Kopani zdenci
TEHNIČKE POŠTANSKE MARKE
Voda je ključni faktor u odabiru trajnog mjesta naseljavanja, npr. dovoljno vode na nekoj lokaciji bio je preduvjet osnivanja grada. Povećanjem broja ljudi i naseljenih mjesta smanjena je mogućnost nastanjenja uz prirodne izvore vode, ali isto tako Slika 1. Kopani zdenac je ozidana porast kvalitete jama valjkasta oblika koja služi života zahtijevao za zahvaćanje i iskorištavanje je da voda bude podzemnih voda pristupačnija čovjeku, najprije u što većoj blizini nastambi, a zatim i u kućama ili palačama. Iz toga razloga ljudi su od davnina počeli tražiti i druge izvore pitke vode, osim prirodnih kod kojih je voda sama izbijala na površinu. Jedan od načina dolaska do pitke vode je kopanje dubokih i podgrađenih jama u koje se hvata ili sakuplja podzemna voda. Prema nekim izvorima prvi kopani zdenci ili bunari postojali su još prije desetak tisuća godina na Cipru. Na grčkom otoku Kreti, tijekom minojskog razdoblja (od 3500. do 1200. pr. Kr.) bila je razvijena tehnika sakupljanja, čuvanja Slika 2. Danas se sve češće i uporabe vode. voda iz bunara crpi uz Najstariji bunari u pomoć pumpi, naprava za Hrvatskoj pronađeni dopremanje vode s niže na su kod Slavonskog višu razinu Broda. Bunar dubok pet metara bio je ukopan
24
unutar naselja koje je staro više tisuća godina i iz mlađeg kamenog doba. Bunari su se većinom kopali u dvorištima pojedinačnih kućanstava, ali su mogli biti i zajednički za zaselak ili selo, te bi u takvim slučajevima uglavnom imali i korita za pranje rublja i pojila za stoku, pa su ujedno bili uobičajena mjesta okupljanja. Jama bunara bila je promjera od jednog do četiri metra i duboka do nekoliko desetaka metara. Voda je u zdenac dotjecala kroz otvoreno dno ili kroz otvore ostavljene u stijenkama. Radi osiguravanja od urušavanja, stijenke su iznutra bile ograđene kamenom, opekom ili drvetom, a danas se one betoniraju od dna iskopa prema površini ili se u njih spuštaju betonske cijevi, uz istodobno iskopavanje i vađenje iskopanoga materijala. Nadzemni je dio, prema lokalnim graditeljskim značajkama, u obliku kocke, prizme ili valjka. Voda se crpila posudom izrađenom od različitog materijala, ovješenom o drvenu kuku ili pričvršćenom na uže koje može biti namotano na vodoravno položen vitao, koji se pokreće kolom. U ravničarskim hrvatskim krajevima uže je pričvršćeno na đeram, dugačku pokretnu gredu, uloženu u visoki stup. Bunari su bili ograđivani i natkrivani nadstrešnicama i kućicama koje su ih čuvale od kiše koja je mutila vodu, zagađenja i isušivanja u ljetnim mjesecima, a ljude i stoku od utapanja. Isto tako, radi zaštite pitke vode bunari su se često nalazili u podrumima ili bi imali na samome dnu
Slika 3. Javni gradski i samostanski bunari često su bili bogato umjetnički oblikovani, a u nekim slučajevima predstavljali su simbol prestiža
