Putopis Austrija i Njemačka

Mašina se pošteno nije ni ohladila sa našeg posljednjeg putovanja po Italiji i Francuskoj, a već smo počeli kovati planove za „osvajanje“ Alpi, Austrije i Njemačke. Mapa puta je predviđala obilazak: jezera oko Salzburga sa Hallstattom, Kehlstein, Kimsko jezero, pa južnu Bavarsku, Garmisch Partenkirchen, Mittenwald, dvorce Neuschwanstein i Linderhof, Fussen, Innsbruck... i sve na šta naiđemo između toga

Ako ne bude kiše, biti će sunčano

piše: Danijel Kovačević foto: jelena Kovačević

Prateći specijalizirane motociklističke magazine već godinama čitam o Bavarskoj i Alpama kao o raju na zemlji za motocikliste. Priče kažu da su ceste fenomenalne, kao da su ih sami bajkeri projektirali, a asfalt je kvalitetan i dobro drži gumu. U kombinaciji sa dvorcima i jezerima, bolja pozivnica u taj dio Europe nije bila potrebna. Kolovoz nam se činio idealnim za ovo putovanje (doduše, nismo ni imali izbora po tom pitanju), jer se činilo logičnim da bi tada temperatura ispod Alpa mogla biti najugodnija, a ni kiše ne bi trebalo biti previše. Ono što nas je malo brinulo je upravo ta kiša. Internet sajtovi za vremenske prognoze - i njemački i austrijski i svi koje smo konzultirali - nisu bili baš precizni. Slobodno tumačenje njihovih predviđanja glasilo bi: ako ne bude kiše, biti će sunčano. Na dan putovanja probudila nas je kiša. Srećom, nije potrajala.

„Fortune cookies“

Pitajte bilo kojeg motociklista i reći će vam da mu ideja putovanja autocestom nije baš najmilija. Autocesta je nužno zlo ako namjeravate posjetiti nešto udaljenije krajeve. Naše putovanje imalo je dva „nužna zla“ dugačka po 600 km, a jedno nas je čekalo već prvog dana. Banjaluka - Salzburg, ili preciznije Anif, malo simpatično mjesto desetak kilometara južno od Salzburga. Do njega je trebalo prijeći četiri države, nebrojeno tunela i dvije granice.

Kroz Hrvatsku prolazimo uz manje više očekivane gužve na naplatnim kućicama i granici. Ni Slovenija nije prevelik problem. Uhvatili smo ritam i od Bregane do Karavanki zaustavljamo se samo jednom zbog goriva. Malo nas brinu oblaci, ali što je, tu je.

Jedino gore od vožnje motorom po autocesti je vožnja motorom kroz dugačke tunele, a nas su čekala tri, baš dugačka. Spomenute Karavanke na slovensko-austrijskoj granici od 7,8 kilometara te dva u Austriji: Katschberg od 5,8 i Tauern od 6,4 kilometra. Osim što je kroz njih neugodno voziti – zagušljivo, klaustrofobično i neugodno – još i košta: 16,5 eura za sva tri. Poput vica u kojem Huso nosi tijesne cipele jer se odlično osjeća kada ih skine, tako se i mi unaprijed radujemo svjetlu na kraju tunela.

U Anif ulazimo predvečer. Mali gradić od tek 4.300 stanovnika poznat je kao mjesto u kojem je živio i u kojem je sahranjen poznati dirigent Herbert von Karajan. Uz podatak da je u Anifu smješten i salzburški zoološki vrt, nema se više što dodati o ovom mjestu. I upravo je to ono što nam i odgovara. Mir i tišina. I hrana. Koju tek trebamo pronaći. Nešto ranije smo, surfajući Internetom, vidjeli da se nedaleko od našeg hotela nalazi kineski restoran. Kineska hrana mi nije mrska ali nije mi se dopadala ideja da nakon cjelodnevnog putovanja, gladan kao pas, večeram u kineskom restoranu u nekom austrijskom podalpskom selu. Ali hajde, pristajem zbog mira u kući, ili bolje rečeno, zbog mira na motoru. U kakvoj li sam samo zabludi bio! Hrana je bila fenomenalna, obilna, a usluga usprkos škripavom engleskom odlična. Na kraju smo dobili „fortune cookies“ i paketić kineskog čaja na poklon.

„Geometri“

Prije izvjesnog vremena preko interneta sam naručio knjigu „Motociklistička putovanja kroz Zapadnu Europu“ američkog autora Tobbya Ballentinea. Ni danas ne znam zašto sam to učinio jer su u to vrijeme bilo kakva putovanja po Zapadnoj Europi, da ne govorim o onim motociklističkima, za nas bila misaona imenica. Sastavljajući plan puta sjetili smo se knjige i dijela u kojem autor preporučuje vožnju okolinom Salzburga. Knjiga nije pretjerano ilustrirana fotografijama, ali mapa puta koja prikazuje taj dio obuhvaća čak šest jezera. Da knjiga ne bi ostala neiskorištena, odlučujemo da drugog dana našeg putovanja u potpunosti pratimo predloženu rutu koja vodi istočno od Salzburga. Cestom B158 ubrzo stižemo do jezera Fuschl, na kojem se nalazi istoimeni grad, ali i dvorac pretvoren u hotel. Tik uz njega nalazi se muzej posvećen Sissi, odnosno Elizabeti od Bavarske (1837.1898.), austrijskoj carici i ugarskohrvatskoj kraljici, supruzi cara Franje Josipa. O njoj je sredinom dvadesetog stoljeća snimljena i filmska trilogija. Sissi je navodno bila velika, ali neuzvraćena ljubav bavarskog kralja Ludwiga II, koji je bio zaručen s njenom najmlađom sestrom i s kojim ćemo se još počesto susretati na našem putovanju.

Od Fuschla idemo na jug prema jezeru Wolfgang i St. Gilgenu, odakle ponovo okrećemo na sjever, cestom B154 prema jezeru Mond, koje skoro u cijelosti obilazimo. Cesta B151 vodi nas do najužnije točke jezera Atter, odakle se njegovom zapadnom obalom penjemo ka Seewalchenu, njegovoj najsjevernijoj točki. Vožnja oko ovih jezera predstavlja istinsko uživanje. Promet nije gust, oblaci su se bili razišli, a pogled je izuzetan. Ovo je četvrto jezero koje smo vidjeli i teško nam je odlučiti koje je bolje. Svako od njih ima neku svoju posebnu nijansu plave boje.

Iz Steinbacha na istočnoj obali jezera Atter idemo dalje na istok cestom 544, preko planinskog prijelaza, prema Altmunsteru na jezeru

Hallstatt

Hallstatt Hallstatt

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Hallstatt Hallstatt

Traun. Put odatle vodi na jug, kroz Bad Ischl, gdje prelazimo na cestu B166. Njome stižemo do posljednjeg gradića i jezera preporučenog u knjizi – Hallstatt.

Ovom gradiću smo se posebno radovali, iako, ruku na srce, do prije par mjeseci za njega nismo ni čuli. On je bio tek posljednja točka putovanja toga dana, sve dok u srpnju mediji nisu objavili vijest da Kina kopira jedno austrijsko selo. Stvar ne bi bila toliko sporna da su Kinezi za to pitali Austrijance. Naime, kako bi došli do točne kopije sela, mnogobrojni “turisti” iz Kine bili su tijekom zadnjih godina u posjetu ovom selu i fotografirali doslovno svaki kamen za što bolju reprodukciju u svojoj domovini. Ovakvi planovi Kineza ostavili su Austrijance u šoku.

Slikovito mjesto Hallsttat ima svega oko 900 stanovnika, a UNESCO ga je zaštitio kao spomenik svjetske kulturne baštine. Selo koje se nalazi na jezeru odavno privlači veliki broj turista. Cijela afera otkrivena je slučajno, kada su se u javnosti pojavili kineski crteži lokalnog hotela "u izgradnji" u Kini. Iako agencije prenose da je izgradnja kineske verzije sela u provinciji Guangdong već u završnoj fazi, kineski turisti, “geometri” kako sam ih počeo od milja nazivati, i danas opsjedaju Hallsttat.

Usprkos svojoj zabačenosti i činjenici da nema puta, ovo bajkovito selo jedno je od najstarijih ljudskih naselja u Europi zbog nalazišta soli. Sol se ovdje vadila još od 5500. godine prije nove ere, što je dokazano pronađenom kamenom sjekirom iz tog doba. Međutim, s obzirom na ljepotu ovog mjesta, sol primijetite tek kada pogledate prodavaonice suvenira. Nevoljko se rastajemo od Halsttata i vraćamo se u Anif, odnosno u Salzburg, gdje ćemo završiti današnji dan. Opći dojam je da Salzburg nije pretjerano veliki grad, ali je zato izuzetno lijep. Poznat je po svojoj baroknoj arhitekturi, a današnji izgled grada datira iz razdoblja 16., 17. i 18. stoljeća, kada je započeta transformacija iz srednjovjekovnog u barokni grad. Salzburg je ujedno i rodni grad Wolfganga Amadeusa Mozarta i grad u kojemu je taj skladatelj proveo svoje rano djetinjstvo. Teško se oteti dojmu da su vlasti Salzburga dobro unovčile Mozartovo naslijeđe i da to i dalje čine. U ponudi suvenira nismo vidjeli jedino donji veš s njegovim likom, mada nije isključeno da ga ima.

Iako je bio ponedjeljak navečer, trg podno tvrđave bio je ispunjen ljudima. Na video zidu prikazivala se ope-

ra, direktan prenos valjda, a posebno za tu priliku postavljeni su i stolci za gledatelje. Uz dužno poštovanje, uživanje u operi nam je stran pojam, pa odlazimo do tvrđave Hohensalzburg, koja se izdiže iznad grada i njegov je zaštitni znak. Građena je u fazama, kao i sve tvrđave, iz obrambenih razloga, od 11. pa sve do 16. stoljeća. Vojni status tvrđava Hohensalzburg je izgubila sredinom 19. stoljeća, a danas se smatra najvećom očuvanom tvrđavom njemačkog govornog područja. O Salzburgu se može još puno pisati i on to svakako zaslužuje, ali u našem slučaju ovaj grad je tek usputna stanica, pa ćemo detaljnije opise ostaviti za neku drugu priliku. Povlačimo se u naš garni hotel, koji vodi simpatični stariji bračni par - tipični arijevci, rekli bi oni sa predrasudama. Mi ga oko 900 stanovnika, a UNESCO mijetite tek kada pogledate prodava- ma. Na video zidu prikazivala se ope- nismo takvi. nismo takvi.

Hohensalzburg, tvrđava iznad grada

Salzburg panorama

Kehlsteinhaus

Trećeg dana putovanja ulazimo u Njemačku. I brže nego što smo mislili. Vrijeme je prelijepo – nebo plavo bez i jednog oblaka. Prva stanica je Kehlsteinhaus u okrugu Berchtesgaden, koji je ujedno i nacionalni park u Bavarskoj. Kehlsteinhaus je njemački naziv, međutim ta “kuća” (Haus) široj publici je poznatija po engleskom nazivu Eagle’s Nest (Orlovo gnijezdo) – ljetnikovac nacističkog lidera Adolfa Hitlera, koji su mu za pedeseti rođendan poklonili članovi partije. Trinaest mjeseci trebalo je nacističkim inženjerima i građevincima da sagrade put i sam objekt koji je službeno predan Hitleru na njegov rođendan 20. travnja 1939. godine. Ljetnikovac se nalazi na 1.834 metara nadmorske visine, a Führer je u njemu boravio tek desetak puta i to nikada duže od pola sata. Razlog za to je možda njegov strah od visine. Ljetnikovac je danas pretvoren u restoran i prvorazredna je turistička atrakcija. Da biste došli do njega, morate promijeniti tri prijevozna sredstva. Prvo se svojim vozilom dovezete do polazišne točke – autobusa, koji vas šest i po kilometara dugom i samo četiri metra širokom vijugavom planiskom cestom vozi do platoa na kojem se nalazi lift. Međutim, da biste došli do lifta, prolazite kroz 124 metara dugačak tunel koji vas vodi u srce planine. Odatle vas lift podiže takođe 124 metara sve do predsoblja u samom ljetnikovcu. A pogled koji vas čeka kada izađete iz objekta zaista je teško opisati riječima. Zato su i najčešći prizori na fotografijama lica zapanjenih ljudi otvorenih usta. Prema turističkim vodičima, panoramski pogled se prosti-

re na 200 kilometara. Jezera, vrhovi planina, dolina, oblak koji se “zakačio” na par metara od tebe i nestvarna tišina koju prekidaju tek klikovi fotoaparata. Čak i poslovično pričljivi turisti iz Kine i(li) Japana ostaju nijemi pred ovim prizorom. “Bavarsko more” Kehlsteinhaus napuštamo kroz isti onaj lift i tunel. Lagano se spuštamo serpentinama prema cesti B20, koja nas uz kratku dionicu autoceste A8, 85 kilometara kasnije vodi do Kimskog jezera, točnije do mjesta Prien na Kimskom jezeru. Kimsko jezero je treće po veličini u Njemačkoj i najveće u Bavarskoj, pa se još naziva i “bavarsko more”. Na jezeru se nalazi šest otoka: Fraueninsel (Ženski otok), Herreninsel (Muški otok), Krautinsel (Biljni otok), Schalch te još dva mala je u njemu boravio tek desetak puta čima, panoramski pogled se prosti- bezimena otoka. bezimena otoka.

Ženski i Muški otok su glavne turističke atrakcije Kimskog jezera. Na Ženskom otoku živi oko 300 stalnih stanovnika, a tu se nalazi i benediktinski samostan, međutim Muški otok privlači više pozornosti, upravo i to zahvaljujući ranije spomenutom bavarskom kralju Ludwigu II.

Godine 1873. Ludwig II je kupio ovaj otok za 350.000 guldena i na njemu sagradio impozantan dvorac, projektiran po uzoru na čuveni francuski dvorac “Versailles”. Ludwig II je inače bio opsjednut Francuskom s kraja 17. i početka 18. stoljeća i njenim vladarom Louisom XIV i to do te mjere da mi je par dana kasnije nakon obilaska trećeg njegovog dvorca bilo muka i od Louisa i od Francuske. Po slobodnoj procjeni, dvije trećine unutrašnjosti dvorca je ili kopija ili interpretacija Versaillesa. Dvorac je građen osam godina, sve do 1878., kada je osam godina, sve do 1878., kada je

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

mladi kralj Ludwig II pronađen utopljen u jezeru Starnberger.

Nakon što vas turistička brodica iskrca na otoku, do dvorca se dolazi uređenom pješačkom stazom koja vodi kroz šumu i u koju je lijepo uklopljena i dovoljno široka staza kojom može proći i konjska zaprega.

Dvorac je okružen prekrasnim parkovima, pomalo bizarnim fontanama i šumom. Ovo zdanje je ipak ostalo nedovršeno zbog prerane kraljeve smrti – od 70 soba njih 50 nije završeno. Kada malo pažljivije pogledate ovaj kompleks i shvatite da je to tek jedan od tri ogromna građevinska projekta koje je paralelno vodio Ludwig II, a koji su financijski iscrpili cijelu zemlju, nije ni čudo što su ga zvali “Ludwig ludi” i što je njegova smrt obavijena misterijem kojeg se niko nije previše trudio rasvijetliti.

Pod dojmom ostavštine Ludwiga “ludog”, kojeg turistički vodiči na Kimskom jezeru nazivaju genijalcem, nastavljamo naše putovanje prema Mittenwaldu, gradiću na jugu Bavarske, nedaleko od granice s Austrijom, koji će biti naša baza u sljedećih nekoliko dana.

Nakon nešto manje od 50 km po autocesti A8 silazimo na cestu B472, pa na B11. Pred nama je nešto manje od 90 km prelijepe bavarske ceste s predvidljivim zavojima, ravnim asfaltom bez rupa i pejzažima koji odvraćaju pažnju od vožnje. Čovjek poželi svako malo zastati, fotografirati i uživati u pogledu, ali istovremeno ne želi prekidati vožnju i nizanje zavoja za zavojem. Dvadesetak kilometara prije našeg cilja, malo iza Kochela, ta blaga cesta odjednom prelazi u nagli uspon s oštrim zavojima i serpentinama. Uživanje na motociklu prelazi u borbu s motociklom koji sada teži već vise od 400 kg. U tom “biblijskom” duelu pored nas prozuja jedan, drugi, treći motocikl, ne vidjeh ni koji su modeli, u susret dođoše još tri – sve lagane sportske mašine. Još koji kilometar do vrha prijevoja i još desetak motocikala u oba smjera. A na vrhu prizor kao iz filmova: poveći parking prepun motocikala. Stotinu, dvije stotine - teško je procijeniti. Ovaj prijevoj im je svojevrsno igralište – tko će prije s jedne strane na drugu. Ostavljamo ih u njihovoj zabavi i produžujemo do Mittenwalda. Nakon kraćeg lutanja i pomoći GPS-a pronalazimo pomalo izoliran obiteljski pansion koji će nam biti dom sljedećih sedam dana. Tunel koji vodi do Orlovog gnijezda

Orlovo gnijezdo

jednog do drugog pomalo bajkovitog gradića. To je, u najkraćem, južna Bavarska. Sve je savršeno uredno i predvidljivo. Sve osim vremena.

Tradicionalno, Bavarska se dijeli na tri dijela: Frankoniju (gornju, srednju i donju), Švabiju i Staru Bavarsku (gornju, donju i Gornji Platinat). Mi smo bili smješteni u Gornjoj Bavarskoj, na porodičnom poljoprivrednom gospodarstvu s apartmanima, koje je imalo poštanski broj grada Mittenwalda, iako je bilo jednako udaljeno od mjesta Krun i Klais, a tek nešto malo više od Garmisch Partenkirchena. Do naše doline vodi privatna cesta, ili bolje rečeno mreža privatnih prometnica. Mjesto je savršeno za ono što nam je potrebno – odmor i polazna točka u obilasku Bavarske, njenih dvoraca, gradova, pivnica, restorana i - nadao sam se - prodavaonica moto-opreme.

Vrijeme kakvo se samo poželjeti može pratilo nas je od Austrije do Bavarske – plavo nebo bez i jednog oblaka i ne pretjerano visoka temperatura. Slična slika nas je dočekala i sljedećeg jutra. Prva jutarnja kava s pogledom na obronke Alpa i onim najmrzovoljnijima mora izvući bar mali osmijeh. Opijeni prizorom koji kao da je dio neke holivudske scenografije, pretjerano samouvjereno i definitivno prerano konstatiramo da nas je, slično kao nekoliko mjeseci ranije na putu po Italiji i Francuskoj, vrijeme opet poslužilo. Naš današnji plan je pomalo ambiciozan – obilazak tri dvorca i jedne crkve. Izvedivo zato što ništa nije pretjerano udaljeno jedno od drugog. Prva stanica: dvorac Linderhof, još jedno nevjerojatno djelo bavarskog kralja Ludwiga II, ali za razli- prodavaonica moto-opreme. ku od dvorca na Kimskom jezeru i ku od dvorca na Kimskom jezeru i

linderhof

Tamno plava, naizgled kristalno čista jezera obrubljena su valovitim zelenim livadama, na čijim rubovima se izdižu sivi planinski masivi, a gusta crnogorična šuma djeluje kao svojevrsna poveznica između pašnjaka i Alpa. Doline su ispresijecane odličnim cestama i privatnim putovima koji vode od Walchensee

Linderhof

Linderhof Hodočasnička crkva u Wiesu

Hodočasnička crkva u Wiesu

Hodočasnička crkva u Wiesu

Neuschwansteina, kojeg ćemo obići kasnije, ovaj je dvorac nekako uspio završiti. Istina, on je neusporedivo manji od druga dva dvorca, ali zato nije ništa manje atraktivan.

Nakon nekih tridesetak kilometara, ceste B2 i B23 dovode nas do kompleksa s dvorcem Linderhof kao glavnom atrakcijom. Kažem kompleksa zato što je zaista riječ nečem takvom – nekoliko restorana brze i „spore“ hrane, prodavaonice suvenira, šetalište, parkinzi, dvorac, glazbena pećina...

Linderhof je jedini od tri Ludwigova dvorca u kojem je on zaista i živio. I on je, kao i dvorac na Kimskom jezeru, inspiriran Versaillesom i Louisom XIV. Njegova opčinjenost ovim francuskim monarhom išla je toliko daleko da je u spavaćoj sobi u Linderhofu napravio kopiju Louisove sobe – uključujući i stol za audijenciju, iako

je poznato da bavarski kralj nije bio društven i nije imao audijencije u toj sobi. Ludwig II nije čak volio ni jesti u društvu, bar ne u konvencionalnom smislu riječi, zbog čega su u sva tri njegova dvorca instalirani „čarobni stolovi“. Riječ je o svojevrsnom liftu i rupi u podu – kuhari i sluge bi postavili stol u donjoj prostoriji gdje je bila kuhinja, pa bi ga pomoću mehanizma podigli kat više u kraljevu blagavaonu. Ovo je rađeno upravo zato da bi Ludwig mogao objedovati sam, iako su kuhari stol postavljali za najmanje četiri osobe. On je, prema pričama, volio tijekom ručka razgovarati s izmišljenim ljudima popu Louisa XV, njegove ljubavnice Madam de Pompadur ili Marie Antoinette, francuske kraljice. Portreti ovih ljudi mogu se vidjeti u dvorcu. Podsjećam samo, iako zato vjerovatno nema potrebe, da je krauključujući i stol za audijenciju, iako ljev nadimak bio Ludwig ludi. ljev nadimak bio Ludwig ludi.

Na lokaciji gdje je danas Linderhof prvobitno se nalazila kraljevska lovačka kuća koja je pripadala Ludwigovom ocu kralju Maximilianu II. Ludwigu se ona nije sviđala, pa ju je srušio. Dvorac je građen od 1863. do 1886. godine u takozvanom drugom periodu rokoko stila, koji se iz današnje perspektive može opisati kao pretjerivanje u svim pravcima.

A pretjerivanje je nešto čemu je Ludwig II bio sklon. Nedaleko od dvorca, na imanju koje obuhvaća oko 50 hektara, napravio je umjetnu pećinu. „Venus Grotto“, kako se naziva, je Ludwigova ilustracija prvog čina Wagnerove opere „Tannhauser i pjevačko nadmetanje u Wartburgu“. Richard Wagner i Ludwig II bili su navodno odlični prijatelji. Kralj je u svim svojim dvorcima napravio posebnu prostoriju za skladatelja, u kojoj je postavljen instrument kako bi kojoj je postavljen instrument kako bi Wagner mogao stvarati. U Linderhofu se u tzv. „glazbenoj sobi“ nalazi pozlaćeni aeolodion – instrument koji je svojevrsna kombinacija klavira i harmonija. Iako će vam turistički vodiči reći drugačije, čini se da u odnosu kralja i Wagnera nešto nije najbolje “štimalo” jer skladatelj nikada nije posjetio ni jedan Ludwigov dvorac. A nije posjetio niti umjetnu pećinu, nakon čije gradnje su, prema nekim podacima, Ludwigovi podanici počeli sumnjati u njegov zdrav razum.

Hodočasnička crkva u Wiesu

Iako smo dan ranije posjetili Ludwigov megalomanski projekt - dvorac na Kimskom jezeru – Linderhof ostavlja čak i jači dojam. U redu, dvorac na Kimskom jezeru ima taj ‘vau’ efekt i impresionira svojom veličinom. Možda baš zbog toga

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Linderhof s površinom od „jedva“ par tisuća kvadrata djeluje nešto intimnije. Pod tim dojmom i s prazninom u želucu napuštamo predivne vrtove ovog kompleksa.

Perec, kobasice i pivo rješavaju problem praznine, ali zato krajičkom oka primjećujemo da plavo nebo više nije tako plavo. Zasada ne djeluje zlokobno, pa punih želudaca nastavljamo prema sljedećem odredištu – hodočasničkoj crkvi u Wiesu, koja se nalazi nekih četrdesetak kilometara od dvorca.

Ukoliko se putnik namjernik ne informira unaprijed, lako mu se može dogoditi da promaši ovu crkvu jer se njena vanjština ne razlikuje od bilo koje druge crkve na ovom području. Međutim, unutrašnjost je ono što ju čini posebnom.

Crkvu u rokoko stilu izgradio je četrdesetih i pedestih godina 18. stoljeća arhitekt Dominikus Zimmermann na uzvisini u pokrajini Steingaden. Restaurirana je od 1985. do 1991. godine, nakon što je 1983. uvrštena u UNESCO-v popis svjetske baštine.

Priča o crkvi je ujedno i priča o čudu. Godine 1783. na drvenoj figuri „ranjenog Spasitelja“ viđene su suze, što je izazvalo pravu najezdu hodočasnika sa svih strana Europe. Godine 1740. izgrađena je malena drvena kapela, kako bi se u njoj smjestila čudesna skulptura (još uvijek stoji pored parkinga). Ubrzo je opatija Steingaden shvatila da je kapela premala za brojne hodočasnike, pa je odlučila napraviti posebno svetište. Izgradnja je trajala od 1745. do 1754. godine, a unutrašnjost je ukrašena freskama u tradiciji škole iz Wessobrunnera i ni na čemu se nije štedjelo. Crkva se često spominje kao „prostorno čudo“ iz Wiesa, u svemu ravno onom vjerskom zbog kojega hodočasnici dolaze vidjeti.

Popularno je mišljenje da je početkom 19. stoljeća, tijekom sekularizacije Njemačke, Bavarska vlada htjela ovu crkvu prodati ili srušiti te da su je sačuvali protesti lokalnih seljaka.

i bi kiša

Po izlasku iz crkve primjećujemo da je prekrasna plava boja neba netragom nestala, a njeno mjesto je zauzela siva u svim nijansama, najčešće onim tamnim. Iz ovakvog neba, iskustvo mi govori, nešto će pasti. Obilazak Neuschwansteina ostavljamo za neki drugi dan i krećemo nazad, što brže možemo, jer oblaci ne slute na dobro.

Petnaestak kilometara kasnije primjećujemo prve kapi kiše, što je razlog da stanemo i navučemo kišna odjela. Umotani u kišnjake nastavljamo dalje, ali ubrzo se nebo “otvara”. Prolom oblaka. Ogromne količine kiše čine vožnju motociklom sve više vožnjom jet-skija po moru. Iako Zatišje pred nevrijeme

Hochenschwangau

gume sasvim pristojno drže asfalt, vidljivost nije baš naročita, a i viziri na kacigama se magle. Još jednom psujem sam sebe zašto nisam kupio vizir protiv magljenja, a imao sam nekoliko prilika i obećavam si da ću ga kupiti čim stignemo u München – naravno da to nisam uradio. Nema više smisla riskirati – stajemo sa strane dok se kiša malo ne smiri.

Kako nas je taj dan uhvatila kiša, tako je ona postala dio naše svakodnevice – ako je prije podne suho, poslije podne pada i obrnuto – ali smo imali sreće i uprkos tome vidjeli smo i obišli sve što smo planirali. I više od toga.

S vremenom nam je postalo jasno odakle one prelijepe nijanse zelene boje na pašnjacima i u dolinama u Bavarskoj – od svakodnevne kiše.

Sa smirivanjem kiše i mi nastavljamo. Nismo daleko, ali smo oprezni, međutim cesta je, ponavljam se, odlična i nema ni malo nesigurnosti ili “plesanja” zadnjeg kotača, tako da ohrabreni - i još važnije, suhi - stižemo u apartman. Osim toga, u Njemačkoj uopće nije teško voziti jer ljudi, zamislite, poštuju prometne propise i ostale sudionike u prometu. Ne prestižu gdje nije dozvoljeno, ne divljaju i ne nabijaju se u zadnji dio vozila ispred sebe, već ostavljaju dovoljno razmaka. la, pa odlučujemo da nećemo oblačiti kišnjake. Moto-odijela su dovoljno kvalitetna da izdrže slabije padavine. Danas idemo u Neuschwanstein i Hochhenschwangau, Fussen i u povratku ćemo obići i Garmisch Partenkirchen. Kiša ubrzo prestaje pa se uživanje u vožnji bavarskim cestama upotpunjuje. Šezdesetak kilometara od Mittenwalda do Neuschwansteina prolazi prebrzo. S ovim trećim neimarskim projektom Ludwiga II zaokružujemo priču o ludom bavarskom kralju. Baš kao u Disneyevim crtanim filmovima, kojima je poslužio kao inspiracija, uzdiže se ova impozantna građevina na uzvišenju iznad ceste.

To turističko odredište godišnje posjeti oko 1,3 milijuna turista, a uvršteno je i na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Iz turističkih prospekata saznajemo da je gradnja dvorca trajala punih 17 godina. Odluku o gradnji Ludwig II donio je nakon pritisaka tadašnje javnosti nezadovoljne njegovim graditeljskim nacrtima za grad München. Pun razočaranja maknuo se iz takvog miljea i počeo živjeti u svom romantičnom svijetu koji je stvarao gradnjom bajkovitih dvoraca. Neuschwanstein se prostire na površini od oko šest tisuća kvadratnih metara. Od planiranih 228 prostorija dovršeno ih je samo 14 (čitav drugi kat dvorca ostao je nedovršen).

Jedna od mnogih zanimljivosti povezanih s ovim dvorcem je i da

Neuschwanstein

Neuschwanstein Neuschwanstein

Neuschwanstein

su pred kraj Drugog svjetskog rata u dvorac donijete zalihe zlata tadašnje „Deutsche Reichsbank“, koje su posljednjih dana rata odvezene na mjesto koje je do današnjih dana ostalo nepoznato. Prema nekim teorijama zlato je potopljeno u obližnjem jezeru Alat, ali te pretpostavke nikada nisu dokazane.

Uprkos svom srednjovjekovnom izgledu, Neuschwanstein je prepun i pravih čuda tehnoloških dostignuća tog vremena: parni strojevi, električna energija, moderno provjetravanje, suvremeni vodovodni sustav na svim katovima, grijane cijevi...

Nasuprot njemu nalazi se Hohenschwangau, još jedan dvorac, ali ne Ludwigov, već njegovog oca Maximiliana II. Dvorac u kojem je Ludwig odrastao izgrađen je na ostacima tvrđave Schuangau iz 12. stoljeća. Hohenschwangau je zaista lijep

dvorac, ali njegova nesreća je što je Ludwig ludi u neposrednoj blizini počeo s izgradnjom Neuschwansteina, pa je sva pažnja turističke javnosti okrenuta ka njemu. Kontemplirajući o besmislenosti Ludwigovih građevinskih poduhvata uz perece i kobasice, dvoumimo se da li da idemo u Fussen ili ne. Riječ je obližnjem nevelikom gradiću, o kojem ne znamo puno, osim da ima odličan restoran-pivnicu. Dovoljan razlog. Fussen je grad od petnaestak tisuća stanovnika. Nalazi se na rijeci Lech, par kilometara od Neuschwansteina i Hohenschwangaua, a zaštitni znak mu je još jedan dvorac – Hohes Schloss (Visoki dvorac), koji je bio ljetna rezidencija princa biskupa od Augsburga. Tijekom Drugog svjetskog rata u Fussenu je bio smješten dio koncentracijskog logora u ća. Hohenschwangau je zaista lijep Dachauu. Dachauu.

Danas je Fussen turističko središte koje svoje blagostanje najviše može zahvaliti blizini Neuschwansteina. Grad je po svemu tipično bavarski – nemojte da vas zbuni pomalo moderna fontanta na šetalištu pored glavne ulice. Čim skrenete u pješačku zonu, dolazi do izražaja pravi izgled grada: male uske ulice, zanatske radnje, restorani, prodavaonice tradicionalne bavarske nošnje, suvenira... Teško je sjetiti se koliko puta nas je ugodno iznenadilo nešto od čega nismo ništa očekivali.

Iz Fussena krećemo nazad ka Mittenwaldu i našem apartmanu, ali prije toga ćemo se zaustaviti o obližnjem Garmisch Partenkirchenu – mondenom zimovalištu poznatom privenstveno po skijaškim skokovima. Već dva puta smo prošli obodom ovog grada i nismo nešto pretjerano oduševljeni onim što smo vidje-

li. Centar Garmischa tek je neznatno popravio prvi dojam. Garmisch Partenkirchen je grad star oko 1.100 godina. Nastao je spajanjem dva grada: Garmischa i Partenkirchena, što se dogodilo 1935. godine, prema želji Adolfa Hitlera. Godinu poslije, 1936., održane su Zimske olimpijske igre. Garmisch Partenkirchen je s vremenom postao poznati turistički centar, najviše zbog skijanja, prelijepe prirode i planina. Neprirodna kombinacija tradicionalnog bavarskog gradića sa superluksuznim centrom nakrcanim prodavaonicama brendiranih proizvoda ne djeluje dobro. Na jednoj strani ceste nalazi se prodavaonica bezobrazno skupe garderobe s poznatim potpisom, dok se preko puta nje nude tradicionalne bavarske kožne kratke hlače sa tregerima, koje, uzgred budi rano oduševljeni onim što smo vidje- rečeno, tamo mnogi nose svakodnevrečeno, tamo mnogi nose svakodnev-

>>>vjernim putopiscima poklanja par guma

Prijedlog modnog detalja u Garmisch Partenkirchenu

Garmisch Partenkirchen Garmisch Partenkirchen Garmisch Partenkirchen

no, a ne samo na priredbama kulturno-umjetničkih društava. Grad ne bih nazvao ružnim, ali nije me pretjerano ni oduševio, za razliku od mnogih drugih gradova i sela na ovom putu, za koja nismo ni čuli, a u koja smo slučajno svratili.

München

Kada god netko spomene München, iz nekog su mi razloga prva asocijacija gastarbajteri i svi oni klišei o njima: Mercedes, otkopčana šarena košulja, bijele čarape i „kabriolet“ cipele. Ne pada mi na pamet ni Marijin trg, ni Engleski vrt, ni „Bayern“, BMW, kobasice, pivo ili Oktoberfest, niti bilo koja druga znamenitost ovog trećeg po veličini grada u Njemačkoj. Upravo zato nisam bio posebno uzbuđen tog jutra kada smo po popriličnoj kiši krenuli prema oko 100 km udaljenoj prijestolnici Bavarske.

Večer prije toga pažljivo smo gledali vremenske prognoze na nekoliko njemačkih TV stanica, ali konkretan odgovor na pitanje kakvo će vrijeme biti nismo dobili. Čut će se, rekao bi pokojni Zoran Radmilović u kultnoj predstavi „Radovan III“.

S obzirom na intenzitet kiše tog jutra mislio sam da ćemo biti jedini motoristi na cesti. Ubrzo sam uvidio koliko je ta procjena bila pogrešna.

Put nas ponovo vodi pored Garmisch Partenkirchena, s kojim je München povezan autocestom. Pedesetak kilometara kasnije - ili negdje na pola puta - kiša je počela jenjavati, a ubrzo je i prestala. Asfalt se suši, sunce stidljivo proviruje iza oblaka, a nama se pojaviše osmjesi ispod kaciga. Brzo stižemo u München, ili preciznije pred München, gdje nas čeka jedan od većih prometnih krkljanaca na koje sam naišao u svojoj vozačkoj karijeri. Autocesta sa četiri vozna traka prepunih vozila sužava se pred semaforom na samo dva vozna traka. Nije riječ o gluposti projektanta, već o radovima u gradu, i to na nekoliko lokacija. Upozoren sam na to da je München raskopan, ali obično takva vrsta gužvi ne predstavlja problem kada ste na motociklu jer je moguće provući se između automobila. Ovoga puta to nije bilo moguće. Teško je reći koliko smo ostali zaglavljeni u gužvi, ali nam se oboma oteo uzdah olakšanja kada smo konačno izašli odatle. Ne znamo gdje smo izašli jer je GPS uređaj počeo pokazivati znakove zbunjenosti, ali smo svakako osjetili olakšanje. Navigaciji, koja bi nas trebala odvesti do dijela grada u kojem se nalaze prodavaonice motoopreme, pružili smo još jednu šansu – nije ju iskoristila – a onda stajemo ispred neke zgrade i praćeni iznenađenim pogledima lokalaca skidamo kišna odijela. Sunce nas grije već neko vrijeme, a kišna odijela sada stvaraju kontra-učinak i potparavaju tijelo. U obranu navigacijskog uređaja moram navesti da je riječ o GPSu koji je predviđen za automobile i u njima savršeno radi. Na motociklu, očigledno, nije toliko precizan koliko u limenoj kutiji.

Uz još poneko pogrešno skretanje GPS-uređaj nas dovodi do željenog naselja – četiri specijalizirane prodavaonice moto-opreme u krugu od pedesetak metara. Dijete u prodavaonici igračaka je možda najadekvatniji opis ponašanja potpisnika ovih redova u toj situaciji. Nakon što smo obavili „obvezni“ dio programa krećemo prema centru Münchena, starom dijelu grada. S obzirom na nepredvidljivu narav naše navigacije zaustavljam se na prvom zgodnom mjestu na koje smo naišli i prije nego što nam je ona rekla da smo stigli na odredište. Ispostavit će se da smo se parkirali najbliže centru što je uopće moguće.

München je zaista lijep, bar njegov stari dio sa Marienplatzom – Marijinim trgom – kao srcem grada. Ime je dobio po kipu Djevice Marije smještenom na sredini trga kojim dominira prekrasna neogotička zgrada Gradske vijećnice. Tu se nalazi i jedna od najpopularnijih atrakcija ovog grada, sat s mehaničkim figurama.

Nedaleko od njega je čuvena pivnica „Hofbrauhaus“, a imamo dajam da u njoj po čitav dan vrvi kao u košnici i nije lako pronaći slobodan stol. Najpoznatija pivnica na svijetu, sagrađena je 1589. godine. U njoj se navodno svakog dana ispije preko 10.000 litara piva i prima oko 1.300 ljudi. U središtu krčme je podij za orkestar, koji se brine za naročit ugođaj. Na zidu natpis: „Žeđ je strašnija od nostalgije.“ Posebnost ove krčme, raritet u svjetskim razmjerima, su i spremišta za pivske krigle. Riječ je o 424 pojedinačna boksa, sefa koji se mogu zaključati i u kojima stalni gosti drže svoje vrčeve iz kojih piju.

Stari dio Münchena je skoro u potpunosti pješačka zona, svojevrsni labirint uličica i prolaza između povijesnih zgrada i onih koje tako izgledaju. Nakon Drugog svjetskog rata, pri obnovi, gradske vlasti Münchena prvenstveno su se orijentirale na obnovu povijesnog dijela grada. I to su učinili zaista dobro.

Naša posjeta Münchenu imala je tri „obvezna“ dijela: moto-oprema, pereci-pivo-kobasice (taj dio smo apsolvirali) i apfelstrudel (štrudla od jabuka). Kafe-bar - slastičarna s pogledom na gradsku tržnicu nedaleko od Marijinog trga poslužit će za realizaciju trećeg djela plana. Realno gledajući, štrudla od jabuka ne spada u vrhunske delicije, ali je ona simbol Njemačke koliko i pivo i kobasice i ne probati ju bilo bi kao biti u Italiji a ne probati pizzu. Tri od tri u ispunjavanju planova i još ponešto. Posjet Münchenu će nam svakako ostati u lijepom sjećanju. Ovaj grad je puno više od gastar-

Ulični umjetnik u Münchenu

Marienplatz München München

bajtera i drago mi je da se moja percepcija bavarske prijestolnice promijenila na bolje i na ovakav način.

Prilazeći motociklu, koji smo parkirali tik uz manju fontanu, primjećujemo da nekoliko ljudi uživa u čarima piva, nalakćeni baš na tu fontanu. Preko puta, nepoznati umjetnik pokušava zaraditi koji euro pjevajući „Allways look on the bright side of life“, poznatu pjesmu iz kultnog filma „Life of Brian“ Monty Pythonovaca. S obzirom na njegov performans, pala mi je na pamet rečenica iz jednog domaćeg kultnog filma prema kojoj se umjetnik “neće najesti hljeba od pjevanja“, ali mi se čini da dotičnom kruh baš i nije prioritetna namirnica.

innsbruck

Sljedećeg jutra budi nas sunce. Nebo je plavo, bez ijednog oblaka. Čovjek se odmah bolje osjeća.

Innsbruck je naše današnje primarno odredište, a za poslije ćemo vidjeti. Vrijeme je ovdje varljivo, pa ćemo se prema njemu ravnati. Innsbruck se nalazi u zapadnom dijelu Austrije, u saveznoj državi Tirol, na rijeci Inn, podjednako udaljen i od njemačke i od talijanske granice. U našem slučaju to znači vožnju na jug od nekih pedesetak kilometara preko planinskog prijevoja. I opet se scenografija ponavlja: ceste su odlične, a pejzaž bajkovit. Blagi zavoji mame na bržu vožnju, dok prizori koji se smjenjuju pozivaju da se uspori da ništa ne bi promaklo oku. Uspon nismo osjetili, ali zato spuštanje prema gradu jesmo. Alpe se izdižu strmoglavo iznad doline, zatvaraju grad s juga i sa sjevera, tako da se on razvijao duž doline Inna, u smjeru istok-zapad. Povijesni izvori govore da je područje Innsbrucka bilo naseljeno još u ka. Čovjek se odmah bolje osjeća. je Innsbrucka bilo naseljeno još u ranom kamenom dobu. Rimljani su ovdje u 4. stoljeću izgradili vojarnu kako bi zaštitili trgovački put VeronaBrenner-Augsburg. U 15. stoljeću Innsbruck je postao glavni grad Tirola (i danas je) i jedan od najvažnijih europskih političkih centara.

Za vrijeme Napoleonove vlasti Tirol je pripojen Bavarskoj, koja je bila francuski saveznik, ali je vraćen Austriji nakon njegovog pada. Njemačka ga je ponovo preuzela u Drugom svjetskom ratu, kada su ga saveznički bombarderi temeljito razorili.

Nakon rata grad se obnavlja, a poseban naglasak stavlja se na zimski turizam. Innsbruck je dva puta bio domaćin zimskih Olimpijskih igara (1964. i 1976.). S vremenom je postao i gospodarsko sjedište zapadne Austrije. S obzirom na devastaciju u Drugom svjetskom ratu, stari dio grada je detaljno obnovljen. Slično kao

u Münchenu, pazilo se na povijesno naslijeđe. Široka ulica dijeli dvije pješačke zone: u starom i novom dijelu. I dok u starom prevladavaju male ulice prepune prodavaonica suvenira, simpatičnih malih, kavana i restorana, novi dio je dosta širok i prepun prodavaonica dizajnerske odjeće. Zapravo je ovdje riječ o jednoj velikoj ulici koja vodi do Slavoluka pobjede iz 18. Stoljeća, odakle se vidi čuvena skijaška skakaonica. Nekako se teško oteti dojmu da je Innsbruck grad po mjeri čovjeka. Sa svojih oko 120.000 stanovnika nije ni malen ni velik, a uz to ima i odličnu putnu komunikaciju s većim centrima. Po jednoj od njih i mi idemo nazad prema Mittenwaldu. Taj gradić nam je praktično pred nosom, ali nikako da ga posjetimo. Sad je prilika. Nebo je počelo mijenjati boju, da je detaljno obnovljen. Slično kao ali smo bar blizu čvrstog krova nad ali smo bar blizu čvrstog krova nad

Innsbruck

Innsbruck Innsbruck

vjernim putopiscima poklanja par guma**

Innsbruck Innsbruck

glavom. I opet se ponavlja nepisano pravilo: kada ne očekuješ ništa od nekog mjesta, ono te naprosto obori s nogu. Prelijep je to mali grad u podnožju Alpa, s oko 7.500 stanovnika, čiji centar kao da je skriven od glavne prometnice. Smješten je u dolini rijeke Isar, a poznat je i po muzeju violina, viola i čela, ali i po njihovoj proizvodnji. Skoro sve kuće u centru grada su oslikane i sve slike pričaju neku priču, pretpostavljam važnu za grad. Zanimljivo je (i praktično) i to da kroz cijelu pješačku zonu teče potočić čije kameno korito su napravili stanovnici ovog grada. Ne samo da odlično izgleda, već i osvježava.

Povratak

Mittenwald je ujedno i posljednji grad koji smo posjetili u Bavarskoj na ovom putovanju. Pred nama je bilo oko 600 km vožnje do Opatije. Iako

nam je u Bavarskoj bilo zaista lijepo, jedva čekamo da krenemo pema moru. Nedostaje nam sunce i toplina. I danas mi je malo teško povjerovati da sam se usred kolovoza, na spavanju morao pokrivati i dekom i poplunom. Naravno, jutro uoči polaska osvanulo je okupano kišom. A i kako bi drugačije. Pakiramo stvari i oblačimo kišna odijela. Lagana nervoza pred polazak polako nestaje, a mijenja ju optimizam da će kiša prestati i da ćemo već prije Salzburga, ako ne i ranije, skinuti kišnjake. Prilično loša procjena. Nakon stotinjak kilometara izlazimo na autocestu A8 MünchenSalzburg. Želudac diktira tempo, pa se zaustavljamo, a u to i kiša jenjava. Optimizam se opet pojačava – više zbog punog želuca nego kiše, ali to i nije tako važno. Kišna odijela su i dalje na nama, što je dobra odluoko 600 km vožnje do Opatije. Iako ka jer kiša ponovo pojačava i prelaka jer kiša ponovo pojačava i prelazi u pljusak. Tješimo se da će prestati malo poslije Salzburga jer ćemo, „mudro“ zaključujujem, umjesto na zapad, poslije tog grada voziti na jug, a svi znaju da je na jugu uvijek toplije. Mozartov grad je došao i prošao, a kiša prestala nije. Slijede dva dugačka tunela – nimalo ugodno iskustvo. Nakon njih, kiša izenada prestaje i kao da se lagano razvedrava. Sad smo sigurni: najgore je prošlo, kišna odijela sigurno skidamo do Karavanki i slovenske granice. Odvrćem gas malo više, cesta je suha, može se, a i žuri nam se skinuti kišnjake, već je malo neugodno. Prolazimo kroz tunel i eto nas u Sloveniji. Eto nas, eto i kiše. Optimizam netragom nestaje – sad razmišljamo da bi bilo dobro da bar u Opatiji ne pada.

Pred Ljubljanom, nakon koje se odvajamo desno u smjeru Trsta i Kopra, kiša je prestala. Nebo nam

sugerira da padavina ne bi trebalo buti, ali mu ne vjerujem. A i svejedno mi je. Skoro 500 kilometara već vozimo u kišnim odijelima pa smo se nekako emotivno vezali za njih. Još oko 100 km, koliko je ostalo do Opatije, prevaljujemo nešto opuštenije, posebno dio od granice. Pred nama je nekoliko dana mora i izležavanja na plaži, što neminovno za posljedicu ima neugodno i bolno crvenilo kože uslijed pretjeranog izlaganja suncu. Ali i to je dio paketa – odmor nije odmor ako ne izgoriš. Nekoliko dana - toliko smo izdržali a da ne spomenemo neko novo putovanje, neku novu destinaciju. Tu, na jednoj od plaža u Opatiji, počela je priča o novom putovanju: „Kako zvuči Sicilija? Imamo nekoliko varijanti, prva vodi do Dubrovnika pa trajektom za Bari, odatle vozimo na Kopra, kiša je prestala. Nebo nam zapad...“ nzapad...“ n