠNO OGLAŠAVANJE: izradu oglasa, snimanje i obradu fotografija, pripremu promidžbenih tekstova, izradu bannera , uključivanje u medijske i promidžbene kampanje tvrtke MOK d.o.o.

Sve naše usluge vezane za pripremu oglasa i bannera uključene su u osnovnu cijenu njihove objave u Takuinu, na stranicama časopisa Volim Šibenik i portalu www.mok.hr.

Trebate li jelovnik, katalog proizvoda, promidžbenu brošuru, advertorial, plakat ili nešto drugo što vam može unaprijediti poslovanje pozovite nas i doći ćemo k vama.

U prirodnom azilu uvale Vrilo • 30 metara od mora • 500metara od središta Pirovca • 5 luksuznih apartmana.

• igralište za djecu • mogućnost najma broda • vez za brod • pet friendly • 8 parkirnih mjesta • mogućnost čuvanja prikolica i trajlera.

Šibenika 20 km, Zadra 48km, zračne luke Zadar 42 km, zračna luka Split 80 km, Autoput A1 7 km, NP Krka 25 km, NP Kornati 20 km, PP Vransko jezero 10 km

Obala palih omladinaca 4, ŠIBENIK E-mail: uozlanitulp@gmail.com Informacije i rezervacije: 091 111 2727

Radno vrijeme od 11:00 do 23:00 Jela po tradicionalnoj domaćoj recepturi: • RIBLJI SPECIJELITETI • JELA OD PLODOVA MORA • MESNI SPECIJALITETI • DIVLJAČ • PEKA PO NARUDŽBI

BOGATA VINSKA KARTA I VELIKI IZBOR OSTALIH PIĆA ORGANIZACIJA SVIH VRSTA

DOMJENAKA ZA GRUPE

CATERING Volim ŠIBENIK | 51

NAŠA PRIČA

Orijent-gold

Ivan A. Petras

Zlato! Taj žuti metal za kojim su žudjeli mnogi kroz povijest Homo Sapiensa, zbog kojeg su oduvijek (pa i danas) padale glave, vodili se ratovi, vršile pljačke i zločini, kojim su se podmićivali moćnici, osvajale i ukrašavale žene, povod je ovoj priči. Zbog varanja u kvaliteti i težini, još od vremena Hamurabija, pa kroz cijelu povijest zakon je propisivao stroge kazne. Sve to nikad pa ni danas nije umanjilo ljudsku pohlepu za njim.

Krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u tadašnjoj Jugoslaviji, laganim porastom standarda, pojavila se pomama za jeftinim zlatom, takozvanim Orijent-goldom, koje se lako moglo nabaviti u Trstu i kod domaćih švercera. Nisam provjeravao, ali po sjećanju i natpisima u tadašnjim tiskovinama, mislim da je bilo zaista niskokaratno i loše kvalitete, dakle zarada je na krijumčarenju i švercu takvog zlata i prodajom lakovjernima očito bila unosna.

Iza starog Hajdukog Placa na vrhu poznate splitske Plinarske ulice, s lijeve strane, nalazila se secesijska vila, stara dvokatnica s visokim prizemljem, okružena kvalitetnom zidanom ogradom i kovanom rešetkom, sa cvijetnjakom, ukrasnim grmljem i stablima koja su davala ugodan hlad. Ne ulazeći u povijest zgrade, ni vlasništva, spomenut ću da je u to vrijeme vlasnica velikog trosobnog stana na prvom katu bila stara udovica, gospođa M.P. koja je živjela stotinjak metara dalje sa kćerkom. Mi ćemo je zvati u ovoj priči Baba, kao što su je zvali petorica studenata kojima je taj stan bio iznajmljen krajem šezdesetih. U drugom stanu na katu živio je Babin unuk sa majkom, mladić četiri pet godina stariji od nas koji je upravo završavao studij prava. Ja sam bio jedan od spomenute petorice, zvali su me Pjer, dobio sam najmanju sobu, ali sam zato bio sam u njoj. Babin unuk je bio i naš prijatelj, nama je imponiralo druženje sa starijim apsolventom, a on je imao vjernu publiku za iskazivanje svoje inteligencije i pričanje svojih podviga. Sam nam je ispričao da ga je kao dječaka na prijelazu preko ceste udario kamion, da je jedva ostao živ, te da je jedan od lječnika skeptično vrtio glavom govoreći rodbini: -Ovaj mali će ako preživi biti ili genijalac ili totalni degi.

Na trenutke je kod njega zaista prevladavala crta genija, ali nažalost iskazivala se samo u smišljanju glendi i zezancija, po čemu su stari Splićani od davnine poznati. Nazovimo našeg prijatelja u ovoj priči Šef.

Dvi u tri! Ne radi se o gemištu ili bevandi.

52 |Volim ŠIBENIK

Istinita priča iz studentskih dana To vam je pojam koji se često događa na takozvanim težim fakultetima, kakav je primjerice i Elektrotehnika, student koji ne položi sve uvjete na godini ima pravo upisati samo pola predmeta sa slijedeće godine, nakon toga upiše ostatak. To se dogodilo nama petorici na prvoj godini, tako da smo prve dvije studijske godine, završili u tri kalendarske. No život kakav smo provodili, vrijedio je tog hendikepa. Manje studijskih obveza, više provoda i zezancije, kad nestane para, bez problema se u par dana zaradi obilato preko Student servisa, vrijedilo je te jedne „izgubljene“ godine. Ipak, nakon tri kalendarske godine, svi smo se našli na trećoj godini, bez ijednog ispita zaostatka.

Ta druga godina studiranja svima nam je ostala u sjećanju kao najbolja godina u životu.

Kao što stari Splićani nerado i teško primaju u svoje društvo dotepence, bez obzira na zasluge, tako je i naša klapa od desetak studenata nerado primala nove članove. No jednog mladića, porijeklom iz nekog seoca s juga Dalmacije, koji je upravo završio kaštelansku Kemijsko-tehničku školu, dosadnog kao pijavica, nikako se nismo mogli

Napomena autora: Tko ne vjeruje da se ovo zaista dogodilo može provjeriti kod za sada još živućih aktera.

Akteri:

Strašni – Za sada ne otkrivamo identitet Šef – Pincolić Ivan, dipl. iur.

Pjer – Petar Ivas, dipl. ing. el.

Mere – Ante Glamuzina, dipl. ing. el.

Frke – Gordan Frkić, dipl. ing. el. Šćevan – Stjepan Tomljanović, dipl. ing.

Glista – Vjekoslav Čokrlić, dipl. ing. stroj.

Leši – pok. Ante Lešina, oec.

Ilija (Ilko) – pok. Ilija Šunjić Mendo – pok. Ante Mendeš ... i još neki kojima sam nažalost zaboravio imena.

Ova priča je bila na Pričiginu 2011, a uskoro izlazi u zbirci pripovjetki Petra Ivasa ( Ivan A. Petras) pod naslovom Priče iz kalendara.

otarasiti. Ponašao se kao napušteno mače, tražeći gospodara. Divio nam se i povlađivao u svemu, čak i našim najglupljim izmišljotinama, zalijepio se uz nas, gdje mi tu i on i jednu večer u našem stanu, naravno, bez njegova prisustva pade odluka o glendi nad glendama.

Glavni režiser i scenarist bio je, naravno Šef. Plan je bio da ćemo ga primiti u klapu, ali tek pošto ga pošteno nasamarimo. Tu večer smo uz briškulu i trešete, te uz dobru pijaču svi ubacivali i dodavali inserte u scenarij, uz smijeh do iscrpljenja. Naravno, Šef je prednjačio.

Pošto je scenarij bio skrojen, svi smo dali Šefu novac, po današnjim vrijednostima oko 2000 kuna ( naravno od roditeljske mjesečne apanaže), i još posebno uz to skupili za šteku „Marlbora“.

Dan prvi, predvečerje, splitska Pjaca.

Nas petorica i naš budući član dosađujemo se pričom o „Hajduku“, koji je lani konačno osvojio Kup Maršala Tita protiv „Sarajeva“, a potom prodajemo bozu našem novopečenom „prijatelju“ da ga mi ne možemo primiti u klapu jer se bavimo unosnim i nezakonitim poslovima šverca zlatom, o čemu on zbog straha ne može ni sanjati. Mali nas gleda u nevjerici. Uto naiđe Šef i onako s visoka upita: -Kako ste momci. niste valjda bez love?

-A šefe, potroši se brzo, ne bi škodilo malo akontacije, odgovorismo uglas.

Mali nas za to vrijeme zabezeknuto promatra.

-Kako ste mogli tako brzo potrošiti, kao ljutito će Šef, a onda izvadi novčanik i značajno nas pogled: -Dobro, dobro, akcija će ionako biti za koji dan, pa vam evo nešto akontacije, reče i podjeli nam one pare koje smo mu dali prethodne večeri. Uto ja izvadim kutiju „Drave“, da ću zapaliti, a on me udari po ruci i prijekorno reče: -Ne pušite svako smeće, rekao sam vam da držite do ugleda, i podijeli svakom po dvije kutije „Marlbora“, a Mali se skoro onesvijestio.

-Sada moram ići, no do prekosutra mi nađite još jednog povjerljivog čovjeka za akciju, nedostaje nam osoba koja je „čista“ i nije poznata miliciji - zaključi Šef, a mi se dubokim naklonom oprostimo od njega.

Mali se tresao od uzbuđenja kad smo mu ponudili: -Bi li se ti uključio u biznis?

-Da bi!

-Mi ti svi imamo kodna i konspirativna imena: Pjer, Mere, Šćevan, Glista, Leši, Mendo, Ilija, Frke, moraš i ti dobiti ime.

ILUSTRACIJA: ZVONIMIR VILA

Neka bude Strašni, reče netko suzdržavajući smijeh, a Mali zaguca ponosan na svoje novo ime. I smijeh i grižnja savjesti nas obuze kad smo vidjeli da Strašni već u izlozima bira odijelo i cipele koje će kupiti poslije akcije. Usput smo mu objasnili da se radi o Orijent-goldu, o zlatu koje će on, kao nepoznat policiji preuzeti na međunarodnom vlaku od nekog od nas.

Dali smo mu lozinku, i trasu, kojom mora zamesti trag: Željeznički kolodvor - stara „Slobodna Dalmacija“ –Tolstojeva – Solinska Radničko šetalište - Hajdukov Plac –Nazorova Plinarska pa onda treba nizbrdo i kod Kazališta sjesti u autobus za Meje, a na Mejama mora šetati u krug pet minuta -Zašto moram šetati ukrug?

-Da zameteš trag, mona!

Zlato je trebao predati na neku adresu u Marmontovoj, koju nismo ni provjeravali, jer smo znali da se akcija neće odvijati do kraja.

Cijelo vrijeme smo se hvatali za trbuh da ne puknemo od napada smijeha. Usput mu je rečeno da će nas sretati po putu, ali da se ponaša kao da nas ne poznaje, te da će Ilija biti stalno tridesetak metara iza njega (sa hladnim oružjem, da ne pravi buku!), kao osiguranje od policije i protivničkih bandi, a i da on ne pobjegne sa zlatom.

Nismo mu rekli za dva nova lika iz priče,

koja on ne poznaje: „milicajca“ i „detektiva“. To su bili Šefovi poznanici i uključeni u zezanciju.

Pri preuzimanju zlata njegova lozinka je bila: Došao sam peške iz Meke, a odziv: A mi na devama iz Medine.

Dan „D“! Jutro! Ja i Glista tog smo jutra rano lokalnim vlakom otputovali u Perković sa paketom teškim dvadesetak kilograma, u koji je bila umotana cigla. U Perkoviću smo sačekali međunarodni vlak Prag - Split, a sve to radi uvjerljivosti da se radi o međunarodnom švercu. Kroz otvoreni prozor vlaka promatrali smo ljude na splitskom peronu i vidjeli kako se Strašni gura naprijed.

Iako nas poznaje i mogao nas je osloviti po imenu, držao se strogo uputa: -Došao sam peške iz Meke, reče.

Suzdržavajući smijeh odgovorili smo na lozinku i dodali kroz prozor teški „dragocjeni“ paket. Strašni krene bojažljivo, a mi brzo izletimo iz vagona i sastanemo se na peronu s ostatkom klape.

Na izlazu iz čekaonice željezničke stanice u blizini foto - automat kabine uvijek je bila parkirana jedna karijola. Dok je Strašni prolazio pokraj nje, zaustavi ga jedan mladi brkati „milicajac“: -Druže, stani! Kamo ćeš, sumnjivo izgledaš, daj ličnu kartu!

Strašnome ispade paket, srećom na karijolu, drhtavim rukama, mucajući izvadi osobnu kartu i preda je milicioneru: -Nisssan ja nišššta, mucao je blijed kao smrt dok smo se mi desetak metara dalje smijali kao ludi.

-Dobro, dobro! Ispravan si! Imali smo jednu lažnu prijavu o švercu. Odstupi! - naredi mu „službeno lice“ i vrati mu osobnu iskaznicu.

Strašni uzme paket i klecavih koljena nastavi bojažljivo dalk, a u okretu vidi Šefa kako se od muke hvata za glavu i odluči: Najgore je prošlo.

Izvršit ću ovo do kraja. Nije ni slutio da najgore tek dolazi.

Strašni krene dalje, zadanom trasom, dok smo se mi u grupicama muvali, prestizali ga ili pretrčali usporedne ulice pa ga sretali u povratku, dobro se zabavljajući dok smo ga promatrali, a on nije smio ni migom pokazati da nas poznaje.

Pomalo mu se vratila boja u lice i sigurnost, kad je primjetio da ga s tridesetak metara distance prati Ilija, kao osiguranje. Čak je počeo i zviždukati, tek povremeno se okrećući.

Negdje na Solinskoj primjeti da je između njega i Ilije upao neki sumnjivac, sa šeširom na glavi, kožnom mantilu zadignutog kolara, sa rukama u džepovima. U prvom trenu nije mu pridavao osobitu važnost, no na prelasku Solinske, kod Pravnog fakulteta ubrzao je korak i primjetio je da su korak ubrzali i sumnjivac i Ilija. Usplahiren potrčao je niz Radničko šetalište i u okretu vidje da i sumnjivac trči za njim, a Ilija za sumnjivcem. U velikom strahu i trku, čvrsto stežući rukom „dragocijeni“ paket počne vikati: -Ilija ubodi ga, Ilija spasi, Ilija ubodi ga!

Sumnjivca trenu nestane, a mi se okupimo oko Strašnoga, ljuti i razočarani. Šef u bijesu zgužva svoj jeftini šešir, baci ga na tlo počne gaziti i vikati: -Majku im njihovu, opet nas je netko provalio. Hitno idemo u štab da „komisijski“ napravimo zapisnik.

Išli smo potajno se smijuljeći,dok je Šef beštimao, a Strašni jecao tegleći paket: -Nisan ja kriv, virujte, nisan ja...

Možda je jadničak unaprijed oplakivao ono odijelo i cipele koje je zamjerio u izlogu. „Komisijski“ zapisnik se počeo pisati sa velikom ozbiljnošću, ali u tren se pretvorio u hihotanje i pišuriju od smijeha, kad je paket otvoren, a iz njega izvirile cigle. Strašni u trenutku sve shvati i zaplače: -Kad ste me već tili zajebati, mogli ste i jeftinije, a ne ovako.

Mi ga redom potapšasmo po ramenu i stisnusmo ruku: -Sad si naš pravi član, svaka čast Strašni i ne žali, svi smo mi pri upisu prošli slične prijemne ispite.

Nije prošlo mnogo vremena a Strašni je postao zaista strašni zafrkant, nadmašio je svojim dosjetkama, često na ivici bezobrazluka, čak i našeg Šefa, ali o tome nekom drugom zgodom. « Volim ŠIBENIK | 53

MOZAIK

Krpice iz borše malog Moše

Zapisi iz rukopisne ostavštine prof. dr. sc. Mladena Friganovića (Šibenik, 1927. – Zagreb 2015.)

Kako san zbog crvenih bilih gaća dobio pešest triski preko ušiju i još toliko srdela šibom po dlanovima Kako su Mlinarevići glavama platili nadimak Pločani

Bija je u našoj školi u Julovića učitelj Mlinarević. On je bija učitelj, a u njegovu školu su išla sva tri njegova sina. S nama, ekipon s Baledika iša je u razred Željko Mlinarević, a bija je u ćaće najmlađi. Učitelj Mlinarević i inače je bija strog, a najviše je bija strog sa svojim sinovima. Kada bi ih nešta pita, a oni ne bi znali on bi ih uvatija za kosu i tuka in glavon o ploču. Bilo nam ih je puno ža, al nadimak nisu mogli izbjeć nikako. Kako im je ćaća njihovim glavama često tuka o ploču tako da je sve zvonilo mi smo ih prozvali Pločanima,. Tako je bilo i tako je ostalo sve do rata kada su Pločani iz Šibenika nekud nestali. Više ih nije bilo, a nama ih je i dalje bilo ža. Štaš nekad je i tuga za smij, a šala za tugu.

Di je nesta kalun s fortice svetog Mijovila?

Nama dici s Baldekina fortica svetog Mijovila bila je daleko i nikad tamo nismo išli. Al opet bilo nam je drago svakog dana u podne čut kako puca kalun s Mijovila.

A bija nam je i važan jer u ta vrimena nije svaka kuća imala uru iliti leroj. Po kalnunu s Mijovila ravnali smo dan, a najvažnije nam je bilo ravnat se po njemu za ručak. Za ić u školu kalun nam nije bija važan, jer ko voli ić u školu? Kalun je presta pucat nekako prid rat. Puno nam je falija. Meni fali i danas u Zagrebu i svaki put me tuga brecne kad čujem zagrebački kalun s Lotršćaka. A dije naš lipi kalun? Nema ga. Nesta je. A nije triba.

Bilo bi mi lipo, a i druge bi se stare šibenske duša eradovale kad bi kalnu s fotice svetog Mijovila jope puca, barem nediljom u podne.

Kako je stric Blaž težačku kapu zaminija klobukom i posta oni umišljeni Friganović

Moj stric Blaž volija se pivčit. Ozbiljan kad zatriba, a nasmijan i uslužan prema onima koje triba. Nije to nikom na Baldekinu bilo čudo, jer bija je trgovac. Gradom je oda uspravan i iša je smo pravocrtno. Niko mu to na Baldekinu nije zamirija, jer bija je trgovac.

Al onda je priko noći zaminija težačku kapu klobukom, a a košulju bez kolara koletom i 54 |Volim ŠIBENIK

Ograde pored starih kuća kakve su do Drugog svjetskog rata postpjale posvuda po Baldekinu kolarinon. Zašto je težačku kapu zaminija klobukom? To se nije znalo. Govorilo se da moglo mu je bit pa se tako i obraća. Niko mu ništa nije reka, ali nakon toga više ništa nije bilo isto ka i prije. Ljudi su mu zamirili i pomalo ga se klonili, a kad je još netare vlastotog sina da mu se mora obraćat s Vi, to je bilo previše pa su na Baldekinu s prezirom za njim govorili da eto ide oni umišljeni Friganović.

Srdele, triske i crvene bile gaće od bureta u lušiji

Srdele nisu bil srdele nego šibe po ispruženim dlanovima koje smo lovili kad bi nešto skrivili ili matare naljutili. A o triskama ne treba ni govorit. One po obrazu su pekle, al su one ka bi mater zviznila preko uha bile najgore. Malo kad bi koja mater davalča i srdele i triske. Srdele su bile za velike nestašluke, a triske su bile onako usput za sve i svašta.

Al jednom sa fasovao gadne i srdele i triske. Bilo je to kada smo dogovorili fusbal na krpaša između mularije Baldekina i Škopinca nakon nedeljne svete mise u Novoj Crkvi.

Za nevolju pala je kiša. Kako ćemo igrat?

Meni najteže. Blato između branki crveni se ka ćentrun, a ja u novoj bluzi i bilin gaćama od bureta. Gledan blato i računam oćel bit srdela il triski kad se maćam? Poslin fusbala dođem kući u bilim gaćama hlaćama crvene boje. Mater šuti. Baci crvene bile gaće u lušiju, a meni zalipi pešest triski preko ušiju pa uz to još toliko srdele šibom po dlanovima.

Peklo je paklenski, ali sam dura. Kako i ne bi, Baldekin je pobidija Škopinac, a ja sam bija najbolji.

Baldekinske ograde i odrne od gvožđa

Nisan dugo bija na mom Baldekinu, al siguran san da ih još ima. Da još ima oni ograda i odrna od gvožđa što ih je u moje vrime bilo u svom dvoru i oko svake kuće. Sve te odrne i ograde od gvožđa uredija je dobri gospodin Andrej. Prezime mu je bilo Varl, a u Šibenik, na Baldekin doselija je iz Slovenije.

Bija je željezničar, strojvođša i ko će ga znat zašto je odlučija ostat u Šibeniku. Kupija je neku zemlju od moji stričevića i tu izgradija kuću. Nama dici bija je smišan. Više je trča nego oda, a rvatski nika nije načija dobro pa ka bi štogod reka ili na nas dreknija mi bi se dica smijali. A radija je dan i noć. Nikad nije ima mira. Kad bi doša s posla odma bi uvatija radit u vrtu, u kući, oko kuće. A kada je sebi uredija sve ka štanap počeo je susjedima sreda uređivat vrtle, dvore, ograde i odrne.

Sve je radija od gvožđa jer drveta nije bilo , a gvožđa na ferati bilo kolo oš. Bilo je i kamena kolko oš ali gospon Andrej kamenu nije bija vješti. I tako u malo vrimena eto ti na Baldekinu čuda svaka kuća ima ogradu, vrata na dvoru i odrnu od gvožđa. Ma siguran san da ih i danas ima je je gspon Andrej Varl s gvožđem bija vješt i sve je radija precizno i solidno. Bija nam je puno drag. Dobri naš gospon Andrej.

ODJEĆA ZA ŽENE KOJE ZNAJU

Adhara ŠIBENIK, Vodička 1 (Kalelarga) • Tel: 022 / 212 - 621 Volim ŠIBENIK | 55

DOSSIER

56 |Volim Å IBENIK