Povijest Moto Morini 75 godina

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ >>>povijest 75 godi eško je reći što je Alfonsa Morinija, rođenog 1898. u okolici Bologne, privuklo u svijet motorizirane vožnje na dva kotača, ali se zato pouzdano zna da je već kao maloljetnik imao vlastitu radionicu za popravak motocikala. Budući su u to pionirsko vrijeme napredne mehaničarske vještine bile ključni preduvjet za uspješno sudjelovanje u utrkama, Morini se vrlo brzo počeo snalaziti i na natjecateljskim stazama. Do prekretnice u njegovoj karijeri došlo je 1925. godine, kada je Mario Mazzeti osnovao tvrtku MM, u kojoj je Alfonso Morini bio „Katica za sve“, odnosno konstruktor, trkač i mehaničar. Iako nije nedostajalo uspjeha i obaranja svjetskih rekorda, Morini je u jednom trenutku odlučio raširiti krila te je 1937. godine osnovao vlastitu tvrtku sa zaštitnim znakom u obliku orla.

S obzirom da je Moto Morini začet na natjecateljskim stazama, nemalo iznenađuju da je prvi proizvod pod tim imenom zapravo bio teretno vozilo. Naime, u to je vrijeme talijanska vlada poticala proizvodnju lakih transportera, pa je tako premijerni model M610 bio minotaur na tri kotača, odnosno motocikl u prednjem, a dostavno vozilo u stražnjem dijelu. Uskoro je stigao rat, što je bila dobra prigoda za prebacivanje na proizvodnju dijelova za vojnu avio industriju, ali i opravdanje za bombardiranje tvornice 1943. godine. Međutim, tvrtka je drugi put rođena već 1946. godine, sada s pravim motociklom T 125, koji je kao i mnogi drugi modeli iz tog vremena, kopija DKW-a RT 125. Na istoj osnovi nastaje i model 125 Sport, koji već 1948. osvaja talijansko prvenstvo, da bi 1949., prve godine održavanja svjetskog Grand Prix prvenstva, Renato Magi postao viceprvak u klasi 125.

Nadolazeće desetljeće donosi prelazak s dvotaktne na četverotaktnu tehnologiju, pa tako 1953. godine na tržište dolazi Settebelo 175, a obitelj se uskoro širi i na modele GT i Supersport i možda najpoznatiji Rebello. Moto Morini se ponovo sve dublje uvlači u svijet motosporta, pa tako 1958. pod dirigentskom palicom Alfonsa Morinija glavni konstruktor Dante Lambertini razvija jednocilindrični natjecateljski model GP 250 s dvije bregaste osovine u glavi, koji se na vrhuncu svog razvoja vrti do 11.000 okr/min te sa cca. 35 KS postiže brzinu veću od 220 km/h. Nakon što je s tim motociklom osvojio dva uzastopna talijanska prvenstva i odradio uspješne sporadične nastupe na europskim Grand Prix utrkama, Tarquino Provini uspijeva nagovoriti Morinija da mu osigura punu podršku za određivanje cijele sezone svjetskog prvenstva. Odmah te 1963. godine Provini ulazi u ravnopravnu borbu za naslov u klasi 250, te ostvaruje četiri pobjede, baš kao i Jim Redman na Hondi. com Alfonsa Morinija glavni kon

Iza čudnog imena 3 1/2 skrivao se lijep i tehnički napredan motocikl, koji je s pravom postao i najpoznatiji model u povijesti Moto Morinija

Feniks, a ne orao

Povijest marke Moto Morini nije nešto posebno sjajna, ali je zato - tako tipično talijanski - puna uspona i padova. Nije stoga čudno da se na 75. rođendan već četvrti - vjerojatno ne i posljednji - puta pokušava izdići iz pepela

Prvi model pod značkom Moto Morinija zapravo je bio kombinacija motocikla i dostavnog vozila Dani ponosa i slave

No, nakon što su mu Istočni Nijemci odbili izdati vizu za utrku u Sachsenringu, na letu na odlučujuću utrku u Suzuki nesretnom Proviniju nastrada uho, a onda po slijetanju Japanci perfidno sabotiraju njegov pokušaj da otme naslov vozaču Honde. Prvo su na carini na nekoliko dana zaplijenili motocikl, a onda su mu onemogućili upoznavanje sa stazom u Suzuki. U takvom razvoju događaja Redman pobjeđuje na Hondinom domaćem terenu, dok je Provini četvrti i gubi naslov za samo dva boda. Iduće godine Provini prelazi na četverocilindrični Benelli, a Morini svu pažnju posvećuje tada još nepoznatom Giacomou Agostiniju, koji je s njima već osvajao juniorske naslove, samo da bi ovaj već 1965. godine prebjegao u MV Agustu.

Time je završila era sportskih, ali ne i tržišnih uspjeha. Početkom šezdesetih svijet je ugledao svestrani Corsaro 125, koji se uskoro pojavio i u sportskoj verziji Veloce, a važan dio prihoda čini i moped Corsarino. Iako ga je pokretao maleni četverotaktni agregat od 49 ccm i 4,5 KS, Corsarino je dizajnom i koncepcijom okvira snažno podsjećao na tadašnje punokrvne motocikle, a njegovoj je popularnosti kroz punih 14 godina proizvodnje pridonijelo i to što se osim u cestovnim proizvodio i off-road inačicama nazvanim Scrambler. I inače je Moto Morini bio aktivan na off-road polju i tu je njihov najpoznatiji model bio Corsaro Regolarita 165, koji je sve tamo do početka sedamdesetih godina plivao protiv struje i dosta uspješno branio čast četverotaktnih modela na motokros stazama.

Alfonso Morini umire 1969. godine i nasljeđuje ga kćer Gabriella, koja pokreće novo i vjerojatno najslavnije poglavlje u povijesti ove tvrtke. Ključnim se poka-

S vremenom se 3 1/2 dodatno modernizirao kroz ugradnju diskova i lijevanih naplataka, a isto je vrijedilo i za model 500 Sport, koji je nastao na istoj osnovi

Moto Morini je pod upravom Castiglionija jedva preživljavao. Modeli Dart 350 i 400 zapravo su kombinacija Cagive Freccie i Moto Morinijevih zrakom hlađenih V2 agregata

Model New York je bio posljednji preživjeli model prije nego je sredinom 90-ih konačno prekinuta proizvodnja

zalo dovođenje mladog inženjera Franca Lambertinija, koji je prebjegao iz Ferrarija i nije imao nikakve rodbinske veze s ranije spomenutim Lambertinijem, konstruktorom modela GP 250. Njegovo prvo djelo bilo je ujedno i najveće remekdjelo u obliku V2 agregata sa zrakom hlađenim cilindrima postavljenim pod 72°. Agregat se za ono vrijeme isticao korištenjem nazubljenog remena za razvod, ali je imao i brojne druge tehničke pikanterije poput, primjerice, ravne glave i smještaja kompresijskog prostora u čelo klipa.

U svojoj prvoj i najpoznatijoj verziji V2 agregat je imao 344 ccm i ugrađivao se u model 3 1/2, gdje je razvijao konkretnih 35 KS,

odnosno 39 KS pri 8.500 okr/min u verziji Sport, koja se pojavila 1974. godine. S takvim modernim agregatom, mjenjačem sa 6 brzina, solidnim ovjesom i težinom od kakvih 160 kg, 3 1/2 je bio izuzetno napredan, a s vremenom je i dodatno hvatao korak ugradnjom disk kočnica i lijevanih naplataka. Ubrzo se na istoj osnovi pojavljuje i model 250, ali i 500 Sport s respektabilnih 46 KS, a modularni je dizajn omogućio da eliminiranjem stražnjeg cilindra nastanu i jednocilindrični modeli s oznakama 125 i 250 Mono. Kasnija ponuda je uključivala i custom izvedbu Excalibur, a osmišljen je i model 500 Turbo, koji je ostao na razigdje je razvijao konkretnih 35 KS, ni koncepta. ni koncepta. Dizanje i padanje

Iako su 3 1/2 i njegove izvedenice uslijed svoje tehničke složenosti koštali više i od nekih motocikala dvostruko veće zapremine, ideja je ubirala plodove praktično cijelo desetljeće. Međutim, osamdesete mnogim talijanskim proizvođače, pa tako i Moto Moriniju, donose velike financijske probleme. Posrnulu tvrtku 1987. godine preuzima Claudio Castiglioni, osnivač Cagive i spasitelj Ducatija, no on ubrzo ulazi u sukob sa sindikatima, ali i s inženjerima, hladno odbijajući njihov projekt novog tekućinom hlađenog V2 agregata. U takvoj negativnoj klimi Moto Morini biva stavljen na sporedni kolosijek i postaje žrtva improvizacija, poput one da se sada već vremešni agregat iz modela 3 1/2 ugradi u futurističko tijelo Cagive Freccia 125. Naposljetku u ponudi ostaje još samo custom Excalibur, sada preimenovan u New York, koji se u verzijama 350 i 500 nakon zatvaranja Moto Morinijeve tvornice nakratko nastavlja proizvoditi u pogonima Cagive.

Kada je 1996. godine zbog prevelikih sportskih ambicija Claudio Castiglioni prisiljen prodavati svoju imovinu, od Moto Morinija nije ostalo ništa. Doduše, Texas Pacific Group u paketu s Ducatijem dobiva pravo korištenja njegova imena, no ne postoji ni najmanja volja da se ta marka oživi. A onda je Moto Morini po treći put uskrsnuo 1999. godine. Pravo na ime otkupljuje tvrtka Morini Franco Motori, koju je još 1954. godine osnovao Alfonsov nećak Franco Morini. Porođajne su muke trajale punih šest godina i tek je 2005. zaživio potpuno novi Corsaro 1200. Na osnovi njegova rešetkastog čeličnog okvira i tekućinom hlađenog V2 agregata, s cilindrima ponovo postavljenim put kutom od 72°, slijede i modeli 9 1/2, Corsaro Veloce, Scrambler i Sport. Iako u sve dubljim financijskim problemima, planovi za širenje ponude ne posustaju, pa tako dolazi red na putni enduro Granpasso i njegovu supermoto inačicu Granferro. Prije nego se sve to uspije realizirati, Moto Morini ulazi u stečaj, a početkom 2011. i u likvidaciju.

No, samo koji mjesec kasnije pojavljuju se novi ulagači, koji za nepunih 2 milijuna eura otkupljuju prava na intelektualno vlasništvo i dvogodišnji najam postojećih postrojenja. Uprava se seli u Milano i nedavno u povodu četvrtog oživljavanja ove marke i simbolične proslave 75. godišnjice predstavlja neobični Rebello, a onda i obećava nastavak proizvodnje modela Corsaro Veloce, Granpasso i Scrambler. Dakle, zasad skoro sve ostaje isto, uključujući i orla koji je ukomponiran u logo, iako bi bilo prigodno da su ga, s obzirom na tolika izdizanja iz pepela, zamijenili feniksom. n