SF priča

Događaj

Tasha Hadjor pogleda stup koji je zabijačem utjerala u zemlju. Bio je od armiranog polimera, promjera 125 centimetara i visok dvadeset metara, obojen žuto. Oko skloništa je već bila postavila osam takvih stupova, u krugu promjera nekih pet kilometara. Imala ih je još šest za postaviti.

Tasha pritisne tipku na laptopu. Nekoliko sekundi da se sistem podigne, a onda na zaslonu ugleda sliku s kamera na vrhu stupa. Prstom je kliznula preko zaslona: kamere na stupu pratile su njenu kretnju. Dobro, sad treba dalje.

Daleko nad obzorom, navlačili su se olovni oblaci. Dizali su se desetak kilometara uvis. Bljesak munje proparao bi olovo svakih tridesetak sekundi: grmljavina se jedva čula, kao neka nejasna, duboka tutnjava što je prijeteće nagovještavala promjenu na ravnici oko Tashe i skloništa. Imala je još možda pola dana prije no što pasatni vjetrovi dotjeraju oblake nabrekle vlagom iz pregrijanih oceana na istoku nad nju.

Tasha pogleda sklonište. Podsjećalo je na dvije betonsko-čelične kalote, jednu veću, jednu manju. Veća je štitila svemirsku letjelicu. Manja će, nadala se Tasha, zaštititi nju dok kamere na stupovima budu snimale Događaj.

Znanstvenica pokrene zabijač. Bilo je to malo žuto radno vozilo na velikim kotačima, opremljeno rukama za držanje stupova i vibratorom za njihovo nabijanje u tlo. Krenula je prema najbližem kolcu s crvenim svjetlom na vrhu, što je označavao mjesto za sljedeći stup. * * *

Grmljavina je sad bubnjala svuda oko Tashe. Nebo je

SF PRIČA

bilo mračno, munje su derale tamu, plavičasti bljeskovi obasjavali su joj tamno lice i kovrčavu crnu kosu. Ravnica je bila suha, prašnjava, trava žuta i polegla. Vrijeme pred pljuskove je najgore, tih nekoliko tjedana kad je tlo potpuno suho, kad više nema ni kapi da napaja žednu travu, a tlo je ispucalo.

Ali neće više dugo, znala je Tasha. Prve kapi, krupne poput kugli za biljar, past će za najviše pola sata. A onda...

Tasha je pod stopalima osjećala kako tlo bruji, vibrira od napetog iščekivanja. Nekoliko metara pod zemljom. Njih na tisuće. Ne, nasmije se Tasha, kakve tisuće! Milijuni. Događaj. A ona će biti prva koja će ga snimiti iz neposredne blizine, kamerama na stupovima i onima postavljenima u čvrste kaveze na skloništu.

Bilo je onih koji su htjeli snimiti Događaj i prije Tashe Hadjor, o da. Stvar je bila u tome da se nitko nije vratio sa snimkama. Kakvim snimkama, s glavom na ramenima.

Tu gdje je bilo novo armiranobetonsko sklonište, jedno vrijeme bilo je obično, klase C. Hrpa stambenih kontejnera i nekoliko hangara od valovitog lima. Niti objekti, niti ljudi unutra nisu preživjeli prošli Događaj.

“Gospodična, mislim da ne želite biti vani”, dozove je Hern. Bio je to starac, izboranog lica obraslog bijelom bradom, pomalo luđačkoga sjaja u sivim očima pod gustim obrvama. Konvencije nalažu da na svakom planetu, koji prisvaja neka rasa, mora postojati trajno naselje. Konvencije ne kažu kako to naselje mora izgledati, niti koliko stanovnika mora imati. Hern je bio onaj jedan stalni stanovnik, potreban da bi ljudska rasa mogla planet nazvan Kossar III smatrati svojim.

“Dolazim”, odvrati Tasha Hadjor. Hern je imao pravo, nije željela biti vani kad počnu pljusak i Događaj. To nije bilo dobro po zdravlje. Hern ju je pratio pogledom kako je ulazila. Pošla je hodnikom do nadzorne sobe, dok je starac za njom pritisnuo tipku za zatvaranje vanjskih vrata. Hodnikom je odjeknuo mukli tutanj kad su teška čelična vrata sjela na svoje mjesto. * * *

Pljusak je bio poput zavjese vode u olujnoj tami, komadanoj plavičastim bljeskovima munja. Kamere su bile natkrivene, ali kapi su svejedno prskale po lećama objektiva i Tasha je bila zahvalna na malim brisačima što su čistili staklo. Ovo je ionako bio početak. Tasha je iz prijašnjih opisa znala što slijedi.

Hern ju je gledao kako promatra zaslone. Sve su kamere radile. Ona pusti audiosignal iz jedne na zvučnik. Bacila je pogled na snimače. Sve je bilo spremno.

Tasha pogleda zaslon digitalnog seizmografa. Podrhtavanje se još nije moglo osjetiti u skloništu, ali osjetljivi ga je uređaj bilježio.

Svugdje oko njih, znali su Tasha i Hern, život se spremao pokuljati na površinu.

Kišne kapi napajale su zemlju. Mekšale je. Potapale je pod pola metra vode što je žedno tlo nije uspijevalo upiti, koliko je padalo.

“Skoro će”, promrmlja Hern.

Tasha pogleda seizmograf. Potom preleti očima po snimkama iz svih kamera. Još ništa. Samo pljusak i poplavljeno tlo, kaljuža uzburkana pod težinom krupnih kapi kao kakvim mikserom. A onda, na kameri 8 -

“Počelo je!”, usklikne Tasha i zumira na sliku s osmice. Seizmograf je počeo ludjeti, kao da će se tlo pod njima rasprsnuti, kao da će iz sebe izbaciti samu utrobu planeta.

“Evo! Tamo!”, pokaže Hern.

Prvo stvorenje izbilo je iz kaljuže. Zmijoliko, na dvije noge, uravnoteženo repom, batrgalo se da sa sebe zdere košuljicu u kojoj je, začahureno nekoliko metara duboko u tlu, provelo vrijeme od zadnjih kiša. Malim ručicama paralo je providnu kožu, stresalo je sa sebe žustrim pokretima tijela, a onda, kad od košuljice nije ostalo ništa, stvorenje se osvrnulo oko sebe, podiglo glavu prema olovu nad svima njima i, obasjano munjom, zapištalo prema nebu, kao da poziva i sve ostale da izađu iz tame podzemlja!

Ostali nisu oklijevali! Sljedeće sekunde još je jedno stvorenje iskočilo iz blata. Za njim još jedno -

“Na šestici!”, poviče Hern.

“I na dvojci!”, pokaže Tasha. Zumirala je sve slike, na svim kamerama isti prizor: stotine, tisuće, deseci tisuća stvorenja što su izlazila iz zemlje, sikćući i pišteći, izvlačila se iz omekšalih čahura, blještavih crnih tijela, gumaste kože što je bljeskala električnim plavetnilom munja dok je po njima pljuštalo, a voda se slijevala s gipkih, brzih tijela.

A onda se stvorenja stanu osvrtati oko sebe i odmjeravati se siktavo i dok je Hern samo gledao, jer je znao što slijedi, Tasha je s nevjericom zurila kako se more mesa uzburkalo u mahnitome gibanju dok su se stvorenja bacala jedna na druga. Čeljusti škljocaju, grabe koga stignu, a jednom kad zgrabe, ne puštaju dok cvileća žrtva nije mrtva, pogažena u blatu pod stopalima stotina drugih što se međusobno kolju. Jači je komadao slabijega u kanibalskoj orgiji, još jači je žderao jačega, najjači će se pogostiti svima.

Dok je gledala pokolj preko kamera ‒ sklonište je bilo jedini razlog zašto su ona i Hern još bili živi, jer male beštije ne diskriminiraju, ljudsko im je meso jednako ukusno kao i ono

vlastite vrste ‒ Tasha se prisjeti opisa. Klat će se tako dok oko najjačih ne ostane krug od oko pedesetak metara tla prekrivenog poklanim pripadnicima vlastite vrste. A onda će se najjači spariti s najjačima. Nakon toga će mužjaci uginuti, a ženke će se ukopati natrag pod zemlju, da polože jaja. Kad se izlegnu, mladi će se hraniti trulim tvarima što ih duboko odnosi voda. A onda će se zakukuljiti, i u toj će kukuljici, oplahivani tekućinom, uhvaćeni u skrućenome tlu, čekati sljedeće pljuskove.

Seizmograf je divljao. Na zaslonima, pokolj se nastavljao. Stvorenja su bila gonjena isključivo nagonima. Njihova je građa bila poznata: nekoliko je primjeraka prethodnih desetljeća bilo secirano. Središnji živčani sustav im je zakržljao, mozak sveden na skupinu najbitnijih živčanih čvorova: malo je teško razviti intelekt kad si zakukuljen pod zemljom, a onda se kolješ sa svima oko sebe, samo zato da opet završiš pod zemljom.

Sve su kamere snimale. Seizmograf je radio. Orgija sveopćeg kanibalskog žderanja tekla je dalje. A broj stvorenja kao da se nije smanjivao. Na svakog raskomadanog, kao da ih je iz tla izviralo deset novih.

Ali, znala je Tasha, uz svo bezumlje koje je vladalo ravnicom oko njih, to još nije bio Događaj...

U tom trenutku, seizmograf je podivljao. Tasha i Hern osjetili su podrhtavanje tla u skloništu.

“Pored kamere tri”, pokaže starac.

Stvar što je izronila iz tla, razbacujući zemlju, vodu, stvorenja, mrtva i živa, na sve strane, bila je ogromna. Glava oboružana pipcima što su skrivali zastrašujuće čeljusti. Crno tijelo na četiri noge. Čudovište se izvlačilo, zemlja se tresla sa snažnih mišića. Voda se slijevala u slapovima. Neman je zaurlala, jednom, drugi put, a onda su se pipci bacili na stvorenja.

Hvatali su sve što su stigli i ubacivali u razjapljena usta gladnoga diva.

Događaj! Opisan nekoliko puta. Nikad snimljen. Do sada.

Na cijelom planetu, tako se nagađalo, možda je bilo dvadesetak divovskih čudovišta. Supergrabežljivci, što su krstarili pod zemljom. Našli bi posebno veliku koncentraciju stvorenja, podvukli se pod nju i čekali. Strpljivo. Začahureni. Dok ne dođu pljuskovi.

“Kako se ovako nešto može razviti?”, upitao se Hern.

“Bolje je pitanje kako može preživjeti”, odvrati Tasha.

Nisu znali. Nitko nije znao. Dvoje ljudi u skloništu što se treslo dok se čudovište izvlačilo, visoko tridesetak metara, dugačko možda i stotinjak s repom. Proždiralo je stvorenja oko sebe, punilo gladan želudac. Nije bilo bijega pred njegovim pipcima. Grabili su mrtve. Hvatali žive. Bacali sve zajedno u nezasitne ralje. Moglo se vidjeti kako se trbuh čudovišta nadima.

Žderanje. Posvuda oko skloništa. Nije prestajalo. U jednom trenutku, divovska neman kao da se zasitila. Zaurlala je, obasjavana munjama što su tukle posvuda po ravnici i ubijale stvorenja što još nisu bila pojedena. Njezin krik nadjačao je grmljavinu. A onda se neman stala ukopavati u tlo napijeno vodom. Tjelesina je razbacivala zemlju, vodu i strvine. Za manje od pet minuta, ukopala se. Seizmograf je pokazivao da se udaljava, i Tasha je bila zahvalna za to.

A stvorenja su se nastavila klati do pred zoru. Oluja se pomicala dalje preko ravnice. Kad su prve zrake sunca obasjale prostranu nizinu, pojedina su stvorenja stajala na hrpama mrtvih. Najjači su tražili najjače da se pare, da se razmnože, da nastave život nakon noći ubijanja.

Do podneva, svi su mužjaci popadali mrtvi. Sve su se ženke ukopale.

“Mislim da možemo otvoriti vrata”, primijeti Tasha.

“Mislim da možemo”, složi se Hern. * * *

Stajali su pred vratima. Hern je držao automatsku sačmaru. Za svaki slučaj, dobacio je kad ga je Tasha pogledala.

Sve je bilo posuto raskomadanim tijelima. Još nisu smrdjela, ali kukci su već zujali nad njima. A na ravnici ‒ i to su kamere snimale ‒ nicalo je cvijeće. Nakon mjeseci suše, biljke su procvale. Pognojene raspadajućim tijelima i napojene svježom vodom, cvjetat će. Njihovo će sjeme raznositi vjetar, kukci, sitne životinje.

Tasha je gledala kako se ravnica crveni, žuti, plavi, bijeli. Novi život na masovnome groblju. I koliko god priroda bila okrutna ‒ nije se dovoljno znalo o evolucijskoj povijesti Kossara III da bi se znalo kako je takav životni ciklus nastao i održao se ‒ Tasha je također dobro znala da se u njoj ništa ne baca. I da je svaka smrt začetak novoga života.

I ta joj pomisao unese tračak radosti nakon cjelonoćnog klanja koje je snimala. Aleksandar Žiljak