Stelja u vrtu

PONEDJELJAK, 21. SRPNJA 2008.

Uzgoj povrtnih kultura malčiranjem tla Kad je Zemljin pokrivač oštećen ili čak i uništen, tlo je golo i izloženo raznim vremenskim utjecajima. Kiša ispire hranjiva, razara strukturu, dolazi do erozije i vodom i vjetrom, pod utjecajem sunčevih zraka, nakon kiše, stvara se pokorica, isušuje se neophodna vlaga, vjetar dodatno isušuje tlo, mraz zimi prodire duboko u tlo i onemogućuje život i sl. Priroda kao sustav savršeno funkcionira. U prirodi je tlo pokriveno ili biljkama ili organskim “otpadom”.

Kad čovjek, životinja ili vremenske nepogode unište prirodni pokrivač, iz tla vrlo brzo niču samonikle biljke i zatvaraju ga. Tamo gdje ne dođe do tog procesa nastaju pustinje i, općenito, površine na kojima više nema biljnog života ukoliko ne izvršimo drastične agrotehničke mjere.

Zastiranje tla nije, možemo i sami zaključiti, izum čovjeka, već iskustvo preuzeto od prirode. Kako bismo tlo zaštitili, koristimo razne stelje – od živih pokrivača tla do malča.

Kad govorimo o postupku malčiranja tla, u uzgoju povrtnih kultura, osnovni materijal nam je stelja.

Za zastiranje koristimo dvije vrste stelja: • hranjive i • zaštitne.

Hranjiva stelja može biti: • ljekovito i začinsko bilje, list koprive, gaveza, rajčica (u nasadu rajčice i kupusnjača), • kora drveta ( bjelogorica za neke vrste cvijeća i bobičasto voće npr. ribizli, maline, kupine…), • nedozreli kompost, • razni usitnjeni organski otpaci kao što je npr. svježe pokošena trava, sijeno, korovi (bez sjemena), lišće i drugi otpad biljaka koje ubiremo (korijenje, cime, prazne mahune…), • alge, naplavljene na obalu ( samo ako nisu iz zagađenih voda), • zelena gnojidba – usjev gorušice ili mahunarki prvo čini živi biljni sag, a potom se kosi te ostaje kao stelja, • piljevina, u iznimnim slučajevima, ali samo ako se gnojidbom doda dušik, (neophodan za razgradnju lignina i celuloze koji se nalaze u piljevini), koji se u protivnom crpi iz zaliha tla.

Zaštitna stelja služi sprečavanju gubitka vlage iz tla, sabijanju tla, te sprečavanju nicanja korova.

To može biti: •

kamenje,

•

kartoni (nisu preporučljivi u nasadu radi ljepila),

•

papiri (bez boja),

•

iverica, te

•

razne vrste propusnih i nepropusnih folija.

•

Ekovrtlari se uglavnom koriste hranjivom steljom jer one djelomično ili potpuno zamjenjuju gnojidbu. Stelja od pokošene i uvenule trave se koristi u tankom sloju ispod većine kultura u vrtu, stelja od začinskih i ljekovitih biljaka blagotvorno djeluje i na usjeve i na tlo,

•

•

stelju od kopriva, kao vrlo hranjivu, vole kišne gliste, čime direktno utječu na poboljšanje humusa u tlu,

•

stelja od lišća i stabljika gaveza služi za zastiranje usjeva koji imaju povećanu potrebu za kalijem

•

stelja od lišća i mladica rajčice dobra je za same rajčice, ali i za kupusnjače jer njihov miris izbjegava kupusni bjelac

•

stelja od oplijevljenih korova na jače zakorovljenim gredicama pomaže u sprečavanju daljnje zakorovljenosti (naravno, moramo paziti da korijen nema doticaja s tlom kako bi se spriječilo ponovno nicanje)

Materijal za hranjivu stelju poželjno je usitniti i prosušiti, kako bi bili rahli i prozračni, radi sprečavanja anaerobnih procesa unutar same stelje (truljenje).

Praksa je pokazala da uzgoj povrća u vrtovima pod steljom ( slojevi debljine 15 pa do 50 cm) traži više iskustva i strpljenja, da je potreban vremenski period od barem tri godine strpljivog rada kako bi se dobila prava procjena uspješnosti ove metode na konkretne uvjete tla i klime nekog područja.

Osnovni materijal koji se koristi za stelju je sijeno ili slama (na težim tlima), pa su potrebne velike količine tih materijala za vrlo male površine. Za vrt npr. veličine 200 kvadratnih metara potrebno je oko 500kg rasutog sijena kako bi cijela

površina bila pokrivena sa slojem sijena debljine od 15 do 50 cm. Osnovnom materijalu se mogu dodavati i borove iglice, lišće listopadnog drveća, organski otpaci povrća, svježe pokošena i provenuta trava.

Zasnivanje vrta pod trajnom steljom Ako je tlo, na kojem se zasniva vrt pod trajnom steljom, siromašnije hranjivima potrebno ga je prvo • dobro pognojiti stajskim gnojem i prekopati, ili • prvo prekopati pa prihraniti kompostom, zatim površinu poravnati i razrahliti te nastrti stelju.

Na gredice sa šparogama i na gredicama na kojima ćemo u proljeće početi uzgajati rajčice i kukuruz stavljamo debeli sloj stelje (20 do 50 cm). Na ostale gredice stavljamo sloj od 10 do 12 cm.

U proljeće, prilikom sjetve stelju razgrnemo, a kada usjevi niknu stelju pomalo dodajemo do 25 cm stelje u konačnici. U našem podneblju poželjno je pripremu obaviti u jesen kako bi tlo do proljeća bilo spremno za sjetvu i sadnju. Ukoliko je tlo kiselo potrebno je narednih nekoliko godina dodavati vapno ili neke druge materijale kojima pH tla privodimo neutralnom. Ako se radi o teškim tlima stelju dodajemo postepeno u tanjim slojevima kako bi se polako aktivirao normalan režim izmjene tvari. Tlo koje nije rahlo rahlimo vilama kopačicama, jednozubim kopačicama ili nekom sličnom alatkom kojom tlo rahlimo ali mu ne miješamo slojeve.

Ako se radi o kulturama koje imamo na velikim površinama i imamo mogućnost strojne obrade a ne želimo orati, možemo pomoću raznih oruđa npr. Terrevator”a izvoditi plitko miješanje gornjeg sloja tla i i rahljenje dubljeg sloja, a imamo i mogućnost takvom stroju dodati i druge priključke tako da nam se broj prohoda svodi na jedan. Nakon toga posipavamo gnojivo, nanosimo nedozreli kompost, te sve zaštitimo steljom od lišća ili nekog drugog prethodno spominjanog materijala. Na taj način organizmima tla ostavljamo uvjete da još dugo vremena nakon zahlađenja mogu mirno živjeti i raditi ispod pokrivača a samim time zagrijavati tlo. Tlo ispod takve prostirke u proljeće ranije pruža uvjete za početak vegetacijskog ciklusa .

Održavanje vrta pod trajnom steljom

Sjetva se obavlja tako da se budući redovi samo razmaknu, sjeme se stavlja u tlo i lagano se pokriva okolnim rahlim tlom. Poslije zalijevanja prekriva se tankim slojem sijena. Na taj način sijemo kulture krupnijeg sjemena (kukuruz, grašak, bob, tikve, grah,…).

Kulture sitnijeg sjemena ostavljamo nepokrivene u tankoj traci, eventualno ih pokrijemo sa malo komposta, a pokrivamo ih steljom kad biljke niknu i ojačaju i kad se oplijevi korov.

Rane kulture (luk) stavljamo na prošlogodišnju stelju, dok je tlo još smrznuto, i prekrijemo s nekoliko cm sijena. Ranu salatu sijemo na tlo ispod razgrnute stelje i isto pokrijemo s tanjim slojem stelje.

Krumpir sađen na prošlogodišnju stelju je vrlo praktičan jer se veći gomolji mogu razgrtanjem stelje vaditi, a malima se ostavljaju dobri uvjeti za nastavak rasta ponovnim zagrtanjem stelje.

Kupusnjače i rajčice sijemo nekoliko sjemenki direktno u kućice razmaka 3035cm. Nakon nicanja ostavlja se po jedna biljka po kućici, oplijevi se i polako se počinje dodavati stelja sukladno rastu biljke. Rajčice uzgojene na ovaj način se u početku sporije razvijaju ali kasnije rađaju istodobno i plodnije su od rajčica uzgojenih iz presadnica.

Jagode sadimo u rujnu na razmak između redova od 20 cm, razmak u redu 100 cm. U toku vegetacije svakoj biljci ostavljamo po jedan lijevi i jedan desni izdanak tako da dobivamo razmak u redu od 30cm. Iduće godine, nakon prve berbe čupamo sve biljke-majke a ostavljamo samo one koje su izrasle iz izdanaka, a njihovim izdancima nadoknađujemo one koje nedostaju. Na taj način održavamo trajni nasad jagoda kojem tokom godina rodnost neće znatnije opadati. Gredica s jagodama se nakon prvih mrazova pokriva laganijom steljom, a kada srednje dnevne temperature zraka padnu ispod 5°C oko jagoda stavljamo debelu stelju od 25 cm sijena. Što se tiče gnojidbe, prilikom sadnje u redove se može dodavati zreli kompost, prema potrebi, a zahtjevnije kulture se mogu prihranjivati (u toku vegetacije) gnojnicama od koprive, gaveza, rusomače, poljske preslice, kamilice, maslačka, paprene metvice, vlasca, izopa, mažurana i drugih biljaka, kojima se mogu dodavati i vratić, paprat, luk i češnjak.

Korovi, ako je stelja dovoljno debela neće nicati, ali ako korov i nikne dovoljno je na njega staviti sloj stelje ili ga jednostavno direktno oplijeviti.

U uzgoju povrtnih kultura pod steljom moguće su pojave sovica pozemljuša, gusjenica i drugih štetočina i bolesti. U praksi se protiv tih štetnika vrši posipanje 2-3 puta u vegetacijskom ciklusu s nekoliko prstohvata soli po glavici (kupusnjače-poslije kiše ili ujutro kad je još rosa na listu) i prskanjem usjeva biljnim čajevima, ekstraktima i pripravcima kao i u klasičnom ekovrtu.

Najobimniji posao u vrtu sa trajnom steljom je stalno nadomještanje stelje koja se kontinuirano razgrađuje te se sloj stanjuje. Idealno vrijeme za taj posao je studeni kada imamo dovoljno materijala, a manje intervencije, ovisno od situacije vršimo tijekom cijele godine.

Prednosti i nedostaci uzgoja povrtnih kultura postupkom malčiranja tla • Deblji sloj stelje zadržava toplinu i vlagu. U takvoj sredini mikroorganizmi i fauna tla bolje funkcioniraju i sudjeluju u stvaranju humusa. Stelja čuva tlo od naglih promjena temperature i vlage, onemogućuje bujanje korova. Razlaganjem organskih tvari, kojima smo prekrili tlo, organizmi tla biljkama “serviraju” hranjive tvari, tako da u prostoru gdje se dodiruju tlo i organska tvar stelje, odnosno u zoni razgradnje organske tvari, buja život pun mikroorganizama i kišnih glista kojima stelja osigurava toplinu, vlažnost i hranjiva, dok oni svojim djelovanjem korijenju uzgajanih biljaka daju obilne količine lako pristupačnih hranjiva i ugljičnog dioksida za procese fotosinteze. Zbog toga su biljke na zastrtoj gredici zdrave i bujne te slobodne od konkurencije korova koje stelja sprečava u nicanju.

• Dodatna prednost zastiranja tla je ublažavanje razornog djelovanja energije jakih oborina koje na golom tlu ispiru hranjiva, uništavaju strukturu i odnose humus iz površinskog sloja tla.

• Čovjeku zastiranje tla daje mnoge dodatne pogodnosti, manje kopanja (nema zbijanja tla od prolaska površinama jer stelja amortizira udarce), nema okopavanja, mnogo je manje plijevljenja (stelja efikasno sprečava nicanje korova), zalijevanja i gnojidbe (organizmi u tlu svojom aktivnošću održavaju dobru plodnost tla), manja je briga oko zaštite bilja, nema potrebe za gradnjom kompostera, a samo ubiranje plodova je jednostavnije jer su plodovi čišći, jer leže na čistoj stelji ili padaju na meku stelju pa su i bez nagnječenja. Jesensko prekopavanje postaje nepotrebno i nekorisno. Organizmi tla su cijelu godinu fino strukturirali svoje stanište i ako dvadesetak centimetara tla okrenemo i organizme koji žive na površini ukopamo na 20 cm, a organizme koji žive u tlu izbacimo na površinu, dio organizama će uginuti a dio će trebati poprilično vremena da se vrate u dio tla gdje mogu najbolje funkcionirati i živjeti. Tim postupkom umrtvljujemo tlo, a samim time usporavamo i čak prekidamo proces stvaranja humusa. Činjenica da hladnoća razrahljuje grude zemlje nije razlog za prekopavanje zemljišta, jer se ta zemlja koju mraz razrahli, čim padne prva kiša, opet zbija.

Usjevi pod steljom su sigurniji od mrazova i suše spram biljaka uzgajanih na goloj gredici.

Protiv kasnih mrazova u svibnju rukohvat sijena povrh biljka uspješno štiti od mraza.

Protiv jesenskih mrazova i hladnoće, preostale usjeve možemo prekriti debelom steljom od sijena i lišća i prema potrebi vaditi tijekom zime, uvijek svježe i kvalitetno (mrkva, repa, pastrnjak, kelj, kupus, kelj pupčar). Salata, špinat i rajčica prekriti sijenom mogu pretrpjeti nekoliko mrazova. U uvjetima ekstremnih suša uzgoj pod steljom dolazi do punog izražaja, jer dobro natopljena stelja će duže čuvati vlagu nego gole gredice pod usjevom. U uvjetima suše usjeve je potrebno jače prorijediti, zemlju oko biljaka dobro natopiti, zastirati usjev i s vremena na vrijeme vlažiti stelju.

• U godinama s prekomjernim oborinama stelja će ublažiti negativan utjecaj na strukturu tla, a rahlo tlo će lakše upiti i ocjediti višak vlage. U takvim godinama je važno da stelja bude tanja i prosušenija.

• Naravno, u svemu pa i u opisanom postoje izuzeci. Teška tla u proljeće treba osloboditi stelje kako bi se tlo prije ugrijalo i oslobodilo suvišne vlage, a za kišnog vremena treba paziti da sloj stelje bude dovoljno tanak i prozračan kako bi se spriječili nepoželjni procesi truljenja.

Kako bismo uopće mogli oformiti tlo sa steljom moramo ga pripremiti. Ako je tlo koje želimo koristiti pod livadom ili je jako zakorovljeno, moramo ga prekopati kako bismo uklonili što više bilja, a tek onda nastupaju ranije opisani radovi.

Problem može nastati i kod najezde puževa (ali moramo uzeti u obzir, da ti isti puževi razgrađuju mrtvu organsku tvar te su “sanitarna služba” našeg bio-vrta, a nikada ne smijemo zaboraviti da razne “štetočine” u našem vrtu rade prirodnu selekciju i izdvajaju najslabije i najneotpornije biljke za svoju hranu i time nam ostavljaju one najjače i najzdravije za naše potrebe), a i miševi bi se zimi mogli skloniti u deblji sloj stelje (oko voćaka pokrov ostavljamo nekoliko centimetara udaljen od debla).

U praksi se pokazalo da ovakav način uzgoja bilja iziskuje manje teškog fizičkog rada i teži jednom zaokruženom modernom bio-sustavu.

Literatura: 1. Mr.sc.Darko Znaor, «Ekološka poljoprivreda», Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1996.

2. Marie-Luise Kreuter, «Bio vrt», Andromeda 3. Ben Easey, «Practical Organic Gardening» 4. Ruth Stout, «Vrt bez motike», Prirodoslovno društvo Ljekovita biljka, Zagreb, 1995.

5. Mr.sc. Darko Grgić,»Agroglas», broj78,79,80, osijek 2004.