Europski lav

kom između noći i dana. Osim što čine kontrast, noć i dan također predstavljaju kontinuitet i evoluciju. Na našoj Zemlji koja se vrti stvari nikada ne miruju; stalno se kreću i mijenjaju. Pošta je prisutna posvuda na našem planetu. U tom smislu, isprekidane linije ilustriraju vezu između udaljenih regija, gdje pošta može doći čak i do onih na najudaljenijim mjestima na našem planetu kako bi svima ponudila širok raspon usluga. Dominantna boja u dizajnu je zelena, koja se često prvo povezuje s ekologijom ili prirodom. No zelena također predstavlja rast i obnovu. U psihologiji se zelena često tumači kao boja koja se povezuje s optimizmom, a u ovom slučaju upućuje na nove početke. Bilo da dostavljaju pakete i pisma, financijske usluge, socijalne i zdravstvene usluge bilo humanitarnu pomoć, pošte rade na održivijoj dostavi. Dizajn kojim se obilježava Svjetski dan pošte 2022. potiče pošte da se nastave voditi primjerom u tom nastojanju. Ivo Aščić

Jedna ikonografska životinja još uvijek suvereno luta afričkim savanama, podjednako ponosno kao što krasi i na tisuće europskih ornamenata, kovanica, spomenika i arhitektonskih pročelja. I zaista, lav – kralj životinja – nije nimalo neobičan prizor bilo koje od europskih metropola. Međutim, otkuda on ovdje i kako objasniti tolike lavove u britanskim, europskim i balkanskim civilizacijama i kulturi?!

Postoje bezbrojne drevne kulturne reference na lavove u klasičnoj književnosti, umjetnosti i drugim izvještajima iz cijele drevne Europe, a posebno Grčke. Primjerice, u slavnoj “Ilijadi” čak su opisane različite vrste lavova, a sam Aristotel ostavio je iza sebe zapise o rasprostranjenosti, ponašanju, pa čak i uzgoju i anatomiji lavova. Podsjetimo se i na priču o Heraklu koji je porazio nemejskog lava u južnoj Grčkoj, nedaleko od Tirinta. Herodot je pak pisao o Kserksovim devama koje su napali lavovi tijekom njegove invazije na Makedoniju, dok su bogati Makedonci doista imali lavove prikazane i na svojim grobovima! Ne zaboravimo slavne Rimljane koji su redovito puštali lavove kao poseban “začin” borbi u gladijatorskim arenama. Štoviše, lava možemo pronaći na brojnim povijesnim grbovima, zastavama, pečatima i novcu, a i dan-danas simbol je nekih zemalja kao što je npr. Engleska. U politici je korišten kao simbol snage, ponosa i hrabrosti, pa nije ni čudo što se često susrećemo s njim proučavajući povijest europskih dinastija! No, je li inspiracija za sva ta djela potekla od putnika povratnika s afričkog kontinenta, jesmo li lavove možda jednostavno “precrtali” ili smo ih uvezli skupa s ostalom robom i dobrima kao živuću atrakciju? Ili… možemo li možda pretpostaviti da je nekoć davno lutao čak i europskim kontinentom?! Kolika je vjerojatnost da se zapravo cijelo vrijeme radilo o našim “autohtonim”, europskim lavovima? Pa, zapravo – poprilična. No, krenimo ispočetka. O teoriji o europskom lavu raspravljalo se desetljećima, ali dugo vremena jednostavno nije bilo dokaza koji bi je potkrijepili. Tek se zadnjih godina situacija promijenila. No, prvo jedno pojašnjenje. Razumljivo je da se europski lav često brka s europskim špiljskim lavom. Ove su vrste, međutim, potpuno različite. Konkretno, špiljski je lav klasificiran kao Panthera spelaea za razliku od ovdje predstavljanog europskog lava (Panthera leo europaea), kao i afričkih (Panthera leo) i azijskih lavova (Panthera leo persica) koji su svi, dakle, članovi porodice Panthera leo. Naime, europski se špiljski lav genetski odvojio od

TEHNIKA I PRIRODA

suvremenog lava još negdje tijekom srednjeg pleistocena. Smatra se da je nastanjivao veći dio sjeverne Euroazije kao i Aljasku tijekom kasnog pleistocena da bi doživio konačno izumiranje prije otprilike 12 000 godina. Ovdje, dakle, ne govorimo o (iako podjednako kultnom) špiljskom lavu, već o pravom pravcatom europskom lavu čiji je prvi fosil iskopan u južnoj Njemačkoj početkom XIX. stoljeća. Pretpostavlja se kako je star negdje između 191 000 i 57 000 godina. Nadalje, godine 1978. zooarheolozi su pronašli i fosiliziranu lavlju petu u blizini Tirinta, onog istog mjesta gdje su ispredane i drevne priče o Herkulovu nemejskom lavu! Je li to slučajnost? Svakako, mogla bi biti. Jer, stari su Grci možda zaista i uvozili lavove kao kućne ljubimce ili pak vraćali lešine kao trofeje s putovanja Afrikom. Dakle, kako bismo utvrdili konkretan dokaz o postojanju divljih lavova u Europi, morali bismo imati širi i raznolikiji skup nalaza. Što je upravo ono što smo, tijekom vremena, i dobili! Naime, kako se broj nalazišta povećavao pa su ostaci lavova pronađeni i diljem Bugarske, Mađarske, Ujedinjenog Kraljevstva, Španjolske, Italije, Portugala, Poljske, Češke i Rusije, dio je znanstvenika zaključio da je sad već riječ o prevelikom broju kostiju da bismo govorili o slučajnosti ili uvezenim lavovima. Ukupno, ostaci više od pedeset lavova pronađeni su u Grčkoj i zemljama južne Europe poput Francuske. Nadalje, u dokumentu iz 2020. navedeno je gotovo 40 lokacija na Balkanu i okolnim područjima na kojima su pronađene razne lavlje kosti u širim vremenskim intervalima. Ukratko, sad već imamo pregršt dokaza da su lavovi svojevremeno zaista lutali Europom, no što nam to govori o njihovom podrijetlu i karakteristikama? Za neke podvrste procjenjuje se kako su živjele na europskom tlu do prije 9 000 godina (u Italiji), dok su neke kosti na području Balkana stare “tek” između 3 000 i 5 000 godina. Nadalje, iako se još ne slažu oko podvrste, stručnjaci tvrde da ove kosti sasvim sigurno potječu od suvremene vrste Panthere leo dok je već spomenuti špiljski lav izumro nekih barem 6 000 godina prije životinja koje su iskopane u jugoistočnoj Europi. Fosilni nam zapisi, dakle, sugeriraju da je populacija suvremene Panthere leo nekada bila široko rasprostranjena, protežući se sve od dijelova Afrike preko Bliskog istoka do Indije. Međutim, točna ruta kojom su ove mačke dospjele u Europu, bilo preko kopna, bilo prelaskom Bospora preko drevnog kopnenog mosta, i dalje ostaje misterij. Znanstvenici zasad tek nagađaju da se određen broj lavova jednostavno usudio zaobići Crno more u Ukrajini, kako bi se potom proširili i južnije, napredujući prema Balkanu i Grčkoj. Smatra se pritom da je europski lav bio najsličniji azijskom,

ali da su ipak postojale određene razlike zavisno o podvrsti; tako je, recimo, balkanskom i maloazijskom tipu nedostajala trbušna i bočna griva. U ramenima je bio visok 1,2 metra te težak između 180 i 200 kg, što ga pak čini sličnim afričkoj varijanti. Pretpostavljate, kao i njihovi suvremenici danas, hranili su se divljači, stokom i drugim biljojedima. Nakon svega rečenog, nije neumjesno prihvatiti tezu da su lavovi doista prebivali na našem kontinentu, no pitanje koje nam se dalje logički nameće jest i zašto su nestali?! Bojim se, iz istih razloga iz kojih su i danas ugroženi afrički, odnosno, čak krajnje ugroženi azijski lavovi! Vidite, pored same povijesne pojavnosti, znanstvenici svakako razmatraju i interakcije europskih divljih lavova s ljudima tog vremena koje, čini se, baš i nisu bile odviše prijateljske. Naime, u tom pogledu lavovi se baš i nisu razlikovali od ostalih velikih grabežljivaca u Europi, poput vukova i medvjeda, čiju su populaciju ljudi desetkovali. Tragovi posjekotina na kostima lavova iz jugoistočne Europe sugeriraju da su ljudi, izuzev pod izlikom zaštite stoke, ubijali ove životinje i za kožu, meso,

kao i u ritualne svrhe. Štoviše, vrlo je vjerojatno da su ljudi jeli lavlje meso, čime se daje vjerodostojnost legendarnim pričama o Ahileju, za kojeg se tvrdi da se kao dijete “gostio lavljom iznutricom”. Za tadašnje mikenske ratnike, lov i konzumacija lavljeg mesa postala je prestižna aktivnost, odnosno, način demonstriranja bogatstva i moći. I, naposljetku, ljudi su dobili rat protiv tada još zakonima nezaštićene Panthere leo, što je ujedno sudbina koja je zadesila ove životinje u većem dijelu njihova globalna područja. Danas su izuzetak i jedine preostale oaze lavova još samo zaštićeni rezevati u određenim dijelovima afričkog kontinenta i Indije. U svakom slučaju, lavovi starog kontinenta preživjeli su u umjetnosti i pričama te postali snažan simbol životinjskog carstva u njegovom najiskonskijem i najinspirativnijem obliku. Njihove slike, kao što su prikazane na ukrasima, bodežima i pločama od bjelokosti iz mikenske Grčke, odjekivat će nadalje kroz kulturu sve do današnjih dana, no… upravo zahvaljujući svemu čime su nas zadužili kroz povijest i umjetnost, nije li im mjesto zapravo u prirodi, rame uz rame uz nas, umjesto (samo) na freskama? Lavovi su, kako oni u prošlosti, tako i ovi danas, baš poput mnogih drugih kopnenih i/ili vodenih vrsta (npr. morski psi) predatori. Kao predatori, iznimno su važna karika svakog ekološkog lanca jer izravno utječu na brojnost i ravnotežu ostalih populacija, a eliminirajući slabije i bolesne jedinke, osiguravaju zdrav genetski materijal, baš kao što djeluju i kao prirodni čistači te uz strvinare izravno utječu na kontrolu zaraze. S druge strane, od pamtivjeka su stoga i čovjekovi rivali. Zbog predatorske naravi, ljudi su ih oduvijek smatrali opasnima, dok su ih istovremeno smatrali i štetočinama koje kradu i ubijaju stoku. Međutim, sve donedavno nam je promicala jedna važna činjenica: lov na stoku – a ponekad i na same ljude! – izravna je posljedica narušavanja prirodne ravnoteže od čovjeka, a ne obratno! Dok nesmiljeno širimo svoja staništa, podjednako ih nesmiljeno oduzimamo drugima. Dok gajimo stoku isključivo za svoje potrebe (pa čak i u daleko većoj mjeri od onoga što nam zapravo treba!), također istiskujemo na desetke drugih vrsta iz njihova prirodna staništa, oduzimajući im prirodne resurse poput npr. pašnjaka u korist uzgojne stoke. A predatori rade samo ono što im je i primarna funkcija u svakom ekosustavu – svojim načinom života i svojim potrebama pokušavaju održati prirodnu ravnotežu. Ne svjesno, već instinktivno. Dakle, oboje smo predatori. Jedina razlika jest u tome što su lavovi oni prirodni, dok smo se mi od prirode odavno udaljili kroz iluziju podjele na “nas” i “njih”. Pri čemu pod “njima” smatram zapravo sve životinje. Dok imamo sve jači arsenal oružja, a elektronika nam je sad već nešto što je donedavno spadalo isključivo u zonu SF-a, malo tko od nas bi uspio preživjeti u prirodi. Štoviše, malo tko od nas bi uspio preživjeti i samim nestankon npr. električne energije! Sustav bi doslovno kolabirao. Ok, pametni smo pa smo si sve to fino složili te slažemo i dalje, dok znanost golemim koracima i brzinom svjetlosti grabi naprijed. No, pritom zaboravljamo da smo stvoreni od istog materijala, krojeni od iste tkanine baš kao i sva ostala živa bića oko nas. Zaboravljamo da smo i sami dio prirode, neovisno o tome koliko smo se od nje betonom, metalom i plastkom separirali. Znanost je super, no ukoliko nastavimo gubiti vrste ovim tempom, bile one predatorske ili ne, ona nam ih neće moći supstituirati! Jer, gubitkom lava, ne gubimo “samo” lavove, već posredno s vremenom i čitav niz vrsta s kojima su oni ekološki i uzročno-posljedično vezani! Kada dođemo doma s posla ili iz škole, otvorimo bocu soka i vrećicu čipsa, lako je zaboraviti da udišemo isti kisik, trebamo istu onu vodu te iste one nutritivne tvari biljnog i životinjskog podrijetla, koje trebaju i oni. I, usprkos trenutačnim naporima da zakonima popravimo ono što smo odavno zabrljali, odnosno, dokle god se priroda sve više svodi tek na pojedinačne rezervate od par stotinjaka hektara – u gadnoj smo gabuli. Naime, s lavovima ili bez njih, činjenica jest da danas “prirodom” smatramo prvi park na koji naiđemo. Prirodu danas u sve većoj mjeri – skupa sa svim njenim žiteljima – čine tek nacionalni parkovi, umjesto da upravo ona dominira planetom. Sve ostalo smo mi – naše zajednice, ceste, poljoprivredna zemljišta kojima ne smije prići niti kukac, a kamoli sisavac, industrijska postrojenja, plantaže, itd. Smislili smo i izumili štošta no, krajnje je vrijeme da smislimo i održiv sustav za zajednicu u kojoj ćemo moći obitavati svi bez da činimo štetu onima od kojih, na posljetku, izravno ovisi i naš vlastiti opstanak. To, međutim, ne možemo