4 minute read
Zabranjeni otok
POGLED UNATRAG
CAMERA OBSCURA KAO ZABAVA
Advertisement
U 19. stoljeću izrađuju se posebne, velike camere obscure u obliku šatora ili je to stacionarni tvrdi objekt kao prostor zabave i atrakcije. Postavljane su na frekventnim mjestima kako bi gospoda u šetnji imala dodatni sadržaj zabave. U sredini i na vrhu stožastog krova najčešće se konstruirao pomični, valjkasti dio sa zrcalom pod kutom od 45 stupnjeva i preko kojeg se slika projicirala na stol u sredini šatora ili prostorije. Kako bi slika bila jasnija i oštrija, dodavala se i leća koja je vidljiva na crtežu desno od ovoga teksta. Taj valjkasti dio mogao se okretati oko svoje osi tako da je projicirao panoramu krajolika koji je okruživao šator ili kuću u kojoj je camera obscura. Pored toga što su ljudi u svakodnevnoj šetnji uživali u stvarnom pejzažu, dodatno su se mogli veseliti i diviti slici toga istog ambijenta u ovoj čarobnoj, zamračenoj prostoriji. S tim u vezi možemo reći da su pored važne povijesne uloge camere obscure ovako velikih dimenzija imale i zabavnu ulogu.
Ova jedinstvena Great Union Camera Obscura napravljena je 1892. godina na otoku Man u Irskom moru kao turistička atrakcija i još je uvijek u funkciji. Ovi mali prozorčići na krovu ustvari su otvori za cameru obscuru i ima ih ukupno jedanaest. Svi turisti koji posjete taj pitoreksni otočić obavezno svrate i u ovu veliku i neobičnu cameru obscuru.
ANALIZA FOTOGRAFIJA
Johannes Kepler Johann Zahn
Johannes Kepler živio je krajem 16. i početkom 17. stoljeća i bio je njemački astronom, matematičar i astrolog. U svom znanstvenom radu otkrio je da se planete gibaju po elipsama, a ne po kružnicama kako se dotad vjerovalo i time je ustanovio Prvi Keplerov zakon. Za nas je važan jer prvi u povijesti spominje pojam camera obscura u jednom svom znanstvenom djelu (fotografija desno gore). Johann Zahn bio je njemački svećenik, ali se jako zanimao za razne optičke instrumente, odnosno za svjetlo i sve njegove učinke. Posebno je proučavao efekt camere obscure i prvi je u povijesti napravio crteže prenosivih i funkcionalnih camera obscura kako to pokazuje slika desno od ovoga teksta. Te njegove ideje izgleda i funkcionalnosti prenosivih camera obscura nisu našle ogro-
mnu primjenu samo u 19. stoljeću, u vrijeme izuma fotografije, već su se zadržala i do danas kao najfunkcionalniji izgled i oblik camere obscure. Prije izuma same fotografije njegove su camere obscure služile slikarima kao pomoćno sredstvo. Ova dva znanstvenika svojim radom, entuzijastvom, znatiželjom i kreativnom intuicijom stvorili su pretpostavke za otkriće fotografije te time doprinijeli da ovaj svijet bude bolji i plemenitiji.
Zabranjeni otok
“Obična akcija spašavanja, kapetane McKinley”, uvjerava me Kaoma. “Gotovi ste do večeri.” Akcija spašavanja za koju se budi nekoga poput mene u pet ujutro, a ne mogu je obaviti spasilačke službe, nije obična akcija spašavanja. I Kaoma to zna. I o Brendanovom otoku zna koliko i ja, inače me ne bi tražio. Otpijam gutljaj trpkog čaja. A ako Kaoma misli da ćemo se vratiti kad on misli, onda se ljuto vara. Ne s tog otoka, iako je velik svega 15 sa 12 kilometara. Vrtim u glavi brojku koju mi je nabacio. Moj honorar. Nije malen. “Puta dva”, kažem. Nije mu drago, ali kima. Volim ljude s kojima se lako dogovorim. Naravno, da bih bio plaćen, moram biti živ. A to na Brendanovom otoku uopće nije zajamčeno.
* * * Dakle, na papiru: dolazak, potraga za olupinom i unesrećenima (Lena Graff, pilotkinja, i Irik, sin gospara X., Kaominog gazde), te ‒ ako su živi ‒ njihovo izvlačenje do obale i osiguranje evakuacije. U praksi ‒ zrak zviždi oko mene dok padam s visine od sedam kilometara, ruku uz tijelo, a avion iz kojega sam iskočio već je daleko ‒Brendanov otok je zona zabrane letenja ispod 5000 metara visine, zona zabranjenog prilaska plovilom na bliže od tisuću metara od obale i zona zabranjenog iskrcavanja. Avion sina gospara X. letio je na nekih 500 metara nad morem. To je već dovoljno da njihovo izvlačenje nije povjereno Obalnoj straži. A pravi razlog za te sve mjere možda se već obračunao s dvoje nesretnika. Na Brendanovom otoku, pristup nije zabranjen zbog nečijih hirova. U uhu mi pišti, 900 metara. Povlačim ručicu, padobran se otvara, snažan trzaj, a onda se spuštam prema čistini u šumi, nadajući se da vojna kontrola letenja nije opazila moju malu akrobaciju. Otok je daleko od obale, plovnih puteva i zračnih koridora, i zabrane su uglavnom stvar pranja ruku ako netko nastrada, ali svejedno... Doskačem, padam, povlačim padobran i ustajem. Otkopčavam ga, motam, skrivam ga u grmlje na rubu čistine. Padobran je samorazgradiv i za dva tjedna ga nema. Grabim pušku, razvlačim kundak. Sve je na svom mjestu, za kratku operaciju ne treba puno opreme. Otpijam gutljaj hranjivog soka, provjeravam radio i šaljem kratku kriptiranu poruku da sam stigao i položaj gdje sam se spustio. Osluškujem. Uobičajeni zvuci šume. Trebam biti zabrinut ako se nađem usred potpune tišine. Otvaram kartu otoka. Stigao sam je donekle proučiti dok sam letio ovamo, ali da se podsjetim. Zelena strelica je moj položaj. Dok sam padao, nisam vidio nikakav dim. Znači da se avion nije
SF PRIČA
