za Arduino Uno (1

zapalio. Kaoma mi je rekao da su izgubili trag avionu u blizini otoka. Nakon dva sata, netko se sjetio mene. Gospar X. dovoljno je krupna zvijer da njegovi ljudi znaju kad svemirski kapetani s reputacijom dolaze dostaviti teret i u kojem hotelu spavaju dok ugovaraju novi prijevoz. Ne gubim vrijeme razmišljajući što se dogodilo avionu nakon prisilnog slijetanja. Ako su bili prošli bez ozljeda, to je značilo da su negdje zaorali neku čistinu. Tražim na karti, iscrtava mi se vegetacija. Šuma je puna čistina, brojim ih nekoliko desetaka. Sedam mi se čini dovoljno velikima da se na njih može sletjeti bez da se avion razbije o stabla. Ništa, odlučujem, nema druge. Put pod noge! * * * Avion nalazim na trećoj čistini. Ugažena trava, polomljeno nisko grmlje, razbacana zemlja: trag na kraju kojega počiva tamno zelena letjelica sa zlatnim logom tvtke gospara X. na repu. Ako ga ikad osobno upoznam, predložit ću mu neka promijeni boju svojim korporacijskim zrakoplovima: da je žut ili bijel, možda bih ga vidio još dok sam padao. Još ne prilazim avionu. Ne čujem nikoga. Ali zato vidim oštećenja na trupu. Rupe, kao od metaka. Ali nisu od metaka, previše su pravilne. Rupe su od lasera, zaključujem. Trup je poput poslovičnog švicarskog sira. Skriven u grmlju, pogledom pažljivo pretražujem rub čistine. Mog neprijatelja nema. Što god se ovdje dogodilo, zakasnio sam. Još čekam. A onda se pokrećem, pažljivo, polako, bez i najmanjeg šuma, stalno pogledavajući prema rubu šume. Situacija je zapravo idealna da uletim u zasjedu, ali zasjede nema. Što znači da je neprijatelj otišao. Najvjerojatnije progoneći svoje žrtve. * * * Kao što sam i mislio: nema nikoga. Čitam tragove. Pilotkinja i mladić iskočili su kroz izlaz za nuždu. Odbačena vrata, ispod izlaza napuhnuti žuti tobogan. Izlazna vrata su izrešetana. Pilotska kabina također. Oboje su se spasili iz putničke kabine. Nalazim otiske stopala, nalazim i odakle je gađano. Laserski snop sprži ranu, nema krvi i teško mi je reći je li itko od njih dvoje pogođen, ali ne čini mi se. Nalazim slomljene grančice gdje su Lena i Irik utrčali u šumu. Neprijatelj ih je slijedio, vidim duboke otiske. Lako ću ih pratiti, barem neko vrijeme. Zastajem da pošaljem kratki izvještaj, a onda pratim tragove u šumu. Vode me među stabla, u igru svjetla i sjene na tlu, u kojoj me maskirna odjeća skoro savršeno prikriva, u prijepodnevnu pjesmu i žamor mnoštva sitnih životinjica. Osmatram, osluškujem. Hitam, ali ne trčim bezglavo. Ne pravim ni najmanji zvuk. Svejedno, jako dobro znam da nisam nevidljiv. Prolaze sati u potrazi, sunce se diže, skoro će podne. Tragova je sve manje, čini se kako su u jednom trenutku Lena i momak uspjeli izbjeći lovcu. Sad ih samo treba naći. Stižem do starog izvaljenog stabla, teško deblo prelomilo je i prignječilo nekoliko mladica. Ali tu sad sunce može do tla i oko njih brzo niču nove. Vlaga, plodna trulež, snop svjetla što kroz rupu među krošnjama dopire do tla. Saprofitno grmlje niče iz debla, stvara duboku sjenu na mjestu gdje je stablo palo preko grabe. Dobro sklonište. Laserski ciljnik! Osjećam više no što vidim crvenu točkicu meni na glavi. Krajičkom oka zamjećujem obris. K vragu, tiha je! “Tko vas je poslao?” Lena ne skida pištolj s mene. Očito, nije samo pilotkinja, već i tjelohraniteljica. A kako Irik ima nekih sedamnaest, osamnaest, i tko zna što još, pomišljam. “Tko vas je -” “Kaoma”, tiho odgovaram. U glavi vrtim moguće kombinacije, izvlačim zaključke. Ako se Lena ovako ponaša prema svome spasitelju, onda znači da su oboje trebali biti mrtvi. Sigurno netko nije želio da nasljednik obiteljske tvrtke tu tvrtku stvarno i naslijedi. U ovom trenutku, ne zanimaju me detalji. Pištolj se ne spušta. Ili je Kaoma prijatelj, pa kad je saznao da su njih dvoje završili na otoku, organizirao je spašavanje na brzinu, vjerojatno potajno, da druge frakcije unutar tvrtke to ne znaju. Solooperacija, s čovjekom s reputacijom u kojeg se mogao pouzdati. Ili je Kaoma neprijatelj. Pa kad su njih dvoje završili na otoku, poslao je mene da ih nađem i potvrdim smrti. Ili dovršim posao? Ali, Kaoma je morao znati da ih ja ‒ da su preživjeli ‒ ne bih ubio. Ali bih javio da su živi, da sam ih našao. I naš položaj.

I nekako osjećam da nad nama, na recimo 15 000 metara, kruži bespilotna letjelica naoružana do zuba. I da Kaoma, u svojoj skrivenoj jazbini, čeka moje javljanje. I koordinate, pa da nam za vrat strusi jednu termobaričku, da sprži i nas i sve sto metara oko nas. (Srećom, sva oprema na meni je moja, nema skrivenih odašiljača da mi otkriju položaj.) A to nam nije jedina briga. Irik se izvlači ispod debla. Odmjerava me tamnim očima. “Vidim, ne vjerujete Kaomi.” “Ne vjerujemo nikome”, procijedi Lena. Još uvijek me drži na nišanu. “Ja vam nisam neprijatelj. Bez obzira što me Kaoma poslao. Zapravo, ako je planirao ono što mislim da je planirao, onda sam i ja u dreku.” “Mislim da je u redu”, progovara konačno Irik. Kima svojoj tjelohraniteljici i ona polako spušta pištolj. “Može detalji?”, pitam, i dalje budan na svaki šum. “Vraćali smo se kući sa studijskog putovanja”, šaptom će Lena. “320 kilometara od otoka, shvatila sam da smo ostali bez veze. A onda je naglo pao pritisak u kabini.” “Hipoksija, gubitak svijesti, avion leti bez upravljanja dok ne ostane bez struje.” Ne bi bio prvi takav slučaj. “Srećom smo odmah zgrabili maske za kisik. Mislila sam letjeti u trokut u blizini otoka. To bi privuklo pažnju vojne kontrole. A onda je sve počelo otkazivati. Mogla sam ili pljusnuti u more ili pokušati prisilno slijetanje na otoku.” “Dobro ste se i izvukli.” “Osim što se nismo”, primjećuje Irik. “Ono čudo je još u blizini.”

* * * Razlog zašto je otok zabranjen stoji u šumi pedesetak metara preda mnom, prikriven maskirnim mrljama. Nepomičan sam, nečujan. Nema vjetra. Ne osjeća me. Jedan od razloga što sam još uvijek živ je što me mnogi nisu osjetili kad su trebali. Nauči se to u ratu. Izgleda kao biomehaničko čudovište, što i jeste. Noge, krakovi, izduženo tijelo. Senzori, lasersko oružje, antene. Vojnoistraživački projekt što je ubio svog konstruktora, pola razvojne ekipe i još petnaest vojnika iz osiguranja. Kipuće vruća pravno-sigurnosna kaša od osam tvrtki s tri planeta, oružanih snaga, tri uzastopne ovdašnje vlade i nadležnih ministarstava, te niza od puno nula s oznakom valute na kraju. Kako je problem bilo lako izolirati, nitko se nije žurio riješiti ga dok se ne okončaju sudski postupci. Nemam još sve detalje plana za izvući žive glave, ali prvi korak je riješiti se biomehanoida. Među sobom, imamo jurišnu pušku (1 komad) i pištolje (2 komada). Nedovoljno. Prototip je brz. Savladava sve prepreke. Ubija laserima. Pogoni ga mali reaktor u tijelu. Senzori mu nadmašuju sva naša osjetila. UI mu možda nema Einsteinov IQ, ali nemam ga ni ja. Pješačko oružje jedva će ga zagrepsti. Uvrtio si je u procesor da ubija sve što se kreće. Dakle, nema ni razgovora s njim. Gadna mala štetočina. Očitavam koordinate. Došlo je vrijeme da vidim je li moja procjena Kaomine nelojalnosti ispravna. Bacam pogled preko ramena, Lena i Irik su tristo metara iza mene. Neće im biti ugodno, ali ništa mi drugo ne pada na pamet. Šaljem poruku da sam ih našao žive i zdrave. Šaljem koordinate. Čekam. Odbrojavam. Ako sam u pravu, sad se šalje zapovijed bespilotnoj letjelici visoko iznad nas. Prolaze sekunde. Bomba bi već trebala biti lansirana. Čekam. I onda skačem na noge, kao da su me izbacile opruge, i bacam se u trk. Stvar se trza iz umrtvljenosti, laseri buše stabla oko mene. Čujem ga kako se baca u potjeru. Prasak! Vrelina! Bacam se u vlažno lišće, jara liže preko mene, spašava me što mi je uniforma vatrootporna. To mi daje sekunde potrebne da ne budem spaljen. Eksplozija aerosolne smjese guta zrak, gušim se, ali na rubu sam eksplozije, udar briše preko mene i onda se sve stišava, samo posvuda oko mene gore stabla i lišće i grane. Opet se bacam u trk, nešto na meni tinja. Ni ne gledam, otkopčavam pojas i bacam ga. U zaklon iza jednog stabla! Pogledavam, podignute puške. Gdje je maločas bio stroj, sad je spaljeni krug promjera tristo metara. I ostaci u središtu, spaljeni do neprepoznatljivosti. Lena i Irik izvlače se iz zaklona gdje sam ih ostavio. Sad znamo kome ne možemo vjerovati. Ostaje još samo problem kako se izvući s otoka. Ali prvi korak smo napravili.

Aleksandar Žiljak

Program konstantno provjerava očitanu udaljenost na ultrazvučnom senzoru (I8) i uključuje ili isključuje LED-lampice neprekidno dok nije pritisnuto tipkalo (I2) koje zaustavlja izvršavanje programa. Slika 23._P_UZV Glavni program sastavljen je od osam potprograma koji se pokreću ovisno o očitanoj udaljenosti od objekta. Slika 24._PP_UZV Osam potprograma upravlja LED-indikatorima koje uključuju i isključuju ovisno o očitanim udaljenostima ultrazvučnog senzora od objekta. Primjer: Potprogram 12 cm uključi LED-lampicu (O6) kada ultrazvučni senzor (I8) očita udaljenost od objekta dvanaest centimetara. Ostali svjetlosni indikatori (LED 1, 2, 3, 4, 5, 7, 8) ne svijetle. Izazov_1: Izradi algoritam i dijagram tijeka (program) koji omogućava upravljanje, pokretanje i isključivanje LED-lampica (O1-O8) tipkalima (I1, I2). Na početku program provjerava izlaz na koji je spojeno tipkalo (I1) i očitano stanje na tipkalu (I1). Pritiskom na tipkalo (I1) i otpuštanjem tipkala (I1) ultrazvučni senzor provjerava udaljenost od objekta (prepreke) i uključuje svjetlosne indikatore (LED) ovisno o očitanoj udaljenosti. Senzor mjeri udaljenost od objekta preciznošću od jednog centimetra koju prikazuje uključivanjem i isključivanjem svjetlosnih indikatora (LED-lampica). LED-lampica (O1) svijetli u periodu od jedne sekunde ako senzor izmjeri udaljenost jedan centimetar. Ukupno je maksimalno moguće izmjeriti udaljenost do osam centimetara koju prikazuje LED-lampica (O8). Program konstantno provjerava očitanu udaljenost na ultrazvučnom senzoru (I8) i uključuje ili isključuje LED-lampice neprekidno dok nije pritisnuto tipkalo (I2). Pritiskom tipkala (I2) ostaje svijetliti LEDlampica zadnjeg očitanja udaljenosti ultrazvučnog senzora (I8). Program čeka ponovni pritisak i otpuštanje tipkala (I1) i ultrazvučni senzor ponovno mjeri udaljenost. Izazov_2: Napravi programsku nadogradnju Izazova_1 tako da pritiskom tipkala isključiš sve svjetlosne indikatore na pola sekunde prije novog pokretanja i mjerenja udaljenosti.

Napomena: Riješi nadogradnju potprogramom za isključivanje LED-lampica. Petar Dobrić, prof. Tijekom protekle dvije sezone upoznali smo osnove programiranja mikroupravljača ATmega328P pomoću programskih jezika Bascom-AVR i Arduino IDE. Podsjetimo se: spomenuti mikroupravljač nalazi se na modulu Arduino Uno, za koji smo osmislili nadogradnju (shield) pod nazivom Shield-A. Shield-A sadrži različite komponente ‒ nizove jednobojnih i trobojnih (RGB) LE-dioda, zujalicu, tipkala, potenciometar, kao i priključke za alfanumerički displej i za I2C komunikaciju. Kada ga postavimo na Arduino Uno, komponente sa Shield-A povežu se s mikroupravljačem i omogućuju nam da vizualiziramo rad programa koji smo napisali. Vrijeme je za iskorak: tijekom ove sezone, naučit ćemo kako pomoću mikroupravljača upravljati radom različitih vrsta elektromotora! Za početak, uzmimo “običan” mali istosmjerni (DC) elektromotor, poput onoga koji koriste robotičari u svojim konstrukcijama. Najjednostavnije rečeno, svatko tko je naučio kako programirati mikroupravljač da bi pomoću njega mogao upaliti i ugasiti svjetleću (LE) diodu, znat će pokrenuti i zaustaviti elektromotor. No, je li sve baš toliko jednostavno? Slika 1.a prikazuje uobičajeni način povezivanja LE-diode i mikroupravljača: • kada pin mikroupravljača na koji je LE-dioda povezana (na slici Pxy) postavimo u stanje logičke nule (= 0 V), kroz diodu će poteći struja i ona će zasvijetliti • kada isti pin mikroupravljača postavimo u stanje logičke jedinice (= 5 V), dioda će se ugasiti jer kroz nju više ne teče struja. Kako LE-diode “rade” na nižim naponima od onih koji se uobičajeno koriste za napajanje mikroupravljača (na Arduino Uno pločici taj napon iznosi 5 V), potreban nam je i otpornik R koji će ograničiti struju kroz LE-diodu na odgovarajuću vrijednost. Zamislimo sada da

ELEKTRONIKA