Životinjska komunikacija

TEHNIKA I PRIRODA

Komunikacija sa životinjama, kao i komunikacija među njima, sama po sebi nije nov koncept – zapravo, postoji koliko i životinje! Davno, još prije no što su ljudi izmislili jezik, rađali smo se (i još se takvima rađamo!) s neverbalnom sposobnošću komunikacije, bilo da se ona odvija kroz govor tijela, instinktivno, intuitivno ili čak telepatski! Međutim, kako odrastamo, uče nas komunicirati riječima umjesto stavom, mislima i emocijama – koristeći razrađene i pažljivo složene rečenice koje ne moraju nužno prenijeti ono što je unutra. Za razliku od toga, komunikacija sa životinjama svodi se na povratak našim korijenima, intuiciji i praiskonskoj nevinosti. Tema ovoga članka upravo su tajne intraspecijalne (među jedinkama vlastite vrste) i interspecijalne (među jedinkama različitih vrsti) komunikacije. Sposobnost učinkovite komunikacije s drugim pojedincima igra ključnu ulogu u životima svih životinja, baš kao i ljudi! Bilo da ispitujemo kako vukovi biraju vođu čopora, moljci privlače partnera, vjeverice prenose informacije o obližnjim grabežljivcima ili čimpanze održavaju položaje u hijerarhiji dominacije itd. procesi su to koji uključuju i složene komunikacijske sustave. U ovome članku nastojat ćemo dati osnovni uvid u vrste komunikacijskih signala kojima se životinje koriste pri komunikaciji, kao i u razne funkcije kojima ti signali služe. Životinjski jezik, načelno, možemo promatrati s dva međusobno kompatibilna i međuovisna stajališta: s onog biološkog i onog suptilnijeg, intuitivnog. Vjerujem da će se svi naši čitatelji koji doma imaju kućne ljubimce, poput pasa, mačaka ili papigica, složiti da već donekle govore “pasji”, “mačji” ili “ptičji” jezik. Naime, neovisno o tome jeste li početnik u ovim disciplinama ili već iskusni čitač životinjskoga govora tijela, vrlo ćete brzo u suživotu sa svojim ljubimcima svladati osnovne poruke koje vam šalju. Prepoznat ćete jesu li vaš pas, mačka ili ptica sretni, uzbuđeni, prestrašeni, zdravi, bolesni… Signali koje će vam pritom vaš ljubimac upućivati razlikuju se od vrste do vrste, ali one osnovne poruke primit ćete bez greške! Naravno, kao i svaki specijalni jezik, npr. “pasji” sadrži još i čitav niz suptilnijih nijansi pa poruka određenog položaja tijela neće uvijek nužno značiti npr. sreću. Kada je pas u stavu u kojem intenzivno maše repom, podjednako tako može značiti i stupanj agresije toliko visok da u narednih nekoliko sekundi slijedni eskalacija u vidu neminovnog napada. Vidite, nije samo rep ono što “čitamo”. Ukoliko se mahanje repom odvija u kratkim brzim zamasima, pas stoji uznosito, nakostriješeno, pozorno i ukočeno, budite sigurni da napad, ukoliko se pas na vrijeme ne trgne iz takvog fokusa, unutar naredne dvije do tri sekunde slijedi… Podjednako tako, ukoliko vaša mačka intenzivno prede pritom naglašeno uvijajući repom, ogrebst će vas ili ugristi u, otprilike, jednakom vremenskom periodu. 3,2,1… auh! Ovo su, međutim, tek banalni i najočigledniji primjeri. No, krenimo redom… Što je to uopće komunikacija među i sa životinjama? Komunikacija sa/među životinjama klasično se definira kao proces u kojem “...radnju ili znak koji daje jedan organizam (pošiljatelj) percipira i na taj način mijenja obrazac vjerojatnosti ponašanja drugog organizma (primatelja) na način koji se prilagođava bilo kojem od oba sudioni-

ka” (Wilson, 1975). Dok i pošiljatelj i primatelj nužno moraju biti uključeni u ovaj proces radi ostvarivanja komunikacije, u određenim slučajevima pri intraspecijalnoj komunikaciji dolazi i do interspecijalne interakcije. Recimo, u slučaju jedne vrste šišmiša (Trachops cirrhosis) i tungara žabe (Physalaemus pustulosus), primatelj signala je zapravo jedina strana koja ima koristi od interakcije. Naime, mužjaci tungara žaba proizvode “reklamne” pozive kako bi privukli ženke; međutim, iako je ovaj signal biološki dizajniran primarno da ga primaju ženke, prisluškivački šišmiši također otkrivaju pozive i koriste te informacije za lociranje i hvatanje žaba! Nadalje, životinje koriste i različite senzorne kanale, ili modalitete signala, za komunikaciju. Vizualni signali vrlo su učinkoviti za životinje koje su aktivne tijekom dana. Neki vizualni signali trajni su biološki “marketing”, poput recimo, svijetlocrvene epolete muških crvenokrilih kosova (Agelaius phoeniceus), koje su uvijek izložene, a važne su za obranu teritorija. Kada su znanstvenici eksperimentalno zacrnili epolete nekoliko jedinki, mužjaci korišteni u eksperimentu bili su podložniji mnogo većem postotku upada na svoj teritorij od strane drugih mužjaka. Alternativno, neke vizualne signale pojedine vrste aktivno proizvode samo u točno određenim uvjetima (primjerice, isključivo u sezoni parenja). Akustična komunikacija također je izuzetno bogata u prirodi, vjerojatno zato što se zvuk može prilagoditi raznim uvjetima okoline i oblicima ponašanja. Zvukovi se mogu znatno razlikovati po amplitudi, trajanju i strukturi frekvencije, što sve utječe na to koliko će zvuk putovati u okolini i koliko lako primatelj može lokalizirati položaj pošiljatelja. Na primjer, mnoge ptice pjevice emitiraju čiste tonske alarmne pozive koji otežavaju njihovu lokalizaciju grabljivicama, dok istovremeno proizvode složenije, širokopojasne zvukove za privlačenje partnera koji pak omogućavaju jedinkama iste vrste da lakše pronađu pošiljatelja. Posebno specijalizirani oblik akustične komunikacije vidljiv je kod šišmiša mikrokiroptera i kitova koji koriste visokofrekventne zvukove za otkrivanje i lokaliziranje plijena nakon emisije zvuka. U usporedbi s vizualnim i akustičnim modalitetima, kemijski signali putuju znatno sporije kroz okoliš. Ipak, ti se signali mogu prenositi na velike udaljenosti, a nakon što se proizvedu blijede polako. Kod mnogih vrsta moljaca ženke proizvode kemijske signale dok mužjaci slijede trag do mjesta ženke. Istraživači su pokušali razdvojiti ulogu vizualne i kemijske signalizacije kod svilenih moljaca (Bombyx mori), dajući mužjacima izbor između ženke u prozirnoj hermetički zatvorenoj kutiji i komada filter-papira natopljenog kemikalijama koje proizvodi spolno prijemljiva ženka. Mužjaci su uvijek bili privučeni izvoru kemijskog signala i nisu reagirali na prizor izolirane ženke. Kemijska komunikacija također igra ključnu ulogu u životima drugih životinja, od kojih neke imaju specijalizirani vomeronazalni organ koji se koristi isključivo za otkrivanje kemijskih simbola. Na primjer, mužjaci azijskih slonova (Elaphus maximus), koriste vomeronazalni organ za obradu kemijskih znakova u urinu ženke i otkrivanje je li ona seksualno prijemčiva. Taktilni signali pak, u kojima dolazi do fizičkog kontakta između pošiljatelja i primatelja, mogu se prenositi samo na vrlo kratke udaljenosti. Taktilna komunikacija često je vrlo važna u izgradnji i održavanju odnosa među društvenim životinjama. Tako su, recimo, čimpanze koje redovito njeguju druge pojedince nagrađene većom razinom suradnje, kao i boljom pozicijom prilikom dijeljenja hrane. Za vodene životinje koje žive u mutnim vodama, električna signalizacija idealan je način komunikacije. Nekoliko vrsta mormiridnih riba proizvodi električne impulse specifične za vrstu, koji se prvenstveno koriste za lociranje plijena elektrolokacijom, ali također omogućuju pojedincima koji traže para da razlikuju konspecifike od heterospecifika. Morski psi također imaju sposobnost detektiranja električnih signala pomoću specijaliziranih elektroreceptorskih stanica u području glave, a koje se koriste za detektiranje slabog bioelektričnog polja plijena. Komunikacijski signali također igraju važnu ulogu u prevenciji sukoba. Kada se mužjaci natječu za pristup ženkama, udjeli sudjelovanja u fizičkoj borbi mogu biti vrlo visoki; stoga je prirodna selekcija pogodovala evoluciji komunikacijskih sustava koji omogućuju mužjacima da realno procijene borbenu sposobnost svojih suparnika i bez upuštanja u borbu. Tijekom sezone parenja, primjerice, mužjaci običnog jelena (Cervus elaphus) snažno brane skupinu ženki, no borbe među mužjacima dešavaju se rjeđe. Umjesto toga, mužjaci razmjenjuju signale

koji ukazuju na borbenu sposobnost, uključujući riku i paralelne šetnje. Sukob između dva mužjaka najčešće eskalira fizičkim obračunom kada su jedinke usko podudarne po veličini, a razmjena vizualnih i akustičnih signala nije dovoljna za određivanje koja će životinja najvjerojatnije pobijediti u borbi. Identičnu situaciju imamo i kod pasa. Nadalje, komunikacijski signali često su ključni za omogućavanje životinjama da se presele i točno identificiraju svoje mlade. Kod vrsta koje rađaju altricijske mlade, odrasle jedinke redovito ostavljaju svoje potomke u refugijama poput npr. gnijezda, kako bi se hranile i sakupljale resurse. Po povratku, odrasli moraju identificirati svoje potomstvo, što može biti posebno teško kod izrazito kolonijalnih vrsta poput npr. određenih vrsta ptica, šišmiša i sl. Međutim, ženke ovih vrsti sposobne su za upravo čudesnu diskriminaciju kako bi među stotinama mladunčadi prepoznale upravo svoje, koristeći pritom kombinaciju prostorne memorije, akustične signalizacije i kemijske signalizacije. Mladunci pak proizvode individualno različite “izolacijske pozive”, koje majka može prepoznati i otkriti sa zamjetne udaljenosti! Općenito, proučavanje komunikacije ne samo da nam daje uvid u unutarnje svjetove životinja, već nam također omogućuje da bolje odgovorimo i na važna evolucijska pitanja! Ujedno, temeljito razumijevanje komunikacijskih sustava životinja također može biti ključno za donošenje učinkovitih odluka o očuvanju ugroženih vrsta. Primjerice, tek su se nedavna istraživanja konkretnije usredotočila na istraživanje pitanja kako buka te umjetna rasvjeta koje proizvode ljudi (industrija, promet, osvjetljenje, gradska vreva itd.) mogu utjecati na komunikaciju kod raznih vrsti životinja. Radi se o fenomenima koji su poznati pod pojmovima svjetlosnog zagađenja te zagađenja bukom, a čiji je utjecaj na prirodu upravo devastirajući, na što smo se već daleko detaljnije osvrnuli i u nekima od prethodnih članaka! Naravno, sve su ovo striktno znanstvena, empirijska zapažanja i spoznaje. Međutim, ono čime nas životinje primarno uče ako znamo čitati između redaka jest danas jedna sve rjeđa vrlina među ljudima…Vidite, kojim god jezikom da komunicirale, životinje su prije svega – iskrene! Kod njih nema lažnog veselja, prijetvornosti, izvještačene tuge ili straha; priroda nikada nije prijetvorna. Međutim, kako bismo je zaista razumjeli, potrebno nam je daleko više od znanstvenog monitoringa određene vrste, dobre kamere, mikrofona ili mikroskopa. Trebamo naučiti gledati i slušati prirodu. I to ne samo onako mehanički, kako to uobičajeno činimo! Naime, osnovna načela prirode jesu jednostavnost, mir i ravnoteža. Kako bismo ih uočili kao realnu potrebu svakog živog bića, prvo ih moramo znati prepoznati u sebi samima! Nije stvar u tome da isključivo znanstveno probijamo šifre pretpostavljenog životinjskog jezika; stvar je u tome da njime prirođeno već uvelike vladamo! Većina životinja je jednostavna, baš poput male djece. Komunikacijski sustavi im potom, u procesu odrastanja, postaju složeniji (kao, uostalom, i kod ljudi) no usprkos tome, velik se dio te komunikacije i dalje odvija instinktivno, intuicijski te empatijski. Dakle, da bismo ih u potpunosti razumjeli, svakako trebamo – pored one opće biološke naobrazbe – i znatan stupanj empatije! Želimo li, konkretno, razumjeti životinje i prirodu, potrebno ih je promatrati ne samo očima, već i srcem!

Ivana Janković Croatian Wildlife Research and Conservation Society