>>>povijest PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ
75 godi
eško je reći što je Alfonsa Morinija, rođenog 1898. u okolici Bologne, privuklo u svijet motorizirane vožnje na dva kotača, ali se zato pouzdano zna da je već kao maloljetnik imao vlastitu radionicu za popravak motocikala. Budući su u to pionirsko vrijeme napredne mehaničarske vještine bile ključni preduvjet za uspješno sudjelovanje u utrkama, Morini se vrlo brzo počeo snalaziti i na natjecateljskim stazama. Do prekretnice u njegovoj karijeri došlo je 1925. godine, kada je Mario Mazzeti osnovao tvrtku MM, u kojoj je Alfonso Morini bio „Katica za sve“, odnosno konstruktor, trkač i mehaničar. Iako nije nedostajalo uspjeha i obaranja svjetskih rekorda, Morini je u jednom trenutku odlučio raširiti krila te je 1937. godine osnovao vlastitu tvrtku sa zaštitnim znakom u obliku orla. S obzirom da je Moto Morini začet na natjecateljskim stazama, nemalo iznenađuju da je prvi proizvod pod tim imenom zapravo bio teretno vozilo. Naime, u to je vrijeme talijanska vlada poticala proizvodnju lakih transportera, pa je tako premijerni model M610 bio minotaur na tri kotača, odnosno motocikl u prednjem, a dostavno vozilo u stražnjem dijelu. Uskoro je stigao rat, što je bila dobra prigoda za prebacivanje na proizvodnju dijelova za vojnu avio industriju, ali i opravdanje za bombardiranje tvornice 1943. godine. Međutim, tvrtka je drugi put rođena već 1946. godine, sada s pravim motociklom T 125, koji je kao i mnogi drugi modeli iz tog vremena, kopija DKW-a RT 125. Na istoj osnovi nastaje i model 125 Sport, koji već 1948. osvaja talijansko prvenstvo, da bi 1949., prve godine održavanja svjetskog Grand Prix prvenstva, Renato Magi postao viceprvak u klasi 125. Nadolazeće desetljeće donosi prelazak s dvotaktne na četverotaktnu tehnologiju, pa tako 1953. godine na tržište dolazi Settebelo 175, a obitelj se uskoro širi i na modele GT i Supersport i možda najpoznatiji Rebello. Moto Morini se ponovo sve dublje uvlači u svijet motosporta, pa tako 1958. pod dirigentskom palicom Alfonsa Morinija glavni kon kon-
T 125 90
MOTO PULS
Iza čudnog imena 3 1/2 skrivao se lijep i tehnički napredan motocikl, koji je s pravom postao i najpoznatiji model u povijesti Moto Morinija
Feniks, a ne orao Povijest marke Moto Morini nije nešto posebno sjajna, ali je zato - tako tipično talijanski - puna uspona i padova. Nije stoga čudno da se na 75. rođendan već četvrti - vjerojatno ne i posljednji - puta pokušava izdići iz pepela struktor Dante Lambertini razvija jednocilindrični natjecateljski model GP 250 s dvije bregaste osovine u glavi, koji se na vrhuncu svog razvoja vrti do 11.000 okr/min te sa cca. 35 KS postiže brzinu veću od 220 km/h. Nakon što je s tim motociklom osvojio dva uzastopna talijanska prvenstva i odradio uspješne sporadične nastupe na europskim Grand Prix utrkama, Tarquino Provini uspijeva nagovoriti Morinija da mu osigura punu podršku za određivanje cijele sezone svjetskog prvenstva. Odmah te 1963. godine Provini ulazi u ravnopravnu borbu za naslov u klasi 250, te ostvaruje četiri pobjede, baš kao i Jim Redman na Hondi.
Prvi model pod značkom Moto Morinija zapravo je bio kombinacija motocikla i dostavnog vozila
Rebello br. 127/5./2012.
Dani ponosa i slave No, nakon što su mu Istočni Nijemci odbili izdati vizu za utrku u Sachsenringu, na letu na odlučujuću utrku u Suzuki nesretnom Proviniju nastrada uho, a onda po slijetanju Japanci perfidno sabotiraju njegov pokušaj da otme naslov vozaču Honde. Prvo su na carini na nekoliko dana zaplijenili motocikl, a onda su mu onemogućili upoznavanje sa stazom u Suzuki. U takvom razvoju događaja Redman pobjeđuje na Hondinom domaćem terenu, dok je Provini četvrti i gubi naslov za samo dva boda. Iduće godine Provini prelazi na četverocilindrični Benelli, a Morini svu pažnju posvećuje tada još nepoznatom Giacomou Agostiniju, koji je s njima
već osvajao juniorske naslove, samo da bi ovaj već 1965. godine prebjegao u MV Agustu. Time je završila era sportskih, ali ne i tržišnih uspjeha. Početkom šezdesetih svijet je ugledao svestrani Corsaro 125, koji se uskoro pojavio i u sportskoj verziji Veloce, a važan dio prihoda čini i moped Corsarino. Iako ga je pokretao maleni četverotaktni agregat od 49 ccm i 4,5 KS, Corsarino je dizajnom i koncepcijom okvira snažno podsjećao na tadašnje punokrvne motocikle, a njegovoj je popularnosti kroz punih 14 godina proizvodnje pridonijelo i to što se osim u cestovnim proizvodio i off-road inačicama nazvanim Scrambler. I inače je Moto Morini bio aktivan na off-road polju i tu je njihov najpoznatiji model bio Corsaro Regolarita 165, koji je sve tamo do početka sedamdesetih godina plivao protiv struje i dosta uspješno branio čast četverotaktnih modela na motokros stazama. Alfonso Morini umire 1969. godine i nasljeđuje ga kćer Gabriella, koja pokreće novo i vjerojatno najslavnije poglavlje u povijesti ove tvrtke. Ključnim se poka-
Corsaro 125
